Jesu li ocjene motivacija ili stres?
Re: Jesu li ocjene motivacija ili stres?
O obrazovanju može svako pričati iskustveno jer je svako prošao taj proces duži ili kraći. Reforme bi trebali biti konstanta jer se i zahtjevi promijene radikalno za 50, a tek za 100 godina. Ali nije nužno svaka reforma dobra. Idemo mijenjati da bi mijenjali, ali šta i zašto? Od rata pa do danas u Bosni smo prošli razne promjene. Ukida se osmogodišnje i uvodi devetogodišnje po trijadama pa i djeca kreću u školu ne više sa 7 nego sa 6 godina zbog čega se uvodi obavezno predškolsko. Problem te reforme što smo uletjeli grlom u jagode pa su djeca u drugoj trijadi obrađivala gradivo, a nisu postojali još udžbenici za treću trijadu i niko nije znao šta će se učiti kroz 3-4 godine. Roditelji to nisu prošli iskustveno pa im je bilo otežano pomagati u nužnom 'pedagoškom trouglu'. Ta generacija je blago oštećena mada su profesori pripremali djecu jer su znali da će imati problem u trećoj trijadi u nadogradnji znanja. Ako ne savlada tablicu množenja u početku druge trijade šta može sa njim raditi na kraju osnovnog obrazovanja? U stranom jeziku ako ne savlada širi vokabular i gramatiku kako će napisati pismenu vježbu u 9. razredu? A tek kako ga progovoriti? Onda je išao par godina 'step by step' pilot projekat, izbacuj klupe iz učionice i donesi ćilime (iz džamije jer nije bilo sredstava planiranih od strane ministarstva za to) da djeca rade na podu kako šta požele pa logično propao. Sada je akcenat na ishodima. Manje priče, rasterećenje učenika 'nepotrebnim', sa fokusom na primjenu usvojenog. Pa su i tu teoretičari na seminarima pretjerivali da ako se taj čas radilo o higijeni pa učenik ako ide do korpe za smeće i onda se sagne i usputno pokupi papirić da ga se mora vrednovati dobrom ocjenom. I u visokom obrazovanju je bila stresna promjena sa Bolonjskim procesom i tek sada kada imamo svršenike i poredimo ih sa svršenicima četvorogodišnjih fakulteta ne vidimo da smo dobili uočljivo kvalitetniji kadar. Master danas i magistar prije, nije isto.
Vrednovanje učenika i studenata ocjenom je nužnost. Bila je rasprava da se prve tri godine osnovnog obrazovanja ili prva trijada djeca ocjenjuju opisno i nakon par godina takve prakse zadržano samo za prvačiće i njih se ne smije ocijeniti ocjenom "ne zadovoljava" da ne bi djetetu ubili samopouzdanje. Zadržano je jedino da prve tri godine ne može ponavljati razred što je po meni OK. Osnovno obrazovanje najbitnije jer kako dijete stekne navike u tom uzrastu tako nastavlja i dalje jer u srednjem i visokom obrazovanju niko se ne bakće tehnikama učenja da što više njih usvoji znanje. Tu je već...hoćeš...nećeš...ne moraš.
Re: Jesu li ocjene motivacija ili stres?
Svako može pričati iskustveno, a i s pogledom na neku širu sliku..deksametazon wrote: ↑Fri Apr 24, 2026 12:32 amO obrazovanju može svako pričati iskustveno jer je svako prošao taj proces duži ili kraći. Reforme bi trebali biti konstanta jer se i zahtjevi promijene radikalno za 50, a tek za 100 godina. Ali nije nužno svaka reforma dobra. Idemo mijenjati da bi mijenjali, ali šta i zašto? Od rata pa do danas u Bosni smo prošli razne promjene. Ukida se osmogodišnje i uvodi devetogodišnje po trijadama pa i djeca kreću u školu ne više sa 7 nego sa 6 godina zbog čega se uvodi obavezno predškolsko. Problem te reforme što smo uletjeli grlom u jagode pa su djeca u drugoj trijadi obrađivala gradivo, a nisu postojali još udžbenici za treću trijadu i niko nije znao šta će se učiti kroz 3-4 godine. Roditelji to nisu prošli iskustveno pa im je bilo otežano pomagati u nužnom 'pedagoškom trouglu'. Ta generacija je blago oštećena mada su profesori pripremali djecu jer su znali da će imati problem u trećoj trijadi u nadogradnji znanja. Ako ne savlada tablicu množenja u početku druge trijade šta može sa njim raditi na kraju osnovnog obrazovanja? U stranom jeziku ako ne savlada širi vokabular i gramatiku kako će napisati pismenu vježbu u 9. razredu? A tek kako ga progovoriti? Onda je išao par godina 'step by step' pilot projekat, izbacuj klupe iz učionice i donesi ćilime (iz džamije jer nije bilo sredstava planiranih od strane ministarstva za to) da djeca rade na podu kako šta požele pa logično propao. Sada je akcenat na ishodima. Manje priče, rasterećenje učenika 'nepotrebnim', sa fokusom na primjenu usvojenog. Pa su i tu teoretičari na seminarima pretjerivali da ako se taj čas radilo o higijeni pa učenik ako ide do korpe za smeće i onda se sagne i usputno pokupi papirić da ga se mora vrednovati dobrom ocjenom. I u visokom obrazovanju je bila stresna promjena sa Bolonjskim procesom i tek sada kada imamo svršenike i poredimo ih sa svršenicima četvorogodišnjih fakulteta ne vidimo da smo dobili uočljivo kvalitetniji kadar. Master danas i magistar prije, nije isto.
Vrednovanje učenika i studenata ocjenom je nužnost. Bila je rasprava da se prve tri godine osnovnog obrazovanja ili prva trijada djeca ocjenjuju opisno i nakon par godina takve prakse zadržano samo za prvačiće i njih se ne smije ocijeniti ocjenom "ne zadovoljava" da ne bi djetetu ubili samopouzdanje. Zadržano je jedino da prve tri godine ne može ponavljati razred što je po meni OK. Osnovno obrazovanje najbitnije jer kako dijete stekne navike u tom uzrastu tako nastavlja i dalje jer u srednjem i visokom obrazovanju niko se ne bakće tehnikama učenja da što više njih usvoji znanje. Tu je već...hoćeš...nećeš...ne moraš.
Slažem se da su djeca često žrtve loše organizacije. Ne samo na Balkanu.
Bilo kakva dobra ideja/reforma može da se lahko uništiti lošom izvedbom.
Dosta reformi i u IT su rezultirale samo promjena forme, bez suštine.
To opet ne znači da su ideje/ modeli loši sami po sebi.
A govorim o suštinskoj promjeni fokusa u najosjetljivijim godinama.. na čemu se (između ostalog) temelji i jedan od najuspješnijih i najinovativnijih modela obrazovanja na svijetu.
Djeca ne dobivaju brojke u najosjetljivijem uzrastu. I steknu naviku da vole učiti a ne trčati za ocjenama.
A " tete u vrtiću'? kako ih biljka nominira (pa valjda i za vrtić bi trebao biti potreban petogodišnji magistarski studij iz znanosti o primarnom obrazovanju?)
A i u osnovnoj.. magistarski studiji.. samo usmjeren drugačije..
Tako da.. sve su to stručni ljudi, ili bi trebali biti. I tamo gdje nisu (a u modelu Finske primjer jesu) onda se i tu ima problem koji će opet odzvanjati primarno na djecu.
Čak i rigorozni Singapur, koji je simbol discipline i ocjena, shvatio je da su pretjerali. . i kolika im je stopa anksioznosti kod djece. Sada ukidaju ocjene, ispite i rangiranje učenika u prvim razredima jer su došli do zaključka da puki pritisak ubija kreativnost i inovativnost..
I da više potiču djecu da uče zbog znanja, a ne zbog natjecanja.
Re: Jesu li ocjene motivacija ili stres?
Džaba sve to ako nije spreman na sagorijevanje. Ako hoćeš kvalitetnu nastavu onda učionica ili kabinet ne može imati više od 18 učenika/studenata niti predavač može dati više od 4 sata dnevno. U suprotnom...

Slažem se da trebamo imati educirane tete u obdaništima sa dnevnim planom rada da se kod djece razvija kreativnost, motorika i da u tom uzrastu uče. Ali pitanje je gdje imamo školu za roditeljstvo? Da li roditelji ispunjavaju svoj zadatak? Čovjek je najsloženija kreacija koju može napraviti i najveća budala, ali šta dalje? Ima dobra knjiga na tu temu od Josipa Bergera "Treći roditelj" šta se dešava kada roditelj zakaže. Ima i kod Junga puno više da ne širim priču.
A i dalje sam zagovornik ocjena kao sa jedne strane poduke da se trud nagrađuje koliko se uloži truda danas u učenju, a sutra na poslu, a sa druge strane pravičnosti jer nije pravedno prema dobrim učenicima da se vrednuju isto kao i oni koji dosta manje ulažu truda u sticanju znanja. Koliko dugo će trpjeti nepravdu da se njihovo vrednuje kao i onih koji se manje trude. Da li se na taj način spušta motka u zahtjevima prema učenicima jer ovi vrijedni neće dugo biti 'budale'?
Re: Jesu li ocjene motivacija ili stres?
Slažem se sa deksametazonom i dodajem da bi trebalo da je jasno da nisam mislila na "tete u vrtiću" potcjenjujući ih, već postoji razlika između pristupa djetetu od dvije godine i od 6+ godina
Per aspera ad astra 
Re: Jesu li ocjene motivacija ili stres?
Ne vidim ja ništa ružno u nazivu 'teta' jer za djecu tog uzrasta koja još ne izgovaraju ispravno pola glasova tjerati da ih zovu 'gospođo vaspitačice' je ružnije jer su djeca ispred ega. A mislim da se ni one ne ljute kada ih tako zovu.
Postoji ogromna razlika u pristupu različitoj dobi djece od jaslica do srednje škole.
Jaslice su namijenjene najmlađima, obično od navršenih 6 mjeseci ili godinu dana pa do 3. godine života gdje je primarni fokus na zdravstvenoj njezi, higijeni i ishrani.
Fokus u vrtiću od 3. godine pa do polaska u školu se pomjera ka vaspitno-obrazovnom radu. Djeca uče kroz igru, razvijaju socijalne vještine, rade na kreativnim zadacima kao što je crtanje i modeliranje, vježbaju motoriku na igralištu vrtića, uče pjesmice i pripremaju se za školske obaveze.
Postoji ogromna razlika u pristupu različitoj dobi djece od jaslica do srednje škole.
Jaslice su namijenjene najmlađima, obično od navršenih 6 mjeseci ili godinu dana pa do 3. godine života gdje je primarni fokus na zdravstvenoj njezi, higijeni i ishrani.
Fokus u vrtiću od 3. godine pa do polaska u školu se pomjera ka vaspitno-obrazovnom radu. Djeca uče kroz igru, razvijaju socijalne vještine, rade na kreativnim zadacima kao što je crtanje i modeliranje, vježbaju motoriku na igralištu vrtića, uče pjesmice i pripremaju se za školske obaveze.
Re: Jesu li ocjene motivacija ili stres?
deksametazon wrote: ↑Fri Apr 24, 2026 6:06 pmDžaba sve to ako nije spreman na sagorijevanje. Ako hoćeš kvalitetnu nastavu onda učionica ili kabinet ne može imati više od 18 učenika/studenata niti predavač može dati više od 4 sata dnevno. U suprotnom...
Slažem se da trebamo imati educirane tete u obdaništima sa dnevnim planom rada da se kod djece razvija kreativnost, motorika i da u tom uzrastu uče. Ali pitanje je gdje imamo školu za roditeljstvo? Da li roditelji ispunjavaju svoj zadatak? Čovjek je najsloženija kreacija koju može napraviti i najveća budala, ali šta dalje? Ima dobra knjiga na tu temu od Josipa Bergera "Treći roditelj" šta se dešava kada roditelj zakaže. Ima i kod Junga puno više da ne širim priču.
A i dalje sam zagovornik ocjena kao sa jedne strane poduke da se trud nagrađuje koliko se uloži truda danas u učenju, a sutra na poslu, a sa druge strane pravičnosti jer nije pravedno prema dobrim učenicima da se vrednuju isto kao i oni koji dosta manje ulažu truda u sticanju znanja. Koliko dugo će trpjeti nepravdu da se njihovo vrednuje kao i onih koji se manje trude. Da li se na taj način spušta motka u zahtjevima prema učenicima jer ovi vrijedni neće dugo biti 'budale'?
Ta slika je baš raprezentacija umrtvljenog sustava jer je sveden na brojke. "Zombirana" škola.
A pritisak ocjenjivanja je i taj koji doprinosi tom sagorijevanju..
Jeste pogrešno imati razrede od 20tak učenika u jednoj učionici. Slažem se. I to bi trebalo mijenjati.. ali naravno, ne bi malo finansijski koštalo..
I zašto ulagati u obrazovanje..
Roditeljske uloge su najbitnije.. A jako, jako je relevantno i sve ostalo.. pošto djeca danas provode dosta vremena i van kuće..
U vrtićima, školama. sportovima..
Nažalost i mnogo roditelja "zakaže" (primjer usput spomenuti zagovarači učenje kao dužnosti, ili oni što rade djeci zadaću) iz više razloga.. ili su i sami bili žrtve "zombiranosti"
Kako god..
Škola u tim prvim godinama ne bi smjela biti još jedan izvor stresa, anksije, i bubanja učenja napamet.
Ti se brineš da će vrijedni učenici ispasti 'budale' ako nema ocjena. Ja mislim suprotno.. ali mi se ne da više dalje.
Re: Jesu li ocjene motivacija ili stres?
Na kraju ce ispasti da nije ni jedno ni drugo 
-
- Similar Topics
- Replies
- Views
- Last post
-
- 2 Replies
- 44 Views
-
Last post by Peace
-
- 2 Replies
- 72 Views
-
Last post by Vjetar
-
- 15 Replies
- 1245 Views
-
Last post by Bella


