Poezija

[Ina]

Rekla si napiši me, ako moraš,

znajući da te sanjam.

Nisi želela da ostvariš moj san u svom snu,

a tako je lako.

Greh je spavati, ako si stražar.

Biti budan greh je, ako si pesnik.



Bilo je lako napisati tvoje oči,

samo sam preslikao dve staklene rajske bašte.

Usne, kosu, ramena prećutah,

želeći da nešto ostavim za sebe,

da moje grudi budu utočište

tom grmu divljih kupina.

Lepše je da me boliš ti,

nego nešto od čega se ne umire.



Ne umem da izbrojim nas dvoje,

uvek neko nedostaje,

kao onda, kada smo šetali

vrtovima gospođe Opatije, svako za sebe.

Harmonija beznađa kao nagrada

nalazaču izgubljenih duša.



Htela si da te napišem,

da bi ispravila moj rukopis,

verujući da to što čitaš pišem ja.



Rekla si napiši me, ako moraš.

Znala si da moram,

a nisam morao.

Bilo je već zapisano.


Goran Tadic

[Ina]

Nosim u sebi tajne,
kojima bih i tebi i sebi olakšao život
kada bih umeo da ih otkrijem i da ih objasnim,
al’ ja nisam mudrac, već nosilac tajni
koje ću odneti u grob.
Mogu samo da ti kažem
da verujem čudnom i retkom verom,
nadam se čudnom i retkom nadom
i volim čudnom i retkom ljubavlju.
Nije to lako, nije čak ni lepo,
al’ ja tako moram, ne pitaj zašto.

Još uvek tražim ljude u ljudima.
Sve više je onih kojima bi čovek,
kada bi ih opsovao, opoganio psovku.
Jedino uz ljude u ljudima
u meni ima čoveka, koji se pita
kakva je to snaga žene u ženi,
kad uspe tako
da napravi ravnotežu spram neljudi,
da ispravi nepravdu što nema pravde
i stvori čudnog i retkog čoveka u meni,
kog sam čitavog života tražio?
Goran Tadic

[biljka]

Kapi

Život u kapi može da stane
Ali od svih na kraju ostanu samo suze slane.

Kapi krvi
Što nas vežu
Čak i kad nam srce režu.

Kapi kiše,
Što napolju pred sobom sve briše.

Kapi znoja
Dok se pod groznicom
Slivaju niz leđa tvoja.

I kap, kap, kap...

Ne liju isto više
Čak ni kapi kiše.

[biljka]

U čekaonici života

Kao nekakav notorni pijanac
u provincijskoj gostionici
život sam proveo čekajući
u zagušljivoj čekaonici.

Svaka mi godina novo breme
svaljivala na krhka ramena,
a ja sam trpio, proklinjao
i čekao neka bolja vremena.

U čekaonici života
ne dočekaš nikada svoj vlak,
neponištenu kartu u džepu
na tom tužnom mjestu ima svak.

U čekaonici života
ne dođeš nikada ti na red
i prije nego što se snađeš
iz zrcala u te zuri starac sijed.

[fjaka]

jer ja sam @Skitnica , daljine me vuku
više volim @Vjetar nego mirnu luku

[kreja]

Ako voliš,

Ako voliš, pusti
nek ljubav preuzme vlast,
nek preotme srce,
nek pomuti razum,
nek ukalja čast..
Trezan bi brinuo
da stvari ne krenu po zlu,
ako voliš samo dođi,
dođi i ostani tu

Mevlana Dželaludin Rumi

[kreja]

Knjiga je života

Knjiga je života uzvišeno štivo,

ko se našo da je, kako treba, shvati?

I ja sam je dugo proučavo živo,

al na koncu konca vila mi je lati.

Nije za te – reče – ta teška lektira,

traži djela što ih samrtnici tvore,

u njima ćeš naći svojoj duši mira;

knjiga je života kano burno more.

Dokle shvatiš iz nje jedan redak samo,

ko u slatkom sanku minuće ti žiće,

ah – teško je, teško zaploviti tamo,

a još teže kakvo učinit otkriće!

Uzmi, Mirza, ružu, pa u njojzi traži

svojoj mašti boja, svojoj pjesmi hrane;

rumenilo njeno nek ti dušu blaži,

da se knjige žića zauvijek mane!


Safvet-beg Bašagić

[Capri]

“Bolje što ne znaš”… Goran Tadić

Bolje što ne znaš da te večeras volim tužnije no inače,
jer još bi sigurnija bila da to nije ljubav, a ja ne želim da nam se srca oko toga prepiru, niti umem da dokažem da te volim jače no što osećaš, zato i dopuštam da misliš da samo tugujem i da mi je najlakše da krivicu pripišem tebi, jer više od bilo koga umeš da nedostaješ ovom toplom pogledu, koji si mi podarila, čim sam te ugledao i posumnjao u sve druge lepote.

Bolje što ne znaš da večeras ne umem da se smejem, jer bi osetila krivicu što nisi kraj mene, a ja ne želim da si kraj mene zbog mene, već želim da ništa drugo ne želiš, osim da se ušuškaš uz mene.

Bolje što ne znaš da slutim da ću ostatak života provesti kajući se što te nisam zavodio, a niti bih umeo, niti uspeo, jer nisam zavodnik, već pesnik sa trapavim srcem.
Ne zavodim, već zavolim, ne zato što hoću, već zato što moram, a tebe i hoću i moram, jer si mi zapisana na dlanu, u oku, u zvezdama i u pesmi.

[Capri]

Kroz tuđi život


Kažeš ostani,
a ja sam odavno pokidao sve niti
koje su me vezivale za ovo parče
prljavog tla.

Kažeš sanjaj,
a moji snovi su se odavno već
ispunili nekim drugim ljudima
sa pregršt sreće više nego ja.

Kažeš odlazi,
a u meni nije ostalo snage ni
za pola koraka preko ruba,
olovne noge me sad vuku na dno.

Kažeš pogledaj me,
a znaš da su moje oči uvijek
voljele mrak, svjetlost tvojih
podnijele ne bi.

Ostavi me

Bojan Zdrale

[Capri]

Please Hear What I'm Not Saying
Don't be fooled by me.
Don't be fooled by the face I wear
for I wear a mask, a thousand masks,
masks that I'm afraid to take off,
and none of them is me.

Pretending is an art that's second nature with me,
but don't be fooled,
for God's sake don't be fooled.
I give you the impression that I'm secure,
that all is sunny and unruffled with me, within as well as without,
that confidence is my name and coolness my game,
that the water's calm and I'm in command
and that I need no one,
but don't believe me.
My surface may seem smooth but my surface is my mask,
ever-varying and ever-concealing.
Beneath lies no complacence.
Beneath lies confusion, and fear, and aloneness.
But I hide this. I don't want anybody to know it.
I panic at the thought of my weakness exposed.
That's why I frantically create a mask to hide behind,
a nonchalant sophisticated facade,
to help me pretend,
to shield me from the glance that knows.

But such a glance is precisely my salvation, my only hope,
and I know it.
That is, if it's followed by acceptance,
if it's followed by love.
It's the only thing that can liberate me from myself,
from my own self-built prison walls,
from the barriers I so painstakingly erect.
It's the only thing that will assure me
of what I can't assure myself,
that I'm really worth something.
But I don't tell you this. I don't dare to, I'm afraid to.
I'm afraid your glance will not be followed by acceptance,
will not be followed by love.
I'm afraid you'll think less of me,
that you'll laugh, and your laugh would kill me.
I'm afraid that deep-down I'm nothing
and that you will see this and reject me.

So I play my game, my desperate pretending game,
with a facade of assurance without
and a trembling child within.
So begins the glittering but empty parade of masks,
and my life becomes a front.
I idly chatter to you in the suave tones of surface talk.
I tell you everything that's really nothing,
and nothing of what's everything,
of what's crying within me.
So when I'm going through my routine
do not be fooled by what I'm saying.
Please listen carefully and try to hear what I'm not saying,
what I'd like to be able to say,
what for survival I need to say,
but what I can't say.

I don't like hiding.
I don't like playing superficial phony games.
I want to stop playing them.
I want to be genuine and spontaneous and me
but you've got to help me.
You've got to hold out your hand
even when that's the last thing I seem to want.
Only you can wipe away from my eyes
the blank stare of the breathing dead.
Only you can call me into aliveness.
Each time you're kind, and gentle, and encouraging,
each time you try to understand because you really care,
my heart begins to grow wings--
very small wings,
very feeble wings,
but wings!

With your power to touch me into feeling
you can breathe life into me.
I want you to know that.
I want you to know how important you are to me,
how you can be a creator--an honest-to-God creator--
of the person that is me
if you choose to.
You alone can break down the wall behind which I tremble,
you alone can remove my mask,
you alone can release me from my shadow-world of panic,
from my lonely prison,
if you choose to.
Please choose to.

Do not pass me by.
It will not be easy for you.
A long conviction of worthlessness builds strong walls.
The nearer you approach to me the blinder I may strike back.
It's irrational, but despite what the books say about man
often I am irrational.
I fight against the very thing I cry out for.
But I am told that love is stronger than strong walls
and in this lies my hope.
Please try to beat down those walls
with firm hands but with gentle hands
for a child is very sensitive.

Who am I, you may wonder?
I am someone you know very well.
For I am every man you meet
and I am every woman you meet.

Charles C. Finn
September 1966