Smisao postojanja

[Vanilla]

-Vlastiti identitet? (znamo li ko smo, da li nas i drugi tako vide ili obnasamo uloge po kalupu?)

-Zivot poslije smrti? (postoji li zaista ili se zbog straha tjesimo da postoji? Da li smo imali zivot prije ovog zivota?)


Mozemo nasiroko o ovome: znamo koja je svrha odredjenih predmeta pa da vidimo koja je nasa (covjeka). Moze i sa vjerskog aspekta, kako god.

[Mina]

Ne znam jesu li ostali takvi, to samo oni, vi, znate. Ali ono što sam ja u sebi i ono kako me doživljavaju se i ne podudara potpuno. Ili jedva se podudara. Sigurna sam da i ja njih, vas, doživljavam drugačije nego što ste vi ustvari. Ali to ide uz naše postojanje. Svako ima svoj doživljaj i tako treba da bude.
Možda kad budem mogla bolje sabrati misli nastavim

[Kamilica]

Najbolje me poznaju oni meni bliski, to sam što jesam sa njima. Kako me drugi vide to baš i ne znam, vjerovatno ovisi o tome koliko sam povezana ili ne sa nekim, tako i obratno. Smisao života je različit za svakog ponaosob i svi imamo neke težnje, ciljeve, zadatke. Bitno je težiti ostvarenju ali i prihvatiti da ponekad i nećemo uspjeti. Općenito me je prihvatanje nekih situacija ko je su me ponekad pratile u životu, a nisu uvijek bile lijepe, nekako oslobodilo. Ne vjerujem u život poslije smrti kao ni u to da sam imala život ranije.

[blackadder]

Smisao života je različit za svakog ponaosob i svi imamo neke težnje, ciljeve, zadatke.

Upravo tako. Neko je tu, doslovno da popuni prazninu, neko da remeti površinu, neko da je uljepša. Nemamo svi neku univerzalnu svrhu, poput nekih velikih djela koja trebamo učiniti za života da bi naš život vrijedio nešto. Ne, većina nas nije za takve stvari. Trebamo samo biti ono što jesmo i time ćemo dati svoj doprinos, jer kakvi god da smo postojimo s razlogom a koji je da smo ipak samo dio neke veće cjeline i da nismo ni toliko bitni koliko mislimo da jesmo

[Mina]

Općenito me je prihvatanje nekih situacija ko je su me ponekad pratile u životu, a nisu uvijek bile lijepe, nekako oslobodilo.

To je skidanje bremena, ali je teško to postići. Svakako da ti može samo dobro učiniti to.

[dezire]

Ne vjerujem u neki drugi život, u život poslije smrti!
Isto tako, ježim se, od toga, kako se većina postavlja a to je da je svrha ili smisao postojanja-biološka (seksualna) reprodukcija.
Ono, imati djecu, othraniti ih, napraviti kuće, dočekati unučad i penziju i... To je smisao života (postojanja)
Ne znam, koji je točno razlog, svrha našeg postojanja. I izazivam čuđenje i zgražanja kad to tako prezentiram
Osobno trudim se biti, prvenstveno ja, sretna, da bih mogla usrećiti ljude oko sebe. Vjerujem, da svako od nas, ima neki,, zadatak,, u životu. Pitanje je samo, da li smo ga svjesni

[Vanilla]

Penzija

[Vanilla]

Lijepo je sve to ali....

Hajde da malo proširim temu.
Nemoguće je da smo zaista onakvi kakvi smo pojavom tj. da smo stvarno onakvi kakvim nas drugi vide odnosno doživljavaju.
Različite funkcije/uloge koje imamo u životu, normalno, odašilju sliku o nama pa smo u određenom momentu ljubazni, nasmijani, susretljivi, ljuti, empatični, profesionalni, lijeni, realni, druželjubivi, arogantni, prihvaćeni, poštovani, ...itd, itd. u zavisnosti koju funkciju u datom momentu imamo.
A onda, s druge strane, nastupi želja za promjenom i naslagane nesređenosti pa i one negdje isplivaju. Mislim da je to sve u zavisnosti šta neko u nama aktivira. Dakle, određeni ljudi, određene pozicije, funkcije,...

Znači, identitet

[Mina]

Sigurno je da nismo uvijek onakvi kakvi smo pojavom. Ja prva ne odišem istom energijom prema van kao u dubini sebe. Nekada da, ali većinom štitimo svoju nutrinu i ne izlažemo se potpuno, pa ta neka naša manifestacija spoljašnja i nije ono kakvi smo tog trenutka ili generalno.
Znam koliko puta sam pričala s nekim i ako ti se malo taj neko otvori više nego inače, vidiš neke brige, sumnje, ali i radosti i sreću koju gledajući i slušajući tu osobu u onom njenom standardnom izdanju ne bi ni pomislio da se dešavaju unutra.

[Revizor]

smisao mog postojanja na forumu je da dobijem modetatora. i nesto kontam kad se to napokon desi da necu znat sta dalje sa zivotom

[Vjetar]

Mogu ti ja i admina obećati

[Bella]

Ne vjerujem u neki drugi život, u život poslije smrti!
Isto tako, ježim se, od toga, kako se većina postavlja a to je da je svrha ili smisao postojanja-biološka (seksualna) reprodukcija.
Ono, imati djecu, othraniti ih, napraviti kuće, dočekati unučad i penziju i... To je smisao života (postojanja)
Ne znam, koji je točno razlog, svrha našeg postojanja. I izazivam čuđenje i zgražanja kad to tako prezentiram
Osobno trudim se biti, prvenstveno ja, sretna, da bih mogla usrećiti ljude oko sebe. Vjerujem, da svako od nas, ima neki,, zadatak,, u životu. Pitanje je samo, da li smo ga svjesni

[Vjetar]

Ev' da pokušam

Nekako mi se čini da smo svi tu samo da bismo bili neka cjelina. Skoro da mi se čini da smo svi mi, svi ljudi, sva živa bića, sve na ovom svijetu i oko njega samo jedna savršena igračka. Neću reći čija
I, baš kao onaj the butterfly effect (ne znam kako se kod nas to prevodi, ali uprošteno - leptir mahanjem krila pomjera zrak ispod njih i to se na drugom kraju svijeta odrazi olujom u konačnici), svi mi svojim postojanjem, djelovanjem ili nedjelovanjem utičemo na tu cjelinu na neki način, u manjoj ili većoj mjeri.
Paradoks je da smo jednako važni postojali mi ili ne postojali. Kakav ćemo uticaj imati na tu cjelinu, mali ili značajan, možda nikakav, definira našu svrhu. Odgovara i na pitanje naše svrhe tu - da napravimo taj uticaj. Mada, ne moramo ništa uraditi i samim svojim postojanjem smo sa svrhom tu, pa taman da cijeli život provedemo kao drvo, samo kao buduća hrana crvima i to je neka svrha.
Ne znam jesmo li sami u mogućnosti da ostvarimo neki veći uticaj ili smo predodređeni kakv ćemo uticaj ostvariti, ali jako je bitno da pokušavamo da ga ostvarimo u što većoj mjeri jer glupo je biti tu samo da bi sutra bio hrana za crve

Tako, da sumiram, smisao postojanja je da damo smisao svom postojanju.

[carobnjak_N]

Nije to loše viđenje smisla, logično objašnjeno zašto ljudi žele ostaviti trag ili biti utjecajni.
Samo što mi zadnja rečenica ne pripada tu , ona je već postala fraza .

Ja kad bih mogao dokučiti da li je prvo postajala svijest , pa tek onda materija i forma svemira, pa i čovjeka
kao produkta toga, koji se onda pita za smisao, možda bih mogao reći odgovor.
Inače, bez toga, stvarno ne znam koji je smisao. Mislim , može čovjek sebi zadati neki smisao, ali on bude kad tad
iskušan životom i najčešće opovrgnut. Kao da ne odgovara.

Sklon sam vjerovanju ali za to nemam nikakav dokaz, da postoji nešto čak izvan tog uobičajenog
poimanja smisla i traženja istog u životu, neko intimno sjedinjenje čovjeka i svijeta , neki kraj odvojenosti i otuđenosti,
na koju smo svi osuđeni sa odnosom- ja i svijet .
Da postoji to sjedinjenje u kojem tek tad i odjednom , imaš neki ogromni AHA momenat koji te svega preplavi
i objasni sve iznenada, bez nekog uzročno -posljedičnog razmišljanja i traženja smisla.
Na žalost, ti momenti su tako rijetki i neočekivani, a i nekako nezadrživi , da odmah iskliznu i nestanu.
Jednom sam samo, uspio napisati pjesmu o tome .

[Vjetar]

Da čujemo pjesmu

[carobnjak_N]

Krik crnog gavrana u crnoj noći (pomislih da je negdje tu i crni kamen sa crnim mravom na sebi).
Gluho je i svi spavaju
Osim bolesnika koji stenju po bolničkim sobama i okreću se kao jagnjad na ražnju što su ih pojeli nekad na teferičima.
U sobi pored, rodi se novi život i on kriknu kad ga odvojiše od majke, od svega.
Žena kriknu, na sedmom spratu, svršivši.
Hodža Albanac vatreno kriknu sabahski ezan, kao da je na takmičenju učača Kur’ana, a sam Allah mu je žiri.
Dan se otkri ćuteći…
Ljudi počeše da se kreću po inerciji, jedni druge nosiše ulicama. Kao kad nose mejita na dženazi. Zagledam im se u oči, a oni se iznenade i pomalo uvrijede, kao direktor Pantić.
Ne cveta cveće ni u njihovo preduzeće, pa misle da je to u vezi toga…
A ja sam samo u potrazi za nečim zaboravljenim u njima.
Sjedoh da popijem kahvu.
Žena sa nekim krotkim muškim dobričinom kojeg je tek upoznala preko fejsbuka,
hoće da sjedne kod mene.
Ne može, rekoh.
Neću da slušam ništa konkretno dok pijem kafu. Samo žamor, sunce, sirene nervoznih vozača, i poneku zaostalu riječ prolaznika.
Dosta mi je životnih priča, sve su jednostrane i uljepšane.
Hoću da se raspem u ritam čaršije.
Hodža opet zauči podne. Ovaj to uradi poslovno i rutinski kao konobar što raznosi kahve.
Odjednom se žustro otisnuh niz rijeku u susret nečemu što mi izmiče.
Kad sam se umorio, osjetih da sam stigao.
Kao u Rumijevoj poemi, bio sam opet ono što sam tražio.
Sve ovo i ništa.
Krikovi noću kao iz podsvijesti, bolesni, griješni, strastveni, uplašeni hladnoćom odvojenosti što plaču bogu kroz albanskog hodžu. Dnevna, rutinska masa pojedinaca, svak’ sa svojom lažljivom životnom pričom, opterećeni sobom.
Sve sam i nisam istovremeno, istopim se kao sladoled
pod jezikom djeteta kad potrčim prema Suncu.

[Vjetar]

Hej! Pa, iznenađujuće je dobra

[dezire]

Što ste se vas dvojica, filozofski raspisali

Slažem se, da smo samim postojanjem, sa nekakvom svrhom tu
Ali, naći ili dati smisao svom postojanju trebalo bi se podrazumijevati.
ŽIVJETI život, činiti nešto dobro, ne samo za sebe (za prirodu, životinje, ljudsku zajednicu).. .pa makar to bile sitnice, čini život - smislenijim!

[Vanilla]

Vrijeme je za novu temu
Sad cu ja

[biljka]

Iskreno jako lijepi odgovori i složila bih se na neki način sa razmišljanjem svih vas od prije 5 godina i pitam se ko je ovaj poeta Čarobnjak

Mislim da svi mi u određenoj mjeri znamo ko smo i da nas i drugi poznaju u određenoj mjeri. Pitanje je samo koliko dopuštamo i sebi i ostalima da nas upoznaju. Sad, rekla bih da psihoterapija puuuno pomaže u toj spoznaji sebe, odnosno daje neke smjernice.

Svi mi na neke stvari u životu gledamo na jedan određen način, vrlo često idealizirajući/opravdavajući svoje postupke i nas same, tako da bih rekla da nam je svima isto tako potreban neki kritičar ili preispitivač koji može biti u ulozi psihologa (i psiholog na neki način daje kritiku), ko nas poznaje dovoljno dobro da se može realno i objektivno osvrnuti na nas.

Eh sad, i to je prilično kontradiktorno, upoznavanje sebe, a treba nam neko drugi. Poenta je da mi i jesmo socijalna bića i puno nekih unutrašnjih procesa se dešava kroz iskustva sa drugim ljudima. Zato i sebe kroz druge ljude upoznajemo koliko upoznajemo i te druge ljude. Svako prijateljstvo (ne poznanstvo) i neki značajniji odnosi donose nam nove perspektive nas samih, neke perspektive su dobre, a neke manje dobre i možemo ih prigrliti ili odbaciti. Npr. susretali smo se svi sa lošim ljudima, možda sam evo ja npr. imala prijateljicu koja krade. Ako se družim s takvom osobom i ne smeta mi to onda to odobravam, što znači da imam visok prag tolerancije za lopova i to je neka moja osobina, neka perspektiva na mene. Na meni je da li ću to shvatiti tako i da li ću na koncu taj dio sebe prigrliti i reći okej sve super ili poraditi na tome da ga na neki način odbacim (uticanjem na prijateljicu ili prekidom prijateljstva).

Jednostavno mislim da se kroz takve stvari upoznajemo i da kroz takve stvari također postajemo bolji ili gori, kroz takve testove. A o tome koliko nas drugi poznaju, to je onoliko koliko im generalno dopustimo, a i koliko dođe do razmjene svih tih životnih i generalnih perspektiva u jednom odnosu, koliko smo spremni da budemo nekome najbolji kritičar, a i koliko smo spremni da imamo kritičara.

Pri tom kritika nije u ovom kontekstu loša, već iskreno mišljenje nekoga o nama. Nekad ne mora biti ni realno, ni objektivno, ali je nečija perspektiva na nas iz koje možemo naučiti

[Vjetar]

Pa šta je onda smisao? Upoznati sebe?

[biljka]

Pa šta je onda smisao? Upoznati sebe?

Polako dok dođem do tog. Ja sam samo odgovarala na Vanillino prvo pitanje

[Mina]

Ne znam za smisao, iskreno mi se čini da je samo u pronaći sreću u ovom obitavanju.

Nekad je to sreća drugih koji su nam dragi, nekad je to vlastita sreća. Sklad sa sobom, drugima i sa prirodom.

[biljka]

Prenijela bih post sa teme o Džennetu/Raju. Mislim da je ta svrha baš u toj dobroti, ali i balansu dobrote prema sebi i prema drugima. To mi je malo i teško opravdati u kontekstu društva. Jer trebalo bi biti da je svrha napraviti društvo što boljim, bez obzira na pojedinca i zar smo mi uopšte bitno u tom svemu? Zar nije bitno samo napraviti ovo ljepšim mjestom za život?

To mi logika govori, ali kad sagledam ostalo-lično neispunjen čovjek ne može biti potpuno dobar ni za društvo i sad stavi milijarde ljudi koji se trude biti dobri za društvo bez obzira na njih same, bez tog ličnog i društvenog balansa. Zar bi to zapravo bilo dobro društvo?

Tako da svrha je dobro balansirati između svojih potreba i društvenih potreba i ne očekivati nagradu za taj balans. A da li je svaki pojedinac bitan? Apsolutno da. Stoji da ne možemo svi biti uticajni ljudi, ali u kontekstu društva apsolutno svako ima svoj mali doprinos, baš kao što je @Vjetar prije 5 godina pisao o butterfly efektu