Kad vrijeme stane

[Vanilla]

Znate ono kada izgubite nekoga, bilo da je smrt u pitanju ili odlazak neke osobe iz zivota, neki veci neuspjeh, krah i slicno...
...pa uslijede razne faze koje traju i cini se da je vrijeme stalo: neprihvatanje, nedostatak motivacije za krenuti dalje, neartikulisani bijes, potiskivanje do konacne faze mirenja sa cinjenicnim stanjem uz sveprisutni osjecaj izgubljenog dijela sebe.
To su oni dogadjaji koji nas promjene zauvijek. I svi smo ih imali, vjerovatno.
Kakav trag ostavlja na nas? Gdje se akumulira taj gubitak ako se, makar, donekle ne nadomjesti necim? Vremenom gubi na intenzutetu ali da li se vraca kao demon proslosti s vremena na vrijeme?
Moze li se gubitak nadomjestiti?
Kao da nakon gubitka postajemo ili jaci ili emotivniji
A onda namece mi se pitanje da li, uopste, gubimo nesto/nekoga? Posjedujemo li, zapravo, i sebe a kamoli nesto drugo? Ili, ipak, posjedujemo samo i samo sebe?

Da li je gubitak sudbinski predodredjen ili zavisi od niza drugih faktora?

Na kraju, smatram da su gubici, razocarenja, neuspjesi, isto kao i sreca, dobici, uspjesi sastavni dio zivota i da to, jednostavno, treba tako da bude. Ako zbog nicega drugog onda zbog mog cuvenog balansa

[Mina]

Jeste se zadali

Ne smijem ni da razmišljam o tim neminovnim gubitcima, koji će uslijediti (što kasnije nadam se). Ne znam kako ću se nositi sa tim, jer nisam imala nekih sličnih iskustava do sada. Ali me užasno strah toga. Ni izgovoriti ne smijem ni misliti o tome...

[Kamilica]

Ja gubitak osobe gledam samo kroz smrt, odlazak mi nije gubitak jer ipak osoba diše negdje na planeti. Meni se niti jedan gubitak ne može mjeriti sa smrću. Smrt bliskih ljudi me učinila osjetljivijom ali u datom momentu sam bila vrlo pribrana što me i samu iznenadilo. Život naravno ide dalje ali ima dana kada te malo više mori taj gubitak. Puno puta sam razmišljala a nikada nisam nikoga pitala, da li ljudi koji su posvećeni vjeri lakše podnesu smrt bliskih. Mislim da li im to pruža nekakvu utjehu ili sve ovisi o osobi bez obzira da li vjeruje ili ne. Eto ako je neko raspoložen može pisati i o tom aspektu vjere.

[Grofica]

Svaki čovjek drugačije reaguje na razne situacije.
Tako mislim da i na smrt svi reagujemo na svoj način.
Kad mi je mama preselila, spremala sam se za taj trenutak duže vrijeme obzirom da je bila bolesna. Ali iako sam znala da dolazi taj momenat, mislila sam da ću se slomiti da ću biti grozna, da ću plakati danima, da ću pustiti glas, imala sam razne scenarije u glavi.
Međutim, umrla je na mojim rukama, u mom zagrljaju. Jednostavno, zaspala je i ja sam je pustila da spava. Plakala sam cijelu noć. Mislila sam da neću prestati zadugo, međutim, jutro je donijelo smiraj.
Eh sad, što Kamilica napisa, vjera... Da li vjera ima svoje pomoći u takvim situacijama? S moje strane gledišta, ima. Ima i to jako puno. Odgojena sam da vjerujem. Nisam od onih ekstremnih vjernika, ali vjerujem srcem. Vjerujem u Sudnji dan, vjerujem u drugi život, vjerujem u Ahiret... Vjerujem da naše duše ostaju da žive u nekim drugim sferama, samo tijela propadaju. Vjerujem da ćemo opet jednog dana, svi biti zajedno i nadam se da će to biti Džennet/Raj.
Što se tiče samog bola koji se osjeti kad izgubimo nekog, da taj bol postoji i nije tačno da vremenom prestaje. Tu je taj bol, stalno prisutan, samo čovjek nauči živjeti s njim kao sastavnim dijelom svoga tijela. Nekad se malo jače javi, nekad se pritaji kao da nestane, ali u globalu, uvijek je tu.

[Lana]

Pa prosla sam kroz doista vise puta kroz to.
Kad su u pitanju osobe neke koje doista nisu vise u nasim zivotima.
Jedan najveci,najbolniji je izgubiti roditelja.Ja sam izgubila majku jako mladu.
To je taj osjecaj kad se istrgne iz tebe nesto,i tu ostane samo neka praznina koja nikada nece biti popunjena.Dio tebe ode,zivimo i prihvatimo sve to ali nikada ne zaboravimo.
Cini mi se nekako sve sto sam starija sve vise je trebam,nedostaje mi sve vise i vise.
Ostale osobe koje su otisle od vas ne treba ih zaustvaljati jer ako ne idu sad otici ce kad tad.
Ziv covjek se navikne na sve i bez svakoga.

[dezire]

,,Držim,,se onog-,,sve što se izgubi (osim bliske osobe),može se nadomjestiti
Kad je u pitanju osoba,to malo teže proživljavam...odbolujem,sama sa sobom i pokušam raditi stvari,koje smo zajedno radili
Bude mi lakše,kao da je tu
Naravno,da se taj osjećaj ,tuge ,vraća s vremena na vrijeme ali intenzitet boli je manji.
Naučim živjeti s tim (kao i svi).

[biljka]

Ja gledam na sve gubitke fatalistički. Vjerovatno je i do godina, a puno toga sam izgubila od 2020. i pri tom sam jako mlada. I dalje se borim s tim kako popuniti silne praznine koje su ostale, ali imam osjećaj da isto tako nekad uđem u fazu gdje ni ne dozvolim nekome da se približi nekako kako ne bih opet gubila jer je svaki gubitak u zadnjih godinu dana meni kraj svijeta i poslije svakog samo ostajem praznija.

Tako sam imala fazu u drugoj polovini prošle godine gdje i kad je neko 100% divan prema meni jednostavno nisam mogla da uzvratim jer imam neki odbrambeni mehanizam prema ap so lu tno svemu. Bukvalno mi je trebalo 2-3 mjeseca da se saberem, vidim da je nekome zapravo stalo do mene i da ne planira otići da bih i ja napokon mogla pokazati da je i meni stalo

Nemojte me osuđivati za ovo sad, sama sebe dovoljno osuđujem , ali vrlo često na odlaske ljudi iz mog života, gdje nije došlo do smrti, gledam tako da bi mi bilo lakše da su mrtvi jer bih bar onda imala za čim žaliti. Ovako postoje negdje, žive svoje živote, a ja opet žalim

I ne znam kako te gubitke nadomjestiti. Sad ne govorim o prijateljstvima, partnerskim odnosima, već nekim ljudima koji su bili tu cijeli život. Ne vjerujem ni da se može nadomjestiti, ali šta je onda rješenje

[Skitnica]

Ja gledam na sve gubitke fatalistički. Vjerovatno je i do godina, a puno toga sam izgubila od 2020. i pri tom sam jako mlada. I dalje se borim s tim kako popuniti silne praznine koje su ostale, ali imam osjećaj da isto tako nekad uđem u fazu gdje ni ne dozvolim nekome da se približi nekako kako ne bih opet gubila jer je svaki gubitak u zadnjih godinu dana meni kraj svijeta i poslije svakog samo ostajem praznija.

Tako sam imala fazu u drugoj polovini prošle godine gdje i kad je neko 100% divan prema meni jednostavno nisam mogla da uzvratim jer imam neki odbrambeni mehanizam prema ap so lu tno svemu. Bukvalno mi je trebalo 2-3 mjeseca da se saberem, vidim da je nekome zapravo stalo do mene i da ne planira otići da bih i ja napokon mogla pokazati da je i meni stalo

Nemojte me osuđivati za ovo sad, sama sebe dovoljno osuđujem , ali vrlo često na odlaske ljudi iz mog života, gdje nije došlo do smrti, gledam tako da bi mi bilo lakše da su mrtvi jer bih bar onda imala za čim žaliti. Ovako postoje negdje, žive svoje živote, a ja opet žalim

I ne znam kako te gubitke nadomjestiti. Sad ne govorim o prijateljstvima, partnerskim odnosima, već nekim ljudima koji su bili tu cijeli život. Ne vjerujem ni da se može nadomjestiti, ali šta je onda rješenje

Nema ništa ovdje za osudu … Sve to sto osjećaš je normalno .. Mlada si, u životu gubimo osobe koje su nam / drage i puno nam znače, neke smrtnim slučajem neke opet putevi nas razdvoje ..
Gubitak ljudi iz života, čak i kad nisu fizički nestali, može biti jednako bolan kao i smrt – ponekad čak i teži.

Kad je smrt u pitanju znamo da ništa nismo mogli učiniti niti uticati na tu “minutu”.. došao kraj i prihvatiti moramo..

Kada izgubimo nekoga dragog ne smrtnim slučajem kad ode iz našeg života, ostaje praznina, koja nije prepoznatljiva kao pravi gubitak a bol je jednako stvarna..

Tu su negdje oduzeti su nam.. ali bez “završetka”…

[biljka]

Nema ništa ovdje za osudu … Sve to sto osjećaš je normalno .. Mlada si, u životu gubimo osobe koje su nam / drage i puno nam znače, neke smrtnim slučajem neke opet putevi nas razdvoje ..
Gubitak ljudi iz života, čak i kad nisu fizički nestali, može biti jednako bolan kao i smrt – ponekad čak i teži.

Kad je smrt u pitanju znamo da ništa nismo mogli učiniti niti uticati na tu “minutu”.. došao kraj i prihvatiti moramo..

Kada izgubimo nekoga dragog ne smrtnim slučajem kad ode iz našeg života, ostaje praznina, koja nije prepoznatljiva kao pravi gubitak a bol je jednako stvarna..

Tu su negdje oduzeti su nam.. ali bez “završetka”…

Razumijem. Samo se pitam koji je smisao života ako samo gubimo

[Skitnica]

Nema ništa ovdje za osudu … Sve to sto osjećaš je normalno .. Mlada si, u životu gubimo osobe koje su nam / drage i puno nam znače, neke smrtnim slučajem neke opet putevi nas razdvoje ..
Gubitak ljudi iz života, čak i kad nisu fizički nestali, može biti jednako bolan kao i smrt – ponekad čak i teži.

Kad je smrt u pitanju znamo da ništa nismo mogli učiniti niti uticati na tu “minutu”.. došao kraj i prihvatiti moramo..

Kada izgubimo nekoga dragog ne smrtnim slučajem kad ode iz našeg života, ostaje praznina, koja nije prepoznatljiva kao pravi gubitak a bol je jednako stvarna..

Tu su negdje oduzeti su nam.. ali bez “završetka”…

Razumijem. Samo se pitam koji je smisao života ako samo gubimo

Ne gubimo samo… i dobivamo i tako u krug …

I nas je neko nekad izgubio … i izgubit će … dio života .