Poezija

[kreja]

Muhamed Nerkesi rodio se u Sarajevu 1591./2. godine, gdje je završio srednju školu. Visoko obrazovanje je stekao u Carigradu, nakon čega je postao kadija (sudija), vršeći tu dužnost u više mjesta Bosne i Hercegovine. Nakon trideset godina predanosti u kadijskom poslu, sultan Murat IV ga postavlja krajem 1634. godine za državnog hroničara u vojnom pohodu protiv Ravena. Godine 1635., na putu od Carigrada prema Izmiru, nesretno pada sa konja i ubrzo umire.

Ostala je posebno zabilježena pjesma o Sarajevu, koju je napisao prilikom odlaska iz rodnog grada:

“Na moju dušu je djelovala tuga, što se rastajem sa Sarajevom,
ljutu mi je ranu učinio rastanak sa sarajevskim prijateljima.
U njemu čovjek izgleda, da može dugo živjeti,
jer na hiljadu mjesta u Sarajevu teku česme vode i života.
U halvatima se sastaju ozbiljni starci i mladići
iako je zimi studeno u Sarajevu.
Ali kad dođe doba proljeća i behara,
u raj se pretvori prostor ružičnjaka sarajevskog.”

(Izvor: M. Handžić, Sarajevo u turskoj pjesmi)

[kreja]

Valcer kiše

Žureć pred kišom,
pod krošnje lipe
u hitnji smo na časak stali.
Nad nama su se
kroz cvjetno lišće
oblaci bijeli okretali.
Zadihani,
osmjehnusmo se.
Lipa je mrijela.
Srce se čulo
u svakom kutu
naših tijela.
Možda sam mogao
u tom trenutku
ljubavi nešto zauvijek reći,
al' valcer poče .....
I ljetna kiša
dodirnu u grlu
drhtave riječ

Enes Kišević

[kreja]

SJAJ U TRAVI

Sada, kada ništa na svijetu na može
vratiti dane prohujalog ljeta,
naš sjaj u travi i blještavost svijeta, ne
treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim
živjeti.

Zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava,
zaboravimo da smo se voljeli, da smo se svađali i
da smo bili krivi...
Požurimo s danima i danima što će doći
požurimo sa shvaćanjima, sa svim što me
odvaja od tebe.

Jednom ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali i gazili
ali, tvoje ruke bit će prekratke, a noge
premorene da se vratiš ... bit će kasno.

Možda ćemo se naći jedanput na malom
vrhu života i neizrečene tajne,
htjet ćemo jedno drugom reći, al' proći
ćemo jedno kraj drugog kao stranci.

Jedan skrenuti pogled bit će sve što ćemo
jedno drugome moći dati.

Zaboravit ću oči
i neću promatrati zvijezde koje me na
tebe neobično podsjećaju .

W. W .

[kreja]

ŽIVA SMRT
Imao sam srce, djetinjasto srce,
Srce koje boli, boli tako jako!
Imao sam srce, bolno, bolno srce,
A kada mi ode, nisam više plako.
Bijah skoro sretan. Ali jedne noći
More bolno srce—jedno ptiče malo,
Našlo me u mraku, više glave stalo
I sitnu mi pjesmu sitno cvrkutalo:
—Godinu već dana, svake božje noći
Služim ko trubadur jednoj dami nagoj,
Usnulu joj dušu čudnim krajem vodim
U ljubavnoj priči i mjesečini blagoj.
Ali sinoć—jao!—gatalica presta,
Pa ko repatica pade mi na grudi:
Ja sam, braćo, sinoć vragu dušu dao,
O, umrije mi, umrije moje srce, ljudi!

Antun Gustav Matoš

[kreja]

Labud

Pan i satir slušaju tišinu,
Dijanin korak steže mramor mlak,
Topola šušnu vrbi, zrak je blag,
Polusjajne tajne plinu u visinu.

Samo oči bdiju. Kroz daljinu
Života traže srodnog vidljiv trag,
Al' ćuti trska. Oblak snuje. Mrak
Muklim muči mukom. Mjesec sinu.

I tisijem sjajem vala, tamo amo,
Ko duvak, duh il' mjesečine gruda,
Zanesen labud kruži amo tamo.

Za njime zlatna šajka bajke, čuda
I slatka dama, golog boga čedo,
Pa širi rosno krilo. O, Ledo, divna Ledo.

Antun Gustav Matoš

[Skitnica]

Pukotina Ima Svaki Život - Dobriša Cesarić

Pukotina ima svaki život,
kroz koje bližnji radoznalo zure
motreći naše dane što se žure.

I tako ništa nije posve naše:
Mi srčemo taj život kao vino
iz tuđom rukom uprljane čaše.

Al ko je ćudi gadljive i stidljiv,
kako bi htio zastrti ta okna
na svojoj duši, i biti nevidljiv –

Pa da mu posve mirno bude lice,
ko pusto polje ispod koga teku
nečujno vali jedne ponornice.

[Peace]

Pometi, ak baš moraš

Pometi ak baš moraš, al' zar ne bi bilo slađe
Pročitat lijepu knjigu il' napisati ju rađe,
Posadi cvijet il' drvo, lijepo ti velim
I shvati razliku između "moram" i "želim".

Pometi ak baš moraš, ali život ti teče
I vrijeme se unatrag nikad vratit neće,
Muziku slušaj glasno, pleši, pjevaj do zore,
Planinu osvoji, baci se u more.

Pometi ak baš moraš, al' vani se svijet okreće,
Zaroštiljaj, popij pivo, nek sunce te opeče,
Uz drage ljude budi, smijeha nek ne gine,
Dočekaj koju zoru, nek' pred tobom sunce sine.

Pometi ak' baš moraš, al' ne znam je li vrijedno,
Bolje pusti metlu i zapamti samo jedno
Da kad jednoga dana ispustiš zadnji dah,
Ionako će te vjetar pomesti k'o prah.

[Ina]

Sijeda Djeca

Sve to što čovjek stvori to još se sagraditi može, ali oni ruše i ono što Ti si stvorio, Bože. Podijelili su i Tebe da lakše vladaju nama. O, kad bi mogli i zrak bi sapeli granicama. Kako je čovjek mali, kako zarasto u mržnji, a grana ruža miriše i ruci koja je skrši. Kako plakao ne bih, ta puklo bi srce i svecu kad vidim da Majke na svijet rađaju sijedu djecu. Za kakav mir mi je ginut kad mir oduvijek postoji, on bi se i sada čuo da ne zveckate oružjem svojim. Za koju mi zemlju je pasti kad ja sav pripadam zemlji, i sve nedužne žrtve sahranjene su i u meni.

Enes Kišević

[Ina]

Dobro je što nisam niknuo
u nekom poljupcu prije,
ili poslije tvoga daha.
Dobro je što sam se zadesio
u istom svijetu sa tobom.

Ovaj kratki izlet na zemlji
u meni već prerasta
u jedno sveopće viđenje s tobom.
Ma gdje bila na svijetu,
dobro je znati da jesi.

Krikom me moja roditeljka
k tebi donijela,
i krikom ću nebo prepoloviti
kad se budem otkidao od očiju tvojih.

Opet Enes

[Ina]

[biljka]

Najtužnija ikad:

[biljka]

I Simonova "Čekaj me" u Šerbedžijinoj izvedbi:

[Vjetar]

RIP David Lynch

[biljka]

Vjetar je sam

[blackadder]

Vjetar je sam

Pametan

[Ina]

sanjivo_pismo.jpg

[biljka]

Najljepše od Desanke

Čovek
Poznavala sam u detinjstvu pticu
srca sitnog kao lešnik,
a umrla je od tuge
već u treću zoru
kad su joj ljudi oteli
gnezdo i goru.
I sećam se nekog starog
tužnookog pseta
koje je imalo snage
da skapa od žalosti
kada je nestalo drage
ruke iz koje primalo
milovanja, udarce i kosti.
Samo sam ja preživela
smrt voljenog bića,
i mnogo mi se dragih prijatelja
izgubilo u dubini mraka,
preživela niz izdaja, i kleveta,
i rastanaka,
i opet mi se hoće
sunca i sveta.

Ja i ja
O kad bih mogla samo jednom ja
nekuda iza bregova
pobeći od sebe.

Sasvim sama i vedra
projurila bih kroz šume,
razgrnula livadi nedra.
U život bih se zagnjurila,
svakom bih ruku pružala.

Sa strašću bih se požurila
da vidim u životu kako je,
duša nečija ako je
za radost stvorena.

Jer od rođenja sa mnom,
ma kud se mrakla,
idem ja večno sumorna.
A meni se uvek dopadalo:
kad su ptice kroz noć letele,
kad je lišće tiho opadalo;
kad su senke u san sletale,
kad me ljudi nisu voleli,
kad su stvari duši smetale.

Oduvek je jedna ja slutila
kobi, suze i bolove
i radosti moje sve pomutila
Oduvek me slatko zlostavljala:
ni u šumi, ni u ljubavi, ni u radu
ni časka me nije ostavljala.

Znam umreću i ostariću:
a nju uvek mladu,
zavek žednu bolova
na zemlji ostaviću.

Naša tajna
O tebi neću govoriti ljudima.
Neću im reći da li si mi samo
poznanik bio ili prijatelj drag;
ni kakav je, ni da li je
u našim snovima i žudima
dana ovih ostao trag.

Neću im reći da li iz osame
žeđi, umora, ni da li je ikada
ma koje od nas drugo volelo;
niti srce naše
da li nas je radi nas,
ili radi drugih,
kadgod bolelo.

Neći im reći kakav je sklad
oči naše često spajao
u sazvežđe žedno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad
da tako bude –
ili nam je bilo svejedno.

Neću im reći da li je život
ili od smrti strah
spajao naše ruke;
ni da li zvuke
smeha voleli smo više
od šuma suza.

Neću im reći nijedan slog jedini
šta je moglo, ni da li je moglo nešto
da uplete i sjedini
duše naše kroz čitav vek;
ni da li je otrov ili lek
ovo što je došlo
onome što je bilo.

Nikome neću reći kakva se
zbog tebe pesma događa
u meni večito:
da li opija toplo
kao šume naše s proleća,
ili tiha i tužna
ćuti u meni rečito.
O, nikome neću reći
da li se radosna ili boleća
pesma događa u meni.

Ja više volim da prećutane
odemo ona i ja
tamo gde istom svetlošću sja
i zora i noć i dan;
tamo gde su podjednako tople
i sreća i bol živa;
tamo gde je od istog večnog tkiva
i čovek i njegov san.

Nemam više vremena
Nemam više vremena za duge rečenice,
nemam kad da pregovaram,
otkucavam poruke kao telegrame.

Nemam vremena da raspirujem plamen,
sad zaprećem šake zgorela žara.
Nemam više vremena za hodočašća,
naglo se smanjuje putanja do ušća,
nemam kad da se osvrćem, da se vraćam.

Nemam više vremena za sitnice,
treba sad misliti na večno i neobuhvatno.
Nemam kad da razmišljam na raskrsnici,
mogu stići jedino kudgod u blizinu.

Nemam vremena da išta izučavam,
nemam vremena sad za analize,
za mene je voda sada samo voda
kao da sam je pila sa kladenca;
nemam kad da razlažem na sastojke nebo,
vidim ga onakvo kakvo ga vide deca.

Nemam više vremena za bogove tuđe,
ni svoga nisam dobro upoznala.
Nemam kad da usvajam zapovesti nove,
mnogo mi je i starih deset zapovesti.

Nemam više kad da se pridružujem
ni onima koji istinu dokazuju.
Nemam kad da se borim protiv hajkača.
Nemam kad da sanjam, da lagano koračam.

Slovo o ljubavi
Ako se volite ljubavlju
koja buja u samoći, od razdaljine,
koja je više od sna nego od svesti,
i po rastanku drhtaćete od miline,
mognete li se još ikada sresti.
Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagrešenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
sećaćete se uvek jedno drugom lika.
I po rastanku
zamreti vam neće gušena htenja.
Ako zbog nje patiš od nesanice
i u ponoć hodaš budan
po bašti,
ako te lomi neutoljena želja luda,
sećanja na nju nikad se nećes spasti.
Onih s kojima se igramo
oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora
nezagrljeni i nemi,
sećaćemo se dugo
ma i zavoleli zatim druge.
Ako je želis bezgranično,
a sediš kraj nje bez glasa
slušajući bajku koja se u vama rađa,
svanuću slično,
pamtićeš je i kad se zima
pred tobom zabelasa.
Ako veruješ sedeći uz nju
da je ljubav maslačkov puhor
koji svaki dodir moze da strese,
ako voliš u njoj san i dete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budiće te
i kad se rastanete.
Zauvek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proleća, u snu,
pisali pismo.
Oni koji se kao reke ne mogu sliti,
među kojima nema spojnog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se neće
ni kad im duše budu posedele.
Ako vam je ljubav nož u srcu,
a bojite se taj nož izvući,
kao da ćete tog časa umreti,
pamtiće te on, setiće te se
i umirući.
Oni zbog kojih srca
osećamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino živi,
u sećanje nam banu
i kad zavolimo druge-
i osetimo se nesrećni i krivi.

Šumska zvezda
Ispleo pauk
u granja zelenom gnezdu
nežnu zvezdu.
Pesma je zatalasa,
miris zaleluja,
svetlost je niha:
Može svakoga časa
nestati nežna i tiha
šumska zvezda.

Može je na trn i kamen
oboriti rose grumen;
Može je zgoreti u noć
svica biserna rumen;
Može joj srce razneti
leptira koga krilo.


Ali svejedno, prolazi sve
kao da nije ni bilo:
Nestaje zvezda
koju sam plela nad životom,
nestaće zvezde
što lepotom večnom
vrh šuma sijaju.

Svejedno kad:
da li dogodine ili sad,
ili posle hiljadu hiljada vekova;
Svejedno zbog čega:
da li od zmije, rđavih lekova,
ili tajnog uzroka kog,
znam samo, nestaćemo
i šumski pauk, i ja, i Bog.

[biljka]

Meni bez mene-Tin Ujević

Ure od smole cure besmisleno,
sumorni čovjek snatri bestjelesno,
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca, jeca bespredmetno;

I sve je danas prazno beskonačno,
a vjetar duva, duva bezutješno
na gole duše koje neprestano
ištu i grle beznadno, beskrajno.

[biljka]

Danas se sjetih Barbare

Jacques Prevert - Sjeti se Barbara

Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom toga dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom

Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smiješila si se
A ja, ja sam se isto tako smiješio
Sjati se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi

Neki se čovjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj

Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem

Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom iz Quessanta

O Barbara
Kakve li bljezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svom stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili jos uvijek živi

O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno
Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci
Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
od koga ne ostaje ništa

[Vjetar]

Nekad mi poezija djeluje kao šablonski nakićena poruka, koja sama po sebi je prosta, pa se upoeti kićenjem i dobije se aaaw

Nekad, ne uvijek, ali većinom

[biljka]

Nekad mi poezija djeluje kao šablonski nakićena poruka, koja sama po sebi je prosta, pa se upoeti kićenjem i dobije se aaaw

Nekad, ne uvijek, ali većinom

Pa nekad, ali meni i to ima svoju ljepotu. Tipa ova od (najdražeg mi) Branislava Petrovića

Kada te ostavi ona koju voliš
Kada te ostavi ona koju voliš.
Kada te ostavi ona koju voliš.
Kada te ostavi ona koju voliš.
Kada te ostavi ona koju voliš.

Prvo osetiš jedno ništa.
Prvo osetiš jedno ništa.
Prvo osetiš jedno ništa.
Prvo osetiš jedno ništa.

Zatim osetiš jedno ništa.
Zatim osetiš jedno ništa.
Zatim osetiš jedno ništa.
Zatim osetiš jedno ništa.

Idem da prošetam. Idem da prošetam.
Idem da prošetam. Idem da prošetam.

Gde češ po kiši? Gde češ po kiši?
Gde češ po kiši? Gde češ po kiši?

Ja volim kišu. Ja volim kišu.
Ja volim kišu. Ja volim kišu.

Ponesi kišobran. Ponesi kišobran.

Ne treba mi kišobran. Ne treba mi kišobran.

Pa idi onda kad si luda.

I šetaš. I šetaš. I šetaš. I šetaš.
I šetaš. I šetaš. I šetaš .I šetaš…
I svi gledaju kako šetaš.

I kisneš. I kisneš. I kisneš. I kisneš.
I kisneš. I kisneš. I kisneš. I kisneš…
I već ti je bolje.

I ne boli te ništa.
I ne boli te ništa.

Samo malo…ništa.

Bukvalno je mogao sve u jednu strofu staviti, ali čitajući, pogotovo naglas, dobije svoju čar

A nekad je jednostavno patetična, to mi u 99% slučajeva nema ljepotu. Mada svi imamo različito shvatanje patetike

[Ina]

Psiha
I

Nisam samozvanka - dolazim doma.
Nisam služavka - ne idem za hlebom.
Ja sam tvoja strast, tvoj nedeljni odmor,
tvoj sedmi dan, dvoje sedmo nebo.

Tamo na zemlji davahu mi groše,
njihove žrvnje oko vrata svih:
- Voljeni! Zar me ne pozna jošte?
Ja sam golubica tvoja - Psiha!

II

Evo ti, premili moj, evo rita!
To je nekada nežna plot bila.
Sve sam iznosila, prnja sam sita,
ostaše jedino ova dva krila.

Odeni mi velebne svoje halje,
pomiluj i spasi.
A jadne istrulele tralje -
u riznicu saspi.

Marina Cvetaeva

[bakterijasmarsa]

San je davna i zaboravljena istina
koju više niko ne ume da proveri
sada tuđina peva ko more i zabrinutost
istok je zapadno od zapada lažno kretanje je najbrže
sada pevaju mudrost i ptice moje zapuštene bolesti

cvet između pepela i mirisa
oni koji odbijaju da prežive ljubav
i ljubavnici koji vraćaju vreme unazad
vrt čije mirise zemlja ne prepoznaje
i zemlja koja ostaje verna smrti
jer svet ovaj suncu nije jedina briga
ali jednoga dana
tamo gde je bilo srce stajaće sunce
i neće biti u ljudskom govoru takvih reči
kojih će se pesma odreći
poeziju će svi pisati

istina će prisustvovati u svim rečima
na mestima gde je pesma najlepša
onaj koji je prvi zapevao povući će se
prepuštajući pesmu drugama
ja prihvatam veliku misao budućih poetika:
jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik
ja primam na sebe osudu propevale gomile:
ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju
ali:
hoće li sloboda umeti da peva
kao što su sužnji pevali o njoj

Branko Miljković

[biljka]

Ovi što vole i čitaju poeziju, zanima me vaše mišljenje o Bukowskom?

Meni je donekle lijepa "Bluebird", ali mi jeste mrzak zbog romantizacije nekog boemskog života, alkohola i mizoginije isto. I najgore mi je kad ga dijele onako po društvenim mrežama, a kada pogledaš njegov opus, ja bar ne mogu da nađem ništa lijepo i nekontroverzno. U tom tonu:

there’s a bluebird in my heart that
wants to get out
but I’m too tough for him,
I say, stay in there, I’m not going
to let anybody see
you.
there’s a bluebird in my heart that
wants to get out
but I pour whiskey on him and inhale
cigarette smoke
and the whores and the bartenders
and the grocery clerks
never know that
he’s
in there.

there’s a bluebird in my heart that
wants to get out
but I’m too tough for him,
I say,
stay down, do you want to mess
me up?
you want to screw up the
works?
you want to blow my book sales in
Europe?
there’s a bluebird in my heart that
wants to get out
but I’m too clever, I only let him out
at night sometimes
when everybody’s asleep.
I say, I know that you’re there,
so don’t be
sad.
then I put him back,
but he’s singing a little
in there, I haven’t quite let him
die
and we sleep together like
that
with our
secret pact
and it’s nice enough to
make a man
weep, but I don’t
weep, do
you?

[Vjetar]

there’s a bluebird in my heart that
wants to get out
but I’m too tough for him,
I say, stay in there, I’m not going
to let anybody see
you.
there’s a bluebird in my heart that
wants to get out
but I pour whiskey on him and inhale
cigarette smoke
and the whores and the bartenders
and the grocery clerks
never know that
he’s
in there.

there’s a bluebird in my heart that
wants to get out
but I’m too tough for him,
I say,
stay down, do you want to mess
me up?
you want to screw up the
works?
you want to blow my book sales in
Europe?
there’s a bluebird in my heart that
wants to get out
but I’m too clever, I only let him out
at night sometimes
when everybody’s asleep.
I say, I know that you’re there,
so don’t be
sad.
then I put him back,
but he’s singing a little
in there, I haven’t quite let him
die
and we sleep together like
that
with our
secret pact
and it’s nice enough to
make a man
weep, but I don’t
weep, do
you?

Pa kako si ti ovo shvatila?