Moja glasna razmisljanja

[Coolio]

U kakvom vremenu zivimo lepo je sresti osobu koja ume da prizna krivicu i izvini se ako se vec dodje do nesporazuma... Danas je vecina izgubila osecaj za stid,za izvinjenje,za razumevanje. Umesto da takve stvari budu normalne i logicne mi smo dosli do toga da se odusevimo kada nam se neko izvini. To je ono sto sam pisao da covek mora imati osecaj da bi umeo to. Ako si bezosecajan tebi nikada nece biti krivo ako si nekoga uvredio,ako si se poneo lose prema nekome,razdrao bez potrebe itd.

[Peace]

Da, bas.
Odusevi te, prepricavas i pamtis.
Gdje ces zaboraviti tako rijetke pojave.

[Coolio]

Da. Nazalost,kao sto rekoh u danasnje vreme to je retkost. Obicno su svi bahati,svi umisljeni,biznismeni i kriminalci na baterije...

Kulturom,postovanjem i tome slicno prisvajas dobro ljude i naravno takve osobe i pamtis

[pamuk]

Dobrotom, lijepim odnosom i kulturom čovjek najviše koristi sebi. A i drugim ljudima.

[pamuk]

Njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock na godišnjem nivou iz budžeta za šminku i frizuru troši 136.500 eura.

S obzirom da je to naišlo na brojne kritike u Njemačkoj, Baerbock se novinarima pokušala opravdati kazavši da je šminka za nastupe na televiziji neophodna zbog jakih reflektora u studiju.

"Inače izgledate kao grobar, jer ste sasvim sivi", rekla je ona.

Bez komentara.

[Peace]

Ucinili mi se na prvo citanje 36,500, pa sam mislila da je i to previse.

[Coolio]

Nije to nista kako politicari u Srbiji kradu

[pamuk]

Njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock na godišnjem nivou iz budžeta za šminku i frizuru troši 136.500 eura.

S obzirom da je to naišlo na brojne kritike u Njemačkoj, Baerbock se novinarima pokušala opravdati kazavši da je šminka za nastupe na televiziji neophodna zbog jakih reflektora u studiju.

"Inače izgledate kao grobar, jer ste sasvim sivi", rekla je ona.

Bez komentara.

Meni ovdje su dvije čudne stvari, koliko je stvarno tolike hiljade para na šminku i frizuru mogu uljepšati i drugo u njenoj odbrani da su grobari sivi? Valjda mrtvaci? Grobar fizikališe pa se zarumeni. Ipak je ona njemačka ministrica vanjskih poslova.

[Peace]

Izasla u jutarnju setnju jutros. Dobila sam bar 3 kg u Bosni, treba to sad skinuti.
Taman sam izasla u vrijeme kada autobus kupi djecu za middle school (6,7 i 8 razred)
Na jednom stopu bila su dva djecaka, pa uzrastu rekla bih oko 13 god.
S obzirom da cekaju na istom stopu, znaci susjedi su. S istim ce busom, u istu skolu, s istim ce se i kuci vratiti.
Stajali su nekih 5 metara jedan od drugoga, nisu se gledali i izgledalo je da i jednom i drugom neugodno zbog onog drugog, tu 5 metara od njega.
Vracala mi se ta slika vazdan u glavu.
Da li se zajednica skroz izgubila? Da li to ni dijete ne zeli vise drustvo drugog dijeta?
Svako je sam za sebe.
Stanje je uglavnom takvo na svakom stopu.
Djeca vole da ih voze roditelji autom, da bi izbjegli susrete s drugom djecom na stanicama i u busu.

Eto s te strane gledajuci, u Bosni stojimo bolje.
Djeca se jos druze. Zajedno idu na stanicu, zajedno idu na skolske odmore, zajedno se kuci vracaju, i ako se voze istim busom, svako svakoga zna u busu. Zapravo i ako se ne voze, djeca se upoznaju i druze.
Tako je bar u manjim sredinama.
Primjetih da se u vecim djeca vise odvoze autom do skole i nazad.



Kcerkica, koja se vratila prije nas 30ak dana, mi je govorila - nece proci 15 dana mama, u realnost ce te vratiti previsoko cijene svega…
Jucer, imadoh vremena na poslu, pa sam izlazila malo…Velika plaza, nalazi se tu neki smoothie shop.
Velikom slovima na vratima pise - cetvrtkom ponuda -$5,99.
Pomislih - ako je to ponuda kakve su cijene bez ponude pa udjoh na njihov website. Smoothie kosta izmedju $11,99 i $17,99

[Peace]

Vracam se polahko i duhom na posao.
Jucer se sastala sa direktorom i generalnim menagerom.
Pitam za stanje.
Nedostaje nam iskusnih ljudi. Prave se greske zbog neiskustva radnika, minusi u hiljadama.
Razmatra se novi plan, kako iskusne rasporediti sto bolje.
Pozelila sam potsjetiti direktora na njegovu izjavu kajom se koristi kad neko dodje traziti vecu platu - bolja su mi dva neiskusna od jednog iskusna.
Iako ni iskusan nije placan ko dva neiskusna, vec tek nekoliko dolara vise po satu.

Sada se desava, da gdje god stavi iskusna, dolazi do uspona. Ali dolazi do pada tamo odakle ga makne.

Mnogo je kod nas do prezentacije. Ali ako ne poznajete dobro posao, sve stavke, sve cake, vi necete ni imati dobru prezentaciju.
A upoznati se dobro s poslom zahtijeva i pametnom bar jednu god radnog iskustva.
Desava se da me kolega nazove jer ne zna nesto zavrsiti, a duze je od godinu s nama.

Upitah za centar gdje sam radila sa Anilom i Kevinom.
U padu su, rece direktor. Premjestili su mene.
Otisao je Kevin.
Od tada je proslo kroz centar 10ak ljudi. Mladji jednostavno nisu pouzdani… Kasne, ne dolaze, jedan je otisao s posla sahat prije zatvaranja i to dok je sam bio na poslu, i od tada se vise nikome nije javio.
Zreliji ne mogu da nauce sve o poslu, pa odustanu.
Anila, jedina iskusna, ne moze sve da pokriva.
Moguce je da ce mene opet vratiti tu.
Nisam nesto ushicena.
Tu je promet, ma kakva stanica.

[Peace]

Procitah jutros vijesti - Kompanija Bingo je u subotu, 12. oktobra, izdala saopćenje za javnost u kojem se navodi kako se obustavlja prodaja špinata proizvođaća Arda Ardoi.

"Obavještavamo vas da smo obustavili prodaju špinata proizvođača "Ardo Ardoi" /ARDO ARDOOIE NV., Wezestraat 61, 8850 Ardooie, Belgium/, roka upotrebe april 2026. godine/ lot proizvođača 103024110, 103014110, datumi proizvodnje na pakovanju kese 9.5.2024. i 28.5.2024.
Proizvod sadrži povišenu količinu kadmijuma i nije u skladu s Pravilnikom o maksimalno dozvoljenim količinama za određene kontaminante u hrani

Prekjucer mi jedan kolega veli - zatvorio se jedan restoran blizu moje kuce, nisu mogli staviti pod kontrolu miseve.
Da docara, doda- navecer sto ne pojedu misevi, sutradan pojedu ljudi.
I pita - jesi li ikada vidjela kako se priprema hrana za restorane?
Ne, rekoh.
Bolje ti je tako, kaze. Vjerovatno vise nigdje ne bi ni jela.

Vidjela sam u jednoj buregdzinici u Bosni, dok sam prolazila do toaleta, kako ispade tepsija s pitom na pod.
Pokupise pitu s poda, vratise je u tepsiju, i stavise da se pece.

[Peace]

Vratih se danas mislila na jedan sok koji smo dozivjeli u prvim godinama naseg boravka ovdje.
Ovaj je i meni i muzu ostao ziv u sjecanju.
Bila je 2002, nas sin beba. U istoj zgradi stanovali su rusi, tri zene i dijete. Natasa, njena curica, njena svekrva i svekrvina majka. Muz Natasin je putova nekim poslom stalno u Rusiju, i posve je malo vremena provodio s njima. Natasa je bila prelijepa mlada zena. Uvijek besprijekorno dotjerana. Nokti, sminka, frizure, odjeca, sve…Imala je i najbolji auto na parkingu - nov lexus. Kad bi odlazila i dolazaila, stubiste bi mirisalo jos bar pola sata.
I odjednom odselise, u Penslivaniju. Nismo se zalostili, cesto se cula svadja iz njihovog stana. Natasa i svekrva se nisu podnosile.
Dodjose majstori da vide sta ce sa stanom…Odose a vrata ostadose poluotvorena. Mi, jos uvijek pravi bosanci, udjosmo da vidimo…
Ja dalje od dnevne sobe nisam mogla. Muz je prosao kroz citav stan.
I sada to ponekad preprica - vidio sam da su tu stanovali ljudi, a da nisam, niko me ne bi uvjerio.
Dovezli su veliki kontener. Nista se nije moglo spasiti. Kuhinja, kupatila, masine, zidove, sve se moralo skinuti.
Vidjeli smo i prije neurednih ljudi, samo tako lose stanje nismo nikada prije vidjeli. Cudo je bilo vece zbog lijepe Natase.
Zar je onakva dama tu zivjela…
Mislim da je tada muz dobio averziju na dame uopste i nikada ga nece pustiti.
Najneprivlacnije zene su mu najdotjeranije zene. Nekako je uvijeren da je ona, dok je sebe dotjerala do savrsenstva, sve drugo zanemarila.

Helem, ne znam je li uvijek tako. Ali evo odakle mi misli odose na Natasu.
Na poslu zena provuce 4 kartice da plati iznos od $3,70. Nije imala ni na jadnoj. Nije joj cak bilo ne neugodno.
Imala je savrsene, dogradjene nokte, a oni kostaju najmanje $75.

Ti nokti postadose nesto ko must have. Nesto ko obuca na nogama. Ako bi govorila procentualno, izgleda mi da ih 90% zena ima.
Ima ih i moja kcerkica cesto. Ja znam kako ona funkcionise - Nedjeljom dodje kuci, ja skuham rucak, skuham vise, da ona ponese za ponedjeljak i utorak. U srijedu i cetvrtak nesto lagano skuha. U petak i subotu izlazi i jede vani. U stan osim nje skoro niko vise ne ulazi. Udjemo ja i braco jednom u mjesecu, na zadrzavamo se, odatle samo krenemo dalje….Dakle obaveze nema ni prema kome.

Probala sam pustati nokte, ali s mojim stilom zivota ne moze.
Pitam moju kcerkicu - kako mogu mame…?Jer kada ste supruga i mama, bez obzira sta je vase zanimanje, vi ste i domacica. Osim ako ne zaradjujete toliko da mozete platiti da to sve neko drugi obavlja za vas. Realno tih je skroz malo.
Ovaj odgovor mi je dala - mama, jedna od stotinu zena ce doci s posla i kuhati veceru za svoju ukucane kao ti.
Pa oni moraju jesti, kazem ja.
Jest ce pizzu, jest ce sendvic, jest ce nesto iz zamrzivaca, kaze mi.
Ali tu nema nikakve vrijednosti, kazem. Koja je onda uopce poenta ici raditi ako ce mi ukucani to jesti?
Koja je poenta cuvati lijepu sliku o sebi cuvajuci nokte ako ce to ici na stetu moje djece?
Mama, niko vise ne razmislja tako, rece mi.

Izlazim u setnju kvartom. Dvije se kuce renoviraju. Izbacuju se stvari. Kada prolazite, ne mozete a da ne primijetite kakve su to stvari…Pa one dame i gospodini na ovome spavali…na ovome sjedili…Te se misli same namecu.

Zadovoljna sam kako redam prioritete. Meni je mnogo vaznije kako je meni nego kako me svijet vidi.
U 11:15 am izlazim iz kuhinje, u 11:30 am odlazim na posao. U tih 15 minuta se istusirala, ukljucjuci pranje kose, obukla, nasminkala (potamnim lagano obrve i stavim labelo) Zgrabim nesto za pojesti, zgrabim nesto za kolegu, dovikujem muzu sta mu je ostalo za pojesti ukoliko je jos u kuci. Do tada smo popili kafu, jeli, svaki sud je opran, pod je obrisan, masina je vec oprala i susi, kreveti su namjesteni, svaki drugi dan je usisano, kupatila su ociscena.
Ja to s noktima ne mogu.
I tako. Kosa se osusi do posla. I zanimljivo, s tako malo vremena ulozenog na sebe, opet se dopala, hiljadama.
Dosla s dobrim, zdravim, pozitivnim duhom. I dalje je na cijeni. Mozda cak vise vec ikada.

[Peace]

Kolega u dzepu nosi papir, jucer mi pokazao, na kojem ima napisano koga da se zove in case of emergency. Tu su brojevi tell od zene mu, od sina, od direktora.
Izlazi u jutarnju setnju, pa eto.
Zena ga uplasila, ako ga ko ubije.
Pricam ovo kcerki, kaze mi da je tu ideju podijelio neko na netu, pa su ljudi masovno radili.
Neki su ljudi zapravo pisali citave price o sebi.
A ja ne znam sta ti to moze pomoci.
Ako te ubiju, zapravo olaksavas posao samo policiji.

Ima neki kvart nadomak Atlante, zove se Serenbe.
Tamo je sve kao zasnovano na prorodi. Mozete jahati konje, mozete setati po farmama, mozete kupovati organski uzgojenu hranu, rucati u tim posebno opremljenim restoranima… Sve se naravno placa, osim jedne stvari - svake srijede mozete doci i besplatno raditi na njihovim farmama

[Peace]

Procitah negdje vijest - djevojka iz Srbije izgubila zivot u saobracajnoj nesrece u Njujorku.
Neko je pokrenuo akciju prikupljanja novaca kako bi se njeno tijelo moglo prebaciti u Srbiju da bi se otac od nje posljednji put oprostio.
I za to, u vijestima stoji, treba 100 hiljada eura.
Ne znam da li je greska novinara…
Samo to prebacivanje tijela do unazad 7-8 god kostalo je oko $10,000. Recimo da je poskupila usluga, sve je poskupilo, ali opet nije mogla toliko, kontam…
A ako ipak jeste, ekonomicnije je onda njenom ocu da ode do Njujorka i isprati je na vjecni pocinak.

Ne znam kako stoje stvari u kriscanstvu oko ovog prebacivanja tijela.
Po islamskim pravilima, tijelo bi trebalo zakopati tamo gdje se smrt potrefi.
Ali inace se toga ne drzimo.
Kada neko umre u Mekki ili Medini, tijelo tamo ostaje. Nikave ti veze ne mogu pomoci.

Ne znam zasto je i vazno da budes mrtav pored svojih,…a ziv si otisao…
Ako vjerujemo u duse, pa one ce se naci. Nije bitno gdje je tijelo ostalo.

[Peace]

Tri dana u sedmici radim u jednom centru, dva dana u drugom.
U taj drugi me salju da bih ispravila neke pogreske.
Ali tu radi covjek koji vjeruje da sve zna, da sve odlicno zna.
Ni sam direktor ne moze kod njega nista promijeniti, kako cu ja moci
Ne samo da ne moze promijeniti nesto u poslovanju, vec ni o objektu.
Unazad nekoliko dana pravili su iz glavnog ureda neki razmjestaj kabineta. Za dva dana sve je vratio kako je bilo i prije.

Danas smo trebali nesto printati na cardstock paper. Imamo velike printere, sa 4 ladice. Cardstock paper je deblji, kvalietniji, on jednostavno ne moze ici istim putem kroz printer, kojim ide obicni papir. Za taj postoji posebni, sa strane tray.
Ali printer je postavljen tako da ne mogu otvoriti taj tray. Printer bi trebalo pomjeriti u jednu stranu nekih 15ak cm.
Iz nekog razloga ne zeli.
Sta da onda mijenjamo kad se ni jedan printer s mjesta na smije pomjeriti

Zena koja s njim radi pomjerila je kantu za smece na drugo mjesto, blizu je njenog stola i desi se da joj nesto spontano upadne u nju.
Vratio je kantu gdje je i bila.

[Peace]

Upoznadoh danas covjeka, penzioner, veteran. Zapricasmo se. Tesko mu je kaze gledati kako Amerika, jedna od najbogatijih zemalja svijeta, tone, i njen narod postaje jedan od siromasnijih. On sam ima penziju od $1800 mjesecno, dok mu stan iznosi $1600. Ostaje mu za prezivljavanje $200. Nisam pitala odakle dolazi do ostalog potrebnog novca.
Iako je sluzio zemlji, sada predlaze djeci (ima ih cetvero) da prodaju sta imaju i odu na Iceland, ili u Holandiju, da kupe neku zemlju i pocnu neki uzgoj.
Djeca naravno ne mogu ostaviti sve iza sebe, imaju svoju djecu, partnere, prijatelje.
Za presednika je, veli mi, bolji izbor Trump. On zna kako padati i dizati se.

Upoznah jucer Aliciu, nurse practitioner. One imaju poslije doktora najvise ovlasti. Pitala me da nisam iz Albanije.
Tokom rata u Jugoslaviji njena sestra je usvojila djevojcicu iz Albanije, odrasla je kod njih i smatraju je do kraja svojom. Kupili su joj kucu u Portlandu i condo u Belize.
U jednom momentu kazem - super, dobro se drzi, inace mnogo drhte svi koji su dugo u tom polju.
Kasnije skontah da mi to nije trebalo, kad sam, dok mi je nesto pokazivala na tell, skontala koliko i njoj ruke drhte.
Ne radi trenutno svoj posao, otvorila je neku galeriju, koju ce sada i zatvoriti.
Ponudila mi je da dodjem u subotu i uzmem besplatno neku njenu sliku.

Plemenit je to poziv biti doktor. Ali vrijeme je trenutno takvo da morate prodati dusu vragu.
Klinike su sve privatna vlasnistva, i vise se ne radi u najboljem interesu ljudi,/pacijenata, vec tih vlasnika, koji opet rade u najboljem interesu sebe zadovoljavajuci osiguranja i farmaceutsku industriju.
A vrlo je vjerovatno to usko povezano, vlasnicu su bas ti iz osiguranja i farmacije.
Valjda je zato u kliniki gdje idem svake god novi doktor. Taman mislis evo jedan dobar, dodjes na godinu a njega ili nje tu vise nema.
Ne igraju posve kako se od njih trazi i smjene ih.

Muz je isao na godisnji pregled unazad 15ak dana.
Mislis da bi oni kod doktora svojim izgledom i drzanjem koliko - toliko, trebalo da prezentuju zdravlje.
Na frontu je zena od sigurno nekih 300 lb. Djevojka koja mu je mjerila pritisak i uzela osnovne podatke je nasminkana ko za modni magazin.
Doktorica ima takvu nervozu i drhtavicu, vidis da je njoj potrebna pomoc.
Zena koja mu je vadila krv je jos jedna od nekih 300 lb. Nije ni ustajala iz stolice, guralala se u njoj od jednog do drugog stola.

Pitam kcerkicu zasto je tako?
Ima, kaze mi, i zdravoh doktora, koji se drze dobro i psihicki i fizicki, oni rade u najboljim erijama na najboljim klinikama, za najvece plate.

[Peace]

Vijest citava je ovdje

https://radiosarajevo.ba/vijesti/svijet ... ija/564191

Najveci pesimisti u svijetu italijani, francuzi, japanci, nijemci. Od njih malo vise vjere u boljitak imaju amerikaci.
Sve do unazad nekoliko godina, velike ekonomije.
Nasuprot njima zemlje azije imaju optimizma. Izuzev japanaca, koji crkaju radeci.

[Peace]

Posjetih danas ljude, pisala sam ranije o njima. To je onaj stariji par sto im pazim na kucu, macu i vrt kada negdje otputuju.
Bili su u Bosni, dva mjeseca. Prvi put sam ih danas vidjela od kada su se vratili.
Ona smrsala 10 kg. Sa 65kg na 55 kg.
Svi se drugi ljudi udebljali u Bosni, samo ona smrsala.
I bas je smrsala zbog iste stvari zbog koje smo se mi drugi udebljali. Zbog pita, hljeba, kolaca i mesa.
Intolerantna je na gluten.
Namjestali su stan, pa nije sama mogla kuhati. U gostima bi bili docekani sa pitom, mesom i hljebom.
Meso crveno isto ne jede iz zdr razloga.
Ako bi porucivali hrana izbor je opet bio meso, pita, hljeb sa necim..
Tako je zena bukvalno gladovala.

Upitah ih za njihove utiske…Penzioneri su, sta misle, i da li bi se mogli vratiti.
Ne, rece ona odlucno.
Nisu problem finansije. Veliki i sredjen stan u Sarajevu imaju, dvije penzije koje bi primali odavde, i njena iz Bosne (radila za jednu tv kucu). Kuca koju bi prodali ovdje, donijela bi im lijepo zaledjinu…
Plase se da se ne mogu vise stopiti u tu sredinu. Mnogo je stvari koje oni ne zele prihvatiti kao normalne.

I zapravo svi s kojima sam ove godine razgovarala nakon povratka imaju istu brigu. Nikome vise nisu problem finansije, ali osjecaju da nesto promijenilo, da vise ne pripadaju do kraja toj zemlji u kojoj su se rodili i odrasli.

[Peace]

Zasto se ljudi sklanjaju od sunca

Studije kazu da 50% stanovnista nema dovoljno vitamina D.
I ako ga ne dobijamo dovoljno od sunca, hranom ga ne mozemo nadomjestiti.
A dugogodisnji nedostatak vitamina D moze dovesti do raznih oboljenja.
Vecina zena kod kojih je ustanovljen rak grudi, imale su prethodno nedostatak vitamina D.

Jutros je bilo savrseno jutro da popijemo kafu vani. U osjenu je hladno, u osuncan dio muz nije htio. Nece da ga “bije” sunce.
Jucer, kod ljudi koje sam posjetila, predlozih da popijemo kafu vani, u suncu. Nece. Nece da ih “tuce” sunce.


Razumijem da necemo kada je vani 35 C i vise. Ali kada je vani 23-28 C, pa to je savrseni vrijeme da se uziva u suncu..

Zanimljivo, ljudi ulazu u dvorista i terase, kupuju lijepe stolove za bastu, ali tu niko ne sjedi.
To je dekoracija.
Mi ne zelimo da nas tu sunce tuce i bije.

Jutros setajuci, vidim uber doveze ljudima hranu, publixove vrecice. Obavili shoping online, uber im dostavio pred vrata.
To radimo kad necemo da nas sunce ni “dohvati”.

[Peace]

Kolega kojeg sam gore spominjala, koji ne da maknuti nista s mjesta, zapravo ima problem i on nosi ime OCPD.
Opsesivno-kompulzivni poremećaj ličnosti (OCPD) uključuje veliku preokupaciju perfekcionizmom, organizacijom i kontrolom. Ljudi sa OCPD-om imaju kruta uverenja i moraju da kontrolišu sebe, druge i situacije.

Tek sada kad sam provela vise sa njim, sjecam se da mi je to ranije spominjao, ali ja ga nisam uzimala za ozbiljno.
Ja zapravo te neke poremecaje nisam nikad shvatala ozbiljno, i tek sada mi je jasno koliko to moze biti problem u svakodnevnom zivotu i radu.

Predugo bi bilo da pisem o nekim desavanjima, samo cu kratko reci - covjek ne dopusta da se ista makne s mjesta, niti da se sta izmijeni. Direktoru/vlasniku ne dopusta.
Ja nisam ovo nikad prije vidjela. Nakon sto su obavili sa njim zadnji razgovor, tokom kojeg su na najljepsi moguci nacin pokusali da mu objasne da su promjene OK, da je to nesto sto se desava, da od samog postanka firma uvijek prolazi kroz promjene…On je odlucio da napusti.

Ja najmanje zelim da se to desi. Direktor mene vidi tu.
A u eriji je bar 60% afroamerkanaca, nekih 10% su latinci.
Tu jednostavno u jednom danu vidite vise nekulture i arogancije nego gdje ja radim sada za cijelu godinu. Gdje sada radim je erija s nekih 70-80% bjelaca.
Evo razmisljam od jucer - to kako su tretirali crnce ovdje u povijesti, to sigurno jeste rasizam.
Ali trenutno bjelci ne zele zivjeti ni raditi okruzeni njima, ne zbog njihove boje koze, vec zbog njihovog ponasanja u javnom zivotu.
To ponasanje, pa ne znam sigurno, ali mislim da je to nesto samo kod americkih crnaca.
Upoznala sam kroz posao dosta ljudi koji su rasli negdje u Africi, ti ljudi se mnogo razlikuju od ovoh koji su rasli ovdje. U pozitivnom smislu. Nisu arogantni, ni bezobrazni, ni kriminalci, cestitiji su.
Uvjerena sam da se u Evropi razlikuju, da su tamo bolji.
Ne znam ni da li je to zbog te segregacije u povijesti, pa sad uzimaju furset, samo znam da niko bash ne zeli zivjeti ni raditi gdje su oni velika vecina.
Cak ni obrazovani i cestiti crnci ne zele zivjeti okruzeni ostalim crncima, oni idu u erije s vise bijelom populacijom…Jer tu su skole bolje, tu su usluge bolje, tu je sve cisce, tu je jednostavno sve bolje.
U velikom broju afroamerikaci zive od pomoci drzave. To je dovoljno da zivite, nista drugo ne mozete. Zato su u stalnoj krizi i stalnoj nervozi. A dijelovi grada gdje su oni vecinom, pocnu propadati zbog njihove nemogucnosti da ista renoviraju. Bjelci su toga vrlo svjesni, zato zaprodaju svoja imanja cim vide da raste broj crnaca u eriji.
Kad se neki dio do kraja unisti, kupi neki poduzetnik, srusi preostalo i gradi nova naselja gdje se opet useljavaju bjelci. I to tako cirkulise u Atlanti.

Moze sve izgledati ko rasizam, i ovu pojavu ce neko dozivjeti ko rasizam.
Treba to zivjeti prije nego se donese konacan sud.

[Peace]

Jucer su mi poslali novu curu na posao.
Ona je s firmom zapravo 3 mjeseca, ali radi u drugom centru.
Dosla iz Pakistana s porodicom prije 4 mjeseca.
Radi kod nas cetiri dana u sedmici, peti dan radi u jednoj farmaciji.
Zeli biti farmaceut.
Poznavanje engleskog odlicno.
Koliko je kod nje kulture, respekta, skromnosti, ljupkosti, strpljenja, zenstvenosti, i psihicke stabilnosti…To nisam vidjela ni kod jednog odraslog insana na zapadu.
Te su osobine kod nje iskrene, duboko ukorijenjene, osjecate ih.
Takvu personu nije vise moguce odgojiti na zapadu, okolis je takav, zagadjen svacim, da ljudi s takvim karakternim osobinama ne mogu tu vise nicati.
Ona me potjestila na Mirjamine serije, na one djevojke iz tih serija.

Zanimljivo je da te osobine uglavnom najvise i posjeduju zene iz siromasnijih dijelova svijeta.
Upoznadoh skoro dvije filipinke, tek su stigle s Filipina, sredjuju neku dokumentaciju za nursing.
Mnogo vise je kod njih ljupkosti, kulture, respekta i zenstvenosti od prosjecne zene sa zapada.

[Peace]

Pozelila sam cuti kako kisa pada, to je lijepo, ljepse se spava, a nekako je i na poslu ljepse.
Ljudi uspore, ostaju kuci, sve je sporije kad ima kise.
Zanimljivo je, Kur’an, kada je rijec o kisi, nikada ne govori da kisa pada, nego mi kisu spustamo,a spustaju je meleci/andjeli.
Iz nekog razloga na nas se kisa ne spusta dovoljno ove godine.
A kad se spusti, onde se spusti previse, pa nastanu stete.
Necu reci da nismo zasluzili..

Jucer sam radila u centru gdje sam prije radila sa Anilom i Kevinom. Prvi put od kada su me prebacili.
Centar je u minusu, vec nekoliko mjeseci. Nikada od kada smo otisli ja i Kevin, nisu stigli zeljeni cilj.
Dok smo nas troje bili, isli smo svaki mjesec u plus, Anila je sve pripisivala samo sebi.
Tamo sam radila s covjekom iz Afganistana, skoro su stigli u US. Zapravo je doktor opste prakse, ali morat ce da odbrani to zvanje ovdje, a to traje oko 3 god.
Vidjela sam dosta poznatog svijeta, drago mi je bilo. Drago je i njima bilo.
Ali ipak mi ne nedostaje toliko promet.

Zanimljivo je kako direktor prima strance, tek pridosle, sa znanjem, zvanjem, poznavanjem engleskog i poznavanjem computera.
Placa ih mnogo manje od nas, a oni, s obzirom da zive uglavnom u zajednicima, prezadovoljni.
Ali njihov tempo rada se mnogo razlikuje od naseg. Osjeca se po svemu da dolaze iz svijeta gdje zivot tece sporije, mnogo sporije.


Razmisljah ovih dana i o ovome.
Kcerkica od rodjaka, odlican ucenik bila tokom cijelog skolovanja, ukljucena u mnogo clubove, pomagala uciteljicama u skoli…
Sada je vrijeme za fakultet. Sa tim uspjehom do sada mogla je dobiti zeleno svjetlo za najbolje colege na continentu, ali ona se ne odluci ni za najbolji u state, vec je jedan prosjecan u koji se mogla upisati i da se jedva provlacila u skoli.
Ja volim skromnost, ali ne kad je edukacija u pitanju, tada bi uzela najbolje sto mi se nudi.
Potrebno je dijetu da ga neko “gurne”, i ohrabri. Mi, Bosanci, tesko se razdvajamo od djece, cak i kada za to dodje vrijeme. Nekako ih vezemo uz sebe i podizemo kroz njih sebe same.
Taj odlazak na colege, i stanovanje, upoznavanje novih ljudi, nove sredine, iskustvo toga da konacno o necemu sam odlucujes…To se pamti citav zivot. Ljudima je to kasnije drago sjecanje.

Danas sama radim.
U ovom centru radi i jedna amerikanka, Ann. Njoj je 65 god, penzinosani su i ona i muz, ali od toga se ne moze zivjeti.
Radi kod nas 60 sati u dvije sedmice, i kaze da joj treba vise.
Radila bi 70-80 sati, sto je full time job.
Uvidjam kako joj tesko pada da joj bilo sta kazem u vezi posla, pa i izbjegavam.
Ona je amerikanka rodjena, pa mora sve znati bolje.
Nema veze na najcistiju logiku - da ce neko ko je mnogo duze od nas na jednom poslu znati vise od nas u vezi tog posla.
Pricao mi je jedan kolega iz Indije, cija je zena uciteljica, isto iz Indije, da je tokom 20 god njenog rada ovdje prolazila kroz mnoge neugodne situacije jer njene kolegice s posla nisu mogle prihvatati da ona nesto bolje zna.
Prosto ne mozes ti biti od nekud drugo a znati vise.
Predrasuda.
Kazu kad putujemo i upoznajemo svijet razbijamo predrasude.
Ali ne moze svako priustiti da ode negdje.

Zavrsila nesto za kupca, oni su rodjeni Palestinci, vlasnici su nekoliko restorana,a jedan je u plazi gdje radim.
S obzirom da sam danas na poslu 10 sati, planiram poruciti nesto kod njih za sebe i muza.
Nazovi me, rece zene, vasa vecera je free.
Ne mogu, kazem, vi ste ipak platili nasu uslugu.
Onda cu ja nesto dostaviti oko 7 za vas…mozda je bolje da sama porucis sta zelite..
Tako da sam veceru zaradila ljubaznoscu.

[Peace]

Muz mi neku sliku s neta pokazuje, na jednoj strani slike muskarac, sa sljemom, u radnom odijelu, na radilistu, i pored njega pise - covjek koji daje novac u zajam. Na drugoj strani slike je muskarac, izvaljen na jahti, osuncan, raspremljem, sa suncanicama, a pored njega pise - covjek koji uzima novac u zajam.
Danas tako stvari bas stoje.
Uvijek je, pricaju ljudi, bilo ljudi koji nisu marili da vrate dugove, ali ipak su bili u manjini. Bar je 80% populacije bilo posteno i vracalo bi posudjene novce, bez da su ih ljudi morali traziti.. Cini mi se da je danas obrnuto, da je 20% onih koji vracaju posteno i na vrijeme.
Goglah da vidim kakva ljudi iskustva imaju. Od nekih desetak ispovijesti,, dvoje bi napisalo da su im ljudi posteno i na vrijeme vratili novce.
Muz ima crnu teku. U njoj su upisani uglavnom papucari. Tako ih on zove.
Ako ste odmah pomislili da su to ljudi koji pomazu zeni u kuci, kako su ih kod nas nekad zvali, a mozda i sada zovu, grijesite.
Ni teka nije crna samo zbog sto su tamo upisani duznici.
To su ljudi koji se pojave tu u papucama i sorcu. Tako odjeveni, ne mogu sami nista zavrsiti.
Tako pitaju mog muza da im to odradi.
A kada on vec zavrsi posao, tek tada kazu - nemam sada da ti platim, mozes li me molim te sacekati?
Tako je zadnju god sve vise rastao broj takvih, nisu se mogli pamtiti, pa su se morali upisivati u teku.
I kako se to uvijek desavlo nakon zavrsenog posla, muz bi uzimao teku prljavim rukama i prislanja je uz svoju isprljano radno odijelo, te je tako teka stvarno pocrnila.

Lijepa islamska praksa je da se duznik oslobodi duga. Ali lijepa praksa je takodjer da se duznik trudi da izmiri dug. Kad vidis da se duznik trudi, a ipak ne moze, tada bi ti imao duse da halalis.
Ali ljudi iz covjekove crne teke zive vece luksuze od nas. Manje rade od nas.
Neki su putovali na more, neki u domovinu, neki prave zabave, neki su svakog vikenda u restoranima na veceri…

Ne znam sta ima u sebi covjek koji ne mari da izmiri svoj dug.
Ja vjerujem da smo od Boga programirani da budemo posteni i dobri, tj da je to nase prirodno stanje, i da uvijek stetimo sebi kada se ponasamo suprotno nasoj prirodi.

Nekako smo ziveci postigli to da je bitnije kako nas svijet vidi od onoga kako se stvarno osjecamo.

[Peace]

Kad vidim like, znam neko cita. Hvala vam.
Mozete ostaviti i dislike ako vam se ne svidja, necu se naljutiti

Jucer nam dosla djeca, i sve cetvero smo otisli na Stone Mountain.
Ako ikada, bilo tko ko cita, dodje u Atlanta, neka ne propusti posjetiti ovaj park.
Nas dvije smo bile voljene popeti se dva puta na vrh, ali muskarci nisu.
Inace to je penjanje uz kamenu stijenu nekih 40 minuta do vrha.

Kod kuce nam pripremim veceru na rostilju, i vecarasmo na terasi.
Razgovarasmo, pored ostalog, i ovome sto sam pisala u postu iznad ovoga.
Kcerkica nam ovo kaze - trenutno je takvo stanje da i firme moraju da traze od drugih firmi da isplate svoje dugove, da je taj procenat toliko velik, da je skoro zahvatio svu Ameriku, sve firme.


Procitah negdje da se 80% i evropljana mora odricati necega, tj mora mijenjati stil zivota.
A ljudi se, cini mi se, toliko plase promjena, da radije pristaju gaziti svoj ponos.
Nije nuzno, ja mislim, da ce zivot postati gori ukoliko izbacimo neke stvari.
Pratim sta se desilo kod prijatelja. Troskovi su porasli, a njihova primanja se smanjila.
Ranije su svaki vikend provodili u shopingu. Jedne su stvari donosili kuci, druge su pakovali i ostavljali na tavan.
Mijenjali su stalno tepihe, zavjese, posteljine, sudje.
Vikendom bi pozivali drustvo, iznosili svega, a sto se ne bi pojelo, zavrsavalo je u kanti za smece.
Jeli su vise hranu iz restorana, a zdjele kod kuce bile su pune raznih slatkisa,
Sada su kupili bicikle, i slobodno vrijeme ih voze.
Postavili su ispred kuce kos djeci.
Tokom ljeta su ih vodili na plivanje.
Slatkisa vise nema, sada ih zamjenjuju kolaci kod kuce spremljeni.
Nema toliko hrane iz restorana, kod kuce se sprema.
Pogubise visak kilograma.
I nekako se osjeca da rastu psihicki.
Ako bi ja trebala da to stavim u jednu rijec, rekla bi - ozdravise.
Ozdravise od mnogih losih navika.

[Peace]

Cula sam se s Kevinom jedan dan.
Pitam za porodicu, ima zenu i dijete od 7 god.
Kaze mi da su stavili malog na tablete.
Kakva tuga, s moje strane gledajuci.
S Kevinove olaksanje.
Navodno je previse aktivan i ne moze se skoncentrisati u skoli.
I Kevin je rastao na istim tabletama, nikada nije naucio da zivi bez njih.
On i zena su zauzeti, nemaju ni vremena ni energije da se bave dijetom.

Sve vise idemo za ovim instant rjesenjima, na posljedice ne razmisljamo.

Goglah jutros

U Americi, lijekovi postaju gotovo jednako dio djetinjstva kao i Disney i McDonald's. Djeca pakuju svoje tablete za školu ili fakultet zajedno sa novcem za ručak. Neki uzimaju lijekove za depresiju i anksioznost, drugi za poremećaj pažnje i hiperaktivnost (ADHD). Pravi lijekovi u pravo vrijeme mogu spasiti mlade ljude od duboke nevolje i omogućiti im da se koncentrišu na času. Ali neki adolescenti, kažu kritičari, dobijaju lijekove da prikriju obična emocionalna previranja odrastanja; postoji rizik da nikada neće naučiti živjeti bez toga.

Prema američkim centrima za kontrolu bolesti, 11% djece od četiri do 17 godina u SAD-u ima dijagnozu ADHD-a, oznake za one koji ometaju razred i ne mogu se koncentrirati; nešto više od 6% uzima lekove. Ali službena brojka krije ogromne varijacije u različitim regijama i klasama. Brojke su vrlo visoke u bijelcima, srednjoklasnoj populaciji istočne obale, kaže Ilina Singh, profesorica neuronauke i društva na Oksfordskom univerzitetu, dok kod siromašnih bijelih populacija i među etničkim manjinama postoji nedovoljna dijagnoza.

„U grupi srednje klase, obrazovanoj u Njujorku, verovatno viđate decu koja su samo pod većim akademskim pritiskom“, kaže ona. “Roditelji će početi gledati na psihijatrijsku dijagnozu i liječenje lijekovima kao na jednu od opcija za poboljšanje rada djece. Imate roditelje koji govore: 'Moje dijete mora biti na Ritalinu jer su sva ostala djeca u razredu.'

U Velikoj Britaniji, u međuvremenu, oko 3% djece ima dijagnozu ADHD; samo 1% je na lekovima. Američka djeca mogu proći kroz šest ili sedam različitih droga prilično rano u životu; u Ujedinjenom Kraljevstvu, djeca se obično prvo šalju na terapiju kognitivnog ponašanja, u skladu sa smjernicama Nacionalnog instituta za izvrsnost zdravlja i njege.

Lijekovi za ADHD dugo su izazivali kontroverze. Ali posljednjih godina, veliki zaokret u SAD-u je bio u propisivanju lijekova za depresiju i anksioznost. Danas je općeprihvaćeno, kaže David Healy, profesor psihijatrije na Univerzitetu Bangor, da 20% -25% studenata na većini univerziteta u SAD-u uzima lijekove, često na višestruke recepte. Tamo se, kaže, uzimanje vaših lijekova često doživljava kao dokaz da se mlada osoba nosi sa svojim problemima. “Ali nećete naučiti vještine suočavanja ako uzimate tablete”, dodaje on.

On vjeruje da bi Velika Britanija mogla slijediti gdje SAD vode. Nekada je bilo neobično da britansku djecu stavljaju na lijekove; Timovi za mentalno zdravlje bi očekivali da rade sa porodicom oko pitanja kao što je razvod. Ali sve češće, kaže Healy, mladi ljudi koji navršavaju 18 godina, koji prelaze u službe za mentalno zdravlje odraslih gdje on radi, dolaze s dijagnozom ADHD-a, poremećaja autističnog spektra ili čak bipolarnog – i tvrdit će da bi trebali nastaviti uzimati pilule koje imaju. daju službe za djecu. “Nekada smo imali svijet u kojem je bilo prihvaćeno da su djeca u tinejdžerskim godinama zbunjena”, kaže on. “To je izuzetna promjena u odnosu na prije pet godina. Ovo je nova norma.”


Plasim se da ce, ne samo Britanija, vec i citav poceti s ovom praksom.
Kcerka od djevera je ovog ljeta dva puta pala na voznji, pa je plakala.
Otisla je dokturo i dali su joj da pije tablete za smirenje naredna tri mjeseca.