Osho
Osho
Osho, pravim imenom Chandra Mohan Jain, bio je indijski duhovni učitelj, mistik i filozof koji je živio u 20. stoljeću.
Šezdesetih godina prošloga stoljeća proputovao je Indiju i održao brojne javne govore s ciljem buđenja “novog čovjeka”.
Taj novi čovjek bi, prema Oshovim riječima, bio neograničen okovima dogmi koje guše slobodu.
To znači da bi podjednako znao uživati u blagodatima svakodnevnog života kao i u miru i tišini meditacije.
Londonski Sunday Times proglasio je Osha jednom od osoba koje su obilježile 20. stoljeće.
Preminuo je 1990. godine, a njegov resort u Indiji i dalje je svakim danom sve posjećeniji.
Šezdesetih godina prošloga stoljeća proputovao je Indiju i održao brojne javne govore s ciljem buđenja “novog čovjeka”.
Taj novi čovjek bi, prema Oshovim riječima, bio neograničen okovima dogmi koje guše slobodu.
To znači da bi podjednako znao uživati u blagodatima svakodnevnog života kao i u miru i tišini meditacije.
Londonski Sunday Times proglasio je Osha jednom od osoba koje su obilježile 20. stoljeće.
Preminuo je 1990. godine, a njegov resort u Indiji i dalje je svakim danom sve posjećeniji.
Re: Osho
Ne tražite pažnju. Živite tako da vas niko ne primjećuje. Živite tako, kao da ne postojite. Krećite se tako da vaše pokrete niko ne čuje, da niko čak ni ne posumnja da ste tu. Tek tada ćete stići do eksplozije koja se naziva duhovnost. U suprotnom, ego će uvijek, kao blok od teškog kamena, blokirati mogućnost eksplozije. On će vas razjedati iznutra.
Zašto tražite pažnju? Zato što nijeste sigurni u sebe, ne znate ko ste. Ali kako da znate ko ste pomoću pažnje? Ne možete saznati ko ste, gledajući u ogledalo, ne možete da znate ko ste, gledajući u oči drugih – bilo da vas cijene ili kritikuju – te oči nisu ništa bolje od ogledala: prijateljske, neprijateljske, ali sve su to samo ogledala.
Treba da spoznate sebe direktno, neposredno.
Treba da uđete unutra.
Ego živi pažnjom. To je lažna pojava. Shvatite ego i izađite iz njega. A kada izađete iz njega, unutra vas će se probiti novi kvalitet jasnosti, tišina koja prevazilazi sve razumevanje, ćutanje – prirodno spontano ćutanje i blaženstvo počinju da se manifestuju u vama, unutrašnjim plesom. I ne postoji drugi ples, i nema druge ekstaze.
Zašto tražite pažnju? Zato što nijeste sigurni u sebe, ne znate ko ste. Ali kako da znate ko ste pomoću pažnje? Ne možete saznati ko ste, gledajući u ogledalo, ne možete da znate ko ste, gledajući u oči drugih – bilo da vas cijene ili kritikuju – te oči nisu ništa bolje od ogledala: prijateljske, neprijateljske, ali sve su to samo ogledala.
Treba da spoznate sebe direktno, neposredno.
Treba da uđete unutra.
Ego živi pažnjom. To je lažna pojava. Shvatite ego i izađite iz njega. A kada izađete iz njega, unutra vas će se probiti novi kvalitet jasnosti, tišina koja prevazilazi sve razumevanje, ćutanje – prirodno spontano ćutanje i blaženstvo počinju da se manifestuju u vama, unutrašnjim plesom. I ne postoji drugi ples, i nema druge ekstaze.
Re: Osho
“Kolektiv” je veoma opasna reč. U ime kolektiva uvek je žrtvovana individua, realno postojeća. Nacije su žrtvovale svoje pojedince u ime nacije. A “nacija” je zapravo samo reč. Linije koje ste nacrtali na karti, ne postoje nigde na Zemlji. One su samo vaša igra. Ali, zbog tih linija koje ste nacrtali na karti milioni Ijudi su umrli. Stvarni Ijudi umirali su zbog nestvarnih linija. A vi ste od njih napravili heroje, nacionalne heroje.
Ako zaista želimo da stvorimo svet slobode, tada moramo da shvatimo da se u ime kolektiva toliko zločina počinilo, došlo je vreme da se to zaustavi.
Ako zaista želimo da stvorimo svet slobode, tada moramo da shvatimo da se u ime kolektiva toliko zločina počinilo, došlo je vreme da se to zaustavi.
Re: Osho
Raj je ovde. Vi samo treba da naučite da živite u raju. I pakao je takođe ovde. I vi odlično znate kako je živeti u paklu. U pitanju je samo, da promenite vaš ugao posmatranja, vaš pristup životu.
Zemlja je prelepa. Ako naučite da živite njezinom lepotom, uživate u njezinim radostima – vi ste u raju. Ako sve osuđujute, ta ista zemlja se pretvara u pakao – pakao samo za vas.
Gde živite – zavisi od vas. To je vaša sopstvena transformacija. To nije promena mesta. To je promena unutrašnjeg prostranstva. Živite radosno, bez osećaja krivice, živite potpuni život, tada raj prestaje da bude metafizički pojam i postaje vaše lično iskustvo.
Zemlja je prelepa. Ako naučite da živite njezinom lepotom, uživate u njezinim radostima – vi ste u raju. Ako sve osuđujute, ta ista zemlja se pretvara u pakao – pakao samo za vas.
Gde živite – zavisi od vas. To je vaša sopstvena transformacija. To nije promena mesta. To je promena unutrašnjeg prostranstva. Živite radosno, bez osećaja krivice, živite potpuni život, tada raj prestaje da bude metafizički pojam i postaje vaše lično iskustvo.
Re: Osho
Što je čovjek mudriji, postaje svjesniji koliko malo zna. Što je čovjek gluplji, sve je sigurniji u svoje znanje. Možete prosuđivati glupost uz pomoć te sigurnosti.
Glupani su vrlo fanatični ljudi, jer su došli do vrhunskih zaključaka, ne samo za sebe nego i za sve druge ljude. Oni žele nametnuti svoje zaključke svakome, cijelom svijetu. Uz to misle da suosjećaju s ljudima.
Sokrat je zadnjeg dana svog života rekao: “Znam samo da ništa ne znam.”
Tog dana je postao najveći mudrac koga je Zapad ikada imao. Pridružio se velikom društvu Budhe. Prestao je biti filozof, postao je probuđen i prosvjetljen.
Mozak je pun zaključaka, a srce je uvijek spremno upoznati.
Srce je uvijek dijete, a razum je uvijek starac.
Razum nikada nije mlad, a srce nikada nije staro – ovo ne smijemo zaboraviti.
Glupani su vrlo fanatični ljudi, jer su došli do vrhunskih zaključaka, ne samo za sebe nego i za sve druge ljude. Oni žele nametnuti svoje zaključke svakome, cijelom svijetu. Uz to misle da suosjećaju s ljudima.
Sokrat je zadnjeg dana svog života rekao: “Znam samo da ništa ne znam.”
Tog dana je postao najveći mudrac koga je Zapad ikada imao. Pridružio se velikom društvu Budhe. Prestao je biti filozof, postao je probuđen i prosvjetljen.
Mozak je pun zaključaka, a srce je uvijek spremno upoznati.
Srce je uvijek dijete, a razum je uvijek starac.
Razum nikada nije mlad, a srce nikada nije staro – ovo ne smijemo zaboraviti.
Re: Osho
Muci vas ideja o uspjehu?
To je najveća nevolja koja se dogodila čovječanstvu, ideja da mora uspjeti. A uspjeh znači da se mora natjecati, da se mora boriti, na lijep ili ružan način, nije važno kako. Kad jednom uspije, sve je u redu. Pitanje je samo kako uspjeti. Čak ako to uspijete na ružan način, kad ste jednom uspješni, sve što učinite, u redu je. Uspjeh mijenja kvalitetu svega što učinite. Uspjeh mijenja loš način u dobar način. I tako postoji samo jedno pitanje – kako uspjeti? Kako stići na vrh? Naravno, samo neki to uspiju. Kad bi svi pokušali popeti se na Everest, koliko ljudi stane tamo? Nema mnogo mjesta. Samo jedna osoba može udobno stajati na vrhu. Milijuni koji su također težili da se popnu, osjećat će se neuspješnima. Očaj će se naseliti u njihove duše. Počet će se osjećati negativno. To je pogrešan način obrazovanja. Tako zvano obrazovanje koje su vam. dali krajnje je zatrovano pa u vama stvara nevolje. To su tvornice u kojima se proizvodi zlo – ali na tako lijep način da nikad niste svjesni što se događa. Cijeli je svijet postao pakao zbog lošeg obrazovanja, Svako obrazovanje koje se temelji na ideji ambicije, stvorit će pakao na zemlji. U tome je i uspjelo. Svi pate i osjećaju se inferiornima. To je doista čudna situacija. Nitko nije manje vrijedan i nitko nije više vrijedan. Jer svatko je jedinstven – nije moguća nikakva usporedba. Vi ste vi, vi ste jednostavno vi, ne možete biti netko drugi, a nema ni potrebe da budete drugi. I ne morate postati glasoviti, ne morate postati uspješni u očima svijeta. Sve su to glupe ideje. Morate biti jedino kreativni, ljubazni, svjesni sebe, meditativni…osjećate li da se u vama javlja poezija, pišite je za sebe, za svoju suprugu, djecu i prijatelje – i zaboravite što ste zapisali. Pjevajte! Ako vas nitko ne sluša, pjevajte sami i uživajte u pjesmi. Pođite do drveća, ono će vam pljeskati i uživati u vašoj pjesmi. Ili razgovarajte s pticama i životinjama, one će vas mnogo bolje razumjeti od ljudskih bića koja su trovana stoljećima krivim predodžbama o životu. Ambiciozna osoba je patološki slučaj.
To je najveća nevolja koja se dogodila čovječanstvu, ideja da mora uspjeti. A uspjeh znači da se mora natjecati, da se mora boriti, na lijep ili ružan način, nije važno kako. Kad jednom uspije, sve je u redu. Pitanje je samo kako uspjeti. Čak ako to uspijete na ružan način, kad ste jednom uspješni, sve što učinite, u redu je. Uspjeh mijenja kvalitetu svega što učinite. Uspjeh mijenja loš način u dobar način. I tako postoji samo jedno pitanje – kako uspjeti? Kako stići na vrh? Naravno, samo neki to uspiju. Kad bi svi pokušali popeti se na Everest, koliko ljudi stane tamo? Nema mnogo mjesta. Samo jedna osoba može udobno stajati na vrhu. Milijuni koji su također težili da se popnu, osjećat će se neuspješnima. Očaj će se naseliti u njihove duše. Počet će se osjećati negativno. To je pogrešan način obrazovanja. Tako zvano obrazovanje koje su vam. dali krajnje je zatrovano pa u vama stvara nevolje. To su tvornice u kojima se proizvodi zlo – ali na tako lijep način da nikad niste svjesni što se događa. Cijeli je svijet postao pakao zbog lošeg obrazovanja, Svako obrazovanje koje se temelji na ideji ambicije, stvorit će pakao na zemlji. U tome je i uspjelo. Svi pate i osjećaju se inferiornima. To je doista čudna situacija. Nitko nije manje vrijedan i nitko nije više vrijedan. Jer svatko je jedinstven – nije moguća nikakva usporedba. Vi ste vi, vi ste jednostavno vi, ne možete biti netko drugi, a nema ni potrebe da budete drugi. I ne morate postati glasoviti, ne morate postati uspješni u očima svijeta. Sve su to glupe ideje. Morate biti jedino kreativni, ljubazni, svjesni sebe, meditativni…osjećate li da se u vama javlja poezija, pišite je za sebe, za svoju suprugu, djecu i prijatelje – i zaboravite što ste zapisali. Pjevajte! Ako vas nitko ne sluša, pjevajte sami i uživajte u pjesmi. Pođite do drveća, ono će vam pljeskati i uživati u vašoj pjesmi. Ili razgovarajte s pticama i životinjama, one će vas mnogo bolje razumjeti od ljudskih bića koja su trovana stoljećima krivim predodžbama o životu. Ambiciozna osoba je patološki slučaj.
Re: Osho
Svako dijete se upozorava da mora imati snagu volje. A snaga volje je nešto što je protiv vaše spontanosti – tada se ne možete osjećati ni ugodno ni opušteno. Mislite li da se cvijeće mora mnogo namučiti da procvate? Treba li drveću hrabrost da naraste? Nema tu nikakve akcije. Lao Tzu je imao običaj reći: “Pogledajte drveće, pogledajte rijeke i zvijezde i shvatit ćete djelo bez djelovanja.” Naravno, rijeka teče prema oceanu, ali ne možete to nazvati akcijom jer ne postoji volja koja je tjera da ide prema oceanu. To čini vrlo polako, bez žurbe, ne postoji čak ni težnja da se stigne, nema natjecanja s drugim rijekama koje bi mogle stići prije. Rijeka jednostavno teče, pjeva i pleše svoj ples preko planina i dolina, kroz nizine, ne brinući se hoće li stići na cilj ili ne. Svaki je trenutak tako dragocjen, tako prekrasan, tko se brine za sutrašnjicu? Snaga volje se koristila zato da u vama stvori krivu osobnost. Snaga volje je drugo prekrasno ime za ružan entitet imenom ego. Jedan od velikih psihologa ovog stoljeća, Alfred Adler, osnivao je svoju psihološku analizu na jednostavnoj činjenici – da svi čovjekovi problemi potječu od želje za moći. Čovjek želi postati netko, netko poseban, netko viši od drugih, netko svetiji od drugih. Nije važno je li on na trgu ili u samostanu, borba mora biti na visini. Što se više borite, što imate više uspjeha, dalje ste od vlastita bića jer postajete sve napetiji, sve zabrinutiji. Vaš život postaje stalna agonija – strah od neuspjeha. Čak ako uspijete, postoji strah da će vas netko zbaciti s vašeg položaja… čovjek koji živi zato da nešto postigne, nikad ne može biti miran. I tako, na jednoj ste strani stvorili ovu fikciju hrabre akcije. Možda mislite da je za meditaciju potrebna hrabra akcija? Njoj treba samo opuštanje. Potrebno joj je samo da napusti um koji može sve postići, da zaboravi da postoji nekakva budućnost, da dopusti da trenutak bude dostatan sam sebi, da mu se veseli, a sljedeći trenutak pobrinut će se sam za sebe. Ako se možete veseliti ovom trenutku, moći ćete se još više veseliti sljedećem času jer ćete imati više iskustva u veselju, u plesu i pjevanju. I imat ćete sve više povjerenja u sebe – uvidjet ćete da nije potrebno biti netko drugi. Gdjegod se nalazite, veselite se krajnjoj ekstazi. Ne morate biti ni moćni ni bogati, ne morate biti slavni. Možete biti samo nitko, a ipak sva blaga postojanja mogu biti vaša. Jer ona se ne nalaze izvan vas. Vi niste ni svjesni svoga unutarnjeg bogatstva.
Re: Osho
Na Zapadu psihoanaliza se razvila pod utjecajem Freuda, Adlera, Yunga i Wilhelma Reicha kako bi riješila probleme koji nastaju zbog ega, kao što su frustracije, sukobi, šizofrenija i ludilo. U usporedbi s vašim tehnikama meditacije, molim vas da objasnite doprinose, ograničenja i nepotpunosti sistema psihoanalize u rješavanju problema koji imaju svoj korijen u egu. Prva stvar koju treba razumjeti jest ova: ni jedan problem koji ima korijen u egu, ne može se riješiti ako se ego ne transcendira. Problem možete odgoditi, možete u njega unijeti malo uobičajenosti, možete stvoriti nešto normalnosti, ublažiti problem, ali ne možete ga riješiti. Možete učiniti da čovjek u društvu funkcionira djelotvornije uz pomoć psihoanalize, ali psihoanaliza nikad ne rješava probleme. A kadgod se problem odgađa, kad se odmičete od njega, nastaje drugi problem. On jednostavno promijeni svoje mjesto, ali postoji i dalje. Prije ili kasnije, doći će do nove erupcije starog problema. Tada će biti teže odgoditi problem ili se odmaknuti od njega. Psihoanaliza je privremeno olakšanje jer ona ne može shvatiti ništa što transcendira ego. Problem se može riješiti samo onda, ako se možete uzdići iznad njega. Ako to ne možete učiniti, onda ste vi problem. Tko će ga onda riješiti? Kako će ga itko riješiti? Tada ste vi problem, problem nije nešto odvojeno od vas. Joga, tantra i ostale tehnike meditacije temelje se na drukčijem pristupu. One kažu da su problemi svuda oko vas, ali nikad ne kažu da ste vi problem. Vi možete transcendirati probleme, možete na njih gledati kao što gledatelj promatra dolinu s brežuljka. Problem se može riješiti ako na njega gledate kao svjedok. Tada ste ga već napola riješili. Jer kad možete biti svjedokom problema, kad ga možete promatrati nepristrano, kad niste uključeni u njega, tada možete stajati po strani i promatrati ga. Sama jasnoća koja nastaje iz toga svjedočenja daje vam ključ rješenja, daje vam tajni ključ. A gotovo svi problemi nastaju zato jer nisu jasni pa ih ne možete razumjeti. Nije vam potrebno rješenje, potrebna vam je jasnoća. Problem koji se ispravno shvati je riješen jer problem nastaje kad ga um ne razumije. Vi sami stvarate problem jer ga ne razumijete. Zato osnovna stvar nije riješiti problem, osnovno je stvoriti više razumijevanja. A ako postoji više razumijevanja, više jasnoće, ako se s problemom možete suočiti nepristrano, ako ga možete promatrati kao da ne pripada vama, kao da pripada nekomu drugom, ako se možete odmaknuti od problema, samo tada ga možete riješiti. Meditacija stvara odmak, ona vam daje perspektivu, vi se uzdižete iznad problema. Mijenja se razina svijesti. Ako se obratite psihoanalizi, ostajete na istoj razini. Razina se ovdje nikad ne mijenja. Vi se prilagođavate ponovno istoj razini. Vaša svijest, vaša sposobnost svjedočenja se ne mijenja. Kad se upuštate u meditaciju, uspinjete se sve više. Sada možete s gledati na svoje probleme. Oni su sada u dolini, a vi ste se popeli na brežuljak. Iz te perspektive, s te visine, svi problemi izgledaju drukčije. A što se udaljenost više povećava, vi postajete sposobniji da probleme promatrate kao da nisu vaši. Zapamtite jedno: ako problem ne pripada vama, vi uvijek možete dati dobar savjet kako ga riješiti. Ali ako problem pripada vama, vi jednostavno ne znate što učiniti. Što se dogodilo? Problem je isti, ali sada ste vi upleteni u njega. Kad je to bio tuđi problem, vi ste na njega gledali nepristrano, iz udaljenosti. Svatko je dobar savjetnik drugomu, ali kad se radi o vama, gubi se sva vaša mudrost, jer je i udaljenost izgubljena. Netko je umro i obitelj pati. Vi možete dati dobar savjet. Možete reći da je duša vječna, možete reći da ništa ne umire, da je život vječan. Ali kad umre netko koga ste vi voljeli, koji vam je nešto značio, koji vam je bio blizak, intiman prijatelj, sada se vi udarate u prsa, plačete i jecate. Sada ne možete dati isti savjet sebi – da je život vječan, da nitko nikad ne umire. Sada je to apsurdno. Zato zapamtite, kad savjetujete druge, možete izgledati glupo. Kad kažete nekomu kome je umro netko dragi, da je život vječan, taj će pomisliti da ste glupi i da mu pričate besmislice. On zna kako se čovjek osjeća kad izgubi nekoga koga je volio. Ni jedna filozofija ne može tu pružiti utjehu. On zna zašto vi to kažete – zato jer problem nije vaš. Vi si možete priuštiti da budete mudri, on si to ne može priuštiti. Meditacijom transcendirate svoje obično biće. U vama se formira jedno novo stajalište s kojega možete gledati na stvari na nov način. Stvara se udaljenost. Problemi postoje, ali sada su vrlo daleki. Kao da se događaju nekomu drugom. Sada sebi možete dati dobar savjet, ali nema potrebe za njim. I sama udaljenost učinila vas je mudrim. Dakle, cijela tehnika meditacije sastoji se u stvaranju odmaka između problema i vas. Onako kako sada stvari stoje, vi ste tako silno upleteni u vaše probleme da ne možete misliti ni kontemplirati, ne možete ih promatrati ni biti im svjedok. Psihoanaliza pomaže samo da se problemi drukčije razmjeste. Ali to nije transformacija. To je jadno.
A druga stvar, u psihoanalizi vi postajete ovisni. Potreban vam je stručnjak, stručnjak će sve učiniti. Trebat će mu tri, četiri ili čak pet godina, ako je problem vrlo dubok, a vi ćete postati ovisnik – nećete se razvijati. Naprotiv, postajete sve ovisniji. Trebat ćete toga stručnjaka svaki dan, ili dva, tri puta tjedno. Kad jednom propustite da se susretnete s njim, osjećat ćete se izgubljeno. Ako prestanete s psihoanalizom, bit ćete izgubljeni. Psihoanaliza postaje opojna, a vi postajete alkoholizirani. Počnete ovisiti o nekomu, o nekomu tko je stručnjak. Možete mu pričati o svom problemu i on će ga riješiti. On će raspravljati o njemu, on će iz vas izvući korijene kojih niste ni svjesni. Ali to će učiniti on. Dakle, za rješenje će se pobrinuti netko drugi. Zapamtite, od problema koji riješi netko drugi vi neće postati zreliji. Riješeni problem učinit će toga drugog zrelijim, a ne vas. Vi ćete vjerojatno ostati nezreli. I tada će se dogoditi ovo: kadgod se pojavi neki problem, vama će trebati savjet stručnjaka, neki profesionalni savjet. A ja mislim da čak ni psihoanalitičari ne postaju zreliji rješavanjem vaših problema, jer i oni odlaze drugim psihoanalitičarima zbog savjeta. I oni imaju svojih problema. Oni rješavaju vaše, ali ne mogu riješiti svoje probleme. I tu se radi o odmaku od problema. Wilhelm Reich je nekoliko puta pokušavao doći na seanse psihoanalize kod Sigmunda Freuda. Ali Freud je to uvijek odbijao. A freudovci, pravi freudovci nikad nisu prihvatili njega kao stručnjaka, jer on sam nije se podvrgavao psihoanalizi. Svaki psihoanalitičar odlazi nekomu drugom sa svojim problemima. To je tako i u liječničkoj profesiji. Ako oboli sam liječnik, on si ne može postaviti dijagnozu. On je tako blizu da se boji, zato će otići nekomu drugom. Ako ste kirurg, ne možete operirati sami sebe, zar ne? Nema odmaka. Teško je operirati vlastito tijelo. Ali jednako tako je teško ako vam je supruga bolesna i treba ozbiljnu operaciju – vi to ne možete učiniti jer će vam ruka drhtati. Bliskost je tako snažna da se vi bojite, ne možete biti dobar kirurg. Trebat će vam savjet, morat ćete pozvati drugog kirurga da operira vašu suprugu. Što se dogodilo? Vi ste obavili mnoge operacije. A što se sada događa? Vi ne možete operirati svoje dijete ili suprugu jer je udaljenost premala, kao da je niti nema. Bez udaljenosti vi ne možete biti nepristrani. Dakle, psihoanalitičar može pomoći drugima, ali kad je on u nevolji morat će potražiti savjet nekoga drugog, morat će netko drugi obaviti psihoanalizu. I doista je čudno da čak i čovjek poput Wilhelma Reicha na kraju poludi. Ne možemo ni zamisliti da poludi netko tko ima visoko razvijenu svijest. Ili, možete li to zamisliti? A ako takav čovjek poludi, znači da ne nalazi izlaza iz svoje nevolje. Nezamislivo je da jedan takav čovjek poludi. Pogledajte život Sigmunda Freuda, oca i osnivača psihoanalize. On je vrlo duboko raspravljao o tuđim problemima. Ali što se tiče svojih problema, nije riješio ni jedan. Ni jedan jedini svoj problem nije riješio. Njegov problem je bio problem i drugih ljudi – strah. Njegov problem je bila ljutnja, kao i kod drugih ljudi. On bi se tako naljutio da bi u ljutini pao u nesvijest, grčeći se. A taj je čovjek znao tako mnogo o ljudskom umu. No kad je on bio u pitanju, čini se da to njegovo znanje nije bilo korisno. I Yung je zapadao u nesvjesno stanje kad je bio duboko zabrinut. On bi doživljavao žestok napadaj. U čemu je bio problem? U odmaku od problema. Oni su razmišljali o problemima, ali još nisu imali razvijenu svijest. Mislili su intelektualno, gorljivo, logično i nešto su zaključili. Katkad su ti zaključci možda bili ispravni, ali nije u tome stvar. Oni nisu razvijali svijest, ni u kom slučaju nisu postali nadljudi. A ako ne transcendirate ljudsku prirodu, ne možete riješiti problem. Možete se samo prilagoditi problemu. Zadnjih dana života Freud je rekao da je čovjek neizlječiv. I najviše čemu se može nadati jest to da može postojati kao prilagođeno biće. Nema druge nade. To je najbolje što može postići. Freud kaže da čovjek ne može biti sretan. Najbolje što može učiniti jest da se pobrine da ne bude vrlo nesretan. I to je sve. Ali ne može biti sretan, ne može se izliječiti. Kakvo rješenje može izići iz takva stanja? To je rekao nakon četrdeset godina iskustva s ljudima. Zaključio je da se čovjeku ne može pomoći, da je on prirodno, po svojoj ljudskoj prirodi jadan i da će ostati bijedan.
Ali na Istoku gdje postoji joga, vjeruju da se čovjek može promijeniti. Nije čovjek neizlječiv, već njegova svijest, koja je na najnižoj razini, stvara probleme. Razvijajte svijest, povećajte svijest pa će se problemi smanjiti. Oni postoje u ovakvom omjeru: ako postoji minimum svijesti, postoji maksimum problema. Maksimum problema rezultat je minimuma svijesti. Ako postoji maksimum svijesti, problemi će biti minimalni. Kod cjelovite svijesti problemi jednostavno nestaju. Upravo kao što se Sunce diže ujutro, i kapljice rose nestaju. Kad je svijest potpuna, nema problema jer kod takve svijesti, ni problemi ne mogu nastati. U najboljem slučaju, psihoanaliza može biti lijek, ali problemi će se i dalje javljati. Ona nije nikakva prevencija. Meditacija se spušta dublje, ona će vas tako promijeniti da se problemi neće moći ni javiti. Psihoanaliza se bavi problemima, dok se meditacija bavi direktno s vama. Ona se uopće ne brine za probleme. Zato najveći istočnjački psiholozi Buddha, Mahavira i Krišna ne govore o problemima pa zapadni psiholozi misle kako je psihologija novi problem. Upravo u prvoj polovini prošlog stoljeća Freud je znanstveno dokazao da podsvijest postoji. Buddha je o tom govorio prije dvadeset pet stoljeća. Ali on se nikad nije latio ni jednog problema jer, kao što je rekao, problemi su bezbrojni. Pokušate li riješiti svaki problem, nikad ih doista nećete moći riješiti. Riješite samog čovjeka, zaboravite problem. Latite se čovjeka i pomozite mu da se razvije. Kako se on bude razvijao i postajao sve svjesniji, problemi će sami od sebe otpadati, neće više biti potrebno brinuti se za njih. Na primjer, neka je osoba šizofrenik, rastrgana je i podijeljena ličnost. Psihoanaliza će se baviti tom rastrganošću -kako da je učini korisnom, kako da prilagodi tog čovjeka da može funkcionirati, da može mirno živjeti u društvu. Psihoanaliza će se baviti problemom šizofrenije. Kad bi takav čovjek došao k Buddhi, Buddha ne bi govorio o njegovoj šizofreniji, već bi mu rekao: “Meditiraj, kako bi tvoje unutarnje biće postalo cjelovito. Kad se to dogodi, rastrganosti će nestati, ona će se raspršiti po periferiji.”
Rastrganost postoji, ali ona nije uzrok, već je samo posljedica. Negdje duboko u čovjeku postoji dualnost, a ta je dualnost prsnula na periferiji. Vi i dalje betonirate tu napuklinu, ali unutarnja rastrganost ostaje. Tada će se prasak pojaviti negdje drugdje. Vi opet betonirate napuklinu i to se stalno ponavlja. Ako riješite jedan psihološki problem, odmah se javlja drugi. To je u redu dok se odnosi na profesionalce jer oni se hrane time. Ali to ne pomaže.
Zapad će se morati vinuti iznad psihoanalize i ako ne dođe do razvijene svijesti, do unutarnjeg rasta čovjeka, do ekspanzije svijesti, psihoanaliza neće mnogo koristiti. To se već događa i psihoanaliza je već zastarjela. Oštroumni mislitelji Zapada već razmišljaju o tome kako da prošire svijest, a ne kako da riješe problem – kako da čovjek postane budan i svjestan. To se već dogodilo, sjemenke su proklijale. Treba zapamtiti tu žestinu djelovanja. Ja se ne bavim vašim problemima. Ima ih bezbroj i posve je beskorisno početi ih rješavati – jer vi ste ih stvorili, a ostali ste nedirnuti. Ako ja riješim jedan problem, vi ćete stvoriti deset novih. Vi ne možete biti poraženi, jer njihov kreator ostaje iza njih. I dok ja rješavam probleme, samo gubim energiju. Ja ću odgurnuti u stranu vaše probleme, ja ću jednostavno prodrijeti u vas. Kreatora treba promijeniti. A kad se on promijeni, nestaje i problema s periferije. Sada nitko ne surađuje s njima, nitko ih ne pomaže stvarati, nitko ne uživa u njima. Možda će vam se to učiniti čudnim, ali zapamtite dobro da uživate u svojim problemima jer ste ih vi stvorili. Uživate u njima zbog mnogih razloga. Cijelo čovječanstvo je bolesno. Postoje osnovni razlozi za to, na koje se nikad ne osvrćemo. Kadgod dijete oboli, ono privuče našu pozornost. No kad je zdravo, nikog ne privlači. Kad je dijete bolesno, roditelji pokazuju posebnu ljubav prema njemu, ili se barem pretvaraju da ga vole. No kad je s njim sve u redu, nitko se za njega ne brine. Nitko ne misli da ga treba srdačno poljubiti ili zagrliti. Dijete nauči taj trik. A ljubav je osnovna potreba, pozornost je glavna hrana. Djetetu je čak i potrebnija ta pozornost nego mlijeko. Bez pozornosti, nešto će u njemu umrijeti.
Pozornost je energija. Kad vas netko ljubazno gleda, on vas svojim pogledom hrani, to je vrlo suptilna hrana. Zato svako dijete treba vašu pozornost, a vi mu to dajete samo kad je bolesno, kad postoje neki problemi. I zato, ako je djetetu potrebna neka ljubaznost, ono će stvarati probleme, kreirat će ih. Ljubav je osnovna potreba. Vaše tijelo raste zbog hrane, ali duša se razvija ljubavlju. Ali vi možete dobiti ljubav samo ako ste bolesni, ako vas muči neki problem. Inače vam nitko ne šalje ljubav. Dijete nauči vaše metode pa počne praviti probleme. Uvijek kad je bolesno ili ima neki problem, svi su ljubazni prema njemu. Jeste li ikad primijetili ovo: vaša se djeca mirno i tiho igraju kod kuće. I tada, odjednom, ako dođe neki gost, ona postanu odjednom problematična. To je zato jer se vi sada bavite s gostom pa djeca čeznu za vašom ljubaznošću. Njima je potrebna vaša pozornost, pozornost gosta, oni trebaju pozornost svih. Inače će nešto učiniti, izazvat će neku nevolju. To čine najprije nesvjesno, ali tada to ubrzo postaje obrazac. I kad odrastu, oni se i dalje tako ponašaju. Istina je da kod žena devedeset devet posto njihovih mentalnih problema i bolesti nastaje zbog pomanjkanja ljubavi. Kad volite neku ženu, ona nema nikakvih problema. Kad se javi neki ljubavni problem, nastaju i mnogi drugi problemi. Vi čeznete za ljubaznošću. A psihoanaliza iskorištava tu potrebu za ljubaznošću jer psihoanalitičar je profesionalni davatelj te ljubaznosti. Vi odlazite k njemu, on je tu stručnjak. On vas jedan sat promatra s mnogo ljubavi. Štogod kažete, pa bila to i neka glupost, on vas sluša kao da propovijedate Vede. On vas nagovara da pričate sve više, bez obzira je li to važno ili ne, samo da rasteretite svoj um. I vi se osjećate tako dobro. Znate da se devedeset devet posto pacijenata zaljubi u svoga psihoanalitičara. I velik je problem kako zaštititi taj odnos klijent- stručnjak jer prije ili kasnije taj se odnos pretvara u ljubavni odnos. Zašto? Zašto se pacijentica zaljubi u psihoanalitičara? Ili obratno: zašto se pacijent zaljubi u ženu koja je njegova psihoanalitičarka? To je zato što im se prvi puta ukazuje tako mnogo ljubaznosti. Ispunjena je potreba za ljubavi.
Ako se ne promijeni vaše temeljno biće, ništa neće biti s rješavanjem problema. Vi imate beskrajni potencijal da stvorite nove probleme. Meditacija je nastojanje da najprije postanete neovisni. A zatim da izmijenite sebe i kvalitetu svoje svijesti. S novom kvalitetom svijesti problemi više ne postoje. Oni jednostavno nestanu. Na primjer – kad ste bili malo dijete, imali ste drukčiju vrstu problema. Kad ste postali stariji, ti su problemi jednostavno nestali. Ne možete se čak ni sjetiti svih problema iz svoga djetinjstva. Jer vi ste narasli i ti su problemi nestali. Kad ste bili malo stariji, imali ste drukčiju vrstu problema. Kad ostarite, i ti će problemi nestati. Ne zato jer ste ih riješili – nitko ne može riješiti probleme, čovjek ih može samo prerasti. Kad ostarite, smijat ćete se vlastitim problemima koje ste nekad imali, koji su zahtijevali tako hitno rješenje, bili su tako razorni da ste mnogo puta razmišljali kako ćete se ubiti zbog njih. A sada, kad ste ostarjeli, jednostavno se smijete: kamo su nestali svi ti problemi? Jeste li ih riješili? Ne, vi ste ih jednostavno prerasli. Ti su problemi pripadali jednom razdoblju vašeg razvitka. Slično se događa kad dublje uronite u svijest. Tada će problemi početi nestajati. Doći će jedan trenutak kad će vaša svijest biti tako razvijena da se problemi neće uopće više ni javljati. Meditacija nije analiza. Meditacija je rast. Ona se ne bavi problemima, nju zanima ljudsko biće.
Osho
A druga stvar, u psihoanalizi vi postajete ovisni. Potreban vam je stručnjak, stručnjak će sve učiniti. Trebat će mu tri, četiri ili čak pet godina, ako je problem vrlo dubok, a vi ćete postati ovisnik – nećete se razvijati. Naprotiv, postajete sve ovisniji. Trebat ćete toga stručnjaka svaki dan, ili dva, tri puta tjedno. Kad jednom propustite da se susretnete s njim, osjećat ćete se izgubljeno. Ako prestanete s psihoanalizom, bit ćete izgubljeni. Psihoanaliza postaje opojna, a vi postajete alkoholizirani. Počnete ovisiti o nekomu, o nekomu tko je stručnjak. Možete mu pričati o svom problemu i on će ga riješiti. On će raspravljati o njemu, on će iz vas izvući korijene kojih niste ni svjesni. Ali to će učiniti on. Dakle, za rješenje će se pobrinuti netko drugi. Zapamtite, od problema koji riješi netko drugi vi neće postati zreliji. Riješeni problem učinit će toga drugog zrelijim, a ne vas. Vi ćete vjerojatno ostati nezreli. I tada će se dogoditi ovo: kadgod se pojavi neki problem, vama će trebati savjet stručnjaka, neki profesionalni savjet. A ja mislim da čak ni psihoanalitičari ne postaju zreliji rješavanjem vaših problema, jer i oni odlaze drugim psihoanalitičarima zbog savjeta. I oni imaju svojih problema. Oni rješavaju vaše, ali ne mogu riješiti svoje probleme. I tu se radi o odmaku od problema. Wilhelm Reich je nekoliko puta pokušavao doći na seanse psihoanalize kod Sigmunda Freuda. Ali Freud je to uvijek odbijao. A freudovci, pravi freudovci nikad nisu prihvatili njega kao stručnjaka, jer on sam nije se podvrgavao psihoanalizi. Svaki psihoanalitičar odlazi nekomu drugom sa svojim problemima. To je tako i u liječničkoj profesiji. Ako oboli sam liječnik, on si ne može postaviti dijagnozu. On je tako blizu da se boji, zato će otići nekomu drugom. Ako ste kirurg, ne možete operirati sami sebe, zar ne? Nema odmaka. Teško je operirati vlastito tijelo. Ali jednako tako je teško ako vam je supruga bolesna i treba ozbiljnu operaciju – vi to ne možete učiniti jer će vam ruka drhtati. Bliskost je tako snažna da se vi bojite, ne možete biti dobar kirurg. Trebat će vam savjet, morat ćete pozvati drugog kirurga da operira vašu suprugu. Što se dogodilo? Vi ste obavili mnoge operacije. A što se sada događa? Vi ne možete operirati svoje dijete ili suprugu jer je udaljenost premala, kao da je niti nema. Bez udaljenosti vi ne možete biti nepristrani. Dakle, psihoanalitičar može pomoći drugima, ali kad je on u nevolji morat će potražiti savjet nekoga drugog, morat će netko drugi obaviti psihoanalizu. I doista je čudno da čak i čovjek poput Wilhelma Reicha na kraju poludi. Ne možemo ni zamisliti da poludi netko tko ima visoko razvijenu svijest. Ili, možete li to zamisliti? A ako takav čovjek poludi, znači da ne nalazi izlaza iz svoje nevolje. Nezamislivo je da jedan takav čovjek poludi. Pogledajte život Sigmunda Freuda, oca i osnivača psihoanalize. On je vrlo duboko raspravljao o tuđim problemima. Ali što se tiče svojih problema, nije riješio ni jedan. Ni jedan jedini svoj problem nije riješio. Njegov problem je bio problem i drugih ljudi – strah. Njegov problem je bila ljutnja, kao i kod drugih ljudi. On bi se tako naljutio da bi u ljutini pao u nesvijest, grčeći se. A taj je čovjek znao tako mnogo o ljudskom umu. No kad je on bio u pitanju, čini se da to njegovo znanje nije bilo korisno. I Yung je zapadao u nesvjesno stanje kad je bio duboko zabrinut. On bi doživljavao žestok napadaj. U čemu je bio problem? U odmaku od problema. Oni su razmišljali o problemima, ali još nisu imali razvijenu svijest. Mislili su intelektualno, gorljivo, logično i nešto su zaključili. Katkad su ti zaključci možda bili ispravni, ali nije u tome stvar. Oni nisu razvijali svijest, ni u kom slučaju nisu postali nadljudi. A ako ne transcendirate ljudsku prirodu, ne možete riješiti problem. Možete se samo prilagoditi problemu. Zadnjih dana života Freud je rekao da je čovjek neizlječiv. I najviše čemu se može nadati jest to da može postojati kao prilagođeno biće. Nema druge nade. To je najbolje što može postići. Freud kaže da čovjek ne može biti sretan. Najbolje što može učiniti jest da se pobrine da ne bude vrlo nesretan. I to je sve. Ali ne može biti sretan, ne može se izliječiti. Kakvo rješenje može izići iz takva stanja? To je rekao nakon četrdeset godina iskustva s ljudima. Zaključio je da se čovjeku ne može pomoći, da je on prirodno, po svojoj ljudskoj prirodi jadan i da će ostati bijedan.
Ali na Istoku gdje postoji joga, vjeruju da se čovjek može promijeniti. Nije čovjek neizlječiv, već njegova svijest, koja je na najnižoj razini, stvara probleme. Razvijajte svijest, povećajte svijest pa će se problemi smanjiti. Oni postoje u ovakvom omjeru: ako postoji minimum svijesti, postoji maksimum problema. Maksimum problema rezultat je minimuma svijesti. Ako postoji maksimum svijesti, problemi će biti minimalni. Kod cjelovite svijesti problemi jednostavno nestaju. Upravo kao što se Sunce diže ujutro, i kapljice rose nestaju. Kad je svijest potpuna, nema problema jer kod takve svijesti, ni problemi ne mogu nastati. U najboljem slučaju, psihoanaliza može biti lijek, ali problemi će se i dalje javljati. Ona nije nikakva prevencija. Meditacija se spušta dublje, ona će vas tako promijeniti da se problemi neće moći ni javiti. Psihoanaliza se bavi problemima, dok se meditacija bavi direktno s vama. Ona se uopće ne brine za probleme. Zato najveći istočnjački psiholozi Buddha, Mahavira i Krišna ne govore o problemima pa zapadni psiholozi misle kako je psihologija novi problem. Upravo u prvoj polovini prošlog stoljeća Freud je znanstveno dokazao da podsvijest postoji. Buddha je o tom govorio prije dvadeset pet stoljeća. Ali on se nikad nije latio ni jednog problema jer, kao što je rekao, problemi su bezbrojni. Pokušate li riješiti svaki problem, nikad ih doista nećete moći riješiti. Riješite samog čovjeka, zaboravite problem. Latite se čovjeka i pomozite mu da se razvije. Kako se on bude razvijao i postajao sve svjesniji, problemi će sami od sebe otpadati, neće više biti potrebno brinuti se za njih. Na primjer, neka je osoba šizofrenik, rastrgana je i podijeljena ličnost. Psihoanaliza će se baviti tom rastrganošću -kako da je učini korisnom, kako da prilagodi tog čovjeka da može funkcionirati, da može mirno živjeti u društvu. Psihoanaliza će se baviti problemom šizofrenije. Kad bi takav čovjek došao k Buddhi, Buddha ne bi govorio o njegovoj šizofreniji, već bi mu rekao: “Meditiraj, kako bi tvoje unutarnje biće postalo cjelovito. Kad se to dogodi, rastrganosti će nestati, ona će se raspršiti po periferiji.”
Rastrganost postoji, ali ona nije uzrok, već je samo posljedica. Negdje duboko u čovjeku postoji dualnost, a ta je dualnost prsnula na periferiji. Vi i dalje betonirate tu napuklinu, ali unutarnja rastrganost ostaje. Tada će se prasak pojaviti negdje drugdje. Vi opet betonirate napuklinu i to se stalno ponavlja. Ako riješite jedan psihološki problem, odmah se javlja drugi. To je u redu dok se odnosi na profesionalce jer oni se hrane time. Ali to ne pomaže.
Zapad će se morati vinuti iznad psihoanalize i ako ne dođe do razvijene svijesti, do unutarnjeg rasta čovjeka, do ekspanzije svijesti, psihoanaliza neće mnogo koristiti. To se već događa i psihoanaliza je već zastarjela. Oštroumni mislitelji Zapada već razmišljaju o tome kako da prošire svijest, a ne kako da riješe problem – kako da čovjek postane budan i svjestan. To se već dogodilo, sjemenke su proklijale. Treba zapamtiti tu žestinu djelovanja. Ja se ne bavim vašim problemima. Ima ih bezbroj i posve je beskorisno početi ih rješavati – jer vi ste ih stvorili, a ostali ste nedirnuti. Ako ja riješim jedan problem, vi ćete stvoriti deset novih. Vi ne možete biti poraženi, jer njihov kreator ostaje iza njih. I dok ja rješavam probleme, samo gubim energiju. Ja ću odgurnuti u stranu vaše probleme, ja ću jednostavno prodrijeti u vas. Kreatora treba promijeniti. A kad se on promijeni, nestaje i problema s periferije. Sada nitko ne surađuje s njima, nitko ih ne pomaže stvarati, nitko ne uživa u njima. Možda će vam se to učiniti čudnim, ali zapamtite dobro da uživate u svojim problemima jer ste ih vi stvorili. Uživate u njima zbog mnogih razloga. Cijelo čovječanstvo je bolesno. Postoje osnovni razlozi za to, na koje se nikad ne osvrćemo. Kadgod dijete oboli, ono privuče našu pozornost. No kad je zdravo, nikog ne privlači. Kad je dijete bolesno, roditelji pokazuju posebnu ljubav prema njemu, ili se barem pretvaraju da ga vole. No kad je s njim sve u redu, nitko se za njega ne brine. Nitko ne misli da ga treba srdačno poljubiti ili zagrliti. Dijete nauči taj trik. A ljubav je osnovna potreba, pozornost je glavna hrana. Djetetu je čak i potrebnija ta pozornost nego mlijeko. Bez pozornosti, nešto će u njemu umrijeti.
Pozornost je energija. Kad vas netko ljubazno gleda, on vas svojim pogledom hrani, to je vrlo suptilna hrana. Zato svako dijete treba vašu pozornost, a vi mu to dajete samo kad je bolesno, kad postoje neki problemi. I zato, ako je djetetu potrebna neka ljubaznost, ono će stvarati probleme, kreirat će ih. Ljubav je osnovna potreba. Vaše tijelo raste zbog hrane, ali duša se razvija ljubavlju. Ali vi možete dobiti ljubav samo ako ste bolesni, ako vas muči neki problem. Inače vam nitko ne šalje ljubav. Dijete nauči vaše metode pa počne praviti probleme. Uvijek kad je bolesno ili ima neki problem, svi su ljubazni prema njemu. Jeste li ikad primijetili ovo: vaša se djeca mirno i tiho igraju kod kuće. I tada, odjednom, ako dođe neki gost, ona postanu odjednom problematična. To je zato jer se vi sada bavite s gostom pa djeca čeznu za vašom ljubaznošću. Njima je potrebna vaša pozornost, pozornost gosta, oni trebaju pozornost svih. Inače će nešto učiniti, izazvat će neku nevolju. To čine najprije nesvjesno, ali tada to ubrzo postaje obrazac. I kad odrastu, oni se i dalje tako ponašaju. Istina je da kod žena devedeset devet posto njihovih mentalnih problema i bolesti nastaje zbog pomanjkanja ljubavi. Kad volite neku ženu, ona nema nikakvih problema. Kad se javi neki ljubavni problem, nastaju i mnogi drugi problemi. Vi čeznete za ljubaznošću. A psihoanaliza iskorištava tu potrebu za ljubaznošću jer psihoanalitičar je profesionalni davatelj te ljubaznosti. Vi odlazite k njemu, on je tu stručnjak. On vas jedan sat promatra s mnogo ljubavi. Štogod kažete, pa bila to i neka glupost, on vas sluša kao da propovijedate Vede. On vas nagovara da pričate sve više, bez obzira je li to važno ili ne, samo da rasteretite svoj um. I vi se osjećate tako dobro. Znate da se devedeset devet posto pacijenata zaljubi u svoga psihoanalitičara. I velik je problem kako zaštititi taj odnos klijent- stručnjak jer prije ili kasnije taj se odnos pretvara u ljubavni odnos. Zašto? Zašto se pacijentica zaljubi u psihoanalitičara? Ili obratno: zašto se pacijent zaljubi u ženu koja je njegova psihoanalitičarka? To je zato što im se prvi puta ukazuje tako mnogo ljubaznosti. Ispunjena je potreba za ljubavi.
Ako se ne promijeni vaše temeljno biće, ništa neće biti s rješavanjem problema. Vi imate beskrajni potencijal da stvorite nove probleme. Meditacija je nastojanje da najprije postanete neovisni. A zatim da izmijenite sebe i kvalitetu svoje svijesti. S novom kvalitetom svijesti problemi više ne postoje. Oni jednostavno nestanu. Na primjer – kad ste bili malo dijete, imali ste drukčiju vrstu problema. Kad ste postali stariji, ti su problemi jednostavno nestali. Ne možete se čak ni sjetiti svih problema iz svoga djetinjstva. Jer vi ste narasli i ti su problemi nestali. Kad ste bili malo stariji, imali ste drukčiju vrstu problema. Kad ostarite, i ti će problemi nestati. Ne zato jer ste ih riješili – nitko ne može riješiti probleme, čovjek ih može samo prerasti. Kad ostarite, smijat ćete se vlastitim problemima koje ste nekad imali, koji su zahtijevali tako hitno rješenje, bili su tako razorni da ste mnogo puta razmišljali kako ćete se ubiti zbog njih. A sada, kad ste ostarjeli, jednostavno se smijete: kamo su nestali svi ti problemi? Jeste li ih riješili? Ne, vi ste ih jednostavno prerasli. Ti su problemi pripadali jednom razdoblju vašeg razvitka. Slično se događa kad dublje uronite u svijest. Tada će problemi početi nestajati. Doći će jedan trenutak kad će vaša svijest biti tako razvijena da se problemi neće uopće više ni javljati. Meditacija nije analiza. Meditacija je rast. Ona se ne bavi problemima, nju zanima ljudsko biće.
Osho
Re: Osho
Vrsta ljubavi koju je čovječanstvo stvorilo je vrlo opasna. Čak ni bolesti nisu stvorile toliko besmisla kao takozvana “ljubav”.
Cjelokupno čovječanstvo je bolesno zbog pogrešnog shvaćanja ljubavi.
Mi čak i ne znamo što je ljubav. To je nešto što nam je najmanje poznato.
Mnogo se o tome govori; ali nikad se ne živi. To je obmana uma. Govorimo o onome što nismo u stanju živjeti.
Literatura, glazba, pjesništvo, ples, sve se okreće oko ljubavi. Da ljubav zaista postoji ne bi o njoj toliko mnogo govorili.
Opširne rasprave o ljubavi pokazuju da ljubav ne postoji.
Želite biti voljeni, to je osnovna potreba, prirodna, ali može se preobratiti u pogrešnu dimenziju.
Na primjer, potreba ljubavi, biti voljen, može se osjećati kao pogrešna potreba, ako pokušate privući pažnju drugih na sebe.
Želite da drugi obrate pažnju na vas. Možete postati politički vođa – velike mase obraćaju pažnju na vas, ali prava i osnovna potreba je da budete voljeni, i čak ako čitav svijet obraća pažnju na vas, ta osnovna potreba ne može se ispuniti.
Tu osnovnu potrebu može ispuniti jedna jedina osoba koja vas voli, koja obraća pažnju na vas zbog ljubavi.
Kad volite nekoga obraćate mu pažnju. Pažnja i ljubav su u dubokom međusobnom odnosu.
Ako potisnete ljubavnu potrebu, ona postaje simbolična potreba – treba vam pažnja drugih. Možete je dobiti, ali ni tada neće biti ispunjenja.
Potreba je pogrešna, odvojena od prirodne osnovne potrebe. Ova podjela u ličnosti zove se neuroza.
A što je onda ljubav?
Govoriti o nečemu čega nema je zamjena.
Razgovorima, jezikom, simbolima, umjetnošću stvaramo privid da je to nešto prisutno.
Netko tko nikad nije spoznao ljubav može napisati ljepšu pjesmu o njoj nego netko tko je spoznao ljubav, zato što je vakum mnogo dublji. On se mora se ispuniti. Nešto mora zamijeniti ljubav.
Ljubav nije uopće povezana sa seksom. Seks se može u to uključiti ili ne, ali ljubav nije uopće povezana sa seksom.
Ona je nešto potpuno drugo.
Tada jednostavno voliš. I to se konstantno širi, prvo ljudi, pa ubrzo životinje, drveće, planine, zvijezde. I doći će dan kada će sveopće postojanje biti tvoja ljubavnica. To je tvoj potencijal. I svako tko ga ne postigne potratio je život.
Da, morat ćeš izgubiti par stvari, ali one su bezvrijedne. Dobit ćeš toliko da nećeš nikad pomišljati na to što si izgubio.
Čista “ispunjenost ljubavlju“, koja prodire u suštinu – to nastaje iz meditativnog svojstva tišine i dubokog uranjanja u svoje biće.
Osho
Cjelokupno čovječanstvo je bolesno zbog pogrešnog shvaćanja ljubavi.
Mi čak i ne znamo što je ljubav. To je nešto što nam je najmanje poznato.
Mnogo se o tome govori; ali nikad se ne živi. To je obmana uma. Govorimo o onome što nismo u stanju živjeti.
Literatura, glazba, pjesništvo, ples, sve se okreće oko ljubavi. Da ljubav zaista postoji ne bi o njoj toliko mnogo govorili.
Opširne rasprave o ljubavi pokazuju da ljubav ne postoji.
Želite biti voljeni, to je osnovna potreba, prirodna, ali može se preobratiti u pogrešnu dimenziju.
Na primjer, potreba ljubavi, biti voljen, može se osjećati kao pogrešna potreba, ako pokušate privući pažnju drugih na sebe.
Želite da drugi obrate pažnju na vas. Možete postati politički vođa – velike mase obraćaju pažnju na vas, ali prava i osnovna potreba je da budete voljeni, i čak ako čitav svijet obraća pažnju na vas, ta osnovna potreba ne može se ispuniti.
Tu osnovnu potrebu može ispuniti jedna jedina osoba koja vas voli, koja obraća pažnju na vas zbog ljubavi.
Kad volite nekoga obraćate mu pažnju. Pažnja i ljubav su u dubokom međusobnom odnosu.
Ako potisnete ljubavnu potrebu, ona postaje simbolična potreba – treba vam pažnja drugih. Možete je dobiti, ali ni tada neće biti ispunjenja.
Potreba je pogrešna, odvojena od prirodne osnovne potrebe. Ova podjela u ličnosti zove se neuroza.
A što je onda ljubav?
Govoriti o nečemu čega nema je zamjena.
Razgovorima, jezikom, simbolima, umjetnošću stvaramo privid da je to nešto prisutno.
Netko tko nikad nije spoznao ljubav može napisati ljepšu pjesmu o njoj nego netko tko je spoznao ljubav, zato što je vakum mnogo dublji. On se mora se ispuniti. Nešto mora zamijeniti ljubav.
Ljubav nije uopće povezana sa seksom. Seks se može u to uključiti ili ne, ali ljubav nije uopće povezana sa seksom.
Ona je nešto potpuno drugo.
Tada jednostavno voliš. I to se konstantno širi, prvo ljudi, pa ubrzo životinje, drveće, planine, zvijezde. I doći će dan kada će sveopće postojanje biti tvoja ljubavnica. To je tvoj potencijal. I svako tko ga ne postigne potratio je život.
Da, morat ćeš izgubiti par stvari, ali one su bezvrijedne. Dobit ćeš toliko da nećeš nikad pomišljati na to što si izgubio.
Čista “ispunjenost ljubavlju“, koja prodire u suštinu – to nastaje iz meditativnog svojstva tišine i dubokog uranjanja u svoje biće.
Osho
Re: Osho
U prošlosti neuroza nikad nije bila epidemija, kao što je sada. Ona je danas postala gotovo normalnim stanjem ljudskog uma. To treba shvatiti. Prošlost je bila duhovno zdravija, a to je bilo zato jer um nije bio hranjen s tako mnogo stvari istovremeno. Um nije bio pretovaren, a ono što ostane neasimilirano, stvara neurozu. To je isto kao da vi nastavljate jesti i prejedati se. Ono što tijelo ne može probaviti, pokazat će se kao otrov. A manje je važno što jedete, nego što čujete i vidite. Svakog trenutka vi i dalje preko vaših očiju, ušiju i osjetila primate tisuću i jednu stvar. A ne postoji vrijeme za posebnu asimilaciju. Kao da čovjek neprestano sjedi za stolom i jede, jede dvadeset četiri sata na dan. To je stanje modernog uma – on je pretovaren, opterećuje ga tako mnogo stvari. Nije nikakvo čudo što se on slomi. Postoji granica svakog mehanizma. A um je najsuptilniji i najosjetljiviji mehanizam. Zaista zdrav čovjek je onaj koji koristi pedeset posto svoga vremena da asimilira svoja iskustva. Pedeset posto akcija, pedeset posto mirovanje – to je prava ravnoteža. Pedeset posto razmišljanja, pedeset posto meditacije – to je lijek. Meditacija nije ništa drugo nego vrijeme kad se vi potpuno opuštate, kad zatvarate sva vrata i sva svoja osjetila vanjskim poticajima, nestajete sa svijeta, zaboravljate svijet kao da on više ne postoji – nema novina, radija ni televizije, nema ljudi. Vi ste sami u vašem najdubljem biću, opuštate se, vi ste kod kuće. U tim trenucima, sve što je bilo akumulirano, asimilira se. Ono što je bezvrijedno, odbacuje se. Meditacija funkcionira poput mača s dvije oštrice: s jedne strane ona asimilira sve što je hranjivo, a odbija i odbacuje sve što je bezvrijedno. Ali danas je meditacija nestala sa svijeta. U prošlosti ljudi su bili prirodno meditativni. Život je bio jednostavan, ljudi su imali dovoljno vremena da samo sjede i ne rade ništa. Ili da gledaju zvijezde, promatraju drveće, ili slušaju ptice. Ljudi su imali intervale duboke pasivnosti. U takvim trenucima postajete zdraviji i cjelovitiji. Neuroza znači da nosite takav teret u umu da umirete pod njim. Ne možete se kretati. Ne dolazi u pitanje da vaša svijest leti. Vi ne možete ni puzati – teret je tako težak. I on se svakog časa povećava. Prirodno je da se slomite. Treba razumjeti nekoliko stvari. Neuroza sliči mišu koji stalno istražuje bezizlazni položaj, a nikad ništa ne nauči. Da, ne naučiti, to je neuroza. To je prva definicija. Vi i dalje istražujete bezizlaznu situaciju. Ljutiti ste. Koliko puta ste se naljutili? I koliko ste se puta pokajali što ste se ljutili? Ipak, ako ćete biti stimulirani, vaša će reakcija biti opet ista. Ništa niste naučili. Bili ste pohlepni i pohlepa vam je stvorila sve više problema. Vi znate da pohlepa nije još nikom donijela sreću. Ali vi ste i dalje pohlepni, i dalje nastavljate s pohlepom, ništa niste naučili. Neurozu stvara nesposobnost da se nešto nauči. To je neuroza. Učenje znači asimilaciju. Vi nešto pokušate i tada otkrijete da to nema smisla. Tada to ostavite, okrenete se u drugom smjeru i pokušate drugu alternativu. To je mudro. To je inteligentno. Neuroza je kad lupate glavom o zid ondje gdje znate savršeno dobro da ne postoje vrata. Ljudi postaju sve više neurotični jer i dalje istražuju bezizlazni položaj, istražuju ono što nema smisla. Čovjek koji je sposoban naučiti, nikad ne postaje neurotičan, on to ne može postati. On odmah vidi kad se nađe pred zidom. I tada napušta cijelu ideju. Počinje se kretati u drugom smjeru. Dostupne su i druge alternative. Nešto je naučio. Za Edisona se priča kako je radio jedan pokus bez uspjeha sedam stotina puta. Njegovi su suradnici postali očajni. Tri godine su bile izgubljene, a on je i dalje pokušavao nove alternative. Svakog se jutra pojavio s velikim entuzijazmom – s istim entuzijazmom kao i prvog dana. I tri godine su uzalud prošle. Jednog dana okupili su se njegovi suradnici i rekli mu: “Mi ne vidimo nikakva smisla u svemu tomu. Nismo uspjeli sedamsto puta. Vrijeme je da prekinemo s pokusom.” Kažu da je Edison odgovorio: “Što kažete – niste uspjeli? Naučili smo da je sedamsto alternativa bilo pogrešno. To je veliko iskustvo. Danas neću pokušati isti pokus, pronašao sam nešto drugo. Približili smo se istini. Koliko loših alternativa ima? Mora da postoji neka granica. Ako postoji tisuću lažnih alternativa, tada smo sedamsto njih već prošli, a ostalo ih je samo još tri stotine. I tada ćemo stići do pravog smisla.” To je učenje. Kad učini jedan pokus i kad vidi da on nema smisla, kad pokuša alternativu i opet bez rezultata, mudar čovjek se zaustavlja. Budala pokušava i dalje. Budala to zove upornošću i kaže: “Radio sam to jučer pa ću i danas. A radit ću to i sutra.” On je tvrdoglav, svojeglav On kaže: “Kako to mogu ostaviti? Tako sam mnogo investirao u to. Ne mogu to promijeniti.” Tada i dalje uporno radi isto i cijeli njegov život je uzaludan. I kako se smrt približava, on postaje očajan, bespomoćan. Duboko u sebi on savršeno dobro zna da neće uspjeti. Tako mnogo puta nije uspio i još uvijek pokušava istu stvar, a ništa nije iz toga naučio. To stvara neurozu. Čovjek koji je sposoban učiti nikad neće postati neurotik. Učenik nikad neće postati neurotik. Učenik znači onaj koji je sposoban učiti. Nikad nemojte postati obrazovani, uvijek budite dio procesa učenja. Obrazovanost tjera ljude u neurozu. Nije slučajno da profesori, filozofi, psihijatri i učenjaci lako polude. Oni su naučili i stigli do zaključka da se nema više što naučiti. Onog časa kad odlučite da nemate više što naučiti, prestajete rasti. Kad prestanete rasti, počinje neuroza. To je druga definicija. Očito je da je svijet u prošlosti bio drukčiji. Poticajima što ih sada dobivamo u jednom danu, prije šest stotina godina trebalo je šest tjedana da dođu do nas. Šest tjedana vrijedne poticaje i informacije mi dobivamo u jednom danu – sada je oko četrdeset puta jači pritisak da se nešto nauči i adaptira. Moderan čovjek mora biti sposoban da uči više nego ikad prije jer sada ima više toga za naučiti. Moderan čovjek mora postati sposoban da se svakog dana prilagodi novim situacijama jer se svijet mijenja tako brzo. To je velik izazov. Velik izazov, ako se prihvati, mnogo će pomoći u širenju svijesti. Moderan čovjek će postati ili potpuno neurotičan, ili će se transformirati zbog samog pritiska. Ovisi o tome kako to uzmete. jedno je sigurno: nema povratka na staro. Vanjski utjecaji će se i dalje sve više povećavati. Dobivat ćete sve više informacija i život će se mijenjati sve bržim i bržim ritmom. I vi ćete morati biti sposobni naučiti, prilagoditi se novim stvarima. U prošlosti čovjek je živio u gotovo statičnom svijetu. Sve je bilo statično. Vi ste napuštali svijet točno onako kako je to činio i vaš otac. Niste ništa mijenjali. Ništa nije bilo promijenjeno. Niti se postavljalo pitanje da se previše nauči. Bilo je dovoljno malo znanja. Tada ste u umu imali prostora, praznog prostora što je pomagalo ljudima da ostanu zdravi. Sada više nema praznog prostora, osim ako ga vi ne stvorite hotimično. Danas je meditacija potrebna više nego ikad prije. Potrebna je tako mnogo da je to gotovo pitanje života i smrti. U prošlosti ona je bila luksuz, za nju su se zanimali samo neki ljudi – Buddha, Mahavira, Krišna. Drugi ljudi su bili prirodno tihi, prirodno sretni i zdravi. Nije im bilo potrebno razmišljati o meditaciji, oni su meditirali na podsvjesni način. Život je bio tako tih, odvijao se tako polako da su se čak i najgluplji ljudi mogli prilagoditi. Sada je promjena tako strahovito brza, sve je tako brzo da se čak i najinteligentniji ljudi osjećaju nesposobnima da se prilagode takvom životu. Život je drukčiji svakog dana i vi morate ponovno učiti – morate učiti uvijek iznova. Sada ne možete nikad prestati učiti, učenje je postalo proces dug kao život. Morat ćete učiti do same smrti, jedino tako možete ostati zdravi, možete izbjeći neurozu. A pritisak je velik, četrdeset puta veći. Kako se opustiti pri tom pritisku? Morat ćete ući svojevoljno u trenutke meditacije. Ako čovjek ne meditira bar jedan sat dnevno, neuroza neće biti slučajna, već će je čovjek sam stvoriti. Jedan sat dnevno čovjek treba nestati iz svijeta i ući u sebe. Jedan sat mora biti tako sam da ništa ne prodire u njega – ni sjećanje ni misao, ni imaginacija. Jedan sat bez zadovoljstva u njegovoj svijesti i to će ga pomladiti, to će ga osvježiti. To će osloboditi nove izvore energije u njemu i on će se vratiti u svijet mlađi, svježiji, sposobniji da uči, s više zadivljenosti u očima, s više strahopoštovanja u srcu – bit će ponovno dijete. Taj pritisak da uči i stari običaj da ne uči čini ljude ludima. Moderni um je zaista pretovaren, nije mu dano vrijeme da provari stvari, da ih asimilira u svoje biće. Ovdje nastupa meditacija i postaje važnija nego ikad prije. Ako umu ne damo priliku da se odmori u meditaciji, mi gušimo sve poruke koje neprestano u njega cure. Mi odbijamo učiti – kažemo da nemamo vremena. Tada se poruke počnu gomilati. Ako nemate dovoljno vremena da poslušate poruke koje vaš um neprestano prima, one se počnu gomilati – kao što se spisi gomilaju na vašem stolu jer nemate dosta vremena da ih pročitate i odgovorite na njih. Upravo tako i vaš um postaje pretrpan – ima tako mnogo spisa koje morate pregledati, tako mnogo pisama pročitati, odgovoriti, ima tako mnogo izazova koje treba prihvatiti, suočiti se s njima. Čuo sam ovo: Mulla Nasruddin je jednog dana rekao: “Ako se danas dogodi nešto loše, neću imati bar tri mjeseca vremena pogledati o čemu se radi. Tako mnogo loših stvari se već dogodilo danas, neću imati vremena bar tri mjeseca da pogledam što je to.” Dugačak red, u sebi vidite taj dugi red, a on i dalje raste. I što je red dulji, imate sve manje prostora, sve je više buke u vama – jer sve što ste nagomilali, zahtijeva vašu pozornost. To obično počinje s pet godina kad pravo učenje zapravo prestane i traje sve do smrti. U prošlosti to je bilo u redu. Pet ili sedam godina bilo je dovoljno da naučite sve što vam je bilo potrebno u životu. Sedam godina bilo bi dovoljno za sedamdeset godina života. Ali sada to nije moguće. Vi ne možete prestati učiti jer se događaju uvijek nove stvari, a vi se ne možete suočiti s tim novim stvarima ako imate stare ideje. Ne možete ovisiti o svojim roditeljima i njihovu znanju, ne možete ovisiti ni o svojim učiteljima u školi i na sveučilištu jer ono što oni govore nije više suvremeno. Mnogo toga se dogodilo. Mnogo je vode proteklo Gangom. Ja sam imao takvo iskustvo kao student. Bio sam iznenađen znanjem mojih profesora jer je ono bilo staro trideset godina, potjecalo je iz vremena dok su oni bili mladi i dok su se okupljali oko svojih učitelja. Od tada nisu pratili što se događalo. To znanje je apsolutno beskorisno. Ja sam se stalno sukobljavao s mojim profesorima. Izbacili su me iz mnogih koledža, isključili iz mnogih sveučilišta jer su profesori izjavili da se ne mogu natjecati sa mnom. A ja im nisam zadavao nikakvih briga, samo sam im osvijestio da je ono što govore zastarjelo. Ali to je vrijeđalo njihov ego. Oni su svoje znanje stekli u studentskim domovima i mislili su da se svijet zaustavio tada i ondje. Sada učenici više ne mogu ovisiti o svojim učiteljima, djeca ne mogu ovisiti o svojim roditeljima i zato se cijeli svijet pobunio. Ta pobuna nema nikakve veze s ničim drugim. Studenti ne mogu poštovati svoje učitelje, ako oni stalno ne uče. Oni ne mogu biti poštovani. Zbog čega? Nema nikakva razloga. Ni djeca ne mogu poštovati svoje roditelje jer je njihov pristup vrlo primitivan. Mala djeca postala su svjesna da je zastarjelo ono što im govore roditelji. Roditelji će morati neprestano učiti ako će željeti pomoći svojoj djeci da rastu. I učitelji će morati stalno učiti. Brzina tog učenja stalno se povećava. Danas nitko ne smije prestati učiti. A broj onih koji uče stalno raste. Dakle, nikad ne smijete prestati učiti, inače ćete postati neurotični. Jer prestati učiti znači da gomilate informacije koje niste asimilirali ni provarili, koje vam nisu ušle u krv i kosti, u vašu srž. One će visjeti oko vas s vrlo upornim zahtjevom da se usvoje. Drugo, trebat će vam vremena da se opustite. Ovaj pritisak je prejak. Bit će potrebno neko vrijeme da se otmete tom pritisku. San vam više ne može pomoći jer i u snu ste preopterećeni. Vaš dan je vrlo prenatrpan i zato, kad pođete spavati, vaše tijelo padne mlitavo na krevet, dok um i dalje nastavlja sortirati stvari. To je ono što vi zovete spavanjem. To nije ništa drugo nego očajničko nastojanje uma da izdvoji stvari jer vi nećete imati vremena za to. Vi se morate stalno opuštati u meditaciji. Nekoliko minuta duboke meditacije omogućit će vam da ne postanete neurotičar. U meditaciji um se rasterećuje, iskustvo se probavlja, tereta nestaje, a um postaje svjež i mlad, jasan i čist. U prošlosti, količina informacija koje su se unosile zahtijevala je jednu desetinu čovjekova vremena, dok je vrijeme meditacije zauzimalo devet desetina vremena. Sada je obratno. Devet desetina odnosi se na vrijeme unošenja podataka, a jedna desetina je posvećena meditaciji. Vi se vrlo rijetko opuštate. Rijetko sjedite tiho i ništa ne radite. Nestaje čak i one jedne desetine vremena podsvjesne meditacije. Kad se to jednom dogodi, čovjek će posve poludjeti. A to se već sada i događa. Što mislim kad kažem podsvjesna meditacija? Vi jednostavno odete u vrt i igrate se ondje sa svojom djecom – to je vrijeme podsvjesne meditacije. Ili plivate u bazenu, to je podsvjesno vrijeme meditacije. Ili kosite tratinu, slušate ptice – to je vrijeme podsvjesne meditacije. I toga pomalo nestaje jer kadgod ljudi imaju malo vremena, oni sjede pred televizijskim aparatima, prilijepljeni za svoje stolce. Sada vam televizija ulijeva u um strahovito opasnu informaciju. Vi je nećete moći probaviti. Ili čitate novine – serviraju vam sve vrste gluposti. Kadgod imate vremena, vi uključujete radio ili televiziju. Ili katkad, ako se osjećate dobro i želite se opustiti, pođete u kino. Kakvo je to opuštanje? Kino vam neće dopustiti opuštanje jer stalno vam ubacuju informacije. Bit će dovoljno slušate li kukavicu jer vam ona ne daje nikakvu informaciju. Bit će dovoljno slušate li glazbu jer nikakvu informaciju na taj način ne ubacuju u vas. Glazba nema jezik, ona je čisti zvuk, ona ne daje nikakve poruke, jedino vas veseli. Bit će dovoljan ples, glazba, rad u vrtu, igra s djecom, ili samo sjedite i ništa nemojte raditi. To je lijek. Ako to činite svjesno, djelovanje će biti veće. Stvorite ravnotežu. Neuroza je neuravnoteženo stanje uma – previše aktivnosti ili nikakva aktivnost, previše muškosti ili previše ženstvenosti. Previše yanga, a premalo yina. A vi morate imati pedeset posto svakoga, da biste održali duboku uravnoteženost. Potrebna je simetrija u vama. Morate biti pola muškarac, a pola žena. Tada nikad nećete biti neurotični. Individualnost nije ni muška ni ženska, ona je jednostavno jedinstvo obojeg. Nastojte je postići između vremena kad radite i vremena kad ne radite ništa. To je cjelovitost. To je ono što je Buddha nazvao svojim srednjim putem. Budite samo točno u sredini. I zapamtite, možete biti neuravnoteženi i u drugoj krajnosti, možete biti previše neaktivni. I to je opasno. I to ima svoje zamke. Ako postanete premalo aktivni, vaš život gubi svoj plesni korak, vaš život gubi radost i vi počnete umirati. Zato ne kažem da budete neaktivni. Kažem samo da mora postojati ravnoteža između akcije i reakcije. Neka one uravnotežuju jedna drugu, a vi budite samo u sredini. Neka one budu dva krila vašeg bića. Ni jedno krilo ne smije biti veća od onoga drugog. Na Zapadu ima previše akcije, neaktivnost je nestala. Na Istoku ima previše neaktivnosti, nestalo je akcije. Zapad poznaje obilje bogatstva na površini, a siromašan je u nutrini. Istok poznaje bogatstvo i obilje u sebi, a siromaštvo vani. I Istok i Zapad su u nevolji jer oba su odabrala krajnosti. Moj pristup životu nije ni istočnjački ni zapadnjački, moj pristup nije ni muški ni ženski, ni akcija niti neakcija, moj pristup je potpuna uravnoteženost, unutarnja simetrija. Stoga govorim onima koji su se odrekli svijeta: “Nemojte napuštati svijet, budite u svijetu, ali ne budite od njega.” To je ono što taoisti zovu wei- wu-wei, akcija kroz neakciju, susret yin i yanga, anima, animus. To donosi prosvjetljenje. Neuravnoteženost je neuroza, uravnoteženost je prosvjetljenje.
Re: Osho
„Tuga daje dubinu. Sreća daje visinu. Tuga ima korijenje. Sreća ima grane. Sreća je kao drvo koje ide ka nebu, a tuga je kao korijenje koje ide dolje u utrobu zemlje. Oba su potrebna – i kako drvo ide više, to dublje ide korijenje, istovremeno. Što je drvo veće, veće će biti korijenje. U stvari uvijek je srazmjerno. To je ravnoteža.“
Čitala sam i imam njegovu: s tobom i bez tebe.Re: Osho
Mi ne možemo niti zamisliti kako možemo naći ljubav u sebi, jer ljubav uvijek asociramo sa nečim voljenim. To nam daje ideju nečeg drugog što dolazi izvana. Budući da se ne sjećamo kako ljubav može nastati unutar nas, energija ljubavi ostaje uspavana i potisnuta. Mi ne shvaćamo da konstantno tražimo nešto izvana, a to nešto je unutar nas samih. I upravo zato što to tražimo izvana ne gledamo unutar nas, tako da ono što možemo naći nikada nećemo.
Ljubav je najveće blago s kojim je svaki pojedinac rođen. Čovjek se ne rađa s novcem – novac je društvena akumulacija – ali čovjek se rađa s ljubavi. To je naše urođeno pravo, to je naše individualno bogatstvo, to je u nama. To je suputnik koji nam je dan po rođenju i koji nas može pratiti cijeloga života. No, vrlo je malo ljudi dovoljno sretno da pogleda unutar sebe i pronađe ljubav – kako ju može pronaći i kako ju može razviti.
Dakle, rođeni smo, ali naše bogatstvo ostaje neistraženo; uopće ga nikada niti ne istražimo. I krećemo u prošenje pred tuđim vratima, držimo ruke jedni drugima, jer želimo ljubav. Diljem planete postoji samo jedna želja “Mi želimo ljubav” i diljem planete čujemo samo jedan prigovor “Ne dobivamo ljubav”. I kada ne dobijemo ljubav optužujemo druge da su u krivu jer nam ne daju ljubav. Žena govori mužu “Nešto s tobom nije u redu, zato mi ne daješ ljubav.” Muž govori ženi “Postoji u tebi neka greška, ne primam od tebe ljubav.” I nitko se ne pita da li je uopće moguće dobiti ljubav izvana.
Ljubav je najveće blago s kojim je svaki pojedinac rođen. Čovjek se ne rađa s novcem – novac je društvena akumulacija – ali čovjek se rađa s ljubavi. To je naše urođeno pravo, to je naše individualno bogatstvo, to je u nama. To je suputnik koji nam je dan po rođenju i koji nas može pratiti cijeloga života. No, vrlo je malo ljudi dovoljno sretno da pogleda unutar sebe i pronađe ljubav – kako ju može pronaći i kako ju može razviti.
Dakle, rođeni smo, ali naše bogatstvo ostaje neistraženo; uopće ga nikada niti ne istražimo. I krećemo u prošenje pred tuđim vratima, držimo ruke jedni drugima, jer želimo ljubav. Diljem planete postoji samo jedna želja “Mi želimo ljubav” i diljem planete čujemo samo jedan prigovor “Ne dobivamo ljubav”. I kada ne dobijemo ljubav optužujemo druge da su u krivu jer nam ne daju ljubav. Žena govori mužu “Nešto s tobom nije u redu, zato mi ne daješ ljubav.” Muž govori ženi “Postoji u tebi neka greška, ne primam od tebe ljubav.” I nitko se ne pita da li je uopće moguće dobiti ljubav izvana.