Na današnji dan
Re: Dogodilo se na danasnji dan
=>
1914. godine izvršen je težak napad njemačkog admirala Hippera na britanske luke. Zbog velikog broja poginulih civila taj je napad izazvao izrazito jako antinjemačko raspoloženje kod Britanaca, što je kasnije uvelike korišteno za poticanje morala u toj zemlji.
Ratni brodovi admirala Hippera gađali su topovskim projektilima britanske gradove Scarborough, Hartlepool, West Hartlepool i Whitby. Poginulo je 137 osoba, a ukupan broj žrtava iznosio je 592. Svi navedeni gradovi nalaze se na engleskoj obali Sjevernog mora, na području grofovija Yorkshire i Durham. Admiral Hipper raspolagao je znatnom pomorskom silom, sastavljenom od četiri bojne krstarice i većeg broja ostalih ratnih brodova (krstarica i razarača). Najveći njemački topovi, oni na bojnoj krstarici SMS Derfflinger imali su kalibar od 305 milimetara. Velike granate iz topova ubile su mnogo civila, tako da je admiral Hipper stekao u britanskim medijima nadimak Ubojica beba (engl. Baby Killer). Broj ubijenih žena i djece pri njemačkom napadu iznosio je prema britanskim izvještajima 78.
1888. godine rođen je u Alžiru Alphonse Juin – čovjek koji je bio posljednji živući maršal Francuske u dosadašnjoj povijesti te države. Položaj maršala Francuske (franc. Maréchal de France) označava najviši stupanj do kojeg se može doći u francuskoj vojnoj hijerarhiji. Maršali Francuske nose na epoletama sedam zvjezdica, a njihov položaj označava i maršalska palica (franc. Bâton de Maréchal).
Zanimljivo je da je maršal Juin nakon Drugog svjetskog rata bio jedini živući francuski maršal uz poznatog maršala Petaina (no Petain je bio u nemilosti, pa čak i u zatvoru nakon Drugog svjetskog rata, zbog prethodne suradnje s Hitlerom i nacistima).
Maršal Juin ujedno je i jedini od časnika Charlesa de Gaullea koji je za života ponio čin maršala. Osobno de Gaulle nikada nije dobio taj čin (bio je samo brigadni general, što je najniži generalski čin u Francuskoj). Ostali de Gaulleovi vojskovođe postali su maršalima tek posmrtno (npr. Jean de Lattre de Tassigny i Philippe Leclerc de Hauteclocque).
Zanimljivo je da je Juin rođen u Alžiru, u doba kad je to područje bilo pod Francuskom. Umro je u Parizu, a od njegove smrti 1967. godine pa sve do danas u Francuskoj više nije bilo nijednog živog maršala.
1790. godine rođen je Leopold I., prvi kralj nezavisne Belgije. Pripadao je znamenitoj dinastiji Sachsen-Coburg-Gotha, koja je dala niz britanskih, njemačkih, portugalskih i bugarskih vladara. Premda je ta dinastija potjecala iz malene njemačke državice smještene na području današnje Tiringije i sjeverne Bavarske, uspjela je doći na prijestolja mnogih europskih država. Kralj Leopold I. bio je dinastički izvanredno dobro povezan, jer mu se jedna sestra udala u britansku kraljevsku kuću (znamenitoj britanskoj kraljici Viktoriji bio je Leopold I. ujak), a druga u rusku carsku dinastiju. Zanimljivo je da je suprug britanske kraljice Viktorije, spomenute Leopoldove nećakinje, njemu također bio nećak, kao sin starijeg brata. Leopold I. na belgijsko je prijestolje došao 1831. godine, u dobi od četrdeset godina. Prva supruga bila mu je princeza Šarlota od Walesa, žena koja bi bila naslijedila britansko prijestolje da je dulje poživjela (preminula je, nažalost, u dobi od samo 21 godine). Leopold I. propustio je, dakle, time priliku postati britanskim princem-suprugom, no kasnije je dobio drugo prijestolje, spomenuto belgijsko (na taj je položaj izabran). Kao udovac oženio se u drugom braku Louiseom od Orléansa, koja je bila kći posljednjeg francuskog kralja Luja Filipa. Leopold je time dodao svojim spomenutim vrhunskim dinastičkim vezama još i onu s francuskom kraljevskom dinastijom. Belgijom je Leopold I. vladao na ustavan način i uživao je znatnu popularnost. Dapače, stekao je velik ugled i u međunarodnim odnosima, djelujući kao svojevrstan posrednik između velikih sila. Leopoldovi izravni muški nasljednici održali su se na belgijskom prijestolju sve do danas.
1888. godine rođen je prvi jugoslavenski kralj – Aleksandar Karađorđević. Hrvatima je osobito poznat po zloglasnoj diktaturi koju je uveo 1929. godine (tzv. Šestosiječanjska ili Šestojanuarska diktatura kralja Aleksandra). Dobro je poznato i njegovo ubojstvo 1934. godine u Marseillesu. U tom je atentatu svojevrsnu ulogu imao i Ante Pavelić sa svojim ustašama.
Aleksandar Karađorđević rođen je u Crnoj Gori, gdje je njegova obitelj u tom trenutku bila u progonstvu. Naime, u Srbiji je tada još vladala dinastija Obrenovića, koja je bila u sukobu s Karađorđevićima. Aleksandrova majka bila je crnogorska princeza Ljubica Petrović-Njegoš, koju su od milja zvali princeza Zorka i koja je bila kći prvog i jedinog crnogorskog kralja Nikole Petrovića-Njegoša. Aleksandar Karađorđević odrastao je u Crnoj Gori, gdje mu je djed bio kralj. Zanimljivo je da je sestra Aleksandrove majke – princeza Jelena Petrović-Njegoš, postala talijanska kraljica Elena i rodila je posljednjeg talijanskog kralja Umberta II. od Savoje.
Aleksandar je 1918. postao regent nove države – Kraljevine SHS – u koju je ušla i Hrvatska. Kraljem Srba, Hrvata i Slovenaca postao je 1921. godine, kad mu je umro otac. Godine 1929. ta je država preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju. Od 6. siječnja 1929. kralj Aleksandar vladao je državom diktatorski, ukinuvši Vidovdanski ustav i raspustivši parlament. Navukao je na sebe veliku mržnju svih koji su u tom režimu bili potlačivani. Na kraju je i ubijen, zajedničkim naporom emigrantskih skupina. Kao zanimljivost navedimo da je kralj Aleksandar preko prsiju navodno imao veliku tetovažu pruskog orla raširenih krila. Za Nijemce je to bila prikladna tetovaža, ali ne i za jednog srpskog i jugoslavenskog kralja.
1866. godine svečano je otkriven na glavnom zagrebačkom trgu spomenik banu Josipu Jelačiću. Tada se glavni zagrebački trg zvao Harmica. Dogodilo se to samo sedam godina nakon banove smrti. Kip je isprva bio usmjeren prema sjeveru, dakle prema Mađarskoj, čiju je revoluciju ban ugušio 1848. godine. Kip je djelo Antona Dominika Fernkorna, poznatog bečkog kipara koji je izradio i kip sv. Jurja koji ubija zmaja (danas smješten pokraj zgrade HNK) te kip Blažene Djevice Marije iznad fontane pred katedralom. Svečanost otkrivanja spomenika banu Jelačiću zabilježena je na fotografiji Franje Pommera, koja se može smatrati prvom reportažnom fotografijom u hrvatskoj povijesti. Banov kip uklonjen je 1947., a ponovno vraćen 1990. godine.
Posljednja do sada zabilježena erupcija znamenitog vulkana Fuji u Japanu započela je 16. prosinca 1707. godine. Ta je erupcija oslobodila oko 800 milijuna kubičnih metara vulkanskog pepela, koji se rasipao na velikom prostoru. Pepelom je bilo zahvaćeno i područje današnjeg Tokija, udaljeno stotinjak kilometara. Na području današnje Yokohame sloj pepela bio je debeo do 16 centimetara, a u neposrednoj blizini vulkana i nekoliko metara.
Spomenuta erupcija trajala je oko dva tjedna. Krater koji je tom prilikom nastao može se razgledati i danas. Inače, spomenimo da je vulkan Fuji sa svojih 3.776 metara ujedno i najviša planina u čitavom Japanu. U razdobljima kad je atmosfera čista, Fuji se može vidjeti i iz stotinjak kilometara udaljenog Tokija. Erupcije tog vulkana u budućnosti moguće su, pa čak i izgledne.
1431. godine engleski kralj Henrik VI. krunjen je za francuskog kralja u Parizu. Radilo se o jedinom slučaju u povijesti da je na tlu Francuske krunjen neki stranac za francuskog kralja. Situacija je bila još neobična jer je Henrik VI. pri krunidbi bio još uvijek dijete. Naime, imao je samo desetak godina u tom trenutku, a za engleskog je kralja krunjen još ranije. Radilo se o tome da je otac Henrika VI. preminuo još kad je ovaj bio beba. Taj otac (Henrik V.) osvojio je praktički cijelu sjevernu Francusku uoči svoje rane smrti. Tako je maleno dijete, kao njegov nasljednik, zasjelo na prijestolja dvaju velikih europskih sila – Engleske i Francuske.
U ime malog Henrika VI. isprva su zapravo vladali namjesnici – moćni vojvode od Bedforda i Gloucestera (njegovi stričevi). Ipak, engleska vlast u Francuskoj ubrzo je skršena, i to osobitim zalaganjem Ivane Orleanske u oslobođenju zemlje. U međuvremenu je francuski dofen (naziv za prijestolonasljednika) Karlo iz dinastije Valois krunjen u Reimsu za zakonitog francuskog kralja (grad Reims u Šampanji bio je tradicionalno mjesto krunidbe francuskih kraljeva). S vremenom su Francuzi uspjeli potpuno istjerati Engleze iz Francuske.
1653. godine Oliver Cromwell postao je lordom protektorom Velike Britanije. Puni naziv njegove nove titule glasio je na engleskom jeziku Lord Protector of the Commonwealth of England, Scotland and Ireland, and the dominions thereto belonging (hrv. lord protektor Commonwealtha Engleske, Škotske i Irske, te pripadajućih posjeda). Ta mu je funkcija dodijeljena doživotno, a doista ju je i zadržao sve do svoje smrti. Nakon što je preminuo, na istoj ga je funkciji naslijedio njegov sin Richard Cromwell.
Kao lord protektor imao je Oliver Cromwell vrhovnu vlast u Velikoj Britaniji, u praksi sličnu onoj kakvu su ranije imali kraljevi. Time je na neki način izdana ideja revolucije u Građanskom ratu, jer je monarhija zamijenjena vlašću ne republike, nego svojevrsnog diktatora. Inače, titula lorda protektora korištena je i ranije u britanskoj povijesti, ali samo u slučajevima kad je kralj bio maloljetan ili kad nije mogao osobno vladati. Nakon Oliverova sina Richarda Cromwella titula lorda protektora u Velikoj Britaniji više nikada nije korištena, upravo zbog negativnih asocijacija na njih dvojicu.
1914. godine izvršen je težak napad njemačkog admirala Hippera na britanske luke. Zbog velikog broja poginulih civila taj je napad izazvao izrazito jako antinjemačko raspoloženje kod Britanaca, što je kasnije uvelike korišteno za poticanje morala u toj zemlji.
Ratni brodovi admirala Hippera gađali su topovskim projektilima britanske gradove Scarborough, Hartlepool, West Hartlepool i Whitby. Poginulo je 137 osoba, a ukupan broj žrtava iznosio je 592. Svi navedeni gradovi nalaze se na engleskoj obali Sjevernog mora, na području grofovija Yorkshire i Durham. Admiral Hipper raspolagao je znatnom pomorskom silom, sastavljenom od četiri bojne krstarice i većeg broja ostalih ratnih brodova (krstarica i razarača). Najveći njemački topovi, oni na bojnoj krstarici SMS Derfflinger imali su kalibar od 305 milimetara. Velike granate iz topova ubile su mnogo civila, tako da je admiral Hipper stekao u britanskim medijima nadimak Ubojica beba (engl. Baby Killer). Broj ubijenih žena i djece pri njemačkom napadu iznosio je prema britanskim izvještajima 78.
1888. godine rođen je u Alžiru Alphonse Juin – čovjek koji je bio posljednji živući maršal Francuske u dosadašnjoj povijesti te države. Položaj maršala Francuske (franc. Maréchal de France) označava najviši stupanj do kojeg se može doći u francuskoj vojnoj hijerarhiji. Maršali Francuske nose na epoletama sedam zvjezdica, a njihov položaj označava i maršalska palica (franc. Bâton de Maréchal).
Zanimljivo je da je maršal Juin nakon Drugog svjetskog rata bio jedini živući francuski maršal uz poznatog maršala Petaina (no Petain je bio u nemilosti, pa čak i u zatvoru nakon Drugog svjetskog rata, zbog prethodne suradnje s Hitlerom i nacistima).
Maršal Juin ujedno je i jedini od časnika Charlesa de Gaullea koji je za života ponio čin maršala. Osobno de Gaulle nikada nije dobio taj čin (bio je samo brigadni general, što je najniži generalski čin u Francuskoj). Ostali de Gaulleovi vojskovođe postali su maršalima tek posmrtno (npr. Jean de Lattre de Tassigny i Philippe Leclerc de Hauteclocque).
Zanimljivo je da je Juin rođen u Alžiru, u doba kad je to područje bilo pod Francuskom. Umro je u Parizu, a od njegove smrti 1967. godine pa sve do danas u Francuskoj više nije bilo nijednog živog maršala.
1790. godine rođen je Leopold I., prvi kralj nezavisne Belgije. Pripadao je znamenitoj dinastiji Sachsen-Coburg-Gotha, koja je dala niz britanskih, njemačkih, portugalskih i bugarskih vladara. Premda je ta dinastija potjecala iz malene njemačke državice smještene na području današnje Tiringije i sjeverne Bavarske, uspjela je doći na prijestolja mnogih europskih država. Kralj Leopold I. bio je dinastički izvanredno dobro povezan, jer mu se jedna sestra udala u britansku kraljevsku kuću (znamenitoj britanskoj kraljici Viktoriji bio je Leopold I. ujak), a druga u rusku carsku dinastiju. Zanimljivo je da je suprug britanske kraljice Viktorije, spomenute Leopoldove nećakinje, njemu također bio nećak, kao sin starijeg brata. Leopold I. na belgijsko je prijestolje došao 1831. godine, u dobi od četrdeset godina. Prva supruga bila mu je princeza Šarlota od Walesa, žena koja bi bila naslijedila britansko prijestolje da je dulje poživjela (preminula je, nažalost, u dobi od samo 21 godine). Leopold I. propustio je, dakle, time priliku postati britanskim princem-suprugom, no kasnije je dobio drugo prijestolje, spomenuto belgijsko (na taj je položaj izabran). Kao udovac oženio se u drugom braku Louiseom od Orléansa, koja je bila kći posljednjeg francuskog kralja Luja Filipa. Leopold je time dodao svojim spomenutim vrhunskim dinastičkim vezama još i onu s francuskom kraljevskom dinastijom. Belgijom je Leopold I. vladao na ustavan način i uživao je znatnu popularnost. Dapače, stekao je velik ugled i u međunarodnim odnosima, djelujući kao svojevrstan posrednik između velikih sila. Leopoldovi izravni muški nasljednici održali su se na belgijskom prijestolju sve do danas.
1888. godine rođen je prvi jugoslavenski kralj – Aleksandar Karađorđević. Hrvatima je osobito poznat po zloglasnoj diktaturi koju je uveo 1929. godine (tzv. Šestosiječanjska ili Šestojanuarska diktatura kralja Aleksandra). Dobro je poznato i njegovo ubojstvo 1934. godine u Marseillesu. U tom je atentatu svojevrsnu ulogu imao i Ante Pavelić sa svojim ustašama.
Aleksandar Karađorđević rođen je u Crnoj Gori, gdje je njegova obitelj u tom trenutku bila u progonstvu. Naime, u Srbiji je tada još vladala dinastija Obrenovića, koja je bila u sukobu s Karađorđevićima. Aleksandrova majka bila je crnogorska princeza Ljubica Petrović-Njegoš, koju su od milja zvali princeza Zorka i koja je bila kći prvog i jedinog crnogorskog kralja Nikole Petrovića-Njegoša. Aleksandar Karađorđević odrastao je u Crnoj Gori, gdje mu je djed bio kralj. Zanimljivo je da je sestra Aleksandrove majke – princeza Jelena Petrović-Njegoš, postala talijanska kraljica Elena i rodila je posljednjeg talijanskog kralja Umberta II. od Savoje.
Aleksandar je 1918. postao regent nove države – Kraljevine SHS – u koju je ušla i Hrvatska. Kraljem Srba, Hrvata i Slovenaca postao je 1921. godine, kad mu je umro otac. Godine 1929. ta je država preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju. Od 6. siječnja 1929. kralj Aleksandar vladao je državom diktatorski, ukinuvši Vidovdanski ustav i raspustivši parlament. Navukao je na sebe veliku mržnju svih koji su u tom režimu bili potlačivani. Na kraju je i ubijen, zajedničkim naporom emigrantskih skupina. Kao zanimljivost navedimo da je kralj Aleksandar preko prsiju navodno imao veliku tetovažu pruskog orla raširenih krila. Za Nijemce je to bila prikladna tetovaža, ali ne i za jednog srpskog i jugoslavenskog kralja.
1866. godine svečano je otkriven na glavnom zagrebačkom trgu spomenik banu Josipu Jelačiću. Tada se glavni zagrebački trg zvao Harmica. Dogodilo se to samo sedam godina nakon banove smrti. Kip je isprva bio usmjeren prema sjeveru, dakle prema Mađarskoj, čiju je revoluciju ban ugušio 1848. godine. Kip je djelo Antona Dominika Fernkorna, poznatog bečkog kipara koji je izradio i kip sv. Jurja koji ubija zmaja (danas smješten pokraj zgrade HNK) te kip Blažene Djevice Marije iznad fontane pred katedralom. Svečanost otkrivanja spomenika banu Jelačiću zabilježena je na fotografiji Franje Pommera, koja se može smatrati prvom reportažnom fotografijom u hrvatskoj povijesti. Banov kip uklonjen je 1947., a ponovno vraćen 1990. godine.
Posljednja do sada zabilježena erupcija znamenitog vulkana Fuji u Japanu započela je 16. prosinca 1707. godine. Ta je erupcija oslobodila oko 800 milijuna kubičnih metara vulkanskog pepela, koji se rasipao na velikom prostoru. Pepelom je bilo zahvaćeno i područje današnjeg Tokija, udaljeno stotinjak kilometara. Na području današnje Yokohame sloj pepela bio je debeo do 16 centimetara, a u neposrednoj blizini vulkana i nekoliko metara.
Spomenuta erupcija trajala je oko dva tjedna. Krater koji je tom prilikom nastao može se razgledati i danas. Inače, spomenimo da je vulkan Fuji sa svojih 3.776 metara ujedno i najviša planina u čitavom Japanu. U razdobljima kad je atmosfera čista, Fuji se može vidjeti i iz stotinjak kilometara udaljenog Tokija. Erupcije tog vulkana u budućnosti moguće su, pa čak i izgledne.
1431. godine engleski kralj Henrik VI. krunjen je za francuskog kralja u Parizu. Radilo se o jedinom slučaju u povijesti da je na tlu Francuske krunjen neki stranac za francuskog kralja. Situacija je bila još neobična jer je Henrik VI. pri krunidbi bio još uvijek dijete. Naime, imao je samo desetak godina u tom trenutku, a za engleskog je kralja krunjen još ranije. Radilo se o tome da je otac Henrika VI. preminuo još kad je ovaj bio beba. Taj otac (Henrik V.) osvojio je praktički cijelu sjevernu Francusku uoči svoje rane smrti. Tako je maleno dijete, kao njegov nasljednik, zasjelo na prijestolja dvaju velikih europskih sila – Engleske i Francuske.
U ime malog Henrika VI. isprva su zapravo vladali namjesnici – moćni vojvode od Bedforda i Gloucestera (njegovi stričevi). Ipak, engleska vlast u Francuskoj ubrzo je skršena, i to osobitim zalaganjem Ivane Orleanske u oslobođenju zemlje. U međuvremenu je francuski dofen (naziv za prijestolonasljednika) Karlo iz dinastije Valois krunjen u Reimsu za zakonitog francuskog kralja (grad Reims u Šampanji bio je tradicionalno mjesto krunidbe francuskih kraljeva). S vremenom su Francuzi uspjeli potpuno istjerati Engleze iz Francuske.
1653. godine Oliver Cromwell postao je lordom protektorom Velike Britanije. Puni naziv njegove nove titule glasio je na engleskom jeziku Lord Protector of the Commonwealth of England, Scotland and Ireland, and the dominions thereto belonging (hrv. lord protektor Commonwealtha Engleske, Škotske i Irske, te pripadajućih posjeda). Ta mu je funkcija dodijeljena doživotno, a doista ju je i zadržao sve do svoje smrti. Nakon što je preminuo, na istoj ga je funkciji naslijedio njegov sin Richard Cromwell.
Kao lord protektor imao je Oliver Cromwell vrhovnu vlast u Velikoj Britaniji, u praksi sličnu onoj kakvu su ranije imali kraljevi. Time je na neki način izdana ideja revolucije u Građanskom ratu, jer je monarhija zamijenjena vlašću ne republike, nego svojevrsnog diktatora. Inače, titula lorda protektora korištena je i ranije u britanskoj povijesti, ali samo u slučajevima kad je kralj bio maloljetan ili kad nije mogao osobno vladati. Nakon Oliverova sina Richarda Cromwella titula lorda protektora u Velikoj Britaniji više nikada nije korištena, upravo zbog negativnih asocijacija na njih dvojicu.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
na danasnji dan 2008. godine je ubihen ismet bajramovic celo. rahmet mu dusi ☹
za mene senf je istina
po virslama je ispisan
po virslama je ispisan
Re: Dogodilo se na danasnji dan
Ismet "Ćelo" Bajramović (Sarajevo, 26. april 1966 – Sarajevo, 17. decembar 2008) bivši je komandant Vojne policije Armije Republike Bosne i Hercegovine
17. decembra 2008. godine Bajramović je izvršio samoubistvo, pucavši sebi u sljepočnicu iz pištolja u svom stanu u Sarajevu,
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
ne vjerujem ukreja wrote: ↑Fri Dec 17, 2021 12:03 pm
Ismet "Ćelo" Bajramović (Sarajevo, 26. april 1966 – Sarajevo, 17. decembar 2008) bivši je komandant Vojne policije Armije Republike Bosne i Hercegovine
17. decembra 2008. godine Bajramović je izvršio samoubistvo, pucavši sebi u sljepočnicu iz pištolja u svom stanu u Sarajevu,
za mene senf je istina
po virslama je ispisan
po virslama je ispisan
Re: Dogodilo se na danasnji dan
1792. osnovana je Raurakijska Republika, svojevrsna vazalna država revolucionarne Francuske. Naziv je dobila po galskom plemenu Raurakijaca (Raurika, Rauraka), koji su bili srodni Helvetima te su u vrijeme Gaja Julija Cezara naseljavali granično područje današnje Francuske i Švicarske.
Novostvorena Raurakijska Republika obuhvaćala je područja koja je do tada posjedovao knez-biskup Basela, grada na današnjoj tromeđi Švicarske, Njemačke i Francuske. Već sljedeće godine nakon formiranja Raurakijske Republike priključen je njen teritorij Francuskoj, i to načelno u obliku departmana Mont-Terrible. Postojala je tako kratko da joj nije izabran niti glavni grad niti zastava. Imala je, međutim, grb s prikazom snopa pruti i sjekire (fasces), starorimskim simbolom autoriteta (ovaj su simbol kasnije preuzeli fašisti, a iz njegovog naziva izvedeno je ime pokreta).
1538. godine papa Pavao III. (Alessandro Farnese) ekskomunicirao engleskog kralja Henrika VIII., šest godina nakon što su počeli prvi njegovi sukobi s Katoličkom crkvom. Razloga za ekskomunikaciju bilo je mnogo.
Kao prvo, Henrik se nezakonito vjenčao s novom suprugom Anne Boleyn i ostavio dotadašnju kraljicu Katarinu Aragonsku. Nadalje, proglasio se glavom Crkve u Engleskoj, negirajući papinski primat. Ukinuo je engleske samostane i prisvojio veliki dio njihove imovine.
Vrhunac sablazni bila je Henrikova pljačka svetišta sv. Thomasa Becketa. To je bilo svetogrđe koje papa više nije mogao tolerirati pa je proglasio ekskomunikaciju.
Aztečki kalendar, poznat i kao Sunčev kamen, iskopan je na glavnom trgu Ciudad Mexica 17. prosinca 1790. godine. Otkriven je tijekom popravka tamošnje katedrale koja je podignuta na mjestunekadašnjeg aztečkog Hrama Suncu. Taj kalendar, možda i najpoznatiji simbol Meksika, nastao je u doba vladara Montezume Starijeg (vladao u 15. stoljeću) i bio je posvećen aztečkom glavnom božanstvu – Suncu.
Kamen je promjera oko 3,7 metara i težine oko 24 tone. U središtu je isklesano lice boga sunca, a okolne figure simboliziraju vremenska razdoblja.Pretpostavlja se da je Sunčev kamen bio dio neke još veće skulpture koja je predstavljala svemir. Kalendar ima 18 mjeseci s po 20 dana, a svaki dan ima svoje ime – krokodil, vjetar, zmija, pas, smrt ili jaguar. Četiri koncentrična kruga su četiri doba s vlastitim suncem. Odlaskom jednog doba odlazi i sunce. Svake 52 godine počinje novi ciklus.Peto doba je doba Tonatiuha, glavnoga sunca koje održava Svemir i mora ga se hraniti ljudskim žrtvama.
Sunčev kamen danas se nalazi u Antropološkom muzeju u Mexico Cityju.
1936. godine rođen je Jorge Mario Bergoglio, koji je 2013. godine postao papom pod imenom Franjo. Rodio se na području Buenos Airesa, glavnog grada Argentine, i to u četvrti Flores. Ta se četvrt nalazi desetak kilometara od obale rijeke La Plate. Otac mu se zvao Mario Bergoglio i bio je doseljenik iz Italije (rođenjem iz gradića Portacomaro istočno od Torina). Papina majka zvala se Regina Sivori i rođena je u Argentini, ali je podrijetlom također bila iz sjeverne Italije.
Papini roditelji imali su petero djece – tri sina i dvije kćeri. Imena papine braće i sestara bila su: Alberto Horacio, Óscar Adrián, Marta Regina i María Elena. Od njih je danas živa samo još papina najmlađa sestra, spomenuta María Elena. Budući papa kršten je točno na Božić (25. prosinca 1936. godine) tj. devet dana nakon rođenja. Svećenik koji ga je krstio bio je salezijanac imenom Enrique Pozzoli, a krštenje je obavljeno u Župi sv. Karla Boromejskog, u bazilici Blažene Djevice Marije Pomoćnice Kršćana i sv. Karla na području Buenos Airesa. Riječ je o najvećoj salezijanskoj crkvenoj građevini u cijeloj Argentini.
Među istočnim gotima sredinom 6. stoljeća došlo je do krize vodstva. Njihov vođa Hildebad teško je postigao mir s bizantskim carem Justinijanom. Nakon što je Hildebada ubio njegov sunarodnjak Gepid 541. na banketu, naslijedio ga je Rugier Erarich. On je ponovno pokrenuo rat protiv Istočnog Rimskog Carstva. Međutim, istočnogotsko plemstvo nije priznavalo Rugiera za legitimnog Hildebadovog nasljednika. Već sljedeće godine ubio ga je Hildebadov nećak Totila.
Totila je izgradio flotu i obnovio rat s Istočnim Rimskim Carstvom. Ono je bilo oslabljeno zbog teških borbi protiv Sasanida i epidemije kuge. Početkom Drugog gotskog rata Goti su čak bili dosta uspješni – potjerali su istočnorimsku vojsku prema jugu Apeninskog otoka i 17. prosinca 546. nakratko zauzeli Rim. Tijekom opsade uništeni su akvedukti, a rimske terme više nikad nisu vraćene u funkciju. Prekinuto je navodnjavanje, mlinovi više nisu radili. Stoga su Rimljani prebacili mlinove na brodove na rijeku Tiber. Tako su izmišljeni brodski mlinovi.
Istočnorimska vojska imala je istodobno dva fronta. Slavni vojskovođa Belizar morao je iz borbe protiv Sasanida, gdje je bila većina vojske i najbolji ratnici, prebaciti se na Apeninski poluotok. Zbog ratova čitava je istočnogotska zemlja bila opustošena. Vladala je glad i teška okrutnost. Nakon ovog rata čitav Apeninski poluotok ušao je u razdoblje stagnacije, koje označava kraj antike i početak srednjeg vijeka.
Istočnogotski vođa Totila postao je toliko očajan da je u borbu slao robove. No ništa nije pomoglo. Belizar je vratio Rim 547. godine i držao ga do 549. kad su ponovno preuzeli Istočni Gori. Borbe za Vječni Grad pretvorile su ga u ruševine. Drugi gotski rat završio je 550. godine. Te su godine održane posljednje antičke utrke kola u Circusu Maximusu. Već sljedeće godine Bizant napada na čelu s novim vojskovođom.
283. godine papom je postao sveti Kajo. Podrijetlom je bio s područja rimske Dalmacije, a vjerojatno je bio ilirskog podrijetla. Prema ranim izvorima rođen je u Saloni, glavnom središtu rimske Dalmacije, čije se ruševine nalaze kod današnjeg Solina u blizini Splita.
Rimskim biskupom tj. papom postao je sv. Kajo u doba vladavine rimskih careva Karina i Numerijana. Ostao je papom sve do svoje smrti 296. godine, što znači da mu je pontifikat trajao oko 12 i pol godina. Tijekom većine tog vremena Rimskim Carstvom vladao je poznati car Dioklecijan, koji je kasnije počeo progoniti kršćane. Prema predaji, papa sveti Kajo pronašao je pri progonu utočište u rimskim katakombama, a umro je 22. travnja 296. godine. Upravo na taj dan slavi se sv. Kajo u Katoličkoj Crkvi (za svece se datum smrti uzima kao datum njihovog rođenja za novi život na Nebu).
1936. godine rođen je Klaus Kinkel, njemački prvanik i političar. Rodio se u gradu Metzingenu, upravo kao i Hugo Boss, njemački modni dizajner i poduzetnik (kompanija Hugo Boss još i danas ima svoje svjetsko sjedište u tom gradu). Inače, Metzingen se nalazi oko trideset kilometara južno od Stuttgarta i u blizini sveučilišnog grada Tübingena. Pravo je Klaus Kinkel studirao na sveučilištima u Tübingenu, Bonnu i Kölnu.
U svojim je tridesetim godinama dobio zaposlenje u Ministarstvu unutarnjih poslova Zapadne Njemačke, gdje je postao zatim i osobnim tajnikom tadašnjeg ministra (bio je to od 1969. do 1974. godine Hans-Dietrich Genscher). Od 1979. do 1982. godine bio je Klaus Kinkel na položaju predsjednika zapadnonjemačke Savezne obavještajne službe (njem. Bundesnachrichtendienst). Godine 1991. postao je ministrom pravosuđa u vladi Helmuta Kohla, u kojoj je spomenuti Hans-Dietrich Genscher bio vicekancelar i ministar vanjskih poslova. Poput Genschera i Kinkel je bio član Slobodne demokratske stranke (njem.Freie Demokratische Partei, FDP). Kad se Genscher umirovio 1992. godine preuzeo je Kinkel njegov položaj ministra vanjskih poslova Njemačke (od 1990. godine ponovno ujedinjene), na kojem je zatim ostao sve do 1998. godine. Od 1993. do 1998. bio je Kinkel ujedno i vicekancelar Njemačke. Postao je i liderom spomenute Slobodne demokratske stranke, liberalne stranke koju je ranije vodio Genscher. Ukratko, u velikom broju svojih političkih funkcija bio je Kinkel Genscherov nasljednik.
Braća Orwille i Wilbur Wright iz grada Daytona u Ohiu izveli prvi uspješni let svojim avionom Wright Flyer 1 17. prosinca 1903. godine. Time su ostvarili prvi kontrolirani let motornim zrakoplovom u svjetskoj povijesti.
Zrakoplov je bio izrađen od laganog drveta smreke i imao je dva propelera pokretana četverocilindričnim benzinskim motorom od 12 konjskih snaga. Težina praznog zrakoplova bila je 274 kilograma, a površina krila 47 četvornih metara. Dosezao je brzinu od 48 kilometara na sat. Povijesni prvi let ostvaren je na pješčanim poljanama 6 kilometara od gradiće Kitty Hawk (to ime u čast prvog leta nosi jedan američki nosač aviona). Pri prvom letu pilotirao je mlađi brat Orwille Wright, a Wilbur je pratio let sa zemlje.
Nuklearno doba simbolički je započelo 17. prosinca 1938. kad je pod vodstvom njemačkog fizičara Otta Hahna izvršeno prvo cijepanje (fisija) atoma uranija. Taj epohalni eksperiment izvršen je u Berlinu, u prostorijama Instituta Kaiser Wilhelm za kemiju. Inače, nasljednikom tog znamenitog instituta, nazvanog po prvom caru Njemačkog Carstva, smatra se današnji Institut Max Planck.
Poznata je i točna zgrada u kojoj je izvršeno prvo cijepanje atoma. Ta zgrada danas nosi naziv Hahn-Meitner-Bau, po Ottu Hahnu i njegovoj važnoj suradnici Lisi Meitner, a nalazi se na adresi Thielallee 63 u Berlinu. Riječ je o lokaciji u berlinskoj četvrti Dahlem, gotovo deset kilometara udaljenoj od središta Berlina.
Do spoznaje da su uspjeli rascijepiti atom došli su Otto Hahn i njegov suradnik Fritz Strassman prilično neočekivano. Naime, otkrili su da se među izotopima analiziranima nakon eksperimenta nalaze atomi barija (Ba), elementa mnogo manje atomske mase od uranija (U). Logično je objašnjenje bilo da su jezgre uranija bile rascijepljene pri eksperimentu.
Pruski kralj Fridrik II. Veliki poveo je vojnu invaziju na Šlesku, tadašnji posjed habsburške vladarice Marije Terezije, 17. prosinca 1740. godine. Tom je invazijom započeo i krvavi Rat za austrijsko nasljeđe, tijekom kojeg je Marija Terezija morala braniti svoje prijestolje pred nasrtajima stranih sila.
Šleska je nekoć bila jedan od najbogatijih dijelova Habsburške Monarhije, a Fridriku II. Velikom predstavljala je prostor na koji je želio proširiti svoju vlast. Kao povod za napad iskoristio je Fridrik II. Veliki činjenicu da je Marija Terezija kao žena imala manja tradicionalna prava na nasljeđivanje od svojih muških prethodnika iz dinastije Habsburg (njen otac Karlo VI. bio je posljednji muški pripadnik te nekoć najmoćnije europske dinastije). Pruski kralj uoči napada na Šlesku koncentrirao je svoje vojne snage uz rijeku Odru, na granici između Pruske i Šleske. Prioritet je bila Šleska zato što je tada bila jedna od najrazvijenijih regija u Europi. Fridrik II. izvršio je invaziju bez prethodne najave rata, što je bio prilično nečastan i oportunistički čin. Napomenimo, radilo se o drugoj polovini mjeseca prosinca, neuobičajenom dobu za započinjanje rata u tadašnje vrijeme.
Vojska Fridrika II. Velikog zauzela je ubrzo Šlesku bez većih vojnih operacija, tako da je kraljeva vojska mogla sigurno prezimiti u toj novoosvojenoj pokrajini. Habsburška vojska povukla se u garnizone ili je pobjegla prema Češkoj. Tim je brzim osvajanjem Šleske Fridrik II. Veliki u vrlo kratkom vremenu praktički udvostručio broj stanovnika svoje države, Kraljevine Pruske
1960. godine dogodila se jedna od najneobičnijih, ali istovremeno i najtragičnijih zrakoplovnih nesreća u povijesti. Naime, američki vojni teretni avion tipa Convair C-131D srušio se na bavarski grad München. Pao je nedaleko od središta grada, na vrlo prometnu ulicu u blizini koje se održava slavni Oktoberfest. To se područje naziva Theresienwiese (hrv. Terezijina livada) ili jednostavno Wiesn i poznato je posjetiteljima Oktoberfesta.
Avion je pripadao Američkom ratnom zrakoplovstvu i poletio je s münchenskog aerodroma München-Riem. Ubrzo nakon polijetanja, zbog vode u gorivu otkazao je jedan od dva motora. Zrakoplov nije mogao održati visinu i prvo je zahvatio toranj crkve sv. Pavla, a zatim se srušio na prometnu ulicu Martin-Greif-Straße. Najtragičnije je što je avion pao na tramvaj pun putnika.
Poginulo je svih 20 ljudi koji su bili na tom letu, ali i 32 čovjeka u tramvaju i na ulici. Još je 20 ljudi ozlijeđeno.
1933. godine umro je Dalaj Lama koji je bio neposredni prethodnik današnjeg Dalaj Lame. Zvali su ga Thubten Gyatso i bio je 13. po redu Dalaj Lama (prvim Dalaj Lamom smatraju Genduna Drupa, koji je rođen još u 14. stoljeću). Današnji Dalaj Lama zove se Tenzin Gyatso i 14. je po redu Dalaj Lama.
Thubten Gyatso rođen je u zapadnom dijelu Tibeta 1876. godine. U svojim dvadesetim godinama preuzeo je i stvarnu političku vlast u Tibetu. Imao je mnogo problema sa stranim silama, osobito Kinom, koja je u to doba bila još carstvo. Tibet se u doba 13. Dalaj Lame nalazio na mjestu na kojem su se suprotstavljali utjecaji Ruskog Carstva i Britanskog kolonijalnog imperija. Zanimljivo je da je Karl Gustav Emil Mannerheim (kasniji poznati finski maršal) osobno upoznao Dalaj Lamu za vrijeme jedne ekspedicije, a čak mu je dao i revolver marke Browning, navodno za osobnu zaštitu.
13. Dalaj Lama umro je u dobi od 57 godina u Lhasi. Zanimljivo je da je njegov nasljednik, današnji Dalaj Lama Tenzin Gyatso rođen tek oko godinu i pol nakon prethodnikove smrti (tibetanski ih budisti smatraju reinkarnacijama).
https://povijest.hr
Novostvorena Raurakijska Republika obuhvaćala je područja koja je do tada posjedovao knez-biskup Basela, grada na današnjoj tromeđi Švicarske, Njemačke i Francuske. Već sljedeće godine nakon formiranja Raurakijske Republike priključen je njen teritorij Francuskoj, i to načelno u obliku departmana Mont-Terrible. Postojala je tako kratko da joj nije izabran niti glavni grad niti zastava. Imala je, međutim, grb s prikazom snopa pruti i sjekire (fasces), starorimskim simbolom autoriteta (ovaj su simbol kasnije preuzeli fašisti, a iz njegovog naziva izvedeno je ime pokreta).
1538. godine papa Pavao III. (Alessandro Farnese) ekskomunicirao engleskog kralja Henrika VIII., šest godina nakon što su počeli prvi njegovi sukobi s Katoličkom crkvom. Razloga za ekskomunikaciju bilo je mnogo.
Kao prvo, Henrik se nezakonito vjenčao s novom suprugom Anne Boleyn i ostavio dotadašnju kraljicu Katarinu Aragonsku. Nadalje, proglasio se glavom Crkve u Engleskoj, negirajući papinski primat. Ukinuo je engleske samostane i prisvojio veliki dio njihove imovine.
Vrhunac sablazni bila je Henrikova pljačka svetišta sv. Thomasa Becketa. To je bilo svetogrđe koje papa više nije mogao tolerirati pa je proglasio ekskomunikaciju.
Aztečki kalendar, poznat i kao Sunčev kamen, iskopan je na glavnom trgu Ciudad Mexica 17. prosinca 1790. godine. Otkriven je tijekom popravka tamošnje katedrale koja je podignuta na mjestunekadašnjeg aztečkog Hrama Suncu. Taj kalendar, možda i najpoznatiji simbol Meksika, nastao je u doba vladara Montezume Starijeg (vladao u 15. stoljeću) i bio je posvećen aztečkom glavnom božanstvu – Suncu.
Kamen je promjera oko 3,7 metara i težine oko 24 tone. U središtu je isklesano lice boga sunca, a okolne figure simboliziraju vremenska razdoblja.Pretpostavlja se da je Sunčev kamen bio dio neke još veće skulpture koja je predstavljala svemir. Kalendar ima 18 mjeseci s po 20 dana, a svaki dan ima svoje ime – krokodil, vjetar, zmija, pas, smrt ili jaguar. Četiri koncentrična kruga su četiri doba s vlastitim suncem. Odlaskom jednog doba odlazi i sunce. Svake 52 godine počinje novi ciklus.Peto doba je doba Tonatiuha, glavnoga sunca koje održava Svemir i mora ga se hraniti ljudskim žrtvama.
Sunčev kamen danas se nalazi u Antropološkom muzeju u Mexico Cityju.
1936. godine rođen je Jorge Mario Bergoglio, koji je 2013. godine postao papom pod imenom Franjo. Rodio se na području Buenos Airesa, glavnog grada Argentine, i to u četvrti Flores. Ta se četvrt nalazi desetak kilometara od obale rijeke La Plate. Otac mu se zvao Mario Bergoglio i bio je doseljenik iz Italije (rođenjem iz gradića Portacomaro istočno od Torina). Papina majka zvala se Regina Sivori i rođena je u Argentini, ali je podrijetlom također bila iz sjeverne Italije.
Papini roditelji imali su petero djece – tri sina i dvije kćeri. Imena papine braće i sestara bila su: Alberto Horacio, Óscar Adrián, Marta Regina i María Elena. Od njih je danas živa samo još papina najmlađa sestra, spomenuta María Elena. Budući papa kršten je točno na Božić (25. prosinca 1936. godine) tj. devet dana nakon rođenja. Svećenik koji ga je krstio bio je salezijanac imenom Enrique Pozzoli, a krštenje je obavljeno u Župi sv. Karla Boromejskog, u bazilici Blažene Djevice Marije Pomoćnice Kršćana i sv. Karla na području Buenos Airesa. Riječ je o najvećoj salezijanskoj crkvenoj građevini u cijeloj Argentini.
Među istočnim gotima sredinom 6. stoljeća došlo je do krize vodstva. Njihov vođa Hildebad teško je postigao mir s bizantskim carem Justinijanom. Nakon što je Hildebada ubio njegov sunarodnjak Gepid 541. na banketu, naslijedio ga je Rugier Erarich. On je ponovno pokrenuo rat protiv Istočnog Rimskog Carstva. Međutim, istočnogotsko plemstvo nije priznavalo Rugiera za legitimnog Hildebadovog nasljednika. Već sljedeće godine ubio ga je Hildebadov nećak Totila.
Totila je izgradio flotu i obnovio rat s Istočnim Rimskim Carstvom. Ono je bilo oslabljeno zbog teških borbi protiv Sasanida i epidemije kuge. Početkom Drugog gotskog rata Goti su čak bili dosta uspješni – potjerali su istočnorimsku vojsku prema jugu Apeninskog otoka i 17. prosinca 546. nakratko zauzeli Rim. Tijekom opsade uništeni su akvedukti, a rimske terme više nikad nisu vraćene u funkciju. Prekinuto je navodnjavanje, mlinovi više nisu radili. Stoga su Rimljani prebacili mlinove na brodove na rijeku Tiber. Tako su izmišljeni brodski mlinovi.
Istočnorimska vojska imala je istodobno dva fronta. Slavni vojskovođa Belizar morao je iz borbe protiv Sasanida, gdje je bila većina vojske i najbolji ratnici, prebaciti se na Apeninski poluotok. Zbog ratova čitava je istočnogotska zemlja bila opustošena. Vladala je glad i teška okrutnost. Nakon ovog rata čitav Apeninski poluotok ušao je u razdoblje stagnacije, koje označava kraj antike i početak srednjeg vijeka.
Istočnogotski vođa Totila postao je toliko očajan da je u borbu slao robove. No ništa nije pomoglo. Belizar je vratio Rim 547. godine i držao ga do 549. kad su ponovno preuzeli Istočni Gori. Borbe za Vječni Grad pretvorile su ga u ruševine. Drugi gotski rat završio je 550. godine. Te su godine održane posljednje antičke utrke kola u Circusu Maximusu. Već sljedeće godine Bizant napada na čelu s novim vojskovođom.
283. godine papom je postao sveti Kajo. Podrijetlom je bio s područja rimske Dalmacije, a vjerojatno je bio ilirskog podrijetla. Prema ranim izvorima rođen je u Saloni, glavnom središtu rimske Dalmacije, čije se ruševine nalaze kod današnjeg Solina u blizini Splita.
Rimskim biskupom tj. papom postao je sv. Kajo u doba vladavine rimskih careva Karina i Numerijana. Ostao je papom sve do svoje smrti 296. godine, što znači da mu je pontifikat trajao oko 12 i pol godina. Tijekom većine tog vremena Rimskim Carstvom vladao je poznati car Dioklecijan, koji je kasnije počeo progoniti kršćane. Prema predaji, papa sveti Kajo pronašao je pri progonu utočište u rimskim katakombama, a umro je 22. travnja 296. godine. Upravo na taj dan slavi se sv. Kajo u Katoličkoj Crkvi (za svece se datum smrti uzima kao datum njihovog rođenja za novi život na Nebu).
1936. godine rođen je Klaus Kinkel, njemački prvanik i političar. Rodio se u gradu Metzingenu, upravo kao i Hugo Boss, njemački modni dizajner i poduzetnik (kompanija Hugo Boss još i danas ima svoje svjetsko sjedište u tom gradu). Inače, Metzingen se nalazi oko trideset kilometara južno od Stuttgarta i u blizini sveučilišnog grada Tübingena. Pravo je Klaus Kinkel studirao na sveučilištima u Tübingenu, Bonnu i Kölnu.
U svojim je tridesetim godinama dobio zaposlenje u Ministarstvu unutarnjih poslova Zapadne Njemačke, gdje je postao zatim i osobnim tajnikom tadašnjeg ministra (bio je to od 1969. do 1974. godine Hans-Dietrich Genscher). Od 1979. do 1982. godine bio je Klaus Kinkel na položaju predsjednika zapadnonjemačke Savezne obavještajne službe (njem. Bundesnachrichtendienst). Godine 1991. postao je ministrom pravosuđa u vladi Helmuta Kohla, u kojoj je spomenuti Hans-Dietrich Genscher bio vicekancelar i ministar vanjskih poslova. Poput Genschera i Kinkel je bio član Slobodne demokratske stranke (njem.Freie Demokratische Partei, FDP). Kad se Genscher umirovio 1992. godine preuzeo je Kinkel njegov položaj ministra vanjskih poslova Njemačke (od 1990. godine ponovno ujedinjene), na kojem je zatim ostao sve do 1998. godine. Od 1993. do 1998. bio je Kinkel ujedno i vicekancelar Njemačke. Postao je i liderom spomenute Slobodne demokratske stranke, liberalne stranke koju je ranije vodio Genscher. Ukratko, u velikom broju svojih političkih funkcija bio je Kinkel Genscherov nasljednik.
Braća Orwille i Wilbur Wright iz grada Daytona u Ohiu izveli prvi uspješni let svojim avionom Wright Flyer 1 17. prosinca 1903. godine. Time su ostvarili prvi kontrolirani let motornim zrakoplovom u svjetskoj povijesti.
Zrakoplov je bio izrađen od laganog drveta smreke i imao je dva propelera pokretana četverocilindričnim benzinskim motorom od 12 konjskih snaga. Težina praznog zrakoplova bila je 274 kilograma, a površina krila 47 četvornih metara. Dosezao je brzinu od 48 kilometara na sat. Povijesni prvi let ostvaren je na pješčanim poljanama 6 kilometara od gradiće Kitty Hawk (to ime u čast prvog leta nosi jedan američki nosač aviona). Pri prvom letu pilotirao je mlađi brat Orwille Wright, a Wilbur je pratio let sa zemlje.
Nuklearno doba simbolički je započelo 17. prosinca 1938. kad je pod vodstvom njemačkog fizičara Otta Hahna izvršeno prvo cijepanje (fisija) atoma uranija. Taj epohalni eksperiment izvršen je u Berlinu, u prostorijama Instituta Kaiser Wilhelm za kemiju. Inače, nasljednikom tog znamenitog instituta, nazvanog po prvom caru Njemačkog Carstva, smatra se današnji Institut Max Planck.
Poznata je i točna zgrada u kojoj je izvršeno prvo cijepanje atoma. Ta zgrada danas nosi naziv Hahn-Meitner-Bau, po Ottu Hahnu i njegovoj važnoj suradnici Lisi Meitner, a nalazi se na adresi Thielallee 63 u Berlinu. Riječ je o lokaciji u berlinskoj četvrti Dahlem, gotovo deset kilometara udaljenoj od središta Berlina.
Do spoznaje da su uspjeli rascijepiti atom došli su Otto Hahn i njegov suradnik Fritz Strassman prilično neočekivano. Naime, otkrili su da se među izotopima analiziranima nakon eksperimenta nalaze atomi barija (Ba), elementa mnogo manje atomske mase od uranija (U). Logično je objašnjenje bilo da su jezgre uranija bile rascijepljene pri eksperimentu.
Pruski kralj Fridrik II. Veliki poveo je vojnu invaziju na Šlesku, tadašnji posjed habsburške vladarice Marije Terezije, 17. prosinca 1740. godine. Tom je invazijom započeo i krvavi Rat za austrijsko nasljeđe, tijekom kojeg je Marija Terezija morala braniti svoje prijestolje pred nasrtajima stranih sila.
Šleska je nekoć bila jedan od najbogatijih dijelova Habsburške Monarhije, a Fridriku II. Velikom predstavljala je prostor na koji je želio proširiti svoju vlast. Kao povod za napad iskoristio je Fridrik II. Veliki činjenicu da je Marija Terezija kao žena imala manja tradicionalna prava na nasljeđivanje od svojih muških prethodnika iz dinastije Habsburg (njen otac Karlo VI. bio je posljednji muški pripadnik te nekoć najmoćnije europske dinastije). Pruski kralj uoči napada na Šlesku koncentrirao je svoje vojne snage uz rijeku Odru, na granici između Pruske i Šleske. Prioritet je bila Šleska zato što je tada bila jedna od najrazvijenijih regija u Europi. Fridrik II. izvršio je invaziju bez prethodne najave rata, što je bio prilično nečastan i oportunistički čin. Napomenimo, radilo se o drugoj polovini mjeseca prosinca, neuobičajenom dobu za započinjanje rata u tadašnje vrijeme.
Vojska Fridrika II. Velikog zauzela je ubrzo Šlesku bez većih vojnih operacija, tako da je kraljeva vojska mogla sigurno prezimiti u toj novoosvojenoj pokrajini. Habsburška vojska povukla se u garnizone ili je pobjegla prema Češkoj. Tim je brzim osvajanjem Šleske Fridrik II. Veliki u vrlo kratkom vremenu praktički udvostručio broj stanovnika svoje države, Kraljevine Pruske
1960. godine dogodila se jedna od najneobičnijih, ali istovremeno i najtragičnijih zrakoplovnih nesreća u povijesti. Naime, američki vojni teretni avion tipa Convair C-131D srušio se na bavarski grad München. Pao je nedaleko od središta grada, na vrlo prometnu ulicu u blizini koje se održava slavni Oktoberfest. To se područje naziva Theresienwiese (hrv. Terezijina livada) ili jednostavno Wiesn i poznato je posjetiteljima Oktoberfesta.
Avion je pripadao Američkom ratnom zrakoplovstvu i poletio je s münchenskog aerodroma München-Riem. Ubrzo nakon polijetanja, zbog vode u gorivu otkazao je jedan od dva motora. Zrakoplov nije mogao održati visinu i prvo je zahvatio toranj crkve sv. Pavla, a zatim se srušio na prometnu ulicu Martin-Greif-Straße. Najtragičnije je što je avion pao na tramvaj pun putnika.
Poginulo je svih 20 ljudi koji su bili na tom letu, ali i 32 čovjeka u tramvaju i na ulici. Još je 20 ljudi ozlijeđeno.
1933. godine umro je Dalaj Lama koji je bio neposredni prethodnik današnjeg Dalaj Lame. Zvali su ga Thubten Gyatso i bio je 13. po redu Dalaj Lama (prvim Dalaj Lamom smatraju Genduna Drupa, koji je rođen još u 14. stoljeću). Današnji Dalaj Lama zove se Tenzin Gyatso i 14. je po redu Dalaj Lama.
Thubten Gyatso rođen je u zapadnom dijelu Tibeta 1876. godine. U svojim dvadesetim godinama preuzeo je i stvarnu političku vlast u Tibetu. Imao je mnogo problema sa stranim silama, osobito Kinom, koja je u to doba bila još carstvo. Tibet se u doba 13. Dalaj Lame nalazio na mjestu na kojem su se suprotstavljali utjecaji Ruskog Carstva i Britanskog kolonijalnog imperija. Zanimljivo je da je Karl Gustav Emil Mannerheim (kasniji poznati finski maršal) osobno upoznao Dalaj Lamu za vrijeme jedne ekspedicije, a čak mu je dao i revolver marke Browning, navodno za osobnu zaštitu.
13. Dalaj Lama umro je u dobi od 57 godina u Lhasi. Zanimljivo je da je njegov nasljednik, današnji Dalaj Lama Tenzin Gyatso rođen tek oko godinu i pol nakon prethodnikove smrti (tibetanski ih budisti smatraju reinkarnacijama).
https://povijest.hr
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
18.12.
General Charles de Gaulle odlučio je nakon oslobođenja Francuske da država mora imati kvalitetne novine. Neke su ugasili Nijemci u Drugom svjetskom ratu, a neke su izgubile ugled. Stoga je naredio ministru informiranja da pronađe dobrog izdavača. Uvjeti su bili sudjelovanje u francuskom pokretu otpora te stručnost. Tako je izabran Hubert Beuve-Méry. Osim njega u prvoj su postavi redakcije bili profesor prava René Courtin i Gaullov nekadašnji voditelj odnosa s javnosti Christian Funck-Brentano. Oni su stvorili dnevne novine Le Monde. Prvi broj pojavio se na današnij dan 1944. godine.
Desetljećima je većina vlasničkog udjela bila u rukama zaposlenika. Međutim, početkom 2000-ih i ove novine imale su financijskih poteškoća. Stoga je redakcija prihvatila ponudu poduzetnika Pierre Bergé i njegovih partnera jer su garantirali novinarske slobode. Pierre Bergé je čak osnovao zakladu preko koje će urednici stjecati udio u novinama. Bivši predsjednik Francuske Nicolas Sarkozy nekoliko je puta pokušao zavoriti Le Monde. Danas su novine u vlasništvu grupacije Le vie – Le Monde.
Le Monde pripada krugu najkvalitetnijih dnevnih novina u Francuskoj. Otpočeka su se fokusirale na analize događaja i iznošenje mišljenja stručnjaka, a ne na objavljivanje golih podataka. U vodstvu novina nema prave hijerarhije, nego odluke donose urednici i novinari. Oni su dioničari te sudjeluju u biranju visokopozioniranih direktora i menadžera.
Prvi put u povijesti Europljani su nogom stupili na Novi Zeland 18. prosinca 1642. godine. Taj pothvat izvela je ekspedicija pod vodstvom nizozemskog pomorca Abela Tasmana. Po njemu se danas zove otok Tasmanija pokraj Australije. Tasman je bio u službi poznate Nizozemske istočnoindijske kompanije (niz. Vereenigde Oost-Indische Compagnie – VOC), jedne od najmoćnijih korporacija u čitavoj svjetskoj povijesti (VOC je imala vlastiti novac te vojsku, mogla je voditi ratove, a na svom je području imala pravo uhićivati ljude, pa i vršiti smaknuća).
Na spomenutoj ekspediciji Tasman je prvo otkrio otok Tasmaniju, a nazvao ju je Van Diemenova zemlja, prema Antoniju van Diemenu, generalnom guverneru Nizozemske Istočne Indije (položaj koji odgovara direktoru spomenute kompanije VOC).
Tasmanova ekspedicija nastavila je zatim ploviti na istok, gdje je nakon nekog vremena ugledala obale Novog Zelanda. Tasman je vjerojatno vidio visoke novozelandske planine. Pristali su u zaljevu imena Golden Bay na Južnom otoku Novog Zelanda. Riječ je zapravo o najsjevernijem dijelu Južnog otoka, niti 200 kilometara od današnjeg novozelandskog glavnog grada Wellingtona (taj se glavni grad nalazi na Sjevernom otoku).
1863. godine rođen je u Grazu poznati austrijski nadvojvoda Franjo Ferdinand. Bio je prijestolonasljednik Austro-Ugarske, a njegovo ubojstvo u Sarajevu bilo je povod za izbijanje Prvog svjetskog rata. Franjo Ferdinand bio je sin mlađeg brata poznatog cara Franje Josipa.
Franjo Ferdinand rođen je u štajerskom Grazu, u palači Khuenburg. Ta se palača nalazi u staroj jezgri Graza, podno poznatog Schlossberga, upravo kod prolaza koji spaja obalu rijeke Mure s mjestom na kojem se uspinje na Schlossberg.
Za nadvojvodu Franju Ferdinanda zanimljivo je da je naveliko putovao. Čak je i obišao planetu Zemlju. Lovio je klokane u Australiji, a posjetio je i Tajland, Cejlon, Novi Zeland, Japan, Hong Kong, Kanadu itd.
1892. godine umro je znanstvenik Richard Owen, koji je izmislio naziv dinosauri za velike gmazove koji su nekada živjeli na našem planetu. Owen je bio školovani liječnik, no s vremenom se sve više počeo baviti proučavanjem anatomije. Na kraju se u potpunosti s liječničke prakse prebacio na znanstvena istraživanja. Richard Owen i Charles Darwin pripadali su istoj generaciji engleskih znanstvenika (Owen je bio samo 4 i pol godine stariji od Darwina).
Owen se naročito bavio proučavanjem anatomije izumrlih životinja. Za velike gmazove koji su živjeli prije nekoliko stotina milijuna godina izmislio je naziv dinosauri – u kojem je spojio dvije grčke riječi: deinos (strašan) i sauros (gušter). Taj naziv korišten je od 1842. godine.
Kao znanstvenik, Owen je stekao pravo prvokupa leševa svih uginulih životinja u londonskom zoološkom vrtu. Jednog dana je tako njegova supruga na povratku kući zatekla mrtvog nosoroga kod njihovog ulaza. Richard Owen nadživio je svoju suprugu, a i svog sina jedinca. Umro je u dobi od čak 88 godina
1626. godine rođena je švedska kraljica Kristina, najslavnija ženska vladarica u povijesti te države. Bila je kći švedskog kralja Gustava II. Adolfa, koji je poginuo u Bitki kod Lützena 1632. godine, u borbi protiv Katoličke lige u Tridesetogodišnjem ratu. U trenutku kad joj je otac poginuo imala je Kristina samo pet godina, a tada je postala vladajućom švedskom kraljicom jer je bila njegovo jedino zakonito dijete.
Zanimljivo je da je Katarina primila vrlo dobro obrazovanje, slično onome koje bi primio muški vladar. Njeno je razdoblje vladanja bilo obilježeno kulturnim dostignućima Švedske, a na dvoru je okupljala mnoge tadašnje ugledne europske mislioce, uključujući znamenitog Renéa Descartesa. Katarina je odlučila nikada se ne udati i nije imala potomke. Godine 1654. odlučila je abdicirati, a zatim se preobratila na katoličku vjeru (Švedska je bila dominantno protestantska zemlja). U trenutku napuštanja prijestolja imala je samo 27 godina (poživjela je zatim još gotovo punih 35 godina). Otputovala je u papinski Rim i ondje se trajno nastanila. Preminula je u dobi od 62 godine u Rimu, a pokopana je u kripti znamenite Bazilike svetog Petra u Vatikanu.
1714. godine rođen je izvanredno bogati knez Nikola I. Josip Esterházy. Bio je najveći pojedinačni velikaški zemljoposjednik u cijelom Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu. Dapače, zasigurno je bio i među najbogatijim pojedincima u čitavoj Habsburškoj Monarhiji. Neki su navodili da je bio bogatiji i od samog cara u Beču, a općenito je obitelj Esterházy bila među najbogatijim aristokratskim obiteljima u Europi.
Knez Nikola I. Josip Esterházy poznat je po tome što je zapošljavao znamenitog skladatelja Josepha Haydna. Postoji teorija da je Haydn bio hrvatskog podrijetla (tamošnje područje u blizini mađarsko-austrijske granice uvelike je naseljeno Gradišćanskim Hrvatima). Knez Nikola I. Josip umro je 28. rujna 1790. godin
1958. godine lansiran je u svemir prvi američki telekomunikacijski satelit. Projekt se zvao SCORE (engl. Signal Communications by Orbiting Relay Equipment – Signalna komunikacija pomoću orbitirajuće relejne opreme). Bilo je to doba napete utrke između SSSR-a i SAD-a u osvajanju svemira, a SSSR je dotad vodio jer je prvi uspio lansirati satelit u Zemljinu orbitu (poznati Sputnik 1957. godine).
Amerikanci su željeli novom tehnologijom nadmašiti Sovjete. Lansirali su satelit koji je imao mogućnost odašiljanja prethodno snimljene glasovne poruke. Radilo se o poruci predsjednika Dwighta D. Eisenhowera snimljenoj na kasetu. Satelit je imao dva kasetofona, što je bila sreća jer je jedan od njih tijekom misije otkazao. Kasetofon je puštao predsjednikovu poruku, a radijski odašiljač na satelitu emitirao ju je iz svemira prema Zemlji.
Glasovna poruka predsjednika Eisenhowera glasila je: „Govori vam predsjednik Sjedinjenih Država. Putem čuda znanstvenog napretka moj glas dolazi do vas preko satelita koji kruži u svemiru. Moja je poruka jednostavna: Na ovaj jedinstveni način šaljem vama i cijelom čovječanstvu američku želju za mirom na Zemlji i dobru volju prema ljudima posvuda.“
1888. godine otkrivena je znamenita palača na stijeni u Coloradu, najpoznatiji arheološki spomenik iz razdoblja drevne indijanske kulture Pueblo. Inače, naziv Pueblo španjolskog je podrijetla, a dodijelili su ga toj indijanskoj kulturi španjolski kolonizatori zbog činjenice da su njeni pripadnici živjeli u razmjerno velikim naseljima (španjolska riječ pueblo označava grad ili naselje).
Palača na stijeni nalazi se na području zvanom Mesa Verde u Coloradu, nedaleko od mjesta gdje se u jednoj točki dodiruju uglovi četriju američkih saveznih država (Colorado, Novi Meksiko, Utah i Arizona). Palaču su na današnji dan 1888. godine (u doba tzv. Divljeg zapada) otkrili Richard Wetherill i Charlie Mason, dvojica kauboja (stočara) s područja Colorada.
Drevni narod Pueblo sagradio je palaču na stijeni otprilike krajem 12. i početkom 13. stoljeća. Radilo se, dakle, o razdoblju srednjeg vijeka u Europi. Palača na stijeni imala je čak oko 150 prostorija, a u njoj je moglo stanovati stotinjak ljudi. Narod koji je sagradio palaču neki nazivaju i imenom Anasazi (riječ koja je vjerojatno preuzeta od Navajo Indijanaca), no češći je naziv Drevni Pueblo narodi (Ancient Pueblo Peoples). Građevine te kulture danas su zapravo najstarije ljudske građevine na području SAD-a.
Philipp von Hutten, njemački konkvistador, rođen je 18. prosinca 1505. godine. Rodio se na području današnje sjeverne Bavarske u plemićkoj obitelji. U mladosti je proveo određeno vrijeme na dvoru cara Karla V. Habsburškog, koji je osim austrijskim i njemačkim zemljama vladao i Španjolskom. U to je vrijeme Španjolska imala otvoren put prema osvajanju američkih posjeda preko Atlantskog oceana, u što se uključio i Philipp von Hutten kao jedan od njemačkih konkvistadora (mnogo rjeđih od svojih španjolskih kolega).
Godine 1535. isplovio je prema Južnoj Americi, s još otprilike 600 osoba. Car Karlo V. dodijelio je kolonijalna zemljišta na području današnje Venezuele njemačkoj bankarskoj i trgovačkoj obitelji Welser, podrijetlom iz Augsburga. Upravo po toj vezi s Welserima krenuli su njemački konkvistadori u Južnu Ameriku. Philipp von Hutten iskrcao se kod mjesta Coro u današnjoj Venezueli, a zatim je započeo s konkvistadorskim prodorom u unutrašnjost Južne Amerike. Godine 1540. postao je guverner njemačkih (welserovskih) posjeda u Venezueli, za koje je korišten i njemački naziv Klein-Venedig (hrv. Mala Venecija).
Godine 1546. ubio ga je španjolski konkvistador Juan de Carvajal. S pogibijom Philippa von Huttena i njegovog kolege Bartholomäusa VI. Welsera propali su njemački kolonijalni napori u Venezueli, a uskoro je obitelj Welser izgubila prava na kolonizaciju tog područja (prevladali su španjolski konkvistadori).
=>
General Charles de Gaulle odlučio je nakon oslobođenja Francuske da država mora imati kvalitetne novine. Neke su ugasili Nijemci u Drugom svjetskom ratu, a neke su izgubile ugled. Stoga je naredio ministru informiranja da pronađe dobrog izdavača. Uvjeti su bili sudjelovanje u francuskom pokretu otpora te stručnost. Tako je izabran Hubert Beuve-Méry. Osim njega u prvoj su postavi redakcije bili profesor prava René Courtin i Gaullov nekadašnji voditelj odnosa s javnosti Christian Funck-Brentano. Oni su stvorili dnevne novine Le Monde. Prvi broj pojavio se na današnij dan 1944. godine.
Desetljećima je većina vlasničkog udjela bila u rukama zaposlenika. Međutim, početkom 2000-ih i ove novine imale su financijskih poteškoća. Stoga je redakcija prihvatila ponudu poduzetnika Pierre Bergé i njegovih partnera jer su garantirali novinarske slobode. Pierre Bergé je čak osnovao zakladu preko koje će urednici stjecati udio u novinama. Bivši predsjednik Francuske Nicolas Sarkozy nekoliko je puta pokušao zavoriti Le Monde. Danas su novine u vlasništvu grupacije Le vie – Le Monde.
Le Monde pripada krugu najkvalitetnijih dnevnih novina u Francuskoj. Otpočeka su se fokusirale na analize događaja i iznošenje mišljenja stručnjaka, a ne na objavljivanje golih podataka. U vodstvu novina nema prave hijerarhije, nego odluke donose urednici i novinari. Oni su dioničari te sudjeluju u biranju visokopozioniranih direktora i menadžera.
Prvi put u povijesti Europljani su nogom stupili na Novi Zeland 18. prosinca 1642. godine. Taj pothvat izvela je ekspedicija pod vodstvom nizozemskog pomorca Abela Tasmana. Po njemu se danas zove otok Tasmanija pokraj Australije. Tasman je bio u službi poznate Nizozemske istočnoindijske kompanije (niz. Vereenigde Oost-Indische Compagnie – VOC), jedne od najmoćnijih korporacija u čitavoj svjetskoj povijesti (VOC je imala vlastiti novac te vojsku, mogla je voditi ratove, a na svom je području imala pravo uhićivati ljude, pa i vršiti smaknuća).
Na spomenutoj ekspediciji Tasman je prvo otkrio otok Tasmaniju, a nazvao ju je Van Diemenova zemlja, prema Antoniju van Diemenu, generalnom guverneru Nizozemske Istočne Indije (položaj koji odgovara direktoru spomenute kompanije VOC).
Tasmanova ekspedicija nastavila je zatim ploviti na istok, gdje je nakon nekog vremena ugledala obale Novog Zelanda. Tasman je vjerojatno vidio visoke novozelandske planine. Pristali su u zaljevu imena Golden Bay na Južnom otoku Novog Zelanda. Riječ je zapravo o najsjevernijem dijelu Južnog otoka, niti 200 kilometara od današnjeg novozelandskog glavnog grada Wellingtona (taj se glavni grad nalazi na Sjevernom otoku).
1863. godine rođen je u Grazu poznati austrijski nadvojvoda Franjo Ferdinand. Bio je prijestolonasljednik Austro-Ugarske, a njegovo ubojstvo u Sarajevu bilo je povod za izbijanje Prvog svjetskog rata. Franjo Ferdinand bio je sin mlađeg brata poznatog cara Franje Josipa.
Franjo Ferdinand rođen je u štajerskom Grazu, u palači Khuenburg. Ta se palača nalazi u staroj jezgri Graza, podno poznatog Schlossberga, upravo kod prolaza koji spaja obalu rijeke Mure s mjestom na kojem se uspinje na Schlossberg.
Za nadvojvodu Franju Ferdinanda zanimljivo je da je naveliko putovao. Čak je i obišao planetu Zemlju. Lovio je klokane u Australiji, a posjetio je i Tajland, Cejlon, Novi Zeland, Japan, Hong Kong, Kanadu itd.
1892. godine umro je znanstvenik Richard Owen, koji je izmislio naziv dinosauri za velike gmazove koji su nekada živjeli na našem planetu. Owen je bio školovani liječnik, no s vremenom se sve više počeo baviti proučavanjem anatomije. Na kraju se u potpunosti s liječničke prakse prebacio na znanstvena istraživanja. Richard Owen i Charles Darwin pripadali su istoj generaciji engleskih znanstvenika (Owen je bio samo 4 i pol godine stariji od Darwina).
Owen se naročito bavio proučavanjem anatomije izumrlih životinja. Za velike gmazove koji su živjeli prije nekoliko stotina milijuna godina izmislio je naziv dinosauri – u kojem je spojio dvije grčke riječi: deinos (strašan) i sauros (gušter). Taj naziv korišten je od 1842. godine.
Kao znanstvenik, Owen je stekao pravo prvokupa leševa svih uginulih životinja u londonskom zoološkom vrtu. Jednog dana je tako njegova supruga na povratku kući zatekla mrtvog nosoroga kod njihovog ulaza. Richard Owen nadživio je svoju suprugu, a i svog sina jedinca. Umro je u dobi od čak 88 godina
1626. godine rođena je švedska kraljica Kristina, najslavnija ženska vladarica u povijesti te države. Bila je kći švedskog kralja Gustava II. Adolfa, koji je poginuo u Bitki kod Lützena 1632. godine, u borbi protiv Katoličke lige u Tridesetogodišnjem ratu. U trenutku kad joj je otac poginuo imala je Kristina samo pet godina, a tada je postala vladajućom švedskom kraljicom jer je bila njegovo jedino zakonito dijete.
Zanimljivo je da je Katarina primila vrlo dobro obrazovanje, slično onome koje bi primio muški vladar. Njeno je razdoblje vladanja bilo obilježeno kulturnim dostignućima Švedske, a na dvoru je okupljala mnoge tadašnje ugledne europske mislioce, uključujući znamenitog Renéa Descartesa. Katarina je odlučila nikada se ne udati i nije imala potomke. Godine 1654. odlučila je abdicirati, a zatim se preobratila na katoličku vjeru (Švedska je bila dominantno protestantska zemlja). U trenutku napuštanja prijestolja imala je samo 27 godina (poživjela je zatim još gotovo punih 35 godina). Otputovala je u papinski Rim i ondje se trajno nastanila. Preminula je u dobi od 62 godine u Rimu, a pokopana je u kripti znamenite Bazilike svetog Petra u Vatikanu.
1714. godine rođen je izvanredno bogati knez Nikola I. Josip Esterházy. Bio je najveći pojedinačni velikaški zemljoposjednik u cijelom Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu. Dapače, zasigurno je bio i među najbogatijim pojedincima u čitavoj Habsburškoj Monarhiji. Neki su navodili da je bio bogatiji i od samog cara u Beču, a općenito je obitelj Esterházy bila među najbogatijim aristokratskim obiteljima u Europi.
Knez Nikola I. Josip Esterházy poznat je po tome što je zapošljavao znamenitog skladatelja Josepha Haydna. Postoji teorija da je Haydn bio hrvatskog podrijetla (tamošnje područje u blizini mađarsko-austrijske granice uvelike je naseljeno Gradišćanskim Hrvatima). Knez Nikola I. Josip umro je 28. rujna 1790. godin
1958. godine lansiran je u svemir prvi američki telekomunikacijski satelit. Projekt se zvao SCORE (engl. Signal Communications by Orbiting Relay Equipment – Signalna komunikacija pomoću orbitirajuće relejne opreme). Bilo je to doba napete utrke između SSSR-a i SAD-a u osvajanju svemira, a SSSR je dotad vodio jer je prvi uspio lansirati satelit u Zemljinu orbitu (poznati Sputnik 1957. godine).
Amerikanci su željeli novom tehnologijom nadmašiti Sovjete. Lansirali su satelit koji je imao mogućnost odašiljanja prethodno snimljene glasovne poruke. Radilo se o poruci predsjednika Dwighta D. Eisenhowera snimljenoj na kasetu. Satelit je imao dva kasetofona, što je bila sreća jer je jedan od njih tijekom misije otkazao. Kasetofon je puštao predsjednikovu poruku, a radijski odašiljač na satelitu emitirao ju je iz svemira prema Zemlji.
Glasovna poruka predsjednika Eisenhowera glasila je: „Govori vam predsjednik Sjedinjenih Država. Putem čuda znanstvenog napretka moj glas dolazi do vas preko satelita koji kruži u svemiru. Moja je poruka jednostavna: Na ovaj jedinstveni način šaljem vama i cijelom čovječanstvu američku želju za mirom na Zemlji i dobru volju prema ljudima posvuda.“
1888. godine otkrivena je znamenita palača na stijeni u Coloradu, najpoznatiji arheološki spomenik iz razdoblja drevne indijanske kulture Pueblo. Inače, naziv Pueblo španjolskog je podrijetla, a dodijelili su ga toj indijanskoj kulturi španjolski kolonizatori zbog činjenice da su njeni pripadnici živjeli u razmjerno velikim naseljima (španjolska riječ pueblo označava grad ili naselje).
Palača na stijeni nalazi se na području zvanom Mesa Verde u Coloradu, nedaleko od mjesta gdje se u jednoj točki dodiruju uglovi četriju američkih saveznih država (Colorado, Novi Meksiko, Utah i Arizona). Palaču su na današnji dan 1888. godine (u doba tzv. Divljeg zapada) otkrili Richard Wetherill i Charlie Mason, dvojica kauboja (stočara) s područja Colorada.
Drevni narod Pueblo sagradio je palaču na stijeni otprilike krajem 12. i početkom 13. stoljeća. Radilo se, dakle, o razdoblju srednjeg vijeka u Europi. Palača na stijeni imala je čak oko 150 prostorija, a u njoj je moglo stanovati stotinjak ljudi. Narod koji je sagradio palaču neki nazivaju i imenom Anasazi (riječ koja je vjerojatno preuzeta od Navajo Indijanaca), no češći je naziv Drevni Pueblo narodi (Ancient Pueblo Peoples). Građevine te kulture danas su zapravo najstarije ljudske građevine na području SAD-a.
Philipp von Hutten, njemački konkvistador, rođen je 18. prosinca 1505. godine. Rodio se na području današnje sjeverne Bavarske u plemićkoj obitelji. U mladosti je proveo određeno vrijeme na dvoru cara Karla V. Habsburškog, koji je osim austrijskim i njemačkim zemljama vladao i Španjolskom. U to je vrijeme Španjolska imala otvoren put prema osvajanju američkih posjeda preko Atlantskog oceana, u što se uključio i Philipp von Hutten kao jedan od njemačkih konkvistadora (mnogo rjeđih od svojih španjolskih kolega).
Godine 1535. isplovio je prema Južnoj Americi, s još otprilike 600 osoba. Car Karlo V. dodijelio je kolonijalna zemljišta na području današnje Venezuele njemačkoj bankarskoj i trgovačkoj obitelji Welser, podrijetlom iz Augsburga. Upravo po toj vezi s Welserima krenuli su njemački konkvistadori u Južnu Ameriku. Philipp von Hutten iskrcao se kod mjesta Coro u današnjoj Venezueli, a zatim je započeo s konkvistadorskim prodorom u unutrašnjost Južne Amerike. Godine 1540. postao je guverner njemačkih (welserovskih) posjeda u Venezueli, za koje je korišten i njemački naziv Klein-Venedig (hrv. Mala Venecija).
Godine 1546. ubio ga je španjolski konkvistador Juan de Carvajal. S pogibijom Philippa von Huttena i njegovog kolege Bartholomäusa VI. Welsera propali su njemački kolonijalni napori u Venezueli, a uskoro je obitelj Welser izgubila prava na kolonizaciju tog područja (prevladali su španjolski konkvistadori).
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
1307 – Prema legendi, Wilhelm Tell strijelom skinuo jabuku sa sinove glave.
1493 – Kolumbo prvi put ugledao Portoriko, na čiju će obalu pristati idućeg dana i nazvati ga San Juan Batista.
1786 – Rođen njemački kompozitor Carl Maria von Weber.
1886 – Umro Chester A. Arthur, američki političar, 21. predsjednik SAD-a.
1926 – George Bernard Shaw (na slici) odbio novac od Nobelove nagrade rekavši:
"Mogu oprostiti Alfredu Nobelu što je izumio dinamit, ali samo je neprijatelj u ljudskoj formi mogao izumiti Nobelovu nagradu."
1493 – Kolumbo prvi put ugledao Portoriko, na čiju će obalu pristati idućeg dana i nazvati ga San Juan Batista.
1786 – Rođen njemački kompozitor Carl Maria von Weber.
1886 – Umro Chester A. Arthur, američki političar, 21. predsjednik SAD-a.
1926 – George Bernard Shaw (na slici) odbio novac od Nobelove nagrade rekavši:
"Mogu oprostiti Alfredu Nobelu što je izumio dinamit, ali samo je neprijatelj u ljudskoj formi mogao izumiti Nobelovu nagradu."
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
19.12.
1816. godine rođen je Franz Sacher, bečki slastičar i kreator znamenite Sacher torte. Svoju znamenitu Sacher tortu osmislio je već kao šesnaestogodišnji šegrt, dok je radio u kućanstvu moćnog kneza Klemensa von Metternicha (dugogodišnjeg austrijskog kancelara i jednog od najmoćnijih europskih političara i diplomata prve polovine 19. stoljeća).
Naime, postoji priča da je pri jednoj važnoj Metternichovoj gozbi mladi šegrt Sacher morao zamijeniti kneževog glavnog kuhara, koji je bio bolestan. Tada je izmislio improviziranu tortu koja je oduševila goste i s vremenom mu donijela svjetsku slavu. Sacher je u svojim tridesetim godinama života otvorio prodavaonicu vina i delikatesa na adresi Weihburggasse 4 u užem središtu Beča. Određeno vrijeme Sacher je bio i vlasnik hotela Grand Hôtel de l’Europe u bečkom okrugu Leopoldstadt. Preminuo je u gradu Baden bei Wien 1907. godine, u dobi od 90 godina.
http[img]s://povijest.hr/wp-content/uploads/2016/12/henryii-cassell-1.jpg[/img]
1154. godine okrunjen je prvi engleski kralj iz dinastije Plantagenet. Radilo se o Henriku II. Plantagenetu, koji je taj nadimak dobio po svom ocu. Naime, Henrikov otac Geoffroi dobio je nadimak Plantagenet po biljci koju je koristio za svoj simbol (na latinskom su tu biljku zvali Planta genista, a korištena je, između ostaloga, za izradu metli).
Henrik II. Plantagenet nije englesko prijestolje naslijedio po spomenutom ocu, koji je izvorno bio francuski grof, nego po svojoj majci Matildi, unuci Vilima Osvajača. Henrik II. svečano je okrunjen u Westminsteru pokraj Londona, na istom mjestu gdje je krunjen i njegov predak Vilim Osvajač. Osobitu snagu davala mu je činjenica da je osim Engleske posjedovao praktički polovinu Francuske, kao nasljeđe spomenutog oca Geoffroia. Time je Henrik II. bio jedan od najmoćnijih i najbogatijih monarha u cijeloj Europi.
Dinastija koju je Henrik II. Plantagenet osnovao u Engleskoj zadržala se na prijestolju te zemlje sve do 1485. godine, kad ju je naslijedila dinastija Tudor (posljednji Plantagenet koji je vladao Engleskom bio je kralj Rikard III., koji je poginuo u Bitki na Bosworthskom polju).
Prvi indokineski rat, krvavi sukob između Vijetnamaca i Francuza, započeo je 19. prosinca 1946. godine. Ovaj sukob smatra se svojevrsnim uvodom u kasniji Vijetnamski rat (u kojem su protiv vijetnamskih komunističkih snaga ratovali Amerikanci).
Indokina je prethodno tijekom dugog povijesnog razdoblja bila pod francuskom kolonijalnom vlasti, a francuski nadzor nad tim područjem obnovljen je nakon Drugog svjetskog rata (tijekom kojeg je to područje bilo pod japanskom okupacijom). Snage Viet Minha, pokreta za neovisnost Vijetnama koji se tijekom Drugog svjetskog rata borio protiv japanske okupacije, nisu se željele pokoriti Francuzima, pa su započele oružanu borbu. Početkom rata smatra se dan kada su pripadnici Viet Minha u Hanoiju detonirali veliku količinu eksploziva kod tamošnje električne centrale, što je izazvalo nestanak struje u gradu. Pod krinkom nastalog mraka pristaše Viet Minha počeli su ubijati francuske dužnosnike, vojnike i ostalo ljudstvo. Francuska mornarica odgovorila je na to granatiranjem Hanoija s brodova, nastojeći uništiti uporišta Viet Minha.
Prvi indokineski rat trajao je više od sedam godina, a Francuzi su na kraju odlučili napustiti Indokinu i prepustiti borbu s Viet Minhom američkim trupama.
1783. godine postao je britanski premijer William Pitt Mlađi. Bio je tada u dobi od samo 24 godine, pa je do danas ostao najmlađa osoba koja je vršila funkciju premijera u Velikoj Britaniji. Njegov otac – William Pitt Stariji – također je bio britanski premijer u ranijem razdoblju (po njemu se zove i grad Pittsburgh u današnjem SAD-u). Dodajmo još da je i ujak (majčin brat) Williama Pitta Mlađeg – George Grenville – bio britanski premijer.
William Pitt Mlađi školovao se na znamenitom Sveučilištu u Cambridgeu. Mladi Pitt postao je zastupnik u britanskom parlamentu kad mu je bila samo 21 godina. Premda je ranije bio povučen u javnim nastupima, ubrzo je postao vješt u politici. Premijerom je imenovan samo tri godine nakon ulaska u parlament. Kralj mu je i ranije nudio premijerski položaj, i to tri puta, ali ga je Pitt odbio znajući da neće moći dobiti potporu u Parlamentu.
Premda je potjecao iz aristokratske obitelji, William Pitt osobno nije bio bogat jer je bio mlađi sin (u Velikoj Britaniji nasljedstvo je uvelike odlazilo najstarijem sinu). Štoviše, Williama Pitta do danas se smatra najsiromašnijim britanskim premijerom u povijesti. Pitta su smatrali iznimno poštenim u usporedbi s tadašnjim političarima, pa je dobio nadimak Honest Billy. Na početku su ga ismijavali zbog njegove mladenačke dobi, no na poziciji premijera ostao je čak 17 godina, a zatim u drugom mandatu još dvadesetak mjeseci, sve do smrti. Umro je u dobi od 46 godina.
Španjolski kralj Filip V., prvi pripadnik dinastije Bourbon na španjolskom prijestolju, rođen je 19. prosinca 1683. godine. Ta dinastija još i danas vlada Španjolskom, a današnji kralj Filip VI. je 12. kralj na španjolskom prijestolju.
Bourboni su, kao ogranak dinastije Capet, u Francuskoj došli na vlast još 1589. godine. U Španjolskoj su, naprotiv, zavladali tek sa spomenutim Filipom V. oko 1700. godine. Dinastiju Bourbon u Španjolskoj nazivaju Borbón. Prije stupanja na prijestolje Španjolske Filip je bio visokopozicionirani princ na francuskom kraljevskom dvoru kao unuk moćnog Luja XIV.
U Španjolskoj je upravo u doba Filipova djetinjstva došlo do izumiranja dinastije Habsburg. Naime, umro je kralj Karlo II., koji je u svojoj oporuci imenovao upravo Filipa nasljednikom španjolske krune. Tako je Luj XIV. u Versaillesu svečano pozdravio svog mladog 16-godišnjeg unuka kao španjolskog kralja. Predstavio ga je dvorjanima navodno riječima: “Gospodo, ovo je kralj Španjolske”.
Da bi Filip doista dospio na prijestolje u Madridu Luj XIV. morao je povesti rat. Naime, austrijski Habsburgovci željeli su španjolsko prijestolje za sebe, a ni drugim europskim silama nije bila draga pomisao o ujedinjenju Francuske i Španjolske pod istom dinastijom Bourbon. Ipak, nakon gomile potrošenih novaca i prolivene krvi na bojištima, Luj XIV. uspio je u svom naumu. Filip V. doista je došao na prijestolje u Madridu. Nakon dugogodišnjeg vladanja umro je u golemoj palači Escorial 1746. godin
Nizozemski meteorolog Nicolaas Kruik rodio se 1678. u pokrajini Friziji. Bilo je popularno latinizirati svoje ime, pa si je Kruik nedjenuo ime Nicolaus Samuelis Cruquius. Bio je hidroinženjer, geodet i kartograf.
Cruquius je 19. prosinca 1705. počeo u nizozemskom gradu Delftu mjeriti temperaturu, tlak zraka i količinu padalina. Mjerenja je provodio triput dnevno. Zbog njegovih zapisa imamo podatke od prije 300 godina. U ono vrijeme nije postojala standardizirana skala za termometre. Stoga je osmislio svoju. Nakon što je Daniel Fahrenheit uveo svoju skalu, Cruquius je preračunao izmjerene podatke prema novom načinu mjerenja. Bilježio je vlažnost zraka pomoću spužve, a brzinu vjetra na temelju okretanja vjetrenjače.
Zatim je studirao medicinu u Leidenu i postao član Kraljevskog društva u Londonu. Meteorološka mjerenja počela su se provoditi i u drugim gradovima. Kroz svoja istraživanja uvidio je relativno brzo podizanje razine mora te predvidio probleme za obalne gradove. Zatim je izradio planove za izgradnju nasipa za grad Haarlem, što je bilo daleko ispred vremena. Tražio je financiranje od države, ali su ga odbili. To ga je prilično iznenadilo i povrijedilo. Prestao je istraživati i zaposlio se kao voditelj društva Hoogheemraadschap Rijnland, najstarijeg nizozemskog društva za obranu od poplava.
Crpilište i naselje na kanalu Ring uz nasip na Harlemskom moru dobili su naziv De Cruquius.
1741. umro je na otoku na Tihom oceanu slavni istraživač Vitus Bering. Dakako, po njemu se zove poznati Beringov prolaz koji dijeli Aziju i Sjevernu Ameriku, tj. Rusiju i SAD. Kroz Beringov prolaz danas prolazi i međunarodna datumska granica.
Bering je po rođenju bio Danac. Već kao mladić u dobi od oko 15 godina počeo se baviti pomorskom plovidbom. Mnogo je putovao, tako da je na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće vidio daleke zemlje poput Indije. U dvadesetim godinama upisao se u Rusku carsku mornaricu, koju je car Petar Veliki upravo u to doba podizao (Rusija je tradicionalno bila nesklona mornarici, ali car je to uvelike promijenio). Bering se zatim oženio Šveđankom Annom Christinom Pülse koja je živjela na području Ruskog Carstva.
Po odredbi cara Petra Velikog Bering je poslan na ekspediciju na najdalji istok tadašnjeg Ruskog Carstva – Kamčatku. Ekspedicija je najprije prešla Sibir pomoću konja, psećih saonica i riječnih brodova. Kad su došli do obale Tihog oceana uputili su se morskim putem još istočnije, u područje koje se danas po Beringu zove Beringovo more. Ekspedicija je dokazala da Azija i Sjeverna Amerika nisu spojene kopnom, što se ranije nije sa sigurnošću znalo.
Na sljedećoj ekspediciji, koja je bila još ambicioznija, Vitus Bering došao je sa svojim ljudima sve do obala Sjeverne Amerike. Pristali su na jugu Aljaske 1741. godine, a zatim se počeli vraćati natrag prema Rusiji. Nažalost, na povratku je Vitus Bering umro je od bolesti, vjerojatno skorbuta, koji je pokosio i velik dio njegove posade. Dogodilo se to na jednom otoku pokraj obale Kamčatke (taj se otok danas po Beringu zove Beringov otok i pripada Ruskoj Federaciji).
2009. umro je Amerikanac Kim Peek, poznat po svojim neuobičajenim umnim sposobnostima. Kim Peek bio je jedna od inspiracija za poznati film Kišni čovjek s Dustinom Hoffmanom i Tomom Cruiseom iz 1988. (taj je film osvojio četiri Oscara).
Kim Peek rođen je s neobičnim osobinama mozga. Od rane je dobi pokazivao izvanredno pamćenje. Naprotiv, na testu inteligencije dobio je navodno rezultat 87. Prema jednom navodu iz The Timesa, Kim Peek mogao je reproducirati sadržaj barem 12.000 knjiga. Knjige je mogao iznimno brzo čitati, a nakon što bi ih pročitao imao je običaj odložiti ih na policu naopačke.
Premda je lik kojeg glumi Dustin Hoffman u filmu Kišni čovjek prikazan autističnim, Kim Peek zapravo nije imao autizam, nego drugačiji oblik neobičnog ustroja mozga. Zanimljivo je da je Dustin Hoffman upoznao Kima u doba izrade navedenog filma. Kim Peek umro je u 59. godini, u gradu Murray u američkoj saveznoj državi Utah.
1906. godine rođen je Leonid Brežnjev, sovjetski lider koji je zavladao nakon svrgavanja Nikite Hruščova. Brežnjev se rodio u mjestu Kamenskoje (kasniji Dniprodžeržinsk) na području današnje Ukrajine. Otac Leonida Brežnjeva bio je metalurški radnik Ilja Jakovljevič Brežnjev. Zanimljivo je da je Nikita Hruščov s Leonidom Breženjevom bio suradnički povezan tijekom dugog niza godina. Hruščov je rođen u blizini ukrajinskog područja, nedaleko od današnje granice između Ruske Federacije i Ukrajine, a bio je od Brežnjeva stariji oko 12 godina. Njih su se dvojica upoznala 1931. godine, kad je Brežnjev bio mladi član partije. Hruščov mu je postao svojevrsnim pokroviteljem, kao stariji partijski član i dužnosnik. Tijekom Drugog svjetskog rata Hruščov je bio visokopozicionirani politički komesar na Ukrajinskom frontu, dok je Brežnjev bio na sličnom položaju, ali niže razine. Suradnja se nastavila i nakon rata, a Brežnjev je bio prividno odan Hruščovu. Ipak, 1964. godine Brežnjev je sudjelovao u svrgavanju Hruščova, a zatim ga je i zamijenio na mjestu lidera SSSR-a. Ostao je na vlasti zatim sve do svoje smrti 1982. godine tj. ukupno tijekom 18 godina. Brežnjev je preminuo u 76. godini u blizini Moskv
1843. godine objavljeno je prvo izdanje znamenite Božićne priče (engl. A Christmas Carol) Charlesa Dickensa. Ta je pripovijetka ubrzo stekla veliku popularnost, a sačuvala ju je do danas. Dickensova Božićna priča utjecala je na proširenje božićnih običaja u Velikoj Britanji. Naime, do tada je slavljenje Božića u toj zemlji bilo uvelike različito od današnjeg, a od tog vremena uvode se običaji poput božićnog drvca (za to je navodno zaslužan i suprug kraljice Viktorije – princ Albert – koji je bio Nijemac), kao i mnogi drugi.
Dickens je Božićnu priču oblikovao oko lika Ebenezera Scroogea, postarijeg škrtca, koji mrzi božićno ozračje. Tijekom priče, Scrooge se transformira u bolju osobu, spremnu na darivanje i pomaganje drugima, što ga izrazito obogaćuje. Dickensova socijalna osjetljivost, koja je uočljiva i u drugim njegovim djelima, bila je inspirirana njegovim iskustvima iz djetinjstva (otac mu je jedno vrijeme bio u dužničkom zatvoru, tako da je mladi Dickens već u dobi od oko 12 godina morao raditi).
Do danas je napravljen golem broj filmskih adaptacija Božićne priče. Između ostaloga, lik napravljen na bazi Ebenezera Scroogea glumili su: Jim Carrey, Kelsey Grammer, Patrick Stewart, Jack Palance, James Earl Jones, Michael Caine, Rowan Atkinson i Bill Murray.
U malom moslavačkom mjestu Vezišću, pokraj Ivanić-Grada, rođena je 19.12.1863. jedna od najslavnijih svjetskih opernih pjevačica – Milka Trnina. Talijanski operni skladatelj Giacomo Puccini smatrao ju je najboljom izvođačicom njegove opere Tosca u cijelome svijetu. Gostovala je širom Europe i Amerike, uključujući London, New York i Bayreuth, središtu Wagnerove glazbe. Milka Trnina bila je wagnerijanska pjevačica, a odlično je interpretirala i Beethovenove i Mozartove likove. Njezini suvremenici su smatrali je utjelovila Wagnerove junakinje baš onako kako bi sam Wagner to htio.
Milka Trnina bila je jedna od rijetkih umjetnica koja je doživjela zasluženo priznanje u svojoj domovini. Kada je 1898. gostovala u Zagrebu, priređeno joj je nevjerojatno slavlje, a obožavatelji su je kočijom ispratili do hotela. Bila je prava diva.
Nažalost, imala je problema zbog upale ličnog živca (nervusa facialisa), pa je odlučila povući se prije nego padne kvaliteta njezine izvedbe. Posljednji put nastupila je 1. rujna 1906. godine u Walkiri te nakon izvedbe izjavila: “Danas sam nastupila zadnji put!” Novac od svoje oproštajne izvedbe poklonila je Društvu za poljepšavanje Plitvičkih jezera. U znak zahvalnosti Društvo je jedan od najljepših plitvičkih slapova prozvalo Slapom Milke Trnine. Nakon toga je nastupala samo u dobrotvorne svrhe. Odlučila je ostatak života putovati, podučavati i organizirati dobrotvorne akcije. Postala je počasnom članicom Muzičke akademije, voditeljicom odjela solo pjevanja i članicom ispitne komisije. Slavna Zinka Kunc bila je njena učenica.
=>
1816. godine rođen je Franz Sacher, bečki slastičar i kreator znamenite Sacher torte. Svoju znamenitu Sacher tortu osmislio je već kao šesnaestogodišnji šegrt, dok je radio u kućanstvu moćnog kneza Klemensa von Metternicha (dugogodišnjeg austrijskog kancelara i jednog od najmoćnijih europskih političara i diplomata prve polovine 19. stoljeća).
Naime, postoji priča da je pri jednoj važnoj Metternichovoj gozbi mladi šegrt Sacher morao zamijeniti kneževog glavnog kuhara, koji je bio bolestan. Tada je izmislio improviziranu tortu koja je oduševila goste i s vremenom mu donijela svjetsku slavu. Sacher je u svojim tridesetim godinama života otvorio prodavaonicu vina i delikatesa na adresi Weihburggasse 4 u užem središtu Beča. Određeno vrijeme Sacher je bio i vlasnik hotela Grand Hôtel de l’Europe u bečkom okrugu Leopoldstadt. Preminuo je u gradu Baden bei Wien 1907. godine, u dobi od 90 godina.
http[img]s://povijest.hr/wp-content/uploads/2016/12/henryii-cassell-1.jpg[/img]
1154. godine okrunjen je prvi engleski kralj iz dinastije Plantagenet. Radilo se o Henriku II. Plantagenetu, koji je taj nadimak dobio po svom ocu. Naime, Henrikov otac Geoffroi dobio je nadimak Plantagenet po biljci koju je koristio za svoj simbol (na latinskom su tu biljku zvali Planta genista, a korištena je, između ostaloga, za izradu metli).
Henrik II. Plantagenet nije englesko prijestolje naslijedio po spomenutom ocu, koji je izvorno bio francuski grof, nego po svojoj majci Matildi, unuci Vilima Osvajača. Henrik II. svečano je okrunjen u Westminsteru pokraj Londona, na istom mjestu gdje je krunjen i njegov predak Vilim Osvajač. Osobitu snagu davala mu je činjenica da je osim Engleske posjedovao praktički polovinu Francuske, kao nasljeđe spomenutog oca Geoffroia. Time je Henrik II. bio jedan od najmoćnijih i najbogatijih monarha u cijeloj Europi.
Dinastija koju je Henrik II. Plantagenet osnovao u Engleskoj zadržala se na prijestolju te zemlje sve do 1485. godine, kad ju je naslijedila dinastija Tudor (posljednji Plantagenet koji je vladao Engleskom bio je kralj Rikard III., koji je poginuo u Bitki na Bosworthskom polju).
Prvi indokineski rat, krvavi sukob između Vijetnamaca i Francuza, započeo je 19. prosinca 1946. godine. Ovaj sukob smatra se svojevrsnim uvodom u kasniji Vijetnamski rat (u kojem su protiv vijetnamskih komunističkih snaga ratovali Amerikanci).
Indokina je prethodno tijekom dugog povijesnog razdoblja bila pod francuskom kolonijalnom vlasti, a francuski nadzor nad tim područjem obnovljen je nakon Drugog svjetskog rata (tijekom kojeg je to područje bilo pod japanskom okupacijom). Snage Viet Minha, pokreta za neovisnost Vijetnama koji se tijekom Drugog svjetskog rata borio protiv japanske okupacije, nisu se željele pokoriti Francuzima, pa su započele oružanu borbu. Početkom rata smatra se dan kada su pripadnici Viet Minha u Hanoiju detonirali veliku količinu eksploziva kod tamošnje električne centrale, što je izazvalo nestanak struje u gradu. Pod krinkom nastalog mraka pristaše Viet Minha počeli su ubijati francuske dužnosnike, vojnike i ostalo ljudstvo. Francuska mornarica odgovorila je na to granatiranjem Hanoija s brodova, nastojeći uništiti uporišta Viet Minha.
Prvi indokineski rat trajao je više od sedam godina, a Francuzi su na kraju odlučili napustiti Indokinu i prepustiti borbu s Viet Minhom američkim trupama.
1783. godine postao je britanski premijer William Pitt Mlađi. Bio je tada u dobi od samo 24 godine, pa je do danas ostao najmlađa osoba koja je vršila funkciju premijera u Velikoj Britaniji. Njegov otac – William Pitt Stariji – također je bio britanski premijer u ranijem razdoblju (po njemu se zove i grad Pittsburgh u današnjem SAD-u). Dodajmo još da je i ujak (majčin brat) Williama Pitta Mlađeg – George Grenville – bio britanski premijer.
William Pitt Mlađi školovao se na znamenitom Sveučilištu u Cambridgeu. Mladi Pitt postao je zastupnik u britanskom parlamentu kad mu je bila samo 21 godina. Premda je ranije bio povučen u javnim nastupima, ubrzo je postao vješt u politici. Premijerom je imenovan samo tri godine nakon ulaska u parlament. Kralj mu je i ranije nudio premijerski položaj, i to tri puta, ali ga je Pitt odbio znajući da neće moći dobiti potporu u Parlamentu.
Premda je potjecao iz aristokratske obitelji, William Pitt osobno nije bio bogat jer je bio mlađi sin (u Velikoj Britaniji nasljedstvo je uvelike odlazilo najstarijem sinu). Štoviše, Williama Pitta do danas se smatra najsiromašnijim britanskim premijerom u povijesti. Pitta su smatrali iznimno poštenim u usporedbi s tadašnjim političarima, pa je dobio nadimak Honest Billy. Na početku su ga ismijavali zbog njegove mladenačke dobi, no na poziciji premijera ostao je čak 17 godina, a zatim u drugom mandatu još dvadesetak mjeseci, sve do smrti. Umro je u dobi od 46 godina.
Španjolski kralj Filip V., prvi pripadnik dinastije Bourbon na španjolskom prijestolju, rođen je 19. prosinca 1683. godine. Ta dinastija još i danas vlada Španjolskom, a današnji kralj Filip VI. je 12. kralj na španjolskom prijestolju.
Bourboni su, kao ogranak dinastije Capet, u Francuskoj došli na vlast još 1589. godine. U Španjolskoj su, naprotiv, zavladali tek sa spomenutim Filipom V. oko 1700. godine. Dinastiju Bourbon u Španjolskoj nazivaju Borbón. Prije stupanja na prijestolje Španjolske Filip je bio visokopozicionirani princ na francuskom kraljevskom dvoru kao unuk moćnog Luja XIV.
U Španjolskoj je upravo u doba Filipova djetinjstva došlo do izumiranja dinastije Habsburg. Naime, umro je kralj Karlo II., koji je u svojoj oporuci imenovao upravo Filipa nasljednikom španjolske krune. Tako je Luj XIV. u Versaillesu svečano pozdravio svog mladog 16-godišnjeg unuka kao španjolskog kralja. Predstavio ga je dvorjanima navodno riječima: “Gospodo, ovo je kralj Španjolske”.
Da bi Filip doista dospio na prijestolje u Madridu Luj XIV. morao je povesti rat. Naime, austrijski Habsburgovci željeli su španjolsko prijestolje za sebe, a ni drugim europskim silama nije bila draga pomisao o ujedinjenju Francuske i Španjolske pod istom dinastijom Bourbon. Ipak, nakon gomile potrošenih novaca i prolivene krvi na bojištima, Luj XIV. uspio je u svom naumu. Filip V. doista je došao na prijestolje u Madridu. Nakon dugogodišnjeg vladanja umro je u golemoj palači Escorial 1746. godin
Nizozemski meteorolog Nicolaas Kruik rodio se 1678. u pokrajini Friziji. Bilo je popularno latinizirati svoje ime, pa si je Kruik nedjenuo ime Nicolaus Samuelis Cruquius. Bio je hidroinženjer, geodet i kartograf.
Cruquius je 19. prosinca 1705. počeo u nizozemskom gradu Delftu mjeriti temperaturu, tlak zraka i količinu padalina. Mjerenja je provodio triput dnevno. Zbog njegovih zapisa imamo podatke od prije 300 godina. U ono vrijeme nije postojala standardizirana skala za termometre. Stoga je osmislio svoju. Nakon što je Daniel Fahrenheit uveo svoju skalu, Cruquius je preračunao izmjerene podatke prema novom načinu mjerenja. Bilježio je vlažnost zraka pomoću spužve, a brzinu vjetra na temelju okretanja vjetrenjače.
Zatim je studirao medicinu u Leidenu i postao član Kraljevskog društva u Londonu. Meteorološka mjerenja počela su se provoditi i u drugim gradovima. Kroz svoja istraživanja uvidio je relativno brzo podizanje razine mora te predvidio probleme za obalne gradove. Zatim je izradio planove za izgradnju nasipa za grad Haarlem, što je bilo daleko ispred vremena. Tražio je financiranje od države, ali su ga odbili. To ga je prilično iznenadilo i povrijedilo. Prestao je istraživati i zaposlio se kao voditelj društva Hoogheemraadschap Rijnland, najstarijeg nizozemskog društva za obranu od poplava.
Crpilište i naselje na kanalu Ring uz nasip na Harlemskom moru dobili su naziv De Cruquius.
1741. umro je na otoku na Tihom oceanu slavni istraživač Vitus Bering. Dakako, po njemu se zove poznati Beringov prolaz koji dijeli Aziju i Sjevernu Ameriku, tj. Rusiju i SAD. Kroz Beringov prolaz danas prolazi i međunarodna datumska granica.
Bering je po rođenju bio Danac. Već kao mladić u dobi od oko 15 godina počeo se baviti pomorskom plovidbom. Mnogo je putovao, tako da je na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće vidio daleke zemlje poput Indije. U dvadesetim godinama upisao se u Rusku carsku mornaricu, koju je car Petar Veliki upravo u to doba podizao (Rusija je tradicionalno bila nesklona mornarici, ali car je to uvelike promijenio). Bering se zatim oženio Šveđankom Annom Christinom Pülse koja je živjela na području Ruskog Carstva.
Po odredbi cara Petra Velikog Bering je poslan na ekspediciju na najdalji istok tadašnjeg Ruskog Carstva – Kamčatku. Ekspedicija je najprije prešla Sibir pomoću konja, psećih saonica i riječnih brodova. Kad su došli do obale Tihog oceana uputili su se morskim putem još istočnije, u područje koje se danas po Beringu zove Beringovo more. Ekspedicija je dokazala da Azija i Sjeverna Amerika nisu spojene kopnom, što se ranije nije sa sigurnošću znalo.
Na sljedećoj ekspediciji, koja je bila još ambicioznija, Vitus Bering došao je sa svojim ljudima sve do obala Sjeverne Amerike. Pristali su na jugu Aljaske 1741. godine, a zatim se počeli vraćati natrag prema Rusiji. Nažalost, na povratku je Vitus Bering umro je od bolesti, vjerojatno skorbuta, koji je pokosio i velik dio njegove posade. Dogodilo se to na jednom otoku pokraj obale Kamčatke (taj se otok danas po Beringu zove Beringov otok i pripada Ruskoj Federaciji).
2009. umro je Amerikanac Kim Peek, poznat po svojim neuobičajenim umnim sposobnostima. Kim Peek bio je jedna od inspiracija za poznati film Kišni čovjek s Dustinom Hoffmanom i Tomom Cruiseom iz 1988. (taj je film osvojio četiri Oscara).
Kim Peek rođen je s neobičnim osobinama mozga. Od rane je dobi pokazivao izvanredno pamćenje. Naprotiv, na testu inteligencije dobio je navodno rezultat 87. Prema jednom navodu iz The Timesa, Kim Peek mogao je reproducirati sadržaj barem 12.000 knjiga. Knjige je mogao iznimno brzo čitati, a nakon što bi ih pročitao imao je običaj odložiti ih na policu naopačke.
Premda je lik kojeg glumi Dustin Hoffman u filmu Kišni čovjek prikazan autističnim, Kim Peek zapravo nije imao autizam, nego drugačiji oblik neobičnog ustroja mozga. Zanimljivo je da je Dustin Hoffman upoznao Kima u doba izrade navedenog filma. Kim Peek umro je u 59. godini, u gradu Murray u američkoj saveznoj državi Utah.
1906. godine rođen je Leonid Brežnjev, sovjetski lider koji je zavladao nakon svrgavanja Nikite Hruščova. Brežnjev se rodio u mjestu Kamenskoje (kasniji Dniprodžeržinsk) na području današnje Ukrajine. Otac Leonida Brežnjeva bio je metalurški radnik Ilja Jakovljevič Brežnjev. Zanimljivo je da je Nikita Hruščov s Leonidom Breženjevom bio suradnički povezan tijekom dugog niza godina. Hruščov je rođen u blizini ukrajinskog područja, nedaleko od današnje granice između Ruske Federacije i Ukrajine, a bio je od Brežnjeva stariji oko 12 godina. Njih su se dvojica upoznala 1931. godine, kad je Brežnjev bio mladi član partije. Hruščov mu je postao svojevrsnim pokroviteljem, kao stariji partijski član i dužnosnik. Tijekom Drugog svjetskog rata Hruščov je bio visokopozicionirani politički komesar na Ukrajinskom frontu, dok je Brežnjev bio na sličnom položaju, ali niže razine. Suradnja se nastavila i nakon rata, a Brežnjev je bio prividno odan Hruščovu. Ipak, 1964. godine Brežnjev je sudjelovao u svrgavanju Hruščova, a zatim ga je i zamijenio na mjestu lidera SSSR-a. Ostao je na vlasti zatim sve do svoje smrti 1982. godine tj. ukupno tijekom 18 godina. Brežnjev je preminuo u 76. godini u blizini Moskv
1843. godine objavljeno je prvo izdanje znamenite Božićne priče (engl. A Christmas Carol) Charlesa Dickensa. Ta je pripovijetka ubrzo stekla veliku popularnost, a sačuvala ju je do danas. Dickensova Božićna priča utjecala je na proširenje božićnih običaja u Velikoj Britanji. Naime, do tada je slavljenje Božića u toj zemlji bilo uvelike različito od današnjeg, a od tog vremena uvode se običaji poput božićnog drvca (za to je navodno zaslužan i suprug kraljice Viktorije – princ Albert – koji je bio Nijemac), kao i mnogi drugi.
Dickens je Božićnu priču oblikovao oko lika Ebenezera Scroogea, postarijeg škrtca, koji mrzi božićno ozračje. Tijekom priče, Scrooge se transformira u bolju osobu, spremnu na darivanje i pomaganje drugima, što ga izrazito obogaćuje. Dickensova socijalna osjetljivost, koja je uočljiva i u drugim njegovim djelima, bila je inspirirana njegovim iskustvima iz djetinjstva (otac mu je jedno vrijeme bio u dužničkom zatvoru, tako da je mladi Dickens već u dobi od oko 12 godina morao raditi).
Do danas je napravljen golem broj filmskih adaptacija Božićne priče. Između ostaloga, lik napravljen na bazi Ebenezera Scroogea glumili su: Jim Carrey, Kelsey Grammer, Patrick Stewart, Jack Palance, James Earl Jones, Michael Caine, Rowan Atkinson i Bill Murray.
U malom moslavačkom mjestu Vezišću, pokraj Ivanić-Grada, rođena je 19.12.1863. jedna od najslavnijih svjetskih opernih pjevačica – Milka Trnina. Talijanski operni skladatelj Giacomo Puccini smatrao ju je najboljom izvođačicom njegove opere Tosca u cijelome svijetu. Gostovala je širom Europe i Amerike, uključujući London, New York i Bayreuth, središtu Wagnerove glazbe. Milka Trnina bila je wagnerijanska pjevačica, a odlično je interpretirala i Beethovenove i Mozartove likove. Njezini suvremenici su smatrali je utjelovila Wagnerove junakinje baš onako kako bi sam Wagner to htio.
Milka Trnina bila je jedna od rijetkih umjetnica koja je doživjela zasluženo priznanje u svojoj domovini. Kada je 1898. gostovala u Zagrebu, priređeno joj je nevjerojatno slavlje, a obožavatelji su je kočijom ispratili do hotela. Bila je prava diva.
Nažalost, imala je problema zbog upale ličnog živca (nervusa facialisa), pa je odlučila povući se prije nego padne kvaliteta njezine izvedbe. Posljednji put nastupila je 1. rujna 1906. godine u Walkiri te nakon izvedbe izjavila: “Danas sam nastupila zadnji put!” Novac od svoje oproštajne izvedbe poklonila je Društvu za poljepšavanje Plitvičkih jezera. U znak zahvalnosti Društvo je jedan od najljepših plitvičkih slapova prozvalo Slapom Milke Trnine. Nakon toga je nastupala samo u dobrotvorne svrhe. Odlučila je ostatak života putovati, podučavati i organizirati dobrotvorne akcije. Postala je počasnom članicom Muzičke akademije, voditeljicom odjela solo pjevanja i članicom ispitne komisije. Slavna Zinka Kunc bila je njena učenica.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
20.12.
1483 – Štampana prva knjiga u Švedskoj, pod nazivom Dyalogus creaturarum moralizatus
1712 – Bitka kod Gadebuscha, Švedska pobjeđuje Dansku
1907 – Poginulo 91 rudara od eksplozije u rudniku Yolande, Alabama
1917 – Osnovana prva sovjetska tajna policija, pod nazivom Čeka
1924 – Adolf Hitler pušten na slobodu nakon što je odležao jednu godinu zatvora (osuđen na pet godina)
1973 – Ubijen španski premijer Louis Carrero Blanco u Madridu
1989 – SAD šalje trupe na Panamu da bi srušili režim Manuel Noriega
1997 – Ylva Nowén po prvi put osvaja zlatnu medalju na svjetskom prvenstvu u slalomu
1999 – Viši sud u Vermontu donosi presudu, koja ujedno znači da homoseksualni parovi imaju ista prava kao i heteroseksualni vjenčani parovi
=>
1483 – Štampana prva knjiga u Švedskoj, pod nazivom Dyalogus creaturarum moralizatus
1712 – Bitka kod Gadebuscha, Švedska pobjeđuje Dansku
1907 – Poginulo 91 rudara od eksplozije u rudniku Yolande, Alabama
1917 – Osnovana prva sovjetska tajna policija, pod nazivom Čeka
1924 – Adolf Hitler pušten na slobodu nakon što je odležao jednu godinu zatvora (osuđen na pet godina)
1973 – Ubijen španski premijer Louis Carrero Blanco u Madridu
1989 – SAD šalje trupe na Panamu da bi srušili režim Manuel Noriega
1997 – Ylva Nowén po prvi put osvaja zlatnu medalju na svjetskom prvenstvu u slalomu
1999 – Viši sud u Vermontu donosi presudu, koja ujedno znači da homoseksualni parovi imaju ista prava kao i heteroseksualni vjenčani parovi
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
=>
Na 2100 metara visokoj stijeni izgrađena je fortifikacija Alamut. Nalazi se u Dolini Alamut, u zapadnom Iranu. Iranski povjesničar i geograf iz 13. stoljeća Hamdallah Mustaufi zapisao je da ju je dao podići Wahsudan ibn Marzuban. On je živio u 9. stoljeću i pripadao je iranskoj dinastiji Džustanida.
Na Alamutu postoji samo jedan ulaz, zbog čega ga je lako braniti i slovio je kao neosvojiv. Padine stijene vrlo su strme i opasne. Utemeljitelj Asasina, Hasan-i Sabbāh, poveo je iznenadni napad na Alamut 1090. i osvojio ga bez krvi. Pojačao je zidine i organizirao spremište za zalihe. Sa susjednim naseljima dogovorio je izgradnju terasa kako bi tlo bilo plodnije za sadnju. Hasan-i Sabbāh i njegovi nasljednici povezali su Alamut s drugim fortifikacijama u sustav. Prostirao se diljem Perzije i Sirije.
Alamut je postao sjedište ismailita. Prema legendama su u tom gradu postojali plodni vrtovi, velika knjižnica i laboratoriji. Ondje su se navodno slobodno susretali filozofi, znanstvenici i teolozi. Ismailiti su postali poznati pod nazivom Asasini. Njih su pokorili Mongoli kad je kan Hülegü osvojio Alamut 20. prosinca 1256. godine. Kan si je izabraosvega nekoliko knjiga i ostatak dao spaliti.
I danas se pričaju priče od vladarima Alamuta i njihovom značaju za tu regiju. Spominju ga i moderni zapadnjački pisci poput Umberta Eca i Petera Berlinga te je prikazan u filmu Princ Perzije – pijesak vremena. Ostatke ruševina uništio je potres 2004. godine
1717. godine rođen je francuski bogati aristokrat Charles Gravier, grof de Vergennes. Njegovo je ime malo poznato, ali su posljedice njegovih političkih odluka, po svemu sudeći, imale ogroman utjecaj na tijek svjetske povijesti. Naime, on je bio francuski ministar vanjskih poslova upravo u doba Američkog rata za nezavisnost (1775–1783). Na toj je političkoj poziciji učinio odlučujući potez podržavši mladu američku naciju u borbi protiv Britanaca za osamostaljenje. Francuska vojska pomogla je Amerikancima u ratu, a Vergennes je bio i zaslužan za opskrbu SAD-a oružjem proizvedenim u Francuskoj, naročito slavnim de Valliere topovima.
Grof de Vergennes bio je vrlo spretan diplomat, koji je postupno gradio karijeru provevši oko 30 godina kao poslanik i ambasador na stranim dvorovima. Zanimljivo je za Hrvatsku da je Vergennes kao ambasador u Carigradu upoznao našeg znanstvenika Ruđera Boškovića. Postali su već tamo prijatelji, a kasnije mu je Vergennes pomogao u Parizu, kamo se Bošković doselio nakon ukinuća Isusovačkog reda 1773. godine. Bošković je dobio unosan položaj direktora optike Francuske ratne mornarice.
Vergenesova odluka da podrži Amerikance imala je ogroman utjecaj na izazivanje kasnije Francuske revolucije. Naime, Francuska je pomažući Amerikancima upala u silne dugove, zbog čega je nastalo sveopće nezadovoljstvo. Ta društvena previranja na kraju su izazvala revoluciju. Sam Vergennes, međutim, umro je oko 2 godine prije nego što je Francuska revolucija započela.
1192. zarobljen je slavni engleski kralj Rikard Lavljeg Srca, na povratku iz križarskog pohoda. Dok se vraćao u Englesku morem iz Svete Zemlje, njegov je brod zbog lošeg vremena morao skrenuti u Jadran. Preplovio je uz hrvatsku obalu i došao do Akvileje na talijanskoj obali sjevernog Jadrana. Tamo je nastavio kopnenim putem prema Saskoj, kojom je vladao njegov rođak.
Rikard Lavljeg Srca i njegova 4 poslužitelja putovali su prerušeni u skromnu odjeću hodočasnika. Negdje u blizini Beča zarobile su ih snage austrijskog vojvode Leopolda. Prepoznali su ga ili po skupom prstenu koji je nosio ili po tome što je inzistirao jesti pečenu piletinu, koja je u to vrijeme bila aristokratska hrana. Rikard je stavljen u zatvor u dvorcu Dürnstein nad Dunavom.
Za njega su Austrijanci tražili od Engleza ogromnu otkupninu od 150.000 maraka srebra, što je u to vrijeme bilo 2-3 puta više od čitavog godišnjeg prihoda engleske krune. Rikardova majka uspjela je skupiti novac ogromnim oporezivanjem zemlje i nakon plaćanja otkupnine Rikard je oslobođen.
1497. godine Toma Bakač Erdödy postao je ostrogonskim nadbiskupom, prvim čovjekom u ugarskoj Crkvenoj hijerarhiji. Nadbiskupi Ostrogona tradicionalno su nosili naslov primasa Ugarske, a nadvisivali su ostale biskupe i nadbiskupe u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu. Prije nego je postao ostrogonskim nadbiskupom Toma Bakač Erdödy bio je biskuop Egera, bogate biskupije u sjevernom dijelu Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva.
U trenutku kad je postao prvim čovjekom Crkvene hijerarhije u Ugarskoj bio je Toma Bakač Erdödy otprilike u srednjim pedesetim godinama svoga života. Svega tri godine kasnije (1500. godine) postao je i kardinalom Katoličke Crkve. Sva navedena uzdignuća Toma Bakača napravljena su za vrijeme pontifikata pape Aleksandra VI. (rođenog imena Rodrigo de Borja tj. Rodrigo Borgia), koji je bio papa od 1492. do 1503. godine. Toma Bakač Erdödy bio je u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu ujedno i kraljevski kancelar, a u praksi je bio najmoćnija osoba u državi. Mletački poslanik svojedobno ga je nazvao drugim kraljem (alter rex na latinskom jeziku). U to vrijeme nije bila rijetka posjava u Europi da kardinali i ostali visoki Crkveni dostojanstvenici vode glavnu riječ u državnim politikama. Primjerice, moćni kardinal Thomas Wolsey bio je engleski Lord kancelar od 1515. do 1529. godine, a slična su uređenja postojala i u Francuskoj te u španjolskim zemljama.
1902. godine rođen je britanski princ George, vojvoda od Kenta. Bio je stric današnje britanske kraljice Elizabete II., kao mlađi brat njenog oca. Naime, kraljičin otac George VI. imao je čak četiri brata, od kojih je najpoznatiji Edward VIII. (abdicirao je radi ženidbe s Amerikankom Wallis Simpson). Kao što je većini poznato, Edward VIII. po abdikaciji je dobio titulu vojvode od Windsora, a prijestolje je prešlo na njegovog brata, spomenutog Georgea VI.
Princ George, vojvoda od Kenta, bio je još mlađi od spomenute dvojice braće kraljeva. Rodio se na području znamenitog kraljevskog imanja Sandringham, koje je bilo u privatnom posjedu britanskih vladara, a ne u posjedu krune. Princ George dobio je 1934. godine titulu vojvode od Kenta (ta je titula već i ranije korištena za mlađe kraljeve sinove). Oženio se iste godine princezom Marinom od Grčke i Danske (sestričnom princa Filipa, supruga današnje kraljice Elizabete II., koji ima titulu vojvode od Edinburgha).
Za princa Georgea, vojvodu od Kenta, osobito je bitna činjenica da je poginuo u Drugom svjetskom ratu. Time je postao jedinim u ratnim uvjetima poginulim pripadnikom britanske kraljevske obitelji u posljednjih 400 godina. Njegova se smrt dogodila kad se hidroavion Short Sunderland W4026, u službi Kraljevskog zrakoplovstva (RAF), srušio tijekom rata na putu prema Islandu. Zrakoplov je pao na planinskom području, nedaleko od škotske obale, 25. kolovoza 1942. godine, u doba kad je princ imao 39 godina.
Kršćanski branitelji otoka Roda odlučili su prekinuti borbu protiv snaga Sulejmana Veličanstvenog 20. prosinca 1522. godine. Naime, otok Rod branili su poznati vitezovi ivanovci, kojima je na tom otoku bilo i glavno sjedište Reda još od početka 14. stoljeća. Ivanovce (hospitalce) svojedobno su nazivali i rodskim vitezovima upravo zbog njihovog sjedišta na Rodu. Danas ih se naziva i malteškim vitezovima jer su se nakon Sulejmanova osvajanja Roda preselili na Maltu.
Na Rodu je u doba Sulejmanove opsade vrhovni zapovjednik kršćanskih snaga bio glavni meštar Reda ivanovaca – Philippe de Villiers de L’Isle-Adam – koji je ondje imao i službenu rezidenciju. Ivanovci su Rod branili s nekoliko tisuća ljudi, a Sulejman ga je napao s čak 400 brodova te velikom silom od oko 200.000 ljudi. Ipak, ivanovci su uspjeli odolijevati opsadi gotovo šest mjeseci.
Sulejman Veličanstveni osobno je došao prisustvovati opsadi Roda. Nakon iscrpljujuće opsade, veliki meštar ivanovaca zatražio je od Sulejmana mir. Sultan je bio prilično velikodušan. Dopustio je ivanovcima da napuste otok te ponesu sa sobom oružje, svete relikvije i dragocjenosti. Obećano je i da nijedna kršćanska crkva neće biti oskrvnuta ili pretvorena u džamiju.
Vitezovi ivanovci napustili su Rod kroz desetak dana, razvijenih zastava i u oklopima. Osiguran im je prijevoz pomoću pedesetak brodova. Otok Rod došao je u osmanske ruke i u njima ostao sve do 1912. godine (gotovo 400 godina). Danas je otok Rod u posjedu Grčke.
Na 2100 metara visokoj stijeni izgrađena je fortifikacija Alamut. Nalazi se u Dolini Alamut, u zapadnom Iranu. Iranski povjesničar i geograf iz 13. stoljeća Hamdallah Mustaufi zapisao je da ju je dao podići Wahsudan ibn Marzuban. On je živio u 9. stoljeću i pripadao je iranskoj dinastiji Džustanida.
Na Alamutu postoji samo jedan ulaz, zbog čega ga je lako braniti i slovio je kao neosvojiv. Padine stijene vrlo su strme i opasne. Utemeljitelj Asasina, Hasan-i Sabbāh, poveo je iznenadni napad na Alamut 1090. i osvojio ga bez krvi. Pojačao je zidine i organizirao spremište za zalihe. Sa susjednim naseljima dogovorio je izgradnju terasa kako bi tlo bilo plodnije za sadnju. Hasan-i Sabbāh i njegovi nasljednici povezali su Alamut s drugim fortifikacijama u sustav. Prostirao se diljem Perzije i Sirije.
Alamut je postao sjedište ismailita. Prema legendama su u tom gradu postojali plodni vrtovi, velika knjižnica i laboratoriji. Ondje su se navodno slobodno susretali filozofi, znanstvenici i teolozi. Ismailiti su postali poznati pod nazivom Asasini. Njih su pokorili Mongoli kad je kan Hülegü osvojio Alamut 20. prosinca 1256. godine. Kan si je izabraosvega nekoliko knjiga i ostatak dao spaliti.
I danas se pričaju priče od vladarima Alamuta i njihovom značaju za tu regiju. Spominju ga i moderni zapadnjački pisci poput Umberta Eca i Petera Berlinga te je prikazan u filmu Princ Perzije – pijesak vremena. Ostatke ruševina uništio je potres 2004. godine
1717. godine rođen je francuski bogati aristokrat Charles Gravier, grof de Vergennes. Njegovo je ime malo poznato, ali su posljedice njegovih političkih odluka, po svemu sudeći, imale ogroman utjecaj na tijek svjetske povijesti. Naime, on je bio francuski ministar vanjskih poslova upravo u doba Američkog rata za nezavisnost (1775–1783). Na toj je političkoj poziciji učinio odlučujući potez podržavši mladu američku naciju u borbi protiv Britanaca za osamostaljenje. Francuska vojska pomogla je Amerikancima u ratu, a Vergennes je bio i zaslužan za opskrbu SAD-a oružjem proizvedenim u Francuskoj, naročito slavnim de Valliere topovima.
Grof de Vergennes bio je vrlo spretan diplomat, koji je postupno gradio karijeru provevši oko 30 godina kao poslanik i ambasador na stranim dvorovima. Zanimljivo je za Hrvatsku da je Vergennes kao ambasador u Carigradu upoznao našeg znanstvenika Ruđera Boškovića. Postali su već tamo prijatelji, a kasnije mu je Vergennes pomogao u Parizu, kamo se Bošković doselio nakon ukinuća Isusovačkog reda 1773. godine. Bošković je dobio unosan položaj direktora optike Francuske ratne mornarice.
Vergenesova odluka da podrži Amerikance imala je ogroman utjecaj na izazivanje kasnije Francuske revolucije. Naime, Francuska je pomažući Amerikancima upala u silne dugove, zbog čega je nastalo sveopće nezadovoljstvo. Ta društvena previranja na kraju su izazvala revoluciju. Sam Vergennes, međutim, umro je oko 2 godine prije nego što je Francuska revolucija započela.
1192. zarobljen je slavni engleski kralj Rikard Lavljeg Srca, na povratku iz križarskog pohoda. Dok se vraćao u Englesku morem iz Svete Zemlje, njegov je brod zbog lošeg vremena morao skrenuti u Jadran. Preplovio je uz hrvatsku obalu i došao do Akvileje na talijanskoj obali sjevernog Jadrana. Tamo je nastavio kopnenim putem prema Saskoj, kojom je vladao njegov rođak.
Rikard Lavljeg Srca i njegova 4 poslužitelja putovali su prerušeni u skromnu odjeću hodočasnika. Negdje u blizini Beča zarobile su ih snage austrijskog vojvode Leopolda. Prepoznali su ga ili po skupom prstenu koji je nosio ili po tome što je inzistirao jesti pečenu piletinu, koja je u to vrijeme bila aristokratska hrana. Rikard je stavljen u zatvor u dvorcu Dürnstein nad Dunavom.
Za njega su Austrijanci tražili od Engleza ogromnu otkupninu od 150.000 maraka srebra, što je u to vrijeme bilo 2-3 puta više od čitavog godišnjeg prihoda engleske krune. Rikardova majka uspjela je skupiti novac ogromnim oporezivanjem zemlje i nakon plaćanja otkupnine Rikard je oslobođen.
1497. godine Toma Bakač Erdödy postao je ostrogonskim nadbiskupom, prvim čovjekom u ugarskoj Crkvenoj hijerarhiji. Nadbiskupi Ostrogona tradicionalno su nosili naslov primasa Ugarske, a nadvisivali su ostale biskupe i nadbiskupe u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu. Prije nego je postao ostrogonskim nadbiskupom Toma Bakač Erdödy bio je biskuop Egera, bogate biskupije u sjevernom dijelu Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva.
U trenutku kad je postao prvim čovjekom Crkvene hijerarhije u Ugarskoj bio je Toma Bakač Erdödy otprilike u srednjim pedesetim godinama svoga života. Svega tri godine kasnije (1500. godine) postao je i kardinalom Katoličke Crkve. Sva navedena uzdignuća Toma Bakača napravljena su za vrijeme pontifikata pape Aleksandra VI. (rođenog imena Rodrigo de Borja tj. Rodrigo Borgia), koji je bio papa od 1492. do 1503. godine. Toma Bakač Erdödy bio je u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu ujedno i kraljevski kancelar, a u praksi je bio najmoćnija osoba u državi. Mletački poslanik svojedobno ga je nazvao drugim kraljem (alter rex na latinskom jeziku). U to vrijeme nije bila rijetka posjava u Europi da kardinali i ostali visoki Crkveni dostojanstvenici vode glavnu riječ u državnim politikama. Primjerice, moćni kardinal Thomas Wolsey bio je engleski Lord kancelar od 1515. do 1529. godine, a slična su uređenja postojala i u Francuskoj te u španjolskim zemljama.
1902. godine rođen je britanski princ George, vojvoda od Kenta. Bio je stric današnje britanske kraljice Elizabete II., kao mlađi brat njenog oca. Naime, kraljičin otac George VI. imao je čak četiri brata, od kojih je najpoznatiji Edward VIII. (abdicirao je radi ženidbe s Amerikankom Wallis Simpson). Kao što je većini poznato, Edward VIII. po abdikaciji je dobio titulu vojvode od Windsora, a prijestolje je prešlo na njegovog brata, spomenutog Georgea VI.
Princ George, vojvoda od Kenta, bio je još mlađi od spomenute dvojice braće kraljeva. Rodio se na području znamenitog kraljevskog imanja Sandringham, koje je bilo u privatnom posjedu britanskih vladara, a ne u posjedu krune. Princ George dobio je 1934. godine titulu vojvode od Kenta (ta je titula već i ranije korištena za mlađe kraljeve sinove). Oženio se iste godine princezom Marinom od Grčke i Danske (sestričnom princa Filipa, supruga današnje kraljice Elizabete II., koji ima titulu vojvode od Edinburgha).
Za princa Georgea, vojvodu od Kenta, osobito je bitna činjenica da je poginuo u Drugom svjetskom ratu. Time je postao jedinim u ratnim uvjetima poginulim pripadnikom britanske kraljevske obitelji u posljednjih 400 godina. Njegova se smrt dogodila kad se hidroavion Short Sunderland W4026, u službi Kraljevskog zrakoplovstva (RAF), srušio tijekom rata na putu prema Islandu. Zrakoplov je pao na planinskom području, nedaleko od škotske obale, 25. kolovoza 1942. godine, u doba kad je princ imao 39 godina.
Kršćanski branitelji otoka Roda odlučili su prekinuti borbu protiv snaga Sulejmana Veličanstvenog 20. prosinca 1522. godine. Naime, otok Rod branili su poznati vitezovi ivanovci, kojima je na tom otoku bilo i glavno sjedište Reda još od početka 14. stoljeća. Ivanovce (hospitalce) svojedobno su nazivali i rodskim vitezovima upravo zbog njihovog sjedišta na Rodu. Danas ih se naziva i malteškim vitezovima jer su se nakon Sulejmanova osvajanja Roda preselili na Maltu.
Na Rodu je u doba Sulejmanove opsade vrhovni zapovjednik kršćanskih snaga bio glavni meštar Reda ivanovaca – Philippe de Villiers de L’Isle-Adam – koji je ondje imao i službenu rezidenciju. Ivanovci su Rod branili s nekoliko tisuća ljudi, a Sulejman ga je napao s čak 400 brodova te velikom silom od oko 200.000 ljudi. Ipak, ivanovci su uspjeli odolijevati opsadi gotovo šest mjeseci.
Sulejman Veličanstveni osobno je došao prisustvovati opsadi Roda. Nakon iscrpljujuće opsade, veliki meštar ivanovaca zatražio je od Sulejmana mir. Sultan je bio prilično velikodušan. Dopustio je ivanovcima da napuste otok te ponesu sa sobom oružje, svete relikvije i dragocjenosti. Obećano je i da nijedna kršćanska crkva neće biti oskrvnuta ili pretvorena u džamiju.
Vitezovi ivanovci napustili su Rod kroz desetak dana, razvijenih zastava i u oklopima. Osiguran im je prijevoz pomoću pedesetak brodova. Otok Rod došao je u osmanske ruke i u njima ostao sve do 1912. godine (gotovo 400 godina). Danas je otok Rod u posjedu Grčke.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
21.12.
Husinska buna je oružani otpor rudara rudnika Kreke protiv nasilja organa državne vlasti u toku generalnog štrajka rudara Bosne i Hercegovine, od 21. do 28. decembra 1920. godine, nazvan po rudarskom selu Husino kod Tuzle.
1832. godine egipatske vojne snage pobijedile su Osmanlije na njihovu teritoriju – kod grada Konye. Taj se grad nalazi duboko u unutrašnjosti današnje Republike Turske, na putu od Sredozemnog mora prema Ankari. Radilo se o Osmansko-egipatskom ratu, u kojem je egipatski vladar Muhamed Ali želio poraziti Osmansko Carstvo i pripojiti Egiptu velik dio osmanskih teritorija na Bliskom istoku.
Muhamed Ali podrijetlom je bio Albanac. Isprva je bio običan osmanski vojni zapovjednik, no uspio je postati egipatskim valijom (upraviteljem Egipta u službi turskih sultana). Kasnije se toliko osamostalio da je Egipat pod njim bio de facto nezavisna država, a veza s Osmanlijama postala je samo simbolička. Muhamed Ali nazivan je kedivom Egipta, a s Osmanskim Carstvom je i zaratio. Želio je Egiptu pripojiti Siriju, Palestinu i sva ostala područja između Male Azije i Sinaja.
Snage Muhameda Alija, nakon dubokog prodora u Malu Aziju, porazile su Osmanlije kod spomenute Konye. Pobjeda je bila tako potpuna da su egipatske jedinice mogle praktički nesmetano nastaviti dalje prema Carigradu i zauzeti ga. Ipak, sklopljen je mir, po kojem je Osmansko Carstvo dodijelilo Muhamedu Aliju upravu nad cijelim područjem od današnje južne Turske pa sve do Palestine. Time su pod egipatsku kontrolu došla područja današnjih država Sirije, Libanona, Izraela i Jordana. Muhamed Ali zavladao je i Sudanom na jugu, a privremeno i Arabijom na istoku. Jedno vrijeme njegove su snage držale pod okupacijom i Kretu, Cipar te Peloponez.
Na današnji dan rođen je znameniti uzgajivač pasa John “Jack” Russell, čije je ime danas širom svijeta poznato po pasmini Jack Russell terijera. Zanimljivo je da je Russell zapravo bio anglikanski svećenik, a da se uzgojem pasa bavio kao sporednim zanimanjem. Russell je rođen na jugozapadnoj obali Engleske, u grofoviji Devon. Školovao se na slavnom Oxfordskom sveučilištu.
Prema legendi, Russell je upravo na Oxfordu ugledao malog bijelog terijera sa smeđim mrljama oko očiju, na ušima i repu. Taj je psić, zapravo kujica, bila u vlasništvu nekog lokalnog mljekara. Russell je kupio tu kujicu i od nje su navodno potekli slavni psi pasmine Jack Russell terijer. Zanimljivo je da su ti psi izvorno bili namijenjeni lovu na lisice. Naime, Russell je bio lovački entuzijast. Pasmina Jack Russell terijera doista se odlikuje živahnošću i energijom, vjerojatno zbog tog lovačkog podrijetla.
1401. rođen je Masaccio, rođenim imenom Tommaso di Ser Giovanni di Mone Cassai, jedan od prvih znamenitih slikara talijanske rane renesanse (poznate i pod nazivom quattrocento, zbog vremenskog okvira 1400-tih godina). Rodio se u mjestu San Giovanni Valdarno u Toskani, otprilike trideset kilometara od Firence. Ime pod kojim je danas ponajviše poznat, Masaccio, nastalo je od njegovog rodnog imena Tommaso, skraćivanog u Maso.
Pretpostavlja se da je Masaccio već kao dječak postao šegrt slikarskog majstora, a u razvoj slikarske tehnike uveo je znatne promjene. Primjenom perspektive Masaccio je uspješno stvarao iluziju prostora, čime je iskoračio u smjeru renesansnog slikarstva. Napomenimo, slikari njegovog vremena još su pretežno pripadali razdoblju gotike, karakteristične za kasno razdoblje srednjeg vijeka širom Europe.
Jedno od Masacciovih glavnih djela nalazi se u kapeli Brancacci u firentinskoj crkvi Santa Maria del Carmine, a prikazuje prizore iz Biblije. Slavnim je postala i Masacciova freska Sveto Trojstvo u firentinskoj crkvi Santa Maria Novella, na kojem su Bog Otac, Isus Krist i Duh Sveti prikazani u trodimenzionalnom prostoru. Nažalost, Masaccio je umro u vrlo ranoj dobi od samo 26 godina, tako da je uspio stvoriti samo razmjerno mali broj umjetničkih djela.
1896. rođen je Konstantin Rokosovski, sovjetski vojni zapovjednik iz razdoblja Drugog svjetskog rata. Bio je poljskog podrijetla, a postao je specifičan po tome što je dobio čak dva maršalska čina – onaj maršala Sovjetskog Saveza i onaj maršala Poljske. Rokosovski je rođen u Varšavi, poljskom gradu koji je u to doba bio u sastavu Ruskog Carstva.
Obitelj Rokosovski bila je poljskog plemićkog podrijetla, no Konstantin nije odrastao u bogatstvu. Ostao je razmjerno rano bez roditelja, a vojnikom je postao na početku Prvog svjetskog rata. Kasnije je ušao u Crvenu armiju, u kojoj je visoko napredovao. U međuratnom razdoblju završio je u zatvoru, tijekom Staljinovih čistki.
Proveo je u zatočeništvu cijeli niz godina, no uoči Drugog svjetskog rata bez obrazloženja je pušten na slobodu – Staljin je shvatio da mu je, ako želi pobijediti rat, potrebna pomoć iskusnih zapovjednika bez obzira na njihov osobni stav prema njemu. Vraćen je na zapovjedne pozicije u Crvenoj armiji, tako da je tijekom Drugog svjetskog rata odigrao veliku ulogu u strateškom planiranju većine sovjetskih vojnih operacija.
Čin maršala Sovjetskog Saveza dobio je 1944. godine, a nakon rata nagrađen je i dodatnim činom maršala Poljske, jer je po etničkom podrijetlu bio Poljak. Budući da je Poljska bila pod sovjetskim utjecajem, maršal Rokosovski postavljen je čak i na mjesto poljskog ministra obrane. Bio je na toj poziciji od 1952. do 1957. godine, a preminuo je 1968. u Moskvi, u dobi od 71 godine.
Jedan od najpoznatijih generala Američkog građanskog rata bio je pravnik i bankar William T. Sherman. Borio se na strani Sjevera. Shermanov cilj krajem 1864. godine bio je lučki grad Savannah u Georgiji. Taj grad držali su Britanci i lojalisti.
S vojskom od 62.000 ljudi krenuo je iz Atlante 15. studenog te umarširao u Savannu na današnji dan 1864. te ga zauzeo bez borbe. To je bilo prvi put da je Sherman primijenio taktiku spaljene zemlje. Vojnicima je čak naređeno da kradu namirnice te unište sve što im nije potrebno. Iza njih ostala je uništena i sva infrastruktura. Prema Shermanovoj procjeni učinjena šteta iznosila je oko 100 milijuna dolara. Nisu svi podržavali takav način ratovanja iako je uvelike oslabio južnjačke države. Nakon što je stigao u Savannu, poslao je telegram predsjedniku Lincolnu. Poručio je da mu predaje grad kao božićni poklon.
1140. godine dogodila se jedna od najneobičnijih opsada u srednjem vijeku. Naime, snage njemačkog kralja Konrada III. iz dinastije Hohenstaufen opsjele su grad Weinsberg sjeverno od današnjeg Stuttgarta. Radilo se o sukobu njemačkih dinastija Welf i Hohenstaufen, čije je dugotrajno povijesno suparništvo poznato i kao sukob gvelfa i gibelina.
Grad Weinsberg nije izdržao opsadu, no ženama poraženih branitelja učinjen je ustupak. Bilo dopušteno da napuste grad i da ponesu sa sobom sve što mogu nositi. One su to, prema predaji, lukavo iskoristile tako da su na leđima iznijele iz grada svoje muževe. Car Konrad III. Hohenstaufen je održao svoju zadanu riječ i na taj su način žene spasile svoje muževe
1872. britanski brod HMS Challenger (engl. Izazivač) isplovio je na prvu globalnu oceanografsku ekspediciju. Taj je brod postao toliko poznat da je po njemu mnogo godina kasnije nazvan jedan od američkih space shuttleova (Challenger koji je stradao u strahovitoj nesreći 1986. godine, uz pogibiju sedam astronauta). Po brodu HMS Challenger nazvana je i najdublja podmorska točka na planetu Zemlji – Challenger Deep na otprilike 10.900 metara
Na globalnu oceanografsku ekspediciju isplovio je HMS Challenger iz engleske luke Portsmoutha. Zapovijedao mu je kapetan (kasnije admiral) George Nares, koji se ranije proslavio kao zapovjednik prvog broda koji je prošao kroz Sueski kanal. Tijekom oceanografske ekspedicije HMS Challenger preplovio je oko 130.000 kilometara.
Posada HMS Challengera tijekom ekspedicije registrirala je oko 4700 novih biljnih i životinjskih vrsta. Izvršili su mnoga mjerenja morskih dubina, od kojih je najpoznatije ono u Marijanskom jarku u Tihom oceanu. Tamo su bacili sondu na dubinu od preko 8000 metara, a kasnije je njima u čast to područje, najdublje na čitavom svijetu, nazvano Challenger Deep.
Brod HMS Challenger oplovio je Atlantski, Indijski i Tihi ocean, a došao je i u blizinu Antarktike. Ekspedicija je završila u svibnju 1876. godine, nakon 1250 dana (od toga 713 na moru). Prevaljena udaljenost od oko 130.000 kilometara osobito je impresivna s obzirom da je HMS Challenger bio u načelu drveni brod s jedrima, a parni mu je stroj bio samo pomoćni oblik pogona.
1124 – Lamberto Scannabecchi postaje papa pod imenom Honorius II.
1898 – Marie Curie i Pierre Curie pronalaze radium.
1913 – U nedjeljnom izdanju New York Worlda pojavila se prva križaljka
1937 – U Los Angelesu održana premijera filma Walta Disneya "Snjeguljica i sedam patuljaka", prvog cjelovečernjeg crtanog filma u filmskoj historiji.
1941 – U mjestu Rudo u Bosni i Hercegovini osnovana Prva proleterska brigada kao prva "redovna" jedinica partizanske vojske. Do 1948. se taj dan slavio kao Dan Armije.
1958 – General Charles de Gaulle izabran za predsjednika Francuske
1968 – Lansirana letjelica Apollo 8
1988 – Libijski teroristi srušili avion iznad Lockerbie, u Škotskoj, poginulo 270 osoba
2007 – 9 novih zemalja implementiralo Schengenski sporazum za kopnene granice. To su Češka republika, Estonija, Mađarska, Latvija, Litvanija, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija.
Husinska buna je oružani otpor rudara rudnika Kreke protiv nasilja organa državne vlasti u toku generalnog štrajka rudara Bosne i Hercegovine, od 21. do 28. decembra 1920. godine, nazvan po rudarskom selu Husino kod Tuzle.
1832. godine egipatske vojne snage pobijedile su Osmanlije na njihovu teritoriju – kod grada Konye. Taj se grad nalazi duboko u unutrašnjosti današnje Republike Turske, na putu od Sredozemnog mora prema Ankari. Radilo se o Osmansko-egipatskom ratu, u kojem je egipatski vladar Muhamed Ali želio poraziti Osmansko Carstvo i pripojiti Egiptu velik dio osmanskih teritorija na Bliskom istoku.
Muhamed Ali podrijetlom je bio Albanac. Isprva je bio običan osmanski vojni zapovjednik, no uspio je postati egipatskim valijom (upraviteljem Egipta u službi turskih sultana). Kasnije se toliko osamostalio da je Egipat pod njim bio de facto nezavisna država, a veza s Osmanlijama postala je samo simbolička. Muhamed Ali nazivan je kedivom Egipta, a s Osmanskim Carstvom je i zaratio. Želio je Egiptu pripojiti Siriju, Palestinu i sva ostala područja između Male Azije i Sinaja.
Snage Muhameda Alija, nakon dubokog prodora u Malu Aziju, porazile su Osmanlije kod spomenute Konye. Pobjeda je bila tako potpuna da su egipatske jedinice mogle praktički nesmetano nastaviti dalje prema Carigradu i zauzeti ga. Ipak, sklopljen je mir, po kojem je Osmansko Carstvo dodijelilo Muhamedu Aliju upravu nad cijelim područjem od današnje južne Turske pa sve do Palestine. Time su pod egipatsku kontrolu došla područja današnjih država Sirije, Libanona, Izraela i Jordana. Muhamed Ali zavladao je i Sudanom na jugu, a privremeno i Arabijom na istoku. Jedno vrijeme njegove su snage držale pod okupacijom i Kretu, Cipar te Peloponez.
Na današnji dan rođen je znameniti uzgajivač pasa John “Jack” Russell, čije je ime danas širom svijeta poznato po pasmini Jack Russell terijera. Zanimljivo je da je Russell zapravo bio anglikanski svećenik, a da se uzgojem pasa bavio kao sporednim zanimanjem. Russell je rođen na jugozapadnoj obali Engleske, u grofoviji Devon. Školovao se na slavnom Oxfordskom sveučilištu.
Prema legendi, Russell je upravo na Oxfordu ugledao malog bijelog terijera sa smeđim mrljama oko očiju, na ušima i repu. Taj je psić, zapravo kujica, bila u vlasništvu nekog lokalnog mljekara. Russell je kupio tu kujicu i od nje su navodno potekli slavni psi pasmine Jack Russell terijer. Zanimljivo je da su ti psi izvorno bili namijenjeni lovu na lisice. Naime, Russell je bio lovački entuzijast. Pasmina Jack Russell terijera doista se odlikuje živahnošću i energijom, vjerojatno zbog tog lovačkog podrijetla.
1401. rođen je Masaccio, rođenim imenom Tommaso di Ser Giovanni di Mone Cassai, jedan od prvih znamenitih slikara talijanske rane renesanse (poznate i pod nazivom quattrocento, zbog vremenskog okvira 1400-tih godina). Rodio se u mjestu San Giovanni Valdarno u Toskani, otprilike trideset kilometara od Firence. Ime pod kojim je danas ponajviše poznat, Masaccio, nastalo je od njegovog rodnog imena Tommaso, skraćivanog u Maso.
Pretpostavlja se da je Masaccio već kao dječak postao šegrt slikarskog majstora, a u razvoj slikarske tehnike uveo je znatne promjene. Primjenom perspektive Masaccio je uspješno stvarao iluziju prostora, čime je iskoračio u smjeru renesansnog slikarstva. Napomenimo, slikari njegovog vremena još su pretežno pripadali razdoblju gotike, karakteristične za kasno razdoblje srednjeg vijeka širom Europe.
Jedno od Masacciovih glavnih djela nalazi se u kapeli Brancacci u firentinskoj crkvi Santa Maria del Carmine, a prikazuje prizore iz Biblije. Slavnim je postala i Masacciova freska Sveto Trojstvo u firentinskoj crkvi Santa Maria Novella, na kojem su Bog Otac, Isus Krist i Duh Sveti prikazani u trodimenzionalnom prostoru. Nažalost, Masaccio je umro u vrlo ranoj dobi od samo 26 godina, tako da je uspio stvoriti samo razmjerno mali broj umjetničkih djela.
1896. rođen je Konstantin Rokosovski, sovjetski vojni zapovjednik iz razdoblja Drugog svjetskog rata. Bio je poljskog podrijetla, a postao je specifičan po tome što je dobio čak dva maršalska čina – onaj maršala Sovjetskog Saveza i onaj maršala Poljske. Rokosovski je rođen u Varšavi, poljskom gradu koji je u to doba bio u sastavu Ruskog Carstva.
Obitelj Rokosovski bila je poljskog plemićkog podrijetla, no Konstantin nije odrastao u bogatstvu. Ostao je razmjerno rano bez roditelja, a vojnikom je postao na početku Prvog svjetskog rata. Kasnije je ušao u Crvenu armiju, u kojoj je visoko napredovao. U međuratnom razdoblju završio je u zatvoru, tijekom Staljinovih čistki.
Proveo je u zatočeništvu cijeli niz godina, no uoči Drugog svjetskog rata bez obrazloženja je pušten na slobodu – Staljin je shvatio da mu je, ako želi pobijediti rat, potrebna pomoć iskusnih zapovjednika bez obzira na njihov osobni stav prema njemu. Vraćen je na zapovjedne pozicije u Crvenoj armiji, tako da je tijekom Drugog svjetskog rata odigrao veliku ulogu u strateškom planiranju većine sovjetskih vojnih operacija.
Čin maršala Sovjetskog Saveza dobio je 1944. godine, a nakon rata nagrađen je i dodatnim činom maršala Poljske, jer je po etničkom podrijetlu bio Poljak. Budući da je Poljska bila pod sovjetskim utjecajem, maršal Rokosovski postavljen je čak i na mjesto poljskog ministra obrane. Bio je na toj poziciji od 1952. do 1957. godine, a preminuo je 1968. u Moskvi, u dobi od 71 godine.
Jedan od najpoznatijih generala Američkog građanskog rata bio je pravnik i bankar William T. Sherman. Borio se na strani Sjevera. Shermanov cilj krajem 1864. godine bio je lučki grad Savannah u Georgiji. Taj grad držali su Britanci i lojalisti.
S vojskom od 62.000 ljudi krenuo je iz Atlante 15. studenog te umarširao u Savannu na današnji dan 1864. te ga zauzeo bez borbe. To je bilo prvi put da je Sherman primijenio taktiku spaljene zemlje. Vojnicima je čak naređeno da kradu namirnice te unište sve što im nije potrebno. Iza njih ostala je uništena i sva infrastruktura. Prema Shermanovoj procjeni učinjena šteta iznosila je oko 100 milijuna dolara. Nisu svi podržavali takav način ratovanja iako je uvelike oslabio južnjačke države. Nakon što je stigao u Savannu, poslao je telegram predsjedniku Lincolnu. Poručio je da mu predaje grad kao božićni poklon.
1140. godine dogodila se jedna od najneobičnijih opsada u srednjem vijeku. Naime, snage njemačkog kralja Konrada III. iz dinastije Hohenstaufen opsjele su grad Weinsberg sjeverno od današnjeg Stuttgarta. Radilo se o sukobu njemačkih dinastija Welf i Hohenstaufen, čije je dugotrajno povijesno suparništvo poznato i kao sukob gvelfa i gibelina.
Grad Weinsberg nije izdržao opsadu, no ženama poraženih branitelja učinjen je ustupak. Bilo dopušteno da napuste grad i da ponesu sa sobom sve što mogu nositi. One su to, prema predaji, lukavo iskoristile tako da su na leđima iznijele iz grada svoje muževe. Car Konrad III. Hohenstaufen je održao svoju zadanu riječ i na taj su način žene spasile svoje muževe
1872. britanski brod HMS Challenger (engl. Izazivač) isplovio je na prvu globalnu oceanografsku ekspediciju. Taj je brod postao toliko poznat da je po njemu mnogo godina kasnije nazvan jedan od američkih space shuttleova (Challenger koji je stradao u strahovitoj nesreći 1986. godine, uz pogibiju sedam astronauta). Po brodu HMS Challenger nazvana je i najdublja podmorska točka na planetu Zemlji – Challenger Deep na otprilike 10.900 metara
Na globalnu oceanografsku ekspediciju isplovio je HMS Challenger iz engleske luke Portsmoutha. Zapovijedao mu je kapetan (kasnije admiral) George Nares, koji se ranije proslavio kao zapovjednik prvog broda koji je prošao kroz Sueski kanal. Tijekom oceanografske ekspedicije HMS Challenger preplovio je oko 130.000 kilometara.
Posada HMS Challengera tijekom ekspedicije registrirala je oko 4700 novih biljnih i životinjskih vrsta. Izvršili su mnoga mjerenja morskih dubina, od kojih je najpoznatije ono u Marijanskom jarku u Tihom oceanu. Tamo su bacili sondu na dubinu od preko 8000 metara, a kasnije je njima u čast to područje, najdublje na čitavom svijetu, nazvano Challenger Deep.
Brod HMS Challenger oplovio je Atlantski, Indijski i Tihi ocean, a došao je i u blizinu Antarktike. Ekspedicija je završila u svibnju 1876. godine, nakon 1250 dana (od toga 713 na moru). Prevaljena udaljenost od oko 130.000 kilometara osobito je impresivna s obzirom da je HMS Challenger bio u načelu drveni brod s jedrima, a parni mu je stroj bio samo pomoćni oblik pogona.
1124 – Lamberto Scannabecchi postaje papa pod imenom Honorius II.
1898 – Marie Curie i Pierre Curie pronalaze radium.
1913 – U nedjeljnom izdanju New York Worlda pojavila se prva križaljka
1937 – U Los Angelesu održana premijera filma Walta Disneya "Snjeguljica i sedam patuljaka", prvog cjelovečernjeg crtanog filma u filmskoj historiji.
1941 – U mjestu Rudo u Bosni i Hercegovini osnovana Prva proleterska brigada kao prva "redovna" jedinica partizanske vojske. Do 1948. se taj dan slavio kao Dan Armije.
1958 – General Charles de Gaulle izabran za predsjednika Francuske
1968 – Lansirana letjelica Apollo 8
1988 – Libijski teroristi srušili avion iznad Lockerbie, u Škotskoj, poginulo 270 osoba
2007 – 9 novih zemalja implementiralo Schengenski sporazum za kopnene granice. To su Češka republika, Estonija, Mađarska, Latvija, Litvanija, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
22.12.
1634. godine rođena je španjolska kraljica Marijana od Austrije, po kojoj se, između ostaloga, zovu Marijanski otoci u Tihom oceanu, kao i znamenita Marijanska brazda – najdublje morsko područje na cijelom svijetu. Njeno ime Marijana izvedenica je od punog imena Marija Ana. Rodila se u Bečkom Novom Mjestu kao pripadnica austrijske vladarske dinastije Habsburg. Otac joj je bio rimsko-njemački car Ferdinand III., koji je ujedno bio i hrvatsko-ugarski kralj te austrijski nadvojvoda.
Marijana je od rođenja imala titulu austrijske nadvojvotkinje. Već u dobi od 14 godina udala se za španjolskog kralja Filipa IV. iz dinastije Habsburg. Preselila se iz rodne Austrije na španjolski dvor. U to doba u Španjolskoj je djelovao znameniti slikar koji je po kraljevoj želji je naslikao Marijanin portret u punoj veličini, kad je ona bila u dobi od oko 19 godina. Godine 1656. naslikao je Velázquez još znamenitije djelo – Las Meninas – koje prikazuje Marijaninu malenu kćer Margaretu Tereziju okruženu dvorjanima. Na toj se slici kraljica Marijana, zajedno sa svojim suprugom Filipom IV., može vidjeti u odrazu zrcala koje visi na zidu. U doba izvedbe te slike Marijana je imala 21 godinu.
Kraljica Marijana postala je udovicom već u dobi od 30 godina. Novim je kraljem tada postao njen sin Karlo II., no budući da je on imao samo 3 godine, ona je postala namjesnicom (regentkinjom). Veliku je ulogu u vlasti tada dobio njen ispovjednik, isusovački svećenik Juan Everardo Nithard, koji je također bio iz Austrije. On je postao velikim inkvizitorom i jednim od vodećih upravljača prilika u državi. U to je doba isusovački misionar blaženi Diego Luis de San Vitores nazvao po kraljici Marijani tihooceanske Marijanske otoke (španj. Islas Marianas). Na tim je misijskim putovanjima uz Vitoresa sudjelovao i znameniti filipinski svetac Pedro Calungsod (obojica su na otoku Guamu ubijena kao mučenici).
1989. godine omogućen je prolaz kroz Brandenburška vrata u središtu Berlina, nakon uklanjanja barijera između istočnog i zapadnog dijela tog grada. Otvaranje Brandenburških vrata imalo je veliko simbolično značenje, u smislu ponovnog slobodnog komuniciranja između Zapadnog i Istočnog bloka, koji su bili razgraničeni tzv. Željeznog zavjesom tijekom više desetaka godina. Ta su vrata u fizičkom smislu značajan spomenik arhitekture, a bila su izgrađena još u 18. stoljeću. Tijekom Hladnog rata Brandenburška su vrata pripadala Istočnom Berlinu tj. Njemačkoj Demokratskoj Republici (DDR) jer je Berlinski zid prolazio nekoliko desetaka metara zapadno od njih. Uoči otvaranja na današnji dan istočnonjemački inženjeri i izvođači radova prokopali su prolaze kako bi se kroz barijeru moglo fizički proći. Na današnji dan njemački kancelar Helmut Kohl prošao je kroz vrata prema istočnom dijelu Berlina, gdje ga je dočekao Hans Modrow, posljednji premijer Istočne Njemačke. Kroz vrata su ubrzo prošle i tisuće građana u izrazito slavljeničkoj atmosferi.
Na današnji dan uhićen je rumunjski diktator Ceauşescu, čime je došao kraj njegovoj 24-godišnjoj vlasti u toj zemlji. Revolucija protiv njega izbila je nekoliko dana ranije i proširila se zemljom. Ceauşescu je mislio da može smiriti ustanike ponudivši im povišicu plaće za 5 – 10 %, no pokazalo se da je sve uzaludno. Dana 21. prosinca na skupu u Bukureštu, pokušao je održati govor pred velikim brojem okupljenih, koristeći se socijalističkom retorikom. Narod ga je nadglasao i tražio njegov odstup. Pogriješio je što odmah iste noći nije napustio zemlju. Umjesto toga pričekao je sljedeće jutro i opet pokušao ugušiti revoluciju. Bilo je prekasno.
Ceauşescu i njegova supruga Elena, koja je vršila funkciju potpredsjednice vlade i također je bila omražena, pobjegli su na današnji dan helikopterom iz Bukurešta. Pilot im je slagao da će uskoro biti u dometu protuzračnog oružja, pa se Ceauşescu uspaničio i naredio slijetanje. Na cesti su zaustavili automobil nekog lokalnog liječnika i tražili ga da ih poveze. Isprva ih je poslušao, no onda je odglumio kvar na motoru i zaustavio vozilo. Stopirali su drugi automobil, nekog lokalnog popravljača bicikala. On ih je odvezao do poljoprivrednog instituta u blizini, uvjerivši ih da će se tamo moći sakriti. Međutim, direktor te ustanove dao ih je zaključati i uskoro ih je uhitila policija. Odvedeni su u zatvor, gdje su zadržani do konačnog suđenja.
Zbog provala Slavena romanizirani se narod na dalmatinskoj obali najprije zatvorio u zidine. Budući da su Hrvati zaposjeli obradivu zemlju u blizini gradova, romanski stanovnici počeli su prelaziti na otoke. Tako su i zadarski otoci postali važni za preživljanje dotadašnjih (romanskih) Zadrana. Živjeli su u manjim naseljima te se bavili ribarstvom i uzgojem životinja.
Još na prijelazu 10. u 11. stoljeće vlasnici Dugog otoka bili su Zadrani i darovali posjed samostanu svetog Krševana iz Zadra. Već tada se spominju neko naselje i crkvica. I danas na otoku postoji lokacija koju otočani nazivaju Krševana polje. Međutim, naziv Dugog otoka u tom dokumentu je Tilagus, što se održalo u nazivu uvale Telašćica. Tako će se zvati do kraja 13. stoljeća. U listini s nadnevkom 22. prosinca 1376. prvi se put spominje latinski naziv Insula Magna, što se prevodi kao Dugi otok.
Krunidba Karla VI. Habsburškog, oca Marije Terezije, za njemačkog kralja održana je 22. prosinca 1711. godine u Frankfurtu. Karlo VI. u tom trenutku još uvijek je koristio titulu kralja Španjolske, jer je tijekom Rata za španjolsko nasljeđe pretendirao na tu titulu (taj je rat izbio nakon smrti posljednjeg muškog pripadnika španjolske grane dinastije Habsburg, a Karlo VI. određeno je vrijeme vladao iz Barcelone te je bio okrunjen za španjolskog kralja).
Krunidba Karla VI. Habsburškog u Frankfurtu obavljena je znamenitom srednjovjekovnom krunom koja se pripisuje Karlu Velikom, a danas se čuva u riznici bečkog Hofburga. Budući da u 18. stoljeću Habsburgovci nisu imali običaj obavljanja zasebne carske krunidbe u Rimu, pri kojima je nekoć careve krunio osobno papa, Karlo VI. koristio je odmah osim naslova njemačkog tj. rimskog kralja također i naslov cara Svetog Rimskog Carstva. Najstarija kći, Marija Terezija, rodila se 1717. godine tj. oko šest godina nakon spomenute krunidbe. Kako bi svojoj kćeri osigurao prijestolje, car Karlo VI. izdao je već 1713. godine Pragmatičku sankciju, po kojoj je u slučaju nedostatka sinova njegove posjede mogla naslijediti i žena.
1951. godine rođen je vojvoda od Westminstera – današnji najbogatiji Englez. Puno mu je ime Gerald Cavendish Grosvenor, a ima titule 6. vojvode od Westminstera, 8. markiza od Westminstera, 9. earla Grosvenora, 9. vikonta Belgravea te 9. baruna Grosvenora. Inače, titula vojvode najviša je aristokratska titula u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Njegovo bogatstvo prvenstveno leži u velikim zemljišnim posjedima u skupom dijelu Londona koji se zove Westminster, baš kao i njegova vojvodska titula. Njegova obitelj Grosvenor već je dugo vremena vlasnik velikog dijela londonskih četvrti Mayfair i Belgravia. Uostalom, poznati Grosvenor Square u Londonu nosi ime po njihovom prezimenu.
Prema popisu Sunday Times Rich List iz 2012. godine, bogatstvo vojvode od Westminstera iznosi 7,35 milijardi britanskih funti, što je više od 9 milijardi eura. Potrebno je napomenuti da u Londonu žive i bogatiji pojedinci, no oni nemaju britansko državljanstvo (npr. Indijac Lakshmi Mittal, Rus Roman Abramovič itd.)
1641. godine umro je Maximilien de Béthune, vojvoda od Sullyja. Doživio je za to vrijeme prilično visoku 83. godinu (rođen je još 1559. godine), a pripadao je plemićkoj obitelji de Béthune, jednoj od najstarijih u Francuskoj.
Maximilien de Béthune posjedovao je tijekom života praktički sve dostupne stupnjeve francuskih aristokratskih titula. Naime, bio je barun od Contija, Caussadea, Montricouxa, Montignyja, Breteuila i Francastela, vikont od Meauxa, grof od Mureta i Villebona, markiz od Rosnyja i Nogenta, suvereni princ (knez) od Boisbellea i Henrichemonta te vojvoda od Sullyja i pair Francuske. Budući da je titula vojvode i paira bila najviša u francuskoj aristokratskoj hijerarhiji, Maximilien de Béthune poznat je danas ponajviše kao vojvoda od Sullyja. Osim spomenutih nasljednih titula, vojvoda je bio i maršal Francuske, vrhovni nadglednik financija te veliki meštar artiljerije. U praksi je vojvoda od Sullyja funkcionirao kao prvi ministar (premijer) francuskog kralja Henrika IV. (prvog vladara iz dinastije Bourbon). Od vojvodinih dvoraca najpoznatiji su Sully-sur-Loire, po kojem je nosio vojvodsku titulu, te dvorac Rosny-sur-Seine. Spomenuti dvorac Sully-sur-Loire danas je jedan od najslavnijih u znamenitoj dolini rijeke Loire. U Parizu je vojvoda posjedovao palaču Sully, a nagomilao je bogatstvo koje je izazivalo zavist kod ostalih dvorjana. Preminuo je kod svog dvorca Villebon, oko 100 kilometara jugozapadno od Pariza.
U njemačkom mjestu Schmalkaldenu 22. prosinca 1530. počeli su pregovori o stvaranju saveza za obranu protestantizma i protiv rimsko-njemačkog cara Karla V. Habsburgovca. Sudjelovali su protestantski gradovi i teritoriji. Njihovi predstavnici došli su na poziv saskog kneza izbornika Johanna kako bi raspravili namjeru cara Karla V. da postavi svog brata Ferdinanda za rimskog kralja te sudske procese protiv protestantskih knezova i gradova. Dana 31. prosinca svi su potvrdili da će se međusobno podržavati i pomagati si Tako je osnovana Schmalkaldenska liga. Ugovor je službeno potpisan 27. veljače 1531. Ugovor je uključivao zajedničko djelovanje protiv svakog napada iz religijskih razloga.
Schmalkaldensku ligu podržavale su Francuska i Engleska, a rimsko-njemački car Karlo V. nije imao vremena baviti se protestantima zbog ratova protiv Osmanlija i Francuske. Tek nakon što je sklopio tajni sporazum s hesenskim grofom i mirovni sporazum s Francuskom, okrenuo se razbijanju protestantske lige. Carska vojska je 1547. pobijedila vojsku Schmalkaldenske lige čime je Liga prestala postojati.
Chico Mendes, brazilski društveni aktivist i borac za očuvanje amazonskih šuma i radničkih prava ubijen je 22. prosinca 1988. godine. Ubio ga je Darci Alves Da Silva, sin rančera u brazilskom gradu Xapuriju. Riječ je o gradu smještenom u blizini tromeđe Brazila, Bolivije i Perua, u brazilskoj saveznoj državi Acre.
Ta država jedna je od najmanjih u Brazilu po broju stanovnika, a uvelike je naseljavaju skupljači kaučuka. Chico Mendes također je radio kao skupljač kaučuka od svoje rane mladosti, a protivio se rančerima koji su željeli sječi amazonske prašume radi povećanja plantaža. Sudjelovao je u radničkom pokretu koji se borio za prava skupljača kaučuka, s ciljem osiguranja dostojanstvenog života tih radnika i njihovih obitelji. Zbog sukoba s lokalnim rančerima Mendes je na kraju izgubio život. Ubojica, spomenuti Darci Alves Da Silva osuđen je na zatvorsku kaznu.
1738. godine smaknuta je na vješalima Constantia Jones, stanovnica Londona optužena za krađu. U trenutku smaknuća imala je otprilike 30 godina života i bavila se prostitucijom, a za krađu ju je optužio jedan od njenih klijenata.
Taj je tužitelj svjedočio na sudu da mu je Constantia Jones ukrala 36 šilinga i pola gvineje iz džepa, što je ukupno vrijedilo nekoliko tadašnjih funti (u današnje bi vrijeme taj novac vrijedio nekoliko stotina britanskih funti). Na osnovu tog svjedočenja Constantia Jones osuđena je na vješanje, što je bila drastična kazna iz današnje perspektive. Vjerojatno je njeno zanimanje doprinijelo slabom položaju na sudu, unatoč tome što se prostitutke tada uglavnom toleriralo. Vješanje Constantije Jones izvršeno je na lokaciji Tyburn, tradicionalnom londonskom mjestu za takva događanja. Stratište Tyburn nalazilo se sjeverno od današnjeg Hyde Parka, stotinjak metara od znamenitog Govorničkog ugla.
1941. – Osnovana Prva proleterska brigada NOP-a u Rudom. Od 1948. se taj datum slavio kao Dan Jugoslovenske narodne armije.
1990. – Lech Wałęsa dao zakletvu kao predsjednik Poljske.
2001. – Na Univerzitetu Texas A&M u SAD-u rodila se CopyCat (CC), prva klonirana mačka.
2019. – Održani sedmi Predsjednički izbori u Hrvatskoj.
1634. godine rođena je španjolska kraljica Marijana od Austrije, po kojoj se, između ostaloga, zovu Marijanski otoci u Tihom oceanu, kao i znamenita Marijanska brazda – najdublje morsko područje na cijelom svijetu. Njeno ime Marijana izvedenica je od punog imena Marija Ana. Rodila se u Bečkom Novom Mjestu kao pripadnica austrijske vladarske dinastije Habsburg. Otac joj je bio rimsko-njemački car Ferdinand III., koji je ujedno bio i hrvatsko-ugarski kralj te austrijski nadvojvoda.
Marijana je od rođenja imala titulu austrijske nadvojvotkinje. Već u dobi od 14 godina udala se za španjolskog kralja Filipa IV. iz dinastije Habsburg. Preselila se iz rodne Austrije na španjolski dvor. U to doba u Španjolskoj je djelovao znameniti slikar koji je po kraljevoj želji je naslikao Marijanin portret u punoj veličini, kad je ona bila u dobi od oko 19 godina. Godine 1656. naslikao je Velázquez još znamenitije djelo – Las Meninas – koje prikazuje Marijaninu malenu kćer Margaretu Tereziju okruženu dvorjanima. Na toj se slici kraljica Marijana, zajedno sa svojim suprugom Filipom IV., može vidjeti u odrazu zrcala koje visi na zidu. U doba izvedbe te slike Marijana je imala 21 godinu.
Kraljica Marijana postala je udovicom već u dobi od 30 godina. Novim je kraljem tada postao njen sin Karlo II., no budući da je on imao samo 3 godine, ona je postala namjesnicom (regentkinjom). Veliku je ulogu u vlasti tada dobio njen ispovjednik, isusovački svećenik Juan Everardo Nithard, koji je također bio iz Austrije. On je postao velikim inkvizitorom i jednim od vodećih upravljača prilika u državi. U to je doba isusovački misionar blaženi Diego Luis de San Vitores nazvao po kraljici Marijani tihooceanske Marijanske otoke (španj. Islas Marianas). Na tim je misijskim putovanjima uz Vitoresa sudjelovao i znameniti filipinski svetac Pedro Calungsod (obojica su na otoku Guamu ubijena kao mučenici).
1989. godine omogućen je prolaz kroz Brandenburška vrata u središtu Berlina, nakon uklanjanja barijera između istočnog i zapadnog dijela tog grada. Otvaranje Brandenburških vrata imalo je veliko simbolično značenje, u smislu ponovnog slobodnog komuniciranja između Zapadnog i Istočnog bloka, koji su bili razgraničeni tzv. Željeznog zavjesom tijekom više desetaka godina. Ta su vrata u fizičkom smislu značajan spomenik arhitekture, a bila su izgrađena još u 18. stoljeću. Tijekom Hladnog rata Brandenburška su vrata pripadala Istočnom Berlinu tj. Njemačkoj Demokratskoj Republici (DDR) jer je Berlinski zid prolazio nekoliko desetaka metara zapadno od njih. Uoči otvaranja na današnji dan istočnonjemački inženjeri i izvođači radova prokopali su prolaze kako bi se kroz barijeru moglo fizički proći. Na današnji dan njemački kancelar Helmut Kohl prošao je kroz vrata prema istočnom dijelu Berlina, gdje ga je dočekao Hans Modrow, posljednji premijer Istočne Njemačke. Kroz vrata su ubrzo prošle i tisuće građana u izrazito slavljeničkoj atmosferi.
Na današnji dan uhićen je rumunjski diktator Ceauşescu, čime je došao kraj njegovoj 24-godišnjoj vlasti u toj zemlji. Revolucija protiv njega izbila je nekoliko dana ranije i proširila se zemljom. Ceauşescu je mislio da može smiriti ustanike ponudivši im povišicu plaće za 5 – 10 %, no pokazalo se da je sve uzaludno. Dana 21. prosinca na skupu u Bukureštu, pokušao je održati govor pred velikim brojem okupljenih, koristeći se socijalističkom retorikom. Narod ga je nadglasao i tražio njegov odstup. Pogriješio je što odmah iste noći nije napustio zemlju. Umjesto toga pričekao je sljedeće jutro i opet pokušao ugušiti revoluciju. Bilo je prekasno.
Ceauşescu i njegova supruga Elena, koja je vršila funkciju potpredsjednice vlade i također je bila omražena, pobjegli su na današnji dan helikopterom iz Bukurešta. Pilot im je slagao da će uskoro biti u dometu protuzračnog oružja, pa se Ceauşescu uspaničio i naredio slijetanje. Na cesti su zaustavili automobil nekog lokalnog liječnika i tražili ga da ih poveze. Isprva ih je poslušao, no onda je odglumio kvar na motoru i zaustavio vozilo. Stopirali su drugi automobil, nekog lokalnog popravljača bicikala. On ih je odvezao do poljoprivrednog instituta u blizini, uvjerivši ih da će se tamo moći sakriti. Međutim, direktor te ustanove dao ih je zaključati i uskoro ih je uhitila policija. Odvedeni su u zatvor, gdje su zadržani do konačnog suđenja.
Zbog provala Slavena romanizirani se narod na dalmatinskoj obali najprije zatvorio u zidine. Budući da su Hrvati zaposjeli obradivu zemlju u blizini gradova, romanski stanovnici počeli su prelaziti na otoke. Tako su i zadarski otoci postali važni za preživljanje dotadašnjih (romanskih) Zadrana. Živjeli su u manjim naseljima te se bavili ribarstvom i uzgojem životinja.
Još na prijelazu 10. u 11. stoljeće vlasnici Dugog otoka bili su Zadrani i darovali posjed samostanu svetog Krševana iz Zadra. Već tada se spominju neko naselje i crkvica. I danas na otoku postoji lokacija koju otočani nazivaju Krševana polje. Međutim, naziv Dugog otoka u tom dokumentu je Tilagus, što se održalo u nazivu uvale Telašćica. Tako će se zvati do kraja 13. stoljeća. U listini s nadnevkom 22. prosinca 1376. prvi se put spominje latinski naziv Insula Magna, što se prevodi kao Dugi otok.
Krunidba Karla VI. Habsburškog, oca Marije Terezije, za njemačkog kralja održana je 22. prosinca 1711. godine u Frankfurtu. Karlo VI. u tom trenutku još uvijek je koristio titulu kralja Španjolske, jer je tijekom Rata za španjolsko nasljeđe pretendirao na tu titulu (taj je rat izbio nakon smrti posljednjeg muškog pripadnika španjolske grane dinastije Habsburg, a Karlo VI. određeno je vrijeme vladao iz Barcelone te je bio okrunjen za španjolskog kralja).
Krunidba Karla VI. Habsburškog u Frankfurtu obavljena je znamenitom srednjovjekovnom krunom koja se pripisuje Karlu Velikom, a danas se čuva u riznici bečkog Hofburga. Budući da u 18. stoljeću Habsburgovci nisu imali običaj obavljanja zasebne carske krunidbe u Rimu, pri kojima je nekoć careve krunio osobno papa, Karlo VI. koristio je odmah osim naslova njemačkog tj. rimskog kralja također i naslov cara Svetog Rimskog Carstva. Najstarija kći, Marija Terezija, rodila se 1717. godine tj. oko šest godina nakon spomenute krunidbe. Kako bi svojoj kćeri osigurao prijestolje, car Karlo VI. izdao je već 1713. godine Pragmatičku sankciju, po kojoj je u slučaju nedostatka sinova njegove posjede mogla naslijediti i žena.
1951. godine rođen je vojvoda od Westminstera – današnji najbogatiji Englez. Puno mu je ime Gerald Cavendish Grosvenor, a ima titule 6. vojvode od Westminstera, 8. markiza od Westminstera, 9. earla Grosvenora, 9. vikonta Belgravea te 9. baruna Grosvenora. Inače, titula vojvode najviša je aristokratska titula u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Njegovo bogatstvo prvenstveno leži u velikim zemljišnim posjedima u skupom dijelu Londona koji se zove Westminster, baš kao i njegova vojvodska titula. Njegova obitelj Grosvenor već je dugo vremena vlasnik velikog dijela londonskih četvrti Mayfair i Belgravia. Uostalom, poznati Grosvenor Square u Londonu nosi ime po njihovom prezimenu.
Prema popisu Sunday Times Rich List iz 2012. godine, bogatstvo vojvode od Westminstera iznosi 7,35 milijardi britanskih funti, što je više od 9 milijardi eura. Potrebno je napomenuti da u Londonu žive i bogatiji pojedinci, no oni nemaju britansko državljanstvo (npr. Indijac Lakshmi Mittal, Rus Roman Abramovič itd.)
1641. godine umro je Maximilien de Béthune, vojvoda od Sullyja. Doživio je za to vrijeme prilično visoku 83. godinu (rođen je još 1559. godine), a pripadao je plemićkoj obitelji de Béthune, jednoj od najstarijih u Francuskoj.
Maximilien de Béthune posjedovao je tijekom života praktički sve dostupne stupnjeve francuskih aristokratskih titula. Naime, bio je barun od Contija, Caussadea, Montricouxa, Montignyja, Breteuila i Francastela, vikont od Meauxa, grof od Mureta i Villebona, markiz od Rosnyja i Nogenta, suvereni princ (knez) od Boisbellea i Henrichemonta te vojvoda od Sullyja i pair Francuske. Budući da je titula vojvode i paira bila najviša u francuskoj aristokratskoj hijerarhiji, Maximilien de Béthune poznat je danas ponajviše kao vojvoda od Sullyja. Osim spomenutih nasljednih titula, vojvoda je bio i maršal Francuske, vrhovni nadglednik financija te veliki meštar artiljerije. U praksi je vojvoda od Sullyja funkcionirao kao prvi ministar (premijer) francuskog kralja Henrika IV. (prvog vladara iz dinastije Bourbon). Od vojvodinih dvoraca najpoznatiji su Sully-sur-Loire, po kojem je nosio vojvodsku titulu, te dvorac Rosny-sur-Seine. Spomenuti dvorac Sully-sur-Loire danas je jedan od najslavnijih u znamenitoj dolini rijeke Loire. U Parizu je vojvoda posjedovao palaču Sully, a nagomilao je bogatstvo koje je izazivalo zavist kod ostalih dvorjana. Preminuo je kod svog dvorca Villebon, oko 100 kilometara jugozapadno od Pariza.
U njemačkom mjestu Schmalkaldenu 22. prosinca 1530. počeli su pregovori o stvaranju saveza za obranu protestantizma i protiv rimsko-njemačkog cara Karla V. Habsburgovca. Sudjelovali su protestantski gradovi i teritoriji. Njihovi predstavnici došli su na poziv saskog kneza izbornika Johanna kako bi raspravili namjeru cara Karla V. da postavi svog brata Ferdinanda za rimskog kralja te sudske procese protiv protestantskih knezova i gradova. Dana 31. prosinca svi su potvrdili da će se međusobno podržavati i pomagati si Tako je osnovana Schmalkaldenska liga. Ugovor je službeno potpisan 27. veljače 1531. Ugovor je uključivao zajedničko djelovanje protiv svakog napada iz religijskih razloga.
Schmalkaldensku ligu podržavale su Francuska i Engleska, a rimsko-njemački car Karlo V. nije imao vremena baviti se protestantima zbog ratova protiv Osmanlija i Francuske. Tek nakon što je sklopio tajni sporazum s hesenskim grofom i mirovni sporazum s Francuskom, okrenuo se razbijanju protestantske lige. Carska vojska je 1547. pobijedila vojsku Schmalkaldenske lige čime je Liga prestala postojati.
Chico Mendes, brazilski društveni aktivist i borac za očuvanje amazonskih šuma i radničkih prava ubijen je 22. prosinca 1988. godine. Ubio ga je Darci Alves Da Silva, sin rančera u brazilskom gradu Xapuriju. Riječ je o gradu smještenom u blizini tromeđe Brazila, Bolivije i Perua, u brazilskoj saveznoj državi Acre.
Ta država jedna je od najmanjih u Brazilu po broju stanovnika, a uvelike je naseljavaju skupljači kaučuka. Chico Mendes također je radio kao skupljač kaučuka od svoje rane mladosti, a protivio se rančerima koji su željeli sječi amazonske prašume radi povećanja plantaža. Sudjelovao je u radničkom pokretu koji se borio za prava skupljača kaučuka, s ciljem osiguranja dostojanstvenog života tih radnika i njihovih obitelji. Zbog sukoba s lokalnim rančerima Mendes je na kraju izgubio život. Ubojica, spomenuti Darci Alves Da Silva osuđen je na zatvorsku kaznu.
1738. godine smaknuta je na vješalima Constantia Jones, stanovnica Londona optužena za krađu. U trenutku smaknuća imala je otprilike 30 godina života i bavila se prostitucijom, a za krađu ju je optužio jedan od njenih klijenata.
Taj je tužitelj svjedočio na sudu da mu je Constantia Jones ukrala 36 šilinga i pola gvineje iz džepa, što je ukupno vrijedilo nekoliko tadašnjih funti (u današnje bi vrijeme taj novac vrijedio nekoliko stotina britanskih funti). Na osnovu tog svjedočenja Constantia Jones osuđena je na vješanje, što je bila drastična kazna iz današnje perspektive. Vjerojatno je njeno zanimanje doprinijelo slabom položaju na sudu, unatoč tome što se prostitutke tada uglavnom toleriralo. Vješanje Constantije Jones izvršeno je na lokaciji Tyburn, tradicionalnom londonskom mjestu za takva događanja. Stratište Tyburn nalazilo se sjeverno od današnjeg Hyde Parka, stotinjak metara od znamenitog Govorničkog ugla.
1941. – Osnovana Prva proleterska brigada NOP-a u Rudom. Od 1948. se taj datum slavio kao Dan Jugoslovenske narodne armije.
1990. – Lech Wałęsa dao zakletvu kao predsjednik Poljske.
2001. – Na Univerzitetu Texas A&M u SAD-u rodila se CopyCat (CC), prva klonirana mačka.
2019. – Održani sedmi Predsjednički izbori u Hrvatskoj.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
23.12.
Fridrik August I. iz dinastije Wettin, prvi kralj Saske, rođen je 23. prosinca 1750. godine. Rodio se u saskoj glavnoj prijestolnici, Dresdenu, a vladarom Saske postao je u dobi od samo dvanaest godina, jer mu je otac preminuo mlad. Zatim je Fridrik August I. vladao do smrti 1827. godine, tj. više od 60 godina. Isprva je imao samo vladarski naslov kneza izbornika Saske, no 1806. godine uzvišen je na položaj kralja Saske.
Tijekom Napoleonskog razdoblja nosio je i titulu varšavskog vojvode, kao monarh francuske vazalne države zvane Varšavsko Vojvodstvo. Fridriku Augustu I. zamalo je izmaknula i mnogo veća vlast. Naime, njegova baka Marija Josipa trebala je po dogovorima s početka 18. stoljeća umjesto Marije Terezije naslijediti posjede dinastije Habsburg, koji su uključivali Austriju, Češku, Ugarsku, Hrvatsku i područje današnje Belgije. Djed Fridrika Augusta I. bio je poljski kralj i suprug spomenute Marije Josipe, pa je Fridrik August I. mogao teoretski naslijediti gotovo cijeli srednjoeuropski prostor (Habsburšku Monarhiju, Kraljevinu Poljsku i Sasku) da Marija Terezija nije postala nasljedicom umjesto spomenute bake. Svjetska povijest vjerojatno bi bila uvelike različita da je još u 18. stoljeću bila stvorena toliko velika monarhija na graničnom rusko-njemačkom prostoru.
1777. godine rođen je ruski car Aleksandar I., slavan po pobjedi nad francuskim carem Napoleonom Bonaparteom. Car Aleksandar I. nominalno je pripadao dinastiji Romanov, no u stvarnosti je bio izdanak dinastije Schleswig-Holstein-Gottorp, koja je predstavljala granu sjevernonjemačke dinastije Oldenburg. Aleksandar I. bio je unuk znamenite carice Katarine II. Velike, koja je bila praktički u potpunosti njemačkog podrijetla u etničkom i kulturnom smislu. S druge strane, Aleksandar I. bio je prapraunuk ruskog cara Petra Velikog, i to po carevoj kćeri Ani Petrovni.
Aleksandar je rođen u Sankt Peterburgu, a odgojen je na dvoru svoje bake – spomenute carice Katarine II. Velike – koja je izrazito dugo vladala Ruskim Carstvom. U trenutku kad je ona preminula (1796. godine) imao je Aleksandar već punih 18 god
1643. može se smatrati simboličnim začetkom Hrvatskog državnog arhiva, koji je svoje ishodište imao u tzv. Škrinji privilegija (lat. Cista privilegiorum). U tu je drvenu škrinju tadašnji vrhovni poreznik i blagajnik KraljevstvaIvan Zakmardi dao pohranitiisprave, zakone i privilegije Hrvatskoga Kraljevstva dostupne u to vrijeme. Drvena škrinja, koja je služila za pohranu navedenih predmeta čuva se danas u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Na svojoj prednjoj strani ima naslikane grbove Hrvatske i Slavonije, aimala je zaštitnu bravu koja se otključavala s tri različita ključa (jedan je svojedobno čuvao ban, drugi podban, a treći protonotar).Hrvatski državni arhiv s vremenom je narastao na svoj današnji opseg. Danas je smješten u zgradi na Marulićevom trgu u Zagrebu, jednoj od arhitektonski najvrednijih građevina u hrvatskom glavnom gradu.
619 – Bonifatius V postaje papa
1864 – Paragvaj napada Brazil, što je bio početak rata koji je trajao do 1870.
1864 – Prvo izdanje švedskih dnevnih novina Dagens Nyheter
1947 – AT&T Bell demonstrovao prvi tranzistor.
1948 – U Tokiju su pogubljeni bivši japanski premijer Hideki Tojo i još šestorica bivših visokih funkcionera, koje je Međunarodni vojni sud osudio na smrt zbog zločina protiv čovječnosti u Drugom svjetskom ratu.
1954 – Dr. Joseph E. Murray u Bostonu, Massachusetts izvršio prvu transplantaciju bubrega.
1966 – Svjetska premijera Sergio Leoneovog filma "Il Buono, Il Brutto, Il Cattivo" (" Dobar, loš, zao")
Fridrik August I. iz dinastije Wettin, prvi kralj Saske, rođen je 23. prosinca 1750. godine. Rodio se u saskoj glavnoj prijestolnici, Dresdenu, a vladarom Saske postao je u dobi od samo dvanaest godina, jer mu je otac preminuo mlad. Zatim je Fridrik August I. vladao do smrti 1827. godine, tj. više od 60 godina. Isprva je imao samo vladarski naslov kneza izbornika Saske, no 1806. godine uzvišen je na položaj kralja Saske.
Tijekom Napoleonskog razdoblja nosio je i titulu varšavskog vojvode, kao monarh francuske vazalne države zvane Varšavsko Vojvodstvo. Fridriku Augustu I. zamalo je izmaknula i mnogo veća vlast. Naime, njegova baka Marija Josipa trebala je po dogovorima s početka 18. stoljeća umjesto Marije Terezije naslijediti posjede dinastije Habsburg, koji su uključivali Austriju, Češku, Ugarsku, Hrvatsku i područje današnje Belgije. Djed Fridrika Augusta I. bio je poljski kralj i suprug spomenute Marije Josipe, pa je Fridrik August I. mogao teoretski naslijediti gotovo cijeli srednjoeuropski prostor (Habsburšku Monarhiju, Kraljevinu Poljsku i Sasku) da Marija Terezija nije postala nasljedicom umjesto spomenute bake. Svjetska povijest vjerojatno bi bila uvelike različita da je još u 18. stoljeću bila stvorena toliko velika monarhija na graničnom rusko-njemačkom prostoru.
1777. godine rođen je ruski car Aleksandar I., slavan po pobjedi nad francuskim carem Napoleonom Bonaparteom. Car Aleksandar I. nominalno je pripadao dinastiji Romanov, no u stvarnosti je bio izdanak dinastije Schleswig-Holstein-Gottorp, koja je predstavljala granu sjevernonjemačke dinastije Oldenburg. Aleksandar I. bio je unuk znamenite carice Katarine II. Velike, koja je bila praktički u potpunosti njemačkog podrijetla u etničkom i kulturnom smislu. S druge strane, Aleksandar I. bio je prapraunuk ruskog cara Petra Velikog, i to po carevoj kćeri Ani Petrovni.
Aleksandar je rođen u Sankt Peterburgu, a odgojen je na dvoru svoje bake – spomenute carice Katarine II. Velike – koja je izrazito dugo vladala Ruskim Carstvom. U trenutku kad je ona preminula (1796. godine) imao je Aleksandar već punih 18 god
1643. može se smatrati simboličnim začetkom Hrvatskog državnog arhiva, koji je svoje ishodište imao u tzv. Škrinji privilegija (lat. Cista privilegiorum). U tu je drvenu škrinju tadašnji vrhovni poreznik i blagajnik KraljevstvaIvan Zakmardi dao pohranitiisprave, zakone i privilegije Hrvatskoga Kraljevstva dostupne u to vrijeme. Drvena škrinja, koja je služila za pohranu navedenih predmeta čuva se danas u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Na svojoj prednjoj strani ima naslikane grbove Hrvatske i Slavonije, aimala je zaštitnu bravu koja se otključavala s tri različita ključa (jedan je svojedobno čuvao ban, drugi podban, a treći protonotar).Hrvatski državni arhiv s vremenom je narastao na svoj današnji opseg. Danas je smješten u zgradi na Marulićevom trgu u Zagrebu, jednoj od arhitektonski najvrednijih građevina u hrvatskom glavnom gradu.
619 – Bonifatius V postaje papa
1864 – Paragvaj napada Brazil, što je bio početak rata koji je trajao do 1870.
1864 – Prvo izdanje švedskih dnevnih novina Dagens Nyheter
1947 – AT&T Bell demonstrovao prvi tranzistor.
1948 – U Tokiju su pogubljeni bivši japanski premijer Hideki Tojo i još šestorica bivših visokih funkcionera, koje je Međunarodni vojni sud osudio na smrt zbog zločina protiv čovječnosti u Drugom svjetskom ratu.
1954 – Dr. Joseph E. Murray u Bostonu, Massachusetts izvršio prvu transplantaciju bubrega.
1966 – Svjetska premijera Sergio Leoneovog filma "Il Buono, Il Brutto, Il Cattivo" (" Dobar, loš, zao")
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
25.12.
1763. godine rođen je u Francuskoj čovjek koji je izmislio doista zanimljiv rani sustav prenošenja informacija na velike udaljenosti. Smatraju ga ocem modernih telekomunikacija, jer je njegov sustav bio prvi praktični komunikacijski sustav velikog dometa.
Ime mu je bilo Claude Chappe i rođen je kao unuk jednog francuskog baruna. Claude Chappe zajedno je s braćom 1792. godine postavio prvi sustav za daleku dojavu. Radilo se o nizu kula koje su bile poredane u liniji od Pariza do Lillea. Na vrhu svake kule nalazio se uređaj s prečkama koje su se mogle pomicati i bile su vidljive iz velike udaljenosti. Operater bi na kuli pomoću dalekozora motrio susjednu kulu i kad bi vidio koji znak ona šalje, postavio bi i sam takav znak na vrh svoje kule. Tako su se informacije brzo širile stotinama kilometara.Chappeov uređaj dobio je naziv telegraphe (od grčkog tele – daleko i graphein – pisati). Bio je to zapravo tzv. optički telegraf, za razliku od kasnijih električnih. Koristio se i naziv semaphore za isti sustav, no ta je riječ kasnije promijenila značenje u uređaj za prometnu signalizaciju.
U Ostrogonu je (mađ. Esztergom) oko 975. godine rođen Vajk, sin ugarskoga velikoga kneza iz dinastije Arpadovića. Krstio se kao mladić, a nakon očeve smrti i sukoba za prijestolje okrunjen je za prvog ugarskog kralja na Božić 1000. godine kao Stjepan I (mađ. István). Prema legendi krunu mu je poslao papa Silvestar II.
Stjepan I. osnovao je prve mađarske županije i nadbiskupije. Njegovo pismo upućeno sinu Emeriku smatra se najznačajnijim književnim djelom toga razdoblja:
“Predragi sine, slatkoćo mog srca, nado budućeg naraštaja, molim i zapovijedam da – nadasve i u svemu poduprt pobožnošću – ne budeš naklon samo rodbini i srodstvu, prinčevima, knezovima, bogatašima, susjedima i svojim stanovnicima, već i strancima. Svima koji dođu k tebi. Blagonaklonost te vodi najvećem blaženstvu. Budi milosrdan prema svima koji trpe nasilje. U svom srcu imaj stalno na pameti Gospodinov primjer: Milosrđe hoću, a ne žrtvu. Sa svima budi strpljiv, ne samo s moćnima, nego i s onima koji su bez vlasti.”
Nakon smrti 15.8.1038. proglašen je svecem, a danas se štuje i kao svetac zaštitnik Mađarske. Zagrebačka katedrala posvećena je (osim Gospinu uznesenju) i mađarskom kralju sv. Stjepanu I.
1789. godine u Weimaru je rođen August von Goethe, sin znamenitog Johanna Wolfganga von Goethea. On mu je bio jedino dijete koje je doživjelo odraslu dob. Naime, premda se Johannu Wolfgangu von Goetheu rodilo petero djece, jedno je bilo mrtvorođenče, a troje je umrlo nakon nekoliko dana ili tjedana po rođenju.
Njegov otac Johann Wolfgang von Goethe imao je u trenutku sinovog rođenja 40 godina. Budući da je slavni književnik dobio 1782. plemnićku titulu, mladi je August već od rođenja bio von Goethe (prepozicija von u njemačkim je zemljama označavala pripadnost plemstvu).
August von Goethe, poput svog oca, dobio je položaj na dvoru u Weimaru (nekoć je Weimar bio glavni grad malene njemačke državice pod vlašću vojvoda od Sachsen-Weimar-Eisenacha). Ta je državica stekla veći ugled kad je iz statusa vojvodstva unaprijeđena 1815. godine u status velikog vojvodstva (njem. Großherzogtum). Poput oca, August von Goethe izveo je veliko putovanje po Italiji.
Umro je čak prije svog oca, slavnog književnika. Naime, August je preminuo već 1830. godine, u dobi od samo 40 godina. Smrt ga je zadesila upravo na spomenutom proputovanju po Italiji, tako da je umro u Rimu, vjerojatno od zarazne bolesti variole.
1828. godine rođen je princ Felix zu Salm-Salm, vojni časnik i plaćenik. Rodio se u dvorcu Anholt, glavnoj rezidenciji kneževske obitelji Salm-Salm. Njegov otac, knez Florentin zu Salm-Salm, pripadao je dinastiji koja je nekoć posjedovla vlastitu državu. Kneževina Salm nalazila se na granici između Njemačke i Nizozemske, nedaleko od rijeke Rajne. Spomenuti dvorac Anholt može se vidjeti čak i danas, a nalazi se samo oko kilometar i pol od njemačko-nizozemske granice (s njene njemačke strane). Inače, dinastija Salm svoje je ime dobila izvorno prema dvorcu Salm na području Ardena u današnjoj Belgiji. U trenutku kad se princ Felix rodio njegova obitelj, doduše, nije više posjedovala vlastitu državu, ali je imala specijalan status po kojem je mogla stupati u brak čak i s pripadnicima europskih kraljevskih i carskih dinastija.
Princ Felix već se u mladosti počeo školovati za vojnog časnika, a u dvadesetim godinama života ušao je u Austrijsku vojsku. Premda je uspješno sudjelovao u nizu okršaja, na kraju je ostao osramoćen zbog velikog duga koji je napravio kartanjem. Napustio je Europu i 1861. godine doplovio u SAD, gdje je iste godine započeo Građanski rat. Princ Felix zu Salm-Salm pridružio se Sjevernjačkoj vojsci, u kojoj je bilo i drugih časnika njemačkog podrijetla. Naposljetku je u toj vojsci princ dospio do privremenog čina generala, a ubrzo nakon završetka Građanskog rata otišao je u Meksiko, pomoći tamošnjem caru Maksimilijanu Habsburškom-Lotarinškom. Car ga je imenovao svojim vojnim pobočnikom, a princ Felix sudjelovao je u bitki protiv republikanskih snaga Benita Juáreza. Nakon što je car Maksimilijan poražen Juárezovi su ljudi princa Felixa osudili na smrt, no pomilovan je 1867. godine (car je smaknut). Princ se vratio u Europu i ušao u Prusku vojsku, u kojoj je i poginuo tijekom Francusko-pruskog rata 1870. godine, u razmjerno mladoj dobi od 41 godine.
800. godine, u crkvi sv. Petra u Vatikanu Karlo Veliki krunjen za cara obnovljenog Rimskog Carstva. Podsjetimo da se Zapadno Rimsko Carstvo ugasilo 476. godine, a ovim je činom nakon 324 godine obnovljeno. Priča kaže da je na taj Božić Karlo došao u crkvu sv. Petra na misu i da se nije namjeravao okruniti za cara. Papa sv. Leon III. iznenada mu je stavio krunu na glavu i proglasio ga je carem. Na to su mu se svi, uključujući papu, poklonili. Karlo je bio zatečen, i kasnije je izjavio da ne bi tog dana išao u crkvu premda je bio Božić, samo da je znao što ga čeka. Obnovljeno carstvo trajalo je do 1806. godine, dakle, više od 1000 godina.
1820. godine umro je poznati Napoleonov ministar Joseph Fouché. Za vrijeme Bonaparteove vlasti nad Francuskom držao je moćan položaj ministra policije (franc. Ministre de la Police). Kraće vrijeme bio je i francuski ministar unutarnjih poslova (franc. Ministre de l’Intérieur). U ekranizaciji Napoleonova života iz 2002. godine (miniserija Napoleon – koja je po trošku od oko 46 milijuna dolara bila najskuplja europska miniserija), ministra Josepha Fouchéa glumio je poznati Gérard Depardieu.
Joseph Fouché bio je čak deset godina stariji od Napoleona Bonapartea. Fouché je postao utjecajan jakobinac još prije nego je Bonaparte postao poznat u Francuskoj. Izgleda da je za vrijeme Francuske revolucije bio izrazito antiklerikalno raspoložen, a sudjelovao je u strogom kažnjavanju i smaknućima brojnih kontrarevolucionara.
Godina 1799. postao je Fouché ministar policije, upravo uoči doba kad je Napoleon kao konzul preuzeo vlast u Francuskoj. Položaj ministra policije držao je Fouché tijekom devet godina.
1100. godine, okrunjen je prvi križarski kralj Jeruzalema. Ime mu je bilo Baldvin, a potjecao je iz slavne obitelji grofova od Boulogne. Ta je francuska dinastija nosila ime po gradu Boulogne na obali kanala La Manche, južno od Calaisa. Jeruzalem su križari osvojili od muslimana prethodne godine (1099.) tijekom Prvog križarskog rata.
Kralj Baldvin bio je jedan od vođa Prvog križarskog rata, ali je bio podređen svojoj starijoj braći. Naime, među križarima bila su tri brata iz obitelji Boulogne. Najstariji brat zvao se Eustahije i on je po zakonu prvorođenja bio vladajući grof od Boulogne. Srednji brat zvao se Godefroy od Bouillona i on je po osvajanju Jeruzalema postao prvi vladar križarske države. Međutim, nije uzeo titulu kralja, nego mnogo ponizniju titulu branitelj Svetog Groba (misli se na Kristov grob u Jeruzalemu). Tek kad je Godefroy umro, naslijedio ga je treći i najmlađi od braće – Baldvin kao prvi koji je otvoreno uzeo titulu jeruzalemskog kralja. Ceremonija krunidbe održana je u znamenitom gradiću Betlehemu, mjestu Kristova rođenja (Betlehem se nalazi samo oko 7 kilometara južno od Jeruzalema).
Za svog kraljevanja Baldvin I. osvojio je Akru, Bejrut i Sidon, proširio granice križarske kraljevine i potisnuo Egipćane do Crvenog mora. Umro tijekom vojnog pohoda protiv Egipćana kod mjesta Ariš, 50-ak kilometara od današnjeg područja Gaze, 1118. godine. Pokopan je u znamenitoj Bazilici Svetog Groba u Jeruzalemu. Smatra se utemeljiteljem latinskog Jeruzalemskog Kraljevstva.
1130. godine, upravo na Božić, okrunjen je u Palermu prvi kralj Sicilije, Roger II. iz dinastije Hauteville. Bio je normanskog podrijetla, kao unuk Tankreda od Hautevillea, feudalca vikinškog podrijetla (Normani su bili potomci osvajača koji su iz sjeverne Europe doselili u Normandiju u ranom srednjem vijeku). Otac Rogera II., Roger I. de Hauteville, doselio se 1057. godine s područja današnje Francuske u južnu Italiju.
Zajedno sa svojom braćom i polubraćom uspio je Roger I. zavladati većim dijelom južne Italije, stekavši za sebe Siciliju. Nosio je titulu grofa Sicilije, koju je kasnije naslijedio njegov spomenuti sin Roger II. (koji je ujedno postao vojvodom Apulije i Kalabrije te knezom Taranta, a polagao je naposljetku pravo na sve posjede dinastije Hauteville u južnoj Italiji). Spomenute 1130. godine okrunio se Roger II. za kralja Sicilije (lat. rex Siciliae) čime je i formalno potvrdio svoju veliku moć. U Palermu je Roger II. imao sjajan dvor, na kojem su se spajali utjecaji normanske, arapske i bizantske kulture. Među učenim ljudima u njegovoj službi bio je znameniti arapski geograf El Idrizi, koji je kralju posvetio svoje glavno djelo. Roger II. uspio je svoju vlast proširiti i na Afriku, i to na područje današnjeg Tunisa i sjeverozapadne Libije. Nakon više od dvadeset godina kraljevske vladavine preminuo je Roger II. u Palermu 1154. godine, u 59. godini.
1909. godine rođen je znameniti automobilski inženjer neobičnog imena – Zora Arkus-Duntov. Podrijetlom je bio ruski Židov i živio je u djetinjstvu u Lenjingradu, a doselio se u Sjedinjene Američke Države tek nakon Drugog svjetskog rata.
Dobio je 1953. posao u Chevroletu, poznatoj automobilskoj kompaniji iz Detroita, i to nakon što je glavnom inženjeru tog poduzeća poslao pismo u kojem je iznio svoje analitičke metode izračunavanja maksimalne brzine automobila. U Chevroletu su bili impresionirani njegovim pismom i odlučili su ga zaposliti kao inženjera.
Zora Arkus-Duntov radio je na izradi slavnog Chevroletovog modela Corvette. To je bio sportski model namijenjen širem tržištu, naročito mlađoj populaciji. Arkus-Duntov pomogao je uvesti snažne V8 motore koji su Corvettu učinili brzim automobilom impresivnih karakteristika. Corvetta je u narednim desetljećima postala tako popularana da je stekla status američke legende. Zora Arkus-Duntov zbog svojih je doprinosa dobio nadimak Otac Corvette.
=>
1763. godine rođen je u Francuskoj čovjek koji je izmislio doista zanimljiv rani sustav prenošenja informacija na velike udaljenosti. Smatraju ga ocem modernih telekomunikacija, jer je njegov sustav bio prvi praktični komunikacijski sustav velikog dometa.
Ime mu je bilo Claude Chappe i rođen je kao unuk jednog francuskog baruna. Claude Chappe zajedno je s braćom 1792. godine postavio prvi sustav za daleku dojavu. Radilo se o nizu kula koje su bile poredane u liniji od Pariza do Lillea. Na vrhu svake kule nalazio se uređaj s prečkama koje su se mogle pomicati i bile su vidljive iz velike udaljenosti. Operater bi na kuli pomoću dalekozora motrio susjednu kulu i kad bi vidio koji znak ona šalje, postavio bi i sam takav znak na vrh svoje kule. Tako su se informacije brzo širile stotinama kilometara.Chappeov uređaj dobio je naziv telegraphe (od grčkog tele – daleko i graphein – pisati). Bio je to zapravo tzv. optički telegraf, za razliku od kasnijih električnih. Koristio se i naziv semaphore za isti sustav, no ta je riječ kasnije promijenila značenje u uređaj za prometnu signalizaciju.
U Ostrogonu je (mađ. Esztergom) oko 975. godine rođen Vajk, sin ugarskoga velikoga kneza iz dinastije Arpadovića. Krstio se kao mladić, a nakon očeve smrti i sukoba za prijestolje okrunjen je za prvog ugarskog kralja na Božić 1000. godine kao Stjepan I (mađ. István). Prema legendi krunu mu je poslao papa Silvestar II.
Stjepan I. osnovao je prve mađarske županije i nadbiskupije. Njegovo pismo upućeno sinu Emeriku smatra se najznačajnijim književnim djelom toga razdoblja:
“Predragi sine, slatkoćo mog srca, nado budućeg naraštaja, molim i zapovijedam da – nadasve i u svemu poduprt pobožnošću – ne budeš naklon samo rodbini i srodstvu, prinčevima, knezovima, bogatašima, susjedima i svojim stanovnicima, već i strancima. Svima koji dođu k tebi. Blagonaklonost te vodi najvećem blaženstvu. Budi milosrdan prema svima koji trpe nasilje. U svom srcu imaj stalno na pameti Gospodinov primjer: Milosrđe hoću, a ne žrtvu. Sa svima budi strpljiv, ne samo s moćnima, nego i s onima koji su bez vlasti.”
Nakon smrti 15.8.1038. proglašen je svecem, a danas se štuje i kao svetac zaštitnik Mađarske. Zagrebačka katedrala posvećena je (osim Gospinu uznesenju) i mađarskom kralju sv. Stjepanu I.
1789. godine u Weimaru je rođen August von Goethe, sin znamenitog Johanna Wolfganga von Goethea. On mu je bio jedino dijete koje je doživjelo odraslu dob. Naime, premda se Johannu Wolfgangu von Goetheu rodilo petero djece, jedno je bilo mrtvorođenče, a troje je umrlo nakon nekoliko dana ili tjedana po rođenju.
Njegov otac Johann Wolfgang von Goethe imao je u trenutku sinovog rođenja 40 godina. Budući da je slavni književnik dobio 1782. plemnićku titulu, mladi je August već od rođenja bio von Goethe (prepozicija von u njemačkim je zemljama označavala pripadnost plemstvu).
August von Goethe, poput svog oca, dobio je položaj na dvoru u Weimaru (nekoć je Weimar bio glavni grad malene njemačke državice pod vlašću vojvoda od Sachsen-Weimar-Eisenacha). Ta je državica stekla veći ugled kad je iz statusa vojvodstva unaprijeđena 1815. godine u status velikog vojvodstva (njem. Großherzogtum). Poput oca, August von Goethe izveo je veliko putovanje po Italiji.
Umro je čak prije svog oca, slavnog književnika. Naime, August je preminuo već 1830. godine, u dobi od samo 40 godina. Smrt ga je zadesila upravo na spomenutom proputovanju po Italiji, tako da je umro u Rimu, vjerojatno od zarazne bolesti variole.
1828. godine rođen je princ Felix zu Salm-Salm, vojni časnik i plaćenik. Rodio se u dvorcu Anholt, glavnoj rezidenciji kneževske obitelji Salm-Salm. Njegov otac, knez Florentin zu Salm-Salm, pripadao je dinastiji koja je nekoć posjedovla vlastitu državu. Kneževina Salm nalazila se na granici između Njemačke i Nizozemske, nedaleko od rijeke Rajne. Spomenuti dvorac Anholt može se vidjeti čak i danas, a nalazi se samo oko kilometar i pol od njemačko-nizozemske granice (s njene njemačke strane). Inače, dinastija Salm svoje je ime dobila izvorno prema dvorcu Salm na području Ardena u današnjoj Belgiji. U trenutku kad se princ Felix rodio njegova obitelj, doduše, nije više posjedovala vlastitu državu, ali je imala specijalan status po kojem je mogla stupati u brak čak i s pripadnicima europskih kraljevskih i carskih dinastija.
Princ Felix već se u mladosti počeo školovati za vojnog časnika, a u dvadesetim godinama života ušao je u Austrijsku vojsku. Premda je uspješno sudjelovao u nizu okršaja, na kraju je ostao osramoćen zbog velikog duga koji je napravio kartanjem. Napustio je Europu i 1861. godine doplovio u SAD, gdje je iste godine započeo Građanski rat. Princ Felix zu Salm-Salm pridružio se Sjevernjačkoj vojsci, u kojoj je bilo i drugih časnika njemačkog podrijetla. Naposljetku je u toj vojsci princ dospio do privremenog čina generala, a ubrzo nakon završetka Građanskog rata otišao je u Meksiko, pomoći tamošnjem caru Maksimilijanu Habsburškom-Lotarinškom. Car ga je imenovao svojim vojnim pobočnikom, a princ Felix sudjelovao je u bitki protiv republikanskih snaga Benita Juáreza. Nakon što je car Maksimilijan poražen Juárezovi su ljudi princa Felixa osudili na smrt, no pomilovan je 1867. godine (car je smaknut). Princ se vratio u Europu i ušao u Prusku vojsku, u kojoj je i poginuo tijekom Francusko-pruskog rata 1870. godine, u razmjerno mladoj dobi od 41 godine.
800. godine, u crkvi sv. Petra u Vatikanu Karlo Veliki krunjen za cara obnovljenog Rimskog Carstva. Podsjetimo da se Zapadno Rimsko Carstvo ugasilo 476. godine, a ovim je činom nakon 324 godine obnovljeno. Priča kaže da je na taj Božić Karlo došao u crkvu sv. Petra na misu i da se nije namjeravao okruniti za cara. Papa sv. Leon III. iznenada mu je stavio krunu na glavu i proglasio ga je carem. Na to su mu se svi, uključujući papu, poklonili. Karlo je bio zatečen, i kasnije je izjavio da ne bi tog dana išao u crkvu premda je bio Božić, samo da je znao što ga čeka. Obnovljeno carstvo trajalo je do 1806. godine, dakle, više od 1000 godina.
1820. godine umro je poznati Napoleonov ministar Joseph Fouché. Za vrijeme Bonaparteove vlasti nad Francuskom držao je moćan položaj ministra policije (franc. Ministre de la Police). Kraće vrijeme bio je i francuski ministar unutarnjih poslova (franc. Ministre de l’Intérieur). U ekranizaciji Napoleonova života iz 2002. godine (miniserija Napoleon – koja je po trošku od oko 46 milijuna dolara bila najskuplja europska miniserija), ministra Josepha Fouchéa glumio je poznati Gérard Depardieu.
Joseph Fouché bio je čak deset godina stariji od Napoleona Bonapartea. Fouché je postao utjecajan jakobinac još prije nego je Bonaparte postao poznat u Francuskoj. Izgleda da je za vrijeme Francuske revolucije bio izrazito antiklerikalno raspoložen, a sudjelovao je u strogom kažnjavanju i smaknućima brojnih kontrarevolucionara.
Godina 1799. postao je Fouché ministar policije, upravo uoči doba kad je Napoleon kao konzul preuzeo vlast u Francuskoj. Položaj ministra policije držao je Fouché tijekom devet godina.
1100. godine, okrunjen je prvi križarski kralj Jeruzalema. Ime mu je bilo Baldvin, a potjecao je iz slavne obitelji grofova od Boulogne. Ta je francuska dinastija nosila ime po gradu Boulogne na obali kanala La Manche, južno od Calaisa. Jeruzalem su križari osvojili od muslimana prethodne godine (1099.) tijekom Prvog križarskog rata.
Kralj Baldvin bio je jedan od vođa Prvog križarskog rata, ali je bio podređen svojoj starijoj braći. Naime, među križarima bila su tri brata iz obitelji Boulogne. Najstariji brat zvao se Eustahije i on je po zakonu prvorođenja bio vladajući grof od Boulogne. Srednji brat zvao se Godefroy od Bouillona i on je po osvajanju Jeruzalema postao prvi vladar križarske države. Međutim, nije uzeo titulu kralja, nego mnogo ponizniju titulu branitelj Svetog Groba (misli se na Kristov grob u Jeruzalemu). Tek kad je Godefroy umro, naslijedio ga je treći i najmlađi od braće – Baldvin kao prvi koji je otvoreno uzeo titulu jeruzalemskog kralja. Ceremonija krunidbe održana je u znamenitom gradiću Betlehemu, mjestu Kristova rođenja (Betlehem se nalazi samo oko 7 kilometara južno od Jeruzalema).
Za svog kraljevanja Baldvin I. osvojio je Akru, Bejrut i Sidon, proširio granice križarske kraljevine i potisnuo Egipćane do Crvenog mora. Umro tijekom vojnog pohoda protiv Egipćana kod mjesta Ariš, 50-ak kilometara od današnjeg područja Gaze, 1118. godine. Pokopan je u znamenitoj Bazilici Svetog Groba u Jeruzalemu. Smatra se utemeljiteljem latinskog Jeruzalemskog Kraljevstva.
1130. godine, upravo na Božić, okrunjen je u Palermu prvi kralj Sicilije, Roger II. iz dinastije Hauteville. Bio je normanskog podrijetla, kao unuk Tankreda od Hautevillea, feudalca vikinškog podrijetla (Normani su bili potomci osvajača koji su iz sjeverne Europe doselili u Normandiju u ranom srednjem vijeku). Otac Rogera II., Roger I. de Hauteville, doselio se 1057. godine s područja današnje Francuske u južnu Italiju.
Zajedno sa svojom braćom i polubraćom uspio je Roger I. zavladati većim dijelom južne Italije, stekavši za sebe Siciliju. Nosio je titulu grofa Sicilije, koju je kasnije naslijedio njegov spomenuti sin Roger II. (koji je ujedno postao vojvodom Apulije i Kalabrije te knezom Taranta, a polagao je naposljetku pravo na sve posjede dinastije Hauteville u južnoj Italiji). Spomenute 1130. godine okrunio se Roger II. za kralja Sicilije (lat. rex Siciliae) čime je i formalno potvrdio svoju veliku moć. U Palermu je Roger II. imao sjajan dvor, na kojem su se spajali utjecaji normanske, arapske i bizantske kulture. Među učenim ljudima u njegovoj službi bio je znameniti arapski geograf El Idrizi, koji je kralju posvetio svoje glavno djelo. Roger II. uspio je svoju vlast proširiti i na Afriku, i to na područje današnjeg Tunisa i sjeverozapadne Libije. Nakon više od dvadeset godina kraljevske vladavine preminuo je Roger II. u Palermu 1154. godine, u 59. godini.
1909. godine rođen je znameniti automobilski inženjer neobičnog imena – Zora Arkus-Duntov. Podrijetlom je bio ruski Židov i živio je u djetinjstvu u Lenjingradu, a doselio se u Sjedinjene Američke Države tek nakon Drugog svjetskog rata.
Dobio je 1953. posao u Chevroletu, poznatoj automobilskoj kompaniji iz Detroita, i to nakon što je glavnom inženjeru tog poduzeća poslao pismo u kojem je iznio svoje analitičke metode izračunavanja maksimalne brzine automobila. U Chevroletu su bili impresionirani njegovim pismom i odlučili su ga zaposliti kao inženjera.
Zora Arkus-Duntov radio je na izradi slavnog Chevroletovog modela Corvette. To je bio sportski model namijenjen širem tržištu, naročito mlađoj populaciji. Arkus-Duntov pomogao je uvesti snažne V8 motore koji su Corvettu učinili brzim automobilom impresivnih karakteristika. Corvetta je u narednim desetljećima postala tako popularana da je stekla status američke legende. Zora Arkus-Duntov zbog svojih je doprinosa dobio nadimak Otac Corvette.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
=>
Na današnji dan 1066. godine, upravo na Božić, krunjen je normanski vojvoda Vilim Osvajač (eng. William the Conqueror) za engleskog kralja. Krunidba je održana u Westminsterskoj opatiji (eng. Westminster Abbey) pokraj Londona. Danas se ta crkvena građevina nalazi unutar Londona, no u srednjem vijeku Westminster je bio zaseban gradić udaljen od Londona nekoliko kilometara uzvodno uz rijeku Temzu.
Vilim Osvajač uspio je izvojevati vlast u Engleskoj nakon invazije koju je izvršio ranije te godine. Odlučujuća je bila njegova pobjedu u znamenitoj Bitki kod Hastingsa 14. listopada 1066. godine, kad je poginuo njegov suparnik – anglosaksonski kralj Harold II. (posljednji anglosaksonski kralj Engleske).
Od vremena Vilima Osvajača pa do danas svi su engleski kraljevi krunjeni u Westminsterskoj opatiji, premda su neki imali i dodatne krunidbe u drugim crkvama. Kralja Vilima Osvajača okrunio je Ealdred, nadbiskup Yorka. Krunidbi je navodno prisustvovao i Geoffrey de Montbray, biskup Coutancesa u Normandiji.
1741 – Anders Celsius (Anders Celzijus), švedski fizičar, objavio da je sačinio skalu od 100 stepeni za mjerenje temperature.
1745 – U Dresdenu potpisan mirovni ugovor kojim je okončan Šleski rat Austrije i Prusije.
1876 – Mohammad Ali Jinnah (Mohamed Ali Džina), pakistanski državnik, osnivač i prvi predsjednik Pakistana. Sa Gandijem i Nehruom borio se za nezavisnost indijskog potkontinenta od Velike Britanije. Kasnije se s njima sukobio, tražeći posebnu muslimansku državu.
1914 – U Prvom svjetskom ratu na zapadnom frontu stupilo na snagu nezvanično Božićno primirje, kada su dvije grupe vojnika, britanskih i njemačkih, obustavile paljbu, izašle iz rovova i srele se na ničijoj zemlji.
1926 – Japanski regent, princ Hirohito, naslijedio prijesto Japana poslije smrti oca cara Jošihita. Car Hirohito je umro 1989.
1941 – Japanska armija u Drugom svetskom ratu okupirala Hong Kong poslije 17 dana opsade.
1974 – Ciklon gotovo uništio australijski grad Darvin.
1979 – Sovjetske trupe ušle u Afganistan, u prvoj vojnoj intervenciji SSSR-a van Varšavskog pakta, da bi podržale vladu Babraka Karmala. U ratu, iz kog se povukao poslije 10 godina, SSSR izgubio 27.000 vojnika.
1990 – Tim Berners-Lee izvršio prvu uspješnu komunikaciju računara preko interneta.
Rođeni
1918 – Anvar el-Sadat, egipatski državnik, predsjednik Egipta
1940 – Alija Behmen, bosanskohercegovački političar
1942 – Ismet Arnautalić, bosanskohercegovački muzičar i kompozitor
1961 – Safet Bandžović, bosanskohercegovački pisac i historičar
1961 – Grete Ingeborg Nykkelmo, norveška biatlonka i nordijska skijašica;
1967 – Boris Novković, hrvatski kantautor pop muzike
1971 – Dido Armstrong, engleska pop pjevačica
1992 – Ogenyi Onazi, nigerijski nogometaš
Umrli
1406 – Henrik III, kralj Kastilje
1938 – Karel Čapek, češki pisac, poznat po utopističkim romanima Fabrika apsolutnog i Krakatit, u kojima je predočio apsurdnost tehničke civilizacije
1977 – Charlie Chaplin, američki glumac britanskog porijekla
2014 – David Ryall, britanski pozorišni i filmski glumac
2016 – George Michael, britanski muzičar
Na današnji dan 1066. godine, upravo na Božić, krunjen je normanski vojvoda Vilim Osvajač (eng. William the Conqueror) za engleskog kralja. Krunidba je održana u Westminsterskoj opatiji (eng. Westminster Abbey) pokraj Londona. Danas se ta crkvena građevina nalazi unutar Londona, no u srednjem vijeku Westminster je bio zaseban gradić udaljen od Londona nekoliko kilometara uzvodno uz rijeku Temzu.
Vilim Osvajač uspio je izvojevati vlast u Engleskoj nakon invazije koju je izvršio ranije te godine. Odlučujuća je bila njegova pobjedu u znamenitoj Bitki kod Hastingsa 14. listopada 1066. godine, kad je poginuo njegov suparnik – anglosaksonski kralj Harold II. (posljednji anglosaksonski kralj Engleske).
Od vremena Vilima Osvajača pa do danas svi su engleski kraljevi krunjeni u Westminsterskoj opatiji, premda su neki imali i dodatne krunidbe u drugim crkvama. Kralja Vilima Osvajača okrunio je Ealdred, nadbiskup Yorka. Krunidbi je navodno prisustvovao i Geoffrey de Montbray, biskup Coutancesa u Normandiji.
1741 – Anders Celsius (Anders Celzijus), švedski fizičar, objavio da je sačinio skalu od 100 stepeni za mjerenje temperature.
1745 – U Dresdenu potpisan mirovni ugovor kojim je okončan Šleski rat Austrije i Prusije.
1876 – Mohammad Ali Jinnah (Mohamed Ali Džina), pakistanski državnik, osnivač i prvi predsjednik Pakistana. Sa Gandijem i Nehruom borio se za nezavisnost indijskog potkontinenta od Velike Britanije. Kasnije se s njima sukobio, tražeći posebnu muslimansku državu.
1914 – U Prvom svjetskom ratu na zapadnom frontu stupilo na snagu nezvanično Božićno primirje, kada su dvije grupe vojnika, britanskih i njemačkih, obustavile paljbu, izašle iz rovova i srele se na ničijoj zemlji.
1926 – Japanski regent, princ Hirohito, naslijedio prijesto Japana poslije smrti oca cara Jošihita. Car Hirohito je umro 1989.
1941 – Japanska armija u Drugom svetskom ratu okupirala Hong Kong poslije 17 dana opsade.
1974 – Ciklon gotovo uništio australijski grad Darvin.
1979 – Sovjetske trupe ušle u Afganistan, u prvoj vojnoj intervenciji SSSR-a van Varšavskog pakta, da bi podržale vladu Babraka Karmala. U ratu, iz kog se povukao poslije 10 godina, SSSR izgubio 27.000 vojnika.
1990 – Tim Berners-Lee izvršio prvu uspješnu komunikaciju računara preko interneta.
Rođeni
1918 – Anvar el-Sadat, egipatski državnik, predsjednik Egipta
1940 – Alija Behmen, bosanskohercegovački političar
1942 – Ismet Arnautalić, bosanskohercegovački muzičar i kompozitor
1961 – Safet Bandžović, bosanskohercegovački pisac i historičar
1961 – Grete Ingeborg Nykkelmo, norveška biatlonka i nordijska skijašica;
1967 – Boris Novković, hrvatski kantautor pop muzike
1971 – Dido Armstrong, engleska pop pjevačica
1992 – Ogenyi Onazi, nigerijski nogometaš
Umrli
1406 – Henrik III, kralj Kastilje
1938 – Karel Čapek, češki pisac, poznat po utopističkim romanima Fabrika apsolutnog i Krakatit, u kojima je predočio apsurdnost tehničke civilizacije
1977 – Charlie Chaplin, američki glumac britanskog porijekla
2014 – David Ryall, britanski pozorišni i filmski glumac
2016 – George Michael, britanski muzičar
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
26.12.
Grupa od 18 ferojskih otoka nalazi se na pola puta između Island i Norveške. Prvi poznati naseljenici bili su norveški vikinzi u 9. stoljeću. Osnovali su samostalnu zajednicu, koju je preuzela Norveška 1035. godine. Nakon što je Norveška ušla u uniju s Danskom, Farski otoci dolaze pod dansku vlast.
Krajem 19. stoljeća počinje se buditi nacionalna svijest te počinje borba za samostalnosti i očuvanje jezika. Jedine novine u to vrijeme bile su Dimmalætting, na ferojskom jeziku Zora. U njima je 22. prosinca 1888. objavljen proglas: “Na drugi dan Božića u 15.00 sati svi su pozvani u zgradu parlamenta, gdje ćemo raspravljati o tome kako ćemo obraniti ferojski jezik i tradiciju.” Na Ferojskim otocima još je bila živa nordijska tradicija narodne skupštine. Svi ljudi s pravom glasa okupili bi se na skupštini i zajednički donosili zakone. Ovaj događaj ostao je poznat kao Ferojski Božićni sabor (ferojski. jólafundurin). Taj se datum uzima kao dan utemeljenja ferojskog nacionalnog pokreta. Proglas su potpisala devetorica istaknutih stanovnika otočja.
Toga dana vrijeme je bilo izuzetno loše. Bjesnjela je oluja, a ulice su bile prekrivene debelim blatom. Usprkos tome velik broj Ferojaca pristigao je u parlament (ferojski Løgtingshaus). Pjevale su se budnice, držali govori, a pjesnik Jóannes Patursson spjevao je borbenu odu za tu prigodu. Doneseni su važni zaključci poput onog da jezik u školama i crkvama mora biti ferojski, kao i u svim javnim prilikama.
Kako zbog oluje nisu mogli doći stanovnici najudaljenijih sela, zakazan je novi sabor 6. siječnja 1889. godine. Na njemu osnovan Savez Ferojaca s ciljem osamostaljenja otočja. Tako je počela kulturna i politička borba Ferojaca za odvajanje od Kraljevine Danske. Od 1948. Ferojski otoci (ferojski Ovčji otoci) imaju autonomiju u sastavu Danske s vlastitim parlamentom.
Shakespeareova drama Kralj Lear bazira se na legendi o kralju Leiru i njegovim trima kćerima. Navodno je živio u 8. st. pr. Kr. i vladao Britanijom gotovo 60 godina. Kraljevstvo je podijelio kćerima nakon što su morale dokazati da ga vole. Međutim, kćeri su ga prognale, a na prijestolje se vratio uz pomoć najmlađe kćeri, koju je on davno odbacio. Nakon kraljeve smrti Britanijom je zavladala najmlađa kćer, ali su je svrgnuli njezini nećaci i zatvorili. U zatočeništvu si je oduzela život. Prvi zapis ove legende potječe iz djela Historia Regum Britanniae autora Geoffreyja von Monmoutha, objavljenog 1136. na latinskom jeziku.
Shakespearov Kralj Lear smatra se jednom od njegovih najuspješnijih tragedija. Prvu verziju drame napisao je vjerojatno 1605., a druga je tiskana 1623. godine. Prva verzija je praizvedena na današnji dan 1606. godine na engleskom dvoru. Tada je Engleskom i Škotskom vladao Jakov I., sin Marije Stuart.
U tragediji Kralj Lear odvijaju se dva paralelna zapleta. Jedan je priča o kralju i njegovim kćerima, a druga je o kraljevom savjetniku grofu Gloucesteru i njegovim sinovima. Radnja se odvija u Britaniji, u 8. st. pr. Kr. Razlike između verzija su velike te se sve češće smatraju zapravo različitim djelima. Neki su izdavači napravili čak kompilaciju dviju verzija, dok neki izdaju obje verzije.
Dana 26. prosinca obilježava se godišnjica jednog od najmisterioznijih nestanaka ljudi u povijesti. Naime, na svjetioniku na izoliranom škotskom otočiću 1900. godine nestala je cjelokupna posada. Radilo se o tri čovjeka zadužena za funkcioniranje i održavanje svjetionika. Imena su im bila Thomas Marshall, James Ducat i Donald Macarthur.
Svjetionik se nalazi na nenaseljenom otoku Eilean Mor, čije ime na keltskom jeziku znači veliki otok. To je najveći od otoka u skupini Otočja Flannagan. To pusto otočje ima nadimak Sedam lovaca i nalazi se oko 32 kilometra od najbližeg susjednog kopna, daleko na sjeverozapadu Škotske. Riječ je zapravo o skupini stijena koje izranjaju iz mora do visine od 88 metara. Upravo pokraj tog najvišeg vrha nalazi se svjetionik, koji je ujedno i jedini naseljeni objekt na čitavom otočju.
Svjetionik je visok 23 metra, a imao je stalnu posadu od tri čovjeka, s četvrtim koji bi povremeno dolazio sa susjednog kopna. Prva neobična stvar koja je primijećena bila je činjenica da je svjetionik prestao svijetliti. Jedan prolazeći brod obavijestio je o tome ljude u susjednoj luci koji su došli na svjetionik da vide što se to dogodilo. Otkrili su da na svjetioniku nema nikoga od trojice svjetioničara. Da misterij bude veći kreveti su bili nenamješteni, a jedan od stolaca u kuhinji bio je prevrnut, kao da je netko otišao u žurbi. I jedna kabanica pronađena je ostavljena u stambenim prostorijama, što znači da je netko izašao vaIstraga nije dala rezultate. Javile su se mnoge teorije, potaknute činjenicom da se radilo o izoliranom mjestu i o zimskom dobu godine s oštrom klimom u sjevernoj Škotskoj. Teorije variraju od priča o duhovima, karakterističnim za tamošnju keltsku mitologiju, pa do novijih ufološih teorija o vanzemaljskim otmicama.n po lošem vremenu bez zaštite.
Istraga nije dala rezultate. Javile su se mnoge teorije, potaknute činjenicom da se radilo o izoliranom mjestu i o zimskom dobu godine s oštrom klimom u sjevernoj Škotskoj. Teorije variraju od priča o duhovima, karakterističnim za tamošnju keltsku mitologiju, pa do novijih ufološih teorija o vanzemaljskim otmicama.
Da je imipramin antidepresiv, otkrilo se slučajno. Psihijatar Rolan Kuhn primjenjivao ga je 1957. kod shizofreničara za smirivanje osjećaja, uzrokovanje ravnodušnosti i psihomotornog usporenja, ali imipraminom nije postigao željene reakcije. Međutim, primijetio je da su nestali simptomi depresije. Danas se imipramin upotrebljava kod svih vrsta depresija.
Imipramin djeluje tako što podiže koncentraciju neuroprijenosnika serotonina i noradrenalina u plazmi. Kod depresivnih pacijenata uočava se nedostatak tih prijenosnika. Imipramin poboljšava prijenos serotonina i tako smanjuje simptome depresije. Danas imipramin postoji i u generičkom obliku. Ovaj lijek ima i negativnih posljedica kao mutan vid, pospanost, žeđ, hipotonija, tahikardija, problemi sa srcem, probavni problemi, genetski poremećaji, rak dojke…
1633. godine rođen je grof Ernest von Trautson, austrijski aristokrat i bečki knez-biskup. Potjecao je iz moćne austrijske plemićke obitelji Trautson, koja je krajem 17. stoljeća stekla grofovski naslov. Mlađi polubrat grofa Ernesta von Trautsona, Johann Leopold Donat von Trautson, dobio je i kneževsku titulu, čime je njihova obitelj uvršena u najviši sloj austrijske aristokracije (titula kneza bila je najvišau tom sustavu, za njom je slijedila titula grofa, a za njom barunska titula). Početkom 18. stoljeća sagradila je obitelj Trautson u Beču veličanstvenu palaču (Palais Trautson), koja se može vidjeti i danas, a u kojoj je smješteno Austrijsko savezno ministarstvo pravosuđa. Riječ je o jednoj od najljepših bečkih baroknih palača, smještenoj u blizini carskog dvora i Austrijskog parlamenta.
Grof Ernest von Trautson rodio se u Beču, a studirao je u Rimu. Za svećenika je zaređen 1661. godine, a 1685. godine postao je biskupom Beča. Poput ostalih biskupa u Svetom Rimskom Carstvu, bečki su biskupi tradicionalno nazivani knezovima-biskupima (njem. Fürstbischöfe), čime je naglašavan njihov rang među staležima tog carstva. Biskupovanje Ernesta von Trautsona bilo je u prvom razdoblju obilježeno obnavljanjem objekata porušenih za vrijeme osmanske opsade Beča iz 1683. godine (ta se izuzetno krvava opsada dogodila dvije godine prije Trautsonovog dolasaka na biskupski položaj u tom gradu). U posljednjem razdoblju Trautsonovog biskupovanja za njegovog je koadjutora postavljen Franz Anton von Harrach zu Rorau, koji je također bio pripadnik najviših slojeva austrijske aristokracije.
Knez-biskup Ernst von Trautson preminuo je u siječnju 1702. godine u Beču, u dobi od 68 godina. Pokopan je u znamenitoj bečkoj katedrali sv. Stjepana (njem. Stephansdom).
1822. godine rođen je jedan od najvećih znanstvenika svih vremena – Louis Pasteur. Bio je jedan od osnivača mikrobiologije i suvremenog načina liječenja i sprečavanja bolesti. Po njemu se danas zove postupak pasterizacije – obrade namirnica koja sprečava njihovo kvarenje.
Troje djece mu je umrlo od tifusa, što ga je vjerojatno motiviralo da se bavi uzročnicima zaraznih bolesti. Eksperimentalno je dokazao da fermentaciju i bolesti uzrokuju mikrobi, a da one ne nastaju spontano. Zalagao se da liječnici dezinficiraju ruke i opremu prije zahvata na pacijentima, što je do tada bila rijetkost. Pasteur je bio pobožan katolik i umro je dok su mu pričali pripovijest o sv. Vinku Paulskom, zaštitniku siromaha, kojeg je nastojao za života oponašati.
1543. godine umro je njemački markgrof Georg od Brandenburg-Ansbacha. Imao je silno velike zemljišne posjede u Hrvatskoj i Slavoniji, koji su se prostirali kroz nekoliko županija. Markgrof je bio vrlo uglednog podrijetla. Naime, pripadao je slavnoj dinastiji Hohenzollern koja se tijekom vremena tako uzdigla da je postala najmoćnija obitelj u čitavoj Njemačkoj. Još je važnije da je markgrofova majka bila poljska princeza Sofija, sestra hrvatskog-ugarskog kralja Vladislava II. Jagelovića.
Dakle, markgrof je po majci bio bliski rođak hrvatsko-ugarskog vladara i dobio je veliku moć na dvoru. U Hrvatskoj je svoje veze ojačao ženidbom s Beatricom Frankopan, kćeri poznatog hrvatskog kneza Bernardina Frankopana. Beatrica je bila udovica silno bogatog Ivaniša Korvina, nezakonitog sina slavnog hrvatsko-ugarskog kralja Matije Korvina. Ona je od oca dobila u miraz znatne posjede, a kad joj je umro prvi suprug Ivaniš Korvin, naslijedila je i sva njegova vlastelinstva. Sve je to bogatstvo zapalo markgrofa, jer je Beatrica umrla samo godinu dana nakon udaje za njega. Markgrof je tako stekao ogromne posjede u Hrvatskoj i Slavoniji (u to doba to su još bili odvojeni pojmovi).
Prema popisu koji nam je sačuvan iz 1513. godine, markgrof je u našim krajevima posjedovao čak 1052 seljačka dima (obračunska jedinica iz feudalnog vremena). Od toga je u Varaždinskoj županiji imao 653 dima (gotovo petina ukupnog feudalnog zemljišta u županiji). U Križevačkoj županiji imao je 264 dima, a u Zagrebačkoj još 135. Posjedovao je dvorac Medvedgrad iznad Zagreba s okolnim posjedom koji je sezao sve do međa slobodnog kraljevskog grada (budućeg Zagreba). U Zagorju je posjedovao Krapinu, Mali Tabor i još niz zemljišta, a najveći pojedinačni veleposjed bio mu je vjerojatno grad Varaždin s širom okolicom.
Zanimljivo je da je markgrof bio jedan od prvih pristalica Martina Luthera, te time i jedan od prvih protestantskih plemića u Europi.
Franjevac i putopisac Willem van Rubroeck rodio se u Flandriji 1215. godine. Vrlo rano je pristupio franjevačkom redu. Nakon studija u Parizu bio je u pratnji francuskog kralja Ludovika IX. boravio je četiri godine u Svetoj zemlji.
Kralj ga je potom poslao na Daleki istok. Njegovo novo odredište bila je Monogolija. Willem nije bio prvi Europljanin u Mongoliji. Nekoliko godina ranije poslano je nekoliko učenjaka u tu daleku zemlju, pa se Willem mogao donekle pripremiti na temelju njihovih iskustava. Prva stanica bila je Konstantinopol 1252. godine. Zatim se s franjevcem Bartolomejem Iz Cremone i jednim slugom krenuo prema srednjoj Aziji. Bartolomej je bio učen čovjek i prevoditelj.
U prijestolnicu Mongolskog carstva stigli su na današnji dan 1253. godine. U Karakorumu je tad stolovao veliki kan Mongu, unuk slavnog Džingis-kana. Početkom siječnja 1254. primio ih je na audijenciji. Europski franjevci dobili su dopuštenje da na njegovom dvoru ostanu čak šest mjeseci. Veliki kan bio je miroljubiv i pomirljiv. Francuski kralj zapravo je poslao franjevce da nagovore Velikog kana na rat protiv muslimana te da podrži osvajanje Svete Zemlje. Papa je također imao namjeru kristijanizirati Mongole, što mu nikako nije pošlo za rukom. Willem je iskoristio tih šest mjeseci boravka za istraživanje ne samo mongolske kulture nego i budista, muslimana u srednjoj Aziji te nestorijanaca.
Neobavljena posla Willem van Ruusbroec vratio se na europsko tlo. Trebao se susresti s francuskim kraljem na otoko Cipru 1255., ali je ovaj već otputovao. Potom se Willem uputio u Tripoli, ondje je dobio sljedeći zadatak. Tako je postao profesor teologije u Akkonu. Diktirao je svoja zapažanja, koja je u obliku pisma poslao francuskom kralju. Bio je to prvi europski izvještaj o Mongolima, u kojem je većina podataka pouzdana.
537. godine posvećena je znamenita crkva Aja Sofija u Carigradu. Njeno ime dolazi od grčkog naziva Ἁγία Σοφία, što u prijevodu znači Sveta Mudrost, a odnosi se na Isusa Krista kao Božju Mudrost. Aja Sofija sagrađena je u doba znamenitog cara Justinijana, bizantskog vladara koji je uspio povratiti velik dio teritorija nekadašnjeg Zapadnog Rimskog Carstva, uključujući Italiju i dio Hispanije. Justinijanovo carstvo na neki je način oživljavalo tradiciju nekadašnje veličine Rimskog Carstva.
Osobito je zanimljivo da je Aja Sofija bila najveća crkvena građevina na svijetu tijekom otprilike 1000 godina. Turci Osmanlije osvojili su 1453. godine Carigrad pa su pretvorili Aju Sofiju u džamiju. U doba turskog predsjednika Mustafe Kemala Atatürka pretvorena je Aja Sofija u muzej, a takvo je stanje ostalo do danas. Pokraj crkve nalazi se grob Konstantina Velikog.
Crkva Aja Sofija posvećena je na današnji dan u prisutnosti cara Justinijana i carigradskog patrijarha Mene (Menasa). Aja Sofija funkcionirala je sve do osmanskog osvajanja 1453. godine kao katedralna crkva carigradskih patrijarha (osim između 1204. i 1261. godina kad je bila pretvorena u katoličku katedralu za vrijeme Latinskog Carstva). U njoj su se održavale bizantske carske krunidbe, a održano je i nekoliko koncila. Što se tiče arhitekture, Aja Sofija je prva crkva na svijetu u kojoj velika kupola stoji na sferičnim trokutima (pandantivima) i time postaje primjer za mnoge bizantske crkve.
=>
Grupa od 18 ferojskih otoka nalazi se na pola puta između Island i Norveške. Prvi poznati naseljenici bili su norveški vikinzi u 9. stoljeću. Osnovali su samostalnu zajednicu, koju je preuzela Norveška 1035. godine. Nakon što je Norveška ušla u uniju s Danskom, Farski otoci dolaze pod dansku vlast.
Krajem 19. stoljeća počinje se buditi nacionalna svijest te počinje borba za samostalnosti i očuvanje jezika. Jedine novine u to vrijeme bile su Dimmalætting, na ferojskom jeziku Zora. U njima je 22. prosinca 1888. objavljen proglas: “Na drugi dan Božića u 15.00 sati svi su pozvani u zgradu parlamenta, gdje ćemo raspravljati o tome kako ćemo obraniti ferojski jezik i tradiciju.” Na Ferojskim otocima još je bila živa nordijska tradicija narodne skupštine. Svi ljudi s pravom glasa okupili bi se na skupštini i zajednički donosili zakone. Ovaj događaj ostao je poznat kao Ferojski Božićni sabor (ferojski. jólafundurin). Taj se datum uzima kao dan utemeljenja ferojskog nacionalnog pokreta. Proglas su potpisala devetorica istaknutih stanovnika otočja.
Toga dana vrijeme je bilo izuzetno loše. Bjesnjela je oluja, a ulice su bile prekrivene debelim blatom. Usprkos tome velik broj Ferojaca pristigao je u parlament (ferojski Løgtingshaus). Pjevale su se budnice, držali govori, a pjesnik Jóannes Patursson spjevao je borbenu odu za tu prigodu. Doneseni su važni zaključci poput onog da jezik u školama i crkvama mora biti ferojski, kao i u svim javnim prilikama.
Kako zbog oluje nisu mogli doći stanovnici najudaljenijih sela, zakazan je novi sabor 6. siječnja 1889. godine. Na njemu osnovan Savez Ferojaca s ciljem osamostaljenja otočja. Tako je počela kulturna i politička borba Ferojaca za odvajanje od Kraljevine Danske. Od 1948. Ferojski otoci (ferojski Ovčji otoci) imaju autonomiju u sastavu Danske s vlastitim parlamentom.
Shakespeareova drama Kralj Lear bazira se na legendi o kralju Leiru i njegovim trima kćerima. Navodno je živio u 8. st. pr. Kr. i vladao Britanijom gotovo 60 godina. Kraljevstvo je podijelio kćerima nakon što su morale dokazati da ga vole. Međutim, kćeri su ga prognale, a na prijestolje se vratio uz pomoć najmlađe kćeri, koju je on davno odbacio. Nakon kraljeve smrti Britanijom je zavladala najmlađa kćer, ali su je svrgnuli njezini nećaci i zatvorili. U zatočeništvu si je oduzela život. Prvi zapis ove legende potječe iz djela Historia Regum Britanniae autora Geoffreyja von Monmoutha, objavljenog 1136. na latinskom jeziku.
Shakespearov Kralj Lear smatra se jednom od njegovih najuspješnijih tragedija. Prvu verziju drame napisao je vjerojatno 1605., a druga je tiskana 1623. godine. Prva verzija je praizvedena na današnji dan 1606. godine na engleskom dvoru. Tada je Engleskom i Škotskom vladao Jakov I., sin Marije Stuart.
U tragediji Kralj Lear odvijaju se dva paralelna zapleta. Jedan je priča o kralju i njegovim kćerima, a druga je o kraljevom savjetniku grofu Gloucesteru i njegovim sinovima. Radnja se odvija u Britaniji, u 8. st. pr. Kr. Razlike između verzija su velike te se sve češće smatraju zapravo različitim djelima. Neki su izdavači napravili čak kompilaciju dviju verzija, dok neki izdaju obje verzije.
Dana 26. prosinca obilježava se godišnjica jednog od najmisterioznijih nestanaka ljudi u povijesti. Naime, na svjetioniku na izoliranom škotskom otočiću 1900. godine nestala je cjelokupna posada. Radilo se o tri čovjeka zadužena za funkcioniranje i održavanje svjetionika. Imena su im bila Thomas Marshall, James Ducat i Donald Macarthur.
Svjetionik se nalazi na nenaseljenom otoku Eilean Mor, čije ime na keltskom jeziku znači veliki otok. To je najveći od otoka u skupini Otočja Flannagan. To pusto otočje ima nadimak Sedam lovaca i nalazi se oko 32 kilometra od najbližeg susjednog kopna, daleko na sjeverozapadu Škotske. Riječ je zapravo o skupini stijena koje izranjaju iz mora do visine od 88 metara. Upravo pokraj tog najvišeg vrha nalazi se svjetionik, koji je ujedno i jedini naseljeni objekt na čitavom otočju.
Svjetionik je visok 23 metra, a imao je stalnu posadu od tri čovjeka, s četvrtim koji bi povremeno dolazio sa susjednog kopna. Prva neobična stvar koja je primijećena bila je činjenica da je svjetionik prestao svijetliti. Jedan prolazeći brod obavijestio je o tome ljude u susjednoj luci koji su došli na svjetionik da vide što se to dogodilo. Otkrili su da na svjetioniku nema nikoga od trojice svjetioničara. Da misterij bude veći kreveti su bili nenamješteni, a jedan od stolaca u kuhinji bio je prevrnut, kao da je netko otišao u žurbi. I jedna kabanica pronađena je ostavljena u stambenim prostorijama, što znači da je netko izašao vaIstraga nije dala rezultate. Javile su se mnoge teorije, potaknute činjenicom da se radilo o izoliranom mjestu i o zimskom dobu godine s oštrom klimom u sjevernoj Škotskoj. Teorije variraju od priča o duhovima, karakterističnim za tamošnju keltsku mitologiju, pa do novijih ufološih teorija o vanzemaljskim otmicama.n po lošem vremenu bez zaštite.
Istraga nije dala rezultate. Javile su se mnoge teorije, potaknute činjenicom da se radilo o izoliranom mjestu i o zimskom dobu godine s oštrom klimom u sjevernoj Škotskoj. Teorije variraju od priča o duhovima, karakterističnim za tamošnju keltsku mitologiju, pa do novijih ufološih teorija o vanzemaljskim otmicama.
Da je imipramin antidepresiv, otkrilo se slučajno. Psihijatar Rolan Kuhn primjenjivao ga je 1957. kod shizofreničara za smirivanje osjećaja, uzrokovanje ravnodušnosti i psihomotornog usporenja, ali imipraminom nije postigao željene reakcije. Međutim, primijetio je da su nestali simptomi depresije. Danas se imipramin upotrebljava kod svih vrsta depresija.
Imipramin djeluje tako što podiže koncentraciju neuroprijenosnika serotonina i noradrenalina u plazmi. Kod depresivnih pacijenata uočava se nedostatak tih prijenosnika. Imipramin poboljšava prijenos serotonina i tako smanjuje simptome depresije. Danas imipramin postoji i u generičkom obliku. Ovaj lijek ima i negativnih posljedica kao mutan vid, pospanost, žeđ, hipotonija, tahikardija, problemi sa srcem, probavni problemi, genetski poremećaji, rak dojke…
1633. godine rođen je grof Ernest von Trautson, austrijski aristokrat i bečki knez-biskup. Potjecao je iz moćne austrijske plemićke obitelji Trautson, koja je krajem 17. stoljeća stekla grofovski naslov. Mlađi polubrat grofa Ernesta von Trautsona, Johann Leopold Donat von Trautson, dobio je i kneževsku titulu, čime je njihova obitelj uvršena u najviši sloj austrijske aristokracije (titula kneza bila je najvišau tom sustavu, za njom je slijedila titula grofa, a za njom barunska titula). Početkom 18. stoljeća sagradila je obitelj Trautson u Beču veličanstvenu palaču (Palais Trautson), koja se može vidjeti i danas, a u kojoj je smješteno Austrijsko savezno ministarstvo pravosuđa. Riječ je o jednoj od najljepših bečkih baroknih palača, smještenoj u blizini carskog dvora i Austrijskog parlamenta.
Grof Ernest von Trautson rodio se u Beču, a studirao je u Rimu. Za svećenika je zaređen 1661. godine, a 1685. godine postao je biskupom Beča. Poput ostalih biskupa u Svetom Rimskom Carstvu, bečki su biskupi tradicionalno nazivani knezovima-biskupima (njem. Fürstbischöfe), čime je naglašavan njihov rang među staležima tog carstva. Biskupovanje Ernesta von Trautsona bilo je u prvom razdoblju obilježeno obnavljanjem objekata porušenih za vrijeme osmanske opsade Beča iz 1683. godine (ta se izuzetno krvava opsada dogodila dvije godine prije Trautsonovog dolasaka na biskupski položaj u tom gradu). U posljednjem razdoblju Trautsonovog biskupovanja za njegovog je koadjutora postavljen Franz Anton von Harrach zu Rorau, koji je također bio pripadnik najviših slojeva austrijske aristokracije.
Knez-biskup Ernst von Trautson preminuo je u siječnju 1702. godine u Beču, u dobi od 68 godina. Pokopan je u znamenitoj bečkoj katedrali sv. Stjepana (njem. Stephansdom).
1822. godine rođen je jedan od najvećih znanstvenika svih vremena – Louis Pasteur. Bio je jedan od osnivača mikrobiologije i suvremenog načina liječenja i sprečavanja bolesti. Po njemu se danas zove postupak pasterizacije – obrade namirnica koja sprečava njihovo kvarenje.
Troje djece mu je umrlo od tifusa, što ga je vjerojatno motiviralo da se bavi uzročnicima zaraznih bolesti. Eksperimentalno je dokazao da fermentaciju i bolesti uzrokuju mikrobi, a da one ne nastaju spontano. Zalagao se da liječnici dezinficiraju ruke i opremu prije zahvata na pacijentima, što je do tada bila rijetkost. Pasteur je bio pobožan katolik i umro je dok su mu pričali pripovijest o sv. Vinku Paulskom, zaštitniku siromaha, kojeg je nastojao za života oponašati.
1543. godine umro je njemački markgrof Georg od Brandenburg-Ansbacha. Imao je silno velike zemljišne posjede u Hrvatskoj i Slavoniji, koji su se prostirali kroz nekoliko županija. Markgrof je bio vrlo uglednog podrijetla. Naime, pripadao je slavnoj dinastiji Hohenzollern koja se tijekom vremena tako uzdigla da je postala najmoćnija obitelj u čitavoj Njemačkoj. Još je važnije da je markgrofova majka bila poljska princeza Sofija, sestra hrvatskog-ugarskog kralja Vladislava II. Jagelovića.
Dakle, markgrof je po majci bio bliski rođak hrvatsko-ugarskog vladara i dobio je veliku moć na dvoru. U Hrvatskoj je svoje veze ojačao ženidbom s Beatricom Frankopan, kćeri poznatog hrvatskog kneza Bernardina Frankopana. Beatrica je bila udovica silno bogatog Ivaniša Korvina, nezakonitog sina slavnog hrvatsko-ugarskog kralja Matije Korvina. Ona je od oca dobila u miraz znatne posjede, a kad joj je umro prvi suprug Ivaniš Korvin, naslijedila je i sva njegova vlastelinstva. Sve je to bogatstvo zapalo markgrofa, jer je Beatrica umrla samo godinu dana nakon udaje za njega. Markgrof je tako stekao ogromne posjede u Hrvatskoj i Slavoniji (u to doba to su još bili odvojeni pojmovi).
Prema popisu koji nam je sačuvan iz 1513. godine, markgrof je u našim krajevima posjedovao čak 1052 seljačka dima (obračunska jedinica iz feudalnog vremena). Od toga je u Varaždinskoj županiji imao 653 dima (gotovo petina ukupnog feudalnog zemljišta u županiji). U Križevačkoj županiji imao je 264 dima, a u Zagrebačkoj još 135. Posjedovao je dvorac Medvedgrad iznad Zagreba s okolnim posjedom koji je sezao sve do međa slobodnog kraljevskog grada (budućeg Zagreba). U Zagorju je posjedovao Krapinu, Mali Tabor i još niz zemljišta, a najveći pojedinačni veleposjed bio mu je vjerojatno grad Varaždin s širom okolicom.
Zanimljivo je da je markgrof bio jedan od prvih pristalica Martina Luthera, te time i jedan od prvih protestantskih plemića u Europi.
Franjevac i putopisac Willem van Rubroeck rodio se u Flandriji 1215. godine. Vrlo rano je pristupio franjevačkom redu. Nakon studija u Parizu bio je u pratnji francuskog kralja Ludovika IX. boravio je četiri godine u Svetoj zemlji.
Kralj ga je potom poslao na Daleki istok. Njegovo novo odredište bila je Monogolija. Willem nije bio prvi Europljanin u Mongoliji. Nekoliko godina ranije poslano je nekoliko učenjaka u tu daleku zemlju, pa se Willem mogao donekle pripremiti na temelju njihovih iskustava. Prva stanica bila je Konstantinopol 1252. godine. Zatim se s franjevcem Bartolomejem Iz Cremone i jednim slugom krenuo prema srednjoj Aziji. Bartolomej je bio učen čovjek i prevoditelj.
U prijestolnicu Mongolskog carstva stigli su na današnji dan 1253. godine. U Karakorumu je tad stolovao veliki kan Mongu, unuk slavnog Džingis-kana. Početkom siječnja 1254. primio ih je na audijenciji. Europski franjevci dobili su dopuštenje da na njegovom dvoru ostanu čak šest mjeseci. Veliki kan bio je miroljubiv i pomirljiv. Francuski kralj zapravo je poslao franjevce da nagovore Velikog kana na rat protiv muslimana te da podrži osvajanje Svete Zemlje. Papa je također imao namjeru kristijanizirati Mongole, što mu nikako nije pošlo za rukom. Willem je iskoristio tih šest mjeseci boravka za istraživanje ne samo mongolske kulture nego i budista, muslimana u srednjoj Aziji te nestorijanaca.
Neobavljena posla Willem van Ruusbroec vratio se na europsko tlo. Trebao se susresti s francuskim kraljem na otoko Cipru 1255., ali je ovaj već otputovao. Potom se Willem uputio u Tripoli, ondje je dobio sljedeći zadatak. Tako je postao profesor teologije u Akkonu. Diktirao je svoja zapažanja, koja je u obliku pisma poslao francuskom kralju. Bio je to prvi europski izvještaj o Mongolima, u kojem je većina podataka pouzdana.
537. godine posvećena je znamenita crkva Aja Sofija u Carigradu. Njeno ime dolazi od grčkog naziva Ἁγία Σοφία, što u prijevodu znači Sveta Mudrost, a odnosi se na Isusa Krista kao Božju Mudrost. Aja Sofija sagrađena je u doba znamenitog cara Justinijana, bizantskog vladara koji je uspio povratiti velik dio teritorija nekadašnjeg Zapadnog Rimskog Carstva, uključujući Italiju i dio Hispanije. Justinijanovo carstvo na neki je način oživljavalo tradiciju nekadašnje veličine Rimskog Carstva.
Osobito je zanimljivo da je Aja Sofija bila najveća crkvena građevina na svijetu tijekom otprilike 1000 godina. Turci Osmanlije osvojili su 1453. godine Carigrad pa su pretvorili Aju Sofiju u džamiju. U doba turskog predsjednika Mustafe Kemala Atatürka pretvorena je Aja Sofija u muzej, a takvo je stanje ostalo do danas. Pokraj crkve nalazi se grob Konstantina Velikog.
Crkva Aja Sofija posvećena je na današnji dan u prisutnosti cara Justinijana i carigradskog patrijarha Mene (Menasa). Aja Sofija funkcionirala je sve do osmanskog osvajanja 1453. godine kao katedralna crkva carigradskih patrijarha (osim između 1204. i 1261. godina kad je bila pretvorena u katoličku katedralu za vrijeme Latinskog Carstva). U njoj su se održavale bizantske carske krunidbe, a održano je i nekoliko koncila. Što se tiče arhitekture, Aja Sofija je prva crkva na svijetu u kojoj velika kupola stoji na sferičnim trokutima (pandantivima) i time postaje primjer za mnoge bizantske crkve.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
=>
27.12.
Na današnji dan 1983. godine papa sveti Ivan Pavao II. posjetio je u zatvoru Mehmeta Alija Ağcu, atentatora koji ga je pokušao ubiti 1981. godine. Naime, Ağca je na papu izvršio atentat na Trgu sv. Petra u Vatikanu, upucavši ga više puta pištoljem kalibra 9 milimetara. Papa je tada jedva preživio ranjavanje, a ostatak života imao je zdravstvenih poteškoća. Unatoč svemu tome oprostio je svom atentatoru.
Papa je posjetio Mehmeta Alija Ağcu u rimskom zatvoru. Razgovarali su privatno, a na kraju posjeta Ağca je navodno papi poljubio prsten. Zanimljivo je da su razvili specifično prijateljstvo. Naime, papa je zamolio talijanskog predsjednika Ciampija za Ağcino pomilovanje i ovaj je na kraju doista pušten iz talijanskog zatvora. Papa je bio i u kontaktu s Ağcinom obitelji (sastao se s njegovom majkom, a kasnije i bratom). Za vrijeme papine bolesti Ağca mu je poslao pismo s dobrim željama. Kad je papa umro, Ağca je izrazio duboko žaljenje. Tvrdio je da su se za vrijeme susreta u zatvoru 1983. on i papa pobratili.
1571. godine rođen je znameniti znanstvenik Johannes Kepler. Bio je matematičar i astronom, a u njegovo doba astronomija i astrologija još nisu bile strogo odvojene. Predviđanja na osnovu astroloških proračuna tražili su od Keplera i najviši državnici – osobito Rudolf II. Habsburški, car Svetog Rimskog Carstva, koji je stolovao u Pragu.
Kepler se rodio u gradiću Weil der Stadt kod Stuttgarta. Jedno je vrijeme radio u Grazu, u Štajerskoj kao predavač matematike. Na području astronomije Kepler je bio mlađi suradnik poznatog danskog astronoma Tycha Brahea.
Johannes Kepler danas je u fizici najpoznatiji po tzv. Keplerovim zakonima. Radi se o zakonima gibanja planeta oko Sunca.On je prvi utvrdioda staze kojima se gibaju planeti nisu kružnice nego elipse, a Sunce se nalazi u jednom od dvaju žarišta elipse.Ta svoja saznanja objavio je 1609. u svom glavnom dijeluAstronomia nova. U istom djelu objavio je svoje tumačenje plime i oseke kao posljedice djelovanja Mjeseca. Godine 1619. objavio je djelo Skladnosti svijeta (lat. Harmonices mundi) u kojem izlaže i svoj treći zakon. U njemu otkriva najznačajniji odnos između ophodnog vremena planeta i njihovih srednjih udaljenosti od Sunca: kvadrat perioda proporcionalan je kubovima udaljenosti. Kepler je pridonio i modernoj optici konstrukcijom astronomskoga teleskopa, a također tumačenjem širenja svjetlosti i djelovanja oka. Po njemu su nazvani planetoid (1134 Kepler), krater na Mjesecu (Kepler), krater na Marsu (Kepler) i supernova (Keplerova supernova).
Zahvaljujući trima Kerplerovim zakonima Isaac Newton je, na temelju dinamike, ustanovio zakon opće gravitacije.
Ono što malo ljudi znao Kepleru je činjenica da je napisao jedan od prvih znanstveno-fantastičnih romana u povijesti. To je djelo napisano na latinskom jeziku, a zvalo se Somnium, što na hrvatskom znači San.Roman je objavio njegov sin Ludwig 1634. godine, a predstavlja maštovit opis kako Zemlja izgleda promatrana s Mjeseca. A upravo ga autoriteti s područja znastvene fantastike, Carl Sagan i Isaac Asimov, smatraju prvim SF-romanom.
Kepler je umro u Regensburgu 1630. godine. Za grob mu se ne zna jer je mjesto njegovog ukopa opustošeno tijekom krvavog Tridesetogodišnjeg rata
1426. godine umro je Pipo od Ozore, talijanski plemić koji je u kasnom srednjem vijeku uspio postati velikašem na području Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva. Rođeno mu je ime bilo Filippo Scolari, a poznat je i pod imenom Pippo Spano, Ozorai Pipó, Filip Mađarin itd.
Pipo od Ozore rodio se na području Toskane oko 1369. godine. Došao je već u mladosti u Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo kao talijanski trgovac, a s vremenom je ušao i u službu Žigmunda Luksemburškog – hrvatsko-ugarskog kralja i vladara Svetog Rimskog Carstva. Pridjevak od Ozore dobio je po posjedu Ozora u Mađarskoj, smještenom tridesetak kilometara od jezera Balaton.
Pipo je stekao znatan utjecaj na dvoru, osobito nakon što je obranio život Žigmundu Luksemburškom. Oženio se ugarskom plemkinjom, a stekao je i zemljišne posjede. Sudjelovao je u bitkama protiv Turaka Osmanlija, a veliku je ulogu odigrao i u bosanskoj povijesti. Jedna od najunosnijih službi koje je imao bila je ona upravitelja prihoda dobivenih od kraljevskih privilegija nad soli (lat. comes camerarum salium regalium).
U ugarskoj se službi Pipo borio i protiv Mlečana. S vojskom je 1410-ih godina prodro u zaleđe Venecije, sve do Vicenze. Kasnije se borio ponovo protiv Turaka Osmanlija u Bosni i Srbiji (u doba despota Stefana Lazarevića). Umro je na području današnje Rumunjske 1426. godine, u dobi od oko 57 godina.
1966. otkriven je u meksičkom gorju najveći špiljski ponor na svijetu. Nalazi se u planinskom kršovitom kraju, otprilike na pola puta između grada San Luis Potosi i luke Tampico na obali Meksičkog zaljeva.
Ponor je nazvan Sótano de las Golondrinas što na španjolskom otprilke znači Lastavičja špilja. Radi se o golemoj rupi u zemlji, dubokoj oko 370 metara. Načelno je oblik te rupe poput velike boce, širokog dna i užeg gornjeg dijela. Dimenzije poda špilje su otprilike 303 x 135 metara, a na površini zemlje sužava se u otvor kružnog oblika i promjera od oko 55 metara.
Ponor Sótano de las Golondrina tako je prostran da bi se u njega lako mogao smjestiti čitav newyorški neboder Chrysler Building. U ponoru se može ostvariti najduži podzemni slobodni pad na svijetu (postoje i dublji ponori, čak i na našem Velebitu, ali nisu tako široki, ravni i prostrani). U ponor Sótano de las Golondrinas slijetali su i baloni s ljudskom posadom, jer je gornji otvor dovoljno širok. Bio je popularna destinacija za base-jumping, ali se u novije vrijeme nastoji ograničiti tamošnji turizam, radi očuvanja zanimljive ptičje populacije koja obitava ponor i po kojoj je, uostalom, dobio i ime.
1831. godine isplovio je iz Engleske brod Beagle na ekspediciju koja će ga učiniti jednim od najpoznatijih brodova u povijesti. Kapetan Robert FitzRoy tražio je nekoga s naobrazbom iz prirodnih znanosti tko bi mu pravio društvo na putovanju. Izbor je pao na mladog Charlesa Darwina, koji je imao svega 22 godine i studirao je na Cambridgeu kako bi postao anglikanski svećenik.
Putovanje koje je trebalo trajati dvije godine činilo se Darwinovom ocu kao gubitak vremena, no rođak ga je uspio nagovoriti da pusti Charlesa. Na kraju je putovanje potrajalo čak pet godina i Darwin je na njemu obišao cijeli svijet, pažljivo bilježeći svoja zapažanja. Zanimljivo je da je otac Darwinove majke bio Josiah Wedgwood, osnivač slavne tvornice porculana Wedgwood, koja je i danas među najpoznatijim britanskim proizvođačima posuđa. Charles Darwin oženio se svojom sestričnom Emmom Wedgwood, unukom istog Josiaha Wedgwooda i imali su čak desetoro djece.
27.12.
Na današnji dan 1983. godine papa sveti Ivan Pavao II. posjetio je u zatvoru Mehmeta Alija Ağcu, atentatora koji ga je pokušao ubiti 1981. godine. Naime, Ağca je na papu izvršio atentat na Trgu sv. Petra u Vatikanu, upucavši ga više puta pištoljem kalibra 9 milimetara. Papa je tada jedva preživio ranjavanje, a ostatak života imao je zdravstvenih poteškoća. Unatoč svemu tome oprostio je svom atentatoru.
Papa je posjetio Mehmeta Alija Ağcu u rimskom zatvoru. Razgovarali su privatno, a na kraju posjeta Ağca je navodno papi poljubio prsten. Zanimljivo je da su razvili specifično prijateljstvo. Naime, papa je zamolio talijanskog predsjednika Ciampija za Ağcino pomilovanje i ovaj je na kraju doista pušten iz talijanskog zatvora. Papa je bio i u kontaktu s Ağcinom obitelji (sastao se s njegovom majkom, a kasnije i bratom). Za vrijeme papine bolesti Ağca mu je poslao pismo s dobrim željama. Kad je papa umro, Ağca je izrazio duboko žaljenje. Tvrdio je da su se za vrijeme susreta u zatvoru 1983. on i papa pobratili.
1571. godine rođen je znameniti znanstvenik Johannes Kepler. Bio je matematičar i astronom, a u njegovo doba astronomija i astrologija još nisu bile strogo odvojene. Predviđanja na osnovu astroloških proračuna tražili su od Keplera i najviši državnici – osobito Rudolf II. Habsburški, car Svetog Rimskog Carstva, koji je stolovao u Pragu.
Kepler se rodio u gradiću Weil der Stadt kod Stuttgarta. Jedno je vrijeme radio u Grazu, u Štajerskoj kao predavač matematike. Na području astronomije Kepler je bio mlađi suradnik poznatog danskog astronoma Tycha Brahea.
Johannes Kepler danas je u fizici najpoznatiji po tzv. Keplerovim zakonima. Radi se o zakonima gibanja planeta oko Sunca.On je prvi utvrdioda staze kojima se gibaju planeti nisu kružnice nego elipse, a Sunce se nalazi u jednom od dvaju žarišta elipse.Ta svoja saznanja objavio je 1609. u svom glavnom dijeluAstronomia nova. U istom djelu objavio je svoje tumačenje plime i oseke kao posljedice djelovanja Mjeseca. Godine 1619. objavio je djelo Skladnosti svijeta (lat. Harmonices mundi) u kojem izlaže i svoj treći zakon. U njemu otkriva najznačajniji odnos između ophodnog vremena planeta i njihovih srednjih udaljenosti od Sunca: kvadrat perioda proporcionalan je kubovima udaljenosti. Kepler je pridonio i modernoj optici konstrukcijom astronomskoga teleskopa, a također tumačenjem širenja svjetlosti i djelovanja oka. Po njemu su nazvani planetoid (1134 Kepler), krater na Mjesecu (Kepler), krater na Marsu (Kepler) i supernova (Keplerova supernova).
Zahvaljujući trima Kerplerovim zakonima Isaac Newton je, na temelju dinamike, ustanovio zakon opće gravitacije.
Ono što malo ljudi znao Kepleru je činjenica da je napisao jedan od prvih znanstveno-fantastičnih romana u povijesti. To je djelo napisano na latinskom jeziku, a zvalo se Somnium, što na hrvatskom znači San.Roman je objavio njegov sin Ludwig 1634. godine, a predstavlja maštovit opis kako Zemlja izgleda promatrana s Mjeseca. A upravo ga autoriteti s područja znastvene fantastike, Carl Sagan i Isaac Asimov, smatraju prvim SF-romanom.
Kepler je umro u Regensburgu 1630. godine. Za grob mu se ne zna jer je mjesto njegovog ukopa opustošeno tijekom krvavog Tridesetogodišnjeg rata
1426. godine umro je Pipo od Ozore, talijanski plemić koji je u kasnom srednjem vijeku uspio postati velikašem na području Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva. Rođeno mu je ime bilo Filippo Scolari, a poznat je i pod imenom Pippo Spano, Ozorai Pipó, Filip Mađarin itd.
Pipo od Ozore rodio se na području Toskane oko 1369. godine. Došao je već u mladosti u Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo kao talijanski trgovac, a s vremenom je ušao i u službu Žigmunda Luksemburškog – hrvatsko-ugarskog kralja i vladara Svetog Rimskog Carstva. Pridjevak od Ozore dobio je po posjedu Ozora u Mađarskoj, smještenom tridesetak kilometara od jezera Balaton.
Pipo je stekao znatan utjecaj na dvoru, osobito nakon što je obranio život Žigmundu Luksemburškom. Oženio se ugarskom plemkinjom, a stekao je i zemljišne posjede. Sudjelovao je u bitkama protiv Turaka Osmanlija, a veliku je ulogu odigrao i u bosanskoj povijesti. Jedna od najunosnijih službi koje je imao bila je ona upravitelja prihoda dobivenih od kraljevskih privilegija nad soli (lat. comes camerarum salium regalium).
U ugarskoj se službi Pipo borio i protiv Mlečana. S vojskom je 1410-ih godina prodro u zaleđe Venecije, sve do Vicenze. Kasnije se borio ponovo protiv Turaka Osmanlija u Bosni i Srbiji (u doba despota Stefana Lazarevića). Umro je na području današnje Rumunjske 1426. godine, u dobi od oko 57 godina.
1966. otkriven je u meksičkom gorju najveći špiljski ponor na svijetu. Nalazi se u planinskom kršovitom kraju, otprilike na pola puta između grada San Luis Potosi i luke Tampico na obali Meksičkog zaljeva.
Ponor je nazvan Sótano de las Golondrinas što na španjolskom otprilke znači Lastavičja špilja. Radi se o golemoj rupi u zemlji, dubokoj oko 370 metara. Načelno je oblik te rupe poput velike boce, širokog dna i užeg gornjeg dijela. Dimenzije poda špilje su otprilike 303 x 135 metara, a na površini zemlje sužava se u otvor kružnog oblika i promjera od oko 55 metara.
Ponor Sótano de las Golondrina tako je prostran da bi se u njega lako mogao smjestiti čitav newyorški neboder Chrysler Building. U ponoru se može ostvariti najduži podzemni slobodni pad na svijetu (postoje i dublji ponori, čak i na našem Velebitu, ali nisu tako široki, ravni i prostrani). U ponor Sótano de las Golondrinas slijetali su i baloni s ljudskom posadom, jer je gornji otvor dovoljno širok. Bio je popularna destinacija za base-jumping, ali se u novije vrijeme nastoji ograničiti tamošnji turizam, radi očuvanja zanimljive ptičje populacije koja obitava ponor i po kojoj je, uostalom, dobio i ime.
1831. godine isplovio je iz Engleske brod Beagle na ekspediciju koja će ga učiniti jednim od najpoznatijih brodova u povijesti. Kapetan Robert FitzRoy tražio je nekoga s naobrazbom iz prirodnih znanosti tko bi mu pravio društvo na putovanju. Izbor je pao na mladog Charlesa Darwina, koji je imao svega 22 godine i studirao je na Cambridgeu kako bi postao anglikanski svećenik.
Putovanje koje je trebalo trajati dvije godine činilo se Darwinovom ocu kao gubitak vremena, no rođak ga je uspio nagovoriti da pusti Charlesa. Na kraju je putovanje potrajalo čak pet godina i Darwin je na njemu obišao cijeli svijet, pažljivo bilježeći svoja zapažanja. Zanimljivo je da je otac Darwinove majke bio Josiah Wedgwood, osnivač slavne tvornice porculana Wedgwood, koja je i danas među najpoznatijim britanskim proizvođačima posuđa. Charles Darwin oženio se svojom sestričnom Emmom Wedgwood, unukom istog Josiaha Wedgwooda i imali su čak desetoro djece.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
28.12.
1947. godine umro je talijanski kralj Viktor Emanuel III., pripadnik savojske dinastije. Bio je kralj fašističke Italije tijekom većeg dijela Drugog svjetskog rata. Osobito je zanimljivo da je nosio i titulu cara Etiopije od 1936. do 1941. godine (u doba kad je etiopsko područje bilo pod talijanskom kolonijalnom vlasti). Viktor Emanuel III. bio je prvi i posljednji talijanski kralj s titulom cara Etiopije Viktor Emanuel III. nakon Drugog svjetskog rata abdicirao je u korist svog sina Umberta II., posljednjeg kralja Italije. Ipak, i Umberto II. izgubio je prijestolje nakon samo 34 dana vladanja, a Italija je postala republikom. I otac i sin morali su napustiti Italiju. Viktor Emanuel III. umro je na današnji dan 1947. godine u egzilu u Egiptu. Smrt ga je zatekla u Aleksandriji u 79. godini života. Pokopan je u tom egipatskom velegradu, i to u aleksandrijskoj katoličkoj katedrali sv. Katarine. Njegovi posmrtni ostaci i danas leže u toj katedrali u Egiptu.
1895. godine dan braća Lumière održala su prvu javnu kinematografsku predstavu u povijesti. Dogodilo se to u dvorani Salon Indien du Grand Café na pariškom Boulevardu des Capucines.
Prikazano je ukupno 10 kratkih filmova, među kojima i prvi film braće Lumière Izlazak iz tvornice Lumière u Lyonu, koji su snimili ranije te godine i koji traje samo 46 sekundi (postoje tri različite verzije tog filma, s time da je prva ona u kojoj jedan konj vuče kočiju na kraju filma, druga u kojoj je vuku dva konja i treća bez konja). Taj prvi njihov film sniman je sa 16 kadrova u sekundi, dakle, imao je oko 736 kadrova, što ga je činilo dugačkim oko 17 metara. Zanimljivo je da su braća smatrala kako kinematograf nema budućnosti, pa su ubrzo napustila to područje i okrenula se pronalaženju postupka izrade fotografije u boji.
1724. godine rođen je Christoph Franz von Buseck, posljednji knez-biskup Bamberga. Pripadao je njemačkoj plemićkoj obitelji Buseck, a otac mu se zvao Ernst Johann Philipp Hartmann von Buseck. Stric kneza-biskupa Christopha Franza bio je knez-biskup Fulde.
Tijekom dugog povijesnog razdoblja knezovi-biskupi Bamberga vladali su svojevrsnom samostalnom državom unutar Svetog Rimskog Carstva. Ta je država imala površinu od oko 358.000 hektara na sjeveru današnje Bavarske i stanovništvo od oko 200.000 ljudi, što znači da je knez-biskup Christoph Franz von Buseck bio prilično moćan vladar. Dapače, nekoć su knezovi-biskupi Bamberga posjedovali i znatne dijelove Koruške, uključujući strateški važne gradove Villach, Feldkirchen, Wolfsberg i Tarvisio, kao i dijelove dolina Lavanttal i Kanaltal. Knez-biskup Christoph
Franz von Buseck rodio se u Jagstbergu, a svećenikom je postao tek u 70. godini svog. Knezom-biskupom postao je 1795. godine tj. tijekom Francuske revolucije, a već je sljedeće godine francuska revolucionarna vojska okupirala njegov glavni grad Bamberg. Buseck je pobjegao u egzil, prvo u Prag, a kasnije u Tiringiju. Početkom 19. stoljeća ukinute su sve kneževine-biskupije i kneževine-nadbiskupije u Njemačkoj pa tako i bamberška. Christoph Franz von Buseck bio je od 1802. godine zbog toga samo biskup, bez svjetovne vlasti tj. bez države koju je ranije imao. Preminuo je u Bambergu 1805. godine, u dobi od osamdeset godina.
484. – 507. godine. Na prijestolje je stupio 28.12.484. kao mladić nakon smrti njegovog oca, kralja Eurika. Na početku vladavine Alarika II. u sastavu vizigotskog kraljevstva bio je velik dio Pirinejskog poluotoka, Akvitanija i velik dio Provanse. Središte moći nalazilo se u Galiji, a glavni grad bio je Toulouse.
Većina stanovništva u Kraljevstvu bila je kršćanske vjeroispovijesti, a Alarik II. arijanac. Međutim, nije se borio protiv kršćana, nego je htio izjednačiti kršćanstvo i arijanstvo. Važan je zbog sastavljanja zakonika, koji sadrži odredbe rimskog prava, i naziva ga se Alarikov zakonik. Stupio je na snagu 506. godine kao Lex Romana Visigothorum. Njegova supruga bila je Thiudigotho, kći Teodorika Velikog, ostrogotskog kralja. Pomagao je svom tastu u ratu protiv Odoakara u Italiji.
Kada su Franci prekršili mirovni sporazum, koji je s njima sklopio njegov otac, Alarik II. pokušao je izbjeći rat. Franački kralj Klodvig shvatio je to kao znak slabosti vizigotske vojske i krenuo u osvajanje vizigotskog dijela Galije. Alarik se udružio s burgundskim kraljem Gundobadom. Novi mir sklopljen je oko 502. godine na otoku rijeke Loire, na granici carstava. Nakon samo nekoliko godina franački je kralj opet prekršio mir i napao Vizigote jer je Alarik bio Arijanac. U Bitki kod Vouilléa 507. Goti su strahovito poraženi. Alarik II. je pobjegao, ali je uhvaćen i ubijen. Franci su anektirali velik dio Galije, čime su Vizigoti izgubili glavni grad.
Najpoznatija vjerska građevina u Velikoj Britaniji, Westminsterska opatija (engl. Westminster Abbey), posvećena je 28. prosinca 1065. godine. Ona je značajna ne samo po tome što su u njoj tijekom više od 900 godina krunjeni svi engleski kraljevi i kraljice, nego i po tome što je ona mjesto ukopa najpoznatijih britanskih povijesnih osoba. Tako su u Westminsterskoj opatiji sahranjeni sir Isaac Newton, Charles Darwin, lord Kelvin, Charles Dickens, Rudyard Kipling i još mnogi drugi slavni znanstvenici i umjetnici. U Westiminsterskoj opatiji nalaze se i grobovi 17 vladajućih engleskih kraljeva i kraljica. Dobar dio grobnica nalazi se u podu crkve, a jedini grob preko kojeg se ne smije hodati grob je Nepoznatog vojnika iz Prvog svjetskog rata. I Oliver Cromwell, poznati lord protektor Engleske, bio je pokopan u Westminsterskoj opatiji, ali je kasnije izbačen kad je obnovljena kraljevska vlast u toj zemlji.
Sam naziv opatija (engl. Abbey) upućuje na činjenicu da se nekoć radilo o samostanu. Naime, na tom se mjestu nalazio samostan benediktinaca, poznatog srednjovjekovnog katoličkog reda. Westminsterska crkva i samostan ležali su na jednom otočiću usred rijeke Temze, a tek je kasnije rijeka regulirana tako da je taj otočić danas dio kopna, a riječno korito prolazi pokraj njega.
Westminsterska opatija posvećena je u doba slavnog engleskog kralja svetog Edwarda Ispovjednika. Taj se kralj štuje kao svetac i u katoličkoj i u anglikanskoj crkvi, a ujedno je i jedini svetac koji je nosio englesku krunu. Kad je kralj Henrik VIII. izuzeo Englesku iz vlasti pape i katoličke crkve, ukinuo je i samostane, pa danas Westminsterska opatija potpada direktno pod vlast britanskog kralja kao glave Anglikanske crkve.
1434. godine. Bio je pripadnik patricijske obitelji Grimani, koja je ukupno dala tri dužda Mletačke Republike. Budući da je njegova grana obitelji, unatoč uglednom plemićkom podrijetlu, u doba njegove mladosti bila razmjerno siromašna, Antonio Grimani isprva se bavio trgovačkom djelatnosti. Na taj se način obogatio, a vremenom je dobio i zapovjednički položaj u mornarici Mletačke Republike.
Nakon što su ga osmanske snage pobijedile u jednoj pomorskoj bitki, mletačke su ga vlasti zamalo osudile na smrt, no ipak je u konačnici kažnjen samo progonom na otok Cres. Otamo je pobjegao u Rim, a tek se 1509. godine uspio vratiti u rodnu Veneciju, nakon što su njegovi sinovi ishodili za to dozvolu. Nakon povratka u Veneciju počeo se politički uzdizati, a naposljetku je izabran i za dužda, u lipnju 1521. godine (nakon smrti prethodnog dužda Leonarda Loredana). U trenutku stupanja na duždevski položaj bio je već u 87. godini života (i inače su za duždeve tijekom povijesti Mletačke Republike većinom birani stariji muškarci, no Antonio Grimani prednjačio je u tome).
Obitelj Grimani stekla je zemjišne posjede i u Istri, koja je u to vrijeme bila većim dijelom pod mletačkom vlasti. Primjerice, obitelj Grimani stekla je Svetvinčenat (čakavski Savičenta) u Istri te imanja u Vižinadi i njezinoj okolici. Dužd Antonio Grimani preminuo je u rodnoj Veneciji 1523. godine, u visokoj 89. godini.
1897. godine rođen je sovjetski maršal Ivan Konjev. Tijekom Drugog svjetskog rata držao je neka od najvažnijih zapovjedništava Crvene armije. Primjerice, vodio je uz maršala Žukova završnu ofenzivu u smjeru Berlina. Konjevu su davana zapovjedništva nad čitavim frontovima, što je u SSSR-u bio naziv za formacije slične zapadnjačkim grupama armija.
Maršal Konjev rodio se u mjestu Lodejno, smještenom otprilike na pola puta između Moskve i sjevernog Urala. Bio je seljačkog podrijetla, a u mladosti je radio kao drvosječa. U vojsku je mobiliziran već u dobi od oko 18 godina, usred Prvog svjetskog rata. Nakon Oktobarske revolucije prebacio se u Crvenu armiju. Pohađao je vojnu akademiju, a uoči Drugog svjetskog rata već je bio korpusni zapovjednik. Tijekom rata Konjevu su davana zapovjedništva nad nizom frontova, uključujući Zapadni front, Sjeverozapadni front, Prvi ukrajinski front i Drugi ukrajinski front. Maršalom Sovjetskog Saveza imenovan je u veljači 1944. godine.
Od velikih bitaka sudjelovao je u poznatoj Bitki kod Kurska, najvećoj tenkovskoj bitki svih vremena. Konjev je bio poznat po svojoj okrutnosti, a izgledom se isticao jer je brijao glavu.
https://povijest.hr
1947. godine umro je talijanski kralj Viktor Emanuel III., pripadnik savojske dinastije. Bio je kralj fašističke Italije tijekom većeg dijela Drugog svjetskog rata. Osobito je zanimljivo da je nosio i titulu cara Etiopije od 1936. do 1941. godine (u doba kad je etiopsko područje bilo pod talijanskom kolonijalnom vlasti). Viktor Emanuel III. bio je prvi i posljednji talijanski kralj s titulom cara Etiopije Viktor Emanuel III. nakon Drugog svjetskog rata abdicirao je u korist svog sina Umberta II., posljednjeg kralja Italije. Ipak, i Umberto II. izgubio je prijestolje nakon samo 34 dana vladanja, a Italija je postala republikom. I otac i sin morali su napustiti Italiju. Viktor Emanuel III. umro je na današnji dan 1947. godine u egzilu u Egiptu. Smrt ga je zatekla u Aleksandriji u 79. godini života. Pokopan je u tom egipatskom velegradu, i to u aleksandrijskoj katoličkoj katedrali sv. Katarine. Njegovi posmrtni ostaci i danas leže u toj katedrali u Egiptu.
1895. godine dan braća Lumière održala su prvu javnu kinematografsku predstavu u povijesti. Dogodilo se to u dvorani Salon Indien du Grand Café na pariškom Boulevardu des Capucines.
Prikazano je ukupno 10 kratkih filmova, među kojima i prvi film braće Lumière Izlazak iz tvornice Lumière u Lyonu, koji su snimili ranije te godine i koji traje samo 46 sekundi (postoje tri različite verzije tog filma, s time da je prva ona u kojoj jedan konj vuče kočiju na kraju filma, druga u kojoj je vuku dva konja i treća bez konja). Taj prvi njihov film sniman je sa 16 kadrova u sekundi, dakle, imao je oko 736 kadrova, što ga je činilo dugačkim oko 17 metara. Zanimljivo je da su braća smatrala kako kinematograf nema budućnosti, pa su ubrzo napustila to područje i okrenula se pronalaženju postupka izrade fotografije u boji.
1724. godine rođen je Christoph Franz von Buseck, posljednji knez-biskup Bamberga. Pripadao je njemačkoj plemićkoj obitelji Buseck, a otac mu se zvao Ernst Johann Philipp Hartmann von Buseck. Stric kneza-biskupa Christopha Franza bio je knez-biskup Fulde.
Tijekom dugog povijesnog razdoblja knezovi-biskupi Bamberga vladali su svojevrsnom samostalnom državom unutar Svetog Rimskog Carstva. Ta je država imala površinu od oko 358.000 hektara na sjeveru današnje Bavarske i stanovništvo od oko 200.000 ljudi, što znači da je knez-biskup Christoph Franz von Buseck bio prilično moćan vladar. Dapače, nekoć su knezovi-biskupi Bamberga posjedovali i znatne dijelove Koruške, uključujući strateški važne gradove Villach, Feldkirchen, Wolfsberg i Tarvisio, kao i dijelove dolina Lavanttal i Kanaltal. Knez-biskup Christoph
Franz von Buseck rodio se u Jagstbergu, a svećenikom je postao tek u 70. godini svog. Knezom-biskupom postao je 1795. godine tj. tijekom Francuske revolucije, a već je sljedeće godine francuska revolucionarna vojska okupirala njegov glavni grad Bamberg. Buseck je pobjegao u egzil, prvo u Prag, a kasnije u Tiringiju. Početkom 19. stoljeća ukinute su sve kneževine-biskupije i kneževine-nadbiskupije u Njemačkoj pa tako i bamberška. Christoph Franz von Buseck bio je od 1802. godine zbog toga samo biskup, bez svjetovne vlasti tj. bez države koju je ranije imao. Preminuo je u Bambergu 1805. godine, u dobi od osamdeset godina.
484. – 507. godine. Na prijestolje je stupio 28.12.484. kao mladić nakon smrti njegovog oca, kralja Eurika. Na početku vladavine Alarika II. u sastavu vizigotskog kraljevstva bio je velik dio Pirinejskog poluotoka, Akvitanija i velik dio Provanse. Središte moći nalazilo se u Galiji, a glavni grad bio je Toulouse.
Većina stanovništva u Kraljevstvu bila je kršćanske vjeroispovijesti, a Alarik II. arijanac. Međutim, nije se borio protiv kršćana, nego je htio izjednačiti kršćanstvo i arijanstvo. Važan je zbog sastavljanja zakonika, koji sadrži odredbe rimskog prava, i naziva ga se Alarikov zakonik. Stupio je na snagu 506. godine kao Lex Romana Visigothorum. Njegova supruga bila je Thiudigotho, kći Teodorika Velikog, ostrogotskog kralja. Pomagao je svom tastu u ratu protiv Odoakara u Italiji.
Kada su Franci prekršili mirovni sporazum, koji je s njima sklopio njegov otac, Alarik II. pokušao je izbjeći rat. Franački kralj Klodvig shvatio je to kao znak slabosti vizigotske vojske i krenuo u osvajanje vizigotskog dijela Galije. Alarik se udružio s burgundskim kraljem Gundobadom. Novi mir sklopljen je oko 502. godine na otoku rijeke Loire, na granici carstava. Nakon samo nekoliko godina franački je kralj opet prekršio mir i napao Vizigote jer je Alarik bio Arijanac. U Bitki kod Vouilléa 507. Goti su strahovito poraženi. Alarik II. je pobjegao, ali je uhvaćen i ubijen. Franci su anektirali velik dio Galije, čime su Vizigoti izgubili glavni grad.
Najpoznatija vjerska građevina u Velikoj Britaniji, Westminsterska opatija (engl. Westminster Abbey), posvećena je 28. prosinca 1065. godine. Ona je značajna ne samo po tome što su u njoj tijekom više od 900 godina krunjeni svi engleski kraljevi i kraljice, nego i po tome što je ona mjesto ukopa najpoznatijih britanskih povijesnih osoba. Tako su u Westminsterskoj opatiji sahranjeni sir Isaac Newton, Charles Darwin, lord Kelvin, Charles Dickens, Rudyard Kipling i još mnogi drugi slavni znanstvenici i umjetnici. U Westiminsterskoj opatiji nalaze se i grobovi 17 vladajućih engleskih kraljeva i kraljica. Dobar dio grobnica nalazi se u podu crkve, a jedini grob preko kojeg se ne smije hodati grob je Nepoznatog vojnika iz Prvog svjetskog rata. I Oliver Cromwell, poznati lord protektor Engleske, bio je pokopan u Westminsterskoj opatiji, ali je kasnije izbačen kad je obnovljena kraljevska vlast u toj zemlji.
Sam naziv opatija (engl. Abbey) upućuje na činjenicu da se nekoć radilo o samostanu. Naime, na tom se mjestu nalazio samostan benediktinaca, poznatog srednjovjekovnog katoličkog reda. Westminsterska crkva i samostan ležali su na jednom otočiću usred rijeke Temze, a tek je kasnije rijeka regulirana tako da je taj otočić danas dio kopna, a riječno korito prolazi pokraj njega.
Westminsterska opatija posvećena je u doba slavnog engleskog kralja svetog Edwarda Ispovjednika. Taj se kralj štuje kao svetac i u katoličkoj i u anglikanskoj crkvi, a ujedno je i jedini svetac koji je nosio englesku krunu. Kad je kralj Henrik VIII. izuzeo Englesku iz vlasti pape i katoličke crkve, ukinuo je i samostane, pa danas Westminsterska opatija potpada direktno pod vlast britanskog kralja kao glave Anglikanske crkve.
1434. godine. Bio je pripadnik patricijske obitelji Grimani, koja je ukupno dala tri dužda Mletačke Republike. Budući da je njegova grana obitelji, unatoč uglednom plemićkom podrijetlu, u doba njegove mladosti bila razmjerno siromašna, Antonio Grimani isprva se bavio trgovačkom djelatnosti. Na taj se način obogatio, a vremenom je dobio i zapovjednički položaj u mornarici Mletačke Republike.
Nakon što su ga osmanske snage pobijedile u jednoj pomorskoj bitki, mletačke su ga vlasti zamalo osudile na smrt, no ipak je u konačnici kažnjen samo progonom na otok Cres. Otamo je pobjegao u Rim, a tek se 1509. godine uspio vratiti u rodnu Veneciju, nakon što su njegovi sinovi ishodili za to dozvolu. Nakon povratka u Veneciju počeo se politički uzdizati, a naposljetku je izabran i za dužda, u lipnju 1521. godine (nakon smrti prethodnog dužda Leonarda Loredana). U trenutku stupanja na duždevski položaj bio je već u 87. godini života (i inače su za duždeve tijekom povijesti Mletačke Republike većinom birani stariji muškarci, no Antonio Grimani prednjačio je u tome).
Obitelj Grimani stekla je zemjišne posjede i u Istri, koja je u to vrijeme bila većim dijelom pod mletačkom vlasti. Primjerice, obitelj Grimani stekla je Svetvinčenat (čakavski Savičenta) u Istri te imanja u Vižinadi i njezinoj okolici. Dužd Antonio Grimani preminuo je u rodnoj Veneciji 1523. godine, u visokoj 89. godini.
1897. godine rođen je sovjetski maršal Ivan Konjev. Tijekom Drugog svjetskog rata držao je neka od najvažnijih zapovjedništava Crvene armije. Primjerice, vodio je uz maršala Žukova završnu ofenzivu u smjeru Berlina. Konjevu su davana zapovjedništva nad čitavim frontovima, što je u SSSR-u bio naziv za formacije slične zapadnjačkim grupama armija.
Maršal Konjev rodio se u mjestu Lodejno, smještenom otprilike na pola puta između Moskve i sjevernog Urala. Bio je seljačkog podrijetla, a u mladosti je radio kao drvosječa. U vojsku je mobiliziran već u dobi od oko 18 godina, usred Prvog svjetskog rata. Nakon Oktobarske revolucije prebacio se u Crvenu armiju. Pohađao je vojnu akademiju, a uoči Drugog svjetskog rata već je bio korpusni zapovjednik. Tijekom rata Konjevu su davana zapovjedništva nad nizom frontova, uključujući Zapadni front, Sjeverozapadni front, Prvi ukrajinski front i Drugi ukrajinski front. Maršalom Sovjetskog Saveza imenovan je u veljači 1944. godine.
Od velikih bitaka sudjelovao je u poznatoj Bitki kod Kurska, najvećoj tenkovskoj bitki svih vremena. Konjev je bio poznat po svojoj okrutnosti, a izgledom se isticao jer je brijao glavu.
https://povijest.hr
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
29,12,
1610. godine uhićena je grofica Erzsébet Báthory, jedna od najkontroverznijih osoba iz ugarske povijesti. Dobila je nadimak Krvave grofice, a nastala je legenda po kojoj je ubila čak oko 650 djevojaka. U trenutku uhićenja, koje je proveo tadašnji ugarski palatin György Thurzó, imala je grofica Erzsébet Báthory 50 godina. Uhićena je u svom dvorcu Čachtice (mađ. Csejte), na području današnje Slovačke. Taj se dvorac nalazi u zapadnom dijelu Slovačke, samo oko petnaest kilometara od granice s Češkom i osamdeset kilometara sjeveroistočno od slovačkog glavnog grada Bratislave. Zanimljivo je da se jedna kći grofice Erzsébet Báthory udala za Nikolu VI. Zrinskog, brata hrvatskog bana Jurja Zrinskog. Nadalje, preko svog sina Pála Nádasdyja bila je grofica Erzsébet Báthory praprabaka hrvatskog bana Franje Nádasdyja. Većina grofova Drašković, vlasnika Trakošćana, potjecala je od početka 18. stoljeća također od grofice Erzsébet Báthory. Za grofičino suđenje pribavljeno je čak oko tri stotine svjedoka. Erzsébet Báthory navodno je mučila i ubijala mlade djevojke s područja svojih posjeda i okolice, a nastala je čak i legenda o tome da se kupala u njihovoj krvi. Osuđena je na doživotni zatvor, zazidavanjem u dvorcu Čachtice, u kojem je i preminula 1614. godine.
1832. rođen je grof Gustav Kálnoky, moćni ugarski aristokrat koji je tijekom gotovo 14 godina bio ministar vanjskih poslova Austro-Ugarske. Gustav Kálnoky potjecao je iz grofovske obitelji, a rođen je u gradu Letovice u Moravskoj (dio današnje Republike Češke). Njegova majka imala je djevojačko prezime von Schrattenbach, a također je bila iz grofovske obitelji.
Grof Gustav Kálnoky isprva se bavio vojnim zanimanjem, a s vremenom je dosegao čin podmaršala. Postao je i diplomatom pa je predstavljao Habsburšku Monarhiju u Londonu, Rimu i Kopenhagenu. Na vrlo utjecajno mjesto došao je grof Kálnoky kad je imenovan austro-ugarskim veleposlanikom u Sankt-Peterburgu, tada glavnom gradu Ruskog Carstva. S te su važne pozicije diplomati znali prelaziti na mjesto šefa diplomacije čitave Austro-Ugarske (ministra vanjskih poslova).
Zanimljivo je da je ministar vanjskih poslova u Austro-Ugarskoj bio osobito važan, jer se radilo o jednom od rijetkih ministarstava koje je bilo zajedničko za austrijski i ugarski dio monarhije. Ministar vanjskih poslova bio je ujedno i predsjedavajući vijeća ministara zaduženih za zajedničke poslove monarhije, tj. bio je u formalnom smislu najsličniji premijeru ili kancelaru cjelokupne Austro-Ugarske (premda se načelno nije bavio unutrašnjim poslovima). Puna titula ministra vanjskih poslova glasila je „ministar carske i kraljevske kuće i vanjskih poslova“ (njem. Minister des kaiserlichen und königlichen Hauses und des Äußern).
Na položaju austrougarskog ministra vanjskih poslova ostao je grof Gustav Kálnoky sve do 1895. godine. Zanimljivo je da nitko ni prije ni poslije njega nije duže vršio tu funkciju. Grof Kálnoky bio je izraziti katolik, a postao je i vitezom Reda zlatnog runa (najviše odlikovanje u habsburškim zemljama). Umro je u Moravskoj 1898. godine u 66. godini.
1911. godine država Mongolija proglasila je nezavisnost od Kineskog Carstva. Za vladara nezavisne Mongolije ustoličen je Tibetanac koji je ranije bio tamošnji budistički vjerski poglavar s titulom Bogd Lama (treći najviši Lama, ispod Dalaj Lame i Pančen Lame). Bogd Lama tada je proglašen Bogd Kanom i postao je praktički nasljednik nekadašnjih mongolskih velikih kanova (poznatih još iz doba Džingis-kana).
Time je nova država Mongolija postala svojevrsna teokracija (država u kojoj vlast drži svećenstvo). Mongolija se odcijepila od Kine, u čijem je sastavu ranije bila kao tzv. Vanjska Mongolija. Unutrašnja Mongolija još je u sastavu Kine.
Glavni grad nove države bio je na istom mjestu kao i današnji Ulan Bator, no drugačije su ga nazivali – Niislel Khüree (na Zapadu su ga većinom zvali Urga). Ime Ulan Bator uvedeno je tek u doba komunizma, a znači Crveni heroj.
1808. godine rođen je grof György Apponyi, ugarski aristokrat i državnik. Rodio se u Požunu (Bratislavi) kao pripadnik grofovske obitelji Apponyi de Nagyappony. Majka mu je bila grofica Anna Zichy de Zich, a dijelom je György potjecao i od kneževske obitalji Esterházy de Galántha (nekoć najbogatije aristokratske obitelji u cijelom Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu). Grof György Apponyi oženio se groficom Juliánnom Sztáray de Nagy-Mihály et Sztára, koja je bila praunuka hrvatskog bana Franje Esterházyja.
Od 1846. do 1848. godine bio je grof Apponyi ugarski dvorski kancelar, što je bila visoka funkcija sa stvarnom političkom moći. Naime, izvršna vlast u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu teško se u to vrijeme mogla provoditi bez sudjelovanja Ugarske dvorske kancelarije. Od 1860. godine bio je grof György Apponyi kraljevski sudac (lat. iudex curiae) u Ugarskoj, a 1861. godine postao je predsjedavajućim Gornjeg doma Ugarskog parlamenta. Poživio je sve do 1899. godine, a preminuo je u mjestu Éberhárd (današnje Malinovo u jugozapadnoj Slovačkoj) u vrlo visokoj 91. godini života. Njegov sin Albert Apponyi također je imao bogatu političku karijeru (bio je ministar u Ugarskoj vladi, a također i predsjedavajući Gornjeg doma Ugarskog parlamenta, poput oca)
1772. godine umro je Ernst Johann von Biron, vojvoda od Kurlandije i Semigalije. Vladao je nad prilično prostranim baltičkim vojvodstvom koje se nalazilo pod vrhovnom vlasti Kraljevine Poljske. Latinski naziv tog vojvodstva bio je Ducatus Curlandiæ et Semigalliæ. Teritorijalno je Kurlandija i Semigalija obuhvaćala velik dio današnje Latvije, a glavni joj je grad bila Jelgava, smještena južno od Rige.
Ernst Johann von Biron rođen je 1690. godine u Kalnciemsu pokraj spomenute Jelgave. Izvorno njemačko prezime njegove obitelji glasilo je Bühren, a s vremenom je preinačeno u Biron. Zanimljivo je da Ernst Johann nije rođenjem bio visokog podrijetla, no uspeo se na vojvodski položaj pomoću svog utjecaja na dvoru. Naime, Ernst Johann postao je miljenikom Ane Ivanovne Romanove, regentkinje Vojvodstva Kurlandije i Semigalije. Kad je ona postala caricom Rusije (naslijedivši svog rođaka Petra II. Romanova) dobio je Ernst Johann von Biron golem značaj. Carica Ana Ivanovna dala mu je posjede i aristokratsku titulu, a on je postao vjerojatno najmoćnijom osobom u cijelom Ruskom Carstvu. Navodno je zbog njega smaknuto oko 1.000 ljudi, a u Sibir su prognani deseci tisuća.
Zaslugom carice Ane Ivanovne izabran je Ernst Johann von Biron 1737. godine za vojvodu od Kurlandije i Semigalije (nakon izumiranja prijašnje vladarske dinastije Kettler). Nakon smrti Ane Ivanovne postao je Biron čak i namjesnikom (regentom) Ruskog Carstva, no ubrzo su ga uklonili s vlasti. Konfiscirana mu je imovina i prognan je u Sibir. Ipak, u starosti ga je nova ruska carica Katarina Velika vratila na vlast u Kuralandiji i Semigaliji, tako da je njegova dinastija Biron dobila ondje nasljedni položaj. Ernst Johann von Biron umro je u vojvodskoj palači u Jelgavi u 83. godini, a naslijedio ga je njegov sin Petar von Biron.
1170. godine dogodio se jedan od najpoznatijih događaja u engleskoj povijesti – sv. Toma Becket ubijen je kao mučenik u svojoj katedrali. On je, naime, u to doba bio nadbiskup Canterburyja i time prvi čovjek Crkve u Engleskoj. Došao je u sukob s engleskim kraljem Henrikom II. Plantagenetom.
Henrik je bio ljut na nadbiskupa i jednom prilikom je na svom dvoru izjavio nešto poput: “Zar me nitko neće osloboditi od ovog problematičnog svećenika?” Četvorica vitezova iz kraljeve pratnje shvatila su to kao zapovijed i krenula u Canterbury. Sakrivši svoje oklope pod kapuljačama, pronašli su nadbiskupa u katedrali. Kad nije htio poći s njima, uzeli su oružje i sasjekli ga na podu katedrale. Tri godine kasnije papa je proglasio Tomu svecem i mučenikom, a kralj Henrik II. učinio je javnu pokoru došavši na svečev grob kajući se što je skrivio njegovu smrt.
Pomorac i istraživač John Davis rodio se 1550. u Engleskoj. Počeo je ploviti još kao dijete, a već ga je prva plovidba odvela na Arktik. Posada broda bila je u potrazi za Sjeverozapadnim prolazom te su bili prvi novovjekovni otkrivači Grenlanda. To je područje John Davis nazvao Napuštena zemlja. Dao je ime najjužnijoj točki Grenlanda – Kap Farewell.
Istraživao je tjesnac između Kanade i Grenlanda, koji je po njemu nazvan Davisov tjesnac. Nastavio je istraživao sjeverne, ledom prekrivene predjele Zemlje. Zatim je odlučio spustiti se u južnije dijelove te je pratio pomorca i pirata Thomasa Cavendisha. Samostalno je 1592. otkrio Falklandske otoke, ali je to putovanje donijelo više troškova i gubitaka nego što je vrijedilo. Od 76 članova posade vratilo se samo njih 14. Nakon više od 30 godina iskustva John Davis počeo je pisati stručne knjige o navigaciji. Od poznatijih su mu The Seaman’s Secrets (Tajne pomorca) i The World’s Hydrographical Description (Hidrografski opis svijeta). U Davisovom bogatom životopisu nalaze se i putovanja u Istočnu Indiju s Nizozemcima. Tad je bio kormilar na ekspedicijskim brodovima.
Na posljednjem putovanju stigao je do Sumatre. Na Badnjak 1605. pristao je uz obalu, gdje se nasukao japanski brod. Oko devedeset Japanaca pokušavalo je spasiti teret koji je plutao po površini. Europljani su navodno krenuli pomoći Japancima. Ne zna se zašto je došlo do sukoba na današnji dan 1605., a Davis je bio među prvim žrtvama japanskih pirata.
Tijekom 19. stoljeća u Sjevernu Ameriku emigrirao je velik broj Nijemaca. Razlozi tome bili su potraga za boljim životom, ali i frustracija konzervativizmom i razjedinjenošću Nijemaca. Nakon propasti revolucije 1848. otpočeo je val iseljavanja političkih nezadovoljnika u Sjevernu Ameriku. Mladi Karl Marx već se 1843. htio odseliti u Teksas te je od svog grada (Triera) zatražio dozvolu za emigraciju. Iako do toga nije došlo, ostao je u kontaktu s njemačkim emigrantima te je neke od svojih najvažnijih eseja objavio prvo u New Yorku. Nezavisna teksaška republika postala je dijelom SAD-a 1845. godine. Zanimljivo je da su njemački emigranti pomogli u formiranju nove republikanske stranke, a gotovo 200 000 njih borilo se u sjevernjačkoj vojsci u Američkome građanskom ratu. Joseph Weydemeyer i August Willich, obojica bivši članovi Komunističke lige, kasnije su postali pukovnici odnosno generali u američkoj vojsci. Osobito je mnogo Marx pisao za New-York Daily Tribune, najvažnije prorepublikanske novine 1850-ih godina. Izdavač tih novina, Charles A. Dana, osobno je upoznao Marxa u njemačkom gradu Cologneu 1848. kada je Marx uređivao Neue Rheinische Zeitung. Kasnije (1852.) pozvao ga je da postane suradnik njegovih novina. Marx je prihvatio poziv te je napisao preko petsto članaka za novine, što uključuje i 84 nepotpisane uvodne riječi. Kada je izbio Američki građanski rat, nestalo je interesa za društvena i politička pitanja pa se Marx okrenuo prikupljanju vanjske potpore za Lincolna. Po raznim europskim novinama pisao je o potrebi za potporom Lincolnu, a napadao je tvrdnje engleskih Economista i Timesa da je rat izazvan trgovačkim protekcionizmom, a ne pitanjem ropstva. Po njemu je do rata došlo zbog straha južnjačkih elita od gubitka moći u federaciji i sve manje profitabilnosti i ropstva. Lincolnovu pobjedu nazvao je pobjedom nad reakcionarnom buržoazijom.
1610. godine uhićena je grofica Erzsébet Báthory, jedna od najkontroverznijih osoba iz ugarske povijesti. Dobila je nadimak Krvave grofice, a nastala je legenda po kojoj je ubila čak oko 650 djevojaka. U trenutku uhićenja, koje je proveo tadašnji ugarski palatin György Thurzó, imala je grofica Erzsébet Báthory 50 godina. Uhićena je u svom dvorcu Čachtice (mađ. Csejte), na području današnje Slovačke. Taj se dvorac nalazi u zapadnom dijelu Slovačke, samo oko petnaest kilometara od granice s Češkom i osamdeset kilometara sjeveroistočno od slovačkog glavnog grada Bratislave. Zanimljivo je da se jedna kći grofice Erzsébet Báthory udala za Nikolu VI. Zrinskog, brata hrvatskog bana Jurja Zrinskog. Nadalje, preko svog sina Pála Nádasdyja bila je grofica Erzsébet Báthory praprabaka hrvatskog bana Franje Nádasdyja. Većina grofova Drašković, vlasnika Trakošćana, potjecala je od početka 18. stoljeća također od grofice Erzsébet Báthory. Za grofičino suđenje pribavljeno je čak oko tri stotine svjedoka. Erzsébet Báthory navodno je mučila i ubijala mlade djevojke s područja svojih posjeda i okolice, a nastala je čak i legenda o tome da se kupala u njihovoj krvi. Osuđena je na doživotni zatvor, zazidavanjem u dvorcu Čachtice, u kojem je i preminula 1614. godine.
1832. rođen je grof Gustav Kálnoky, moćni ugarski aristokrat koji je tijekom gotovo 14 godina bio ministar vanjskih poslova Austro-Ugarske. Gustav Kálnoky potjecao je iz grofovske obitelji, a rođen je u gradu Letovice u Moravskoj (dio današnje Republike Češke). Njegova majka imala je djevojačko prezime von Schrattenbach, a također je bila iz grofovske obitelji.
Grof Gustav Kálnoky isprva se bavio vojnim zanimanjem, a s vremenom je dosegao čin podmaršala. Postao je i diplomatom pa je predstavljao Habsburšku Monarhiju u Londonu, Rimu i Kopenhagenu. Na vrlo utjecajno mjesto došao je grof Kálnoky kad je imenovan austro-ugarskim veleposlanikom u Sankt-Peterburgu, tada glavnom gradu Ruskog Carstva. S te su važne pozicije diplomati znali prelaziti na mjesto šefa diplomacije čitave Austro-Ugarske (ministra vanjskih poslova).
Zanimljivo je da je ministar vanjskih poslova u Austro-Ugarskoj bio osobito važan, jer se radilo o jednom od rijetkih ministarstava koje je bilo zajedničko za austrijski i ugarski dio monarhije. Ministar vanjskih poslova bio je ujedno i predsjedavajući vijeća ministara zaduženih za zajedničke poslove monarhije, tj. bio je u formalnom smislu najsličniji premijeru ili kancelaru cjelokupne Austro-Ugarske (premda se načelno nije bavio unutrašnjim poslovima). Puna titula ministra vanjskih poslova glasila je „ministar carske i kraljevske kuće i vanjskih poslova“ (njem. Minister des kaiserlichen und königlichen Hauses und des Äußern).
Na položaju austrougarskog ministra vanjskih poslova ostao je grof Gustav Kálnoky sve do 1895. godine. Zanimljivo je da nitko ni prije ni poslije njega nije duže vršio tu funkciju. Grof Kálnoky bio je izraziti katolik, a postao je i vitezom Reda zlatnog runa (najviše odlikovanje u habsburškim zemljama). Umro je u Moravskoj 1898. godine u 66. godini.
1911. godine država Mongolija proglasila je nezavisnost od Kineskog Carstva. Za vladara nezavisne Mongolije ustoličen je Tibetanac koji je ranije bio tamošnji budistički vjerski poglavar s titulom Bogd Lama (treći najviši Lama, ispod Dalaj Lame i Pančen Lame). Bogd Lama tada je proglašen Bogd Kanom i postao je praktički nasljednik nekadašnjih mongolskih velikih kanova (poznatih još iz doba Džingis-kana).
Time je nova država Mongolija postala svojevrsna teokracija (država u kojoj vlast drži svećenstvo). Mongolija se odcijepila od Kine, u čijem je sastavu ranije bila kao tzv. Vanjska Mongolija. Unutrašnja Mongolija još je u sastavu Kine.
Glavni grad nove države bio je na istom mjestu kao i današnji Ulan Bator, no drugačije su ga nazivali – Niislel Khüree (na Zapadu su ga većinom zvali Urga). Ime Ulan Bator uvedeno je tek u doba komunizma, a znači Crveni heroj.
1808. godine rođen je grof György Apponyi, ugarski aristokrat i državnik. Rodio se u Požunu (Bratislavi) kao pripadnik grofovske obitelji Apponyi de Nagyappony. Majka mu je bila grofica Anna Zichy de Zich, a dijelom je György potjecao i od kneževske obitalji Esterházy de Galántha (nekoć najbogatije aristokratske obitelji u cijelom Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu). Grof György Apponyi oženio se groficom Juliánnom Sztáray de Nagy-Mihály et Sztára, koja je bila praunuka hrvatskog bana Franje Esterházyja.
Od 1846. do 1848. godine bio je grof Apponyi ugarski dvorski kancelar, što je bila visoka funkcija sa stvarnom političkom moći. Naime, izvršna vlast u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu teško se u to vrijeme mogla provoditi bez sudjelovanja Ugarske dvorske kancelarije. Od 1860. godine bio je grof György Apponyi kraljevski sudac (lat. iudex curiae) u Ugarskoj, a 1861. godine postao je predsjedavajućim Gornjeg doma Ugarskog parlamenta. Poživio je sve do 1899. godine, a preminuo je u mjestu Éberhárd (današnje Malinovo u jugozapadnoj Slovačkoj) u vrlo visokoj 91. godini života. Njegov sin Albert Apponyi također je imao bogatu političku karijeru (bio je ministar u Ugarskoj vladi, a također i predsjedavajući Gornjeg doma Ugarskog parlamenta, poput oca)
1772. godine umro je Ernst Johann von Biron, vojvoda od Kurlandije i Semigalije. Vladao je nad prilično prostranim baltičkim vojvodstvom koje se nalazilo pod vrhovnom vlasti Kraljevine Poljske. Latinski naziv tog vojvodstva bio je Ducatus Curlandiæ et Semigalliæ. Teritorijalno je Kurlandija i Semigalija obuhvaćala velik dio današnje Latvije, a glavni joj je grad bila Jelgava, smještena južno od Rige.
Ernst Johann von Biron rođen je 1690. godine u Kalnciemsu pokraj spomenute Jelgave. Izvorno njemačko prezime njegove obitelji glasilo je Bühren, a s vremenom je preinačeno u Biron. Zanimljivo je da Ernst Johann nije rođenjem bio visokog podrijetla, no uspeo se na vojvodski položaj pomoću svog utjecaja na dvoru. Naime, Ernst Johann postao je miljenikom Ane Ivanovne Romanove, regentkinje Vojvodstva Kurlandije i Semigalije. Kad je ona postala caricom Rusije (naslijedivši svog rođaka Petra II. Romanova) dobio je Ernst Johann von Biron golem značaj. Carica Ana Ivanovna dala mu je posjede i aristokratsku titulu, a on je postao vjerojatno najmoćnijom osobom u cijelom Ruskom Carstvu. Navodno je zbog njega smaknuto oko 1.000 ljudi, a u Sibir su prognani deseci tisuća.
Zaslugom carice Ane Ivanovne izabran je Ernst Johann von Biron 1737. godine za vojvodu od Kurlandije i Semigalije (nakon izumiranja prijašnje vladarske dinastije Kettler). Nakon smrti Ane Ivanovne postao je Biron čak i namjesnikom (regentom) Ruskog Carstva, no ubrzo su ga uklonili s vlasti. Konfiscirana mu je imovina i prognan je u Sibir. Ipak, u starosti ga je nova ruska carica Katarina Velika vratila na vlast u Kuralandiji i Semigaliji, tako da je njegova dinastija Biron dobila ondje nasljedni položaj. Ernst Johann von Biron umro je u vojvodskoj palači u Jelgavi u 83. godini, a naslijedio ga je njegov sin Petar von Biron.
1170. godine dogodio se jedan od najpoznatijih događaja u engleskoj povijesti – sv. Toma Becket ubijen je kao mučenik u svojoj katedrali. On je, naime, u to doba bio nadbiskup Canterburyja i time prvi čovjek Crkve u Engleskoj. Došao je u sukob s engleskim kraljem Henrikom II. Plantagenetom.
Henrik je bio ljut na nadbiskupa i jednom prilikom je na svom dvoru izjavio nešto poput: “Zar me nitko neće osloboditi od ovog problematičnog svećenika?” Četvorica vitezova iz kraljeve pratnje shvatila su to kao zapovijed i krenula u Canterbury. Sakrivši svoje oklope pod kapuljačama, pronašli su nadbiskupa u katedrali. Kad nije htio poći s njima, uzeli su oružje i sasjekli ga na podu katedrale. Tri godine kasnije papa je proglasio Tomu svecem i mučenikom, a kralj Henrik II. učinio je javnu pokoru došavši na svečev grob kajući se što je skrivio njegovu smrt.
Pomorac i istraživač John Davis rodio se 1550. u Engleskoj. Počeo je ploviti još kao dijete, a već ga je prva plovidba odvela na Arktik. Posada broda bila je u potrazi za Sjeverozapadnim prolazom te su bili prvi novovjekovni otkrivači Grenlanda. To je područje John Davis nazvao Napuštena zemlja. Dao je ime najjužnijoj točki Grenlanda – Kap Farewell.
Istraživao je tjesnac između Kanade i Grenlanda, koji je po njemu nazvan Davisov tjesnac. Nastavio je istraživao sjeverne, ledom prekrivene predjele Zemlje. Zatim je odlučio spustiti se u južnije dijelove te je pratio pomorca i pirata Thomasa Cavendisha. Samostalno je 1592. otkrio Falklandske otoke, ali je to putovanje donijelo više troškova i gubitaka nego što je vrijedilo. Od 76 članova posade vratilo se samo njih 14. Nakon više od 30 godina iskustva John Davis počeo je pisati stručne knjige o navigaciji. Od poznatijih su mu The Seaman’s Secrets (Tajne pomorca) i The World’s Hydrographical Description (Hidrografski opis svijeta). U Davisovom bogatom životopisu nalaze se i putovanja u Istočnu Indiju s Nizozemcima. Tad je bio kormilar na ekspedicijskim brodovima.
Na posljednjem putovanju stigao je do Sumatre. Na Badnjak 1605. pristao je uz obalu, gdje se nasukao japanski brod. Oko devedeset Japanaca pokušavalo je spasiti teret koji je plutao po površini. Europljani su navodno krenuli pomoći Japancima. Ne zna se zašto je došlo do sukoba na današnji dan 1605., a Davis je bio među prvim žrtvama japanskih pirata.
Tijekom 19. stoljeća u Sjevernu Ameriku emigrirao je velik broj Nijemaca. Razlozi tome bili su potraga za boljim životom, ali i frustracija konzervativizmom i razjedinjenošću Nijemaca. Nakon propasti revolucije 1848. otpočeo je val iseljavanja političkih nezadovoljnika u Sjevernu Ameriku. Mladi Karl Marx već se 1843. htio odseliti u Teksas te je od svog grada (Triera) zatražio dozvolu za emigraciju. Iako do toga nije došlo, ostao je u kontaktu s njemačkim emigrantima te je neke od svojih najvažnijih eseja objavio prvo u New Yorku. Nezavisna teksaška republika postala je dijelom SAD-a 1845. godine. Zanimljivo je da su njemački emigranti pomogli u formiranju nove republikanske stranke, a gotovo 200 000 njih borilo se u sjevernjačkoj vojsci u Američkome građanskom ratu. Joseph Weydemeyer i August Willich, obojica bivši članovi Komunističke lige, kasnije su postali pukovnici odnosno generali u američkoj vojsci. Osobito je mnogo Marx pisao za New-York Daily Tribune, najvažnije prorepublikanske novine 1850-ih godina. Izdavač tih novina, Charles A. Dana, osobno je upoznao Marxa u njemačkom gradu Cologneu 1848. kada je Marx uređivao Neue Rheinische Zeitung. Kasnije (1852.) pozvao ga je da postane suradnik njegovih novina. Marx je prihvatio poziv te je napisao preko petsto članaka za novine, što uključuje i 84 nepotpisane uvodne riječi. Kada je izbio Američki građanski rat, nestalo je interesa za društvena i politička pitanja pa se Marx okrenuo prikupljanju vanjske potpore za Lincolna. Po raznim europskim novinama pisao je o potrebi za potporom Lincolnu, a napadao je tvrdnje engleskih Economista i Timesa da je rat izazvan trgovačkim protekcionizmom, a ne pitanjem ropstva. Po njemu je do rata došlo zbog straha južnjačkih elita od gubitka moći u federaciji i sve manje profitabilnosti i ropstva. Lincolnovu pobjedu nazvao je pobjedom nad reakcionarnom buržoazijom.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
30.12.
Pogrom je progon, zlostavljanje i / ili uništavanje rasnih, etničkih, vjerskih i drugih manjinskih skupina. Prvim pogromom u Europi smatra se onaj u Granadi.
Granada je glavni grad istoimene pokrajine u Andaluziji (južna Španjolska). U gradu su živjeli Židovi u vrijeme muslimanskih osvajanja Pirinejskog poluotoka. Dana 30. prosinca 1066. skupina muslimana nagrnula je na kraljevsku palaču i pribila na križ židovskog vladara Josepha ibn Naghrele. Slijedio je masakr većine židovskog stanovništva Granade. Ubijeno je oko 4000 osoba.
Rabin Abraham ibn Daud (1110. – 1180.) napisao je u povijesnom djelu Sefer ha-Kabbalah da je Joseph ibn Naghrela postao vrlo ohol, a velikaši berberske dinastije odlučili su riješiti ga se. Židovska se zajednica u Granadi polako oporavljala dok nije napadnuta ponovo 1090. godine. Prema nekim stručnjacima za povijest Pirenejskog poluotoka, ovaj je napad označio kraj Zlatnog doba Židova u Španjolskoj.
1954. godine umro je nadvojvoda Eugen od Austrije, posljednji veliki meštar (veliki magistar) Teutonskog viteškog reda iz habsburško-lotarinške dinastije. Naime, pripadnici te dinastije, redovito nadvojvode, držali su neprekidno položaj velikih meštara Teutonskog viteškog reda još od vremena carice Marije Terezije. Na njemačkom je jeziku veliki meštar oslovljavan kao Hochmeister ili Deutschmeister (zbog povezanosti tog Reda s njemačkim zemljama).
Nadvojvoda Eugen od Austrije rođen je 1863. godine u Moravskoj kao prapraunuk carice Marije Terezije. Vladajući austrijski car Franjo Josip bio je nadvojvodi Eugenu stariji rođak. Zanimljivo je da je nadvojvoda Eugen bio vršnjak prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, kasnije ubijenog u atentatu u Sarajevu.
Usmjerivši se na vojno zanimanje, nadvojvoda Eugen upisao se na znamenitu Terezijansku vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu, najstariju vojnu akademiju u europskoj povijesti. Zanimljivo je da je upravo on bio jedini nadvojvoda koji je prošao višegodišnju obuku na toj akademiji, čime je postao školovanim profesionalnim časnikom (cijeli niz ostalih nadvojvoda posjedovao je generalski i feldmaršalski čin a da nije prošao kroz tu akademiju).
Nakon završetka akademije nadvojvoda Eugen dodijeljen je glavnom stožeru. Iznimno je brzo napredovao po činovima Austrougarske vojske tako da je već na prijelazu stoljeća bio general. Spomenuti visoki položaj velikog meštra Teutonskog viteškog reda (njem. Hoch- und Deutschmeister) dobio je nadvojvoda Eugen 1894. godine. Taj je Red pod njegovim vodstvom nastavio širiti svoju humanitarnu djelatnost (briga za bolesnike). Inače, simbol je Teutonskog viteškog reda crni križ na bijeloj podlozi.
Tijekom Prvog svjetskog rata dobio je nadvojvoda Eugen kao general važan položaj zapovjednika na balkanskom bojištu, sa sjedištem u Petrovaradinu. Godine 1915. unaprijeđen je u novostvoreni čin generala-pukovnika (Generaloberst). Postavljen je zatim za vrhovnog zapovjednika na talijanskom bojištu, gdje su se vodile krvave bitke oko Soče. U studenom 1916. godine promaknut je u najviši mogući čin u Austro-Ugarskoj – onaj feldmaršala.
Nakon rata Eugen je neko vrijeme živio u egzilu u Švicarskoj, a zatim se smjestio u samostan Teutonskog viteškog reda kod Gumpoldskirchena pokraj Beča. Doživio je visoku 92. godinu života, a umro je upravo na današnji dan u talijanskom gradu Meranu. Teutonski viteški red postoji i danas, a svi veliki meštri nakon nadvojvode Eugena bili su katolički svećenici. Red se danas bavi karitativnom djelatnosti te skrbi za bolesnike i osobe starije životne osobe.
Tit Flavije Vespazijan rođen je u Rimu 30. prosinca 39. godine. Tit je 79. naslijedio svog oca Vespazijana na rimskom prijestolju i time postao prvi rimski car koji naslijedio svog biološkog oca.
Prije nego je postao car, stekao je slavu kao vojni zapovjednik nakon što je ugušio židovski ustanak u provinciji Judeji. Osvojio je Jeruzalem te ga uništio. Za zasluge u Judeji podignut mu je trijumfalni luk u Rimu koji postoji i danas. Tit je imao vezu sa židovskom kraljicom Berenikom, što je u to vrijeme bilo prilično kontroverzno.
Iz zapisa povjesničara Svetonija saznajemo da je Tit dovršio Koloseum i terme u Rimu. Tijekom njegove su se vladavine dogodile dvije katastrofe. Godine 79. eksplodirao je Vezuv. Posjetio je uništena područja i žrtvama donirao velike količine novca. Sljedeće je godine izbio požar u Rimu, a potom i kuga. Tit je provodio plan obnove grada i bio je vrlo darežljiv prema stanovnicima. Umro je prirodnom smrću 81. godine.
Iseljenici iz Engleske koji su osnovali svoje prvo trajno kolonijalno naselje u Sjevernoj Americi otisnuli su se brodovima na put krajem prosinca 1606. godine. Bio je to početak važnog procesa kojim je u konačnici nastao i današnji SAD, kao država formirana ujedinjenjem i osamostaljivanjem trinaest nekadašnjih britanskih sjevernoameričkih kolonija.
Prvo trajno englesko kolonijalno naselje zvalo se Jamestown, a nalazilo se na području današnje američke savezne države Virginije. Na mjestu Jamestowna danas je važno američko spomeničko područje, posvećeno uspomeni na to prvo trajno naselje. Riječ je lokaciji južno od američkog glavnog grada Washingtona, a svega pedesetak kilometara od Norfolka (najveće ratne luke na svijetu, u kojoj glavnu bazu ima čak pet američkih nuklearnih nosača zrakoplova).
Dana 30. prosinca 1606. godine tri broda s iseljenicima zaplovila su na put za Ameriku. Imena brodova bila su Susan Constant, Discovery i Godspeed, a na njima je bilo ukupno 105 putnika i 39 članova posade. Na tim brodovima nije putovala niti jedna ženska osoba, nego isključivo muškarci i dječaci.
760. godine rođen je Aleksandar Alagović, zagrebački biskup i namjesnik banske časti. Rodio se u Manželicama kod Trnave, na području današnje Slovačke (tadašnja Kraljevina Ugarska). Navodno je potjecao iz hrvatske plemićke obitelji koja je pred Osmanlijama odselila na područje Slovačke.
Teologiju je Alagović studirao u Pešti, a doktorirao je u Požunu (Bratislavi). Duže je vrijeme bio ravnatelj središnjeg sjemeništa u Pešti. Izgleda da s Hrvatskom nije imao bliskijih kontakata sve do 1821. godine (tada je već imao više od šezdeset godina), kad je imenovan zagrebačkim kanonikom-prepoštom i vranskim priorom (riječ je o najvišoj funkciji u Zagrebačkom prvostolnom kaptolu). Nakon smrti znamenitog biskupa Maksimilijana Vrhovca postao je Alagović novim zagrebačkim biskupom. Otprilike u doba njegova biskupovanja započeo je u Hrvatskoj narodni preporod, kojem je Alagovič, po svemu sudeći, bio sklon. Kao zagrebački biskup Alagović je ujedno obnašao i funkciju namjesnika banske časti od 1828. do 1832. godine, što znači da je bio na čelu ne samo Crkvenog, nego i političkog života u Banskoj Hrvatskoj. Pokraj zagrebačke katedrale dao je urediti park Ribnjak, na nekadašnjem močvarnom i zapuštenom zemljištu. Preminuo je 1837. godine u Zagrebu, u dobi od 76 godina.
1370. godine izabran je papa Grgur XI., posljednji Francuz koji je do danas postao papom. Rođeno ime bilo mu je Pierre Roger de Beaufort, a otac mu je bio Guillaume II Roger, grof od Beauforta i Alèsa. Taj budući papa rodio se u dvorcu Maumont (fr. Château de Maumont), pokraj Rosiers-d’Egletonsa u središnjem dijelu Francucke, na području pokrajine Limousin.
Kardinalom je postao 1348. godine, prije nego je navršio dvadeset godina života (stric mu je bio papa Klement VI., rođenog imena Pierre Roger). Konklava na kojoj je Grgur XI. izabran za papu održana je u papinskoj palači u Avignonu, jer u to vrijeme sjedište papinstva nije bilo u Rimu, nego u Francuskoj. Konklavi je nazočilo osamnaest kardinala, od kojih su većina bili Francuzi. Pierre Roger de Beaufort jednoglasno je izabran za papu, a navodno su ga morali nagovoriti da prihvati tu čast. U trenutku kad je izabran još uvijek nije bio zaređen za svećenika, tako da mu je dan sakrament svećenićkog ređenja, a dan kasnije zaređen je i za biskupa (pape su redovito biskupi Rima). Nakon nekoliko godina svog pontifikata provedenog u Avignonu, papa Grgur XI. preselio se 1377. godine u Rim. To je njegovo preseljenje predstavljalo povijesnu prekretnicu, jer je time sjedište papinstva trajno vraćeno u Rim.
851. godine rođen je Asa Griggs Candler, čovjek koji se silno obogatio proizvodnjom i prodajom Coca-Cole. Rodio se u američkoj saveznoj državi Georgiji, pokraj grada Atlante, u kojem je i danas svjetsko sjedište kompanije Coca-Cole.
Premda je Coca-Colu izmislio zapravo John Pemberton, Asa Griggs Candler kupio je od Pembertona kompaniju samo nekoliko godina nakon njena osnivanja. Pemberton je tom prodajom izgubio priliku da se silno obogati. Slično su napravila i braća McDonald, koja su rano prodala Rayu Crocu svoj McDonald’s.
Asa Griggs Candler kupljenu marku Coca-Cole snažno je marketinški promovirao i na kraju stvorio od nje jedno od najpoznatijih pića na svijetu. Zaradio je milijune dolara i postao jedan od najutjecajnijih ljudi u Atlanti, glavnom gradu Georgije. Godine 1906. sagradio je Candler Building – tada najvišu zgradu u Atlanti. U dobi od 65 godina Candler je izabran za gradonačelnika Atlante. Bio je i velik dobročinitelj.
O životu i podrijetlu kontroverznog Rasputina zna se vrlo malo. Rođen je 1869. negdje u dalekom Sibiru, gdje se pridružio flagelantskoj vjerskoj sekti. Godine 1911. stiže u Sankt Peterburg koji je u to vrijeme bio glavni grad Ruskog Carstva. Sam se prozvao svećenikom iscjeliteljem. Navodno nije imao higijenske navike, a svoje je sljedbenice liječio seksom. Uspio je zaustaviti krvarenje carevića Alekseja koji je od rođenja patio od hemofilije. Iako je bio neobrazovan i bezobrazan, carica Aleksandra Fedorovna odlučila mu je pružiti zaštitu jer je u njemu vidjela spas za svoga sina. Rasputin je imao velik utjecaj na Aleksandru, a preko nje na njezina muža, cara Nikolaja Romanova, koji nije bio sposoban vladar. Zbog toga su ga se velikaši odlučili riješiti.
Kobne noći 30. prosinca 1916. odlučili su ga smaknuti. Namamili su ga u palaču princeze Irine, gdje su pokušali otrovati cijanidom koji su stavili u vino i kolače, ali Rasputin nije pokazivao znakove trovanja. Zatim su ga upucali, pa je pao na pod i činilo se da je mrtav. Nakon nekog vremena ustao je i pokušao pobjeći. Urotnici su ga uhvatili te istukli batinom. Potom su ispalili u njega još nekoliko hitaca, te ga bacili u ledenu rijeku Nevu. Nakon dva dana njegovo je tijelo otkriveno i pregledano. Ispostavilo se da su mu pluća bila ispunjena vodom, što znači da nije bio mrtav i da se utopio.
Pogrom je progon, zlostavljanje i / ili uništavanje rasnih, etničkih, vjerskih i drugih manjinskih skupina. Prvim pogromom u Europi smatra se onaj u Granadi.
Granada je glavni grad istoimene pokrajine u Andaluziji (južna Španjolska). U gradu su živjeli Židovi u vrijeme muslimanskih osvajanja Pirinejskog poluotoka. Dana 30. prosinca 1066. skupina muslimana nagrnula je na kraljevsku palaču i pribila na križ židovskog vladara Josepha ibn Naghrele. Slijedio je masakr većine židovskog stanovništva Granade. Ubijeno je oko 4000 osoba.
Rabin Abraham ibn Daud (1110. – 1180.) napisao je u povijesnom djelu Sefer ha-Kabbalah da je Joseph ibn Naghrela postao vrlo ohol, a velikaši berberske dinastije odlučili su riješiti ga se. Židovska se zajednica u Granadi polako oporavljala dok nije napadnuta ponovo 1090. godine. Prema nekim stručnjacima za povijest Pirenejskog poluotoka, ovaj je napad označio kraj Zlatnog doba Židova u Španjolskoj.
1954. godine umro je nadvojvoda Eugen od Austrije, posljednji veliki meštar (veliki magistar) Teutonskog viteškog reda iz habsburško-lotarinške dinastije. Naime, pripadnici te dinastije, redovito nadvojvode, držali su neprekidno položaj velikih meštara Teutonskog viteškog reda još od vremena carice Marije Terezije. Na njemačkom je jeziku veliki meštar oslovljavan kao Hochmeister ili Deutschmeister (zbog povezanosti tog Reda s njemačkim zemljama).
Nadvojvoda Eugen od Austrije rođen je 1863. godine u Moravskoj kao prapraunuk carice Marije Terezije. Vladajući austrijski car Franjo Josip bio je nadvojvodi Eugenu stariji rođak. Zanimljivo je da je nadvojvoda Eugen bio vršnjak prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, kasnije ubijenog u atentatu u Sarajevu.
Usmjerivši se na vojno zanimanje, nadvojvoda Eugen upisao se na znamenitu Terezijansku vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu, najstariju vojnu akademiju u europskoj povijesti. Zanimljivo je da je upravo on bio jedini nadvojvoda koji je prošao višegodišnju obuku na toj akademiji, čime je postao školovanim profesionalnim časnikom (cijeli niz ostalih nadvojvoda posjedovao je generalski i feldmaršalski čin a da nije prošao kroz tu akademiju).
Nakon završetka akademije nadvojvoda Eugen dodijeljen je glavnom stožeru. Iznimno je brzo napredovao po činovima Austrougarske vojske tako da je već na prijelazu stoljeća bio general. Spomenuti visoki položaj velikog meštra Teutonskog viteškog reda (njem. Hoch- und Deutschmeister) dobio je nadvojvoda Eugen 1894. godine. Taj je Red pod njegovim vodstvom nastavio širiti svoju humanitarnu djelatnost (briga za bolesnike). Inače, simbol je Teutonskog viteškog reda crni križ na bijeloj podlozi.
Tijekom Prvog svjetskog rata dobio je nadvojvoda Eugen kao general važan položaj zapovjednika na balkanskom bojištu, sa sjedištem u Petrovaradinu. Godine 1915. unaprijeđen je u novostvoreni čin generala-pukovnika (Generaloberst). Postavljen je zatim za vrhovnog zapovjednika na talijanskom bojištu, gdje su se vodile krvave bitke oko Soče. U studenom 1916. godine promaknut je u najviši mogući čin u Austro-Ugarskoj – onaj feldmaršala.
Nakon rata Eugen je neko vrijeme živio u egzilu u Švicarskoj, a zatim se smjestio u samostan Teutonskog viteškog reda kod Gumpoldskirchena pokraj Beča. Doživio je visoku 92. godinu života, a umro je upravo na današnji dan u talijanskom gradu Meranu. Teutonski viteški red postoji i danas, a svi veliki meštri nakon nadvojvode Eugena bili su katolički svećenici. Red se danas bavi karitativnom djelatnosti te skrbi za bolesnike i osobe starije životne osobe.
Tit Flavije Vespazijan rođen je u Rimu 30. prosinca 39. godine. Tit je 79. naslijedio svog oca Vespazijana na rimskom prijestolju i time postao prvi rimski car koji naslijedio svog biološkog oca.
Prije nego je postao car, stekao je slavu kao vojni zapovjednik nakon što je ugušio židovski ustanak u provinciji Judeji. Osvojio je Jeruzalem te ga uništio. Za zasluge u Judeji podignut mu je trijumfalni luk u Rimu koji postoji i danas. Tit je imao vezu sa židovskom kraljicom Berenikom, što je u to vrijeme bilo prilično kontroverzno.
Iz zapisa povjesničara Svetonija saznajemo da je Tit dovršio Koloseum i terme u Rimu. Tijekom njegove su se vladavine dogodile dvije katastrofe. Godine 79. eksplodirao je Vezuv. Posjetio je uništena područja i žrtvama donirao velike količine novca. Sljedeće je godine izbio požar u Rimu, a potom i kuga. Tit je provodio plan obnove grada i bio je vrlo darežljiv prema stanovnicima. Umro je prirodnom smrću 81. godine.
Iseljenici iz Engleske koji su osnovali svoje prvo trajno kolonijalno naselje u Sjevernoj Americi otisnuli su se brodovima na put krajem prosinca 1606. godine. Bio je to početak važnog procesa kojim je u konačnici nastao i današnji SAD, kao država formirana ujedinjenjem i osamostaljivanjem trinaest nekadašnjih britanskih sjevernoameričkih kolonija.
Prvo trajno englesko kolonijalno naselje zvalo se Jamestown, a nalazilo se na području današnje američke savezne države Virginije. Na mjestu Jamestowna danas je važno američko spomeničko područje, posvećeno uspomeni na to prvo trajno naselje. Riječ je lokaciji južno od američkog glavnog grada Washingtona, a svega pedesetak kilometara od Norfolka (najveće ratne luke na svijetu, u kojoj glavnu bazu ima čak pet američkih nuklearnih nosača zrakoplova).
Dana 30. prosinca 1606. godine tri broda s iseljenicima zaplovila su na put za Ameriku. Imena brodova bila su Susan Constant, Discovery i Godspeed, a na njima je bilo ukupno 105 putnika i 39 članova posade. Na tim brodovima nije putovala niti jedna ženska osoba, nego isključivo muškarci i dječaci.
760. godine rođen je Aleksandar Alagović, zagrebački biskup i namjesnik banske časti. Rodio se u Manželicama kod Trnave, na području današnje Slovačke (tadašnja Kraljevina Ugarska). Navodno je potjecao iz hrvatske plemićke obitelji koja je pred Osmanlijama odselila na područje Slovačke.
Teologiju je Alagović studirao u Pešti, a doktorirao je u Požunu (Bratislavi). Duže je vrijeme bio ravnatelj središnjeg sjemeništa u Pešti. Izgleda da s Hrvatskom nije imao bliskijih kontakata sve do 1821. godine (tada je već imao više od šezdeset godina), kad je imenovan zagrebačkim kanonikom-prepoštom i vranskim priorom (riječ je o najvišoj funkciji u Zagrebačkom prvostolnom kaptolu). Nakon smrti znamenitog biskupa Maksimilijana Vrhovca postao je Alagović novim zagrebačkim biskupom. Otprilike u doba njegova biskupovanja započeo je u Hrvatskoj narodni preporod, kojem je Alagovič, po svemu sudeći, bio sklon. Kao zagrebački biskup Alagović je ujedno obnašao i funkciju namjesnika banske časti od 1828. do 1832. godine, što znači da je bio na čelu ne samo Crkvenog, nego i političkog života u Banskoj Hrvatskoj. Pokraj zagrebačke katedrale dao je urediti park Ribnjak, na nekadašnjem močvarnom i zapuštenom zemljištu. Preminuo je 1837. godine u Zagrebu, u dobi od 76 godina.
1370. godine izabran je papa Grgur XI., posljednji Francuz koji je do danas postao papom. Rođeno ime bilo mu je Pierre Roger de Beaufort, a otac mu je bio Guillaume II Roger, grof od Beauforta i Alèsa. Taj budući papa rodio se u dvorcu Maumont (fr. Château de Maumont), pokraj Rosiers-d’Egletonsa u središnjem dijelu Francucke, na području pokrajine Limousin.
Kardinalom je postao 1348. godine, prije nego je navršio dvadeset godina života (stric mu je bio papa Klement VI., rođenog imena Pierre Roger). Konklava na kojoj je Grgur XI. izabran za papu održana je u papinskoj palači u Avignonu, jer u to vrijeme sjedište papinstva nije bilo u Rimu, nego u Francuskoj. Konklavi je nazočilo osamnaest kardinala, od kojih su većina bili Francuzi. Pierre Roger de Beaufort jednoglasno je izabran za papu, a navodno su ga morali nagovoriti da prihvati tu čast. U trenutku kad je izabran još uvijek nije bio zaređen za svećenika, tako da mu je dan sakrament svećenićkog ređenja, a dan kasnije zaređen je i za biskupa (pape su redovito biskupi Rima). Nakon nekoliko godina svog pontifikata provedenog u Avignonu, papa Grgur XI. preselio se 1377. godine u Rim. To je njegovo preseljenje predstavljalo povijesnu prekretnicu, jer je time sjedište papinstva trajno vraćeno u Rim.
851. godine rođen je Asa Griggs Candler, čovjek koji se silno obogatio proizvodnjom i prodajom Coca-Cole. Rodio se u američkoj saveznoj državi Georgiji, pokraj grada Atlante, u kojem je i danas svjetsko sjedište kompanije Coca-Cole.
Premda je Coca-Colu izmislio zapravo John Pemberton, Asa Griggs Candler kupio je od Pembertona kompaniju samo nekoliko godina nakon njena osnivanja. Pemberton je tom prodajom izgubio priliku da se silno obogati. Slično su napravila i braća McDonald, koja su rano prodala Rayu Crocu svoj McDonald’s.
Asa Griggs Candler kupljenu marku Coca-Cole snažno je marketinški promovirao i na kraju stvorio od nje jedno od najpoznatijih pića na svijetu. Zaradio je milijune dolara i postao jedan od najutjecajnijih ljudi u Atlanti, glavnom gradu Georgije. Godine 1906. sagradio je Candler Building – tada najvišu zgradu u Atlanti. U dobi od 65 godina Candler je izabran za gradonačelnika Atlante. Bio je i velik dobročinitelj.
O životu i podrijetlu kontroverznog Rasputina zna se vrlo malo. Rođen je 1869. negdje u dalekom Sibiru, gdje se pridružio flagelantskoj vjerskoj sekti. Godine 1911. stiže u Sankt Peterburg koji je u to vrijeme bio glavni grad Ruskog Carstva. Sam se prozvao svećenikom iscjeliteljem. Navodno nije imao higijenske navike, a svoje je sljedbenice liječio seksom. Uspio je zaustaviti krvarenje carevića Alekseja koji je od rođenja patio od hemofilije. Iako je bio neobrazovan i bezobrazan, carica Aleksandra Fedorovna odlučila mu je pružiti zaštitu jer je u njemu vidjela spas za svoga sina. Rasputin je imao velik utjecaj na Aleksandru, a preko nje na njezina muža, cara Nikolaja Romanova, koji nije bio sposoban vladar. Zbog toga su ga se velikaši odlučili riješiti.
Kobne noći 30. prosinca 1916. odlučili su ga smaknuti. Namamili su ga u palaču princeze Irine, gdje su pokušali otrovati cijanidom koji su stavili u vino i kolače, ali Rasputin nije pokazivao znakove trovanja. Zatim su ga upucali, pa je pao na pod i činilo se da je mrtav. Nakon nekog vremena ustao je i pokušao pobjeći. Urotnici su ga uhvatili te istukli batinom. Potom su ispalili u njega još nekoliko hitaca, te ga bacili u ledenu rijeku Nevu. Nakon dva dana njegovo je tijelo otkriveno i pregledano. Ispostavilo se da su mu pluća bila ispunjena vodom, što znači da nije bio mrtav i da se utopio.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
31.12.
Prvi doček Nove Godine na Times Squareu – 1904.
Godine 1907. započeta je tradicija spuštanja vremenske lopte za odbrojavanje sekundi do ponoći
1937. godine rođen je britanski glumac Anthony Hopkins. Osobito je zanimljivo da se rodio u Walesu, i to kod grada Port Talbota, istog pokraj kojeg se rodio i znameniti Richard Burton. Dapače, mjesta rođenja tih dvaju slavnih glumaca razmaknuta su samo nekoliko kilometara. Grad Port Talbot nalazi se uz morsku obalu, oko 40 kilometara zapadno od velškog glavnog grada Cardiffa.
Dana 31. prosinca uveden je porez na prozore u Engleskoj. Visina poreza ovisila je o broju prozora na kući. Da bi izbjegli plaćanje poreza mnogi su počeli zazidavati prozore, što je dovelo do prizora fasada s ciglom zazidanim otvorima.
Premda je taj porez bio omražen među građanstvom, koje ga je nazivalo porezom na svjetlost i zrak, ipak se održao više od 150 godina (do 1851.), kad je za vrijeme kraljice Viktorije ukinut. Razlog za uvođenje tog poreza zapravo je bio sljedeći: željelo se uvesti porez na imovinu, no budući da nitko nije želio javno priznati koliko je bogat, pristupilo se jednostavnom načinu mjerenja. Naime, prozore na kući bilo je lako izbrojati, bez potrebe da se uopće ulazi u vlasnikove prostorije. Na taj način moglo se svakome obračunati porez u iznosu koji se nije mogao osporavati.
Dubrovačka Republika uspostavljena je 1358. godine kad je hrvatsko-ugarski kralj Ludovik II. Anžuvinac Dubrovniku pružio zaštitu i dozvolio poseban status. Dubrovnik je u načelu bio pod ugarskom vlašću, ali je u stvarnosti bio samostalan. Zahvaljući trgovini i dobrim vezama s Osmanskim Carstvom Dubrovačka je Republika stekla veliko bogatstvo i povlastice u tadašnjoj Europi.
U 15. stoljeću Dubrovnik je bio u mogućnosti kupovati teritorije u svojoj blizini umjesto da ratuje. Tako je od bosanskih velikaša 1419. doslovce kupljen istočni dio Konavala koji su se tada nalazili u srednjovjekovnoj državi Travunji (Trebinje). Nešto kasnije, 31. prosinca 1426. godine Dubrovnik kupuje zapadni dio Konavala i Cavtat od bosanskog vojvode Radoslava Pavlovića, također iz Travunje.
Dubrovačka se Republika širila i bogatila sve do pojave Napoleona i promjene situacije u Europi. Francuzi su prevarili Dubrovčane da bi ušli u grad i tako ga osvojili bez borbe 1808. godine, nakon čega područje Dubrovnika s Bokom Kotorskom ulazi u sastav Talijanskog Kraljevstva.
1853. godine organizirana je u Londonu jedna od najneobičnijih silvestarskih večera u dotadašnjoj povijesti. Naime, grupa od 22 uzvanika smještena je oko stola postavljenog u utrobi velikog modela dinosaura u prirodnoj veličini. Bilo je to viktorijansko doba u Engleskoj i proučavanje dinosaura bilo je još u začecima. Smisao te večere bio je upravo u tome da se u javnosti populariziraju dinosauri, koji su u to doba bili još neviđeno čudo.
Jedan od organizatora večere bio je slavni Richard Owen – čovjek koji je zapravo i izmislio ime dinosauri. Zasluga Richarda Owena za razvoj proučavanja dinosaura i njihovu popularizaciju ogromna je. Drugi organizator večere bio je Benjamin Waterhouse Hawkins – po zanimanju kipar – značajan po tome što je prvi u svijetu izrađivao modele dinosaura u prirodnoj veličini. Naime, povodom Svjetske izložbe 1851. u Londonu izradio je 33 ogromne skulpture dinosaura od lijevanog betona. Moguće je pretpostaviti da su te skulpture imale silan dojam na tadašnje posjetitelje, jer su se svi oni po prvi put u životu susreli s tim velikim životinjama u prirodnoj veličini.
Upravo u jednom od Hawkinsovih kalupa u obliku dinosaura održana je večera povodom dočeka nove 1854. godine. Radilo se o modelu dinosaura Iguanodona, čija je unutrašnjost bila dovoljno prostrana da se u nju posjednu 22 engleska uglednika. Sačuvan je jelovnik s te večere koji dobro oslikava prehrambene navike iz viktorijanskog vremena. Evo tog jelovnika na izvornom engleskom:
1879. Edison je prvi put u javnosti demonstrirao svoju električnu žarulju sa žarnom niti u svom laboratoriju u New Jerseyju. Danas se proizvode žarulje s metalnom niti, no Edisonova žarna nit bila je izrađena od ugljena, što je bilo uobičajeno tijekom sljedećih nekoliko desetljeća.
Javnost je bila toliko zainteresirana za Edisonovu demonstraciju da je željeznica uvela poseban vlak koji je vozio do četvrti gdje se nalazio njegov laboratorij. Treba naglasiti da je svjetiljka sa žarnom niti izumljena 40 ranije, ali nije bila praktična ni upotrebljiva
Prvi doček Nove Godine na Times Squareu – 1904.
Godine 1907. započeta je tradicija spuštanja vremenske lopte za odbrojavanje sekundi do ponoći
1937. godine rođen je britanski glumac Anthony Hopkins. Osobito je zanimljivo da se rodio u Walesu, i to kod grada Port Talbota, istog pokraj kojeg se rodio i znameniti Richard Burton. Dapače, mjesta rođenja tih dvaju slavnih glumaca razmaknuta su samo nekoliko kilometara. Grad Port Talbot nalazi se uz morsku obalu, oko 40 kilometara zapadno od velškog glavnog grada Cardiffa.
Dana 31. prosinca uveden je porez na prozore u Engleskoj. Visina poreza ovisila je o broju prozora na kući. Da bi izbjegli plaćanje poreza mnogi su počeli zazidavati prozore, što je dovelo do prizora fasada s ciglom zazidanim otvorima.
Premda je taj porez bio omražen među građanstvom, koje ga je nazivalo porezom na svjetlost i zrak, ipak se održao više od 150 godina (do 1851.), kad je za vrijeme kraljice Viktorije ukinut. Razlog za uvođenje tog poreza zapravo je bio sljedeći: željelo se uvesti porez na imovinu, no budući da nitko nije želio javno priznati koliko je bogat, pristupilo se jednostavnom načinu mjerenja. Naime, prozore na kući bilo je lako izbrojati, bez potrebe da se uopće ulazi u vlasnikove prostorije. Na taj način moglo se svakome obračunati porez u iznosu koji se nije mogao osporavati.
Dubrovačka Republika uspostavljena je 1358. godine kad je hrvatsko-ugarski kralj Ludovik II. Anžuvinac Dubrovniku pružio zaštitu i dozvolio poseban status. Dubrovnik je u načelu bio pod ugarskom vlašću, ali je u stvarnosti bio samostalan. Zahvaljući trgovini i dobrim vezama s Osmanskim Carstvom Dubrovačka je Republika stekla veliko bogatstvo i povlastice u tadašnjoj Europi.
U 15. stoljeću Dubrovnik je bio u mogućnosti kupovati teritorije u svojoj blizini umjesto da ratuje. Tako je od bosanskih velikaša 1419. doslovce kupljen istočni dio Konavala koji su se tada nalazili u srednjovjekovnoj državi Travunji (Trebinje). Nešto kasnije, 31. prosinca 1426. godine Dubrovnik kupuje zapadni dio Konavala i Cavtat od bosanskog vojvode Radoslava Pavlovića, također iz Travunje.
Dubrovačka se Republika širila i bogatila sve do pojave Napoleona i promjene situacije u Europi. Francuzi su prevarili Dubrovčane da bi ušli u grad i tako ga osvojili bez borbe 1808. godine, nakon čega područje Dubrovnika s Bokom Kotorskom ulazi u sastav Talijanskog Kraljevstva.
1853. godine organizirana je u Londonu jedna od najneobičnijih silvestarskih večera u dotadašnjoj povijesti. Naime, grupa od 22 uzvanika smještena je oko stola postavljenog u utrobi velikog modela dinosaura u prirodnoj veličini. Bilo je to viktorijansko doba u Engleskoj i proučavanje dinosaura bilo je još u začecima. Smisao te večere bio je upravo u tome da se u javnosti populariziraju dinosauri, koji su u to doba bili još neviđeno čudo.
Jedan od organizatora večere bio je slavni Richard Owen – čovjek koji je zapravo i izmislio ime dinosauri. Zasluga Richarda Owena za razvoj proučavanja dinosaura i njihovu popularizaciju ogromna je. Drugi organizator večere bio je Benjamin Waterhouse Hawkins – po zanimanju kipar – značajan po tome što je prvi u svijetu izrađivao modele dinosaura u prirodnoj veličini. Naime, povodom Svjetske izložbe 1851. u Londonu izradio je 33 ogromne skulpture dinosaura od lijevanog betona. Moguće je pretpostaviti da su te skulpture imale silan dojam na tadašnje posjetitelje, jer su se svi oni po prvi put u životu susreli s tim velikim životinjama u prirodnoj veličini.
Upravo u jednom od Hawkinsovih kalupa u obliku dinosaura održana je večera povodom dočeka nove 1854. godine. Radilo se o modelu dinosaura Iguanodona, čija je unutrašnjost bila dovoljno prostrana da se u nju posjednu 22 engleska uglednika. Sačuvan je jelovnik s te večere koji dobro oslikava prehrambene navike iz viktorijanskog vremena. Evo tog jelovnika na izvornom engleskom:
1879. Edison je prvi put u javnosti demonstrirao svoju električnu žarulju sa žarnom niti u svom laboratoriju u New Jerseyju. Danas se proizvode žarulje s metalnom niti, no Edisonova žarna nit bila je izrađena od ugljena, što je bilo uobičajeno tijekom sljedećih nekoliko desetljeća.
Javnost je bila toliko zainteresirana za Edisonovu demonstraciju da je željeznica uvela poseban vlak koji je vozio do četvrti gdje se nalazio njegov laboratorij. Treba naglasiti da je svjetiljka sa žarnom niti izumljena 40 ranije, ali nije bila praktična ni upotrebljiva
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
01.01.
45. p. n. e – Početak upotrebe julijanskog kalendara
404 – Posljednja gladijatorska bitka u starom Rimu
1001 – Papa Silvester II imenovao Stjepana I za kralja Ugarske
1502 – Portugalci prvi put istražuju područje današnjeg Rio de Janeira
1739 – Francuski moreplovac Jean-Baptiste Charles Bouvet de Lozier otkrio ostrvo koje je kasnije po njemu nazvano Bouvet
1801 – Kraljevina Velika Britanija i Kraljevina Irska spojile se u Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske
1801 – Otkrivena Cerera, prva patuljasta planeta u Sunčevom sistemu
1804 – Kraj francuske vlasti u Haitiju, koji je tako postao prva republika crnaca i druga nezavisna država u Sjevernoj Americi, nakon SAD-a
1808 – Zabranjen uvoz robova u SAD
1863 – Abraham Lincoln drži svoj čuveni govor, "Objava jednakopravnosti", tokom Američkog građanskog rata
1873 – Japan prihvata gregorijanski kalendar
1880 – Početak radova na Panamskom kanalu
1885 – 25 država prihvatilo prijedlog Sandforda Fleminga za standardno vrijeme (i također vremenske zone)
1892 – Počelo četvrto službeno Svjetsko prvenstvo u šahu 1892. između Steinitza i Čigorina
1898 – New York City anektirao teritoriju susjednih okruga, čime je formiran tzv. Veliki New York; 25. januara četirima prvobitnim dijelovima grada (Manhattan, Brooklyn, Bronx i Queens) pridružio se Staten Island i tako je formiran današnji New York City
1899 – U Havani počelo 4. svjetsko prvenstvo u šahu
1899 – Kraj španske vlasti na Kubi
1901 – Nigerija postaje britanski protektorat
1901 – Britanske kolonije Novi Južni Vels, Queensland, Victoria, Južna Australija, Tasmanija i Zapadna Australija ujedinile se u federaciju pod nazivom Komonvelt Australije
1924 - U Beogradu započela Treća zemaljska konferencija Komunističke partije Jugoslavije;
1929 – Bivše općine Point Grey i Južni Vancouver spojile se i formirale Vancouver
1932 – Ostrvo Alcatraz postaje američki savezni zatvor
1939 – U Sydneyu temperatura dosegla 45 ˚C, što je najviše u historiji ovog grada
1942 – 26 zemalja potpisalo Deklaraciju UN-a
1945 – Drugi svjetski rat: Luftwaffe pokrenuo operaciju "Bodenplatte", veliki, ali neuspješan pokušaj nokautiranja savezničke avijacije u sjevernoj Evropi jednim udarcem
1948 – Italija dobila Ustav
1956 – Sudan se osamostalio od Egipta i Ujedinjenog Kraljevstva
1958 – Osnovana Evropska ekonomska zajednica, preteča Evropske unije
1959 – U Santiago de Cubi Fidel Castro sa balkona vijećnice proglasio pobjedu nad vojskom diktatora Batiste
1960 – Nezavisnost Kameruna
1966 – Nakon državnog udara Jean-Bédel Bokassa preuzeo vlast u Srednjoafričkoj Republici
1973 – Danska, Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo postali članovi Evropske zajednice
1978 – Avion Boeing 747 kompanije Air India srušio se u Arapsko more nedaleko od Bombaya; poginulo je 213 osoba
1979 – Uspostavljeni zvanični diplomatski odnosi između SAD-a i Kine
1981 – Grčka se pridružuje Evropskoj zajednici
1982 – Peruanac Javier Pérez de Cuéllar postao prvi Latinoamerikanac na funkciji generalnog sekretara UN-a
1986 – Španija i Portugal ulaze u Evropsku zajednicu
1990 – David Dinkins položio zakletvu kao prvi afroamerički gradonačelnik New York Cityja
1992 – Službeno formirana Ruska Federacija
1993 – Raspad Čehoslovačke
1995 – Austrija, Finska, i Švedska ulaze u Evropsku uniju
1997 – Ganac Kofi Annan postao generalni sekretar UN-a
2002 – Uveden euro kao novčana jedinica Evropske unije
2007 – Bugarska i Rumunija postale članice Evropske unije, a Slovenija ušla u Eurozonu
2014 – Latvija ušla u Eurozonu.
2016
Holandija je od Luksemburga preuzela šestomjesečno predsjedanje Evropskom unijom.
Njemačka započela predsjedanjem OESS-a
Wrocław i Donostia-San Sebastián postaju evropski glavni gradovi kulture.
U Kini je stupila na snagu politika dva djeteta umesto dotadašnje politike jednog djeteta
Stupio na snagu Sporazum o slobodnoj trgovini između Ukrajine i Evropske unije.
2017 – U terorističkom napadu u istanbulskom kvartu Ortaköy ubijeno je najmanje 39, a ranjeno 69 osoba.
Rođeni
766 – Ali ar-Rida, šiitski imam
1431 – Papa Aleksandar VI
1449. – Lorenzo de' Medici, italijanski političar i vladar Firence
1502. – Grgur XIII
1618. – Bartolomé Esteban Murillo, španski slikar
1823. – Sándor Petőfi, mađarski pjesnik
1863. – Pierre de Coubertin, francuski pedagog, historičar i pokretač modernih Olimpijskih igara
1870. – Ernst Barlach, njemački skulptor
1879. – Edward Morgan Forster, engleski književnik i kritičar
1888. – John Garand, kanadsko-američki inženjer i dizajner, tvorac puške M1 Garand
1894. – Satyendra Nath Bose, indijski fizičar i matematičar
1895. – J. Edgar Hoover, 1. direktor FBI-a
1915. – Branko Ćopić, bosanskohercegovački književnik
1919. – J. D. Sallinger, američki književnik (Lovac u žitu)
1920. – Osvaldo Cavandoli, italijanski crtač animiranih filmova
1921. – Rocky Graziano, američki bokser
1926. – Claudio Villa, italijanski pjevač
1928. – Frank Pourcel, francuski muzičar
1928. – Mensur Memo Dervišević, bosanskohercegovački slikar
1940. – Mersad Berber, bosanskohercegovački slikar
1940. – Spencer Johnson, američki ljekar i pisac
1944. – Omar Hassan Ahmad al-Bashir, sudanski državnik
1949. – Pablo Escobar, kolumbijski političar i narkodiler
1949. – Nijaz Duraković, bosanskohercegovački političar
1966. – Ivica Dačić, srbijanski političar, 95. premijer Srbije
1968. – Davor Šuker, hrvatski nogometaš
1969. – Verne Troyer, američki glumac
1977. – Hasan Salihamidžić, bosanskohercegovački nogometaš
1986. – Admir Džanko, bosanskohercegovački pisac
1992. – Jack Wilshere, engleski nogometaš
Umrli
1515 – Luj XII, francuski kralj
1748 – Johann Bernoulli, švicarski matematičar
1782 – Johann Christian Bach, njemački kompozitor
1894 – Heinrich Rudolf Hertz, njemački fizičar
1972 – Maurice Chevalier, francuski glumac i pjevač
2003 – Ahmet Hromadžić, bosanskohercegovački književnik
2012 – Kiro Gligorov, prvi predsjednik nezavisne Makedonije
2015 – Mario Cuomo, američki političar, 52. guverner savezne države New York
=>
45. p. n. e – Početak upotrebe julijanskog kalendara
404 – Posljednja gladijatorska bitka u starom Rimu
1001 – Papa Silvester II imenovao Stjepana I za kralja Ugarske
1502 – Portugalci prvi put istražuju područje današnjeg Rio de Janeira
1739 – Francuski moreplovac Jean-Baptiste Charles Bouvet de Lozier otkrio ostrvo koje je kasnije po njemu nazvano Bouvet
1801 – Kraljevina Velika Britanija i Kraljevina Irska spojile se u Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske
1801 – Otkrivena Cerera, prva patuljasta planeta u Sunčevom sistemu
1804 – Kraj francuske vlasti u Haitiju, koji je tako postao prva republika crnaca i druga nezavisna država u Sjevernoj Americi, nakon SAD-a
1808 – Zabranjen uvoz robova u SAD
1863 – Abraham Lincoln drži svoj čuveni govor, "Objava jednakopravnosti", tokom Američkog građanskog rata
1873 – Japan prihvata gregorijanski kalendar
1880 – Početak radova na Panamskom kanalu
1885 – 25 država prihvatilo prijedlog Sandforda Fleminga za standardno vrijeme (i također vremenske zone)
1892 – Počelo četvrto službeno Svjetsko prvenstvo u šahu 1892. između Steinitza i Čigorina
1898 – New York City anektirao teritoriju susjednih okruga, čime je formiran tzv. Veliki New York; 25. januara četirima prvobitnim dijelovima grada (Manhattan, Brooklyn, Bronx i Queens) pridružio se Staten Island i tako je formiran današnji New York City
1899 – U Havani počelo 4. svjetsko prvenstvo u šahu
1899 – Kraj španske vlasti na Kubi
1901 – Nigerija postaje britanski protektorat
1901 – Britanske kolonije Novi Južni Vels, Queensland, Victoria, Južna Australija, Tasmanija i Zapadna Australija ujedinile se u federaciju pod nazivom Komonvelt Australije
1924 - U Beogradu započela Treća zemaljska konferencija Komunističke partije Jugoslavije;
1929 – Bivše općine Point Grey i Južni Vancouver spojile se i formirale Vancouver
1932 – Ostrvo Alcatraz postaje američki savezni zatvor
1939 – U Sydneyu temperatura dosegla 45 ˚C, što je najviše u historiji ovog grada
1942 – 26 zemalja potpisalo Deklaraciju UN-a
1945 – Drugi svjetski rat: Luftwaffe pokrenuo operaciju "Bodenplatte", veliki, ali neuspješan pokušaj nokautiranja savezničke avijacije u sjevernoj Evropi jednim udarcem
1948 – Italija dobila Ustav
1956 – Sudan se osamostalio od Egipta i Ujedinjenog Kraljevstva
1958 – Osnovana Evropska ekonomska zajednica, preteča Evropske unije
1959 – U Santiago de Cubi Fidel Castro sa balkona vijećnice proglasio pobjedu nad vojskom diktatora Batiste
1960 – Nezavisnost Kameruna
1966 – Nakon državnog udara Jean-Bédel Bokassa preuzeo vlast u Srednjoafričkoj Republici
1973 – Danska, Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo postali članovi Evropske zajednice
1978 – Avion Boeing 747 kompanije Air India srušio se u Arapsko more nedaleko od Bombaya; poginulo je 213 osoba
1979 – Uspostavljeni zvanični diplomatski odnosi između SAD-a i Kine
1981 – Grčka se pridružuje Evropskoj zajednici
1982 – Peruanac Javier Pérez de Cuéllar postao prvi Latinoamerikanac na funkciji generalnog sekretara UN-a
1986 – Španija i Portugal ulaze u Evropsku zajednicu
1990 – David Dinkins položio zakletvu kao prvi afroamerički gradonačelnik New York Cityja
1992 – Službeno formirana Ruska Federacija
1993 – Raspad Čehoslovačke
1995 – Austrija, Finska, i Švedska ulaze u Evropsku uniju
1997 – Ganac Kofi Annan postao generalni sekretar UN-a
2002 – Uveden euro kao novčana jedinica Evropske unije
2007 – Bugarska i Rumunija postale članice Evropske unije, a Slovenija ušla u Eurozonu
2014 – Latvija ušla u Eurozonu.
2016
Holandija je od Luksemburga preuzela šestomjesečno predsjedanje Evropskom unijom.
Njemačka započela predsjedanjem OESS-a
Wrocław i Donostia-San Sebastián postaju evropski glavni gradovi kulture.
U Kini je stupila na snagu politika dva djeteta umesto dotadašnje politike jednog djeteta
Stupio na snagu Sporazum o slobodnoj trgovini između Ukrajine i Evropske unije.
2017 – U terorističkom napadu u istanbulskom kvartu Ortaköy ubijeno je najmanje 39, a ranjeno 69 osoba.
Rođeni
766 – Ali ar-Rida, šiitski imam
1431 – Papa Aleksandar VI
1449. – Lorenzo de' Medici, italijanski političar i vladar Firence
1502. – Grgur XIII
1618. – Bartolomé Esteban Murillo, španski slikar
1823. – Sándor Petőfi, mađarski pjesnik
1863. – Pierre de Coubertin, francuski pedagog, historičar i pokretač modernih Olimpijskih igara
1870. – Ernst Barlach, njemački skulptor
1879. – Edward Morgan Forster, engleski književnik i kritičar
1888. – John Garand, kanadsko-američki inženjer i dizajner, tvorac puške M1 Garand
1894. – Satyendra Nath Bose, indijski fizičar i matematičar
1895. – J. Edgar Hoover, 1. direktor FBI-a
1915. – Branko Ćopić, bosanskohercegovački književnik
1919. – J. D. Sallinger, američki književnik (Lovac u žitu)
1920. – Osvaldo Cavandoli, italijanski crtač animiranih filmova
1921. – Rocky Graziano, američki bokser
1926. – Claudio Villa, italijanski pjevač
1928. – Frank Pourcel, francuski muzičar
1928. – Mensur Memo Dervišević, bosanskohercegovački slikar
1940. – Mersad Berber, bosanskohercegovački slikar
1940. – Spencer Johnson, američki ljekar i pisac
1944. – Omar Hassan Ahmad al-Bashir, sudanski državnik
1949. – Pablo Escobar, kolumbijski političar i narkodiler
1949. – Nijaz Duraković, bosanskohercegovački političar
1966. – Ivica Dačić, srbijanski političar, 95. premijer Srbije
1968. – Davor Šuker, hrvatski nogometaš
1969. – Verne Troyer, američki glumac
1977. – Hasan Salihamidžić, bosanskohercegovački nogometaš
1986. – Admir Džanko, bosanskohercegovački pisac
1992. – Jack Wilshere, engleski nogometaš
Umrli
1515 – Luj XII, francuski kralj
1748 – Johann Bernoulli, švicarski matematičar
1782 – Johann Christian Bach, njemački kompozitor
1894 – Heinrich Rudolf Hertz, njemački fizičar
1972 – Maurice Chevalier, francuski glumac i pjevač
2003 – Ahmet Hromadžić, bosanskohercegovački književnik
2012 – Kiro Gligorov, prvi predsjednik nezavisne Makedonije
2015 – Mario Cuomo, američki političar, 52. guverner savezne države New York
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
=>
1984. godine nezavisnost je od Velike Britanije dobio Sultanat Bruneji, bogata malena država u Aziji.
1928. iz tadašnjeg SSSR-a je prebjegao nekadašnji Staljinov bliski suradnik Boris Bažanov.
U povijesti je ostao zapamćen kao jedini član Staljinova sekretarijata Centralnog komiteta koji je prebjegao na Zapad. Bažanov je svojevremeno bio i Staljinov osobni tajnik, što daje dodatnu zanimljivost njegovim memoarima objavljenima na Zapadu nakon bijega iz SSSR-a.
1877. Kraljica Viktorija proglašena caricom Indije
1877. godine podne je prvi put službeno označio poznati zagrebački Grički top. Tada se nalazio u zgradi realne gimnazije na brdu Griču. Danas je to zgrada Hidrometeorološkog zavoda. Grički top danas je jedna od zagrebačkih znamenitosti, ali prvotno je njegova namjena bila označavanje podneva za zagrebačke zvonare. Inicijativu za podnevni top dao je poznati zagrebački gradski vijećnik Đuro Deželić. Zagrebački kapetan Đuro Čačkovićizradio je top i postolje. Prvi topnik bio je gimnazijski podvornik Andrija Slukan, koji je jednom prilikom poginuo u eksploziji zbog nepropisno smještenog baruta.
Od 1892. top se nalazi u obližnjoj kuli Lotrščak, izgrađenoj u 13. stoljeću. Top je obilježavao podne sve do Prvog svjetskog rata. kad su gradski oci zaključili „da su službenici kraljevskog banskog stola živčano potreseni svaki put kad se ispali top pa im često iz ruku ispada pero te nisu u stanju nastaviti pisarske radnje.“ Top je mirovao desetak godina, odnosno do 1928. godine. Kako je napredovala tehnologija, tako su izmijenjivali topovi, pa je današnji top već peti. Darovao ga je JNA povodom Univerzijade.
Uz Grički top se veže legenda o Osmanlijama, prema kojoj je sultan sjedio u gradu Lukavcu i ručao. Pred njega je donesen kopun i sultan je taman krenuo jesti kad je topovsko tane pogodilo kopuna i raznijelo ga. Sultan je to shvatio kao loš znak i počeo se povlačiti. Ova je legenda tema Šenoine pripovijesti Turopoljski top.
1984. godine nezavisnost je od Velike Britanije dobio Sultanat Bruneji, bogata malena država u Aziji.
1928. iz tadašnjeg SSSR-a je prebjegao nekadašnji Staljinov bliski suradnik Boris Bažanov.
U povijesti je ostao zapamćen kao jedini član Staljinova sekretarijata Centralnog komiteta koji je prebjegao na Zapad. Bažanov je svojevremeno bio i Staljinov osobni tajnik, što daje dodatnu zanimljivost njegovim memoarima objavljenima na Zapadu nakon bijega iz SSSR-a.
1877. Kraljica Viktorija proglašena caricom Indije
1877. godine podne je prvi put službeno označio poznati zagrebački Grički top. Tada se nalazio u zgradi realne gimnazije na brdu Griču. Danas je to zgrada Hidrometeorološkog zavoda. Grički top danas je jedna od zagrebačkih znamenitosti, ali prvotno je njegova namjena bila označavanje podneva za zagrebačke zvonare. Inicijativu za podnevni top dao je poznati zagrebački gradski vijećnik Đuro Deželić. Zagrebački kapetan Đuro Čačkovićizradio je top i postolje. Prvi topnik bio je gimnazijski podvornik Andrija Slukan, koji je jednom prilikom poginuo u eksploziji zbog nepropisno smještenog baruta.
Od 1892. top se nalazi u obližnjoj kuli Lotrščak, izgrađenoj u 13. stoljeću. Top je obilježavao podne sve do Prvog svjetskog rata. kad su gradski oci zaključili „da su službenici kraljevskog banskog stola živčano potreseni svaki put kad se ispali top pa im često iz ruku ispada pero te nisu u stanju nastaviti pisarske radnje.“ Top je mirovao desetak godina, odnosno do 1928. godine. Kako je napredovala tehnologija, tako su izmijenjivali topovi, pa je današnji top već peti. Darovao ga je JNA povodom Univerzijade.
Uz Grički top se veže legenda o Osmanlijama, prema kojoj je sultan sjedio u gradu Lukavcu i ručao. Pred njega je donesen kopun i sultan je taman krenuo jesti kad je topovsko tane pogodilo kopuna i raznijelo ga. Sultan je to shvatio kao loš znak i počeo se povlačiti. Ova je legenda tema Šenoine pripovijesti Turopoljski top.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
Prije tačno 20 godina uveden je euro
Prije tačno 20 godina u opticaj je uvedena zajednička europska valuta u 12 država članica koje su tada činile europodručje, a kojemu bi se za tačno godinu dana trebala pridružiti i Hrvatska.
Euro je kao knjižna valuta uveden tri godine ranije, 1. januara 1999. godine, a 1. januara 2002. u 12 država EU nacionalne valute zamijenjene su eurom. Građani Austrije, Belgije, Finske, Grčke, Irske, Italije, Luksemburga, Njemačke, Nizozemske, Portugala i Španije pohrlili su na bankomate u novogodišnjoj noći 2002. godine.
Tadašnji prelazak na euro bila je najveća zamjena valuta u historiji.
Prije tačno 20 godina u opticaj je uvedena zajednička europska valuta u 12 država članica koje su tada činile europodručje, a kojemu bi se za tačno godinu dana trebala pridružiti i Hrvatska.
Euro je kao knjižna valuta uveden tri godine ranije, 1. januara 1999. godine, a 1. januara 2002. u 12 država EU nacionalne valute zamijenjene su eurom. Građani Austrije, Belgije, Finske, Grčke, Irske, Italije, Luksemburga, Njemačke, Nizozemske, Portugala i Španije pohrlili su na bankomate u novogodišnjoj noći 2002. godine.
Tadašnji prelazak na euro bila je najveća zamjena valuta u historiji.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
02.01.
366 – Alemani u velikom broju prelaze zamrznutu Rajnu i prodiru u Rimsko carstvo
1492 – Rekonkvista: predao se Granadski emirat, posljednje maursko uporište u Španiji
1905 – Rusko-japanski rat: predao se ruski garnizon u Port Arthuru
1942 – Drugi svjetski rat: Japanci osvojili Manilu
1942 – FBI osudio 33 člana njemačke špijunske mreže koju je predvodio Fritz Joubert Duquesne; to je najveći špijunski slučaj u historiji SAD-a
1955 – Ubijen predsjednik Paname José Antonio Remón Cantera
1959 – SSSR lansirao Lunu 1, prvu svemirsku letjelicu koja je došla blizu Mjeseca
1963 – Vijetnamski rat: u bici kod Ấp Bắca snage Vijetkonga ostvarile prvu veću pobjedu
1971 – U drugoj tragediji na stadionu "Ibrox" u Glasgowu smrtno stradalo 66 navijača tokom utakmice između gradskih rivala Rangersa i Celtica
2016 – U Saudijskoj Arabiji pogubljeno 47 ljudi, uključujući i šijitskog vođu Nimra al-Nimra. Time dolazi do velikih protesta u mnogim zemljama te zahlađivanja diplomatskih odnosa između Saudijske Arabije i Irana.
Rođeni
1642 – Mehmed IV, sultan Osmanlijskog carstva
1699 – Osman III, sultan Osmanlijskog carstva
1817 – François Chabas, francuski egiptolog
1870 – Ernst Barlach, njemački skulptor
1877 – Slava Raškaj, hrvatska slikarica
1920 – Isaac Asimov, američki pisac naučne fantastike
1927 – Rejhan Demirdžić, bosanskohercegovački glumac
1934 – Zdenko Lešić, hrvatski kritičar, esejist i prozajist
1938 – Hans Herbjørnsrud, norveški pisac
1945 – Slobodan Praljak, bosanskohercegovački i hrvatski general te penzionisani general major Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća odbrane
1954 – Jasna Ornela Bery, bosanskohercegovačka glumica
1968 – Cuba Gooding Jr, američki glumac
1969 – Christy Turlington, američka manekenka
1975 – Dax Shepard
Umrli
1861 – Fridrik Vilim IV, pruski kralj
1913 – Léon Teisserenc de Bort, francuski meteorolog
1960 – Fausto Coppi, italijanski biciklist
1982 – Nikola Šop, bosanskohercegovački i hrvatski pjesnik
2005 – Edo Murtić, hrvatski slikar
2009 – Inger Christensen, danska književnica
2011 – Fadil Hadžić, režiser i scenarist
2015 – Boris Morukov, ruski astronaut i vođa projekta "Mars-500"
2019 – Ivo Gregurević, hrvatski glumac
2019 – Marko Nikolić, glumac
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
-
- Similar Topics
- Replies
- Views
- Last post
-
- 2 Replies
- 39 Views
-
Last post by Peace
-
- 42 Replies
- 6796 Views
-
Last post by biljka
-
- 12 Replies
- 1549 Views
-
Last post by Peace
