Na današnji dan

[Vjetar]

Znam da prznim po ovoj temi sad, ali iskoristiću naslov jer sam se pitao šta se ovdje dogodilo na do današnji dan
Bilo bi meni super da ima tema na kojoj će neko sumirati šta je bilo u međvremenu na forumu i šta treba da se ne propusti.
Skok u svoj stomak

[kreja]

29.11.

Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 29. i 30. novembra 1943. u Jajcu donesena je odluka o obrazovanju Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, s funkcijama privremene vlade.[4] Odobren je nacrt ustava o uređenju buduće Jugoslavije na federativnoj i demokratskoj osnovi, uz priznavanje prava svim njenim narodima.[5] Tako je rođena nova jugoslavenska država. Zasjedanju AVNOJ-a prisustvovala su 142 delegata. Odlučeno je da će o uređenju buduće države odlučiti njeni narodi nakon rata.



1530. godine umro je nadbiskup kardinal Thomas Wolsey, svojedobno najmoćniji čovjek u Engleskoj nakon kralja. Vršio je službu lorda kancelara (engl. Lord Chancellor), najvišu postojeću kraljevstvu, od 1515. do 1529. godine. Zanimljivo je da Thomas Wolsey nije bio plemićkog podrijetla, što mu nije bila zapreka u postizanju najviših Crkvenih položaja. Studirao je teologiju u Oxfordu, a 1498. godine zaređen je za svećenika. Godine 1514. postao je biskup grada Lincolna, a ubrzo zatim i nadbiskup Yorka, što je bio drugi najvažniji položaj u Katoličkoj Crkvi u Engleskoj (iza nadbiskupa Canterburyja).
Papa Leon X. postavio je Wolseya za kardinala, a zatim i za papinskog legata, čime je ovaj dobio neosporno najviši Crkveni status u Engleskoj. Tijekom prvih godina vladavine kralja Henrika VIII. bio je Thomas Wolsey najmoćniji čovjek u engleskoj politici. Naime, mladi se Henrik VIII. isprva nije osobno bavio politikom, nego je Wolseyu prepuštao inicijativu. Postoji mišljenje da je Wolsey stekao u tom razdoblju veću moć nego ijedan dvorjanin u engleskoj povijesti prije i poslije njega. Kao kardinal je Wolsey stekao velik utjecaj čak i širim europskim okvirima. Međutim, između Henrika VIII. i kardinala došlo je do sukoba kad Wolsey nije uspio isposlovati kralju razvod braka od njegove prve supruge Katarine Aragonske (radi vjenčanja s Anne Boleyn). Henrik VIII. tada je smijenio kardinala s položaja lorda kancelara i ukinuo mu je političke ovlasti. Kardinal je otputovao u York, kako bi se tamo bavio svojom nadbiskupijom. Međutim, ubrzo je došao i kraljev nalog za uhićenje pa se Wolsey uputio natrag u London. Preminuo je od bolesti prije nego je tamo dospio. Smrt ga je zatekla u gradu Leicesteru u središnjoj Engleskoj, gdje je boravio tijekom puta iz Yorkshirea u London.


1777. godine osnovan je grad San Jose u Kaliforniji, današnje glavno urbano središte znamenite Silicijske doline. San Jose ima s okolicom čak oko dva milijuna stanovnika. Zračna udaljenost od središta San Josea do središta San Francisca iznosi oko 70 kilometara. U San Joseu imaju glavno sjedište mnoge svjetski poznate kompanije, poput Adobea, Cisco Systemsa i eBaya.
Zanimljivo je da je San Jose bio prvi civlni grad (pueblo) koji su Španjolci osnovali na području današnje Kalifornije. Naime, sva ranija naselja bila su ili tipa misije (španj. misión) ili vojne utvrde (španj. presidio). Puno ime San Josea bilo je El Pueblo de San José de Guadalupe (Grad sv. Josipa od Guadelupea).
Grad San Jose osnovan je po nalogu tadašnjeg potkralja Nove Španjolske koji se zvao Fra Antonio María de Bucareli y Ursúa, a imao je navodno i titule markiza od Vallehermosa i grofa od Jerene. Potkraljevina Nova Španjolska prostirala se u to vrijeme od sjevera današnje Kalifornije pa sve do područja Paname i obuhvaćala je golem prostor (današnje države Meksiko, Gvatemalu, Belize, Kostariku, Salvador, Honduras, Nikaragvu, Kubu, velik dio južnih država SAD-a, karipske države pa čak i Filipine u Aziji).



1690. godine rođen je njemački knez Christian August von Anhalt-Zerbst. Znamenit je po tome što je njegova najstarija kći postala ruska carica, poznata kao Katarina Velika. Naime, mnogima danas u širokoj javnosti nije poznato da je ta carica bila gotovo čistog njemačkog podrijetla, bez ruske krvi.
Katarinin otac Christian August potjecao je iz stare njemačke aristokratske obitelji koja je imala posjede jugozapadno od Berlina. On je nasljeđivanjem postao vladar vlastite državice zvane Kneževina Anhalt-Zerbst. Radilo se o malenoj državi površine slične današnjem Lihtenštajnu, no položaj vladara te države davao je Christianu Augustu suveren status tj. rang po kojem je bio na neki način ravnopravan s europskim kraljevima i carevima. Radilo se o velikoj prednosti jer se upravo zbog tog statusa njegova kći mogla udati za ruskog prijestolonasljednika i postati ruska carica.
Knez Christian August bio je u vojnoj službi poznatog pruskog kralja Fridrika Velikog – vladara susjedne, mnogo veće države. U Fridrikovoj službi dogurao je Christian August čak do čina feldmaršala, što je bio najviši čin u pruskoj vojsci.



1856. godine rođen je Theobald von Bethmann Hollweg, njemački kancelar koji je imao veliku ulogu uoči Prvog svjetskog rata. Rodio se u pruskom mjestu Hohenfinow, pedesetak kilometara od Berlina i blizu današnje njemačko-poljske granice. Potjecao je po ženskoj liniji iz vrlo bogate obitelji Bethmann, koja je nekoć živjela u Frankfurtu na Majni, a posjedovala je jednu od najvećih banaka na njemačkom području.
Bethmann je 1905. postao pruskim ministrom unutarnjih poslova, a 1909. kancelarom Njemačkog Carstva. Na toj je poziciji ostao sve do 1917. godine, tako da je bio na ključnoj političkoj poziciji u doba ulaska Njemačke u Prvi svjetski rat, kao i tijekom većeg dijela tog rata.
Često se kancelara von Bethmann Hollwega optužuje za brzo izbijanje Prvog svjetskog rata. Naročito se pritom ističe njegova podrška Austro-Ugarskoj nakon atentata na Franju Ferdinanda u Sarajevu. Naime, jedino je uz njemačku podršku Austro-Ugarska bila spremna objaviti rat na široj razini (njemačke vojne snage i njena industrija pružale su snažan oslonac pri eventualnom vođenju rata). S druge strane, kancelar von Bethmann Hollweg svojevremeno je želio Njemačku približiti Ujedinjenoj Kraljevini, no to mu nije uspjelo.
Tijekom Prvog svjetskog rata von Bethmann Hollweg bio je doduše i dalje kancelar, no u praksi je vodeću riječ u Njemačkoj imao glavni stožer njemačke vojske, koji je često provodio radikalniju politiku od one koju je von Bethmann Hollweg želio. Ostavku je konačno dao sredinom 1917. godine, dok je rat još uvijek trajao.



1929. izveden je prvi let preko Južnog pola. Taj pothvat ostvario je američki mornarički časnik Richard Byrd zrakoplovom Ford Trimotor. Radilo se o razmjerno velikom zrakoplovu raspona krila od preko 23 metra. Bio je opremljen s tri 9-cilindrična motora zvjezdastog rasporeda, pri čemu je svaki mogao razviti do 420 konjskih snaga (ukupno 1260 konjskih snaga). Zajedno s Byrdom letjeli su na Južni pol još i pilot Bernt Balchen, radio-operater Harold June i fotograf Ashley McKinley.
Let preko Južnog pola izazvao je veliku pozornost javnosti, a Byrd je oko tri tjedna kasnije promaknut u čin admirala, čime je postao najmlađi admiral u povijesti američke mornarice. Inače, Byrd je stekao slavu već tri godine ranije, kad je pokušao preletjeti i Sjeverni pol. Tom je prilikom bio nagrađen američkim najvišim vojnim odlikovanjem – poznatom Medaljom časti (Medal of Honor).
Nakon uspješnog prelijetanja Južnog pola, Byrd je tvrdio da su njegove ekspedicije bile prve u povijesti koje su preletjele i Sjeverni i Južni pol. Ipak, pitanje je da li je Byrd 1926. doista preletio Sjeverni pol jer oko toga postoje brojne kontroverze. Njegovo prelijetanje Južnog pola, naprotiv, nije osporavano.



Vlasnici britanskog broda Zong bacili su u more robove koje su prevozili iz Afrike na Jamajku 29. studenog 1781. godine. Učinili su to da bi dobili novac od osiguranja. Naime, brod je pri isplovljavanju iz Afrike bio prekrcan robovima. Uskoro su mnogi od njih počeli umirati od pothranjenosti i bolesti.
Vlasnici broda znali su da ako dovezu mrtve robove, za njih neće dobiti nikakvu naknadu, pa su odlučili baciti mrtve, bolesne i nemoćne u more kako bi mogli zatražiti odštetu od osiguranja. Uvjeti osiguranja predviđali su 30 funti po glavi roba u slučaju da je izgubljen za vrijeme putovanja, baš kao da se radi o robi.
Bacili su ukupno 133 roba u more. Kad su se vratili u Britaniju podigli su zahtjev za odštetom. Osiguravatelji su odbili platiti i doveli su slučaj pred sud. Oko toga se podigla znatna buka u javnosti, u koju su se uključili britanski protivnici ropstva (abolicionisti). Čitav je slučaj dao veliki poticaj kampanji za ukidanje ropstva u Velikoj Britaniji. I doista, 1807. godine trgovina je robljem u Ujedinjenoj Kraljevini zabranjena. Podsjetimo, u SAD-u se ropstvo održalo još sljedećih 58 godina, sve do 1865. godine.



1226. godine okrunjen je francuski kralj Luj IX., znameniti vladar iz razdoblja razvijenog srednjeg vijeka. Luj IX. bio je jedini francuski kralj koji je kanoniziran tj. proglašen svecem Katoličke Crkve. Vladao je tijekom gotovo 44 godine, od 1226. pa sve do 1270. godine, a to se razdoblje poklapalo s velikim usponom Francuske. Luj IX. rođen je u Poissyju pokraj Pariza, a njegova krunidba održana je u slavnoj katedrali Blažene Djevice Marije u Reimsu. Ta je katedrala bila tradicionalno mjesto francuskih kraljevskih krunidbi još od kraja 10. stoljeća.



Bogati talijanski trgovac i bankar Agostino Chigi rođen je 29. studenog 1466. godine. Obitelj Chigi potjecala je iz talijanskog grada Siene, u kojem je rođen i Agostino kao sin bogatog bankara. U ranim dvadesetim godinama preselio se u Rim, glavni grad Papinske Države, gdje je postao jednim od najbogatijih ljudi svoga vremena.
Snažnu suradnju Chigi je ostvario s papom Julijem II. (rođenog imena Giuliano della Rovere), čiji je pontifikat trajao od 1503. do 1513. godine. U zlatnom dobu rimske renesanse Chigi je bio najbogatiji građanin Rima, a dobio je nadimak Veličanstveni (tal . Il Magnifico). Postao je sponzorom mnogih umjetnika, poput Pietra Aretina, Baldassarea Peruzzija, Pietra Perugina, Sebastiana del Piomba i Rafaela. Uz obalu rijeke Tibera u Rimu dao je sagraditi veličanstvenu vilu, danas poznatu pod nazivom Villa Farnesina, u kojoj su Baldassarre Peruzzi i Rafael izradili umjetnički izvanredno vrijedne freske.
Chigi je poživio do 11. travnja 1520. godine, a preminuo je u 54. godini. Njegova obitelj Chigi postala je kasnije još slavnijom jer je dala papu Aleksandra VII. (rođenog imena Fabio Chigi), čiji je pontifikat trajao od 1655. do 1667. godine. Obitelj Chigi sagradila je kasnije još nekoliko rimskih palača, od kojih je danas vjerojatno najpoznatija Palazzo Chigi, službena rezidencija talijanskih premijera.



1378. godine umro je u Pragu češki kralj i rimsko-njemački car Karlo IV., jedan od najmoćnijih europskih vladara u srednjem vijeku. Car Karlo IV. bio je izvanredno značajan za povijest Praga. Naime, po njemu se zove znameniti Karlov most, a upravo je on osnovao praško sveučilište, najstarije u Srednjoj Europi, koje po njemu nosi i ime (Karlovo sveučilište u Pragu). Za vrijeme Karla IV. građena je i znamenita katedrala sv. Vida, sv. Vjenceslava i sv. Vojtjeha u Pragu, kao i praški dvorac (jedan od najvećih na svijetu). Po Karlu se zove i znameniti češki lječilišni grad Karlovy Vary.

Karlo IV. potjecao je iz dinastije Luksemburgovaca, koja je izvorno posjedovala teritorije oko današnje države Luksemburg, no već prije Karlova rođenja stekla je Češku. Naime, Karlov otac Ivan Luksemburški oženio se kćerju pretposljednjeg češkog kralja iz dinastije Přemyslovića, a 1310. godine postao je kraljem Češke. Karlo IV. naslijedio je oca na češkom prijestolju 1346. godine, upravo uoči izbijanja Crne smrti (najveće epidemije kuge u europskoj povijesti). Ipak, češke zemlje kuga nije toliko jako zahvatila kao neke druge dijelove Europe.
Osim što je bio češki kralj, Karlo IV. izabran je i za vladara Svetog Rimskog Carstva, koje se prostiralo od Baltika do Sredozemlja (obuhvaćalo je njemačke i talijanske zemlje, ali i dio francuskih, kao i neka slavenska područja u Srednjoj Europi). Za prijestolnicu čitavog tog carstva Karlo IV. odabrao je upravo Prag. Taj je grad postao jednim od najvažnijih kulturnih i intelektualnih središta u srednjovjekovnoj Europi.

=>

[kreja]

=>



Francuski kralj Filip IV. Lijepi, koga se smatra odgovornim za ukidanje poznatog Reda vitezova templara, iznenada je umro 29. studenog 1314. godine. Filip je sedam godina ranije zapovijedio uhićenje templara u svom kraljevstvu, a također je i utjecao na tadašnjeg papu Klementa V. da ukine Templarski red. Taj papa bio je po narodnosti Francuz i preselio je papinsko sjedište iz Rima u Avignon (tzv. Avignonsko sužanjstvo). Budući da se Avignon nalazio unutar Francuske, kralj Filip IV. imao je znatan utjecaj na papu koji je 1312. ukinuo red.
Kraljev napad na templare bio uzrokovan činjenicom da im je bio dužan mnogo novaca. U nemogućnosti da vrati dug, odlučio ih je uništiti, optuživši ih za herezu, sodomiju te mnoge druge zločine. Posljednji veliki meštar templara – slavni Jacques de Molay mučen je i spaljen na lomači usred Pariza, u ožujku 1314. godine.
Već mjesec dana nakon spaljivanja de Molaya, papa je umro, što je izazvalo glasine o tome da je veliki meštar na lomači prokleo one koji su ukinuli Templarski red. Postoje neki izvještaji da je de Molay doista pri smaknuću naveo da će “Bog osvetiti njegovu smrt”. Kralj Filip IV umro je u dobi od samo 46 godina, svega 8 mjeseci nakon smaknuća de Molaya. Moždani udar pogodio ga je za vrijeme lova. Nadalje, sva tri kraljeva sina umrla su u kratkom roku jedan za drugim (nazivaju ih i Prokleti kraljevi – franc. Les Rois Maudits). Time je izumrla loza kralja Filipa IV. Lijepog u muškom koljenu.



1898. godine rođen je C. S. Lewis, autor poznatih Narnijskih kronika. Lewis je bio izraziti kršćanski vjernik, a bio je ujedno i prijatelj J. R. R. Tolkiena (velikog katolika). Naime, i C. S. Lewis i Tolkien studirali su i predavali na Oxfordu, a obojica su se bavili i znanošću. Dok je u Tolkienovim djelima kršćanska podloga prilično prikrivena, kod C. S. Lewisa ona je mnogo očitija (na to ga je navodno i sam Tolkien upozoravao).
C. S. Lewis na Oxfordu je predavao englesku književnost tijekom čak 29 godina (Tokien je također na Oxfordu bio profesor, i to prvo anglosaksonskog, a zatim engleskog jezika). Kasnije je C. S. Lewis na Cambridgeu postao profesor srednjovjekovne i renesansne književnosti.
Dakako, u Lewisovim Narnijskim kronikama analogije s kršćanstvom prilično su očigledne. Knjige iz tog Lewisovog serijala prodane su danas u više od 100 milijuna primjeraka, a na osnovu njih snimljene su i filmske adaptacije koje su gledali milijuni ljudi širom svijeta.



1899. osnovan je nogometni klub Barcelona, danas jedan od financijski najvrednijih sportskih klubova na svijetu. U osnivanju tog kluba sudjelovali su osim domaćih i engleski te švicarski nogometni entuzijasti. Primjerice, Švicarac Hans Kamper inicirao je osnivanje kluba, a Englez Walter Wild bio je prvi predsjednik Barcelone (ujedno je igrao na terenu).
U više od stotinu godina svoje povijesti Barcelona je postala jednan od najuspješnijih nogometnih klubova na svijetu. Bila je prvak Španjolske više od dvadeset puta, a u međunarodnom je nogometu pet puta pobijedila u Ligi prvaka, četiri puta osvojila Kup prvaka i pet puta UEFA superkup.
Barcelona je jedini europski klub koji je od 1955. igrao barem jedno međunarodno natjecanje godišnje te je uz Athletic Bilbao i Real Madrid jedan od tri španjolska kluba koji nikad nisu ispali iz prve lige. Danas je Barcelona drugi najbogatiji nogometni klub u svijetu s prosječnom godišnjom zaradom od gotovo 400 milijuna eura.



1906. godine osnovana je u Kraljevini Italiji automobilska kompanija Lancia. Osnovao ju je u Torinu, nekadašnjoj prijestolnici Pijemonta, Vincenzo Lancia, kojem je tada bilo samo 25 godina. Vincezo je rodom bio iz gradića Fobella, smještenog u talijanskim Alpama, desetak kilometara od granice sa Švicarskom.
Prvi model kompanije Lancia nosio je oznaku Tipo 51, a nešto je kasnije preimenovan u Lanciju Alfa. Već je s tim automobilom, dakle, započela dugogodišnja tradicija imenovanja Lancijinih modela po slovima grčkog alfabeta. Kasnije su iskorištena za nazive Lancijinih modela imena Beta, Gamma, Delta, Lambda, Zeta, Epsilon, Kappa, Eta, Theta i Ypsilon, sva nazvana po slovima grčkog alfabeta. Doduše, neki Lancijini modeli dobili su imena drugačije etimologije, primjerice Augusta, Appia, Aurelia, Flaminia, Aprilia, Stratos, Thesis, Prisma, Montecarlo, Dedra, Lybra, Fulvia i Thema. Luksuzni modeli Lancije, poput Aurelije i Flaminije, danas kao oldtimeri postižu vrlo visoke cijene. Kompanija Lancia postala je slavnom u svijetu relija jer je tijekom povijesti osvojila šesnaest naslova svjetskih prvaka. Model Lancia Delta ostao je zapamćen kao jedan od najuspješnijih u svjetskoj povijesti relija. Zanimljivo je da se danas novi Lancijini automobili više ne prodaju izvan Italije.



Yi Seong-gye rodio se 1335 u Koreji. Kao general borio se u ratu za kraljevsto Koryŏ protiv Mongola i pirata Wokou. Koryŏ je bilo srednjovjekovno kraljevstvo na Korejskom poluotoku. Postojalo je između 918. i 1392. godine, u granicama starog kraljevstva Silla. Upravo je od riječi Koryŏ nastala riječ Koreja u mnogim europskih jezicima. Yi Seong-gye je stekao ugled i utjecaj. Od kralja je zatim dobio zapovijed da vrati provinciju Yalu, koju su zauzeli Kinezi. Krenuo je u napad i uvidio da nema šanse pobijediti Kineze i vratiti Yalu. Stoga je naredio povlačenje i odlučio srušiti kralja kraljevstva Koryŏ. Kralj je 1392. prognan, a Yi Seong-gye je preuzeo prijestolje pod imenom Taejo. Na današnji dan 1394. premjestio je prijestolnicu iz Kaesŏnga u Hanyang, današnji Seoul. Kralj Taejo utemeljio je dinastiju Joseon, koja je vladala Korejskim poluotokom 500 godina. Novo kraljevstvo nazvao je Joseon. Uspostavio je diplomatske odnose s Kinom, odnosno dinastijom Ming. Jedna od većih promjena bila je proglašenje konfucijanizma državnom religijom, umjesto dotadašnjeg budizma. Njegovi sinovi su međusobno zaratili u borbi za očevo prijestolje. Taejo je reagirao tako što se odrekao vlasti 1398. i prestao se baviti politikom. Te je godine umro.



1780. godine umrla je carica i kraljica Marija Terezija, u 64. godini života. Provela je 40 godina i 40 dana na prijestolju Austrije, Ugarske i Hrvatske. Zanimljivo je da je u Ugarskoj i Hrvatskoj smatrana kraljem, a ne kraljicom. Otac joj je bio posljednji muški član iz slavne dinastije Habsburg, koja je s njim izumrla (današnji Habsburgovci samo su po ženskoj liniji – preko Marije Terezije – uzeli to prezime, dok im je pravo prezime Lothringen, po njenom suprugu Franji Stjepanu od Lotaringije tj. Lorraine).
Zanimljivo je da je Marija Terezija imala čak šesnaestero djece, među kojima su bila dva cara – Josip II. i Leopold II., te kći Marija Antoaneta, koja je giljotinirana za vrijeme francuske revolucije. Svih 11 kćeri Marije Terezije imale su prvo ime Marija: Marija Ana, Marija Karolina, Marija Kristina itd. Carica je umrla na današnji dan, vjerojatno od komplikacija prehlade.



Švicarski građanski rat, poznat i pod nazivom Sonderbundski rat, završio je 29. studenog 1847. godine. Čitava je stvar prilično malo poznata u europskoj povijesti, ali je zapravo vrlo zanimljiva jer podsjeća na Građanski rat između Sjevera i Juga u SAD-u, koji je započeo svega 14 godina kasnije.
Do Švicarskog građanskog rata došlo je kad su katolički kantoni osnovali poseban savez – tzv. Sonderbund – da zaštite svoje interese od centralizacije vlasti u Švicarskoj. Sonderbund je formiralo 7 katoličkih kantona – Schwyz, Uri, Unterwalden, Lucerne, Fribourg, Valais i Zug. Ti su kantoni značajni po tome što su Schwyz, Uri i Unterwalden zapravo bili prajezgra osnivanja Švicarske stoljećima ranije. U Švicarskoj su osim tih 7 postojala još dva katolička kantona, ali oni nisu pristupili Sonderbundu. Još dva druga kantona ostala su neutralna u sukobu, a svi ostali kantoni – njih 15 protestantskih – usprotivili su se Sonderbundu, a zatim ga i napali vojnom silom.
Scenarij je bio sličan onome iz Američkog građanskog rata – manjina saveznih jedinica želi se odvojiti jer ne prihvaća politiku većine. Većina zatim vojnom silom sprečava secesiju (odvajanje). U švicarskom slučaju – politika koju je nametala većina protestantskih kantona bilo je veće centraliziranje vlasti, na račun autonomije pojedinih kantona. Katolički kantoni na to nisu htjeli pristati i od tuda formiranje secesionističkog Sonderbunda.
Kao i u američkom slučaju – većina je odnijela vojnu pobjedu nad manjinom. Naime, protestantskih 15 kantona napalo je vojskom Sonderbund sa silom od oko 100.000 ljudi. Za manje od mjesec dana katolički Sonderbund bio je poražen. Sretna okolnost bila je u tome što je u cijelom ratu stradalo manje od stotinu ljudi, dok su u Američkom građanskom ratu ukupni ljudski gubitci premašivali brojku od 650.000 mrtvih, ali je i trajao četiri godine.



Prva hrvatska poštanska marka puštena je u optjecaj 29. studenog 1918. godine. Na njoj je prikazan rob koji skida okove, što je bila aluzija na izlazak Hrvatske iz sastava Austro-Ugarske, što se dogodilo nešto ranije te godine. Na gornjem rubu marke nalazio se natpis Hrvatska, a s obje strane kratice SHS, što je bio naziv za novonastalu državu u koju se Hrvatska uključila, Državu Slovenaca, Hrvata i Srba.
Autorstvo likovnog rješenja pripisuje se dvojici dizajnera: Rudolfu Sabljaku za roba, a Rudolfu Valiću za okvir i tekst. Tehnikom kamenotiska marke su izrađene u Zemaljskoj tiskari u Zagrebu. Tiskano je samo 15.000 primjeraka tih maraka.
Prije te prve poštanske marke, u Hrvatskoj su se rabile dugo godina austrijske, odnosno ugarske marke. Inače, prva marka na svijetu nastala je 1840. godine u Velikoj Britaniji i naziva se Penny Black. Kod nas su marke prvi put ušle u optjecaj 1850. godine iz Austrije jer je u to doba Hrvatska bila u sastavu Habsburške Monarhije.
Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, izdana je i prva njena poštanska marka i to 9. rujna 1991. godine. Ta marka bila je zapravo dodatna tarifa od jednog jugoslavenskog dinara za zračnu poštu Zagreb – Dubrovnik.

https://povijest.hr

[kreja]

30.11.



1900. godine umro je slavni umjetnik Oscar Wilde. Za života je bio vrlo kontroverzan, a i do danas je ostao poznat – koliko po svojoj umjetničkoj genijalnosti – toliko i po neobičnoj osobnosti. Gotovo da danas nema čovjeka koji nije barem čuo za njegova djela Slika Doriana Graya ili Važno je zvati se Ernest.
Zanimljivo je da je Oscar Wilde umro kao katolik. Naime, ležao je bolestan u izgnanstvu u Parizu, u hotelu d’Alsace. Bilo mu je svega 46 godina, a bolovao je od meningitisa. Poslali su po svećenika. Došao je otac Cuthbert Dunne, irski katolički svećenik, koji je zatim pokrstio Wildea po katoličkom obredu. Budući da je Wilde imao daleko sjećanje da je već jednom katolički kršten kao dječak, ovo je krštenje bilo uvjetno, jer katolik može biti samo jednom kršten, ali je ipak obavljeno za svaki slučaj. Otac Dunne tom je prilikom dao Wildeu i bolesničko pomazanje (posljednju pomast).
Wilde je umro svega pet dana nakon katoličkog krštenja, upravo na današnji dan 1900. godine. Njegovi posmrtni ostatci i danas se nalaze u Parizu, na znamenitom groblju Père Lachaise. To je vjerojatno najznamenitije groblje na svijetu zbog velikog broja slavnih osoba koje su na njemu pokopane (Jim Morisson, Honoré de Balzac, Isadora Duncan, Frédéric Chopin, Molière, Marcel Proust, Gioachino Rossini i mnogi drugi).




Papa Benedikt XVI. boravio je u Turskoj od 28.11. do 1.12.2006. godine. Pozvao ga je ekumenski carigradski patrijarh Bartolomej I., vrhovni poglavar Ekumenske Carigradske patrijaršije, koja ima poseban položaj među svim patrijaršijama. Naime, carigradski patrijarh predsjeda svakim saborom pravoslavnih crkvenih poglavara, te se smatra glasnogovornikom pravoslavlja. Međutim, njegov je poziv povučen pod pritiskom turske vlade koja je potom uputila svoj poziv. Na čelu vlade bio je Recep Tayyip Erdoğan. Dočekao je papu Benedikta XVI. te su posjetili Atatürkov mauzolej. Papa se susreo s najvišim islamskim dostojanstvenikom u Turskoj. Posjetio je Džamiju sultana Ahmeda (Plavu džamiju), kompleks Marijina kuća i monumentalnu baziliku Aju Sofiju (grč. Božanska Mudrost). Ovaj posjet smatra se važnim korakom u poboljšanju odnosa između Katoličke Crkve i islama.
U ekumenskom smislu najvažniji je bio posjet pravoslavnoj katedrali sv. Jurja u Istanbulu 30. studenog 2006., gdje je prisustvovao sv. misi u čast apostola Andrije jer je carigradski patrijarh i službeno nasljednik sv. Andrije. Nakon mise su papa Benedikt XVI. i patrijarh Bartolomej I. proglasili jedinstvo katolika i pravoslavaca ciljem ovih dviju Crkvi.



1660. godine rođen je Victor Marie d’Estrées, francuski admiral i bogati aristokrat. Potjecao je iz obitelji d’Estrées, jedne od najmoćnijih francuskih aristokratskih dinastija 17. i 18. stoljeća. Njegov djed François-Annibal d’Estrées dobio je 1663. godine titulu vojvode d’Estrées i paira Francuske, čime je ušao u najviši krug francuske aristokracije (titula vojvode i paira bila je najviša dostupna aristokratska titula među francuskim plemstvom). Zanimljivo je da su i djed i otac Victora Mariea d’Estréesa nosili naslov maršala Francuske, a tu je titulu dobio i on osobno, tako da se radilo o trima neoprekinutim naraštajima francuskih maršala. Dapače, otac Victora Mariea d’Estréesa, maršal Jean II d’Estrées, bio je potkralj Nove Francuske od 1687. do 1707. godine. Naslov potkralja Nove Francuske označavao je najvišeg kolonijalnog dužnosnika u Americi tj. vrhovnog upravitelja francuskih kolonija na američkom kontinentu.
Victor Marie d’Estrées od oca je naslijedio taj položaj, tako da je bio potkralj Nove Francuske od 1707. do 1737. godine. Victor Marie osim vojvodske titule naslijedio je i goleme obiteljske posjede, koji su navodno obuhvaćali karipski otok Svetu Luciju (današnju nezavisnu državu u Karibima). Vojvoda d’Estrées bio je i maršal i admiral, a zapovijedao je francuskom Atlantskom flotom. Preminuo je 27. prosinca 1737. godine u Parizu, u 78. godini.



Prvi put u europskoj povijesti jedna je država trajno ukinula smrtnu kaznu kao oblik kažnjavanja 30. studenog 1786. godine. Ta država bila je Toskana, s glavnim gradom Firencom. Toskana je u to doba bila monarhija na čelu s Leopoldom Habsburškim, sinom carice Marije Terezije. Leopold je vladao Toskanom s titulom velikog vojvode, a bio je brat poznatog cara reformatora Josipa II. Nakon što mu je brat umro bez djece, Leopold je naslijedio prijestolje i sam postao carem.
Bilo je to doba tzv. prosvijećenog apsolutizma. To je oblik vlasti u kojem vladar ima neograničenu moć, no istodobno se brine za unapređenje države, provođenje reformi i dobrobit državljana. Leopoldova vladavina u Toskani donijela je reforme toj državi, a jedan od naprednih primjera je i ukidanje smrtne kazne.
Veliki vojvoda Leopold ukinuo je ne samo smrtnu kaznu, nego je naredio i uništenje svih sredstava za smaknuće u Toskani. Treba napomenuti da je to bilo tri godine prije početka Francuske revolucije, koja se smatrala naprednom, no zapravo je smrtnu kaznu vrlo često primjenjivala.
Međunarodne udruge koje se bore za ukidanje smrtne kazne u svijetu, uzele su 30. studenog za najvažniji datum obilježavanja svog aktivizma. Podsjetimo, otprilike je samo polovina država u svijetu dosad ukinula smrtnu kaznu.



Pretpostavlja se da je 30. studenog 1498. godine rođen Andrés de Urdaneta, katolički svećenik i moreplovac koji je sudjelovao u drugom uspješnom oplovljavanju svijeta u povijesti (prvo oplovljavanje svijeta izvela je ekspedicija koju je poveo Magellan). Andrés de Urdaneta rođen je na području Baskije koje se danas nalazi u sastavu Španjolske.
Putovanje oko svijeta izvršio je Andrés de Urdaneta između 1525. i 1536. godine. Kasnije se Urdaneta zaredio, ušavši u Red sv. Augustina. Živio je kao augustinac određeno vrijeme u španjolskim kolonijama u Srednjoj Americi. S obzirom da je otprije poznavao Tihi ocean, željeli su španjolski vlastodršci da upravo on predvodi ekspediciju iz Srednje Amerike prema Aziji. Andrés de Urdaneta prihvatio je sudjelovanje u ekspediciji, ali je odbio biti njen vođa pa je tu ulogu preuzeo Miguel López de Legazpi.
Ekspedicija s Legazpijem i Urdanetom doplovila je do Filipina 1565. godine, s time da je tijekom puta Urdaneta bio na brodu navodno i duhovnik i navigator. Zanimljivo je da je Urdaneta utemeljio prvu katoličku crkvu na Filipinima, današnju Baziliku Svetog Djeteta u Cebuu. Urdaneta se dobro odnosio prema starosjediocima Filipina, tako da je nazvan čak i njihovim zaštitnikom.



Švedski kralj Karlo XII., jedan od najzanimljivijih vladara iz švedske povijesti, poginuo je 30. studenog 1718. godine. Postao je slavan diljem Europe kad je pobijedio vojsku Ruskog Carstva u bitki kod Narve 1700. godine. Na čelu svojih vojnih snaga Karlo XII. poharao je veći dio Baltika, Poljske te općenito Istočne Europe. Prilikom njegove invazije na Rusiju, kojom je u to vrijeme vladao znameniti car Petar Veliki, postojala je i mogućnost švedskog osvajanja Moskve.
Kralj Karlo XII. poginuo je prilikom švedske opsade tvrđave Fredriksten u današnjoj Norveškoj. Kralja je pogodilo tane ravno u glavu, i to tako da mu je ušlo u lubanju s jedne strane, a izašlo s druge. Na lešu Karla XII. jasno se mogla vidjeti velike rupa na lubanji smještena između sljepoočnice i uha (nekoliko je puta tijekom povijesti njegov leš bio ekshumiran). Nije točno poznato tko je ispalio sudbonosno tane. Postoji mogućnost da kralja nisu ubili Norvežani, nego njegovi Šveđani u uroti. U trenutku kad je ubijen imao je samo 36 godina.



1683. godine rođen je grof Ludwig Andreas Khevenhüller, austrijski vojskovođa i aristokrat. Potjecao je iz znamenite grofovske obitelji Khevenhüller, koja je velike posjede imala u Koruškoj, ali i u ostalim austrijskim pokrajinama. Generalski čin dobio je grof Ludwig Andreas 1723. godine, a 1733. unaprijeđen je u podmaršala (njem. Feldmarschalleutnant). Zanimljivo je da je njegov djed po majci bio knez Raimondo Montecuccoli, znameniti habsburški vojskovođa koji je od 1668. do 1681. godine bio predsjednik Dvorskog ratnog vijeća u Beču, najvišeg vojnog tijela Habsburške Monarhije. Dapače, grof Ludwig Andreas Khevenhüller potjecao je i od obitelji Liechtenstein te Dietrichstein, nekoć najbogatijih u austrijskom dijelu monarhije.
Godine 1736. dosegao je grof Khevenhüller čin feldmaršala (njem. Feldmarschall), najviši dostupan u habsburškim vojnim snagama. Postao je, dapače, vrhovnim upraviteljem Slavonije i Srijema. Općenito je feldmaršal grof Ludwig Andreas Khevenhüller bio jedan od najvažnijih vojskovođa carice Marije Terezije, koji su joj omogućili ostanak na očevom prijestolju usprkos velikoj koaliciji stranih sila koje su joj pokušavale osporiti pravo na krunu (zbog njenog ženskog spola). Zbog svojih je vojnih zasluga grof Ludwig Andreas Khevenhüller dobio počasno mjesto na spomeniku Marije Terezije (njem. Maria-Theresien-Denkmal) u Beču. Naime, jedan je od četvorice vrhovnih vojnih zapovjednika koji su dobili čast biti prikazani na svojim konjima oko tog spomenika (preostala su trojica grof Leopold Joseph von Daun, barunGideon Ernst von Laudon i grof Otto Ferdinand von Abensperg und Traun).



1989. godine izveden je atentat na člana uprave Deutsche Banke Alfreda Herrhausena. Pretpostavljalo se da su atentat izvršili pripadnici tzv. Frakcije Crvene armije (Red Army Faction – RAF), poznate svojedobno i kao Skupina Baader-Meinhof.
Atentat je izvršen u Bad Homburgu, elitnom naselju smještenom u blizini Frankfurta na Majni. Počinitelji su postavili bombu na bicikl parkiran uz ulicu kojom je Herrhausen trebao biti prevožen u automobilu s pratnjom. Premda se radilo o blindiranom Mercedesu S-klase, eksplozija je uspjela probiti oklop vozila i teško ozlijediti Herrhausenove noge, nakon čega je on iskrvario do smrti. Osim što je bio član uprave Deutsche Banke, Herrhausen je ujedno bio i član upravnog odbora Bilderberg grupe.
Prijenos područja Louisiane iz španjolskog u francusko vlasništvo službeno je izvršen 30. studenog 1803. godine na svečanosti u New Orleansu. Radilo se o golemom području u Sjevernoj Americi od otprilike 200.000.000 hektara zemljišta, gotovo kao pola površine današnje Europske unije. Danas se na tom području nalazi desetak američkih saveznih država – Arkansas, Missouri, Iowa, Oklahoma, Kansas, Nebraska, te dijelovi Minnesote, Sjeverne Dakote, Južne Dakote, Louisiane, Novog Meksika, Teksasa, Montane, Wyominga i Colorada.
Glavni čovjek u Francuskoj u to je doba bio Napoleon Bonaparte. Njegova Francuska priskrbila si je teritorij u Sjevernoj Americi time što je izvršila pritisak na Španjolsku da joj ga preda (kasnije je Napoleonov brat postao i španjolski kralj). Samo mjesec dana nakon spomenutog primanja Louisiane u svoje vlasništvo Francuska je taj teritorij prenijela na SAD. Naime, Amerikanci su kupili od Napoleonove Francuske to područje i time praktički udvostručili teritorij svoje mlade države.



Prvi zabilježeni slučaj u povijesti da je meteorit iz svemira pogodio ljudsko biće dogodio se 30. studenog 1954. godine. To se zbilo u gradiću Sylacauga u Alabami, u 14 sati i 46 minuta po lokalnom vremenu. Meteorit veličine grapefruita probio je krov drvene kuće, odbio se od drvenog radio uređaja i pogodio u bok ženu koja se odmarala na kauču.
Žena se zvala Ann Elizabeth Hodges i imala je 31 godinu. Nije teško ozlijeđena udarom, jer je prolaz kroz krov dovoljno usporio meteorit. Riječ je bila o kamenom meteoritu hondritskog tipa. Američko zrakoplovstvo poslalo je helikopter po meteorit i uzelo ga, no suprug ozlijeđene žene unajmio je odvjetnika da vrati kamen. Vlasnik oštećene kuće, od kojeg su Hodgesovi unajmljivali stan, smatrao je da meteorit pripada zapravo njemu i namjeravao je njegovom prodajom pokriti troškove popravka kuće.
Nakon više od godinu dana meteorit je vraćen Hodgesovima, no interes za njega već je opao pa ga nisu mogli prodati. Ann Elizabeth ga je stoga darovala muzeju.



1817. godine rođen je Theodor Mommsen, njemački povjesničar koji je 1902. godine dobio Nobelovu nagradu. Zanimljivo je da je on u užem smislu jedini povjesničar koji je do sada dobio Nobelovu nagradu. Doduše, Winstona Churchilla, koji je 1953. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, također se može smatrati povjesničarom, no prvenstveno je poznat kao političar. Nadalje, još su dvojica ekonomskih povjesničara dobila Nobelovu nagradu za ekonomiju – Robert Fogel i Douglass North (podijelili su nagradu za 1993. godinu).
Theodor Mommsen rođen je u gradu Gardingu na sjeveru Njemačke (područje Schleswiga). Studirao je na Kielskom sveučilištu, a zanimljivo je da mu je otac bio luteranski svećenik. Mommsen se razvio u stručnjaka za antičku povijest. Osobito se proslavio velikom dijelom u više svezaka o povijesti antičkog Rima pod nazivom Römische Geschichte (Rimska povijest).
Godine 1902. dodijelio je Nobelov odbor Theodoru Mommsenu Nobelovu nagradu za književnost, unatoč tome što on nije pisao beletristiku (jedan je od rijetkih dobitnika te nagrade koji nisu pisali književnost u obliku fikcije). Mommsen je bio ukupno drugi po redu dobitnik Nobelove nagrade za književnost, jer se ona počela dodjeljivati tek prethodne godine (1901. godine). Podsjetimo, prvi dobitnik te nagrade bio je Sully Prudhomme.



1999. godine oformljena je najveća britanska kompanija za proizvodnju oružja. Ime joj je BAE Systems, a nastala je spajanjem dvaju kompanija – Marconi Electronic Systemsa i British Aerospacea. Riječ je bila o spajanju vrijednom čak 7,7 milijardi funti, a nova je kompanija dobila sjedište u Londonu.
BAE Systems bilježi godišnje prihode od oko 18 milijardi funti, a zapošljava oko 88.000 djelatnika. Danas su uključeni u proizvodnju lovaca F-35 Lightning II i Eurofighter Typhoon, nuklearnih podmornica klase Astute, pa čak i nosača zrakoplova klase Queen Elizabeth. Osobito je zanimljivo da BAE Systems, premda ima sjedište u Londonu, opskrbljuje SAD ratnom opremom. Dapače, u SAD-u je među najvećim snabdjevačima oružjem (odmah uz goleme kompanije Lockheed Martin i Boeing).



1965. godine rođen je japanski princ Akishino – čovjek koji je danas drugi po redu u liniji nasljeđivanja japanskog carskog prijestolja. Naime, princ Akishino sin je današnjeg japanskog cara Akihita i mlađi brat krunskog princa Naruhita. Dakako, krunski princ trebao bi biti nasljednik japanskog prijestolja u slučaju smrti svog oca cara. Međutim, krunski princ Naruhito u ovom trenutku nema muških nasljednika, nego samo jednu kćer. U slučaju Naruhitove smrti, prijestolje prelazi na njegovog brata – spomenutog princa Akishina rođenog na današnji dan.
Princ Akishino rođen je u Tokiju, oko pet i pol godina nakon svog starijeg brata. Akishino je primio vrlo dobro obrazovanje. Bio je na studijima prava i biologije u Japanu, a zatim je studirao i na poznatom Oxfordu. Stekao je čak dva doktorata znanosti. U pogledu znanstvenog rada bavio se ponajviše biologijom, osobito proučavanjem ptičjih i ribljih vrsta.
Princu Akishinu rodio se sin 2006. godine kao prvo muško dijete u carskoj obitelji u posljednjih četrdesetak godina. Dječak se zove princ Hisahito i trebao bi u budućnosti naslijediti carsko prijestolje, jer njegov stric (krunski princ) nema muških nasljednika. Zanimljivo je da je princ Akishino posjetio Hrvatsku 2013. godine.



1874. godine rođen je Winston Churchill u jednoj od najuglednijih britanskih aristokratskih obitelji. Otac mu je bio Lord Randolph Churchill, mlađi sin sedmog vojvode od Marlborougha i ugledni političar (jedno vrijeme i britanski ministar financija). Majka mu je bila Jennie Jerome, poznata ljepotica, kći američkog milijunaša Leonarda Jeromea, kojeg su nazivali “kralj Wall Streeta”.
Winston je rođen u palači Blenheim, slavnom sjedištu vojvoda od Marlborougha u engleskom Oxfordshireu. Zanimljivo je da je mladi Winston najranije godine proveo u Irskoj, gdje mu je djed bio potkralj. S 26 godina već je napisao 3 knjige i bio izabran za zastupnika u britanskom parlamentu.
Budući da je Winstonu Churchillu otac umro mlad, on se trudio brzo postići što više u životu, u strahu da će i sam rano umrijeti. No, doživio je 90 godina života. Za svoje literarne radove dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Manje je poznato da je Churchill bio i strastveni slikar. Naslikao je više od 570 slika, a jedna mu je prodana za čak milijun funti.



Zagrebačka filharmonija službeno je osnovana 30. studenoga 1919. godine. Dosad je Filharmonija nastupala u gotovo svim zemljama Europe te u Rusiji, SAD-u i nekoliko azijskih i američkih država. Najpoznatija koncertna dvorana u kojoj su zagrebački filharmoničari pokazali svoje glazbeno umijeće bila je Carnegie Hall u New u Yorku (2016.).
Pravi početak Zagrebačke filharmonije seže zapravo u 1871. godinu, kad je Ivan pl. Zajc počeo organizirati koncerte s popuparnim ulomcima iz opera i simfonija. Nakon Prvog svjetskog rata velik poticaj osnivanju filharmonije dao je violist Dragutin Arany. Tad se zvala Filharmonija kazališnog orkestra, a 1920. preimenovana je u Zagrebačku filharmoniju. Do danas samo tri osobe nose naslov počasnog šefa dirigenta. To su: Lovro von Matačić, Milan Horvat i Pavle Dešpalj.
Od 1991. Zagrebačka filharmonija dodjeljuje nagradu Mladi glazbenik godine.



Prva službena međunarodna utakmica u nogometu odigrana je 30. studenog davne 1872. godine, i to između reprezentacija Škotske i Engleske. Dogodilo se to u gradiću Particku pokraj Glasgowa u Škotskoj.Utakmica je zakazana sa željom da se nogomet, koji je tada bio još u povojima, popularizira u Škotskoj. Skupilo seoko 4000gledatelja, a rezultat je bio miroljubivih 0 – 0.
Englezi su nosili bijele dresove, a Škoti plave, slično kao i danas. Razlika u odnosu na današnji nogomet bilo je u tome što golovi nisu imali prečku (gredu), nego samo traku koja je označavala gornji dio gola. Škoti su igrali u formaciji 2-2-6, a Englezi 1-1-8 (za današnji nogomet vrlo neobična formacija s čak osam igrača u napadu!).
Englezi i Škoti susretali su se i prije navedenog datuma, i to pet puta. Englezi su pobijedili u tri navrata, a dvaput je završilo neodlučeno. No FIFA te utakmice ne priznaje kao međunarodne jer su za Škotsku nastupali igrači iz Londona i okolice.

[kreja]

01.12.



Nakon osnivanja Države Slovenaca, Hrvata i Srba (29. listopada 1918.), koju su tvorili teritoriji južnoslavenskih naroda unutar bivše Austro-Ugarske Monarhije, vođenje politike preuzelo je Narodno vijeće. Jedan od glavnih ciljeva bio je ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom, ali su se članovi vijeća razilazili po pitanju kako to ujedinjenje provesti. Naime, veći dio političara predvođenih čelnikom Hrvatsko-srpske Koalicije – Svetozarom Pribičevićem, bio je za što hitnije ujedinjenje, dok je manji dio želio je da se prije ujedinjenja precizira kako bi buduća zajednička država trebala izgledati.
U međuvremenu se pogoršao međunarodni položaj Države SHS jer su Talijani, ne čekajući mirovnu konferenciju, počeli zauzimati dijelove istočne jadranske obale, Istru i neke slovenske krajeve. U takovoj situaciji dalmatinska i bosanskohercegovačka pokrajinska vlada traže ujedinjenje bez obzira na uvjete i što hitniji dolazak jakih srpskih snaga da se zaustave Talijani. Povodom toga 23. studenog sastaje Središnji odbor Narodnog vijeća na kojem je Pribićević stanje u državi opisao kao krajnje alarmantno. Nakon burne rasprave odlučeno je da se delegacija od 28 članova pošalje u Beograd i dogovori što hitnije ujedinjenje na temelju uputa (tzv. Naputak) koje će dobiti od Vijeća. Poslije duge rasprave prijedlog je prihvaćen. Protiv prijedloga glasao je Stjepan Radić tražeći da se prvo utvrdi položaj Hrvatske u novoj državi, a tek tada da se dogovara o ujedinjenju. Tada je izrekao poznatu rečenicu: „Ne srljajte kao guske u maglu“. Tri dana kasnije Središnji odbor ponovo se sastaje da raspravi o datumu odlaska u Beograd jer su stigle nove vijesti. Naime, Velika narodna skupština u Novom Sadu odlučila je da se odmah ujedini s Kraljevinom Srbijom ne čekajući odluku iz Zagreba, a u Crnoj Gori svrgnut je kralj Nikola I. i priznata dinastija Karađorđevića. U takvoj situaciji Pribićević, uz potporu večine članova, traži da se već idućeg dana krene za Beograd, dok manjina članova želi pričekati vijesti od Jugoslavenskog Odbora iz inozemstva. Oko 22 sata članovi odbora razišli su se bez dogovora, ali Pribićević okuplja svoje pristaše te pada odluka da se krene idućeg dana u 9 ujutro (27. studenog). Glasnici su to javili ostalim članovima koji u već bili u svojim domovima i koji su pokleknuli pred Pribićevićevim autoritetom.
Stigavši u Beograd delegacija Narodnog vijeća trebala je sastaviti Adresu kojom će se obratiti regentu Aleksandru Karađorđeviću. Izbila je žestoka svađa između Ante Pavelića (pravaški političar u povijesti poznat kao zubar ili stariji da ga se ne miješa sa poglavnikom NDH), koji je tražio da se unese stavka o poštovanju državnopravnih invidualiteta i njihov odnos prema državnoj vlasti, i Pribičevića koji inzistira da se prvo obavi ujedinjenje, a da će se ostalo riješiti kasnije. Pavelić se pozivao na Naputak, dok je Pribićević tvrdio da on sadrži samo smjernice a ne i zahtjeve. Tko zna do kada bi trajala prepirka da nije stiglo hitno upozorenje iz JO da se požuri s ujedinjenjem zbog teškog međunarodnog položaja. Uz intervenciju dalmatinskog političara Josipa Smodlake sastavljena je kompromisna Adresa.
U kompromisnoj Adresi ostala je formulacija o individualnosti Države SHS, dio koji se odnosi na organizaciju prijelaznog stanja formuliran je više kao želja, a ne uvjet, dok je dio o potrebi poštivanja nacionalnih povijesnih individualiteta izostao. A cijela je intonirana kao molba da se Država SHS prikljući Kraljevini Srbiji, a ne kao ravnopravno ujedinjenje.



1420. godine dogodio se za Francuze jedan od najsramotnijih događaja iz nacionalne povijesti. Naime, engleski kralj Henrik V. ušao je u osvojeni glavni grad Francuske – Pariz. Mnogi danas nisu ni svjesni da je u jednom trenutku u povijesti Francuska bila na korak da čitava padne u ruke Engleza. Bilo je to doba tzv. Stogodišnjeg rata. Englezi su bili jači na bojnim poljima, naročito zbog specijalnog oružja – tzv. dugog luka. To je bilo vrlo snažno oružje za borbu na daljinu. Vješti engleski strijelci mogli su pomoću dugog luka ispaljivati strijele vjerojatno do 360 metara udaljenosti. Strijele su bile tako snažne da su mogle probijati i metalni oklop vitezova. Dugi lukovi bili su dugački oko 2 metra i zahtijevali su znatnu snagu i vještinu za korištenje.
Engleski kralj Henrik V. zauzeo je gotovo cijelu sjevernu Francusku. Francuski kralj Karlo VI. imao je teških zdravstvenih problema, pa nije mogao učinkovito voditi francusku obranu. Priznao je engleskom kralju regentstvo nad Francuskom i dao mu svoju kćer za ženu. Dogovoreno je i da će francusko prijestolje naslijediti budući sin engleskog kralja i te francuske princeze.
Uspjeh Henrika V. bio je ogroman. Dobio je suprugu, vlast na Francuskom, a uskoro i sina koji će naslijediti oba prijestolja – englesko i francusko. Međutim, Henrikova sreća nije bila dugog vijeka – uskoro je umro od bolesti u Francuskoj, sa samo 36 godina života. Njegov sin nasljednik, koji je još bio beba, doista je naslijedio oba prijestolja, ali stvari su bile sve gore za Engleze. Pokret koji je organizirala Ivana Orleanska na kraju je uspio osloboditi Francusku od strane vlasti.




1. prosinca obilježava se Svjetski dan borbe protiv AIDS-a, jer je tog datuma 1981. godine prvi put službeno priznato postojanje virusa koji uzrokuje tu bolest. Pretpostavlja se da je virus uzročnik AIDS-a nastao još krajem 19. ili početkom 20. stoljeća u Africi, no oblik epidemije poprimio je tek sredinom ili krajem 1970-ih.
Ime bolesti je kratica engleskog naziva acquired immune deficiency syndrome (sindrom stečene imunodeficijencije). Bolest uzrokuje virus HIV (Human Immunodeficiency Virus – virus ljudske imunodeficijencije). Najčešće se prenosi spolnim kontaktom, a uzrokuje postupno uništenje imunološkog sustava.
Procjenjuje se da je između 1981. i 2007. virus ubio više od 25 milijuna ljudi, a svake godine nastavlja ubijati više od dva milijuna, od čega oko 70 % u Africi južno od Sahare. Ukupni broj zaraženih procijenjen je 2012. na 35,3 milijuna. Osobito je tragična činjenica da godišnje od AIDS-a umire i do 330.000 djece. Crvena vrpca simbolizira solidarnost s oboljelima od AIDS-a.



2009. godine stupio je na snagu Lisabonski ugovor, kojim su ojačana središnja tijela Europske unije. Tim je ugovorom uvedena funkcija predsjednika Europskog vijeća, kao i funkcija visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. Predsjednikom Europskog vijeća postao je, sukladno tome, upravo na današnji dan Herman Van Rompuy, nekadašnji belgijski premijer, koji je 2015. godine dobio grofovsku titulu . Visokom predstavnicom Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku postala je Catherine Ashton, britanska laburistička političarka koja je već u to vrijeme nosila titulu barunice (Baroness Ashton of Upholland). Lisabonskim ugovorom veću je moć dobio i Europski parlament, a nju je u međuvremenu već dijelom i upotrijebio.



1981. godine jugoslavenski zrakoplov kompanije Inex-Adria Aviopromet srušio se na otoku Korzici. Zrakoplov je bio tipa McDonnell Douglas MD-81, a prethodno je poletio iz zračne luke Brnik kraj Ljubljane. Zrakoplov je trebao sletjeti kod grada Ajaccija na Korzici, no srušio se dvadesetak kilometara pred ciljem.
Svi putnici i svi članovi posade poginuli su, tako da je ukupan broj mrtvih bio 180. To je bila najsmrtonosnija zrakoplovna nesreća u slovenskoj povijesti, ali i druga najteža zrakoplovna nesreća nad francuskim teritorijem uopće, nakon pada jednog velikog turskog zrakoplova 1974. godine kod Pariza.
Točno mjesto pada nalazilo se na korzikanskoj planini imena Mont San-Pietro. Putnici u zrakoplovu bili su uglavnom slovenski turisti koji su išli na izlet na Korziku. Do nesreće je došlo, po svemu sudeći, zbog nesporazuma u komunikaciji između kontrole leta i posade zrakoplova.



1581. godine smaknuta su u Engleskoj trojica katoličkih svećenika koji su postali mučenici i sveci Katoličke Crkve. U to vrijeme Engleskom je vladala kraljica Elizabeta I., poznata po oštrim progonima katolika. Katoličanstvo je u to doba u Engleskoj bilo praktički zabranjeno, u smislu da se pripadnost toj vjeri nije smjela javno izražavati. Pojedine obitelji u tajnosti su ostale katoličke, a u kućama su postojala i skloništa u kojima bi se katolički svećenici mogli sakriti u slučaju državne kontrole.

Trojica svetaca smaknutih na današnji dan ubijeni su na najkrvaviji način. Radilo se o složenoj kazni koja se sastojala od cijelog niza mučenja i sakaćenja. Prvo bi se osuđenike konjima vuklo do stratišta. Zatim bi ih se vješalo, ali tako da ne umru. Sljedeće je mučenje bilo osobito okrutno. Naime, još uvijek živim osuđenicima izvadila bi se utroba i kastriralo bi ih se, a zatim bi se izvađeni organi spalili pred njima. Na kraju bi im se odsjekla glava, a trup raščetvorio i poslao u četiri različita dijela kraljevstva. Glave bi se, pak, stavile na javno mjesto, obično nabijene na kolac.
Trojica svećenika koji su na taj način na današnji dan smaknuti zvali su se sv. Edmund Campion, sv. Ralph Sherwin i sv. Aleksandar (Alexander) Briant. Od njih su Campion i Briant bili isusovci. Sva trojica smaknuti su u Tyburnu pokraj tadašnjeg Londona. Danas se Tyburne nalazi unutar londonskog naseljenog područja, na sjevernoj strani poznatog Hyde Parka. Sv. Edmunda Campiona, sv. Ralpha Sherwina i sv. Aleksandra Brianta svetima je proglasio papa bl. Pavao VI. 1970. godine.



1135. umro je engleski kralj Henrik I. i to od prejedanja specijalitetom kojeg je pretjerano volio jesti – paklarama. To je vrsta vodenih životinja sličnih jeguljama, a smatrane su delikatesom u srednjem vijeku i cijenili su ih na plemićkim stolovima. Paklare su voljeli jesti još i stari Rimljani, a u doba srednjovjekovnog kršćanstva osobito su bile tražene u razdobljima posta, kad se meso nije smjelo jesti (riblje meso bilo je izuzeto). Naime, paklare su se poput riba mogle jesti i za vrijeme posnih dana, a njihov je okus navodno sličniji mesu nego što je to slučaj kod riba.
Preminuli Henrik I. bio je engleski kralj iz normanske dinastije. Bio je sin moćnog Vilima Osvajača koji je kao vojvoda od Normandije silom zauzeo englesko prijestolje 1066. godine. Henrik je od oca naslijedio velike posjede u Francuskoj, a upravo u Normandiji je i umro – u mjestu Saint-Denis-en-Lyons.
Henrik I. poznat je i po tome što je imao najviše sinova i kćeri od svih engleskih kraljeva, a postoji mogućnost da je i općenito jedan od Europljana s najviše djece u povijesti. Naime, imao je otprilike 26 sinova i kćeri, od čega je samo troje rođeno u zakonitom braku. Ostalu djecu rodilo mu je mnoštvo ljubavnica.



Prokopavanje tunela ispod La Manchea započelo je još 1988. godine. Istovremeno se kopalo s francuske i britanske strane, pomoću 11 bušilica. Dana 30. studenog 1990. strojevi s dviju strana došli su u blizinu jedan drugog. Prokopana je rupa promjera 5 cm koja je spojila francusku i britansku stranu.
Napokon, 1. prosinca 1990. godine, pod pratnjom medija, Britanac Graham Fagg i Francuz Phillippe Cozette svečano prokopali prolaz između Velike Britanije i Francuske. Za početak prometa tunelom moralo je proći još nekoliko godina dok nije izgrađena sva infrastruktura.
Tunel su svečano otvorili britanska kraljica Elizabeta I. i francuski predsjednik François Mitterrand 6. svibnja 1994. godine. Danas taj tunel čini jednu od najvećih prometnih arterija na svijetu. Manje je poznato da je za vrijeme gradnje tunela umrlo je deset ljudi.


1984. godine NASA i Američka savezna uprava za avijaciju namjerno su srušile veliki putnički zrakoplov radi testiranja sustava koji su mogli pomoći preživljavanju putnika. Radilo se o operaciji sličnoj crash-testovima automobila, samo na razini zrakoplova. Test je nazvan Demonstracija kontroliranog udara (engl. Controlled Impact Demonstration).
Test rušenja putničkog zrakoplova obavljen je na suhom jezeru Rogers u kalifornijskoj pustinji Mojave. Upotrijebljen je putnički zrakoplov tipa Boeing 720, dugačak više od 40 metara i sa četiri mlazna motora. Takvi su zrakoplovi mogli prevoziti oko 150 putnika, a maksimalna im je masa bila čak oko stotinu tona.
Dakako, zrakoplov je na testu bio daljinski upravljan, a na putnička sjedala bile su postavljene lutke. Zanimljivo je da je priprema tog testa trajala više od četiri godine. Test je pokazao da bi samo oko 23–25 % putnika preživjelo udar zrakoplova u tlo.



Prvim vesternom smatra se film Velika pljačka vlaka (engl. The Great Train Robbery), prema kojem su nastali mnogo poznatiji, istoimeni filmovi. Ovaj iz 1903. trajao je svega 12 minuta, a neki ga kategoriziraju i kao prvi akcijski film. Na današnji dan prvi je put prikazan u američkim kinima. Režiser, koscenarist i kamerman Edwin S. Porter na inovativan je način primijenio tehniku paralelne montaže i skokovitog reza, čime je postigao dinamiku i napetost.
U samo 14 scena prikazani su prepad i hvatanje četvorice pljačkaša. Do pucnjave dolazi već u vlaku kad su pljačkaši ubili konduktera jer ih je pokušao spriječiti u krađi. Dinamitom su raznijeli sef s dragocjenostima, opljačkali sve putnike i pobjegli. Šerif sa svojim ljudima neko vrijeme progoni lopove i na kraju ih uhvati. Upečatljiva je posljednja scena u kojoj bandit uperi pištolj u kameru i puca.
Velika pljačka vlaka svakako je jedan od najpoznatijih filmova rane kinematografije. Mnogi tipični elementi za vestern pojavljuju se prvi put upravo u ovom filmu. Snimljen je na temelju novele Scotta Marblea i stvarnoj pljački koju je predvodio Butch Cassidy nekoliko godina ranije. Glumac Max Aronson pojavljuje se u čak tri uloge. On je kasnije postao režiser i filmski producent te stvorio lik Bronchoa Billyja.
Komercijalni uspjeh ovog filma bio je golem. Ubraja se u najuspješnije filmove studija Edison, a uloženo je u njega svega 150 američkih dolara (danas bi to iznosilo manje od 4500 dolara).


=>

[kreja]

=>



Uloga japanskog cara Hirohita u Drugom svjetskom ratu u najmanju je ruku kontroverzna. On je izgleda imao dvojbe oko ulaska Japana u krvavi rat protiv SAD-a. Ipak, njegovo Carsko vijeće je 1. prosinca 1941. godine dalo pristanak za pokretanje rata protiv te svjetske velesile. Nedvojbeno je da je car imao utjecaj na politiku Japana i da nije bio samo marionetski vladar. Nakon rata nikada mu nije suđeno, jednostavno zato što su Amerikanci odlučili poštedjeti ga radi viših interesa. Na suđenjima su umjesto njega žrtvovani njegovi podređeni kao zločinci i mnogi su smaknuti u tzv. Tokijskom procesu.
Hirohito je bio otac današnjeg japanskog cara Akihita. Njihova dinastija drži apsolutni svjetski rekord po neprekinutom nizu vladara koji su nasljeđivali jedan drugoga po muškoj liniji tijekom više od tisuću godina. Hirohito je imao svojevrsni božanski status, no ne u smislu da bi zbog toga bio izuzet od praktičnog vođenja države, kao što je to bilo nekada u doba šogunata.
Postoje argumenti da je Hirohito bio svojevrsni pacifist. Primjerice, uoči objave rata SAD-u bio je vrlo nezadovoljan planovima japanske vlade da napadnu bez prethodnih diplomatskih najava rata. Smatrao je to povredom carske tradicije, po kojoj je diplomacija uvijek trebala prethoditi upotrebi vojne sile. Navodno je šokirao uzvanike na carskoj konferenciji kad se osobno obratio prisutnima, što je prekidalo tradiciju carske šutnje. Tom prilikom je recitirao proturatnu pjesmu svog djeda cara Meijija, koja kaže:
“Preko četiri mora, svi su braća.
U takvom svijetu, zašto valovi divljaju, vjetrovi riču?”
Ipak, cara su na kraju uspjeli nagovoriti da pristane na rat. Japanske su snage uskoro silovito udarile na Pearl Harbour u jednom od najpoznatijih iznenadnih napada u povijesti.



1466. godine rođen je kralj Franjo Feb od Navare, pripadnik moćne dinastije Foix. Na prijestolju Kraljevine Navare naslijedio je svoju baku Eleonoru, koja je preminula 1479. godine. S druge strane, Franjo Feb naslijedio je po svom djedu posjede grofova od Foixa, koji su obuhvaćali grofoviju Foix, grofoviju Bigorre i vicegrofoviju Béarn. Zanimljivo je da su ti posjedi bili površinom gotovo jednako veliki kao i Kraljevina Navara, tako da je Franjo Feb u svojoj osobi ujedinio veliku teritorijalnu vlast. Dapače, po spomenutom je djedu Franjo Feb naslijedio i položaj sukneza (lat. coprinceps) Kneževine Andore, državice smještene u Pirenejima. Naime, grofovi od Foixa stoljećima su držali položaj suvladara Andore, a preko Franje Feba ta je funkcija prešla na kraljeve Navare. Budući da su kraljevi Navare s Henrikom Bourbonskim u 16. stoljeću postali i francuskim kraljevima, funkcija sukneza Andore od tada se povezala s francuskom krunom. Kad je Francuska postala republikom umjesto kralja postajao je aktualni francuski predsjednik suknezom Andore, što se održalo sve do danas. Napomenimo, usporedno je drugi od dva sukneza Andore bio biskup Urgella, i to od 13. stoljeća pa sve do danas. Kralj Franjo Feb od Navare preminuo je 30. siječnja 1483. godine, a budući da nije imao potomaka na prijestolju ga je naslijedila njegova sestra Katarina.



1743. godine rođen je Martin Heinrich Klaproth, njemački kemičar poznat po otkrivanju nekoliko kemijskih elemenata (npr. uranija, cirkonija i cerija). Martin Heinrich Klaproth rođen je u gradu Wernigerodeu, smještenom oko 90 kilometara jugoistočno od Hannovera. Isprva se bavio farmacijom, no s vremenom je postao vodećim kemičarom na njemačkom području. Važan kemijski element uranij (U) otkrio je 1789. godine u svom laboratoriju u Berlinu. Upravo je Klaproth uraniju dao ime, i to prema planetu Uranu, koji je otkriven samo nekoliko godina ranije (taj je planet, pak, nazvan prema grčkom bogu neba Uranu).
Klaproth je postao i članom uglednog Britanskog kraljevskog društva. Po njemu je nazvan i jedan krater na Mjesecu. Martin Heinrich umro je u Berlinu 1817. u 74. godini.



1969. godine primijenjena je po prvi put u SAD-u neobična metoda određivanja osoba koje će biti pozvane u vojsku na novačenje. Metoda je bila sljedeća: u obzir su dolazili samo muškarci rođeni između 1944. i 1950. godine (tj. između 18. i 25. godine života).
Na papiriće su napisani svi datumi u godini, a zatim su papirići stavljeni u plastične kapsule i promiješani. Iz staklene su zdjele zatim izvlačene kapsule s datumima. Onaj tko je bio rođen na taj datum imao je biti pozvan u vojsku. Izvučeno je ukupno 195 datuma (od ukupno 366 – jer je uziman i 29. veljače), a po njihovom redoslijedu stvoren je redoslijed novačenja.

https://povijest.hr

[kreja]

02.12.



1975. godine abdicirao je posljednji kralj Laosa Sisavang Vatthana, čime je u toj državi ukinuta monarhija i uspostavljena komunistička država (Laoska Narodna Demokratska Republika). Sisavang Vatthana imao je u trenutku abdikacije 68 godina, a taj su njegov čin ishodili komunisti.
Nominalno su mu u novoj vladi dali savjetnički položaj, no već sljedeće godine morao je napustiti kraljevsku palaču u Luang Prabangu, glavnom gradu Laosa. Preselili su ga u susjedni objekt, gdje je držan u svojevrsnom kućnom pritvoru. Kasnije je zajedno s obitelji preseljen u logor na sjeveroistoku Laosa, gdje je i preminuo. Točan datum njegove smrti nije poznat, jer su komunističke vlasti manipulirale tim podatkom. Prema službenom izvještaju kralj Sisavang Vatthana umro je od malarije. Laos je prije njegove abdikacije stotinama godina bio ustrojen kao monarhija, a i danas postoje pretendenti na prijestolje te države, koji su potomci Sisavanga Vatthane.



1501. godine rođen je Barnim IX. od Pomeranije, vladar obalnih područja Baltičkog mora. Njegovo vojvodstvo Pomeranija-Stettin protezalo se uz baltičku obalu otprilike od rijeke Odre na današnjoj njemačko-poljskoj granici pa gotovo do grada Lauenburga u današnjoj Poljskoj, pedesetak kilometara zapadno od Gdańska. Time je vojvoda Barnim IX. vladao nad većim dijelom današnje poljske morske obale.
Glavni grad bio mu je Stettin (polj. Szczecin), gdje je posjedovao velik dvorac (taj je dvorac danas udaljen samo oko dvanaest kilometara od njemačko-poljske granice). Vojvoda Barnim IX. imao je problema sa susjednom izbornom kneževinom Brandenburg, čiji je vladar Joachim I. Nestor iz dinastije Hohenzollern želio anektiranti svom teritoriju Pomeraniju. Budući da je Joachim I. Nestor bio moćan vladar, s većim resursima od Barnima IX., Pomeranja je morala na kraju priznati brandenburško vrhovništvo, no ipak nije priključena posjedima dinastije Hohenzollern. Vojvoda Barnim IX. prihvatio je učenja Martina Luthera i postao je protestantom, što je imalo dugoročan utjecaj na vjersku povijest pribaltičkog područja. Vojvoda je preminuo 2. lipnja 1573. godine u svojoj prijestolnici Stettinu.



1942. godine postignuta je prva samoodrživa nuklearna lančana reakcija u povijesti. Radilo se o važnom trenutku tijekom projekta Manhattan (američkog programa izrade nuklearne bombe tijekom Drugog svjetskog rata). Nuklearna lančana reakcija postignuta je pomoću velike količine uranija, s moderatorima od grafita i kontrolnim štapovima od kadmija, indija i srebra. Uređaj pomoću kojeg je izvedena reakcija nazvan je Chicago Pile-1 i zapravo je bio prvi nuklearni reaktor u povijesti.
Izradu nuklearnog reaktora nadzirao je znameniti fizičar Enrico Fermi. Zanimljivo je da taj reaktor, za razliku od većine kasnijih, nije imao ni zaštitu od zračenja ni rashladni sustav. Zapravo se, po Fermijevom opisu, radilo o “hrpi cigli i drveta” (komada urana i grafita).
Osobito je zanimljiva činjenica da je taj prvi nuklearni reaktor bio napravljen unutar grada Chicaga, u jednom od najnaseljenijih dijelova SAD-a. Naime, reaktor su sastavili pod zapadnom tribinom napuštenog stadiona Stagg Field, koji se nalazio u sklopu Sveučilišta u Chicagu. Enrico Fermi tvrdio je da ne postoji opasnost od nuklearne katastrofe, što se čak i danas doima kao rizična pretpostavka.



1868. godine rođen je austrijski nadvojvoda Leopold Ferdinand iz dinastije Habsburg-Lotaringija. Rodio se u Salzburgu kao pripadnik toskanske grane obitelji Habsburg-Lotaringija i najstariji sin posljednjeg velikog vojvode od Toskane, Ferdinanda IV. (svrgnutog s vlasti 1860. godine, kad je Kraljevina Sardinija anektirala Toskanu).
Nadvojvoda Leopold Ferdinand trebao je od svog oca naslijediti pretenzije na toskansko prijestolje i naslov velikog vojvode, no svega se toga odrekao zbog ljubavi. Naime, u Beču se zaljubio u Wilhelminu Adamovicz, navodnu prostitutku, koju je zatim želio oženiti. Budući da je brak s njom bio nespojiv s njegovim statusom, Leopold Ferdinand službeno se morao odreći titule nadvojvode, kao i svojih eventualnih prava na krunu. Taj je zahtjev odobrio tadašnji car Franjo Josip, njegov daljnji rođak, tako da je 1903. godine Leopold Ferdinand izgubio titulu nadvojvode dobivši novo ime i prezime Leopold Wölfling. Izbrisan je ujedno i s popisa članova Reda zlatnog runa, najvišeg viteškog reda dinastije Habsburg-Lotaringija, te s popisa časnika u Austrougarskoj vojsci. Leopold Wölfling oženio se Wilhelminom Adamovicz u Švicarskoj, no brak im je potrajao samo nekoliko godina. Već 1907. Leopold se ponovno oženio, Mariom Ritter, koja je potjecala iz Münchena. Taj je brak također propao, a Leopold Wölfling naposljetku je preminuo u Berlinu 1935. godine, u 67. godini.



1806. godine rođen je Hans Heinrich X. von Hochberg, knez od Plessa. Njegova kneževina Pless nalazila se na graničnom području između Kraljevine Pruske, Habsburške Monarhije i Ruskog Carstva, a ime je dobila po gradu Plessu smještenom samo osamnaest kilometara od Auschwitza.
Hans Heinrich X. von Hochberg rodio se u Berlinu tijekom Napoleonskih ratova, a potjecao je iz obitelji Hochberg, koja je posjedovala golemi dvorac Fürstenstein. Taj se dvorac, najveći u cijeloj Šleskoj, može vidjeti i danas, a nalazi se u Poljskoj, samo dvadeset kilometara sjeverno od granice s Češkom. Knez Hans Heinrich X. von Hochberg bio je prvi predsjednik Gornjeg doma (njem. Herrenhaus) Pruskog parlamenta, u kojem je dobio nasljedno pravo sjedenja. Osim dvorca Fürstenstein njegova je obitelj posjedovala i dvorac Pless u spomenutom sjedištu njegove kneževine. Knez Hans Heinrich X. von Hochberg doživio je dob od samo 49 godina, a preminuo je 20. prosinca 1855. godine u rodnom Berlinu. Unuk kneza Hansa Heinricha X. von Hochberga – Hans Heinrich XV. von Hochberg – bio je tijekom Prvog svjetskog rata mogući kandidat za krunu Poljske.



1908. godine u Pekingu je ustoličen posljednji kineski car Pu Yi. Svečana ceremonija ustoličenja obavljena je u zgradi koja se naziva Dvorana vrhovne harmonije. Ta se građevina nalazi u središnjem dijelu Zabranjenog grada i predstavlja navodno najveću povijesnu drvenu zgradu u Kini. U svakom slučaju, Dvorana vrhovne harmonije najveća je pojedinačna građevina unutar Zabranjenog grada, a tijekom povijesti korištena je za carske krunidbe, vjenčanja itd.
Car Pu Yi u trenutku ustoličenja bio je star samo dvije godine i deset mjeseci. Prilikom svečanosti morao ga je nositi njegov otac princ Zaifeng, koji je ujedno vršio službu regenta. Mali se car prilikom ceremonije ustoličenja rasplakao, a otac ga je umirivao.
Inače, u Dvorani vrhovne harmonije nalazi se japansko carsko prijestolje koje nazivaju i Zmajskim prijestoljem. Kinezi nisu imali praksu krunidbe krunom, što je bio europski običaj, nego je prijestolje bilo simbol carske vlasti.



1848. godine na vladarsko je prijestolje došao poznati car Franjo Josip. Zanimljiv je način na koji se to dogodilo, jer se radilo o jednom od rjeđih slučajeva u povijesti da do nasljeđivanja prijestolja nije došlo zbog smrti prethodnog vladara. Naime, do današnjeg dana 1848. godine austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj bio je stric Franje Josipa – Ferdinand. On je po nekim procjenama imao stanovite mentalne i neurološke teškoće (spominje se hidrocefalus, kao i do dvadeset epileptičnih napadaja na dan). Budući da je 1848. godine u Habsburškoj Monarhiji bjesnila revolucija, cara su Ferdinanda nagovorili da abdicira u korist svog nećaka Franje Josipa.
Franjo Josip bio je čak 37 godina mlađi od svog strica Ferdinanda i u trenutku kad je na današnji dan postao car imao je samo 18 godina. Franjo Josip tada još nije bio ni oženjen, a njegova buduća mladenka – poznata carica Sissi – bila je još 10-godišnja djevojčica (vjenčali su se oko 5 i pol godina kasnije). U Habsburškoj Monarhiji revolucije iz 1848. i 1849. godine na kraju su uspješno ugušene, a Franjo Josip nastavio je vladati sve do 1916. godine, kao jedan od najduže vladajućih monarha u povijesti (ukupno je na prijestolju proveo gotovo punih 68 godina).



1547. godine umro je Hernán Cortés, španjolski konkvistador čije je djelovanje na području današnjeg Meksika dovelo do pada Aztečkog Carstva. Rodom je bio iz španjolske Ekstremadure, a rodio se u gradu Medellínu 1485. godine. U trenutku Kolumbovog otkrivanja Amerike bio je Cortés 7-godišnji dječak. Zanimljivo je da je po svojoj majci Cortés bio rođak drugog poznatog konkvistadora – Francisca Pizarra – koji je također rođen na području Ekstremadure (rodna mjesta Cortésa i Pizarra udaljena su 50-ak kilometara).
Hernán Cortés otputovao je iz rodne Španjolske preko oceana u Ameriku prije nego je navršio 20 godina života. Prilično se brzo uzdigao, dosegnuvši zapovjedne funkcije, a 1518. godine započeo je s osvajanjem područja Meksika. Ondje je pod njegovim zapovjedništvom počinjeno mnogo nasilja. Cortés je od španjolskog kralja dobio titulu markiza, punog naziva markiz Doline Oaxaca (španj. Marqués del Valle de Oaxaca). Premda je većinu života proveo na području Amerike, zanimljivo je da je Cortés preminuo u Španjolskoj. Smrt ga je zadesila u 63. godini u gradiću Castilleja de la Cuesta u Andaluziji. To se mjesto nalazi nedaleko od Seville, u blizini arheoloških ostataka starorimske Italice (rodnog mjesta rimskog cara Trajana).



1723. godine umro je Philippe II., vojvoda od Orleansa, po kojem je dobio ime grad New Orleans u SAD-u. Vojvoda je svojedobno bio najmoćniji čovjek u Francuskoj, jer je vršio funkciju namjesnika (regenta) za svog malodobnog nećaka Luja XV. iz dinastije Bourbon. Naime, Luj XV. naslijedio je kralja Luja XIV., svog pradjeda, u dobi od samo pet godina. Kao takav, bio je neprikladan za izravno vladanje pa je vojvoda od Orleansa (sin brata Luja XIV.) postao namjesnikom. Kad je Luj XV. postao punoljetnim dao je vojvodi od Orleansa funkciju premijera.
Budući da je američki grad New Orleans utemeljen upravo u doba vojvodine vlasti u Francuskoj, dobio je po njemu ime (fr. La Nouvelle-Orléans). Dapače, Francuska je u to doba posjedovala golem teritorij u unutrašnjosti Sjeverna Amerike, od područja današnje Kanade pa sve do Meksičkog zaljeva. Inače, vojvodino razdoblje vladanja nazivaju Francuzi imenom Régence, jer je on bio namjesnik (regent) Francuske.
Zanimljivo je da je vojvoda od Orleansa organizirao francusku kupnju najvećeg tada poznatog dijamanta na svijetu. Izbrušeni dragi kamen dobio je po vojvodi naziv Le Régent. Može ga se i danas vidjeti u muzeju Louvre, među francuskim kraljevskim draguljima, a u brušenom stanju ima 140.64 karata.



1971. godine u Dubaiju je šest nezavisnih emira dogovorilo stvaranje zajedničke države – Ujedinjenih Arapskih Emirata. Ta država je, dakle, nastala kao savez emirata, unutar kojih nasljedni emiri i danas drže vlast. Inicijatori osnivanja saveza bila su dva najmoćnija emira – emir od Abu Dhabija i emir od Dubaija. Moć tih dvaju emira zasniva se na činjenici da je Abu Dhabi površinom daleko najveći emirat (6 puta je veći od svih ostalih emirata zajedno!), dok je emirat Dubai najmnogoljudniji (u njemu se nalazi i istoimeni najveći grad u čitavoj državi – Dubai).
Osim tih dvaju najjačih emirata, savezu su pristupila još četiri manja – Ajman, Fujairah, Sharjah i Umm al-Quwain. Sljedeće godine (1972.) još jedan manji emirat – Ras al-Khaimah – pristupio je savezu. Na čelu Ujedinjenih Arapskih Emirata nalazi se predsjednik države – kojeg bira sedam emira između sebe. U praksi je za predsjednika do sada uvijek biran emir najvećeg emirata – Abu Dhabija – pa se može smatrati da predsjednička funkcija nasljedno pripada tom emiratu.
Zanimljivo je da unutar svojih emirata apsolutnu vlast drže emiri, a savezne institucije gotovo da nemaju utjecaja. Zato se zakoni znatno razlikuju od emirata do emirata. Primjerice Dubai je relativno liberalan i blizak zapadnjačkoj kulturi, dok su neki drugi emirati stroži.



1852. godine, upravo na 48. obljetnicu krunidbe Napoleona I. za cara Francuza, carem se proglasio njegov nećak Napoleon III., poznat i kao Louis-Napoleon Bonaparte. On je bio sin Napoleonovog brata Louisa i Hortense de Beauharnais, Jozefinine kćeri iz prvog braka. Navodno je Jozefina predložila taj brak kako bi se dinastiji rodio muški nasljednik (ona sama više nije mogla rađati).
Napoleon III. nije naslijedio carsku titulu, nego je došao do nje zaobilaznim putem, tako da je prvo izabran za francuskog predsjednika. Poput svog strica Napoleona I., i sam se koristio referendumom kao osloncem svoje vlasti. Tako je raspisao referendum s pitanjem da li da on postane car Francuza. Narod je to odobrio, vjerojatno se nadajući povratku francuske slave iz doba Napoleona I.



2001. godine američka korporacija Enron proglasila je stečaj. Radilo se o najvećem bankrotu u dotadašnjoj američkoj povijesti, a vijest je odjeknula po cijelom svijetu. Dionice Enrona, koje su tijekom prethodne godine prelazile cijenu od 90 dolara, pale su na cijenu od samo nekoliko centa. Investitori su izgubili desetke milijarda dolara, tako da je priča o Enronu prerasla u skandal svjetskih razmjera. Enron se nekada smatrao jednom od vodećih kompanija u SAD-u na području energetike, a njegove su dionice imale ugled tzv. Blue chip dionica. Međutim, pokazalo se da kompanija u stvarnosti nije bila toliko uspješna te da su izvješća o njenim rezultatima bila preuveličana. Kad se za te podatke saznalo, cijena dionica počela je naglo padati, a krenule su i opsežne istrage. Kompanija Enron prethodno je imala i razmjerno velik politički utjecaj, naročito u pogledu veza s moćnim osobama u državnoj vlasti.



1814. godine umro je zloglasni markiz de Sade, po kojem je nastala riječ sadizam. On je bio potomak stare francuske plemićke obitelji, koja je podrijetlo vukla još iz srednjeg vijeka. Takve su obitelji Francuzi nazivali Noblesse d’épée (hrv. plemstvo od mača) i bile su najcjenjenije od svih. Njihovi su članovi mogli po volji uzimati titule markiza ili grofa, bez obzira jesu li imali kraljevu dozvolu za to. Obitelj de Sade posjedovala je više dvoraca u Francuskoj, primjerice Château de Lacoste u prelijepom krajoliku Provanse i Château de Condé u sjevernoj francuskoj pokrajini Champagne.
Zanimljivo je da je markiz de Sade proveo otprilike 32 godine svog života po raznim umobolnicama i zatvorima. Bio je čak 10 godina u poznatoj Bastilji, iz koje je premješten neposredno prije nego je napadnuta u Francuskoj revoluciji. Za vrijeme revolucije jedno su ga vrijeme pustili na slobodu, pa čak i izabrali za zastupnika u Konventu (svojevrsnom francuskom parlamentu).
Markiz de Sade umro je u poznatoj umobolnici u Charentonu u neposrednoj blizini Pariza. Direktor te institucije bio je svećenik de Coulmier, vrlo blag i razuman čovjek, kojeg se smatra reformatorom odnosa prema psihičkim bolesnicima. Naime, prije njega običaj je bio vrlo rigorozno postupati s bolesnicima i podvrgavati ih kojekakvim šok-terapijama, poput uranjanja u hladnu vodu. Otac de Coulmier primjenjivao je humaniji pristup, a njegovi su pacijenti čak organizirali kazališne predstave.



1956. kubanski revolucionari predvođeni Fidelom Castrom iskrcali su se na Kubu, okončavši tako period egzila koji su proveli u Meksiku i započevši novu fazu revolucionarne borbe na otoku. U Meksiku je Castro bio otkad je morao pobjeći s Kube, nakon prvog pokušaja napada na režim Fulgencia Batiste. Tamo je osnovao pokret 26. srpnja čije ime simbolički podsjeća na neuspio, prvi pokušaj puča iz 1953. godine.
Fidel Castro se za vrijeme boravka u Meksiku upoznao s Ernestom Che Guevarom, argentinskim revolucionarom, i počeo je pripremati planove za povratak na Kubu i rušenje tamošnjeg režima. Vježbali su ratne vještine i nabavili brod kojim će otići na Kubu. Bila je to američka jahta imena Granma (skraćeno od Grandmother, po baki bivšeg vlasnika). U tu jahtu dužine 18 metara i kapaciteta 12 osoba ukrcali se u meksičkom gradu Tuxpanu Fidel Castro, njegov brat Raul, Che Guevara i još 79 revolucionara. Dakle, preko 80 osoba ukrcalo se u brod namijenjen za njih 12.
Uputili su se prema Kubi, putem umalo potonuvši zbog pretjeranog opterećenja broda. Iskrcali su se na plaži Las Coloradas u nepristupačnom dijelu Kube. Uskoro ih je napala Batistina vojska, pa je većina izginula. Preživjelih dvadesetak povuklo se u planinu Sierra Maestra i otamo započelo dugotrajni gerilski rat. Ondje je Castro organizirao svoj stožer gdje je, uz Chea i brata Raula, vodio glavnu riječ. Pokrenuo je borbu uz potporu lokalnog stanovništva, a s vremenom je sve više nezadovoljnih Kubanaca pristupalo pokretu 26. srpnja. Nakon tri godine borbi Castrove jedinice pobjedonosno su umarširale u Havanu, iz koje je Batista pobjegao u SAD zbog čega su izbili i prvi sukobi između dviju država koji će se protezati desetljećima, a u jednom trenutku čak i dovesti svijet na granicu nuklearnog rata.
Jahta Granma danas je kubanski revolucionarni simbol, a dan kad je izvršeno iskrcavanje proglašen je danom kubanskih oružanih snaga.

[kreja]

03.12.



1944. godine umro je princ Andrija od Grčke i Danske, svekar današnje britanske kraljice Elizabete II. i pripadnik nekoliko europskih kraljevskih dinastija. Princ Andrija izravni je muški predak budućih britanskih kraljeva (princa Charlesa i princa Williama, ukoliko za života naslijede prijestolje), što mu daje veliku važnost u dinastičkom pogledu.
Princ Andrija pripadao je istodobno i danskoj i grčkoj kraljevskoj obitelji, jer je u 19. stoljeću sinu danskog kralja Kristijana IX. – Georgeu – dodijeljeno grčko prijestolje. Spomenuti je grčki kralj bio Andrijin otac, čime mu je danski kralj Kristijan IX. bio djed. U smislu prezimena njihova je dinastija nosila naziv Schleswig-Holstein-Sonderburg-Glücksburg i bila je izvorno njemačkog podrijetla. Zanimljivo je da je jedna Andrijina tetka (očeva sestra) postala ruskom caricom, a jedna britanskom kraljicom. Po majčinoj je liniji princ Andrija bio potomak ruske carske obitelji. Njegov brat Konstantin postao je grčkim kraljem. Princ Andrija preminuo je tijekom Drugog svjetskog rata u hotelu Metropole u Monte Carlu. U trenutku smrti bio je u 63. godini.



1984. godine. Tada je u gradu Bhopalu u Indiji iscurio otrovni plin iz tvornice i otrovao preko pola milijuna ljudi. Tvornica je bila u vlasništvu američke kompanije Union Carbide (jedno vrijeme vlasnici branda Energizer baterija) i proizvodila je pesticide.
Nesreća se dogodila kad je u spremnik s otrovnim plinom metil-izocijanatom ušla voda i uzrokovala kemijsku reakciju praćenu povišenjem tlaka. Ventili su višak otrovnog plina ispustili u atmosferu. Budući da je u okolici tvornice živjelo mnogo ljudi u sirotinjskim četvrtima, broj žrtava bio je izrazito velik.
Procjene o broju umrlih kreću se do brojke od 11.000, naročito kad se uzmu u obzir oni koji su naknadno umrli od posljedica izlaganja plinu. Na tom području žive ljudi kojima su ostale trajne posljedice u vidu invalidnosti. Kompanija Union Carbide morala je platiti odštetu od 470 milijuna dolara.



1887. rođen je japanski princ Naruhiko Higashikuni. On je bio jedini pripadnik carske obitelji u povijesti Japana koji je postao premijer. Naime, princ Higashikuni imenovan je japanskim premijerom potkraj Drugog svjetskog rata, u kolovozu 1945. godine – desetak dana nakon američkog bacanja bombi na Hirošimu i Nagasaki. Na premijerskoj poziciji princ Higashikuni imao je ulogu sklapanja mira s neprijateljima. Ujedno je bio i prvi poslijeratni japanski premijer.
Princ Higashikuni bio je rođak japanskog cara Hirohita, a po struci je bio profesionalni vojni časnik. Završio je vojnu akademiju i napredovao je postupno po časničkim činovima od najnižeg, premda je bio princ. S vremenom je dogurao do čina punog generala.
Zanimljivo je da je princ Higashikuni od svih japanskih premijera najduže poživio. Naime, umro je tek u 103. godini (nijedan drugi japanski premijer nije doživio 100 godina). Osim što je bio jedini carski princ među japanskim premijerima, spomenimo i činjenicu da je Higashikuni bio i posljednji general na čelu japanske vlade. U svojoj domovini poznat je i kao osnivač tehnološkog instituta Chiba, prvog tamošnjeg privatnog instituta za tehnologiju.



Novi ustav, kojim je uvedena služba vrhovnog vođe kao najvišeg političkog i vjerskog autoriteta u toj državi, stupio je na snagu u Iranu 3. prosinca 1979. godine. Prvi vrhovni vođa postao je poznati ajatolah Homeini, koji je na toj funkciji zatim ostao sve do svoje smrti desetak godina kasnije.
Potrebno je naglasiti da riječ ajatolah sama po sebi ne označava iranskog vođu. Ajatolah je zapravo vjerska titula i označava islamskog vjerskog i pravnog stručnjaka. Na svijetu postoji razmjerno mnogo ajatolaha, a i Homeini je posjedovao tu titulu davno prije nego što je postao iranski vrhovni vođa.
Položaj vrhovnog vođe u Iranu nakon Homeinija naslijedio je Ali Hamenei, koji tu funkciju drži i danas. Hamenei također ima vjersku titulu ajatolaha. Vrhovni vođa (rahbar) u Iranu službeni šef države, a predsjednik Irana ima nižu funkciju šefa vlade. Općenito se smatra da vrhovni vođa u Iranu ima veću vlast nego iranski predsjednik. Ali Hamenei bio je predsjednik Irana u doba Homeinija, a nakon njegove smrti naslijedio ga je na položaju vrhovnog vođe. Danas položaj predsjednika Irana drži Hasan Rohani.


311. godine umro je rimski car Dioklecijan, jedan od najpoznatijih, ali i najzloglasnijih rimskih vladara. On je prethodno već dugo godina bio u mirovini, koju je provodio u poznatoj Dioklecijanovoj palači u središtu današnjeg Splita. Naime, Dioklecijan se bio povukao s vlasti i prepustio je mlađim nasljednicima.
U mirovini je Dioklecijan navodno provodio vrijeme sadeći povrće u vrtu palače. Jednom prilikom, kad su ga pozvali da se vrati na prijestolje, navodno je rekao da kad bi oni koji ga zovu mogli vidjeti kupus koji je zasadio svojim vlastitim rukama, nikada ne bi tražili da zamijeni mir i sreću svoje palače s metežom nikada zadovoljive pohlepe.



Sredinom 19. stoljeća u Australiju su dolazili brojni tragači za zlatom. Mnogo nalazišta bilo je u australskoj državi Viktoriji, na jugu kontinenta. Jedan od centara australske zlatne groznice bio je grad Ballarat.
Tragači za zlatom bili su marginalizirani i živjeli su u teškim uvjetima. Morali su plaćati skupe licence za svoj posao, a nisu imali pravo sudjelovati u političkom životu jer nisu bili zemljoposjednici. Policajci su ih maltretirali bez posljedica. Tragači su slali brojne žalbe i peticije, ali vlast nije rješavala njihove probleme. Tako je došlo do prvog većeg okupljanja na kojem je čak 10000 ljudi protestiralo za veća prava, no ništa se nije promijenilo.
Policija nije riješila ni ubojstvo jednog od poznatijih tragača za zlatom 1854. godine. Stoga je spaljen Hotel Eureka. Zatim se oformila Ballaratska liga za reforme. Imali su svoju zastavu i počeli organizirati masovna okupljanja. Poslali su predstavnika guverneru i tražili puštanje nekih tragača iz zatvora te pravo sudjelovanja na izborima. Guverner je ne samo odbio njihove zahtjeve nego je poslao vojsku na Ballarat.
Sukob je eskalirao početkom prosinca 1854. godine. Pobuna tragača za zlatom pod nazivom Barikade Eureka (engl. Eureka Stockade) počela 1. prosinca na glavnoj cesti prema Melbournu. Vođa pobune bio je irski imigrant Peter Lalor. Međutim, većina je pobunjenika ubrzo napustila barikade. Tako je britanska vojska, uz pomoć policije, 3. prosinca mogla napasti manje od 200 pobunjenika. Ubijeno je 22 tragača, a njihov glavni vođa je uhićen. Krajem prosinca za 13 osoba pokrenuto je suđenje, ali su oslobođeni zbog nedostatka dokaza za državnu izdaju.
Ova je pobuna važan korak u povijesti Australije jer je pokrenula promjene u društvu. Potaknula je uvođenje prava na sudjelovanje u izborima, plaćanje licence zamijenjeno je porezom, a tragači za zlatom dobili su pravo sudjelovanja u radu parlamenta. Peter Lalor izabran je za njihovog predstavnika. Svi zahtjevi ispunjeni su u roku od godinu dana.



Prvo uspješno presađivanje srca izveo je rano ujutro trećeg prosinca 1967. južnoafrički kirurg Christiaan Barnard. Prije toga je nekoliko godina eksperimentirao presađujući srca životinjama. Više od 50 pasa u tom je razdoblju dobilo presađena srca. Barnardu je pri prvoj operaciji na ljudima asistirao njegov brat, Marius Barnard. Barnard je prije operacije procijenio da je šansa za uspjeh 80 %.
Operacija je obavljena u Cape Townu u Južnoafričkoj Republici, trajala je 9 sati i oko nje je bilo angažirano 30 ljudi. Novo srce dobio je pacijent Louis Washkansky, 54-godišnji Južnoafrikanac, koji je patio od šećerne bolesti i neizlječivog oboljenja srca. Srce je uzeto od mlade djevojke Denise Darvall, koja je prethodnog dana doživjela nesreću pri prelaženju ulice i pretrpjela oštećenje mozga koje ju je ostavilo moždano mrtvom (moždana smrt je konačni i nepovratni prestanak funkcije mozga te reanimacije više nije moguća). Nažalost, iako je novo srce proradilo, Washkansky je umro 18 dana kasnije od upale pluća.
Barnard je iduće godine izveo još jednu transplantaciju srca, ali je ovaj put pacijent poživio 19 mjeseci nakon operacije. Danas oko 70 % pacijenata poživi još 5 ili više godina nakon presađivanja srca.




1888. godine umro je njemački optičar Carl Zeiss, osnivač znamenite kompanije nazvane po njemu. Proizvodio je kvalitetne mikroskope, a zatim je njegova tvrtka stekla slavu kao jedan od najvećih svjetskih proizvođača leća za fotografske aparate. Zeiss je rođen 1816. godine u gradu Weimaru. Kao mladić je Zeiss studirao na uglednom Sveučilištu u Jeni, gradu u blizini Weimara.
U Jeni je Zeiss pokrenuo svoju tvrtku za proizvodnju optičkih instrumenata, s time da je isprva izrađivao samo mikroskope. Tvrtka se proširila i postala jednom od najuglednijih u Europi na području optike. Carl Zeiss uspio je sa suradnicima dizajnirati vrhunske leće, a broj zaposlenih u njegovoj tvrtki toliko je porastao da je ona postala jednim od najvažnijih tvorničkih kompleksa u Jeni. Zeiss je u tom gradu i preminuo 1888. godine, u 73. godini, a njegova je kompanija i dalje nastavila rasti. Problem se pojavio nakon Drugog svjetskog rata kad je Jena pripala Istočnoj Njemačkoj. Ipak, tradicija Zeissovog branda sačuvala se, a i danas posjeduje ugled u svijetu optike.



Katedrala sv. Jakova u Šibeniku, jedno od najznačajnijih graditeljskih ostvarenja na tlu Hrvatske u 15. i 16. stoljeću, dovršena je 3. prosinca 1536. godine. Katedralu je 1555. posvetio biskup Ivan Lucije Štafilić, a nakon temeljite obnove u 19. stoljeću katedrala je ponovo posvećena 1860. Zbog svojih iznimnih vrijednosti katedrala je 2000. godine uvrštena u UNESCO-ov Popis svjetske kuturne baštine.
Gradnja nove katedrale bila je kulminacija višestoljetnog stremljenja grada, da se odvoji od trogirske biskupije te da stekne vlastitu crkvenu i komunalnu autonomiju. Sama ideja o gradnji katedrale datira od 1298. godine, kad je Šibenik dobio vlastitu biskupiju i pravi status grada. Odluka o gradnji i početku pripremnih radova donesena je 1402. godine, ali je realizacija započela tek 1431. i s prekidima trajala sve do spomenute 1536. godine. Podignuta je na južnoj strani središnjeg starog gradskog trga, na mjestu istoimene romaničke crkve.
Nastanak katedrale obuhvaća tri različite stilsko-razvojne faze od kojih se prva naziva po biskupu Bogdanu Pulšiću, koji je započeo s njezinom gradnjom, dok se preostale dvije nazivaju po dvojci najznačajnijih arhitekata koji su definirali njezin današnji lik – Jurju Dalmatincu i Nikoli Firentincu. Tijekom stoljetnog razdoblja gradnje katedrala je nastajala izmjenama triju različitih arhitektonskih koncepcija, pri čemu su se izmijenila tri različita stila: prvi gotički, drugi mješoviti gotičko-renesansi i treći renesansni.



1875. godine rođen je blaženi Bernard (Bernhard) Lichtenberg, katolički svećenik koji je preminuo dok su ga transportirali u logor Dachau u nacističkoj Njemačkoj. Rodio se u mjestu Oławi, koje danas pripada Poljskoj, a nekoć je bilo dijelom Njemačkog Carstva (ime tog mjesta na njemačkom jeziku glasilo je Ohlau).
Za svećenika je zaređen 1899. godine. Uoči dolaska nacista na vlast u Njemačkoj bio je kanonik katedralnog kaptola u Berlinu. Zanimljivo je da je bl. Bernard Lichtenberg u suradnji s berlinskim katoličkim biskupom (od 1935. godine grof Johann Konrad Maria Augustin Felix von Preysing Lichtenegg-Moos) vodio tijekom nacističkog režima brigu o židovskoj manjini u tom gradu. Između ostaloga, javno je molio za Židove izložene pogromu. Bl. Bernard Lichtenberg riskirao je život za spašavanje njemačkih Židova, zbog čega je u Izraelu proglašen pravednikom među narodima.
Unatoč tome što je bio upozoren da mu je život u opasnosti, bl. Bernard Lichtenberg nastavio je djelovati u smislu katoličkog otpora nacizmu. Borio se i protiv nacističkog programa eutanazije bolesnih osoba i osoba se mentalnim poteškoćama. Čak je organizirao i demonstracije ispred koncentracijskih logora.

[kreja]

04.12.



1534. godine snage Sulejmana Veličanstvenog osvojile su Bagdad, grad koji je dotad bio pod vlašću safavidske Perzije. Stoljećima ranije Bagdad je bio najveći grad na Bliskom istoku i prijestolnica kalifata, a postoji mogućnost da je tijekom određenog vremena bio i najveći grad na svijetu. Sulejman Veličanstveni vodio je izrazito ekspanzivnu politiku, pa su njegove snage ratovale istodobno na više strana svijeta. Primjerice, 1530-ih godina zauzele su velik dio Slavonije, a 1541. Budim i otprilike trećinu Ugarskog Kraljevstva. Gotovo su u isto vrijeme Osmanlije ratovali na područjima od Sredozemnog mora (Tunis, Andaluzija, Sicilija, Sardinija) do Indijskog oceana (kod Gudžarata na području današnje Indije, u Jemenu i na mnogim drugim područjima). Nakon što je osvojio Bagdad, Sulejman Veličanstveni trijumfalno je ušao u osvojeni grad na čelu velike vojske.


1991. godine bankrotirala je poznata američka zrakoplovna kompanija Pan Am. Svojedobno je Pan Am bio najveći svjetski zračni prijevoznik, s destinacijama na svim kontinentima, te s flotom od oko 150 suvremenih putničkih zrakoplova. Pan Am je jedno vrijeme imao takav ugled da je smatran uzorom za druge zračne kompanije, a osnovao je i vlastiti hotelski lanac – poznati InterContinental.
Pan Am je u New Yorku posjedovao divovsku zgradu kod središnjeg kolodvora, koja je jedno vrijeme bila i najveća uredska zgrada na svijetu. I danas je ta građevina jedan od najpoznatijih simbola New Yorka, premda već dugo nije u vlasništvu Pan Ama. Kompanija je bila poznata i po jelima koja su se posluživala na zrakoplovima, a koja su bila kreirana po uzoru na poznati pariški restoran Maxime’s.
Premda je u zlatno doba kompanija izvrsno poslovala (rezerve gotovine dosizale su joj i do milijardu dolara), tijekom 1970-ih došlo je do pada. S vremenom je financijsko stanje postalo loše, naročito u razdobljima visokih cijena goriva. Kompanija je gomilala gubitke, zbog čega se pribjegavalo štednji. Unatoč prodaji dijelova kompanije (lanac hotela InterContinental i upravna zgrada u New Yorku) te smanjivanju opsega poslovanja, kompanija je 1991. godine proglasila bankrot. Prestala je s djelovanjem nakon više od 64 godine poslovanja.



1808. godine rođen je bavarski vojvoda Maximilian Joseph, otac znamenite austrijske carice Sissi (supruge Franje Josipa). Vojvoda Maximilian Joseph, poznat i kao Max, bio je pripadnik mlađe grane bavarske vladajuće dinastije Wittelsbach. Zanimljivo je da su pripadnici te grane nosili naslov vojvoda u Bavarskoj (njem. Herzog in Bayern), za razliku od glavne grane koja je posjedovala titule kraljeva, prinčeva i vojvoda od Bavarske (von Bayern). Vojvode u Bavarskoj, budući da su pripadali mlađoj grani, isprva zapravo nisu posjedovali mnogo nekretnina na bavarskom području, ali su s vremenom kupili ondje niz dvoraca. Tako je vojvoda Maximilian Joseph kupio dvorac Possenhofen na jezeru Starnberg, jugozapadno od Münchena. Upravo je u tom dvorcu velik dio djetinjstva provela njegova kći Elizabeta (Sissi).
Vojvoda Maximilian Joseph kupio je u Bavarskoj također i dvorac Unterwittelsbach. Naime, taj se dvorac nalazi u blizini ruševina burga Wittelsbach, po kojem je dobila ime cijela dinastija bavarskih vladara. Zanimljivo je da se vojvodina tetka (očeva sestra) udala za Napoleonovog maršala Louisa Alexandrea Berthiera, princa od Wagrama i Neuchâtela (taj je maršal obično služio Napoleonu kao šef stožera).
Vojvoda Maximilian Joseph imao je čak desetero djece, tako da je njegova kći Sissi imala mnogo sestara – čak četiri (sudeći po fotografijama, svih pet sestara posjedovalo je atraktivan izgled). Maximilian Joseph doživio je 80. godinu života, a umro je u Münchenu 1888. godine (deset godina prije nego je ubijena njegova kći Sissi).



1878. godine rođen je veliki knez Mihail Romanov – po nekima pravi posljednji car Ruskog Carstva. Naime, opće je poznato da je tijekom revolucije 1917. godine u Rusiji abdicirao poznati car Nikola II. Romanov. On je imao sina Alekseja, koji je bolovao od hemofilije. Prilikom abdikacije, Nikola II. abdicirao je i u dječakovo ime (careviću Alekseju bilo je samo 12 godina i bio je boležljiv). Sljedeći po redu nasljeđivanja bio je Nikolajev brat – spomenuti veliki knez Mihail Romanov.
Postavlja se pitanje je li tim činom Mihail doista automatski postao ruskim carem. Naime, Mihail je odlučio odgoditi prihvaćanje prijestolja, sve dok se ne provedu izbori za parlament. Ipak, dan nakon Nikoline abdikacije u Rusiji je Mihail pozdravljan kao car Mihail II.
Veliki knez Mihail u djetinjstvu je imao englesku dadilju – Mrs Elizabeth Franklin. Odrastao je u tihog i nenametljivog muškarca, dobre naravi. U mladosti se zaljubio u britansku princezu Beatrice – unuku kraljice Viktorije. Želio se oženiti njome, ali njegov brat car Nikola II. nije dozvolio taj brak jer su dvoje zaljubljenih bili bratić i sestrična. Kasnije je Mihail ušao u vezu s građankom Natalijom Wulfert, što njegov brat car također nije odobravao. Ipak, Mihail se potajno oeženio Natalijom i to u Beču, u srpskoj pravoslavnoj crkvi Svetog Save. Kad je car doznao za taj brak, gotovo je podivljao. Oduzeo je bratu dotadašnje vojno zapovjedništvo, konfiscirao mu imovinu i prognao ga iz Rusije.
Tek kad je počeo Prvi svjetski rat car je svom bratu dozvolio povratak u Rusiju, kako bi ovaj mogao zapovijedati vojskom u obrani domovine. Nakon revolucije i spomenute abdikacije Nikole II., Mihail se kao novi potencijalni car našao na udaru revolucionara. Stavili su ga u kućni pritvor, a kasnije i u zatvor. Rusija je uskoro proglašena republikom, a Mihaila su boljševici ubili 1918. godine u jednoj šumi blizu Urala, pucajući mu u glavu.



Krajem 10. stoljeća na čelu kršćana bio je Ivan XII. Počinio je brojne zločine te je rimskonjemački car Oto I. sazvao sinodu, na kojoj je razriješen funkcije. Na istoj sinodi izabran je 4. prosinca 963. sljedeći papa. Bio je to dotadašnji papinski notar Lav VIII. Slovio je kao časna osoba, ali je u trenutka proglašenja papom bio samo laik. Stoga je odlučeno, protivno crkvenom zakonu, da će ga dan za danom uzdizati na više funkcije kako bi što prije postao biskup.
Car Oto I. dodijelio je papinskom kandidatu Privilegium Ottonianum. Ovom privilegijom je car potvrdio postojanje crkvene države, ali uz uvjet da papa mora položiti zakletvu vjernosti rimskonjemačkom caru. Lav XII. sjeo na na papinsko prijestolje.
Čim je car napustio Rim, svrgnuti papa Ivan XII. sazvao je sinodu. Smatrao je da ima na to pravo jer se nikad nije odrekao vlasti. Isti biskupi koji su ga svrgnuli sad su ga podržali i donijeli odluku o svrgavanju Lava VIII. On se sklonio na dvor cara Ota. Ubrzo je papa Ivan XII. umro, pa su biskupi izabrali Benedikta V. za novog papu. Car Oto smatrao je kako izbor krši Privilegium Ottonianum te je s velikom vojskom krenuo na Rim. Benedikt V. je nakon nekoliko mjeseci vladavine svrgnut, a Lav VIII. ponovno je izabran za papu, ali je i on umro 965. godine.



Brod Mary Celeste predstavlja jednu od najvećih pomorskih misterija u povijesti. Naime, 4. prosinca 1872. godine taj je brod pronađen u Atlantskom oceanu u netaknutom stanju, no bez ijednog člana posade.
Plutajućibrod duhova (engl. ghost ship) uočio je britanski brod Dei Gratia oko650 kilometara istočno od Azurnih otoka.Kad se kapetanDavid Morehouse približio tajanstvenom brodu, shvatio je da se radi o Mary Celeste, brodu koji je još 7. studenog isplovio iz New Yorkate je većodavnotrebao biti u Genovi, u Italiji. Morehouse je poslao svoje ljude kako bi pružili pomoć, no nisu imali kome pomoći.Zbunjeni spasioci pronašli su netaknuteosobne stvari članova posade tezalihe jela i pića za razdoblje od šest mjeseci. U teretnom prostoru bilo je oko metar vode, ali je sam teret (1700 barela neprerađenog alkohola) bio neoštećen. Brodske karte bile su razbacane,nedostajao je čamac za spasavanje, a brodska jedra bila su razapeta.
Posada Mary Celeste sastojala se od kapetanaBenjamina Spoonera Briggsa,njegove žene Sarah, njihove dvogodišnje kćeri Sophie i posade od osmero ljudi. Zadnji unos u brodski dnevnik kapetan Briggs unio je 25. studenog u pet sati ujutro.
Misterija oko Mary Celeste nikad nije razjašnjena, a razvijene su mnoge teorije o tome što se dogodilo s posadom.Neke od njih su da je došlo do pobune na brodu, da su ih napali gusari ili morska čudovišta, da su se zatekli usred velikog nevremena, pa sve do togada Dei Gratia nije naišla na napušten brod i da su oni krivi za nestanak posade.

=>

[kreja]

=>



1951. godine dogodila se najteža do tada prometna nesreća u Velikoj Britaniji. Dvokatni autobus vozio je te večeri po seoskoj cesti i naletio odostraga na kolonu djece u dobi od 10 do 13 godina. Djeca su bila pripadnici dobrovoljačke kadetske jedinice kraljevskih marinaca i hodali su troje po troje u koloni uz lijevu stranu ceste. Imali su tamnoplave uniforme koje su bile slabo vidljive u večernjoj rasvjeti.
Autobus nije imao upaljena glavna svjetla, nego samo pozicijska, što je u to doba u Velikoj Britaniji bilo dopušteno. Vozač je izjavio da uopće nije vidio djecu pred sobom, nego da je tek osjetio udarce kad je na njih naletio. Sedamnaest dječaka poginulo je na licu mjesta, a još sedam u bolnici. Ozlijeđena su još 24 djeteta. Neozlijeđeni su ostali samo oni koji su se nalazili na čelu kolone. Vozač autobusa dobio je samo 20 funti kazne i zabranu vožnje



1871. godine uveden je u cijelom Njemačkom Carstvu zakon kojim je marka postala novčanom jedinicom. Marka je po tom zakonu definirana kao deseti dio carske zlatne kovanice, a sadržavala je 100 manjih jedinica, nazvanih Pfennig. Spomenuta godina 1871. bila je ujedno i godina nastanka Njemačkog Carstva, koje je ostvareno nakon pobjede nad Francuzima u Francusko-pruskom ratu i ujedinjenja njemačkih zemalja.
Ranije su razne njemačke državice posjedovale vlastite novčane jedinice. Najčešća je valuta bila Vereinsthaler, a postojale su i mnoge druge. Izvorno je pojam marke na njemačkim prostorima korišten uglavnom kao jedinica za masu. Ipak, zanimljivo je da je grad Hamburg koristio marku čak i prije 1871. godine. U svakom slučaju, nakon 1871. godine, s ujedinjenjem njemačkih zemalja, marka postaje univerzalnom jedinicom u cijelom Njemačkom Carstvu. Dapače, druge su novčane jedinice s vremenom ukinute i marka je postala jedinim zakonitim sredstvom plaćanja.



1154. godine postao je papom jedini Englez u dosadašnjoj povijesti Katoličke crkve. Rođeno ime bilo mu je Nicholas Breakspear, a rođen je u okolici Londona. Kao papa uzeo je ime Hadrijan IV. Naslijedio je papu Anastazija IV. koji je umro prethodnog dana u poodmakloj dobi. Kardinali su se sastali u bazilici sv. Petra u Vatikanu i izabrali Breakspeara za papu. Bio je to brz postupak, jer su se inače izbori za pape u srednjem vijeku znali razvlačiti godinama. Kardinal Breakspear bio je većini povoljan kandidat zato što se prethodno proslavio uspjehom u ustrojavanju Katoličke crkve u Skandinaviji.
Kao papa, Hadrijan IV. vladao je čvrstom rukom te se borio za učvršćenje papinske vlasti i obranu papinskoga teritorija. Radi gušenja jedne pobune bacio je interdikt na grad Rim, što je bio do tada nečuveni postupak. Interdikt je zabrana obavljanja crkvenih obreda na nekom području. Stanovnici tog područja ne smiju primati ni davati sakramente, no nisu ujedno i ekskomunicirani iz crkve. Inderdikt je od strane papa korišten kao jaka kaznena mjera, jer je teško padao pogođenim područjima (ljudi se nisu mogli vjenčavati, krstiti, ispovijedati i primati pričest). Tim postupkom Hadrijan IV. doista je uspio pacificirati pobunjene Rimljane. Nadalje, uz pomoć cara Fridrika I. Barbarosse, kojega je okrunio 1155. u Rimu, ugušio je reformatorski pokret Arnolda iz Brescie. Arnold je bio propovijednik koji se protivio svjetovnoj vlasti pape i svećenstva.
Također, prema nekim izvorima, odobrio je svom sunarodnjaku engleskome kralju Henriku II. da zauzme Irsku 1155. godine.




U Indiji je stoljećima postojao običaj spaljivanja udovica na pogrebnoj lomači priređenoj za njihovog supruga. Isprva udovice nisu bile obvezne to učiniti, ali se u društvu taj čin visoko cijenio jer se vjerovalo da muževljevi grijesi bivaju izbrisani samožrtvovanjem njegove supruge. Udovice koje su počinile takvo samoubojstvo štovalo se nakon smrti, gotovo kao lokalna božanstva.
S vremenom su udovice počeli prisiljavati na takvu smrt jer se smatralo da bi bile nedostojne kad ne bi to učinile. Prilikom sprovoda bogatih maharadža, dolazilo je do spaljivanja velikog broja njihovih žena i konkubina. Pri tome su one znale biti vezane za lomaču ili drogirane kako ne bi pobjegle iz vatre. Britanci su zabranili običaj na području Bengala 4. prosinca 1829. godine. Međutim, unatoč protuzakonitosti, još uvijek je dolazilo do spaljivanja udovica s vremena na vrijeme.
Čak ni današnji indijski zakoni, koji zabranjuju kako primjenu tako i veličanje tog običaja, ne uspijevaju potpuno ukinuti praksu. Primjerice 2008. godine jedna se žena u Indiji spalila na suprugovoj pogrebnoj lomači.



1214. godine umro je škotski kralj Vilim Lav, suvremenik engleskog kralja Rikarda Lavljeg Srca. Već je u mladosti Vilim Lav postao poznat po svojoj neustrašivosti, koja se kretala čak i prema nepromišljenosti. Primjerice, u Bitki kod Alnwicka, protiv engleskih snaga Rikardovog oca, Vilim je na čelu malene grupe škotskih vitezova napao brojnije engleske trupe vičući navodno: „Sad ćemo vidjeti koji su od nas dobri vitezovi“. Tom je prilikom srušen s konja i zarobljen od strane Engleza, a pustili su ga tek nakon što se obvezao na feudalnu podložnost engleskom kralju. Zanimljivo je da se Vilim Lav čak morao tada oženiti mladenkom po odabiru engleskog kralja, a to je bila Ermengard od Beaumonta, praunuka engleskog kralja Henrika I. iz Normanske dinastije. Spomenutu je podložnost Škotske Engleskoj ukinuo Rikard Lavljeg Srca za svotu od 10 000 srebrnih maraka jer mu je bio potreban novac za financiranje križarskog pohoda. Škotska je tada ponovno postala nezavisnom od Engleske. Vilim Lav preminuo je u škotskom gradu Stirlingu na današnji dan u za to vrijeme prilično visokom 8. desetljeću života.



1828. godine umro je nekadašnji britanski premijer Robert Jenkinson, poznatiji kao lord Liverpool. Njegov puni aristokratski naslov glasio je „grof od Liverpoola“ (engl. Earl of Liverpool), a naslijedio ga je od oca. Napomenimo, svi grofovi u Velikoj Britaniji imaju pravo na naslov lorda. Premijerom je lord Liverpool postao 1812. godine, a ostao je na toj poziciji 15 godina. Bio je time britanski premijer s najduljim mandatom tijekom 19. stoljeća i s trećim najdužim mandatom u povijesti općenito. Zanimljivo je da je tijekom njegovog boravka na premijerskom položaju Velika Britanija uspjela pobijediti Napoleona Bonapartea i spaliti američki glavni grad Washington. Nažalost, tijekom svog je mandata lord Liverpool doživio težak moždani udar, zbog čega se bio prisiljen povući s premijerske funkcije. Preminuo je oko godinu i pol nakon toga, upravo na današnji dan 1828. godine.

[kreja]

05.12.

1848. godine potvrđen je početak tzv. Zlatne groznice u Sjedinjenim Američkim Državama. Radilo se o službenom izvještaju američkog predsjednika Jamesa Polka pred Kongresom u Washingtonu. Takvi službeni godišnji izvještaji američkih predsjednika nazivaju se „Priopćenjem o stanju nacije“ (engl. State of the Union Address), a obično ih se pozorno prati u medijima. Polkov izvještaj podnesen na današnji dan doticao se, između ostaloga, rudarstva u Kaliforniji. Predsjednik je potvrdio izvještaje po kojima je u toj državi pronađena velika količina zlata. Dapače, iznio je podatke o velikom broju rudara koji su se već bili uključili u eksploataciju zlatnih nalazišta. Većina je zlatnih nalazišta bila koncentrirana na području Sierra Nevade i sjeverne Kalifornije, a grad San Francisco služio je kao prometno središte iz kojeg se moglo pristupiti tim teritorijima i u kojeg se uvelike slijevalo zlato pronađeno na nalazištima. Zbog toga se stanovništvo San Francisca u samo dvije godine povećalo čak 25 puta. Silno su narasla i neka druga naselja, uglavnom zbog navale tragača za zlatom. Dakako, takva su naselja privukla ubrzo i djelatnike iz drugih struka, koji su mogli dobro naplatiti svoje usluge od novoobogaćenih tragača. Sve u svemu, velik se broj ljudi uputio iz raznih krajeva SAD-a prema Kaliforniji privučen zlatnim nalazištima.



1901. godine rodio se Walt Disney. Rođen je u Chicagu od oca irskog porijekla. Zanimljivo je da prezime Disney dolazi od francuskog d’Isigny, po gradiću Isignyju u Normandiji, odakle je porijeklom bio daleki Disneyjev predak koji je s Vilimom Osvajačem došao u Englesku.
Kasnije su se Disneyjevi preselili u Irsku, odakle su preko Kanade došli u Sjedinjene Američke Države. Disneyjeva majka zvala se Flora i bila je njemačkog porijekla. Walt (skraćeno od Walter) Disney dobio je za života više Oscara od bilo koje druge osobe. Nominiran je 59 puta, a osvojio je 26 Oscara.
Disneyjev zaštitni znak, Mickey Mouse, kreiran je kad je Disney imao 27 godina. Izmislio ga je po uzoru na svog kućnog ljubimca – miša – iz mlađih dana. Zanimljivo je da je Walt osobno davao Mickeyju glas prvih 19 godina. Isprva je miša namjeravao nazvati Mortimer, no supruga ga je uvjerila da je to ime previše pompozno. Stoga mu je promijenio ime u Mickey.




1839. godine rođen je poznati američki general George Armstrong Custer. On je ponajviše poznat po bitki s Indijancima kod Little Bighorna, koju nazivaju i Custerov posljednji otpor. U toj bitki Indijanci su, na čelu s Bikom Koji Sjedi i Ludim Konjem potpuno porazili Amerikance i ubili ih gotovo sve do jednoga (poginuo je i sam Custer).
Custer je bio Amerikanac iz države Ohio, no podrijetlom je zapravo bio iz Njemačke, gdje je prezime njegove obitelji nekoć navodno glasilo Küster.
Tijekom Američkog građanskog rata Custer je postigao čin generala, i to u dobi od samo 23 godine. Time je on postao jedan od najmlađih generala Sjevera (Unije). Doduše, radilo se samo o privremenom generalskom činu, pa je nakon završetka rata Custer vraćen u čin kapetana. Uoči pogibije u Bitki kod Little Bighorna imao je čin potpukovnika.


Edigu je bio na čelu plemena Mangit, koje je činilo jezgru Nogajske horde. Bila je to konfederacija od dvadesetak mongolskih i turkijskih plemena, utemeljena u 13. stoljeću. Edigu je rođen sredinom 14. stoljeća. Udružio se s Timuridskim Carstvom u srednjoj Aziji.
Timuridsko Carstvo osvojilo je državu Zlatnu Hordu. Njome su zatim vladali kan Timur Qutlugh i Edigu kao emir. Godine 1397. imenovan je generalom osvojene vojske Zlatne Horde. U Bitki na Worskli 1399. Edigu je pobijedio svog starog neprijatelja Toktamiša i njegovog saveznika, litavskog velikog vojvodu Vitolda. Zatim je ušao i opljačkao Povolšku Bugarsku.
Budući da je Rusija odbijala plaćati danak, Edigu je 1407. pokrenuo strahovitu tatarsku invaziju na Rusiju. Nakon što je spalio Perejaslavs, Gorodets i Rostov i Njižni Novgorod, emir Edigu stigao je pred Moskvu 5. studenog 1408. godine. Iako je spalio Moskvu nije ju zauzeo.
Dvije godine kasnije Egidu je smijenjen i prognan u Sarai, gdje ga je ubio Toktemišev sin. Njegova je dinastija postojala još oko 200 godina. Njegovi potomci preselili su se u Moskvu, gdje su s islama prešli na baptizam te postali prinčevi Urusov i Yusupo




1443. rođen je papa Julije II., jedan od najmoćnijih renesansnih papa. Rodio se u gradiću Albisoliju, smještenom na obali Sredozemnog mora, nedaleko od Genove. Njegova obitelj Della Rovere uzdigla se kad mu je stric Francesco della Rovere postao papom 1471. (uzevši ime Siksto IV.). Papi Juliju II. rođeno ime bilo je Giuliano della Rovere, a bio je sin Rafaella della Roverea, jedinog brata spomenutog pape Siksta IV. Inače, na talijanskom jeziku prezime Della Rovere doslovno znači “od hrasta”, a stablo hrasta nalazilo se i u grbu te moćne obitelji.
Biskupom i kardinalom postao je u kasnim dvadesetim godinama, a za papu je izabran 1503. godine, u dobi od 59 godina. Uzeo je ime Julije II., što je jednako njegovom krsnom imenu (u talijanskoj formi Giuliano). Inače su pape u pravilu uzimale drugačija imena od svog krsnog imena, a Julijev se izbor papinskog imena po nekima tumači i njegovom ambicioznošću koja je sličila Juliju Cezaru.
Papa Julije II. bio je sponzor mnogih znamenitih umjetnika iz razdoblja procvata renesanse. Među njegovim su zaposlenicima tako bili Donato Bramante, Michelangelo Buonarroti i Raffaello Sanzio (poznat i jednostavno kao Rafael). Julije II. bio je i prvi papa koji je nosio bradu nakon mnogih stoljeća (pustio ju je rasti u znak žalovanja zbog gubitka Bologne). Nakon devet i pol godina pontifikata papa Julije II. preminuo je u Rimu 1513. godine, u 70. godini.



1969. godine umrla je princeza Alice od Battenberga, majka princa Filipa (koji ima titulu vojvode od Edinburgha, a suprug je britanske kraljice Elizabete II). Alice je bila, dakle, svekrva današnje britanske kraljice. Princeza Alice bila je visokog podrijetla, jer je bila praunuka znamenite britanske kraljice Viktorije. Dapače, ona je bila Viktorijina praunuka u izravnoj ženskoj liniji (kraljica Viktorija bila je majka majke njezine majke). Po muškoj liniji pripadala je Alice obitelji Battenberg, koja je nastala izdvajanjem iz njemačke dinastije Hessen kad se princ Aleksandar od Hessena oženio groficom Julijom von Hauke. Naime, taj je brak smatran morganatskim jer supružnici nisu bili istog ranga (on je bio kraljevske krvi, a ona samo grofica) pa njihovi potomci nisu mogli pripadati dinastiji Hessen. Za tu je potrebu kreiran naslov „grofova od Battenberga“ (po gradu Battenbergu na području Hessena) koji su ponijeli njihovi potomci. Kasnije su grofovi od Battenberga uzdignuti na rang prinčeva od Battenberga. Tijekom Prvog svjetskog rata prezime Battenberg anglicizirano je u Mountbatten zbog antinjemačkog sentimenta.
Princeza Alice udala se za grčko-danskog princa Andrewa i rodila mu petero djece. Današnji suprug britanske kraljice bio je najmlađe dijete princeze Alice. Naime, imao je čak četiri starije sestre, koje su redom bile grčke princeze.
Alice od Battenberga umrla je na današnji dan u 85. godini života u Buckinghamskoj palači u Londonu. U trenutku smrti njen je sin već bio vojvoda od Edinburgha, a njena snaha britanska kraljica. Dapače, Alicein unuk princ Charles (princ od Walesa) imao je u trenutku bakine smrti već 21 godinu. Zanimljivo je da je princeza Alice pokopana na Maslinskom brdu u Jeruzalemu, u kripti crkve svete Marije Magdalene, nedaleko od znamenitog Getsemanskog vrta (mjesta gdje se Isust Krist molio u noći prije raspeća na Križu).



1791. umro je u 1.00 sat ujutro pod misterioznim okolnostima Wolfgang Amadeus Mozart, u dobi od samo 35 godina. Mozart je kratko vrijeme pred smrt bolovao od nepoznate bolesti. Do samog kraja trudio se dovršiti svoje posljednje djelo – Rekvijem, koje je pisao po narudžbi grofa Walsegga.
Za nas je u Hrvatskoj zanimljivo da je Mozartove posljednje dane opisala Sophie Weber, sestra njegove supruge, koja je njegovala bolesnog Mozarta do pred smrt. Sophie se kasnije odselila u Đakovo i tamo se udala za Jakoba Haibela, glazbenika u službi đakovačkog biskupa.
Mozartov sprovod također je ostao ispunjen nedoumicama. Nije u potpunosti objašnjeno zašto Mozartova supruga nije prisustvovala ukopu i zašto je Mozart sahranjen na tako skroman način. Njegovo je tijelo zakopano u grob za više ljudi, koji nije primjereno označen. Tako je do danas ostala nepoznata lokacija tog groba.
1952. spustio se na London najgušći smog u povijesti, od čijih je posljedica umrlo prema procjenama i do 12.000 ljudi. Anticiklona nad Londonom uzrokovala je stanje bez vjetra, u kojem se uz površinu zemlje nataložio hladni zrak zasićen smogom, a iznad toga je formiran poklopac od toplog zraka. Inače, i sama riječ smog je engleskog porijekla i nastala je spajanjem riječi smoke (dim) i fog (magla).
Zrak je tog dana bio ispunjen žućkastom maglom, tako gustom da je zbog loše vidljivosti obustavljen javni prijevoz i rad kola hitne pomoći. Smog je ulazio i u unutrašnjost kuća, a projekcije u kino dvoranama su obustavljene zbog smanjene vidljivosti. Smog je nastao zbog onečišćenja zraka izazvanog ponajviše izgaranjem velikih količina ugljena, kako u termocentralama, tako i privatnim kućama. Osobito je visoka bila koncentracija sumpornog dioksida.
Ljudi s dišnim smetnjama dobili su komplikacije u toj mjeri da je 12.000 ljudi kroz sljedeća dva tjedna umrlo od posljedica. Ukupno je oko 100.000 ljudi oboljelo od bolesti dišnog sustava. Veliki broj žrtava potaknuo je zakonodavce da donesu propise o očuvanju čistoće zraka.



Najpoznatija svjetska aukcijska kuća Christie’s započela je s radom 5. prosinca 1766. godine, kad je njen osnivač – James Christie – održao prvu aukcijsku prodaju predmeta. James Christie bio je Britanac, a prvu prodaju održao je na jednoj londonskoj adresi u poznatoj ulici Pall Mall. Među predmetima prodanima toga dana bila su četiri glačala, dvije jastučnice, posteljina i dvije noćne posude. Prilično skromni početci, no tijekom godina vrijednosti aukcijskih predmeta prodanih na dražbama kuće Christie’s dosegli su milijunske vrijednosti.
Primjerice, Van Goghovi Suncokreti prodani su 1988. za 24,75 milijuna funti. Dvije godine kasnije Van Goghov portret doktora Gacheta srušio je rekord postigavši cijenu od 49.1 milijuna funti. Predmeti na jednoj Christie’s dražbi u New Yorku 1997. godine ukupno su dosegli cijenu od 206,5 milijuna dolara – što je bio svjetski rekord za pojedinačnu aukciju. Rothschildova aukcija koju je Christie’s održao u Londonu 2000. godine ostvarila je 57,7 milijuna funti, a novi rekord postavila je prodaja kolekcije Yves Saint Laurenta i Pierrea Bergéa 2009. godine s nevjerojatnih 443,1 milijuna dolara.



1971. godine rođen je njemački političar barun Karl-Theodor zu Guttenberg. On je pripadnik ugledne plemićke obitelji čiji pripadnici posjeduju barunske titule. Oba njegova djeda bili su njemački političari, s time da je djed po majci smaknut u doba nacizma u sklopu čistki nakon neuspješnog Stauffenbergovog atentata na Hitlera. Karl-Theodor je katolik, što je tradicionalna vjerska pripadnost barunske obitelji Guttenberg (kao i obitelji Stauffenberg). Potrebno je napomenuti da između obitelji Guttenberg i slavnog tiskara Johannesa Gutenberga, po svemu sudeći, nema veze (tiskarevo se prezime piše samo s jednim slovom t).
Barun Karl-Theodor zu Guttenberg bio je od 2009. do 2011. godine njemački ministar obrane, a kratko vrijeme prije toga i ministar gospodarstva i tehnologije. Obje te pozicije držao je kao član kabineta kancelarke Angele Merkel. Za položaj ministra obrane u Njemačkoj važno je naglasiti da sa sobom nosi i položaj vrhovnog zapovjednika Njemačkih oružanih snaga. To je prilično neobično jer u većini ostalih država ta uloga pripada predsjedniku ili premijeru. Doduše, i u Njemačkoj se u slučaju ratnog stanja vrhovno zapovjedništvo prenosi s ministra obrane na saveznog kancelara.
Bogatstvo obitelji Guttenberg procjenjuje se na stotine milijuna eura. Zanimljivo je da je barun Karl-Theodor oženjen groficom Stephanie von Bismarck-Schönhausen – prapraunukom poznatog njemačkog kancelara Bismarcka. Nadalje, majka Karla-Theodora pripadnica je grofovske obitelji Eltz, povezane s Hrvatskom i Vukovarom. Dapače, Karl-Theodor unuk je poznatog grofa Jakoba Eltza koji je bio hrvatski saborski zastupnik i političar.



Zagrepčani danas mogu promatrati tajanstvena prostranstva svemira prvenstveno zalaganjem Otona Kučere, koji je 1902. godine unutar Hrvatskog naravoslovnog (prirodoslovnog) društva osnovao astronomičku sekciju. Ubrzo je imenovan odbor sa zadatkom skupljanja novca u svrhu nabave teleskopa i popratne opreme te za pripremne radove za uređenje astronomskog opservatorija u Popovom tornju na Gornjem gradu (prostorije su dobivene od Gradskog poglavarstva). Odbor su sačinjavali ugledni prirodoslovci i javni djelatnici – Dragutin Gorjanović Kramberger, Franjo Spevec, Antun Heinz i sam Kučera.
Velikim zalaganjem novac je sakupljen u kratkom vremenu te je teleskop kupljen od tvrtke Reinfelder i Hertel iz Münchena, a kupola je adaptirana pod nadzorom arhitekta Vjekoslava Heinzela i inžinjera Schoena prema nacrtima legendarnog Milana Lenucija.
Svečano otvorenje Zvjezdarnice na Popovom tornju zbilo se 5. prosinca 1903. godine. U spomen na otvaranje zagrebačke Zvjezdarnice astronom August Kopff dao je 1906. godine novootkrivenom asteroidu br. 589 ime Croatia.
Namjena Zvjezdarnice, uz znanstveni rad, bilajei promicanje astronomijeu vidu izdavanja niza znanstveno-popularnih knjižica i časopisa. Oton Kučera bio je dugogodišnji ravnatelj Zvjezdarnice (1903–1913. i 1920–1925.), nakon njega rad Zvjezdarnice gubi na zamahu da bi tijekom Drugog svjetskog rata bila zatvorena. Ponovo je pokrenuta u kolovozu 1945. pod vodstvom Gabrijela Divjanovića koji na toj funkciji ostaje sve do 1978. godine. U to vrijeme pokrenut je časopisZemlja i svemir (kasnije preimenovan uČovjek i svemir), a od 1963. godine članci se prevode na esperanto te izdaju u publikacijiHomo kaj kosmo. Veliki kulturološki doprinos Zvjezdarnice bila je nabavka planetarija (1963. godine), koji je poklonjen Tehničkom muzeju, gdje je i danas u funkciji. Godine 1966. nabavljen je i novi teleskop, a sredinom 1980-ihgodina kompleks zgrada kojemu pripada Zvjezdarnica intenzivno je preuređen. Godine 1992. postavljena je nova kupola, prostor je suvremeno opremljen, a djelatnost modernizirana.



Prohibicija u SAD-u službeno je završila petog prosinca 1933. godine. Radilo se o zabrani prodaje, proizvodnje, uvoza i prijevoza alkoholnih pića na razini cijelokupnih Sjedinjenih Američkih Država. Prohibicija je trajala još od 17. siječnja 1920. godine, a bila je regulirana i na razini Ustava.Uvedena je s uvjerenjem da ćesmanjiti ili čak ukloniti socijalne probleme vezane uz alkoholizam, kriminal, duševne bolesti i siromaštvo.
Ukupno je prohibicijsko razdoblje trajalo 13 godina i 11 mjeseci. Tijekom prohibicije upotreba alkoholnih pića u religijskim obredima bila je dopuštena (primjerice, upotreba vina pri katoličkoj Svetoj Misi).
Suprotno onome što se očekivalo za vrijeme prohibicije u SAD-u porastao organizirani kriminal. Konzumacija alkohola nešto se smanjila, no znatne količine alkoholnih pića proizvodile su se i raspačavale ilegalno. Neki gangsteri zarađivali su milijune dolara na ilegalnoj prodaji alkoholnih pića. Prilično se brzo pokazalo da prohibicija donosi negativne posljedice. U doba Velike gospodarske krize prohibicijske su mjere ukinute na saveznoj razini. Ipak, neke su lokalne teritorijalne jedinice i dalje zadržale zakone o zabrani konzumiranja alkohola (osobito na jugu SAD-a).Danas je u SAD-u prohibicija na snazi u nekoliko stotina okruga, što je posljedično povećalo prodaju alkoholnih pića u susjednim okruzima koji nemaju prohibiciju.

[kreja]

06.12.



1352. godine umro je papa Klement VI., rođenog imena Pierre Roger. Taj je papa bio po narodnosti Francuz, a zanimljivo je da nije vladao iz Rima nego iz Avignona, grada koji je u to doba bio papinsko sjedište. Naime, Klement VI. bio je četvrti po redu avinjonski papa, od njih ukupno sedam.
Važan događaj koji je zadesio Europu u doba pontifikata Klementa VI. bila je tzv. Crna smrt – velika epidemija kuge koja je vrhunac imala oko 1348. godine. To je bila najsmrtonosnija epidemija koja je zahvatila Europu u zabilježenoj povijesti, a pobila je između 30 i 60% cjelokupnog europskog stanovništva. Računa se da je broj stanovnika na svijetu zbog te bolesti pao možda i za 100 milijuna u prilično kratkom razdoblju.
U nemogućnosti da shvate uzrok te epidemije, tadašnji su ljudi krivicu svaljivali na različite stvari, često na Židove, koje su optuživali da su zatrovali izvore vode. Zapravo je uzrok bolesti bio bacil kuge koji je došao u Europu iz Azije, a prenijele su ga buhe na štakorima. Ipak, mnogi Židovi su nastradali od nasilja, jer su ih bijesne gomile napale smatrajući ih krivima.



1916. godine vojne jedinice Centralnih sila ušle su u rumunjski glavni grad Bukurešt. Zauzeće grada ostvarile su snage predvođene njemačkim generalom Erichom von Falkenhaynom, koji je još do kolovoza iste godine bio načelnik Glavnog stožera njemačke vojske. Ofanziva Centralnih sila na Rumunjsku započela je nakon što je ta zemlja ušla u Prvi svjetski rat na strani Antante 1916. godine. U samo četiri mjeseca uspjele su jedinice pod generalom Falkenhaynom i feldmaršalom Mackensenom zauzeti veći dio Rumunjske, a na današnji dan ušla je u Bukurešt austro-ugarska i njemačka konjica. Među njemačkim časnicima koji su sudjelovali u osvajanju Rumunjske bio je i mladi Erwin Rommel, feldmaršal iz Drugog svjetskog rata. Pobjednički njemački general Falkenhayn dobio je nešto kasnije u savezničkom Osmanskom Carstvu čak i čin maršala, a njegov kolega Mackensen bio je kao feldmaršal korišten u propagandne svrhe u razdoblju Hitlerovog Trećeg Reicha.



1305. godine održana je u Stolnom Biogradu (mađ. Székesfehérvár) krunidba Otona Bavarskog za ugarsko-hrvatskog kralja. Oton je navodno uzeo ime Bele V., po uzoru na svog djeda Belu IV. Arpadovića. Naime, Oton je po svojoj majci Elizabeti bio unuk kralja Bele IV., dok je po očevoj liniji pripadao dinastiji Wittelsbach, koja je vladala Bavarskom još od kraja 12. stoljeća. Oton se rodio u Burghausenu, snažnom bavarskom uporištu u kojem se danas nalazi jedan od najvećih dvoraca na svijetu. Inače, Burghausen se nalazi na granici između današnje Austrije i Njemačke (Bavarske), na rijeci Salzach, koja prolazi uzvodno i kroz Salzburg. Samo devetnaest kilometara od Burghausena nalazi se Hitlerov rodni Braunau na rijeci Inn.
Oton Bavarski tj. Bela V. okrunjen je slavnom krunom svetog Stjepana, poznatom i kao Sveta Kruna. Krunidbu su obavili biskupi Veszpréma i Csanáda, no dio ugarskih i hrvatskih velikaša nije prihvatio tog bavarskog vojvodu za kralja. Dapače, u to je vrijeme postojala snažna konkurentska pretenzija na ugarsko-hrvatsko prijestolje koju je vodila dinastija Anžuvinaca (izvorno franuskog kraljevskog podrijetla, no sa središtem moći u Napulju). Oton Bavarski na kraju se doista nije uspio održati kao vladar u Ugarskoj i Hrvatskoj pa je abdicirao i povukao se u Bavarsku. Preminuo je 1312. godine u bavarskom gradu Landshutu. Ugarskom i Hrvatskom efektivno je zavladao kralj Karlo I. Robert iz dinastije Anžuvinaca.



1867. godine u Rio de Janeiru rođen je princ August Leopold od Sachsen-Coburg-Gotha-Koháry-Bragançe. Rodio se kao brazilski carski princ, a imao je izvanredno kompleksno podrijetlo, koje je uključivalo njemačke, mađarske, francuske, talijanske, austrijske, portugalske i španjolske korijene. Po izravnoj muškoj liniji bio je princ August Leopold pripadnik znamenite dinastije Sachsen-Coburg-Gotha, koja je tijekom 19. stoljeća došla na prijestolja u Belgiji, Bugarskoj, Portugalu i Velikoj Britaniji (primjerice, britanska kraljica Viktorija udala se za princa Alberta od Sachsen-Coburg-Gothe, koji je Augustu Leopoldu bio rođak). Po ocu je princ August Leopold bio praunuk mađarske princeze Marije Antonije Koháry de Csábrág i posljednjeg francuskog kralja Luja Filipa (pripadnika dinastije Bourbon-Orléans). S druge strane, po majčinoj je liniji djed princa Augusta Leopolda bio brazilski car Petar (Pedro) II. iz dinastije Bragança (brazilska je carska dinastije potjecala od portugalske kraljevske dinastije). Po jednoj je liniji princ August Leopold bio potomak čak i znamenite austrijske vladarice Marije Terezije (carice Svetog Rimskog Carstva i hrvatsko-ugarske te češke kraljice), kao i francuskog kralja Luja XIV., poznatog i kao Kralj Sunce. Zanimljivo je da se princ August Leopold u Beču oženio nadvojvotkinjom Karolinom Marijom, pripadnicom austrijske carske dinastije Habsburg-Lotaringija. Princ je bio časnik u Brazilskoj carskoj mornarici, a kasnije i u Austrougarskoj mornarici. Dobio je zbog toga čak i portugalski nadimak “O Príncipe Marinheiro” (Princ pomorac). Nakon pada Brazilskog Carstva princ August Leopold postao je jednim od glavnih kandidata za cara u slučaju obnove tog carstva (podržavala ga je u tome Austro-Ugarska i Njemačka). Ipak, Brazilsko Carstvo više nikada nije obnovljeno, a princ August Leopold preminuo je 1922. godine u austrijskom gradiću Schladmingu.



1768. godine objavljen je prvi sveščić prvog izdanja djela Encyclopaedia Britannica. Izašao je na tržište u Edinburghu, po cijeni od samo šest penija, odnosno osam penija za verziju tiskanu na kvalitetnijem papiru. Naredni sveščići izlazili su zatim u razmacima od tjedan dana, tako da je do 1771. godine cijela Encyclopaedia Britannica obuhvaćala 2.391 stranica.
Urednik tog prvog izdanja bio je William Smellie, škotski prirodoznanac i tiskar, a izvorno su na ideju o izdavanju enciklopedije došli Colin Macfarquhar i Andrew Bell, obojica također Škoti. Encyclopaedia Britannica postala je tijekom sljedećih 200-tinjak godina vjerojatno najpoznatijim tiskanim enciklopedijskim djelom na cijelom svijetu. Za usporedbu, francuska enciklopedija koju su uređivali Denis Diderot i Jean le Rond d’Alembert (punog francuskog naziva Encyclopédie, ou dictionnaire raisonné des sciences, des arts et des métiers) počela je izlaziti 1751. godine tj. 17 godina prije djela Encyclopaedia Britannica u Škotskoj. Osamnaesto je stoljeće općenito bilo razdoblje procvata enciklopedija, kao ključnog elementa u širenju znanja važnog za prosvjetiteljstvo.




1878. umro je prvi rektor zagrebačkog Sveučilišta – Matija Mesić. On je bio zaređeni svećenik Katoličke Crkve, a po struci je bio i povjesničar. Bavio se proučavanjem hrvatske povijesti, a zauzimao se i za uvođenje hrvatskog jezika u nastavu.
Matija Mesić bio je rođenjem iz Slavonskog broda (taj se grad ranije nazivao Brod na Savi, a tek je u 20. stoljeću preimenovan u Slavonski Brod). Mesić se aktivno bavio povijesnim znanostima i postao je profesor povijesti na zagrebačkom Sveučilištu. Ujedno je, kao što je rečeno, izabran i za prvog rektora tog Sveučilišta, koje je osnovano 1874. godine. Nažalost, Matija Mesić umro je već četiri godine nakon osnivanja Sveučilišta, u starosti od samo 52 godine.



1989. goine 25-godišnji Kanađanin alžirskog porijekla upucao 28 ljudi prije nego si je sam oduzeo život. Rođeno ime bilo mu je Gamil Rodrigue Liass Gharbi, no kasnije je sam promijenio ime u Marc Lépine, navevši kao razlog mržnju prema ocu. Izgleda da mu je otac bio zlostavljač i preziratelj žena.
Marc Lépine na današnji je dan došao na montrealsku Politehničku školu sa svojom legalno nabavljenom poluautomatskom puškom. Ušao je u jednu učionicu i naredio razdvajanje ženskih i muških studenata.
Objavio je da se bori protiv feminizma i upucao svih 9 studentica, od čega je 6 umrlo. Zatim je izašao na hodnik i nastavio pucati, birajući za mete žene. Ukupno je upucao 24 žene i 4 muškarca, od čega je 14 žena umrlo. Svih 14 ubijenih žena bilo je mlađe od 32 godine. U poruci koju je ostavio tvrdio je da su mu feministice uništile život.



1884. godine postavljanjem vršne piramide simbolično je dovršena gradnja Washingtonovog spomenika (engl. Washington Monument) u SAD-u. Taj spomenik, smješten u američkom glavnom gradu Washingtonu, bio je u trenutku dovršenja najviša struktura načinjena ljudskom rukom na čitavom svijetu. Naime, visinom od preko 169 metara nadmašio je prijašnju najvišu svjetsku građevinu – katoličku katedralu u Kölnu.
Washingtonov spomenik zapravo je i danas najviši obelisk na svijetu (sve više strukture od njega nisu pravi obelisci). Masa mu iznosi 82.422 tona. Ne samo da je znatno viši od bilo kojeg obeliska iz starog Egipta nego je viši i od znamenitih egipatskih piramida u Gizi. Za usporedbu, najviši obeliks iz razdoblja starog Egipta, koji i danas uspravno stoji, nalazi se ispred znamenite papinske Nadbazilike Svetog Ivana Lateranskog u Rimu i visok je 37,5 metara (s postoljem 45,7 metara).
Gradnja Washingtonovog spomenika s prekidima je trajala 36 godina. Naime, započela je još 1848., a dovršena je 1884. godine. Godine 1854. gradnja je prekinuta na neobično dugo vrijeme – čak 23 godine. Nastavljena je tek 1877. godine. Tijekom spomenute 23 godine prekida gradnje Washingtonov je spomenik izgledao u američkom glavnom gradu poput krnje kule visoke 40-ak metara (tako je izgledao i tijekom Američkog građanskog rata).


=>

[kreja]

=>

1917. goine došlo je do jedne od najvećih eksplozija u povijesti, kad se na francuskom brodu zbog požara detoniralo 2.300.000 kilograma eksploziva. Bilo je to doba Prvog svjetskog rata i brod je prevozio eksploziv namijenjen francuskoj vojsci. Putem je uplovio u kanadski grad Halifax kako bi se priključio konvoju za prelazak Atlantskog oceana.
Na ulazu u Halifax brod s eksplozivom sudario se s norveškim teretnim brodom koji je upravo isplovljavao. Sudar nije izazvao teška oštećenja, ali je nastao požar na brodu punom eksploziva. Nakon 25 minuta došlo je do eksplozije čija se snaga procjenjuje na 2,9 kilotona TNT i najjača je ljudski proizvedena eksplozija sve do testiranja prve nuklearne bombe.
U gradu Halifaxu poginulo je gotovo 2000 ljudi od udara, rušenja zgrada i 18 metara visokog tsunamija nastalog od eksplozije. Ozlijeđeno je dodatnih 9.000 ljudi. Uništeno je 1.630 kuća, a još 12.000 je oštećeno. Komadi broda koji je eksplodirao letjeli su i do 5.500 metara u daljinu.




Štrajk radnika United Fruit Companyja u Kolumbiji krvavo je ugušila vojska 6. prosinca 1928. godine. Radilo se o američkoj kompaniji koja je imala golem utjecaj na države u kojima su se proizvodile banane u Srednjoj i Južnjo Americi. Ponegdje je United Fruit Company bio toliko moćan (Kosta Rika, Honduras, Guatemala) da su tamošnje države nazivali banana državama.
Štrajk u Kolumbiji pokrenuli su radnici u mjestu Ciénaga u priobalnom dijelu sjeverne Kolumbije (oko 700 kilometara od kolumbijskog glavnog grada Bogote). Radnici su zahtijevali, između ostaloga, osmosatni radni dan, pisane ugovore o radu i šest radnih dana tjedno. Radilo se o najvećem štrajku u dotadašnjoj povijesti Kolumbije.
Amerikanci su zahtijevali od kolumbijskih vlasti da reagiraju. I doista, kolumbijske su vojne snage došle u Ciénagu i zauzele položaje. Na veliku skupinu radnika i njihovih obitelji, koja se nakon nedjeljne mise okupila u mjestu, otvorili su vatru. Došlo je do masakra u kojem je poginuo nepoznat broj ljudi. Procjene idu i do 2.000, a general koji je zapovijedao vojskom preuzeo je odgovornost za 47 žrtava. Kolumbijske su vlasti u ime isprike tvrdile da bi se američke vojne postrojbe iskrcale u Kolumbiji da oni sami nisu reagirali. Do danas je ostalo nedovoljno jasno je li za masakr bila odgovorna United Fruit Company (preko svog utjecaja na Kolumbijce), američka vlada ili kolumbijski zapovjednici osobno (možda je postojala i kombinacija tih faktora).



Hrvatski vojnici ostvarili su pobjedu nad Osmanlijama koja je snažno podigla optimizam u našim krajevima, 6. prosinca 1586. kod Ivanić-Grada. Naime, bilo je to doba kad su Osmanlije najjače napadali Hrvatsku. Osmanlijske čete zalijetale su se gotovo redovito do okolice Zagreba. Središnja Hrvatska bila je izravno izložena pustošenju, pljački naselja i odvođenju lokalnih stanovnika u roblje.
Uoči navedenog dana provalio je vojskovođa Ali-beg prema Vrbovcu, u okolici Zagreba. Imao je znatnu silu od oko 3000 pješaka i 500 konjanika. Kretali su se prigorskim krajem usput paleći kuće i odvodeći muškarce i žene u zarobljeništvo.
Protuosmanske straže dojavile su vijest o provali pomoću zanimljivog komunikacijskog sustava – vituljača. To su bili svojevrsni krijesovi, odnosno upaljene vatre na specifičnim mjestima, preko kojih se signal dojavljivao s jedne na drugu postaju na velike udaljenosti. Vijest je došla do tadašnjeg hrvatskog bana Tome Erdödija – znamenitog borca protiv Osmanlija i jednog od tada najvećih hrvatskih feudalaca, vlasnika ogromnih posjeda od Varaždina do Siska.
Ban Erdödy skupio je vojsku i sa svojim mlađim bratom Petrom (vlasnikom Vrbovca) krenuo presresti neprijatelja. Do okršaja je došlo u blizini današnjeg Ivanić-Grada. Točna lokacija bitke bila je blizu sutoka rijeka Glogovnice i Čazme. Ban Erdödy odnio je pobjedu, unatoč malobrojnijoj vojsci. Osmanlije su bili tako temeljito poraženi da je čak i Ali-beg ubijen, i to sjekirom Nikole Pavlečića. Ivanić-Grad sa svojom tvrđavom ostao je na braniku Hrvatske do kraja stoljeća.
Hrvati su progonili poražene neprijatelje prema Čazmi dok nije pala noć. Ali-begovu odsječenu glavu pobjednici su poslali kao poklon habsburškim vladarima u Beču.



Maršal Michel Ney bio je jedan od Napoleonovih najbližih suradnika. Napoleon ga je proglasio maršalom 1804. godine, istodobno s proglašenjem Francuskog Carstva. Tom je prilikom prvih 18 francuskih generala promovirano u taj najviši čin (franc. Maréchal d’Empire). Kasnije je Napoleon kreirao još 8 maršala, tako da je njihov ukupni broj iznosio 26 (upravo toliko feldmaršala imao je i Hitler).
Čak i među maršalima, Ney se isticao, jer mu je Napoleon dao visoke plemićke titule. Tako ga je proglasio vojvodom od Elchingena (franc. Duc d’Elchingen), a zatim i princom od Moskve . Napomenimo, princ je bila najviša plemićka titula u Francuskom Carstvu. Napoleon je Neya zvao “Najhrabrijim od hrabrih”.
Maršal Ney podržao je Napoleona čak i u njegovom posljednjem pokušaju preuzimanja vlasti, nakon Bonaparteovog povratka s Elbe. U konačnoj Bitki kod Waterlooa, maršal Ney zapovijedao je velikim odjelom Napoleonove vojske. Navodno je za vrijeme te bitke stradalo, jedan za drugim, čak pet konja na kojim je Ney jahao. Na kraju Francuzi nisu uspjeli pobijediti. Napoleon je odveden u britansko zarobljeništvo na Svetu Helenu, a Ney je zatvoren u Parizu i suđeno mu je.
Midas - Nativno Internet oglašavanje
Maršal Ney proglašen je krivim zbog izdaje francuske dinastije Bourbona (jer je stao na Napoleonovu stranu). Određeno je da ima biti strijeljan. Presuda je izvršena 7. prosinca 1815. godine u Parizu. Ney je odbio povez preko očiju i tražio je da sam izda zapovijed streljačkom vodu, što mu je i odobreno. Navodno je rekao vodu:

“Vojnici, kad dam zapovijed za paljbu, pucajte ravno u moje srce. Čekajte na zapovijed. To će mi biti posljednja zapovijed vama. Prosvjedujem protiv moje osude. Borio sam se u stotinu bitaka za Francusku, a ni u jednoj protiv nje. .. Vojnici, paljba!”

[kreja]

07.12.

1917. Sjedinjene Američke Države objavile su rat Austro-Ugarskoj, a time i Hrvatskoj koja je bila u njenom sastavu. Radilo se o Prvom svjetskom ratu, izrazito krvavom sukobu potaknutom ponajprije imperijalističkim ambicijama velikih sila. Ulazak SAD-a u rat bio je prijelomni događaj koji je, prema mišljenju mnogih povjesničara, odlučio o tome koja će strana na kraju pobijediti. Naime, rat je do 7.12.1917. već trajao više od 40 iscrpljujućih mjeseci. Sjedinjene Države ušle su u rat relativno kasno jer je unutar njih postojao velik otpor miješanju u nešto što su smatrali europskom stvari.
Sjedinjene Američke Države nekada nisu obavljale ulogu svjetskog policajca kao danas. Dapače, nastojale su se u velikoj mjeri izolirati od ostatka svijeta, mareći samo za sjeverni i južni američki kontinent (bila je to tzv. Monroeova doktrina). Američki predsjednik Wilson, koji je bio na čelu SAD-a u vrijeme Prvog svjetskog rata, imao je mnogo muke da uvjeri Amerikance u nužnost ulaska u rat kako bi se pomoglo državama saveznicama (prvenstveno Ujedinjenoj Kraljevini i Francuskoj) da ih ne pobijedi carska Njemačka.
Tek nakon teških njemačkih provokacija, kao što je bio totalni podmornički rat, objavio je SAD rat Njemačkom Carstvu, a zatim i Austro-Ugarskoj. Među američkim vojnicima koji su došli na europska bojišta bio je i mladi Ernest Hemingway. Vozio je kola hitne pomoći na talijanskom bojištu, gdje se ratovalo protiv Austro-Ugarske pod vodstvom slavnog Svetozara Borojevića.



Jesse James zapamćen je kao notorni razbojnik, jedna od legendi američkog Divljeg zapada. Bio je jedan od najuspješnijih pljačkaša banki u povijesti SAD-a. Njegova kriminalna karijera trajala je oko 15 godina, a njegova su zlodjela izazvala paniku među stanovništvom i usporavala ekonomski rast Missourija u godinama nakon građanskog rata.
Porijeklom je bio iz Kearneyja u saveznoj državi Missouri, iz robovlasničke obitelji koja je simpatizirala Jug (Konfederaciju) tijekom Američkog građanskog rata. Otac mu je bio Baptistički svećenik iz Kentuckya, a majka mu je rođena u Missouriju. Jesse je služio u južnjačkoj vojsci s bratom Frankom, gdje su se jedno vrijeme borili kao gerilci. Prema nekim navodima, njegova kriminalna djela bila su počinjena dijelom iz osvete zbog lošeg postupanja sjevernjačkih (Unionističkih) vojnika prema njegovoj i drugim projužnjačkim obiteljima tijekom građanskog rata. Jesse je do smrti ostao izrazito rasistički nastrojen.
Iako se prva pljačka banke za vrijeme mira i usred dana dogodila u gradiću Liberty, Missouri 13. veljače 1866., te postoje teorije da su braća James bila upletena u nju, Jamesova prva potvrđena pljačka banke dogodila se 7. prosinca 1869. godine. Ona se dogodila malo iza podneva, kada su Jesse i njegov brat Frank opljačkali Daviess County Savings Association u Gallatinu u Missouriju. U zgradi su bili samo blagajnik i jedan pravnik, imenom William McDowell. Jedan od pljačkaša (nije poznato koji) prišao je blagajniku i pitao ga da mu promijeni novčanicu od $100. Dok je ovaj pisao račun, pljačkaš je izvadio revolver i ustrijelio ga u prsa i čelo, čime ga je na mjestu usmrtio. McDowell je ranjen u ruku dok je bježao. Jesse je zgrabio ono što je mislio da je novac i pobjegao zajedno s bratom. Organizirana je potjera, no braća su joj uspjela pobjeći. Pljačka im je donijela slavu, no zapravo nije bila uspješna – Jesse je ukrao hrpu bezvrijednog papira, dok čovjek kojeg su ubili nije bio prvotno zamišljena meta. Naime, braća su imala namjeru osvetiti jednog južnjačkog gerilca, Krvavog Billa Andersona, koji je ubijen tijekom Američkog građanskog rata.
James je tijekom ostatka karijere počinio brojne druge pljačke, poput npr. pljačke banke u Croydonu 1871., oružana pljačka u Kentuckyju 1872., pljačka banke u Northfieldu iste godine, te nekoliko pljački vlakova. Smatra se da je on sa svojom bandom ukrao preko 200.000 tadašnjih dolara. Ubijen je 3. travnja 1882. na prijevaru, hicem u stražnji dio glave. Zanimljivo je da je James sam pisao pisma za tisak kako bi stekao što veću samostalnost, u kojima je tvrdio da su njegova djela motivirana osvetom za nepravdu načinjenu južnjacima. S druge strane, zanimljiv je i podatak da su i on i njegov brat bili oženjeni i imali djecu te relativno stabilne obiteljske odnose. Frank se predao ubrzo nakon bratove smrti, ali nije osuđen zbog nedostatka dokaza, te je ostatak života proveo mirno.



1982. godine izvršeno je prvo smaknuće u SAD-u novom metodom – smrtonosnom injekcijom. Dogodilo se to u Teksasu, a smaknut je Charles Brooks, osuđen za ubojstvo koje je počinio zajedno s Woodyem Loudresom. Nije poznato tko je od njih dvojice točno pucao, no Loudres se spasio od smrti otkrivši kako su izveli ubojstvo. Dobio je 40 godina zatvora, a Brooks je osuđen na smrt.
Čak je i tužitelj tražio da Brooks ipak ne bude smaknut, jer nije bilo sigurno je li on pucao. Ipak, odbor za pomilovanja izglasao je da se smrtna kazna provede. Posljednji Brooksov obrok bio je steak T-bone (biftek i ramstek koje odvaja kost u obliku slova T), pommes frites, ketchup, Worcestershire umak, keksi, desert od breskve i ledeni čaj. Smaknuće smrtonosnom injekcijom smatra se humanijim od električne stolice koja je prije korištena. Prvo se osuđeniku ubrizgava sredstvo za uspavljivanje, zatim sredstvo za paralizu mišića za disanje i naposljetku sredstvo za zaustavljanje srca.



1835. godine otvorena je prva željeznica s parnim lokomotivama na njemačkom području. Radilo se o željezničkoj pruzi između Nürnberga i Fürtha u Bavarskoj, koja je u to vrijeme bila nezavisna država. Prema tadašnjem bavarskom kralju Ljudevitu I. ta je željeznička linija nosila naziv Bavarska Ljudevitova željeznica (njem. Bayerische Ludwigseisenbahn).
Inače, znamenita tradicija Oktoberfesta u Münchenu začeta je pri svečanosti vjenčanja upravo spomenutog Ljudevita I. s princezom Terezijom od Sachsen-Hildburghausena. Željeznička pruga između Nürnberga i Fürtha predstavljala je veliku novost jer su u to vrijeme željezničke pruge s parnim lokomotivama koristili praktički samo Britanci. Spomenuta bavarska željeznica izgrađena je također britanskom tehnologijom. Dapače, iz Velike Britanije bila je uvezena čak i lokomotiva, iz tvornice znamenitog Georgea Stephensona, i to zajedno s vozačem škotskog podrijetla. Ta prva lokomotiva dobila je naziv Adler (njem. orao), a bila je u voznom stanju teška preko 14 tona. Mogla je bez vagona doseći maksimalnu brzinu od čak 65 kilometara na sat.



1545. rođen je škotski aristokrat Henry Stuart, poznat i pod titulom lord Darnley. Iako Škot, rođen je u engleskoj grofoviji Yorkshire. Ženidbom sa škotskom kraljicom Marijom Stuart, on je postao kralj-suprug Škota (engl. King Consort of Scots). Danas nije običaj da supruzi kraljica dobivaju titule kraljeva, no nekoć se i to prakticiralo. Primjerice, suprug engleske kraljice Marije Tudor postao je ženidbom s njom u 16. stoljeću također naslovni kralj Engleske (i sam je postao španjolski, a kasnije čak i portugalski kralj). Naprotiv, današnjeg supruga britanske kraljice Elizabete II. – princa Filipa – nitko ne naziva britanskim kraljem.
Henry Stuart, tj. lord Darnley, bio je sin earla (grofa) od Lennoxa. Njegova je obitelj bila katolička, ali se s vremenom sve više priklanjao protestantizmu. Henry se oženio škotskom kraljicom Marijom Stuart 1565. godine, po katoličkom obredu. Njemu je tada bilo samo 19 godina. Kraljica Marija bila je tri godine starija od njega i već je bila udovica (prvi suprug bio joj je francuski kralj Franjo II. koji je umro vrlo mlad, sa samo 16 godina). Nadalje, bila je njegova sestrična, ali takvi brakovi nisu bili ništa neobično među kraljevskim obiteljima. Ženidbom je on postao kralj-suprug Škota, ali nije imao pravo nastaviti sam vladati u slučaju smrti svoje supruge kraljice.
Henry bio je čovjek mnogo talenata. Bavio se sportom i lovom, vježbao s mnogo različitih oružja, pjevao, plesao, svirao lutnju, te govorio i pisao mnogo jezika. Međutim, bio je podložan pijančevanju i izlijevima nasilja, što ga je otuđilo od mnogih plemića na dvoru, a zatim i od supruge. Nadalje, vjerski sukob protestanata i katolika stvarao je kaos na dvoru. Henry je tako dobio previše neprijatelja te je ubijen u atentatu eksplozivnom napravom 1567. godine. Iako počinitelj nikad nije otkriven, sumnja da je Marija počinila ubojstvo bila je jedan od ključnih faktora u njenom političkom padu.




Fiziolog Emil von Behring rodio se 1854. i postao poznat kao Spasitelj djece. Predavao je na sveučilištu u njemačkom gradu Marburgu od 1895. godine. U njegovo vrijeme difterija je bila glavni uzročnik smrti djece. Stoga je pokušavao otkriti lijek protiv difterije, što je i uspio. Za svoj rad dobio je Nobelovu nagradu 1901. godine. Novcem od nagrade, točnije s 2 milijuna maraka, osnovao je 7. prosinca 1904. farmaceutsku tvornicu za proizvodnju seruma. No njegov je laboratorij postao premalen te je od grada Marburga tražio zemljište, što mu je odbijeno. Zatim je 1904. utemeljio poduzeće Behring-Werk oHG. Nakon desetak godina kupio je staru ciglanu u obližnjem mjestu Marbach i preselio tvornicu.
Dok je Behringwerke vodio Albert Demnitz, dio znanstvenika sudjelovao je od 1942. s Higijenskim institutom u sklopu Waffen-SS-a na istraživanju tifusa. Pokuse su provodili na zatvorenicima koncentracijskog logora Buchenwald. Po gradu Marburgu je dobio ime i jedan neobičan virus. Naime, 1967. u laboratorij je ušao novi virus preko majmuna iz Ugande.
Behringwerke je kroz povijesti funkcionirao samostalno i kao dio većih poduzeća. Od 1997. Bhringswerke je podijeljen na nekoliko poduzeća i djelomično rasprodan. Zatim je pretvoren u industrijski park.



1776. godine mladi francuski markiz de Lafayette sklopio je s Amerikancima sporazum o ulasku u njihovu vojsku. Markizu je tada bilo samo 19 godina, a u američkoj je vojsci dobio visok čin generala bojnika. Dakako, Amerikanci su se u to doba borili u Ratu za nezavisnost protiv Britanaca i bila im je potrebna svaka pomoć izvana.
Ulazak markiza de Lafayettea u američku vojsku dogovorio je Silas Deane – američki tajni agent u Francuskoj. Markiz de Lafayette bio je bogat i ugledan mladi aristokrat iz plemićke obitelji koja se uzdigla još u srednjem vijeku (jedan pripadnik obitelji bio je maršal Francuske i suborac sv. Ivane Orleanske još u prvoj polovici 15. stoljeća).
Lafayette se u Američkom ratu za nezavisnost toliko proslavio da je postao najpoznatiji Francuz koji je ikada ratovao u sklopu američke vojske. Nakon pobjede nad Britancima, Lafayette se vratio u Francusku i ondje je imao veliku ulogu u doba Francuske revolucije. Bio je jedan od rijetkih ljudi koji su bili ključni igrači i u Ratu za nezavisnost u SAD-u i u Revoluciji u Francuskoj.



Japanski avioni napali američku ratnu luku na Tihom oceanu – Pearl Harbor na Havajima, u jutarnjim satima 7. prosinca 1941. godine. To je učinjeno prije nego što je Japan objavio rat SAD-u. Naime, japanski zapovjednik admiral Yamamoto želio je da rat bude objavljen samo pola sata prije napada. I doista, poruka takvog sadržaja poslana je u Japansko veleposlanstvo u Washingtonu, no tamo je nisu stigli transkribirati i predati Amerikancima na vrijeme. Zanimljivo je i to da su tu istu poruku Amerikanci presreli i sami transkribirali, tako da su na neki način bili prethodno obaviješteni o napadu.
Danas postoji rasprava među povjesničarima je li američki predsjednik Roosevelt mogao naslutiti da će doći do japanskog napada. Neki tvrde da je znao za napad i da je htio da se katastrofa dogodi, kako bi američka javnost pristala na ulazak SAD-a u Drugi svjetski rat. Drugi pak povjesničari ne mogu vjerovati da bi Roosevelt bio spreman na takvu zakulisnu igru, naročito s obzirom na poginule američke vojnike pri tom napadu. U svakom slučaju, u Pearl Harboru je potopljen veliki dio američke Pacifičke flote, barem što se tiče bojnih brodova. Ono što je Amerikance spasilo bila je činjenica da su nosači zrakoplova bili, slučajno ili namjerno, na drugim lokacijama. Tijekom Drugog svjetskog rata pokazalo se da su upravo nosači aviona imali ključnu ulogu u ratu na Tihom oceanu.



1802. godine rođen je nadvojvoda Franjo Karlo, otac cara Franje Josipa. Bio je otac dvaju careva, jer mu je mlađi sin – Maksimilijan – postao carem Meksika. Nadvojvoda Franjo Karlo rodio se u Beču, kao sin cara Franje iz dinastije Habsburg-Lotaringija, unuka znamenite carice Marije Terezije.
Zanimljivo je da su nadvojvodi Franju Karlu oba djeda i bake međusobno bili braća i sestre (djed s očeve strane bio je brat bake s majčine strane, a djed s majčine strane bio je brat bake s očeve strane). To je bila razmjerno opasna blizina genetskog srodstva, koja je vjerojatno uzrokovala nasljednu bolest kod cara Ferdinanda I. (starijeg brata nadvojvode Franje Karla). Kad je taj brat bio prisiljen na abdikaciju 1848. godine, nadvojvoda Franjo Karlo također se odrekao prijestolja, tako da je ono izravno prešlo na mladog Franju Josipa (osamnaestogodišnjeg sina nadvojvode Franje Karla). Pretpostavlja se da se Franjo Karlo odrekao prijestolja, između ostaloga, zbog svoje neabicioznosti. Da to nije učinio postao bi carem u dobi od 45 godina, a mogao bi razmjerno dugo vladati (preminuo je tek 1878. godine tj. čak trideset godina kasnije). Kao politički neambiciozna osoba provodio je nadvojvoda Franjo Karlo velik dio vremena u lovu, osobito pokraj Beča i Bad Ischla. Preminuo je u Beču 8. ožujka 1878. godine, u 76. godini.



1972. lansirana je svemirska misija Apollo 17, posljednja upućena na Mjesec. Gotovo je nevjerojatno da od tada već više od 40 godina ljudi nisu nogom stupili na Mjesečevu površinu. Nekome iz 60-ih ili 70-ih godina vjerojatno bi se činilo nezamislivim da od tada pa duboko u 21. stoljeće ljudi više ne će imati priliku hodati po Mjesecu.
Ukupno su u sklopu svih Apollo misija Amerikanci šest puta sletjeli na Mjesec. U svakoj od tih misija bila su po dva astronauta, pa je ukupno samo 12 ljudi u čitavoj ljudskoj povijesti hodalo po Mjesečevoj površini. Prvi je, dakako, bio slavni Neil Armstrong, a zadnji je bio Eugene Cernan, zapovjednik misije Apolla 17. Budući da je njegov kolega ušao u vozilo za povratak prvi, Eugene Cernan je do danas ostao posljednji čovjek čija je noga bila na Mjesecu. Cernan je češkog i slovačkog porijekla. Naime, majka mu je bila Čehinja, a otac Slovak. Izvorno mu je slovačko prezime glasilo Čerňan, a to je tek kasnije amerikanizirano u Cernan.
Misija Apollo 17 postavila je i rekorde. Tako je ostvarila najduži boravak na površini Mjeseca, od čak 3 dana, 2 sata i 59 minuta (za usporedbu, prvi čovjek na Mjesecu, Neil Armstrong, nije bio niti jedan cijeli dan na površini). Također, Cernan i njegov kolega Schmitt iz Apolla 17 bili su u najdužem hodu po Mjesecu. Donijeli su na Zemlju i najveću količinu Mjesečevog kamenja – čak 111 kilograma.

=>

[kreja]

=>



Najpoznatiji rimski govornik Ciceronubijen je 7. prosinca 43. godine prije Krista. Puno ime bilo mu je Marko Tulije Ciceron (latinskiMarcus Tullius Cicero), a uz Atenjanina Demostena bio je najslavniji antički govornik uopće. Ciceron je osobito bio poznat po svojim političkim govorima, u kojima je razotkrivao nepoštene namjere moćnih igrača na političkoj sceni.
U svojim govorima protiv senatora Katiline razotkrio je urotu, a kasnije se obrušio i na rimskog moćnika Marka Antonija. Ciceronovi govori protiv Marka Antonija nazivaju se Filipikama (po uzoru na starije Demostenove govore protiv makedonskog kralja Filipa – oca Aleksandra Makedonskog).
Upravo su govori protiv Marka Antonija stajali Cicerona glave. Naime, ljudi Marka Antonija uhvatili su Cicerona kad je odlazio iz svoje vile, otprilike na pola puta između Rima i Napulja.Prema legendi zarobljeni Ciceron hrabrojeogolio vrat da bi ga neprijatelji mogli smaknuti. Po zapovijedi Marka Antonija Ciceronova glava i obje odsječene ruke izložene su zatim na rimskom Forumugdje je običavao držati svoje legendarne govore. Ruke su odsječene kao kazna za to što je Ciceron njima napisao spomenute Filipike protiv Marka Antonija.
Ciceronova smrt znači i simbolički politički pad Rimske Republike. Vojnički se ona još drži na istoku do Bitke kod Filipa (42. pne), a nakon bitke kod Akcija (31.) država konačno dolazi pod vlast jednog čovjeka – Oktavijana, i postaje carstvo.



1837. godine rođen je grof Johann Nepomuk Wilczek, austrijski aristokrat i polarni istraživač. Rodio se u Beču kao pripadnik grofovske obitelji Wilczek, koja je bila šleskog podrijetla. Obitelj Wilczek posjedovala je u Beču palaču u uglednoj ulici zvanoj Herrengasse, smještenoj nedaleko od bečkog carskog dvora (Hofburga).
Grof Johann Nepomuk Wilczek u mladosti je putovao po Rusiji i Africi, a 1870-ih godina financirao je austrougarska polarna istraživanja. Dao je znatan novac za opremanje broda Admiral Tegetthoff, kojim su austrougarski istraživači krenuli na put prema dalekom sjeveru. Grof Wilczek i osobno je sudjelovao u početnom dijelu ekspedicije, doplovivši s njom do otočja Svalbard u Arktičkom oceanu. Nakon što je spomenuta ekspedicija otkrila Zemlju Franje Josipa, nazvani su po grofu Wilczeku dijelovi tog arktičkog arhipelaga. Tako danas postoji Wilczekova zemlja, površine oko 220.000 hektara, te nešto manji Wilczekov otok, oboje u sastavu Zemlje Franje Josipa.
U rodnoj je Austriji bogati grof Wilczek dao obnoviti srednjovjekovni dvorac Kreuzenstein (njem. Burg Kreuzenstein), smješten na zanimljivom mjestu sjeverno od Beča. Taj se dvorac nalazi na istaknutom brežuljku oko tri kilometra od obale Dunava, upravo na mjestu gdje ta rijeka radi veliku okuku skrećući na jugoistok prema Beču. Dvorac Kreuzenstein obnovljen je u historicističkom stilu, tako da podsjeća na idelani srednjovjekovni dvorac, a kao takav predstavlja jednu od turističkih atrakcija bečke okolice. Grof Johann Nepomuk Wilczek preminuo je u rodnom Beču 27. siječnja 1922. godine, u prilično visokoj 85. godini.

https://povijest.hr

[kreja]

08.12.



Jedna od najpoznatijih pomorskih bitaka na dalekim morima odigrala se 8. prosinca 1914. godine. Bilo je to doba Prvog svjetskog rata i njemačka carska mornarica sukobila se s Britancima kod Argentine.
Naime, Njemačko je Carstvo uoči Prvog svjetskog rata imalo jednu skupinu brodova stacioniranu u Istočnoj Aziji, većinom u kineskim lukama. Ta se grupa ratnih brodova nazivala Istočnoazijski eskadron. Bila je to zapravo jedina velika njemačka prekooceanska skupina brodova koja je funkcionirala praktički nezavisno od matičnih luka u Njemačkoj (slično kao što danas funkcioniraju velike flote SAD-a na svjetskim morima).
Za zapovjednika Istočnoazijskog eskadrona bio je još prije Prvog svjetskog rata postavljen admiral grof Maximilian von Spee. To je bio časnik izuzetno cijenjenog podrijetla, iz dinastije njemačkih grofova von Spee. Kad je počeo rat, Spee se uputio sa svojim eskadronom prema Europi. Trebalo je prijeći ogroman put preko cijelog Tihog oceana, oko Južne Amerike i kroz Atlantski ocean. Spee je usput htio nanijeti što više štete britanskim brodovima koje bi zatekao.
Kod obale Čilea, Speeov eskadron potopio je dvije britanske krstarice, pobivši 1570 neprijateljskih mornara, uključivši i zapovijedajućeg britanskog admirala. U toj su bitki Nijemci imali samo 3 ranjena člana posade, jer su njihovi brodovi bili višestruko premoćni (Spee je imao ukupno 8 brodova). Britance je taj poraz razbjesnio, pa su poslali veliku pomorsku silu da uništi Speea (u to doba britanski ministar mornarice bio je tada još mladi Winston Churchill).
Britanski i Speeovi brodovi sukobili su se kod Falklandskog otočja kraj argentinske obale. Britanci su posjedovali i dva broda novog tipa – tzv. bojnih krstaša (engl. Battlecruisers), koji su bili nadmoćni u odnosu na Speeove brodove. Spee se borio do samog kraja. Potonuo je zajedno sa svojim admiralskim brodom Scharnhorstom. Nitko od 860 mornara i časnika na tom brodu nije preživio. Na druga dva potopljena broda (Gneisenau i Nürnberg) poginula su i dva Speeova sina – poručnici Otto i Heinrich von Spee. Ukupno je poginuo 1871 njemački mornar, dok su Britanci imali samo 10 mrtvih.



Sastanak Njemačkog carskog ratnog vijeća u Berlinu, na kojem se raspravljalo o mogućnosti pokretanja rata u Europi, održan je 8. prosinca 1912. godine. Postoje mišljenja da je taj sastanak predstavljao jedan od uvoda u Prvi svjetski rat po pitanju njemačke strategije. Sastanak je održan u berlinskom gradskom dvorcu (njem. Stadtschloss) na poziv njemačkog cara Wilhelma II. – vladara koji je bio na njemačkom prijestolju tijekom kasnijeg cijelog razdoblja Prvog svjetskog rata.
Na sastanku su osim cara bili prisutni još i admiral Alfred von Tirpitz (državni tajnik Njemačke carske ratne mornarice), general Helmuth von Moltke (načelnik Glavnog stožera Njemačke vojske) te admiral August von Heeringen (načelnik Admiralskog stožera Njemačke carske ratne mornarice). Povod sastanka bila je izjava britanske diplomacije o tome kako Velika Britanija neće ostati pasivna u slučaju austrougarskog napada na Srbiju te da neće tolerirati njemačku agresiju na Francusku. Bitno je napomenuti da je taj sastanak održan više od jedne godine i šest mjeseci prije atentata u Sarajevu, a na njemu se austro-ugarski napad na Srbiju već razmatrao kao realna opcija. Car je izjavio kako bi Austro-Ugarska mogla napasti Srbiju već istog mjeseca (u prosincu 1912. godine). General Moltke je podržavao cara i zalagao se za što skoriji početak rata. Naprotiv, admiral Tirpitz založio se za odlaganje rata za godinu i pol, dok njemačka mornarica ne dobije mogućnost prolaska velikih brodova kroz Kielski kanal (u tijeku su bili radovi na proširenju tog kanala, a trebali su biti dovršeni 1914. godine). Prisutni su se na kraju nevoljko složili s odgađanjem ratnog sukoba.



1685. godine rođen je Giovanni Maria Farina, prvi proizvođač čuvene kolonjske vode. Toj mirisnoj tekućini dali su naziv kolonjska voda tj. voda iz Kölna, prema gradu u kojem je Farina stanovao. Po rođenju je Farina bio Talijan, no u dobi od oko 24 godine doselio se u njemački grad Köln. Ondje je pokrenuo poduzeće za proizvodnju parfema, koje postoji i danas kao najstarije na svijetu te vrste (2016. godine proslavilo je 307. godišnjicu). Inače, Farina je rođen u gradu Santa Maria Maggiore u talijanskim Alpama, nedaleko od Švicarske.
Farinina kolonjska voda stekla je već u prvoj polovini 18. stoljeća veliku popularnost. Bila je cijenjena i na kraljevskim dvorovima. Francuzi su je zvali Eau de Cologne prema francuskom imenu grada Kölna. Farina je osim kolonjske vode prodavao i ostalu luksuznu robu, poput tabakera, svilenih čarapa, pudera, maramica i čipke.
Zanimljivo je da se nekoć kolonjska voda nije koristila samo kao parfem, nego i kao sredstvo za higijenu. Neki su je i pili u svrhu održavanja zubne i usne higijene, a i kao zaštitu od infekcija. Primjerice, Napoleon Bonaparte trošio je goleme količine kolonjske vode u razne svrhe.




1744. godine umrla je lijepa i mlada Marie-Anne de Mailly-Nesle, ljubavnica francuskog kralja Luja XV. Zanimljivo je da su čak četiri sestre Mailly-Nesle bile ljubavnice tog kralja, što je bila jedna od najneobičnijih ljubavnih avantura u francuskoj kraljevskoj povijesti. Spomenuta Marie-Anne bila je najmlađa i najljepša od te četiri sestre. Kralj se najprije zaljubio u njenu najstariju sestru Louisu, koja mu je bila vršnjakinja. Louise je postala kraljeva ljubavnica kad su njoj i kralju bile 22 godine.
Međutim, zatim se kralj zaljubio u sljedeću sestru po starosti – 2 godine mlađu Paulinu. Učinio ju je trudnom i oženio ju za markiza de Vintimillea. Međutim, ona je umrla pri porodu. Kraljev ministar Richelieu htio je pronaći kralju novu ljubavnicu pa je doveo najmlađu sestru – našu Marie-Anne, koja je bila 7 godina mlađa od kralja. Ona je bila najljepša od sestara, ali i najambicioznija. Nije isprva pristala na vezu s kraljem, jer je već imala ljubavnika – mladog vojvodu d’Agénois. Međutim, ministar Richelieu bio je vojvodin ujak i smislio je poseban plan. Poslao je jednu lijepu djevojku da zavede vojvodu. Kad je Marie-Anne doznala da joj je ljubavnik bio nevjeran, pristala je biti kraljeva ljubavnica, ali je zauzvrat zatražila vojvodsku titulu za sebe i godišnji prihod od 80.000 livri.
Kralj je na sve pristao – učinio ju je vojvotkinjom od Chateaurouxa i damom od palače, te joj dodijelio tražene prihode. Postoje glasine da je ona kralja zadovoljavala povremeno zajedno s četvrtom sestrom Dianom u svojevrsnom ménage à trois.




1699. godine rođena je Marija Josipa od Austrije, žena koja je uz Mariju Tereziju bila glavna kandidatkinja za nasljeđivanje golemih habsburških posjeda. Ona je, naime, bila najstarija kći cara Josipa I., starijeg brata oca Marije Terezije (Karla VI. Habsburškog). Budući da su Josip i Karlo potpisali pakt kojim su ženski potomci starijeg brata trebali imati prednost pri nasljeđivanju, Marija Josipa trebala je postati nasljednicom cjelokupnih posjeda austrijske grane obitelji Habsburg. Ipak, nakon smrti Josipa I. njegov je brat Karlo VI. kao novi car izdao Pragmatičku sankciju kojom je poništen prethodni sporazum, a prednost je dodijeljena njegovoj vlastitoj kćeri Mariji Tereziji. Nadvojvotkinja Marija Josipa bila je od svoje sestrične Marije Terezije starija 17 i pol godina. Udala se 1719. godine za Friedricha Augusta II. iz njemačke dinastije Wettin, sina i nasljednika Augusta II. Jakog, tadašnjeg poljskog kralja i vladara Saske. Marija Josipa postala je time saskom princezom, a preselila se iz Beča u Dresden, prijestolnicu Saske
Godine1733. njen je suprug izabran za novog poljskog kralja, tako da je i ona uskoro okrunjena za kraljicu. Do 1740. godine Marija Josipa rodila je čak šesnaestoro djece. Iste je 1740. godine umro njen stric Karlo VI. kao posljednji muški pripadnik dinastije Habsburg pa je njegove posjede naslijedila spomenuta Marija Terezija. Da je po prvotnom paktu Marija Josipa naslijedila sve habsburške posjede postala bi u dobi od četrdeset godina vladaricom golemog zaokruženog područja od Jadrana do Baltika (Habsburška Monarhija i Kraljevina Poljska 1740. godine zajedno su zauzimale velik dio Srednje i Istočne Europe). Vlast Marije Josipe i njenog supurga protezala bi se i tom slučaju od područja današnje Latvije i Bjelorusije na sjeveru pa do Jadranskog mora i Lombardije na jugu te od područja današnje Belgije na zapadu pa sve do područja današnje Ukrajine na istoku. Europska i svjetska povijest tekle bi vjerojatno znatno drugačije jer bi Poljska možda bila u mogućnosti spriječiti svoje komadanje od strane Ruskog Carstva i Pruske, što bi kasnije uvelike utjecalo na razvoj događaja u Europi. Marija Josipa preminula je kao poljska kraljica 1757. godine u Dresdenu, u dobi od 58 godina.



1730. godine rođen je Jan Ingenhousz, osobni liječnik carice Marije Terezije i znameniti prirodoslovac. Rodio se u nizozemskom gradu Bredi kao potomak ugledne patricijske obitelji (prezime te obitelji svojedobno se pisalo i kao Ingen Housz). Jan Ingenhousz studirao je medicinu na slavnim sveučilištima u Leuvenu i Leidenu (prvo se nalazi na području današnje Belgije, a drugo na području današnje Nizozemske).
Postao je jedan od ranih zagovornika cijepljenja protiv bolesti boginja (variole), koja je u 18. stoljeću osljepljivala i ubijala golem broj ljudi diljem Europe. Na poziv carice Marije Terezije doputovao je Ingenhousz u Austriju cijepiti njenu djecu. Cijepljenje je bilo uspješno, pa je Ingenhousz postao carski liječnik i nastanio se u Beču. Ondje se 1775. godine i oženio Agathom Mariom Jacquin. U znanstvenom je smislu Ingenhousz postao poznat po istraživanjima procesa fotosinteze u biljkama. Izvodio je eksperimente u kojima su biljke čistile zrak izložene sunčevoj svjetlosti, zapravo proizvodeći kisik. Zbog doprinosa na tom području Ingenhousza se smatra pravim otkrivačem fotosinteze. Kao prirodoslovac bavio se i istraživanjima elektriciteta te magnetizma, koja su u njegovo vrijeme još bila u povojima. Preminuo je 7. rujna 1799. godine u mjestu Calne u engleskoj grofoviji Wiltshire, a u trenutku smrti bio je u 69. godini.



1642. godine umro je francuski državnik kardinal Richelieu. Smrt ga je zatekla u 58. godini života, nakon izrazito bogate karijere. Preminuo je u svojoj palači u Parizu, nekoć zvanoj Palais-Cardinal, koju je dao sagraditi nedaleko od Louvrea. Ta je palača danas poznata pod nazivom Palais-Royal jer je u međuvremenu pripala kraljevskoj dinastiji. Kardinalovo rođeno ime bilo je Armand Jean du Plessis, a pripadao je uglednoj plemićkoj obitelji. Budući da je njegova obitelj polagala pravo na biskupiju Luçon u zapadnoj Francuskoj, on je morao postati klerikom. Za biskupa Luçona posvećen je 1607. godine. Kardinalom je postao 1622. godine, za vrijeme pape Grgura XV.
U doba francuskog kralja Luja XIII. kardinal Richelieu imao je golemu moć u Francuskoj, veću čak i od samog kralja. Obično se govori da je od 1624. godine bio kraljev prvi ministar (franc. premier ministre), no u stvarnosti takav položaj u Francuskoj u to vrijeme nije postojao. Richelieuova se moć, doduše, temeljila na članstvu u kraljevskom vijeću, ali i na njegovim osobinama. Naime, kardinal Richelieu stvorio je osobnu mrežu kontakata zasnovanu na patronatskom (pokroviteljskom) principu. Nadalje, samim time što je bio kardinal (princ Crkve) dobivao je prednost pred drugim članovima kraljevskog vijeća.
Richelieuova vladavina trajala je od 1624. do 1642. godine. Bilo je to doba u kojem su živjeli René Descartes, Pierre Corneille, Galileo Galilei, Rembrandt, Rubens i Velasquez. Kardinal je vladao praktički do svoje smrti, koja ga je zatekla na današnji dan 1642. godine. Pokopan je u kapeli sv. Uršule u zgradi znamenite pariške sveučilišne ustanove Sorbonne.



Car Svetog Rimskog Carstva i suprug poznate carice Marije Terezije, Franjo Lotarinški rođen je 8. prosinca 1708. godine. Rodio se u vojvodskoj palači u Nancyju, glavnom gradu Lorraine, kao sin vladajućeg vojvode Leopolda Josipa Lotarinškogi vojvotkinjeElizabete Šarlote. Lorraineje u to doba bila nezavisna država, smještena između Kraljevine Francuske i njemačkih zemalja. Dinastija Lorraine bila je najznačajnija od svih dinastija s francuskog govornog područja, ne računajući dinastiju Capet (francusku kraljevsku dinastiju).
Franjo Lotarinški bio je uglednog podrijetla. Naime, osim što je pripadao vladajućoj dinastiji Lorraine bio je po ženskoj liniji potomak kako francuskih kraljeva, tako i habasburških careva. Primjerice, bio je praunuk francuskog kralja Luja XIII., poznatog iz priča o mušketirima, a Franjinoj je majci kralj Luj XIV. bio stric. Jedan od pradjedova bio mu je i rimsko-njemački car Ferdinand III. iz dinastije Habsburg.
Brak između Franje Lotarinškog i Marije Terezije bio je dogovoren još u njihovom djetinjstvu. Otac Marije Terezije, car Karlo VI., doveo je Franju u dobi od 14 godina u Beč (njoj je tada bilo samo 6 godina). Franjo je ostatak rane mladosti proveo na bečkom dvoru, tako da je ondje i odgojen. Franjo i Marija Terezija doista su se vjenčali, u veljači 1736. godine, kad je njemu bilo 27, a njoj 20 godina. Zanimljivo je da se radilo o braku u kojem je doista bilo ljubavi, unatoč dinastičkom karakteru te veze, što su osvjedočili tadašnji suvremenici. Marija Terezija rodila je Franji čak 16-oro djece. Njihovi potomci vladali su Austrijom, Ugarskom, pa i Hrvatskom, sve do 1918. godine.



Zanimljivo je da zastava Europske unije izvorno nije napravljena za tu organizaciju, nego za Vijeće Europe. Ono je prihvatilo zastavu s 12 žutih zvijezda na plavoj podlozi na današnji dan 1955. godine.
Bilo je mnogo prijedloga za dizajn zastave, no prihvaćen je onaj Arsènea Heitza, jednog od zaposlenika Vijeća. On je izjavio da mu je inspiracija za dizajn 12 zvijezda došla iz biblijske knjige Otkrivenja (Apokalipse), u kojoj je prikazana žena koja na glavi nosi vijenac s 12 zvijezda (Otk 12,1: “I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda.”)
Zanimljivo je i to da se dan kad je prihvaćena zastava poklopio s katoličkim blagdanom Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije. Europska unija prihvatila je 1985. zastavu Vijeća Europe kao svoju. Često se pogrešno misli da je 12 zvijezda na europskoj zastavi označavalo nekadašnjih 12 članica EU. To nije točno jer je ta zastava, kao što je navedeno, znatno starija. Osim toga, broj zvijezda nikada se nije mijenjao ovisno o broju članica.



Vojni časnik, glazbeni amater i autor melodije hrvatske himneLijepa naša domovino Josip Runjanin rođen je 8. prosinca 1821. godine u Vinkovcima.Podrijetlom je bio iz pravoslavne obitelji, školu je pohađao u Vinkovcima i Srijemskim Karlovcima nakon čega se odlučio za vojničko zvanje. U vojsci Habsburške Monarhije dosegao je čin potpukovnika (njem.Oberstleutnant), a tijekom karijere sudjelovao u ratnim pohodima, osobito u Italiji.Kao predstavnik Prve banske pukovnije ušao je 1865. godine u Hrvatski sabor.
Dok je kao carski kadet služio u Glinistekao je glazbenu naobrazbu kod vojnog kapelana te naučio svirati glasovir. Tamoje često zalazio u društvo ilirskih rodoljuba koji su održavali književne skupove i čitali radove ilirskihpisaca.Na tim skupovima prvi je puta čuo pjesmu Horvatska domovina Antuna Mihanovića. Kao rođenom štokavcu, stihovi su mu odmah prirasli srcu te je na njih skladao melodiju.
Skladba je prigodom velike izložbe Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva 1891. godine izabrana za hrvatsku himnu, pod naslovom Lijepa naša domovina, kada nijedan od autora više nije bio živ.
Runjanin je autor još nekoliko melodija, od kojih je osobito popularna bila Ljubimo te naša diko, skladana na temelju motiva arije iz Donizettijeve opere Ljubavni napitak. Ta skladba ima podnaslov Hrvati svome banu, a spjevana je u čast Josipu Jelačiću.
Josip Runjanin je nakon umirovljenja živio u Novom Sadu gdje je i preminuo 1878. godine, u 57. godini svoga života.



Na današnji je dan 25-godišnji Mark David Chapman ubio Johna Lennona u New Yorku. Ubojstvo se dogodilo pred poznatom stambenom zgradom ‘Dakota’ u kojoj su Lennon i Yoko Ono stanovali, a koja je smještena uz Centralni park.
Ubojica Chapman imao je psihičkih problema i bio je dugo vremena opsjednut mišlju kako treba ubiti Lennona. Inače je od djetinjstva bio veliki obožavatelj i Beatlesa i Lennona. Pred ubojstvo doletio je u New York s Havaja i obilazio je taj grad po uzoru na lik Holdena Caulfielda iz Salingerovog romana Lovac u žitu.
Na dan ubojstva Chapman je čekao Lennona pred njegovom zgradom. Oko 17.00 Lennon je izašao s Yoko Ono i uputio se prema limuzini. Chapman se rukovao s njime i Lennon mu je potpisao nedavno objavljeni album. John i Yoko su otišli, a Chapman je nastavio čekati.

[kreja]

09.12.




2005. godine tradicionalni crveni autobusi na kat posljednji su put obavili regularnu vožnju po Londonu. Radilo se o autobusima marke Routemaster, koji su po londonskim ulicama vozili još od 1956. godine. Izvorno su posjedovali šesterocilindrični dizelski motor sa samo 115 konjskih snaga.
Autobuse Routemaster proizvodila je britanska kompanija AEC (Associated Equipment Company), a imali su masu od oko sedam i pol tona. Radilo se o vrlo maloj masi za vozilo koje je moglo prevoziti više od šezdeset putnika, a ona je postignuta upotrebom aluminija te primjenom iskustava iz britanske ratne proizvodnje zrakoplova iz Drugog svjetskog rata. Autobusa marke Routemaster proizvedeno je ukupno 2.876.
Sigurnosni problem kod Routemaster autobusa predstavljala je stražnja ulazna platforma, koja nije imala vrata, a kroz koju su osobe mogle ulaziti i izlaziti za vrijeme vožnje, čak i pri velikim brzinama. To je dovodilo do tragične brojke od desetak smrti godišnje.



Bitka kod deve odigrala se 9. prosinca 656. prema julijanskom kalendaru u blizini Basre tijekom vladavine četvrtog kalifa imama Alija. On je ukinuo privilegije koje su neki nezasluženo dobili za vladavine priješnjih kalifa. Stoga su nezadovoljnici pokrenuli pobunu protiv njega. Kao izlika za napad na imama Alija bilo je ubojstvo kalifa Uthmana ibn Affana.

U borbu se uključila Muhamedova udovica Ajša. Tijekom borbe sjedila je na devi oko koje se vodila bitka, po čemu je dobila naziv. Bitka je počela tako što je Ajša naredila vojnicima da obasipaju protivničku vojsku strijelama, na što je imam Alija poslao mladog dobrovoljca s Kuranom u ruci protivnicima, ali je putem poginuo. Zatim je počela prava borba.

Nakon što je imam pobijedio, njegovi su vojnici skinuli Ajšu s deve i pustili je da se vrati bratu u Medinu. Imam je amenstirao sve pobunjenike. Navodno je poginulo preko 10000 muslimana. Dio imamovih protivnika pridružilo se njegovom neprijatelju Muawiyu ibn Abu Sufyanu, koje se prozvao kalifom nakon ubojstva imama Alija.


1810. rođen je Auguste de Beauharnais, visokopozicionirani aristokrat povezan s Napoleonovom obitelji. Auguste je bio unuk znamenite Jozefine, Napoleonove prve supruge i carice Francuza. Naime, Augusteov otac bio je Eugène de Beauharnais, Jozefinin sin kojeg je Napoleon posvojio te obasuo mnogim titulama i častima. Primjerice, Eugènea je Napoleon imenovao potkraljem Italije, princem od Venecije i državnim nadkancelarom (fr. archichancelier d’État).
Auguste de Beauharnais od oca je naslijedio titule vojvode od Leuchtenberga i princa od Eichstätta. Po majci je Auguste bio unuk prvog bavarskog kralja Maksimilijana I., iz dinastije Wittelsbach. Nakon što se brazilski car Pedro I. oženio Augusteovom sestrom, imenovao ga je, kao svog šogora, vojvodom od Santa Cruza (brazilska titula nazvana prema Santa Cruzu pokraj Ria de Janeira).
Zanimljivo je da se Auguste oženio djevojkom koja nije bila samo princeza, nego i vladajuća kraljica s vlastitom državom. Bila je to Marija II. od Portugala, koja se za Augustea udala 1835. godine. Njoj je tada bilo samo 15 godina, ali je već bila vladajuća kraljica (Auguste je imao 24 godine). Nažalost, on je umro samo dva mjeseca nakon vjenčanja, ne doživjevši ni 25. rođendan. Da se njemu i kraljici rodilo dijete, Auguste bi dobio titulu kralja-supruga Portugala (po portugalskim je običajima princ-suprug postajao kraljem-suprugom tek nakon što bi dobio dijete s vladajućom kraljicom).



Poznati sovjetski, a kasnije i ruski zrakoplovi tipa MiG ime nose po konstruktorima Mikojanu i Gurjeviču, koji su vodili dizajnerski biro za projektiranje ratnih aviona. Biro se isprva zvao Mikojan i Gurjević (kratica MiG), no 9. prosinca 1970. godine preimenovan je u jednostavnije ime Mikojan. Ipak, zrakoplovi su i dalje nastavili nositi oznaku MiG, jer je ona postala prepoznatljiva u svijetu.
Artem Mikojan, o kojem je riječ, bio je zapravo Armenac po narodnosti, a otac mu je bio izrađivač tepiha. Artem je stekao tehničko obrazovanje, a zanimljivo je da mu je stariji brat – Anastas Mikojan – bio jedan od ranih boljševika i Staljinovih suradnika. Kad su boljševici došli na vlast u Rusiji, brat Anastas postao je jedan od najviše pozicioniranih ljudi u sovjetskom režimu (bio je čak i predsjednik Prezidija Vrhovnog Sovjeta).
Artem je zajedno s Mihailom Gurjevičem 1939. osnovao spomenuti dizajnerski biro MiG. Prvi avion bio im je propelerski lovac MiG-1, koji nije bio naročito uspješan. Prvi pravi uspjeh doživjeli su Mikojan i Gurjevič tek s mlaznim avionima. Njihov mlazni lovac MiG-15 bio je izvanredno uspješan i do danas je ostao najmasovnije proizvođeni mlazni avion svih vremena. Poznati MiG-ovi 21 iz 1950-ih godina još se i danas koriste u svijetu pa i u Republici Hrvatskoj.
Artem Mikojan preminuo je upravo na današnji dan 1970. godine. Kompanija Mikojan nastavila je živjeti i nakon njega, a postoji i danas. Suvremeni je proizvod te kompanije lovac MiG-35.



1773. rođen je Armand Augustin Louis de Caulaincourt, jedan od najbližih suradnika Napoleona Bonapartea. Za razliku od velikog broja Napoleonovih vodećih vojnih zapovjednika, Caulaincourt je bio plemićkog podrijetla. Otac mu je bio markiz iz razdoblja Starog režima (fr. Marquis de Caulaincourt). Armand Augustin Louis rodio se u Caulaincourtu, gradiću u sjevernoj Francuskoj, smještenom oko 55 kilometara istočno od Amiensa.
Mladi Armand Augustin Louis službovao je u francuskoj kraljevskoj vojsci u razdoblju prije Francuske revolucije, a zbog svojeg je plemićkog podrijetla imao problema tijekom revolucionarnih previranja. Završio je u zatvoru, no naposljetku je uspio ponovno postati vojnim časnikom, ovaj puta u vojsci revolucionarne Franuske. Postao je važnim Napoleonovim diplomatskim suradnikom, a prema Bonaparteu je imao neobično iskren odnos, ponekad ga i kritizirajući, no uvijek ostajući vjeran.
Godine 1808. Napoleon mu je dodijelio visoku titulu vojvode od Vicenze, nazvanu po znamenitom talijanskom gradu u zaleđu Venecije. Postavio ga je kao car na položaj svog velikog štitonoše, a kasnije privremeno i na položaj velikog maršala palače, što je bilo jedno od najvažnijih dostojanstava u Francuskom Carstvu. Navodno je upravo Caulaincourt bio zaslužan za Napoleonovo stjecanje otoka Elbe nakon prve abdikacije. Nakon Bonaparteovog povratka na vlast vjerni Caulaincourt postao je ministrom vanjskih poslova Francuske, no nakon poraza kod Waterlooa ostao je bez političke moći. Od oca je 1812. Armand Augustin Louis naslijedio titulu markiza od Caulaincourta. Preminuo je 1827. u Parizu, u 54. godini



Znameniti američki glumac hrvatskog podrijetla – John Malkovich – rođen je 9. prosinca 1953. godine. Rođen je u gradiću Cristopheru u američkoj državi Illinois. Otac mu je bio porijeklom Hrvat iz Ozlja. Prezime Malković zabilježeno je u selu Korušci pokraj Ozlja još pri prvom popisu stanovništva iz 1598. godine.
Malkovicheva majka bila je škotskog i njemačkog porijekla. Kao dijete imao je problema s prekomjernom težinom, no kasnije je uspio izgubiti 35 suvišnih kilograma. Prije nego je postao glumac bavio se svačime: bio je vozač školskog autobusa, soboslikar, vrtlar i prodavač uredskog pribora. Prvu filmsku ulogu ostvario je tek u 28. godini života. Do sada je glumio u više od 70 filmova.



1946. započelo suđenje njemačkim liječnicima iz Drugog svjetskog rata, koji su optuženi za eksperimentiranje na njemačkim i stranim civilima te ratnim zarobljenicima, kao i za masovna ubojstva. Usto, neki su optuženi za članstvo u kriminalnoj organizaciji SS. Među optuženima bio je i Hitlerov osobni liječnik Karl Brandt. Neki od optuženih djelovali su kao liječnici u raznim koncentracijskim logorima.
Zloglasni Josef Mengele, liječnik iz Auschwitza, uspio je izbjeći suđenje skrivajući se nakon rata po Njemačkoj i pobjegavši zatim u Argentinu. Jedna od glavnih točaka optužbe bilo je sudjelovanje u programu eutanazije, koji je predviđao usmrćivanje osoba koje su proglašene fizički ili psihički neizlječivo bolesnima, starima, deformiranima, ludima i slično.
Od 23 optuženika sedam ih je osuđeno na smrt, uključujući Hitlerovog osobnog liječnika te šefa njemačkog Crvenog križa. Devet ih je osuđeno na zatvorsku kaznu, a sedmorica su oslobođena.



1437. godine umro je car Žigmund Luksemburški, jedan od najzanimljivijih srednjovjekovnih hrvatsko-ugarskih vladara. Naime, Žigmund je bio i kralj Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva uz to što je bio car Svetog Rimskog Carstva. Dapače, bio je i kralj Češke, knez izbornik Brandenburga itd.
Žigmund Luksemburški doživio je čak 70. godinu života, što je bila nemala starost u srednjem vijeku. Umro je u gradu zvanom Znojmo, koji se nalazi u južnoj Moravskoj (danas dio Republike Češke), na važnom putu između Beča i Praga. Zanimljivo je da je Znojmo danas samo oko sedam kilometara udaljeno od austrijsko-češke granice.
Manje je poznato da je Žigmund bio zapravo posljednji muški član dinastije Luksemburg tj. da je ta dinastije s njime izumrla u muškom koljenu. Žigmund je imao samo jedno dijete – kći Elizabetu – koja je trebala naslijediti goleme posjede. Danas Žigmund ima mnogo potomaka, unatoč tome što je imao samo jednu kćer. Čak je i posljednji ruski car Nikolaj II., kojeg su ubili boljševici nakon Oktobarske revolucije, bio Žigmundov potomak.



Anarhist Auguste Vaillant izveo je napad bombom u francuskom parlamentu u Parizu 9. prosinca 1893. godine. Donji dom parlamenta bio je smješten u palači Bourbon u Parizu, a ondje se sastaje i danas. Riječ je bila o velikoj polukružnoj dvorani, a anarhist je bombu, koja je bila kućne proizvodnje, bacio s javne galerije među sjedišta zastupnika.
Sjednicom je u to vrijeme predsjedao Charles Dupuy, koji je prethodno bio i francuski premijer. Ekspolozija nije bila osobito jaka, ali je ipak ranila dvadesetak zatupnika. Kasnije je Vailllant izjavio da mu ionako nije bila namjera ubiti, nego raniti što više političara. Kao razlog za napad naveo je osvetu za smaknuće kolege anarhista Ravachola (pravim imenom Françoisa Claudiusa Koenigsteina).
Vaillant je uhićen ne mjestu događaja, a na suđenju mu je izrečena smrtna kazna. Smaknut je na giljotini 3. veljače 1894. godine tj. manje od dva mjeseca nakon atantata. Reakcija Francuske vlade na Vaillantov napad sastojala se u donošenju izrazito oštrog zakona za progon sličnih anarhista i njihovih suradnika.
Midas - Nativno Internet oglašavanje
Inače, anarhistički je pokret uzeo velikog maha krajem 19. i na početku 20. stoljeća. Primjerice, 1898. godine jedan je anarhist ubio austrijsku caricu Elizabetu (Sissi), a 1900. godine ubijen je i talijanski kralj Umberto




Ruđer Bošković bio je znameniti hrvatski znanstvenik podrijetlom iz Dubrovnika. Visoko školovanje stekao je u Italiji, a zatim je tamo proveo velik dio svog radnog vijeka, i to kao sveučilišni predavač i astronom. Bošković je bio član znamenitog Isusovačkog reda, čiji su pripadnici bili među najobrazovanijim ljudima u svijetu tog vremena, i to ne samo iz teologije, nego i iz prirodnih znanosti. Bošković se bavio matematikom, fizikom, astronomijom, geodezijom, građevinskom statikom, optikom te još i drugim znanstvenim disciplinama.
Na današnji dan Bošković je postao francuski državljanin, preselivši se u tu zemlju i dobivši od francuskog kralja službenu ispravu o državljanstvu. Koji je bio kontekst tog Boškovićevog odlaska u Francusku? Naime, te 1773. godine opasnost se nadvila nad Isusovački red i prijetilo mu je ukidanje. Bošković je nekamo morao otići iz Milana, u kojem je do tada djelovao kao astronom i predavač. Jedno vrijeme razmišljao je i o tome da se vrati u rodni Dubrovnik i skrasi u njemu pod stare dane (bile su mu već 62 godine). Ipak, prijatelji su ga nagovorili da ode u Pariz.
Bošković je krenuo prema Parizu. Upravo uoči njegovog odlaska, papa je ukinuo Isusovački red. Tako je Bošković u Pariz došao kao bivši isusovac i trebalo mu je neko zaposlenje radi izvora prihoda.
Prijatelji u Parizu, koji su ga visoko cijenili, osigurali su Boškoviću izvrsne uvjete. Na današnji dan dobio je od kralja Luja XV. pisanu potvrdu o francuskom državljanstvu. Sljedeće godine dobio je i vrlo unosan položaj, koji je kreiran specijalno za njega. Mjesto se zvalo “direktor optike Francuske ratne mornarice” i nosilo je visoku plaću. Dapače, plaća i ugled bili su tako visoki, da su mu neki drugi francuski znanstvenici postali zavidni


1979. godine skupina uglednih znanstvenika objavila kako je u svijetu iskorijenjena bolest boginja (variola). To je prva i dosad jedina ljudska zarazna bolest koju je čovječanstvo uspjelo u potpunosti iskorijeniti. Riječ je o virusu koji napada samo ljude, a trenutno u svijetu ne postoji niti jedan zaraženi čovjek. Virus boginja postoji još samo u laboratorijima.
Danas se cijepljenje više ne provodi, pa se smatra da bi taj virus mogao biti opasno terorističko oružje. Inače, u prošlosti je smrtnost zaraženih bila čak 20 – 60 %, a kod djece i preko 80 %. Preživjeli bi u većini slučajeva trajno nosili teške ožiljke na koži. Bolest je uzrokovala i sljepoću, tako de se računa da je trećina svih slijepih ljudi u prošlosti oslijepila od boginja.
Mnogo je poznatih osoba u povijesti umrlo od boginja. Među njima je samo u 18. stoljeću bilo pet vladajućih kraljeva i kraljica. Osobito je velika bila smrtnost među indijanskim stanovništvom nakon otkrića Amerike jer oni nisu imali imunitet na bolest koju su Europljani donijeli. Postoje teorije da je obilno korištenje šminke za muškarce i žene u 18. stoljeću poteklo od potrebe da se prikriju ožiljci na licu.

[kreja]

10.12.

U Šangaju je 1909. održana međunarodna komisija za opijum. Inicirali su je SAD i Ujedinjena Kraljevina s namjerom da se uvede prohibicija na svjetskoj razini. Sudjelovalo je i Njemačko Carstvo te se zalagalo za veće restrikcije u uporabi opijuma. Potom je dvaput održana konferencija u Den Haagu, gdje je definiran stav prema opijumu. Međutim, Njemačko Carstvo nije ratificiralo zaključke haške konvencije. Na potpisivanje dogovora Njemačka je bila prisiljena nakon kraja Prvog svjetskog rata. Međutim, kontrola i kažnjavanje nisu dosljedno provođeni.
U Njemačkoj je tek 10. prosinca 1929. donesen Zakon o opijumu, a stupio je na snagu 1.1. iduće godine. U njemu su nabrojeni svi zabranjeni preparati: sirovi opijum, medicinski opijum, morfij, diacetilmorfin (heroin), lišće koke i kokain, ekgonin, indijska konoplja…” Široko rašireni bili su pripravci od opijuma i uporaba kokaina u medicini. Novim zakonom samo su opijum i kokain u medicini ostali legalni, ali se i dalje moglo nabaviti heroin i slična opojna sredstva na temelju recepta. Dostupan je ostao i metamfetamin koji se prodavao kao preparat Pervitin, a od 1941. moglo ga se kupiti samo na recept.



1896. gdoine umro je od moždanog udara u San Remu poznati Alfred Nobel. Oporučno je ostavio veći dio svoje imovine, koja bi danas vrijedila oko 150 milijuna eura, zakladi iz koje će se od 1901. isplaćivati nagrade zaslužnim osobama iz pet područja ljudske djelatnosti (fizika, kemija, medicina, književnost i mir). Šesta nagrada – za ekonomiju – dodana je tek 1969., na poticaj Švedske središnje banke i po nekima nije prava Nobelova nagrada.
Nobelove nagrade svake se godine svečano uručuju na današnji dan u spomen na godišnjicu Nobelove smrti. Ceremonije dodjele održavaju se u Koncertnoj dvorani u Stockholmu. Jedino se Nobelova nagrada za mir dodjeljuje odvojeno, na posebnoj ceremoniji u Gradskoj vijećnici u Oslu u Norveškoj. Razlog za to razdvajanje je u tome što dobitnika Nobelove nagrade za mir ne biraju švedske institucije kao kod ostalih nagrada, nego Norveški Nobelov odbor.



1917. godine rođen je William Cavendish, britanski aristokrat koji je ženidbom ušao u američku obitelj Kennedy. Imao je titulu markiza od Hartingtona, što je tradicionalna počasna titula koja se dodjeljuje najstarijem sinu vojvode od Devonshirea. Doista, Williamov je otac bio Edward William Spencer Cavendish, deseti vojvoda od Devonshirea i glava obitelji Cavendish, jedna od najuglednijih plemićkih obitelji u Velikoj Britaniji. Ta obitelj i danas posjeduje golemi dvorac Chatsworth House, jednu od najvećih privatnih rezidencija u Engleskoj.
Kao počasni markiz od Hartingtona, William Cavendish bio je ponajviše u medijima poznat kao lord Hartington. Školovao se na Etonu i u Cambridgeu, a tijekom Drugog svjetskog rata postao je časnikom u Britanskoj vojsci (dospio je do ćina bojnika tj. majora). Godine 1944. stupio je markiz od Hartingtona u brak s Kathleen Kennedy, mlađom sestrom budućeg američkog predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja. Njih su se dvoje upoznali još kad je otac Kennedyjevih, Joseph Kennedy Stariji, bio američki veleposlanik u Velikoj Britaniji, zbog čega je s obitelji živio u Londonu. Tijekom Drugog svjetskog rata, spomenute 1944. godine, vjenčali su se markiz od Hartingtona i Kathleen Kennedy građanskom ceremonijom, bez vjerskog obreda, jer je ona bila katolkinja, a on anglikanac. Nažalost, markiz je poginuo tijekom Drugog svjetskog rata na području Belgije samo oko četiri mjeseca nakon vjenčanja. U trenutku smrti imao je samo 26 godina, a nikada nije naslijedio titulu vojvode jer ga je otac nadživio.



1850. godine umro je poljski general Józef Bem, jedan od najneobičnijih europskih vojskovođa 19. stoljeća. Njegov život mogao bi se smatrati gotovo avanturističkim, jer je rođen kao Poljak, borio se na mađarskoj strani u Revoluciji 1848. godine, a umro je kao turski paša.
Józef Bem rođen je u gradu Tarnówu u Galiciji (današnja južna Poljska). Po godini rođenja (1794.) bio je blizak poljskom pjesniku Adamu Mickiewiczu, a od hrvatskog bana Josipa Jelačića bio je stariji oko sedam godina. Već kao mladić sudjelovao je Józef Bem u Napoleonovom pohodu na Rusiju, i to kao svojevremeni pripadnik vojske Varšavskog Vojvodstva (Napoleonove vazalne države). Odlikovan je čak i ordenom Legije časti (fr. Legion d’honneur).
Nakon Napoleonskih ratova Bem je živio u dijelu Poljske koji je bio pod ruskom vlasti. Priključio se Poljacima koji su digli ustanak protiv Rusa. Sudjelovao je u bitkama te dobio čak i čin generala, no poljski su ustanak Rusi na kraju ugušili. Bem je otišao u egzil u Pariz, gdje se neko vrijeme izdržavao navodno čak i podučavajući matematiku.
Godine 1848. pridružio se Józef Bem Mađarima u njihovoj borbi za samostalnost od Habsburgovaca. Postao je jednim od vodećih generala mađarske revolucionarne vojske. Dakako, hrvatski ban Josip Jelačić borio se na suprotnoj strani, zajedno s austrijskim generalima koji su gušili mađarsku revoluciju. Na kraju je revolucija vojno poražena, a Bem je morao pobjeći iz Ugarske. Sklonio se na području Osmanskog Carstva, slično kao i Lajos Kossuth.
U Osmanskom Carstvu uspio je Józef Bem ostvariti čak i karijeru. Prešao je na islam i postao namjesnikom Alepa u Siriji, pod imenom Murat-paša. Preminuo je na današnji dan 1850. godine u 57. godini života, upravo u gradu Alepu (u to je vrijeme Sirija pripadala Osmanskom Carstvu).


1898. godine Sjedinjene Američke Države postale su kolonijalna sila kad im je Španjolska ustupila vlasništvo nad Filipinima. To je učinjeno Pariškim mirom, po kojem je SAD dobio sve dotadašnje španjolske kolonijalne posjede u Aziji i na Karibima. SAD je te teritorijalne dobitke stekao jer je pobijedio Španjolsku u prethodnom Španjolsko-američkom ratu, koji se vodio uglavnom zbog Kube.
Filipini su prethodno stoljećima bili španjolska kolonija, još od doba moćnog španjolskog kralja Filipa II. – u čast kojega su i dobili ime (Filip = Filipini).
Filipinci nisu mirno prihvatili američku kolonijalnu vlast, nego su digli ustanak. Amerikanci su ipak uspjeli pobijediti i nametnuti svoju vlast na otoku. Tako su tom zemljom dugo vladali američki generalni guverneri. Prvi američki guverner Filipina bio William Howard Taft, koji je kasnije postao predsjednik SAD-a.



Na današnji je dan abdikaciju potpisao britanski kralj Edward VIII., kako bi se mogao oženiti 40-godišnjom Amerikankom Wallis Simpson. Edward je bio kralj ne samo Velike Britanije, nego i čitavog Britanskog kolonijalnog imperija te car Indije. Sve je te titule abdikacijom prenio na svojeg mlađeg brata Alberta Georgea, oca današnje kraljice Elizabete II.
Razlog za abdikaciju bilo je protivljenje britanske vlade njegovoj namjeri da se oženi Amerikankom Wallis Simpson. Ona je već dvaput bila razvedena, a oba bivša supruga bila su joj još živa. Edward je bio poglavar Anglikanske Crkve, koja nije dopuštala svojim vjernicima da ponovno ulaze u brak ako su im partneri iz prijašnjeg braka još bili živi.
Nakon abdikacije novi je kralj proglasio Edwarda vojvodom od Windsora, a on se doista oženio s Wallis šest mjeseci kasnije. Ostali su u braku sve do njegove smrti, 35 godina kasnije. Zanimljivo je da je Edward VIII. još kao kralj posjetio Hrvatsku, provevši odmor na Jadranu zajedno s Wallis Simpson.



1848. godine Louis-Napoléon Bonaparte (kasniji car Napoleon III.) izabran je za francuskog predsjednika. Radilo se o demokratskom načinu njegovog dolaska na vlast, a postao je predsjednikom u republikanskoj Francuskoj, unatoč tome što je bio pripadnik carske obitelji.
Naime, Louis-Napoléon Bonaparte bio je sin Napoleonovog mlađeg brata Louisa, a zbog izumiranja drugih grana obitelji smatran je legitimnom glavom obitelji Bonaparte. Njegova pobjeda na predsjedničkim izborima predstavljala je svojvrsno iznenađenje. Glavni protukandidat bio mu je dotadašnji francuski premijer Louis-Eugène Cavaignac, koji je smatran favoritom. Ipak, već u prvom krugu dobio je Bonaparte 74,44 % glasova i time odnio pobjedu. Premijer Cavaignac dobio je samo 19,65 % glasova birača. Već 1852. godine proglasio se Louis-Napoléon Bonaparte carem, pod imenom Napoleona III. (kao takav vladao je zatim sve do 1870. godine, dok nije poražen u bitki protiv nadiruće pruske vojske u Francusko-pruskom ratu).



U Bitki kod Dungenessa sukobile su se 10. prosinca 1652. engleska i nizozemska flota kod rta Dungeness u engleskoj regiji Kent. Nizozemci ju nazivaju Bitkom kod Singelsa, a dogodila se u sklopu Prvog Englesko-Nizozemskog rata. Nakon što su Englezi teško porazili Nizozemce dva mjeseca ranije, smatrali su da Nizozemci neće predstavljati neku veliku prijetnju te su u novu bitku poslali dvadesetak brodova. Međutim, Nizozemci su uspjeli obnoviti flotu koja je isplovila 1. prosinca pod zapovjedništvom Maartena Trompa prateći konvoj trgovačkih brodova koji su se zaputili u Indiju. Nakon što je Tromp proveo konvoj kroz opasna Doverska vrata, potražio je engleske brodove.
Englezi i Nizozemci su se sreli 9. prosinca, ali nisu zametnuli bitku zbog lošeg vremena. Dana 10. prosinca u 15.00 sati počela je Bitka kod Dungenessa, u kojoj je sudjelovalo 130 brodova. Nakon što su Englezi pod vodstvom Roberta Blakea izgubili pet brodova, povukli su se. Pobjeda je Nizozemcima omogućila kontrolu La Manchea, no Tromp je htio više od toga – htio je uništiti englesku flotu. Tijekom zime Englezi su popravili brodove i analizirali taktike borbe na moru. Na temelju toga izdali su Upute za plovidbu i ratovanje. Sljedeća bitka odigrala se kod Portlanda u veljači 1653. godine.



1889. godine umro je znameniti hrvatski književnik Ante Kovačić. Osobito je poznat po romanu „U registraturi“, u koji je uključio i neke elemente iz vlastitog života. Kovačić je rođen u zagorskom mjestašcu Celine pokraj Marije Gorice. Riječ je o lokaciji sjeverozapadno od Zaprešića, udaljenoj samo nekoliko kilometara od hrvatsko-slovenske granice na Sutli.
Ante Kovačić umro je na prostoru današnje Psihijatrijske bolnice Vrapče, kamo je smješten samo nešto ranije. Postoji teorija da je Kovačić smješten u umobolnicu nakon što je doživio svojevrstan duševni slom, no također je moguće da je dobio neku vrstu upale mozga. U svakom slučaju, od bolesti je u bolnici u Vrapču ubrzo umro, upravo na današnji dan 1889. godine. U trenutku smrti bilo mu je samo 45 godina života.



Hrvatski svećenik, pjesnik i preporoditelj Pavao Štoos rođen je 10. prosinca 1806. godine. Većina pripadnika hrvatskog narodnog preporoda bila je mlađa od Štoosa, a upravo je on bio jedan od prvih koji su s preporodnom idejom izašli u javnost.
Pavao Štoos rođen je u zagorskom mjestu Rozga, pokraj Dubravice. Radi se o kraju odmah uz rijeku Sutlu i hrvatsko-slovensku granicu. Štoos je rođen u seljačkoj obitelji, no uspio je dobiti vrlo dobro obrazovanje, zahvaljujući ponajviše dobrotvorima. Bio je izvrstan đak, a školovao se za svećenika. Zaređen je u dobi od 27 godina. Jedno je vrijeme bio biskupski tajnik te profesor bogoslovije. Kasnije je premješten u Pokupsko, gdje je radio kao župnik. Na tom je mjestu ostao dvadeset godina, a zatim je imenovan kanonikom Prvostolnog kaptola zagrebačkog.
U književnosti se javio stihovima na latinskom i kajkavskom. Najpoznatiji je po elegiji Kip domovine vu početku leta 1831. Radilo se o pjesmi na kajkavskom jezikukoju je napisao još kao student isprva pod naslovomNut! Novo leto! Mati – sin – zorja!. Pjesma je objavljena 1835. u Danici. U njoj kajkavskim stihovima pesimistički oplakuje odnarođivanje Hrvata od svojega jezika, shvaćenoga kao sinonim za narod i naciju. Štoos je pesimistično gledao na hrvatske prilike i zemlju vidio u tamnici i mraku (srce od plača ne mrem zdržati).
Napisao je i pjesmu Glas kričečega vu pustini te pjesme u čast Ljudevita Gaja, bana Jelačića i Jurja Draškovića kao i govor u kojem slavi Ivana Gundulića. Bavio se i glazbom skladavši nekoliko svjetovnih napjeva i veći broj crkvenih pjesama.

[kreja]

11.12.

Golemi britanski ratni brodovi HMS Prince of Wales i HMS Repulse potopljeni su kod Malaje 10. prosinca 1941. godine. Dogodilo se to u početnim danima Drugog svjetskog rata na azijskom bojištu (napad na Pearl Harbour izveden je samo nekoliko dana ranije). Radilo se o tome da su Japanci izveli gotovo istovremeno napad na Pearl Harbour kao i na britanske posjede u jugoistočnoj Aziji (Malaju) želeći time maksimizirati faktor iznenađenja.
HMS Prince of Wales i HMS Repulse bili su najveći britanski ratni brodovi na cijelom azijskom području, uključujući Indijski ocean i Tihi ocean. Britanskom premijeru Winstonu Churchillu, prema njegovim vlastitim riječima, bila je vijest o potapanju tih dvaju brodova najveći izravni šok koji je doživio tijekom rata. HMS Prince of Wales pripadao je najmodernijoj i najvećoj klasi bojnih brodova kojom je Velika Britanija u tom trenutku raspolagala (klasa George V). Bio je praktički potpuno nov (dovršen je u proljeće te iste godine), a dužina mu je iznosila 227 metara (istisnina oko 43.000 tona). Raspolagao je s deset topova kalibra 360 milimetara te s pogonskim strojem s oko 110.000 konjskih snaga. HMS Repulse bio je istisninom manji i znatno stariji (veteran iz Prvog svjetskog rata), ali je raspolagao topovima još većeg kalibra (381 milimetar).
Brodove HMS Prince of Wales i HMS Repulse potopili su japanski bombarderi koji su poletjeli s kopna jugoistočne Azije, većinom iz Sajgona u današnjem Vijetnamu. Potapanje je izvedeno na otvorenom moru, više od 100 kilometara od obale Malajskog poluotoka. Na brodu HMS Prince of Wales bilo je u trenutku japanskog udara oko 1.500 ljudi, a na HMS Repulseu oko 1.200. Od tih otprilike 2.700 ljudi poginulo je 840, a ostale su uspjeli spasiti prateći britanski razarači. S brodom HMS Prince of Wales u smrt je otišao i britanski admiral sir Tom Phillips, kojem je to bio admiralski brod, a također i kapetan John Leach, brodski zapovjednik. Admiral sir Tom Phillips ujedno je bio i saveznički časnik s najvišim činom koji je tijekom Drugog svjetskog rata poginuo u bitki.



Odlučujući okršaj Rata za španjolsko nasljeđe, Bitka kod Villaviciose, dogodila se 10. prosinca 1710. godine. U tom su ratu dvije sukobljene dinastije pokušavale zadobiti španjolsko prijestolje nakon izumiranja španjolskih Habsburgovaca. Jedna od njih bila je francuska dinastija Bourbon, a druga austrijska grana dinastije Habsburg koju su podupirali Velika Britanija, Ujedinjene provincije (Nizozemska) i Portugal.
Habsburški kandidat Karlo, brat tadašnjeg austrijskog vladara i cara Svetog Rimskog Carstva Josipa I., uspio je steći potporu na području Katalonije, tako da je smjestio svoju prijestolnicu u Barcelonu (čak je i okrunjen za španjolskog kralja). Glavni vojskovođa Karla Habsburškog u Bitki kod Villaviciose bio je grof Guido von Starhemberg, austrijski časnik i aristokrat. Pristalice francuske dinastije Bourbon u Španjolskoj predvodio je Filip V., unuk moćnog francuskog kralja Luja XIV. Glavni francuski zapovjednik na terenu bio je vojskovođa Louis Joseph de Bourbon, poznatiji kao vojvoda od Vendômea.
Bitka je trajala od popodnevnih sati sve do ponoći, a glavno oružje obje strane bili su topovi (po 23 komada). Francuzi su imali oko 20.000 vojnika, a protivnička strana oko 14.000. Unatoš razarajućem djelovanju topništva pobjedu je donijela francuska konjica tzv.Dragooni, koja je probila protivničke linije i natjerala habsburšku vojske na povlačenje. Iako su obje strane nakon bitke svojatale pobjedu, broj mrtvih i ranjenih, oružje koje su pri povlačenju napustili Habsburgovci te strateške posljedice potvrdilo je francusku dominaciju u ratu.
Filip je španjolsko prijestolje konačno osigurao kad je Karlo napustio Španjolsku u travnju 1711. godine kako bi preuzeo prijestolje Svetog Rimskog Carstva nakon smrti svog brata Josipa I. Svoje pristalice iz Katalonije ostavio je na cjedilu, a kao zadnje uporište pala je Barcelona 1715. godine.


Cambraiska liga europskih vladara, usmjerena protiv Venecije, osnovana je 10. prosinca 1508. godine. Osnovali su je predstavnici Papinske Države, Kraljevine Francuske, Svetog Rimskog Carstva i Španjolske, a cilj je te lige, odnosno saveza, bio pobijediti Mletačku Republiku i razdijeliti njen teritorij.
Prema izvornim je planovima car Svetog Rimskog Carstva, moćni Maksimilijan I. Habsburški, trebao priključiti svojim austrijskim posjedima dotadašnje mletačke teritorije Istre i Furlanije, te područja oko Verone, Vicenze i Padove. Francuski kralj Luj XII. trebao je svom Milanskom vojvodstvu priključiti dotadašnje mletačke gradove Bresciju, Cremu, Bergamo i Cremonu. Španjolski je vladar Ferdinand Aragonski trebao dobiti Otranto na talijanskom jugu, a Papinska Država trebala je priključiti svom teritoriju ostala mletačka područja u Italiji, uključujući gradove Rimini i Ravennu. U to je vrijeme papa bio moćni Julije II. (rođenog imena Giuliano della Rovere), izraziti predstavnik renesansnog papinstva. Mletački dužd Leonardo Loredan uspio je, uz izvanredne napore, sačuvati Mletačku Republiku od potpunog komadanja. Nakon Bitke kod Agnadella iz 1509. godine doista je izgledalo kao da je Venecija na koljenima, no naposljetku je spašena. Zanimljivo je napomenuti da je sposobni Leonardo Loredan, spasitelj Venecije, u vrijeme tih ratnih previranja već bio u sedamdesetim godinama života.




1880. godine umro je američki proizvođač oružja Oliver Winchester. On je osobito poznat po puški Winchester, koja je označena nadimkom “The Gun that Won the West” (“Oružje koje je osvojilo Zapad”). Naime, tu su pušku uvelike rabili američki doseljenici na Divlji zapad. Bila je zanimljiva kao jedna od prvih repetirajućih pušaka na svijetu. Procjenjuje se da je proizvedeno čak oko 720 000 komada tog oružja.
Zanimljivo je da se isprva bavio proizvodnjom odjeće, no oko 1850. godine kupio je jednu tvornicu pušaka koja je bila u financijskim problemima. Tek nakon Američkog građanskog rata krenuo je Winchesteru posao s repetirajućim puškama (tijekom tog rata nisu osobito široko upotrebljavane jer su predstavljale razmjerno novu i nedovoljno provjerenu tehnologiju)
Na današnji dan Oliver Winchester umro je u 71. godini života. Njegove su puške dobivale na popularnosti. Upotrebljavale su ih mnoge poznate osobe s Divljeg zapada, kako američki doseljenici, tako i Indijanci. Marka oružja Winchester postoji i danas.



Na današnji dan rođen je slavni Robert Koch, jedan od najzaslužnijih ljudi za spašavanje čovječanstva od zaraznih bolesti. Naime, Koch je razvio i potvrdio teoriju da zarazne bolesti uzrokuju mikrobi – golim okom nevidljivi organizmi. Ta spoznaja bila je jedna od prekretnica u razvoju postupaka za širenje zaraza. Teorija o mikrobima postajala je i prije njega, ali nije bila općenito prihvaćena.
Vjerojatno najvažnije Kochovo znanstveno djelo bilo je otkriće uzročnika tuberkuloze. Ta je bolest u njegovo vrijeme ubijala otprilike svakog sedmog čovjeka u Europi, a naročito mnogo mladih osoba. Koch je otkrio da tuberkulozu uzrokuje bacil (bakterija štapićastog oblika), koji je po njemu nazvan “Kochovim bacilom”, a današnje mu je znanstveno ime Mycobacterium tuberculosis.
Robert Koch otkrio je i uzročnike drugih opasnih zaraznih bolesti – kolere i antraksa. Za otkriće i izolaciju bacila tuberkuloze, Koch je 1905. godine dobio Nobelovu nagradu za medicinu. Dodajmo da je danas poznata Petrijeva zdjelica dobila ime po Kochovom asistentu Juliusu Richardu Petriju.



1686. godine umro je francuski aristokrat Louis de Bourbon, poznat kao princ de Condé. Posjedovao je visok status „prvog princa kraljevske krvi“ (premier prince du sang), što je označavalo najbližeg kraljevog rođaka izvan uže obitelji (dakle, ne računajući kraljeve sinove i unuke). Položaj „prvog princa kraljevske krvi“ davao je niz povlastica, npr. pravo na držanje vlastitog dvora. Bilo je općepoznato da bi u slučaju izumiranja neposredne kraljevske obitelji upravo princ de Condé naslijedio kraljevsko prijestolje kao najbliži rođak.
Na kraljevskom su dvoru Condéa oslovljavali jednostavno s „Gospodin princ“ (Monsieur le prince). Njegov sin i nasljednik nosio je titulu vojvode od Bourbona i oslovljavan je s „Gospodin vojvoda“ (Monsieur le duc).
Princ de Condé sudjelovao je u mnogim bitkama, a zbog njegovog ugleda prozvali su ga i Veliki Condé (le Grand Condé). Oženio se nećakinjom nekoć izrazito moćnog kardinala Richelieua, koja se zvala Claire Clémence de Maillé-Brézé. Inače, titula princa de Condéa, izvanredno ugledna u Francuskoj, dobila je naziv po dvorcu Condé (Château de Condé) u Šampanji, oko 80 kilometara od Pariza.
„Gospodin princ“ vrlo je raskošno uredio svoj dvorac Chantilly (Château de Chantilly), smješten sjeverno od Pariza, koji mu je služio kao glavna rezidencija. Taj dvorac i danas impresionira svojim sjajem i elegancijom, a uz njega se nalazi i jedan od najvećih centara za uzgoj konja u Francuskoj.
U dvorcuChantilly ugostio je princ de Condé 1671. godine i francuskog kralja Luja XIV. (svog rođaka iz iste dinastije Bourbon). Condéov je kuhar tada bio znameniti François Vatel o kojem je snimljen i film (Vatel, 2000.) s Gérardom Depardieuom u glavnoj ulozi.



1882. godine rodio se Max Born, znameniti njemački znanstvenik i Nobelovac. Godine 1954. dobio je Nobelovu nagradu za fiziku, osobito zbog svojih zasluga na području kvantne mehanike. Born je rođen u Šleskoj, u gradu Wrocławu koji se danas nalazi u Poljskoj, a u doba njegovog rođenja pripadao je Njemačkom Carstvu (nosio je njemačko ime Breslau).
Born je tijekom studija stekao vrhunsku naobrazbu iz područja matematike i fizike. Bio je židovskog podrijetla, što mu je kasnije stvorilo probleme nakon nacističkog osvajanja vlasti u Njemačkoj. Proganjan je unatoč činjenici da je bio kršten po luteranskom (protestanskom) obredu nakon vjenčanja s Hedwigom Ehrenberg. Godine 1933. suspendiran je kao profesor znamenitog Sveučilišta u Göttingenu zbog svog židovskog podrijetla. Ubrzo se preselio u Veliku Britaniju i postao predavačem na Cambridgeu. Njegova kći Irene u Engleskoj se udala za Brinleyja Newton-Johna, a kći iz tog braka, slavna pjevačica i glumica Olivia Newton-John, unuka je Maxa Borna.
Osim što je dobio Nobelovu nagradu, Born je primio mnoge druge počasti, a po njemu je nazvan i krater na mjesecu te jedan asteroid. Postao je i članom uglednog Britanskog kraljevskog društva (engl. Royal Society), a preminuo je u Göttingenu 1970. godine, u prilično viisokoj 88. godini.



861. ubijen je posljedni moćni bagdadski kalif Al-Mutawakkil. Vladao je Abasidskim kalifatom, koji je pokrivao golem teritorij od područja današnjeg Alžira pa sve do Indije te od središnjeg dijela Azije do današnjeg Jemena. Razdoblje vladavine Al-Mutawakkila smatrano je zlatnim dobom Abasidskog Kalifata zbog mnogih unutrašnjih reformi koje su tad provedene, ali ga je obilježila i izrazito netolerantna vjerska politika.
Nominalno se Abasidski Kalifat održao u nekom obliku sve do 1517. godine, no tih posljednjih njegovih šest i pol stoljeća bio je male ili nikakve snage. Premda je Abasidski Kalifat tijekom većeg dijela svojeg razdoblja moći imao prijestolnicu u Bagdadu, kalif Al-Mutawakkil vladao je iz Samarre, grada kojeg je sagraditi dao njegov otac al-Mu’tasim. Samarra se nalazila na obali Tigrisa, oko 100 kilometara sjeverno od Bagdada. Al-Mutawakkil sagradio je uzvodno od Samarre novu prijestolnicu zvanu al-Mutawakkiliyya, a u blizini je napravio sebi palaču. Kalifa je ubio pripadnik njegove straže, koji je bio turskog podrijetla. Ubojstvo su naredili njegovi politički protivnici predvođeni njegovim sinom Al-Muntasirom, a nakon njegove je smrti došlo do znatnog opadanja državne moći uslijed borbi za vlast i anarhije.



1582. godine umro je španjolski vojskovođa i državnik vojvoda od Albe. Ime mu je bilo Fernando Álvarez de Toledo y Pimentel. Vojvoda od Albe bio je glavni službenik cara Karla V. iz dinastije Habsburg, jednog od najmoćnijih vladara u povijesti Europe. Naime, Karlo V. okupio je u svojoj osobi vlast nad golemim dijelom Europe i postao je jednim od glavnih branitelja katoličanstva u doba naleta protestantizma i Turaka Osmanlija. Sličnu je ulogu naslijedio Karlov sin – španjolski kralj Filip II. Habsburški. Vojvoda od Albe bio je u službi obaju tih vladara, i to kao najviši dvorski dužnosnik – veliki majordom (španj. mayordomo mayor). Napomenimo, Fernando Álvarez de Toledo y Pimentel bio je kronološki treći po redu vojvoda od Albe (u španjolskoj se nositelji aristokratskih titula označavaju rednim brojevima). Današnji vojvoda od Albe 19. je po redu nositelj te titule.
Osim spomenute dvorske funkcije, držao je treći vojvoda od Albe čitav niz guvernerskih funkcija po različitim dijelovima habsburškog imperija. Tako je bio potkralj Napulja, guverner Milana, potkralj Portugala i guverner Nizozemske. Osobito je bio moćan kao vrhovni vojni zapovjednik, na bojištima od sjeverne Afrike preko Portugala pa do Nizozemske. Poznat je i kao Veliki vojvoda od Albe (španj. Gran Duque de Alba). Ipak, napomenimo da je na nizozemskim područjima ostao vrlo omražen zbog pokušaja nasilnog gušenja pokreta Nizozemaca za osamostaljenjem od španjolske vlasti. Vojvoda od Albe umro je na današnji dan u Lisabonu, glavnom gradu Portugala, kao tamošnji potkralj.
Dinastija vojvoda od Albe postala je jednom od najuglednijih aristokratskih kuća u cijeloj Europi (utjecajni su čak i danas). Dapače, moglo bi se zaključiti da su vojvode od Albe svojedobno bili možda i najmoćniji europski aristokrati nevladarskog ranga.




1897. godine osnovan je Belo Horizonte, prvi planski izgrađeni grad u Brazilu. Do danas je taj grad toliko narastao da, zajedno sa svojom okolicom, čini treću najveću metropolitsku regiju u Brazilu (odmah iza Sao Paula i Rio de Janeira). Belo Horizonte je glavni grad brazilske savezne države Minas Gerais, jedne od najvažnijih u Brazilu. Naime, Minas Gerais vodeća je brazilska država po proizvodnji kave i mlijeka, a ujedno je i država s najvećim brojem gradova.
Bivša brazilska predsjednica Dilma Rousseff rođena je u Belo Horizonteu, a država Minas Gerais dala je općenito najveći broj predsjednika kroz brazilsku povijest. Ime grada Belo Horizontea na portugalskom jeziku znači lijep horizont. Interesantna činjenica je da je oko 30 % stanovnika toga grada talijanskog podrijetla.
Belo Horizonte nastao je kao planirani grad, s pravilnom mrežom ulica. Njegovo planiranje imalo je sličnosti s planiranjem američkog glavnog grada Washingtona. I brazilski glavni grad Brasília nastao je kao planirani grad, no znatno kasnije (Belo Horizonte utemejen je 1897. godine, a Brasília tek 1960. godine).




Organizacija UNICEF osnovana je 11. prosinca 1946. godine. Ime joj je izvorno glasilo United Nations International Children’s Emergency Fund (hrv. Međunarodni hitni fond Ujedinjenih naroda za djecu), čime je i nastala kratica UNICEF. Premda je 1953. ime fonda promijenjeno u United Nations Children’s Fund , ipak je zadržana stara kratica.
Organizaciju je osnovala Opća skupština Ujedinjenih naroda s ciljem hitne pomoći djeci nakon Drugog svjetskog rata. Naime, zemlje koje su prošle kroz taj rat bile su 1946. godine još uvijek znatnim dijelom u ruševinama. Cilj UNICEF-a bio je osiguravanje hrane, odjeće i medicinskog materijala za djecu u ratom pogođenim državama, osobito u Europi. Tijekom prvih godina UNICEF je za 112 milijuna dolara opskrbio oko 5.000.000 djece odjećom i cjepivom protiv tuberkuloze. Uložena su sredstva i u pogone za obradu mlijeka, te u sustave za distribuciju mlijeka i mliječnih proizvoda. Osiguravani su i dnevni dodatni obroci za milijune djece.
Prvi izvršni direktor UNICEF-a bio je Maurice Pate, koji je stekao velik ugled zbog svog djelovanja.



Jedna od najboljih cesta Austro-Ugarske Monarhije bila je slavna Lujzijana (također Lujzinska cesta i Via Ludovicea) koja spaja Rijeku i Karlovac, s odvojkom od Gornjega Jelenja preko Meje do Bakra. Cesta je duga 141 kilometar, a ime je dobila po Mariji Lujzi, kćeri cara Franje I. Habsburški.
Glavni pobornik gradnje ceste bio je biskup i prethodnik hrvatskog narodnog preporoda Maksimilijan Vrhovac koji je aktivno radio na podizanju hrvatskog gospodarstva. Samu izgradnju ceste financiralo je i kasnije njom upravljalo dioničko društvo. Lujzijanu je projektirao, i nadgledao njezinu izgradnju, podmaršal Filip Vukasović. Početak gradnje bio je 1803. godine. Izgrađena je s kolnikom širine 8,2 metra, uzdužnim nagibima uglavnom manjima od 4 %, te s kvalitetnim kamenim mostovima i podziđem.
Lujzijana je svečano puštena u promet 11. prosinca 1811. godine nakon čega je na značenju izgubila starija Karolinska cesta. Moderna za svoje doba, cesta je zadovoljavala potrebe ondašnje trgovine te rastuće manufakturne i industrijske proizvodnje i pritom potaknula razvoj prostora i naseljâ uzduž ceste.
Lujzinska cesta podržavljena je 1881. godine kad se promet već bio smanjio zbog sve većeg značenja željeznice. Rekonstruirana je 1910., dio kroz Delnice asfaltiran je 1940., a za Drugog svjetskog rata i dio od Rijeke do Grobnika. Do kraja 1955. asfaltirana je gotovo cijela cesta (osim dijelova na kojima je ugrađena kamena kocka).
Danas je veći dio cestovnoga prometa između Karlovca i Rijeke preuzela suvremena cesta položena južno od Lujzinske, dovršena 2004.




Llywelyn ap Gruffudd, posljednji nezavisni princ Welsa, ubijen je 11. prosinca 1282. godine. Nakon njegove smrti engleski kralj Edward I. osvojio je u potpunosti Wels i proglasio je svog sina Edwarda princom od Welsa. Od tog vremena na dalje svi engleski prestolonasljednici nose tu titulu, sve do današnjeg dana.
Llywelyn ap Gruffudd vladao je u punom smislu samo nad sjevernim dijelom Welsa, jer je ostatak velškog teritorija već otprije bio pod okupacijom engleskih snaga. U svakom slučaju, Llywelynova je vlast predstavljala posljednje uporište velške nezavisnosti. Potjecao je iz duge linije velških vladara, koje su u prošlosti nazivali i kraljevima Welsa. Llywelynovu se dinastiju unatrag može pratiti stotinama godina.
Englezi su zahvaljujući izdaji iz velških redova napali Llywelyna ap Gruffudda i njegovu pratnju, dok je pokušavao skupiti podršku u srednjem i južnom Welsu. Bitka se odigrala kod Orewina, a tijekom nje Llywelyn je srušen s konja i teško ranjen. Na kraju su ga ubili i odrubili mu glavu. Odrubljena glava završila je u Londonu gdje je izložena na gradskom stupu srama. Nakon njegove smrti Velšani su izgubili moral za daljnju borbu te su 1283. godine i konačno poraženi i otad priznaju Englesku krunu.
Inače, Wels je bio jedno od posljednjih uporišta ostatka keltskog stanovništva u Velikoj Britaniji, za razliku od Engleske, koja je velikim dijelom bila izložena provalama germanskih, vikinških i normanskih osvajača.


1618. godine potpisan je Mir u Dywilinu, kojim je Poljska postigla svoj najveći opseg u povijesti. Mir je potpisan nakon Poljsko-ruskog rata, koji je trajao od 1605. do 1618. godine, a u kojem se Poljska pokazala nadmoćnom (Rusko Carstvo jedva je sačuvalo svoju nezavisnost).
Mirom u Dywilinu poljske granice proširene su na istok sve do područja bliskih Moskvi. Poljska je, primjerice, dobila važni ruski grad Smolensk, kao i područje današnje sjeverne Ukrajine. Površina Poljskog Kraljevstva nakon potpisivanja Mira u Dywilinu približila se jednom milijunu četvornih kilometara (stotinu milijuna hektara), što je preko tri puta više od površine današnje Republike Poljske. Poljska je u tom svom najvećem opsegu obuhvaćala veći dio današnjih europskih država Litve, Latvije, Estonije, Ukrajine, Poljske i Bjelorusije, pa i znatne dijelove današnje Ruske Federacije.
Poljski kralj u razdoblju tog najvećeg opsega države bio je moćni Sigismund III. Vasa, pripadnik švedske dinastije Vasa (on je do 1599. godine bio i kralj Švedske). Njegov sin Vladislav IV. Vasa čak je i nakon potpisivanja Mira u Dywilinu odbijao odreći se titule ruskog cara (na taj su ga položaj bili izabrali ruski boljari još 1610. godine)

[kreja]

12.12.



1913. godine umro je etiopski car Menelik II. – jedan od najmoćnijih vladara u etiopskoj povijesti 19. i 20. stoljeća. Pripadao je slavnoj Salomonskoj dinastiji, koja je prema predaji podrijetlo vukla od biblijskog kralja Salomona i kraljice od Sabe. Menelik II. isprva je bio kralj područja zvanog Šoa, u srcu današnje Etiopije, gdje se nalazi i aktualni etiopski glavni grad Adis Abeba. Svojim osvajanjima Menelik II. proširio je područje vladanja, tako da je imao vlast nad područjem većim čak i od današnje države Etiopije. Ipak, kasnije je Eritreju prepustio Talijanima, a Džibuti Francuzima.
Menelik II. nosio je naslov Nəgusä Nägäst što se obično prevodi kao car Etiopije, a na lokalnom jeziku znači otprilike „kralj kraljeva“ ili „vladar vladara“. Menelik II. bio je rođak kasnijeg poznatog cara Haile Selasija. Naime, otac Haile Selasija – Ras Makonnen – bio je bratić Menelika II. po ženskoj liniji.
Kao car Etiopije, Menelik II. otvorio je svoju državu prema Zapadu, nastojeći modernizirati zemlju. Neki nazivaju Menelika II. „ocem suvremene Etiopije“. Zanimljivo je da je sklapao prijateljstva čak sa Carskom Rusijom, iz koje je dobivao savjetnike i volontere. Osobito je neobičan navod da je, nakon pobjede nad Talijanima koji su pokušavali kolonizirati Etiopiju, Menelik II. navodnio zarobljene Talijane držao kao neku vrstu robova. Time je nastao paradoks da je u doba vrhunca europskog kolonijalizma u Africi jedan tamnoputi vladar imao bijele robove.



Dana 12. prosinca obilježava se godišnjica smrti slavnog Augusta Šenoe. Umro je u Zagrebu sa samo 43 godine života, od komplikacije upale pluća. Tu je bolest dobio, po svemu sudeći, uslijed velikog naprezanja prilikom pomaganja u procjeni i otklanjanju šteta nastalih nakon velikog potresa u Zagrebu 1880. godine. Naime, u to je vrijeme bio gradski senator i aktivno se angažirao u poslovima vezanim uz grad Zagreb.
Šenoa je u Zagrebu i rođen, kao sin Aloisa Schönoe, po narodnosti Nijemca iz Češke, koji se doselio u Zagreb i postao slastičar zagrebačkog biskupa. Šenoina majka zvala se Terezija i bila je Slovakinja plemićkog porijekla. Osim što je bio romanopisac, August Šenoa bio je i ravnatelj i dramaturg Hrvatskog zemaljskog kazališta (preteče HNK), te urednik časopisa Vijenac.
Oženio se turopoljskom plemkinjom Slavom Ištvanić. Sin Milan Šenoa također se okušao u pisanju povijesnih romana, a napisao je i biografiju svog oca. Drugi sin Branko bio je poznati slikar, scenograf i kazališni intendant. August Šenoa umro je prerano, ostavivši za sobom natuknice za čak 40-tak nikada napisanih romana i pripovijesti. Bio je to veliki gubitak za hrvatsku književnost i za grad Zagreb.



1861. godine rođen je u selu Valentinovo, u Hrvatskom zagorju, književnik Janko Leskovar. Školovao se za učitelja, a nakon završetka naobrazbe počeo je raditi kao učitelj po školama diljem Hrvatske. Prvo radno mjesto bilo mu je u Valpovu, gdje se nalazio dvorac i veleposjed bogate barunske obitelji Prandau, za koju je i radio. Ondje se Leskovar upoznao s lokalnom djevojkom Terezijom. Ona je bila razmjerno niska podrijetla, a barun Prandau nije odobravao tu vezu. Ipak, Leskovar se oženio Terezijom, a zbog toga je izbio sukob između njega i baruna.
Književne radoveLeskovar je objavljivao samotijekom 15-ak godina,a u njima je bio zaokupljen psihološkom analizom likova naglašeno nezainteresiranih ili nesposobnih za životnu borbu. U književnosti se javio kao tridesetogodišnjak svojom novelom Misao na vječnost, nakon koje objavljuje još dvije pripovijesti – Katastrofa i Poslije nesreće. Kasnije piše i svoje jedine romane – Propali dvori, Sjene ljubavi te pripovijest Kraljica zemlje.
Leskovar je više puta mijenjao radno mjesto, radeći kao učitelj od Slavonije do Hrvatskog zagorja i Karlovca. Godine 1906. došao je u Zagreb, a zatim je od 1914. do 1949. godine većinom živio u Valentinovu, gdje je i preminuo.
Kao zanimljivost navest ćemo da se po njemu nazivatip književnog lika – leskovarac – koji obilježava junaka sklonog povratku u prošlost, stalnom razmišljanju i sjećanju na događaje koji završavaju tragično.



1714. godine rođen je bogati knez Nikola I. Josip Esterházy. Bio je najveći pojedinačni velikaški zemljoposjednik u cijelom Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu. Dapače, zasigurno je bio i među najbogatijim pojedincima u čitavoj Habsburškoj Monarhiji. Neki su navodili da je bio bogatiji i od samog cara u Beču, a općenito je obitelj Esterházy bila među najbogatijim aristokratskim obiteljima u Europi.
Postoje procjene da je obitelj Esterházy posjedovala čak oko 388,500 hektara zemljišta. Zanimljivo je da je od glavnine zemljišta bio formiran tzv. majorat, kojeg je nasljeđivao samo najstariji sin. Time se željelo spriječiti usitnjavanje posjeda uzastopnim nasljeđivanjem. Samo je najstariji sin, vlasnik majorata, nasljeđivao titulu kneza (njem. Fürst), dok je većina članova obitelji imala samo grofovsku titulu.
Nikola I. Josip Esterházy naslijedio je majorat i kneževsku titulu 1762. godine i ostao je knezom sve do svoje smrti 1790. godine. Dobio je nadimak Veličanstveni (njem. der Prachtliebende) zbog svoje sklonosti prema rastrošnosti i luksuzu. Sagradio je najveći velikaški dvorac u cijelom Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu – dvorac Esterházu u mjestu Fertőd na sjeverozapadu današnje Mađarske. Taj golemi dvorac, koji nazivaju i mađarskim Versaillesom nalazi se samo oko osam kilometara od današnje mađarsko-austrijske granice, tako da je bliži Beču nego Budimpešti.
Knez Nikola I. Josip Esterházy poznat je po tome što je zapošljavao znamenitog skladatelja Josepha Haydna. Postoji teorija da je Haydn bio hrvatskog podrijetla (tamošnje područje u blizini mađarsko-austrijske granice uvelike je naseljeno Gradišćanskim Hrvatima). Knez Nikola I. Josip umro je 28. rujna 1790. godine.



Početkom 17. stoljeća Francuskom je vladao Henrik IV., prvi francuski kralj iz dinastije Bourbon. Njegov stručnjak za financije, Charles Paulet, dosjetio se novog poreza koji je prema njemu nazvan Paulette. Uveden je 12.12.1604. godine. Porez su plaćali državni službenici zaposleni na sudovima.
Ako je netko kupio radno mjesto sudca, odvjetnika ili pravnika, morao je godišnje plaćati kralju jednu šezdesetinu prihoda. Uplata se morala izvršiti između 1. siječnja i 15. veljače. Ako nisu platili, kralj je mogao prodati taj položaj nekom drugom. Zakon je predviđao i mogućnost davanja kupljenog položaja u nasljedstvo, ali je formalno to trebalo definirati najmanje 40 dana prije smrti. U suprotnom je radno mjesto opet mogao prodati kralj.
Pravi razlog uvođenja još jednog poreza bili su troškovi ratovanja. Porez Paulette ukinut je nakon Francuske revolucije.



Bitka kod Ninive odigrala se 12. prosinca 627. godine i bila je odlučujuća bitka teškog rata između Istočnog Carstva i Sasanida, koji je trajao 603. – 628. godine. Sasanidi su perzijska dinastija, čiji su članovi vladali Perzijom (226. – 651.). Ova je bitka bila vrhunac pohoda na Perziju istočnorimskog cara Heraklija.
Heraklije je već u travnju 622. napustio Konstatinopol i krenuo na dug put prema Perzijskom Carstvu. Nakon propasti opsade Konstantinopola 626. i početka snažnih turskih napada na sasanidsku sjevernu granicu, perzijske su trupe izgubile prednost. U rujnu 627. marširala je istočnorimska vojska prema jugu. Heraklije je iznenadio Sasanide ovim odvažnim pohodom tako što nisu mogli pravovremeno prebaciti dovoljno trupa prema sjeveru. Heraklije je kampirao 1. prosinca uz ruševine Ninive i prešao Veliki Zap, rukavac Tigrisa. Odande je planirao zauzeti ljetnu rezideciju Kosrausa II. kako bi u konačnici umarširao u glavni grad Ktesifon, što se nije dogodilo.
Sasanidi nisu mogli spriječiti Heraklija da prijeđe rijeku, ali su mu prepriječili put na prema jugu. Krenuo je povlačiti se, kako bi naveo Sasanide da se odmaknu od Tigrisa i dođu na otvoreno polje. Manevar je uspio i 12. prosinca došlo je do bitke blizu Ninive, a sasanidski je general još čekao pojačanje. Ne zna se koliko je vojnika sudjelovalo.
Žestoke su borbe vodile na otvorenom polju. Na kraju je poginuo sasanidski general i Perzijci su izgubili bitku. Ovo je bila posljednja bitka dviju moćnih kasnoantičkih sila. Godine 630. sklopili su Istočno Rimsko Carstvo i Perzijsko Carstvo mir.




1588. umro je španjolski admiral Álvaro de Bazán, markiz de Santa Cruz. Rodio se 1526. godine u Granadi, gradu koji su Španjolci osvojili od muslimana samo 30-ak godina prije njegovog rođenja. Njegov otac bio je visokopozicionirani vojni i mornarički zapovjednik, koji je dospio do položaja vrhovnog zapovjednika pomorskih snaga (šp. Capitán-General del mar océano). Zanimljivo je da je i Álvaro de Bazán dospio do istog položaja, a dana mu je i novostvorena aristokratska titula markiz de Santa Cruz (šp. Marqués de Santa Cruz). Ta se titula održala u Španjolskoj sve do danas i nosi je njegov potomak – Álvaro Fernández-Villaverde y Silva – kao 15. markiz de Santa Cruz.
Admirala Álvara de Bazána spomenuo je i slavni Miguel de Cervantes, koji ga je opisao kao “nikad pobijeđenog kapetana”. Doista, o admiralu Álvaru de Bazánu postoji legenda da nikada nije bio pobijeđen u bitki tijekom svoje dugogodišnje karijere. Zanimljivo je da po tom admiralu danas naziv nosi suvremena klasa španjolskih ratnih brodova – fregate klase Álvaro de Bazán – čija se pojedinačna cijena približava milijardi dolara.



Na današnji je dan hrvatsko-ugarski kralj Žigmund osnovao Red zmajskih vitezova 1408. godine. Red je isprva imao 21 člana, sve odreda iz visokog plemstva. Među članovima bio je hrvatski ban grof Herman Celjski, koji je bio otac Žigmundove supruge kraljice Barbare Celjske. Član reda bio je i Hermanov sin Fridrik Celjski, poznat po nedopuštenoj vezi s Veronikom Desinićkom. Kasnije je članom reda postao i splitski herceg (vojvoda) Hrvoje Vukčić Hrvatinić i vlaški vladar Vlad Tepeš, poznat kao Drakula. Zanimljivo je da je Drakula i dobio ime po Redu zmaja, jer Drac na rumunjskom znači zmaj. Koliko je red bio cijenjen u Europi govori činjenica da je član reda bio i engleski kralj Henrik V., poznat po svojem osvajanju Francuske nakon trijumfa u bitki kod Azincourta.



1911. godine objavljena je odluka o preseljenju u Delhi glavnog grada Indije pod britanskom kolonijalnom vlasti. Odluka je izazvala prilično iznenađenje jer je donesena unutar zatvorenih britanskih kolonijalnih krugova. Do tada je Calcutta stoljećima bila središte britanske vlasti u Indiji, a u njoj je stolovao i britanski potkralj Indije. Taj se vrhovni upravni aparat odlukom iz 1911. godine preselio u Delhi.
Postojao je čitav niz razloga za preseljenje glavnog grada Indije iz Calcutte u Delhi. Između ostaloga, Delhi je imao klimu prihvatljiviju za Europljane, bio je bliži zimskoj potkraljevskoj rezidenciji u Simli (na obroncima Himalaje), a bio je i manje udaljen od Bombaja i Karačija (važnih trgovačkih središta). Političkih razloga također je bilo mnogo. Primjerice, Calcutta se nalazila u Bengalu, području na kojem se miješao utjecaj muslimanskog i hinduističkog stanovništva, što nije prolazilo bez problema. Prijenosom glavnog grada Delhi je postao prijestolnicom britanskih potkraljeva, za koje je ondje sagrađena golema palača (danas ta palača služi kao rezidencija predsjednika Indije).



Grad Maarat an-Numan nalazi se u zapadnoj Siriji. Na tom mjestu nalazilo se antičko naselje Arra, koje su u 5. stoljeću osvojili Bizantinci (u gradu su očuvani brojni podni mozaici), a u 7. stoljeću Arapi. Naselje je postalo bogati trgovački centar okružen vrtovima.
Maarat je osvojen u sklopu Prvog križarskog rata, što je povezano s osvajanjem Antiohije jer se upravo tamo nalazila križarska vojska. Zima 1097./1098. uhvatila je križare nespremne, odnosno bez dovoljno odjeće, namirnica i smještaja. Stoga su pljačkali po okolici, a kad je i u okolnim mjestima ponestalo hrane, počeli su jesti magarce, konje, pse i manje sisavce. Neki su kroničari zapisali da su križari kuhali čak i potplate od cipela, nosili poderanu odjeću i nisu imali krov nad glavom.
Franački kroničar Albert von Aachen zapisao je: “Ovi naši nisu se libili jesti ne samo ubijene Turke i Saracene nego su jeli i pse.” Na jednom od pljačkaških pohoda križari su stigli 27. studenog 1098. u Maarat i počeli zaposjedati grad. Nakon što je stiglo pojačanje, 12. prosinca jurišali su na grad i opljačkali ga. Pobili su sve muškarce u gradu, a žene i djecu prodali u roblje. Nažalost, ovakav masakr nije bio jedini slučaj, pogotovo u Prvom križarskom ratu. Kroničar Albert von Aachen također je zapisao: “Sramotno je izvještavati, što su kroničari čuli i čemu su svjedočili
Ovi su događaji ostavili snažan negativan dojam na Bliskom Istoku. Križari su stekli glas posebno okrutne i barbarske vojske u borbi protiv islama, Židova i pravoslavaca te ih i danas u nekim dijelovima Bliskog istoka naziva kanibalima.



Na današnji dan počastio je papa Leon X. našu obranu od Turaka Osmanlija time što je nazvao Hrvatsku “štitom i predziđem kršćanstva”. Papa je to učinio pred zborom kardinala u Rimu, prilikom prijema hrvatskog poslanika Tome Nigera, koji je donosio zastrašujuće vijesti o turskim napredovanjima. Naime, bilo je to doba snažnog pritiska Turaka na Dalmaciju, kad se činilo da bi cijela ta pokrajina mogla pasti pod tursku vlast, kao što se to ranije dogodilo s Bosnom.
Hrvatski su poslanici tih godina uporno obilazili europske dvorove pokušavajući ishoditi pomoć od stranih vladara. Na stranim su dvorovima s izrazitim žarom iznosili emocionalne govore, pomoću kojih su pokušavali uvjeriti tamošnje moćnike u teško stanje u našim krajevima. Ti su govori bili uredno saslušani, ali odaziv, nažalost, nije bio velik. Europski su vladari bili uglavnom zauzeti vlastitim unutarnjim problemima i međusobnim sukobima. Pomoć u obliku financiranja bila je uglavnom skromna.
Papa Leon X. bio je zanimljiva povijesna osoba. Rođen je u iznimno bogatoj i slavnoj obitelji Medici, koja je u to doba vladala Firencom. Primio je kvalitetno obrazovanje i smatran je učenim humanistom. Naročito se zanimao za umjetnost, pa je zapošljavao slavnog Rafaela, a u njegovo su vrijeme u Rimu živjeli i Leonardo da Vinci i Michelangelo Buonarotti. Papa se dopisivao i sa slavnim Erazmom Rotterdamskim.
Leon X. pokušavao je Hrvatskoj pomoći na više načina, i nije se radilo samo o moralnoj potpori poput navedenog nazivanja Hrvatske “štitom i predziđem kršćanstva”. Papa je pokušao organizirati križarski rat europskih vladara protiv Turaka. Po tom su planu njemački car i francuski kralj trebali povesti kršćansku kopnenu vojsku, dok bi Španjolska i Engleska osigurale ratnu flotu. Zbog razjedinjenosti europskih vladara plan nije uspio. Ipak, Leon X. poslao je 30 000 dukata za obranu od Turaka.



1964. godine Jomo Kennyata postao je prvim predsjednikom u povijesti Kenije. Odigrao je ključnu ulogu u procesu ostvarenja kenijske nezavisnosti od britanskog kolonijalnog imperija. Naime, područje današnje Kenije bilo je dugo vremena pod britanskom vlasti, a nosilo je naziv Britanske Istočne Afrike (engl. British East Africa).
Kenija je nezavisnost od Velike Britanije dobila 1963. godine, no isprva je ostala monarhijom pod britanskom kraljicom Elizabetom II. (slično kao i Australija, Kanada i mnoge druge države). Jomo Kennyata bio je u takvom sustavu premijer Kenije tj. predsjednik tamošnje vlade. Ipak, godinu dana nakon proglašenja nezavisnosti Kenija je postala republikom, što znači da je kraljica Elizabeta II. izgubila poziciju šefa države. Jomo Kennyata postao je tada predsjednikom Kenije, a sukladno tome i njenim novim šefom države. Budući da je u Keniju uveden predsjednički sustav po kojem je predsjednik države ujedno i na čelu vlade, Kennyata je zadržao položaj šefa vlade (oba ta položaja u svojoj osobi ujedinjuju redovito i predsjednici Sjedinjenih Američkih Država). Kennyata je na predsjedničkom položaju ostao zatim sve do svoje smrti u kolovozu 1978. godine (ukupno tijekom gotovo 14 godina).




1712. godine rođen je princ Karlo Aleksandar Lotarinški, jedan od svojedobno glavnih vojskovođa Habsburške Monarhije. Pripadao je dinastiji koja je još od srednjeg vijeka vladala Lotaringijom, strateški važnim područjem na granici između francuskih i njemačkih zemalja.
Stariji brat princa Karla Aleksandra bio je vojvoda Franjo Karlo Lotarinški, suprug znamenite carice Marije Terezije. Zbog te je povezanosti s carskom obitelji Habsburg princ Karlo Aleksandar mogao računati na najviše upravne i zapovjedne položaje u Habsburškoj Monarhiji. Dobio je čin feldmaršala i položaj guvernera habsburških posjeda na području današnje Belgije. Svojim vjenčanjem s jedinom živućom sestrom carice Marije Terezije, nadvojvotkinjom Marijom Anom, dodatno je učvrstio svoj položaj pri vrhu carske dinastije.
Premda se nije osobito proslavio na bojištima, smatran je razmjerno dobrim guvernerom belgijskih područja, koja su pod njim doživjela gospodarski i kulturni uspon. Bio je na guvernerskom položaju u tzv. Austrijskoj Nizozemskoj (današnjoj Belgiji) tijekom vrlo dugog vremenskog razdoblja, od 1744. pa sve do 1780. godine. Dapače, 1761. godine postao je i velikim meštrom Teutonskog viteškog reda, što je bio moćan položaj na području Svetog Rimskog Carstva. Princ Karlo Aleksandar Lotarinški preminuo je 1780. godine u gradu Tervurenu, u dobi od 67 godina.



1915. godine vojskovođa i političar Yuan Shikai proglašen je kineskim carem. Prethodno je on bio predsjednik Kine, koja je republikom bila proglašena još 1912. godine (ukidanjem carstva dinastije Qing). Yuan Shikai s predsjedničke funkcije preuzeo je carsku titulu, u manevru koji nisu, na njegovu žalost, priznali svi čimbenici u Kini, a ni oni u inozemstvu. Sličnu stvar napravio je francuski predsjednik Louis-Napoléon Bonaparte, nećak Napoleona Bonapartea, koji se proglasio carem pod imenom Napoleon III. (za razliku od Yuana Shikaia njegovo su carsko proglašenje priznali i Francuzi i stranci, izuzevši manje skupine nezadovoljnika). Navodno je ubrzo nakon proglašenja carem Yuan Shikai naručio luksuzni porculanski set za objedovanje od čak 40.000 dijelova te dva carska ruha po visokoj cijeni. Postao je vrlo nepopularnim, tako da je već sljedeće godine morao odstupiti. Preminuo je od bolesti već u lipnju 1916. godine, u dobi od samo 56 godina.


https://povijest.hr

[kreja]

13.12.



1920. godine osnovana je kompanija Haribo, jedan od najpoznatijih njemačkih proizvođača slatkiša, čiji se godišnji prihodi mjere u milijardama dolara. Haribo je u svojoj dugoj povijesti uspio stvoriti ugledan brand, slavan po gumenim bombonima.



1721. godine umro je Alexander Selkirk, pomorac kojeg se načelno smatra glavnom inspiracijom za lik Robinsona Crusoea. Naime, Daniel Defoe, autor romana o Robinsonu Crusoeu, poznavao je pripovijesti o Selkirkovom usamljenom boravku na nenaseljenom otoku u Tihom oceanu i prenio je te elemente u svoj roman.
Otok na kojem je Alexander Selkirk proboravio niz godina nalazi se oko 670 kilometara zapadno od obale Čilea, u Otočju Juan Fernández. Zanimljivo je da su Čileanci bili toliko sigurni u poveznicu Selkirka s Robinsonom da su tom otoku 1966. godine dali službeno ime „Otok Robinson Crusoe“ (španj. Isla Robinson Crusoe).
Alexander Selkirk rođen je u Škotskoj 1676. godine. Bio je suvremenik Isaaca Newtona, Antonija Vivaldija, sv. Ljudevita (Louisa) Montfortskog, Johanna Sebastiana Bacha i ruskog cara Petra Velikog. Već u mladosti počeo se Selkirk baviti gusarenjem. Godine 1704., za vrijeme jednog putovanja po Tihom oceanu, brod na kojem se Selkirk nalazio postao je upitne sposobnosti za plovidbu pa je on odlučio radije ostati na obližnjem otoku (spomenuti otok u Otočju Juan Fernández) nego riskirati život. Na tom je otoku zatim usamljen proveo više od četiri godine, prehranjujući se morskim životinjama, lokalnim kozama i ostalom hranom koju je mogao pronaći. Kad mu se istrošila odjeća, napravio si je novu od kozjih koža. Za vrijeme tog boravka čitanje Biblije pružalo mu je veliku utjehu. Spašen je tek 1709. godine, kad je jedan britanski brod pristao na njegov otok.
Zanimljivo je pogledati kolika je bila stvarna veličina otoka na kojem je boravio Selkirk (današnji Otok Robinson Crusoe). Naime, taj otok ima površinu od 47.94 četvornih kilometara (otprilike kao hrvatski otok Šolta), a najveća mu je duljina oko 16.5 kilometara. Nakon što je spašen s tog otoka, Alexander Selkirk poživio je još dvanaestak godina, uglavnom se baveći pomorstvom. Umro je na današnji dan od žute groznice kod afričke obale (vjerojatno u blizini današnje afričke države Gane). Sahranjen je na moru, a u trenutku smrti imao je oko 45 godina života.



Često se dogodilo u povijesti europskih jezika da je za njihov razvoj i moderni pristup bio ključan neki tiskani list ili časopis. Tako je prekretnicu u švedskom jeziku postavio tjednik Švedski Argus. U grčkoj mitologiji Argus je bio div sa sto očiju. Polovica očiju bila je uvijek budna. Tjednik je počeo izlaziti na današnji dan 1732. godine. Izlazio je samo dvije godine, ali je 1754. u cijelosti ponovno izdan.
Prvo je izdanje izašlo anonimno, no poslije se spisatelj i povjesničar Olof von Dalin ipak potpisivao. Premda je primjerak Švedskog Argusa sadržavao samo šest do 10 stranica, sadržaj je bio vrlo kvalitetan. Tjednik pun humora i satire na temu politike, gospodarstva, morala i religije nitko više nije mogao nadići.
Olof von Dalin pokušavao je zabaviti čitatelja, ali i podučiti ga te potaknuti na razmišljanje. U 18. stoljeću građanstvo je u Švedskoj već bilo dovoljno jako da se odmakne od elite velikaša i crkve te stvori poseban, snažan i sve obrazovaniji sloj. Prosvijećeni građani rugali su se vladajućima i kritizirali ih.
Švedski Argus odlikuje se jednostavnim jezikom, odnosno uporabom modernih riječi i gramatičkih oblika. Utjecaj ovog tjednika je bio toliko golem da je označio prekretnicu između zastarjelog i modernog švedskog jezika. Zbog nevjerojatnog uspjeha Švedskog Argusa urednik Olof von Dalin promaknut je od kraljevskog knjižničara u kraljevskog savjetnika.



1294. godine dogodio jedan od rijetkih slučajeva u povijesti da je neki papa svojevoljno dao ostavku. Zanimljiv je način na koji je Celestin V. uopće postao papa. Naime, nakon smrti posljednjeg pape kardinali više od dvije godine nisu mogli odlučiti koga će izabrati za novog poglavara Katoličke crkve. U to vrijeme još nije postojao ustaljeni običaj održavanja konklave po kojoj bi kardinali bili zaključani sve dok ne izaberu novog papu. Pietro da Morrone bio je poznati pustinjak na glasu svetosti, koji je živio asketskim životom na području Abruzza. On je upozorio kardinale da će ih stići Božja kazna ako ubrzo ne izaberu papu. Kad su kardinali to čuli odlučili su izabrati upravo tog pustinjaka. On je vrlo nerado primio vijest o svom izboru jer je želio nastaviti živjeti asketskim životom. Bil su potrebna dvojica kraljeva i nadbiskup Lyona da ga nagovore da ipak prihvati papinstvo. Uzeo je ime Celestin V. (red koji je prije osnovao kao pustinjak dobio je po njemu ime celestinci). Jedna od odredbi koje je donio bila je obveza zatvaranja kardinala u konklavu, kako bi se izbjeglo odugovlačenje s izborom u budućnosti. Papinstvo mu nije odgovaralo pa je donio odredbu po kojoj papa može abdicirati, a to je zatim sam i učinio, nakon svega 5 mjeseci i 9 dana vladanja. Želio se vratiti pustinjačkom životu. Sedamnaest godina nakon smrti proglašen je svecem.



Papa Siksto V., koji je na papinskoj stolici bio od 1585. do 1590. godine, rođen je 13. prosinca 1521. godine. Pretpostavlja se da je bio hrvatskog podrijetla, premda se rodio u Italiji. Rođeno ime bilo mu je Felice Peretti, a postao je svećenikom 1547. godine. Bio je franjevac, i to pripadnik Reda franjevaca konventualaca. S vremenom je postao i generalni poglavar tog reda. Za biskupa je posvećen 1567. godine, u dobi od 45 godina. Kardinalom je imenovan 1570., a papom je postao 1585. godine (u 65. godini).
Kao papa, Siksto V. reorganizirao je Papinsku kuriju definiranjem 15 kongregacija za različite crkvene poslove i upravu. Ograničio je broj kardinala na fiksnih 70. Osnovao je i hrvatsku crkvu sv. Jeronima u Rimu, kao i kaptol uz nju, namijenjen svećenicima s naših prostora. To je bila jezgra današnjeg Papinskog hrvatskog zavoda Svetog Jeronima u Rimu.
Siksto V. bio je izvanredno aktivan papa, koji je uspio realizirati mnoge projekte, a imao je također i velike ambicije koje su ostale neizvršene zbog njegove smrti nakon samo pet godina pontifikata. Upravo u njegovo doba podignut je znameniti obelisk u središtu Trga svetog Petra u Vatikanu.
Ukupno je imenovao 33 nova kardinala, a među njima jedan je, kao jedan od rijetkih stranaca (ljudi rođenih izvan Italije) bio Juraj Drašković iz Hrvatske, nekadašnji zagrebački biskup i hrvatski ban. Papa Siksto V. umro je u 70. godini u Rimu.



1959. održani su na Cipru prvi predsjednički izbori u povijesti te zemlje. Na njima je pobijedio pravoslavni arhiepiskop Makarije, koji je time postao i prvi predsjednik Cipra. Makarije je do danas ostao jedan od rijetkih demokratski izabranih predsjednika u povijesti svijeta koji su bili ujedno visoki članovi crkvene hijerarhije.
Arhiepiskop Makarije rođen je na Cipru 1913. godine, u doba kad je taj otok bio pod protektoratom Velike Britanije, premda formalno u sastavu Osmanskog Carstva. Makarije je postao pravoslavni svećenik, a s vremenom je izabran za episkopa (pravoslavni naziv za biskupe). Godine 1950. Makarije je izabran za arhiepiskopa Ciparske pravoslavne crkve. Titula arhiepiskop označava nadbiskupa u pravoslavlju, a Ciparska pravoslavna crkva autokefalna je, što znači da je samostalna, tj. da ne ovisi o nekoj drugoj Crkvi. Kao arhiepiskop autokefalne Crkve, Makarije je imao velik utjecaj, i to ne samo na vjerskom, nego i na etničkom planu (među Grcima na Cipru).
Na predsjedničkim izborima Makarije je dobio 66,8 % glasova. Funkciju predsjednika preuzeo je sljedeće (1960.) godine. Bio je predsjednik Cipra tijekom gotovo 17 godina.



1577. engleski moreplovac i dvoranin Francis Drake isplovio je na putovanje oko svijeta. Radilo se o drugom poznatom oplovljivanju svijeta u povijesti uopće, nakon onoga koje je započeo Ferdinand Magellan. Napomenimo, Magellan nije uspio dovršiti svoje putovanje jer je ubijen na Filipinima pa je Drakeov put oko svijeta ujedno i prvi u povijesti kojeg je od početka do kraja predvodila ista osoba (Magellanovu ekspediciju dovršili su njegovi kolege).
Francis Drake na svoje je putovanje isplovio iz Plymoutha u Engleskoj. Njegov zapovjednički brod zvao se Pelican, no Drake ga je preimenovao tijekom putovanja u Zlatnu košutu (engl. Golden Hind). Replika tog broda u punoj veličini i danas je usidrena u Londonu, samo stotinjak metara od Londonskog mosta. Drakeovo putovanje oko svijeta trajalo je sve do rujna 1580. godine tj. ukupno dvije godine i devet mjeseci. Nakon povratka u London kraljica Elizabeta I. obilno je nagradila Drakea, proglasivši ga čak i vitezom (od tada je oslovljavan kao sir Francis Drake).



1832. godine rođen je Polydore de Keyser prvi katolički gradonačelnik Londona nakon razdoblja reformacije. Naime, on je 1887. godine izabran na funkciju zvanu Lord Mayor of London (lord gradonačelnik Londona). Riječ je o zanimljivoj funkciji koja daje niz privilegija, npr. stanovanje u gradonačelničkoj palači u središtu Londona (nasuprot zgrade Bank of England). Uvođenje lorda gradonačelnika u funkciju popraćeno je ekstravagantnom svečanošću, pri čemu on nosi raskošnu odjeću i vozi se u pozlaćenoj kočiji. Nekoć je postojao običaj da izabrani lordovi gradonačelnici dobivaju titule viteza (predmetak Sir ispred imena).
Sir Polydore de Keyser rođen je u belgijskom gradu Dendermondeu kao katolik. U Englesku se doselio već prije 1849. godine. U Londonu je osnovao velik hotel koji je osobno vodio. Taj hotel, zvan Royal Hotel, a kasnije po njemu i De Keyser’s Royal Hotel, imao je čak oko 400 soba, a u njemu su odsjedali mnogi gosti iz stranih zemalja. Zanimljivo je da je Polydore de Keyser znao govoriti čak šest jezika.
Izbor katolika Polydorea de Keysera na uglednu funkciju lorda gradonačelnika Londona bilo je izraz uvođenja tolerancije prema katolicima u Engleskoj (u 16. i 17. stoljeću katolike su u toj zemlji progonili pa su se katolički svećenici koji su služili Svetu Misu morali skrivati da ne bi bili ubijeni). Srećom, prilike su se kasnije popravile, a danas je katoličanstvo među vodećim religijama u toj zemlji, s milijunima vjernika.Polydore de Keyser preminuo je 1898. godine u dobi od 65 godina.





1939. dogodila se slavna pomorska bitka između nacističke Njemačke i Ujedinjene Kraljevine u južnom Atlantskom oceanu – nedaleko od južnoameričke obale. Nijemci su imali samo jedan brod – tešku krstaricu imena Admiral Graf Spee. Taj je brod bio nazvan po slavnom njemačkom admiralu Speeu iz Prvog svjetskog rata, koji je junački poginuo u bitki protiv nadmoćne britanske flote.
Brod Admiral Graf Spee sagrađen je u doba Hitlerovog nacističkog režima u Njemačkoj. Pripadao je klasi teških krstarica, a često su ga nazivali i džepni bojni brod – imao je jaki oklop i teške topove, a istovremeno je bio malih dimenzija (zbog ograničenja u veličini brodova koja su Nijemcima nametnuta nakon poraza u Prvom svjetskom ratu). Admiral Graf Spee svoje je male dimenzije nadoknađivao silno snažnim motorom od 52.050 konjskih snaga, što mu je davalo maksimalnu brzinu od gotovo 30 čvorova (oko 55 km/h). S takvom brzinom, mogao je prestići sve teže neprijateljske brodove, a istodobno je imao jače topove od bilo kojeg broda koji bi bio brz kao on.
Nijemci su poslali taj džepni bojni brod uoči Drugog svjetskog rata u južni Atlantik da tamo počne potapati strane trgovačke brodove čim rat počne. I doista, odmah nakon objave Drugog svjetskog rata, Admiral Graf Spee potopio je u kratkom vremenu devet brodova s ukupno 50.089 bruto registarskih tona. Britance je to razljutilo, pa su poslali tri krstarice da ga unište.
Britanske su krstarice presrele Admirala Grafa Speea na otvorenom moru, nekoliko stotina kilometara od južnoameričke obale. Najjači od tri britanska broda bio je HMS Exeter – teška krstarica klase York. Zanimljivo je da su Nijemci uspjeli topovima tako oštetiti tu britansku krstaricu da se morala povući iz bitke. Ipak, preostale dvije britanske krstarice HMS Ajax i HMS Achilles oštetile su njemački brod, pa se on povukao prema luci Montevideo u neutralnoj državi Urugvaju, nastojeći se na taj način spasiti.
Dvije britanske krstarice slijedile su ga. Kad je njemački kapetan Hans Langsdorff saznao da se Britanci približavaju, dao je potopiti brod da ne bi pao neprijateljima u ruke. Olupina Admirala Grafa Speea još i danas leži nekoliko kilometara ispred luke u Montevideu, a nedavno je poduzet zahvat vađenja dijelova tog broda iz mora.
Zanimljiva je slučajnost da je brod Admiral Graf Spee potopljen ne tako daleko od mjesta gdje je junački stradao u Prvom svjetskom ratu upravo čovjek po kojem je nazvan – slavni admiral grof Maximilian von Spee (poginuo je u bitki ispred argentinske obale)



Henrik IV., francuski kralj i prvi vladar iz dinastije Bourbon, rođen je 13. prosinca 1553. godine. Rodila ga je Ivana d’Albret, tadašnja kraljica Navare, koja je tom malom pirenejskom državom vladala zajedno sa svojim suprugom Antoineom iz dinastije Bourbon. Rodno mjesto Henrika IV., gradić Pau, nalazi se na sjevernom rubu Pireneja, u francuskom dijelu baskijskog etničkog područja.
Već u dobi od osamnaest godina naslijedio je titulu kralja Navare, a kraljem mnogo veće Francuske postao je tek 1589. godine tj. u 36. godini života. Njegovim dolaskom na francusko prijestolje prvi su put u povijesti ujedinjene krune Francuske i Navare, što je kasnije ostala trajna osobina tih dviju država (više nisu razdijeljene sve do kraja monarhijske vlasti u njima). Henrik IV. živio je u razdoblju najkrvavijih vjerskih ratova između francuskih katolika i protestanata (kalvinista, poznatih u Francuskoj pod imenom hugenoti). Henrik IV. kršten je u djetinjstvu po katoličkom obredu, no odrastao je u kalvinističkoj vjeri. Veći dio života nastavio je biti protestantom, no preobratio se na katolicizam kako bi mogao preuzeti francusko prijestolje. Za svoje je doba Henrik IV. posjedovao neobično visok stupanj vjerske tolerancije. Ediktom iz Nantesa 1598. godine uveo je istu toleranciju na zakonski način i u Francusko Kraljevstvo, čime su praktički okončani vjerski ratovi u toj državi. Stekao je zbog takvih svojih stavova neprijatelje i na katoličkoj i na protestantskoj strani pa ga je više atentatora pokušalo ubiti (barem dvanaest). Naposljetku je to uspjelo Françoisu Ravaillacu, koji je Kralja Henrika IV. ubio u Parizu 1610. godine. U trenutku pogibije bio je kralj Henrik IV. tek u 57. godini.

[kreja]

14.12.

Povijest kasina Monte-Carlo u Monaku seže u 1854. godinu, kada se razmišljalo o novim financijskim izvorima za državu. Prvu licencu dobili su Francuzi Langlois i Albert Aubert. Kasino je otvoren u jednoj vili u luci Monte Carla 14.12.1856. godine. Međutim kasino nije dobro poslovao, pa su koncesionari prodali prava Peteru Davalu već nakon godinu dana. Kamen temeljac za novu zgradu postavljen je 1858., a u tome je sudjelovao i desetogodišnji nasljedni princ Albert. Već sljedeće godine kasino je imao gubitak preko milijun franaka. Ni sljedeći koncesionar nije ostvario dobitak. Nova zgrada kasina otvorena je 1863. godine. Zatim ga je preuzeo uspješni vlasnik kasina François Blanc, koji je prepoznao uzrok neuspjeha – nedostatak infrastrukture. Stoga je poticao gradnju hotela, promenade i željeznice, a čitava četvrt oko kasina preimenovana je u Quartier de Monte Carlo. Sve je to dovelo do drastičnog povećanja gostiju u relativno kratkom razdoblju. Vladar Karlo III. ukinuo je građanima sve direktne poreze i otada se država desetljećima namirivala isključivo od zarade iz kasina.
Kada je kasino zatvoren zbog rata između Francuske i Njemačke 1870. – 1871., mnogi su poduzetnici tražili otvaranje kasina jer je zatvaranje uništavalo i njihove poslove. Prije rata ti isti poduzetnici zagovarali su zatvaranje kasina iz moralnih razloga.



1958.godine prvi su put u povijesti istraživači dosegnuli Južni pol nedostupnosti. Riječ je o mjestu na Antarktici najudaljenijem od obala okolnih oceana. Zanimljivo je da je Južni pol nedostupnosti mnogo teže osvojiti nego geografski Južni pol, jer prilaz njemu zahtijeva prelazak znatno dužeg puta po ledenoj površini Antarktike.
Južni pol nedostupnosti spomenutog su dana prvi dosegli sovjetski istraživači predvođeni Jevgenijem Tolstikovim (dobitnikom odlikovanja Zlatne zvijezde heroja Sovjetskog Saveza). Sovjetski su istraživači postavili ondje malenu polarnu postaju nazvanu Pol nedostupnosti, koja je kasnije obnavljana. Sljedeća sovjetska ekspedicija posjetila je Južni pol nedostupnosti tek 1967. godine. Na tom mjestu i danas stoji zlatna bista Vladimira Lenjina, okrenuta prema Moskvi, a lokacija je povijesno zaštićena. Južni pol nedostupnosti udaljen je oko 880 kilometara od geografskog Južnog pola, a nalazi se na nadmorskoj visini od 3.718 metara. Od najbliže morske obale udaljen je Južni pol nedostupnosti oko 1.500 kilometara.



1553. godine umro je hrvatski književnik Hanibal Lucić. Rodio se na Hvaru 1485. godine, a bio je plemićkog podrijetla. Hvarsko je plemstvo predstavljalo jednu od najjačih institucija tog tipa među dalmatinskim gradovima, a posjedovalo je, osim na Hvaru, zemljišta na susjednim otocima. Hanibal Lucić bio je svjedok velike bune hvarskih pučana protiv plemstva iz 1510-ih godina. Ta je buna ponekad poznata i pod nazivom Ustanak Matije Ivanića, prema njenom glavnom vođi. Lucić je u razdoblju te velike hvarske bune bio u srednjim dvadesetim godinama svog života, a kao plemić na određeno je vrijeme morao napustiti otok Hvar. Lucić je ostao poznat po svom pjesničkom opusu, kao i po drami Robinja. Zanimljivo je da ta drama nije ostala poznatom samo uskom krugu književnih entuzijasta, nego je stekla i široku popularnost, osobito u dalmatinskim gradovima, gdje je razmjerno često izvođena.



861. godine umro je princ Albert, voljeni suprug britanske kraljice Viktorije. Njegova smrt kraljicu je jako potresla jer je bila izrazito vezana za njega. Dapače, Viktorija je zatim nosila udovičku crninu sve do svoje smrti 1901. godine (tijekom gotovo 40 posljednjih godina života).
Princ Albert rođenjem je pripadao njemačkoj dinastiji Sachsen-Coburg-Gotha. Dakako, nakon njegove ženidbe kraljicom Viktorijom postala je ta njemačka dinastija ujedno i vladajućom dinastijom u Velikoj Britaniji. Dapače, današnja britanska kraljica Elizabeta II. također pripada dinastiji Sachsen-Coburg-Gotha, premda je njeno ime umjetno izmijenjeno tijekom Prvog svjetskog rata u Windsor (zbog protunjemačkih osjećaja).
Britanci isprva Albertu nisu dodijelili nikakvu titulu, čak ni plemićku, tako da je bio poznat jednostavno kao „princ Albert“ (po svojoj tituli iz njemačke domovine). Ipak, Viktorija mu je 1857. godine pribavila titulu „prince consort“ (princ suprug).
Viktorija je Albertu rodila čak devetero djece, tako da su u konačnici dobili čak četrdeset i dvoje unučadi. Radio se o braku s očiglednom privrženosti supružnika. Zanimljivo je da je carica Marija Terezija, austrijska i hrvatsko-ugarska vladarica iz 18. stoljeća, također bila privržena svom suprugu Franji Lotarinškom, kojem je rodila 16-oro djece (od toga je 13-oro preživjelo djetinjstvo).
Princ Albert umro je na današnji dan 1861. godine u Plavoj sobi dvorca u Windsoru, u dobi od 42 godine. Tu preranu smrt nekoć su pripisivali trbušnom tifusu, no danas se dopušta mogućnost da se radilo o nekoj drugoj vrsti bolesti na području trbušne šupljine (možda i kroničnog, a ne zaraznog tipa). Zabilježeno je i točno vrijeme Albertove smrti – 22 sata i 50 minuta (uz njega je bila Viktorija i petoro djece).



Terezijanska vojna akademija, prva vojna akademija na svijetu, osnovana je 14. prosinca 1751. godine. Dobila je ime po znamenitoj carici Mariji Tereziji, koja ju je i utemeljila. Za usporedbu, slavna američka vojna akademija West Point osnovana je formalno tek 1802. godine. Terezijanska vojna akademija bila je smještena u Bečkom Novom Mjestu, i to u zgradi tamošnjeg dvorca, koji je potjecao još iz srednjeg vijeka. U toj istoj zgradi bili su zatočeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan uoči smaknuća 1671. godine.
Za prvog zapovjednika Terezijanske vojne akademije postavljen je feldmaršal Leopold Joseph von Daun, jedan od najpoznatijih vojnih zapovjednika carice Marije Terezije. Svojedobno je u akademiju svake godine primano na školovanje po 100 plemića i 100 pripadnika građanskog staleža. Terezijansku vojnu akademiju tijekom dugog razdoblja njenog postojanja pohađali su mnogi budući poznati zapovjednici habsburških vojski, uključujući i one s hrvatskog područja (primjerice, hrvatski general Stjepan Sarkotić iz razdoblja Austro-Ugarske).



Sidónio Bernardino Cardoso da Silva Pais bio je portugalski pučist i diktator. Rodio se 1872. u Caminhi i ranoostao bez roditelja. Stupio je u vojsku, gdje je brzo napredovao. Zatim je bio zastupnik u ustavotvornoj skupštini i ministar obrazovanja u prvoj republikanskoj vladi. U sljedećem sazivu Sidónio Pais postao je ministar financija.Nekoliko godina prije početka Prvog svjetskog rata radio je kao diplomat u Berlinu. Ondje je ostao dok Njemačko Carstvo nije objavilo rat Portugalu. Nakon povratka zaposlio se u ministarstvu vanjskih poslova.
Portugal je kao mlada republika imao previše problema. Osnovano je toliko stranaka da nije bilo moguće postići parlamentarnu većinu niti bilo kakav dogovor. To je toliko oslabjelo zemlju da je karizmatični Sidónio Pais uvidio priliku za preuzimanje vlasti. Izveo je puč 5. prosinca 1917. i natjerao predsjednika Bernardina Machadoa u egzil. Ustav više nije važio te je proglasio Novu republiku. Istodobno je vršio dužnost vojnog diktatora, predsjednika države, predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova.
U proljeće 1918. proveo je referendum na kojem ga je narod izabrao za predsjednika. Prvi je put u Portugalu narod birao predsjednika. Osnovao je Nacionalnu republikansku stranku i dobio većinu u parlamentu. Velik sukob vladao je između monarhista i republikanaca. Čak ni Pais nije mogao to pomiriti. U listopadu je došlo do općih štrajkova i nemira. Na sjeveru zemlje vojna hunta preuzela je vlast. Pais je s njima pokušao pregovarati i spriječiti građanski rat. Nakon što se vratio u Lisabon, ubio ga je sindikalist 14. prosinca 1918. na kolodoru Rossio.



Malo kome je danas poznato da je i Finska jedno vrijeme imala kralja. Dogodilo se to 1918. godine, upravo pri kraju Prvog svjetskog rata. Finska se, naime, odcijepila od Ruskog Carstva nakon izbijanja Oktobarske revolucije. Jedan dio Finaca želio je da njihova država postane monarhija na čelu s kraljem. U listopadu 1918. izabrali su za kralja jednog njemačkog princa – Friedricha Karla Ludwiga Konstantina – koji je do tada bio landgrof od Hessen-Kassela. Taj je princ imao obiteljske veze s europskim vladajućim dinastijama. Bio je šogor njemačkog cara Wilhelma II., a njegova sestrična bila je ruska carica. Uza sve to, prinčeva supruga bila je unuka poznate britanske kraljice Viktorije.
Kao novi kralj Finske, princ Friedrich dobio je ime Väinö I. i spremao se na put u Finsku da preuzme prijestolje. Problem je bio u tome što je u međuvremenu završio Prvi svjetski rat. Njemačka je bila poražena, a kraljev šogor – njemački car Wilhelm II. abdicirao je. U Njemačkoj je proglašena republika, a sličan trend bio je i u drugim europskim zemljama (Čehoslovačka, Austrija, Poljska, Estonija, Latvija i Litva postale su republike). U takvim uvjetima činilo se nemoguće da Finska zaživi kao kraljevina, pa nesuđeni kralj Väinö I. nikada nije stupio ni nogom u Finsku. Dana 14. prosinca 1918. godine službeno se odrekao finskog prijestolja.



Na današnji se dan u Bagdadu dogodio neobičan incident kad je irački novinar Muntadar al-Zaidi za vrijeme tiskovne konferencije bacio svoje dvije cipele na tadašnjeg američkog predsjednika Georgea W. Busha. Svoju gestu popratio je uzvikom: “Ovo je oproštajni poljubac od iračkog naroda, pseto!” Pripadnici osiguranja ubrzo su ga svladali i pritvorili.
Na suđenju je počinitelj dobio tri godine zatvora, no kasnije je kazna smanjena na jednu godinu. Na kraju je pušten iz zatvora nakon 9 mjeseci zbog dobrog vladanja. Diljem arapskog svijeta javili su se izrazi potpore njegovom činu, a cipele koje je bacio postale su tako slavne da je jedan saudijski poslovni čovjek ponudio 10 milijuna dolara za njih. Javili su se i prijedlozi da se te cipele izlože u muzeju. Amerikanci su ih na kraju uništili da bi spriječili njihovo glorificiranje.
Turski proizvođač cipela koji tvrdi da ih je proizveo dobio je velike narudžbe za taj model, čak i iz SAD-a, a morao je navodno zaposliti dodatnih 100 ljudi kako bi napravio dovoljan broj komada.



1799. godine umro je prvi američki predsjednik George Washington, dvije godine nakon što je svojevoljno otišao u mirovinu. On je, naime, mogao i treći put postati predsjednikom, no odlučio se povući nakon drugog odsluženog mandata. Danas se to svojevoljno povlačenje uzima kao primjer dobrog republikanizma i uzor za postojeće ograničenje po kojem predsjednici SAD-a mogu služiti najviše dva mandata.
Washington se nakon povlačenja s vlasti povukao na svoje imanje Mount Vernon, uz obalu rijeke Potomac, nedaleko od američkog glavnog grada Washingtona koji je, uostalom, nazvan po njemu. Na tom je imanju posjedovao veliku kuću i plantažu koju su, dakako, opsluživali robovi (na imanju je u vrijeme Washingtonove smrti bilo čak 316 robova!). U svojoj oporuci odredio je da se robovi oslobode, ali tek nakon što umre njegova udovica Martha.
Najvjerojatnije je Washington umro od bolesti koja se razvila nakon što je u ovo zimsko doba jahao po imanju u obilasku plantaže, po snijegu, tuči i ledenoj kiši. Kad je došao kući večerao je bez presvlačenja u suhu odjeću. Idućeg je jutra imao upaljeno grlo. Bolest se pogoršavala, a liječili su ga po tadašnjem običaju – puštanjem krvi. Umro je na današnji dan uvečer. Pokopan je na prostoru svog imanja Mount Vernon.



1962. godine održana je premijera filma Blago u srebrnom jezeru (njem. Der Schatz im Silbersee), snimanog na lokacijama u Jugoslaviji, uglavnom na Plitvičkim jezerima. Film je snimljen u zapadnonjemačko-jugoslavensko-francuskoj koprodukciji, a režirao ga je Harald Reinl, austrijski filmski redatelj.
Scenarij Blaga u srebrnom jezeru bio je utemeljen na istoimenom romanu popularnog njemačkog spisatelja Karla Maya. May je napisao niz romana o Divljem zapadu, premda ga nikada osobno nije posjetio (pisao je i pustolovne romane koji se događaju u drugim dijelovima svijeta, poput Perzije).
Dio glumačke ekipe filma bio je s područja bivše Jugoslavije, no glavne likove tumačili su strani glumci. Tako je američki glumac Lex Barker tumačio lik Old Shatterhanda, a francuski glumac Pierre Brice lik Winnetoua. Film je postigao velik uspjeh, osobito u Zapadnoj Njemačkoj, pa je snimljen niz nastavaka: Winnetou I. iz 1963. godine, Old Shatterhand i Winnetou II. iz 1964., Winnetou III. iz 1965. godine itd. U tim su nastavcima scene snimane diljem Hrvatske (Velebit, kanjon Zrmanje i Vrlika), ali i drugih republika tadašnje Jugoslavije (Crna Gora).

[kreja]

15.12.



1939. održana je premijera filma Prohujalo s vihorom (engl. Gone with the Wind), jednog od filmova s najvišom zaradom u povijesti. Naime, taj je film zaradio čak 390 milijuna dolara, otprilike stotinu puta više od troška njegove izrade.
Zarada filma Prohujalo s vihorom predstavljala je do tog vremena daleko najveću zaradu bilo kojeg filmskog uratka, a kad su uzme u obzir inflacija američkog dolara, taj film još uvijek predstavlja najuspješniji film svih vremena. Naime, zbog pada kupovne moći dolara film Prohujalo s vihorom zaradio je razmjerno više čak i od filma Avatar iz 2009. godine.
Film je nastao na temelju istoimenog i iznimno popularnog romana Margaret Mitchell iz 1936. godine. Glavne zvijezde bili su Clark Gable (u ulozi Rhetta Butlera) i Vivien Leigh (u ulozi Scarlett O’Hare). Ukupno je taj film osvojio čak 10 nagrada Oskar, što je također bio dotadašnji rekord.



Slavni američki jazz glazbenik Glenn Miller, u to vrijeme bojnik Američke vojske u Drugom svjetskom ratu, nestao je 15. prosinca 1944. godine. Miller je bio pripadnik Vojnog orkestra Zrakoplovnih snaga Američke vojske (engl. Army Air Forces Band), u koji se bio uključio još 1942. godine, na vrhu svoje civilne karijere, kako bi pomogao američkom ratnom naporu. Poznat je kao voditelj big bandova u doba swinga. Među njegove najpopularnije skladbe spadaju Moonlight Serenade, Tuxedo Junction, In the Mood, Chattanooga Choo Choo.
Kobnog dana Miller je letio iz Engleske prema Parizu, a zrakoplov u kojem se nalazio nestao je nad La Mancheom, između obala Engleske i Francuske. Radilo se o jednomotornom zrakoplovu tipa UC-64 Norseman, kojim je pilotirao John R. S. Morgan, a koji je poletio iz zrakoplovne baze RAF-a zvane Twinwood Farm, smještene u Claphamu kraj Bedforda. Uz pilota i Glenna Millera, u zrakoplovu se nalazila još jedna osoba, potpukovnik Norman Baessell.
Do danas nije ustanovljen uzrok nestanka zrakoplova, koji se vjerojatno srušio u La Manche i završio na dnu mora. Prednost se daje teoriji po kojoj se u uvjetima hladnog vremena sredine prosinca rasplinjač na zrakoplovnom motoru zamrznuo, zbog čega je došlo do rušenja zrakoplova. U svakom slučaju, tijelo Glenna Millera nikada nije pronađeno, kao ni tijela ostale dvojice članova posade zrakoplov



Bitka kod Trikamaruma odvila se 15. prosinca 533. između Vandala i Istočnog Rimskog Carstva. Vandale je predvodio kralj Gelimer i njegov brat Tzazon, dok je na čelu bizantske vojske bio Flavije Belizar. Istočnim Rimskim Carstvom ili Bizantom vladao je slavni car Justinijan I.
Nakon što su u rujnu 533. Bizantinci porazili i protjerali Vandale kod Ad Decimuma u sjevernoj Africi, vandalski kralj Gelimerpreselio se u Numidiju te je tražio pomoć od brata Tzazona, vandalskog vladara na Sardiniji. Ovaj mu je pritekao u pomoć i stigao u sjevernu Afriku. U međuvremenu je Gelimer pokušao oslabiti bizantsku vojsku, na čijem je čelu bio vojskovođa Belizar. Slao je špijune koji su trebali saznati pod kojim bi uvjetima hunski plaćenici izdali Belizara.
Tzazonova i Gelimerova vojska ujedinile su se početkom prosinca 533. godine te marširali na Kartagu, koju je Belizar osvojio prije nekoliko mjeseci. Na putu su uništili veliki akvedukt koji je opskrbljivao taj grad. Belizar je učvrstio grad i saznao za Gelimerove špijune. Na putu prema bojnom polju stavio je Hune na kraj kolone.
Vojske su se našle kod Trikamaruma. Ne zna se točno gdje se nalazio, ali se pretpostavlja da je bio negdje na antičkom glavnom putu od Kartage prema Numidiji, jugoistočno od Tunisa. Rimska je konjica nekoliko puta navalila na Vandale. Kad je Gelimer saznao da mu je brat poginuo, pobjegao je s bojišta. Više od 3000 Vandala navodno je poginulo ili završilo u zatvoreništvu. Gelimer se s ostatkom vojske vratio se u Numidiju i zatim sakrio kod Berbera u planinama blizu Kartage. Sljedeće godine Bizantinci su saznali gdje se skriva te mu ponudili da ću mu poštedjeti život ako se preda. Gelimer je pristao na ponudu.



1640. godine došlo je do obnove nezavisnosti Kraljevstva Portugal, koje je do tada bilo u personalnoj uniji sa Španjolskom. Prvi kralj nezavisnog Portugala postao je Ivan IV. iz dinastije Bragança, koja je zatim vladala tom zemljom sve do 20. stoljeća. Prethodno je, od 1580. do 1640. godine, Portugalom vladala španjolska dinastija Habsburg, tako da su tri uzastopna portugalska kralja imala sjedište u Španjolskoj.
Ivan IV. od Portugala rođen je u golemoj palači u mjestu Vila Viçosa na istoku Portugala, gdje je aristokratska dinastija Bragança svojedobno imala svoju glavnu rezidenciju. Napomenimo, u doba kad se Ivan IV. rodio, dinastija Bragança nije imala vladarski status, nego je predstavljala samo jednu od portugalskih aristokratskih dinastija. Vodeći član te dinastije tradicionalno je nosio titulu vojvode od Bragançe, nazvanu po posjedu na krajnjem sjeveroistoku Portugala. Kraljevsko prijestolje Ivan IV. nije dobio bez borbe. Naime, morao je voditi rat za nezavisnost od Španjolske. Nakon konačnog uspjeha kralj Ivan IV. stavio je svoju prijestolnicu u Lisabon, a najstarijem sinu i nasljedniku dodijelio je titulu princa od Brazila koja je od tada označavala nasljednika portugalske krune (Brazil je u to doba bio kolonijalni posjed Portugala).




Na današnji je dan ubijen jedan od najpoznatijih indijanskih poglavica u povijesti – Bik Koji Sjedi (eng. Sitting Bull). Pripadao je plemenu Siouxa, točnije Lakota Siouxa. Poznat je po svojem sudjelovanju u znamenitoj Bitki kod Little Big Horna, gdje se general George Armstrong Custer sa 647 američkih vojnika suprotstavio nekoliko puta nadmoćnijim Indijancima i izgubio, tragično poginuvši. Bik Koji Sjedi navodno je prije te bitke imao viziju o porazu američke vojske.
Nekoliko mjeseci nakon te slavne bitke Bik Koji Sjedi predao se Amerikancima i neko vrijeme nastupao u Buffalo Billovom Wild West Showu, zarađujući 50 dolara tjedno (u to vrijeme velika svota novca). Kasnije se vratio u rezervat i na današnji dan policajci su ga pokušali uhvatiti zbog sumnje da bi mogao podržati širenje Plesa duhova, novog religijskog pokreta među Indijancima. Pri uhićenju je došlo do borbe njegovih sljedbenika s policijom. U jednom trenutku zalutali je metak pogodio Bika Koji Sjedi u glavu i ubio ga.



1447. godine rođen je vojvoda Albrecht IV. od Bavarske, moćan njemački vladar s prijelaza iz srednjeg u rani novi vijek. Tijekom većeg je dijela srednjeg vijeka Bavarska bila rascjepkana zbog dioba njenog teritorija na razne grane dinastije Wittelsbach.
Albrecht IV. od Bavarske uspio je u svojim rukama ujediniti te dijelove, što je imalo dugoročne povijesne posljedice. Naime, osim što je postigao ujedinjenje bavarskih zemalja, izdao je i propis po kojem je sveukupnu teritorijalnu baštinu Wittelsbachovaca u budućnosti trebao nasljeđivati samo najstariji sin. To pravilo spriječilo je kasniju diobu Bavarske i održalo se sve do 1918. godine i kraja monarhijske vlasti u toj zemlji.
Vojvoda Albrecht IV. rodio se u Münchenu, gradu koji je u konačnici postao glavnom prijestolnicom Bavarske (u srednjem vijeku postojala su konkurentska središta, poput Landshuta i Straubinga). Oženio se Kunigundom iz dinastije Habsburg, sestrom cara Maksimilijana I. Habsburškog (njenu ruku želio je svojedobno čak i kralj Matija Korvin). Naposljetku je taj brak doveo do jačeg povezivanja Bavarske s Habsburgovcima, kojima je Albrecht IV. odstupio dio južnobavarskih zemalja. Naime, svom je šogoru Maksimilijanu I. Habsburškom u zamjenu za vojnu pomoć i savezništvo vojvoda Albrecht IV. prepustio bavarske teritorije Kufstein, Kitzbühel i Rattenberg, koji stoga danas pripadaju Austriji.



1960. godine uhićen je američki državljanin Richard Paul Pavlick, zbog pokušaja atentata na nedavno izabranog predsjednika Johna F. Kennedyja. Zanimljivo je da su u doba atentata Pavlicku bile već 73 godine života. Bio je umirovljeni poštanski radnik iz američke savezne države New Hampshire.
Pavlick je Kennedyja namjeravao ubiti tako da je napunio svoj auto dinamitom, a zatim se namjeravao njime zaletjeti u Kennedyjevo vozilo. To je pokušao upravo kad je John F. Kennedy išao sa svojom suprugom na nedjeljnu misu. Ipak, Pavlick je odustao od svog krvavog nauma kad je vidio da je s Kennedyjem njegova supruga Jackie i njihovo dvoje malene djece. Kasnije je pokušavao pronaći bolju priliku, ali je uhićen prije nego je uspio.
U Pavlickovom je automobilu u trenutku uhićenja pronađeno 10 štapova dinamita. Razlog zbog kojeg je Pavlick uopće želio ubiti Kennedyja nije potpuno jasan. Pretpostavlja se da je bio netolerantan prema katolicima, a izgleda da bio ljut na američku vladu i na bogatstvo obitelji Kennedy.


=>

[kreja]

=>



1832. rođen je Gustav Eiffel, francuski inženjer i arhitekt. Rodio se u gradu Dijonu, a po muškoj liniji bio je njemačkog podrijetla. Naime, Gustavovo je izvorno prezime bilo Bönickhausen, a njegova se obitelj u Francusku doselila iz njemačkog grada Marmagena. Prezime Eiffel uzela obitelj je navodno uzela po gorju Eifel u zapadnoj Njemačkoj. Mladi Gustav stekao je široko obrazovanje u predmetima od kemije i rudarstva do teologije i filozofije. Formalno se obrazovao kao kemičar u dvije više tehničke škole. U početku je radio kao inženjer u izgradnji mostova.
Gustav Eiffel stekao je svjetsku slavu konstrukcijom znamenitog Eiffelovog tornja u Parizu. Njegova kompanija konstruirala je i niz mostova sa željeznom konstrukcijom. Gustav Eiffel konstruirao je i metalni kostur za Kip slobode u New Yorku, koji su Francuzi poklonili Sjedinjenim Američkim Državama.
Eiffel se nije bavio samo metalnim konstrukcijama, nego i projektiranjem građevina od drugih materijala. Među zgradama koje je projektirao bio je znatan broj katedrala, crkvi i željezničkih postaja, kao i zvjezdarnica u Nici. Njegove građevine mogu se vidjeti u mnogo zemalja uključujući Peru, Venecuelu, Rumunjsku, Meksiko, Španjolsku, Čile… Bavio se i istraživanjima na poljima aerodimanike i meterologije.



1961. godine na smrt je u Izraelu osuđen nacistički zločinac Adolf Eichmann. Njega su izraelski agenti uspjeli uhvatiti 1960. godine u Argentini, a zatim su ga potajice od tamo prebacili u Izrael. Suđenje Adolfu Eichmannu u Izraelu bila je međunarodna senzacija. Tijekom suđenja, koje je održano u Jeruzalemu, sjedio je zaštićen neprobojnim staklom.
Eichmannov branitelj bio je njemački odvjetnik dr. Robert Servatius. Eichmann je molio izraelskog predsjednika Yitzhaka Ben-Zvija za pomilovanje, ali bez uspjeha. Smaknut je sljedeće godine vješanjem u Ramli. Eichmannov je leš kremiran, a pepeo je pomoću jednog izraelskog patrolnog broda razasut po Sredozemnom moru u međunarodnim vodama.



1892. godine rođen je Jean Paul Getty, najbogatiji Amerikanac svog vremena. Jean Paul Getty rođen je u Minneapolisu, u obitelji škotsko-irskog podrijetla.
Bio je jedan od prvih Amerikanaca koji su dosegli bogatstvo od milijardu dolara. Godine 1957. časopis Fortune proglasio je Gettyja najbogatijim čovjekom u SAD-u. Bogatstvo mu je tada procijenjeno na otprilike 700.000.000 do 1.000,000.000 dolara (što bi otprilike vrijedilo kao današnjih 5-8 milijardi dolara). Iza Gettyja na listi našli su se tada John D. Rockefeller Jr., Joseph P. Kennedy, Sr. (otac Johna F. Kennedyja), Howard Hughes te mnogi pripadnici obitelji Ford.
Getty se obogatio prvenstveno na nafti. Posjedovao je kompaniju Getty Oil (nju je 2000. godine kupio ruski Lukoil). Jean Paul Getty bio je poznat kao škrtac. Primjerice, kad mu je otet unuk, odbio je isprva platiti otkupninu, a kasnije je pristao ići samo do svote koja se odbija od poreza. Ostatak potrebnog iznosa posudio je svom sinu, koji je predavao otkupninu, uz kamate. Jednom je prilikom u svom dvorcu instalirao telefon na kovanice, jer ga je smetalo što se gosti i zaposlenici previše služe telefonom besplatno.



1840. godine održana je svečana sahrana Napoleonovih posmrtnih ostataka u Parizu. Bonaparte je umro na otoku Sveta Helena još 1821. godine tj. 19 i pol godina ranije. Ondje je i pokopan, budući da isprva nije postojalo dopuštenje da ga se sahrani u Francuskoj. Napoleonov je lijes ležao na otoku Sveta Helena, sve dok Francuzi nisu organizirali dolazak po njega, uz nužno britansko dopuštenje (Sveta Helena bila je britanski posjed). U Francuskoj je važan pri pokretanju inicijative za povratak Napoleonovih posmrtnih ostataka bio povjesničar Adolphe Thiers (on je u to doba bio francuski premijer, a kasnije je postao i predsjednikom).
Zanimljivo je kako je izgledao Napoleonov leš prilikom otvaranja lijesa. Prema opisu, uniforma pokojnog cara bila je na njegovom tijelu vrlo dobro sačuvana. Nosio je svoju omiljenu zelenu uniformu pukovnika jedinica zvanih Chasseurs à cheval (vrsta lake konjice). Bila je sačuvana i crvena lenta Legije časti, koja se nalazila na Napoleonovim prsima. Carevo je lice navodno imalo smiren izraz, a posmrtne promjene vidjele su se uglavnom na nosu. Ruke su mu bile navodno gotovo savršeno sačuvane, s dugim i vrlo bijelim noktima.
Napoleonov leš stavili su na brod i odvezli u Francusku. Organizirana je svečana procesija, kojoj su prisustvovale tisuće ljudi. Napoleon je sahranjen u kapeli građevine Hôtel des Invalides u Parizu. Godine 1861. dovršen je znameniti crveni sarkofag koji se i danas može vidjeti.

[kreja]

1325. godine umro je Karlo od Valoisa, osnivač važne francuske kraljevske dinastije Valois. Karlo je bio sin francuskog kralja Filipa III. i unuk znamenitog kralja svetog Luja IX. (jedini francuski kralj koji je ikada proglašen svecem Katoličke Crkve). U mladosti je Karlu dodijeljena grofovija Valois kao apanaža (naziv za posjede darovane kraljevskim potomcima koji nisu izravno nasljeđivali krunu). Po tom je posjedu ime dobila dinastija Karlovih potomaka – dinastija Valois – koja je ubrzo nakon njegove smrti došla na kraljevsko prijestolje Francuske (vladala je Francuskom od 1328. do 1589. godine tj. tijekom čak 271 godine).
Karlo je bio vrlo bogat jer je osim grofovije Valois kasnije dobio i grofovije Alençon, Perche i Chartres. Dapače, ženidbom je postao i grof od Anjoua i Mainea, tako da je pod svojom vlasti okupio velik teritorij (čak šest grofovija). Inače, grofovija Valois, po kojoj je ime dobila njegova dinastija, nalazila se sjeverno od Pariza, a imala je središte u gradu koji se danas zove Crépy-en-Valois (oko 53 kilometra sjeveroistočno od Pariza, nedaleko od područja na kojem su se u Prvom svjetskom ratu vodile krvave bitke).
Zanimljivo je da je Karlo bio u više navrata u prilici steći i vladarsku krunu. Naime, oženio se nasljednicom titule careva Latinskog Carstva (naziv za carstvo koje su križari osnovali nakon osvajanja Carigrada). Doista je uspio postati titularnim carem Latinskog Carstva, a pokušao je zadobiti i njemačku vladarsku titulu (naslov njemačkog kralja i cara Svetog Rimskog Carstva), no bez uspjeha. Pokušao je zvaladati i Aragonskim Kraljevstvom te Sicilijom.
Karlo od Valoisa umro je u 56. godini života u Francuskoj, upravo na današnji dan 1325. godine. Njegov sin Filip postao je kraljem Francuske samo oko dvije i pol godine kasnije. Za Karla se govorilo da je bio sin kralja, brat kralja, stric triju kraljeva i otac kralja, ali osobno nikada kralj.



1515. godine umro je znameniti portugalski pomorac i vojskovođa – admiral Afonso de Albuquerque. Premda je on u Hrvatskoj gotovo nepoznat, njegova uloga u svjetskoj povijesti bila je vrlo važna jer je osnovao u Aziji prvo europsko kolonijalno carstvo uopće. Bilo je to zapravo prvi put od doba Aleksandra Velikog da je jedan Europljanin uspio imperijalistički zavladati dobrim dijelom Azije.
Maleni Portugal bio je zapravo prva europska zemlja koja je krenula u kolonizaciju preko svjetskih mora. U tome su prestigli čak i Španjolsku, svog mnogo većeg susjeda. Za razliku od Španjolaca, koji su se koncentrirali na američki kontinent, Portugalci su za svoju kolonizaciju odabrali Afriku i Aziju. Kasnije je čak došlo i do službenog dogovora o podjeli – Španjolskoj je prepuštena zapadna hemisfera, a Portugal je dobio istočnu (igrom slučaja Portugalu je pripao još i Brazil u Južnoj Americi). Trgovina s Azijom oko juga Afrike, pala je u portugalske ruke, a bila je silno važna jer je opskrbljivala Europu tada vrlo cijenjenim i skupim začinima.
Portugalac Afonso de Albuquerque agresivno je nastupio u Indijskom oceanu i uspio je za Portugal osvojiti mnoge važne luke. Na ulazu u Perzijski zaljev osvojio je strateški izvanredno važan otok Hormuz, pobijedivši 50 puta brojniju perzijsku vojsku. Posjedovanje tog otoka omogućilo je Portugalcima kontrolu sveukupne trgovine između Indije i Europe kroz Perzijski zaljev.
U Indiji je Albuquerque osvojio poznati grad Gou i postavio u nju sjedište portugalskog indijskog imperija. Goa je ostala kasnije stotinama godina sjedište moćnih portugalskih potkraljeva Indije. Na području današnje Malezije, Albuquerque je osvojio grad Malaku, preko kojeg se mogla kontrolirati trgovina između Kine i Indije.
Zbog svojih uspjeha portugalski kralj nagradio je Albuquerquea najvišom aristokratskom titulom. Naime, učinio ga je vojvodom od Goe, što je bila prva vojvodska titula u Portugalu za nekoga tko nije bio iz vladajuće kraljevske dinastije. Albuquerque je imao nadimke Cezar Istoka, Lav mora i Portugalski Mars. Umro je upravo u spomenutoj Goi.




1907. godine započela je jedna od najimpresivnijih demonstracija vojnopomorske sile u svjetskoj povijesti. Naime, tog je dana po odredbi američkog predsjednika Theodorea Roosevelta iz SAD-a isplovila velika flota ratnih brodova na putovanje oko svijeta. Smisao je bilo prezentirati moć SAD-a, naročito njegovu sposobnost slanja moćnih pomorskih snaga u bilo koji dio svijeta. Trupovi ratnih brodova te flote bili su obojeni bijelom bojom, pa je cijeli pothvat dobio nadimak Velika bijela flota (engl. Great White Fleet).
Flota se sastojala od 16 brodova iz tada najteže kategorije kojom su Amerikanci raspolagali – bojnih brodova (engl. battleships). Takvi su brodovi mogli imati i preko 800 članova posade, tako da je na put oko svijeta krenulo ukupno oko 14.000 časnika i mornara. Put je bio dužine oko 80.000 kilometara, a brodovi su se zaustavljali u 20 luka diljem svijeta, uključujući Rio de Janeiro, Honolulu na Havajima, Sydney i Melbourne u Australiji, Manilu na Filipinima, Yokohamu u Japanu i Colombo na Cejlonu. Flota je prošla i kroz Sredozemno more – od Sueskog kanala pa pokraj Sicilije i zatim kroz Gibraltarski tjesnac.
Zapovjedni brod Velike bijele flote bio je bojni brod USS Connecticut. Kao vrhovni zapovjednik flote djelovao je admiral Robley D. Evans, smješten na spomenutom USS Connecticutu. Kasnije ga je zamijenio admiral Charles S. Sperry. Osim admirala koji je bio vrhovni zapovjednik, u floti su bila još tri admirala, svaki na čelu svog odreda ratnih brodova.




1859. godine umro je Wilhelm Grimm, mlađi od dvojice braće Grimm, koji su slavni po svojim bajkama za djecu, kao i po svom doprinosu njemačkom jezikoslovlju. Izradili su znameniti Njemački rječnik (njem. Deutsches Wörterbuch), koji je do danas ostao najveći i najopširniji rječnik njemačkog jezika uopće.
Njemačke pučke pripovijesti i bajke koje su braća Grimm sakupili i objavili, zabavljaju već tijekom desetak naraštaja (oko 200 godina) djecu, kako iz Njemačke i Europe, tako i iz cijelog svijeta. Malo tko nije čuo za njihove bajke poput Ivice i Marice (njem. Hänsel und Gretel), Snjeguljice (njem. Schneewittchen) i Pepeljuge (njem. Aschenputtel).
Stariji brat Jacob Grimm nikada se nije ženio, ali mlađi Wilhelm jest, ali tek kad mu je bilo 39 godina. Supruga mu se zvala Henriette Dorothea i bila je ljekarnikova kći. Zanimljivo je da je stariji brat Jacob živio s bratom i njegovom suprugom u istom kućanstvu. Među njima je navodno vladala takva sloga i harmonija da se činilo da su djeca zajednička. Navodno su braća Grimm stalno živjela zajedno pod istim krovom i sve su dijelili, uključujući knjige i imovinu.
Wilhelm je umro sa 73 godine, ostavivši za sobom troje djece. Stariji Jacob nadživio ga je za gotovo 4 godine i umro je u 79. godini.


1806. nizozemsku koloniju Kaap u južnoj Africi. Ondje su živjeli Buri, pretežno nizozemski doseljenici, od 1652. godine. U Kaapu je uvedeno britansko pravo, izjednačeni su bijelci i slobodni crnci. Kasnije je ukinuto ropstvo, ali i nizozemski jezik kao službeni. Južnoafrička inačica nizozemskog jezika naziva se afrikaans.
Buri su se 1835. počeli masovno iseljavati na sjever, gdje je još bilo slobodne zemlje. Sve su češće dolazili u sukob s domorodcima. Buri su pobijedili jedan od jačih naroda Matabele, neprijatelje naroda Zulu. Iako je Zulu kralj u početku surađivao s bijelcima, njihovu je pobjedu vidio kao potencijalnu prijetnju i za svoj narod, pa je odlučio preduhitriti bijelce i napasti ih. U veljači 1838. u napadu je ubijeno više od 500 bijelaca.
Potom su stanovnici Port Natala odlučili osvetiti se. Pod vodstvom Andreisa Pretoriusa krenuli su prema naselju uMgungundlovu, prijestolnici Zulu kralja Dinganea. Pretorius je postavio logor na povoljnu poziciju i okružio ga velikim brojem kola za zaštitu. Namamio je Zulu ratnike da ih napadnu 16. prosinca 1838. godine. Niti jedan Zulu vojnik nije uspio probiti obruč od kola, a poginulo ih je oko 3000. Na burskoj strani je bilo samo troje ozlijeđenih.
Logor se nalazio uz rijeku Ncome, koja je nakon ovog događaja dobila ime Krvava rijeka. Buri su nastavili kolonizaciju i osnovali Republiku Nataliju.

=>