Na današnji dan
Re: Dogodilo se na danasnji dan
=>
1891. godine rođen je Erwin Rommel, njemački feldmaršal iz Drugog svjetskog rata. Rodio se u gradu Heidenheimu u južnoj Njemačkoj. Rommelov otac također se zvao Erwin, a bio je učitelj i školski ravnatelj. Zbog podrijetla iz Švapske, Rommel je navodno tijekom života zadržao izraženi švapski naglasak u govoru. Od djece je Rommel imao sina Manfreda i kćer Gertrudu. Manfred je postao visokopozicioniranim političarem stranke CDU u poslijeratnoj Njemačkoj. Kći Gertruda navodno je svom ocu feldmaršalu napravila šal kojeg je on nosio tijekom rata u sjevernoj Africi (taj se šal može vidjeti na mnogim njegovim fotografijama). Inače, zbog te kampanje u sjevernoj Africi dobio je Erwin Rommel nadimak Pustinjska lisica (Wüstenfuchs).
1773. godine rođen je Joseph Léopold Sigisbert Hugo, francuski general i otac znamenitog književnika Victora Hugoa. Rodio se u Nancyju, povijesnoj prijestolnici Lotaringije.
Taj je vojni časnik bio odan francuskoj revolucionarnoj vojsci i Napoleonu Bonanaparteu, od kojeg je bio mlađi samo oko četiri godine. Godine 1808. dobio je Joseph Léopold Sigisbert Hugo čin pukovnika, a ubrzo je prebačen u Španjolsku, gdje su se Francuzi Napoleona Bonapartea morali boriti protiv španjolskih gerilskih napada kako bi se održali na vlasti. Hugo je 1809. godine promaknut u čin generala, a dobio je navodno od Napoleonovog brata Josepha Bonapartea, kralja Španjolske, čak i titulu grofa od Siguenze. Na generalovu žalost Francuzi su na kraju u Španjolskoj doživjeli vojni poraz, a ubrzo je propala i cjelokupna Napoleonova vlast nad Francuskom. S titulama generala i grofa Joseph Léopold Sigisbert Hugo naposljetku je i preminuo, 29. siječnja 1828. godine, u dobi od 54 godine. U trenutku očeve smrti bio je Victor Hugo u 26. godini života.
Dvojica razbojnika, Richard Dick Hickock i Perry Edward Smith, ubila četveročlanu obitelj Clutter na obiteljskoj farmi u Kansasu, 15. studenog 1959. godine. Hickock je prije tog događaja služio kaznu u zatvoru u Kansasu. Tamo je od jednog zatvorenika čuo da obitelj Clutter ima u svojoj kući na farmi sef s mnogo novca. Kad je izašao iz zatvora uzeo je Smitha za partnera i s njim provalio u kuću obitelji Clutter. Nisu mogli pronaći sef, pa su probudili ukućane i tjerali ih da im kažu gdje je.
U stvarnosti sefa uopće nije bilo, jer je gospodin Clutter sve transakcije obavljao pomoću čekova. Provalnici su ubili Cluttera prerezavši mu grkljan i pucavši mu u glavu, a zatim su upucali sačmaricom suprugu i dvoje djece, kako bi se riješili svjedoka. Kasnije su uhićeni dojavom onog zatvorenika koji im je dao lažnu informaciju o sefu. Smaknuti su vješanjem.
O ubojstvu obitelji Clutter knjigu je napisao Truman Capote, pažljivo istraživši sve okolnosti zločina. Ta se njegova knjiga, Hladnokrvno ubojstvo (engl. In Cold Blood) smatra prvijencem u žanru tzv. istinite fikcije.
Slavni britanski premijer William Pitt Stariji, jedan od ljudi najzaslužnijih za uspon Velike Britanije na mjesto najmoćnije svjetske velesile, rođen je 15. studenog 1708. godine. Pitt se zalagao za uspostavu moćnog Britanskog Imperija i prilično se ratoborno suprotstavljao državama koje su mu bile konkurenti, poput Francuske.
Interesantan je način na koji je William Pitt uopće izabran u britanski parlament. Naime, u to su doba u Britaniji su postojale tzv. trule općine (engl. rotten boroughs). To su bile izborne jedinice čije se stanovnštvo tijekom vremena jako smanjilo ili potpuno izumrlo, tako da su vlasnici zemljišta na kojem su te općine ležale mogli sami po volji birati parlamentarne zastupnike. Zapravo je bila riječ o iskrivljenju demokracije i o ismijavanju izbornog postupka, jer je vlasnik zemljišta často bio jedini glasač u toj izbornoj jedinici! Obitelj Williama Pitta bila je bogata. Djed mu je bio kolonijalni guverner u dalekoj Indiji i zvali su ga Diamond Pitt jer se obogatio, između ostaloga, pronašavši ogromni dijamant koji je prodao za veliku svotu novaca. Pittovi su kupili brojne posjede u Engleskoj. Neki od tih posjeda bili su i navedene trule općine, pa su Pittovi po volji mogli postavljati nekoliko svojih zastupnika u britanskom parlamentu. Upravo je na jedno od takvih mjesta zasjeo William Pitt, kao zastupnik trule općine imena Old Sarum.
U parlamentu se Pitt proslavio govorničkom vještinom i sposobnošću uvjeravanja (školovao se na uglednim Etonu i Oxfordu). Veliku ulogu odigrao je tijekom Sedmogodišnjeg rata (to je bio zapravo prvi svjetski rat u povijesti, jer se istovremeno ratovalo u Europi, Americi i Indiji), obnašajući dužnost ministra vanjskih poslova i neformalnog premijera. Rat se vodio 1756. – 1763. godine, a u njemu su Britanci istisnuli Francuze iz Kanade i Indije. Pobjedom u Sedmogodišnjem ratu Velika Britanija postala najmoćnija svjetska sila jer je porazila glavnog konkurenta – Francusku Luja XV. Ipak, Pitt je zahtijevao da se rat vodi do potpune pobjede te da se rat objavi i Španjolskoj. Kad su se kralj i vladina većina tome suprotstavili, podnio je ostavku (1761.).
Po njemu je prozvan veliki američki grad Pittsburgh u saveznoj državi Pennsylvaniji 1758. To ime u čast Pitta gradu je dao britanski general John Forbes, i to nakon što su Britanci uspjeli taj teritorij osvojiti od Francuza u spomenutom Sedmogodišnjem ratu.
Znameniti njemačko-britanski astronom William Herschel rođen je 15. studenog 1738. godine. Herschel je najpoznatiji kao otkrivač planeta Urana (to je bio prvi planet koji su znanstvenici otkrili nakon antičkog razdoblja). Rođen je u Njemačkoj, pod imenom Friedrich Wilhelm Herschel. Rodio se u Hannoveru, gradu kojim je u to doba vladao kralj Velike Britanije George II. U dobi od oko 19 godina preselio se u Englesku. Brzo je naučio engleski jezik, a koristio se imenom Frederick William Herschel.
Herschel se u Engleskoj isprva bavio glazbom, a skladao je 24 simfonije i mnoga druga djela koja su do danas uglavnom zaboravljena. Međutim, s vremenom se sve više zanimao za astronomiju i matematiku Počeo je izrađivati vlastite teleskope, čija je ogledala sam brusio i glačao, i po 16 sati na dan. Iz vrta svoje kuće u Engleskoj promatrao je zvijezde i ostale nebeske objekte. Prijelomni trenutak u njegovom životu bilo je otkriće planeta Uran 13. ožujka 1781. godine. Ovo ga je otkriće učinilo poznatim te mu omogućilo da se potpuno posveti astronomiji. Herschel je novootkriveni planet nazvao Georgium Sidus, u čast britanskog kralja Đure III. no ime nije prihvaćeno u javnosti.
S vremenom je gradio sve veće teleskope, da bi 1789. dovršio svoj najveći teleskop – 12 metara dug primjerak s ogledalom promjera čak 120 centimetara. Ta je sprava tijekom 50 godina držala titulu najvećeg teleskopa na cijelom svijetu. Ukupno je konstruirao preko 100 teleskopa pomoću kojih je otkrio dva saturnova (Mimas i Encelad) i dva Uranova (Titan i Oberon) satelita. Izradio je i detaljan katalog nebeskih maglica (Herschelov katalog) te prvi otkrio postojanje binarnih zijezda. Pripisuje mu se i otkriće binarnog zračenja.
Astronomijom su se bavili i njegova sestra Caroline, koja mu je bila asistent i je otkrila mnoštvo kometa, te sin John.
=>
1891. godine rođen je Erwin Rommel, njemački feldmaršal iz Drugog svjetskog rata. Rodio se u gradu Heidenheimu u južnoj Njemačkoj. Rommelov otac također se zvao Erwin, a bio je učitelj i školski ravnatelj. Zbog podrijetla iz Švapske, Rommel je navodno tijekom života zadržao izraženi švapski naglasak u govoru. Od djece je Rommel imao sina Manfreda i kćer Gertrudu. Manfred je postao visokopozicioniranim političarem stranke CDU u poslijeratnoj Njemačkoj. Kći Gertruda navodno je svom ocu feldmaršalu napravila šal kojeg je on nosio tijekom rata u sjevernoj Africi (taj se šal može vidjeti na mnogim njegovim fotografijama). Inače, zbog te kampanje u sjevernoj Africi dobio je Erwin Rommel nadimak Pustinjska lisica (Wüstenfuchs).
1773. godine rođen je Joseph Léopold Sigisbert Hugo, francuski general i otac znamenitog književnika Victora Hugoa. Rodio se u Nancyju, povijesnoj prijestolnici Lotaringije.
Taj je vojni časnik bio odan francuskoj revolucionarnoj vojsci i Napoleonu Bonanaparteu, od kojeg je bio mlađi samo oko četiri godine. Godine 1808. dobio je Joseph Léopold Sigisbert Hugo čin pukovnika, a ubrzo je prebačen u Španjolsku, gdje su se Francuzi Napoleona Bonapartea morali boriti protiv španjolskih gerilskih napada kako bi se održali na vlasti. Hugo je 1809. godine promaknut u čin generala, a dobio je navodno od Napoleonovog brata Josepha Bonapartea, kralja Španjolske, čak i titulu grofa od Siguenze. Na generalovu žalost Francuzi su na kraju u Španjolskoj doživjeli vojni poraz, a ubrzo je propala i cjelokupna Napoleonova vlast nad Francuskom. S titulama generala i grofa Joseph Léopold Sigisbert Hugo naposljetku je i preminuo, 29. siječnja 1828. godine, u dobi od 54 godine. U trenutku očeve smrti bio je Victor Hugo u 26. godini života.
Dvojica razbojnika, Richard Dick Hickock i Perry Edward Smith, ubila četveročlanu obitelj Clutter na obiteljskoj farmi u Kansasu, 15. studenog 1959. godine. Hickock je prije tog događaja služio kaznu u zatvoru u Kansasu. Tamo je od jednog zatvorenika čuo da obitelj Clutter ima u svojoj kući na farmi sef s mnogo novca. Kad je izašao iz zatvora uzeo je Smitha za partnera i s njim provalio u kuću obitelji Clutter. Nisu mogli pronaći sef, pa su probudili ukućane i tjerali ih da im kažu gdje je.
U stvarnosti sefa uopće nije bilo, jer je gospodin Clutter sve transakcije obavljao pomoću čekova. Provalnici su ubili Cluttera prerezavši mu grkljan i pucavši mu u glavu, a zatim su upucali sačmaricom suprugu i dvoje djece, kako bi se riješili svjedoka. Kasnije su uhićeni dojavom onog zatvorenika koji im je dao lažnu informaciju o sefu. Smaknuti su vješanjem.
O ubojstvu obitelji Clutter knjigu je napisao Truman Capote, pažljivo istraživši sve okolnosti zločina. Ta se njegova knjiga, Hladnokrvno ubojstvo (engl. In Cold Blood) smatra prvijencem u žanru tzv. istinite fikcije.
Slavni britanski premijer William Pitt Stariji, jedan od ljudi najzaslužnijih za uspon Velike Britanije na mjesto najmoćnije svjetske velesile, rođen je 15. studenog 1708. godine. Pitt se zalagao za uspostavu moćnog Britanskog Imperija i prilično se ratoborno suprotstavljao državama koje su mu bile konkurenti, poput Francuske.
Interesantan je način na koji je William Pitt uopće izabran u britanski parlament. Naime, u to su doba u Britaniji su postojale tzv. trule općine (engl. rotten boroughs). To su bile izborne jedinice čije se stanovnštvo tijekom vremena jako smanjilo ili potpuno izumrlo, tako da su vlasnici zemljišta na kojem su te općine ležale mogli sami po volji birati parlamentarne zastupnike. Zapravo je bila riječ o iskrivljenju demokracije i o ismijavanju izbornog postupka, jer je vlasnik zemljišta často bio jedini glasač u toj izbornoj jedinici! Obitelj Williama Pitta bila je bogata. Djed mu je bio kolonijalni guverner u dalekoj Indiji i zvali su ga Diamond Pitt jer se obogatio, između ostaloga, pronašavši ogromni dijamant koji je prodao za veliku svotu novaca. Pittovi su kupili brojne posjede u Engleskoj. Neki od tih posjeda bili su i navedene trule općine, pa su Pittovi po volji mogli postavljati nekoliko svojih zastupnika u britanskom parlamentu. Upravo je na jedno od takvih mjesta zasjeo William Pitt, kao zastupnik trule općine imena Old Sarum.
U parlamentu se Pitt proslavio govorničkom vještinom i sposobnošću uvjeravanja (školovao se na uglednim Etonu i Oxfordu). Veliku ulogu odigrao je tijekom Sedmogodišnjeg rata (to je bio zapravo prvi svjetski rat u povijesti, jer se istovremeno ratovalo u Europi, Americi i Indiji), obnašajući dužnost ministra vanjskih poslova i neformalnog premijera. Rat se vodio 1756. – 1763. godine, a u njemu su Britanci istisnuli Francuze iz Kanade i Indije. Pobjedom u Sedmogodišnjem ratu Velika Britanija postala najmoćnija svjetska sila jer je porazila glavnog konkurenta – Francusku Luja XV. Ipak, Pitt je zahtijevao da se rat vodi do potpune pobjede te da se rat objavi i Španjolskoj. Kad su se kralj i vladina većina tome suprotstavili, podnio je ostavku (1761.).
Po njemu je prozvan veliki američki grad Pittsburgh u saveznoj državi Pennsylvaniji 1758. To ime u čast Pitta gradu je dao britanski general John Forbes, i to nakon što su Britanci uspjeli taj teritorij osvojiti od Francuza u spomenutom Sedmogodišnjem ratu.
Znameniti njemačko-britanski astronom William Herschel rođen je 15. studenog 1738. godine. Herschel je najpoznatiji kao otkrivač planeta Urana (to je bio prvi planet koji su znanstvenici otkrili nakon antičkog razdoblja). Rođen je u Njemačkoj, pod imenom Friedrich Wilhelm Herschel. Rodio se u Hannoveru, gradu kojim je u to doba vladao kralj Velike Britanije George II. U dobi od oko 19 godina preselio se u Englesku. Brzo je naučio engleski jezik, a koristio se imenom Frederick William Herschel.
Herschel se u Engleskoj isprva bavio glazbom, a skladao je 24 simfonije i mnoga druga djela koja su do danas uglavnom zaboravljena. Međutim, s vremenom se sve više zanimao za astronomiju i matematiku Počeo je izrađivati vlastite teleskope, čija je ogledala sam brusio i glačao, i po 16 sati na dan. Iz vrta svoje kuće u Engleskoj promatrao je zvijezde i ostale nebeske objekte. Prijelomni trenutak u njegovom životu bilo je otkriće planeta Uran 13. ožujka 1781. godine. Ovo ga je otkriće učinilo poznatim te mu omogućilo da se potpuno posveti astronomiji. Herschel je novootkriveni planet nazvao Georgium Sidus, u čast britanskog kralja Đure III. no ime nije prihvaćeno u javnosti.
S vremenom je gradio sve veće teleskope, da bi 1789. dovršio svoj najveći teleskop – 12 metara dug primjerak s ogledalom promjera čak 120 centimetara. Ta je sprava tijekom 50 godina držala titulu najvećeg teleskopa na cijelom svijetu. Ukupno je konstruirao preko 100 teleskopa pomoću kojih je otkrio dva saturnova (Mimas i Encelad) i dva Uranova (Titan i Oberon) satelita. Izradio je i detaljan katalog nebeskih maglica (Herschelov katalog) te prvi otkrio postojanje binarnih zijezda. Pripisuje mu se i otkriće binarnog zračenja.
Astronomijom su se bavili i njegova sestra Caroline, koja mu je bila asistent i je otkrila mnoštvo kometa, te sin John.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
=>
Znamenita Bitka kod Morgartena između Švicaraca i Habsburgovaca dogodila se 15. studenog 1315. godine. Radilo se u prvoj velikoj vojnoj pobjedi u švicarskoj povijesti, a ona je omogućila opstanak mladog saveza kantona. Taj savez nastao je 1291. godine i bio je uperen protiv Habsburgovaca koji su nastojali podložiti dotad autonomne kantone, poznate i kao prakantoni – Uri, Unterwalden i Schwyz (po kojem je savez i dobio ime Švicarska Konfederacija).
Zbog sklapanja spomenutog saveza habsburški vojvoda Leopold I. od Austrije kreće na kantone s vojskom od oko 7.000 ljudi. Do sraza je došlo kod brda Morgatena, koje se nalazi na desnoj obali jezera Ägeri. Između dvaju vojski postojala je velika razlika. Naime, Švicarci su bili pješaci, a habsburške su se trupe sastojale od vitezova konjanika. K tome su habsbuške postrojbe bile i znatno bolje opremljene. Švicarci, pod vodstvom Wernera Stauffachera, Leopolda su navukli u tjesnac između jezera i brda te u bitci koja je uslijedila teško ga porazili. Poginulo je oko 2.000 habsburških vojnika, a sam Leopold jedva je izvukao živu glavu. Gubici Švicaraca nisu poznati.
Pobjeda je Švicarcima osigurala da ne podpadnu pod habsburšku vlast. Tijekom sljedećih desetak godina znatan broj susjednih područja priključio se spomenutim trima prakantonima. Borbe protiv Habsburgovaca trajale su još više od sto godina, do poraza vojne ekspedicije cara Maksimilijana 1499. godine nakon kojeg su Habsburgovci Konfederaciji priznali potpunu neovisnost.
Mladi energični rimski car Justinijan naredio je 528. sakupljanje svih još važećih zakona u Carstvu. Jedan od najvažnijih ciljeva bilo je postizanje jedinstvenosti zakona u čitavom Carstvu. Velika je bila razlika između zakona iz razdoblja klasičnog rimskog prava, koje je vrhunac doživjelo u 2. i 3. stoljeću, te kasnoantičkog pravnog sustava 5. i 6. stoljeća. Drugi problem bio je u jeziku. Dok su zakoni pisani na latinskom jeziku, u Istočnom Rimskom Carstvu prevladao je grčki jezik. Doneseno je 535 novih zakona, koji su objavljeni i na grčkom jeziku kako bi ih stanovnici Carstva mogli razumjeti.
Kodeks se sastojao od 12 knjiga. Prva knjiga sadrži crkveno pravo. Knjige od 2 do 8 privatno pravo i procese. Kazneno i kazneno procesno pravo nalaze se u 9. knjizi, a u zadnje tri obrađeno je upravno i financijsko pravo. Prva verzija Kodeksa stupila je na snagu 529., a druga verzija 534. godine.
Justinijanov kodeks sadrži zakone koji su donošeni od cara Hadrijana (117. – 138.) do 534. i s Teodozijevim kodeksom predstavlja najvažniji izvor poznavanja zakonske prakse u klasičnom rimskom pravu i kasnoantičkoj zakonskoj praksi. Svi zakoni koji nisu ušli u Kodeks postali su nevažeći.
Kad su profesori na Sveučilištu u Bologni otkrili Justinijanov kodeks, on je ponovno dobio na važnosti. Tada je doživio renesansu i njegov utjecaj na europsko pravo vidljiv je i danas.
Znamenita Bitka kod Morgartena između Švicaraca i Habsburgovaca dogodila se 15. studenog 1315. godine. Radilo se u prvoj velikoj vojnoj pobjedi u švicarskoj povijesti, a ona je omogućila opstanak mladog saveza kantona. Taj savez nastao je 1291. godine i bio je uperen protiv Habsburgovaca koji su nastojali podložiti dotad autonomne kantone, poznate i kao prakantoni – Uri, Unterwalden i Schwyz (po kojem je savez i dobio ime Švicarska Konfederacija).
Zbog sklapanja spomenutog saveza habsburški vojvoda Leopold I. od Austrije kreće na kantone s vojskom od oko 7.000 ljudi. Do sraza je došlo kod brda Morgatena, koje se nalazi na desnoj obali jezera Ägeri. Između dvaju vojski postojala je velika razlika. Naime, Švicarci su bili pješaci, a habsburške su se trupe sastojale od vitezova konjanika. K tome su habsbuške postrojbe bile i znatno bolje opremljene. Švicarci, pod vodstvom Wernera Stauffachera, Leopolda su navukli u tjesnac između jezera i brda te u bitci koja je uslijedila teško ga porazili. Poginulo je oko 2.000 habsburških vojnika, a sam Leopold jedva je izvukao živu glavu. Gubici Švicaraca nisu poznati.
Pobjeda je Švicarcima osigurala da ne podpadnu pod habsburšku vlast. Tijekom sljedećih desetak godina znatan broj susjednih područja priključio se spomenutim trima prakantonima. Borbe protiv Habsburgovaca trajale su još više od sto godina, do poraza vojne ekspedicije cara Maksimilijana 1499. godine nakon kojeg su Habsburgovci Konfederaciji priznali potpunu neovisnost.
Mladi energični rimski car Justinijan naredio je 528. sakupljanje svih još važećih zakona u Carstvu. Jedan od najvažnijih ciljeva bilo je postizanje jedinstvenosti zakona u čitavom Carstvu. Velika je bila razlika između zakona iz razdoblja klasičnog rimskog prava, koje je vrhunac doživjelo u 2. i 3. stoljeću, te kasnoantičkog pravnog sustava 5. i 6. stoljeća. Drugi problem bio je u jeziku. Dok su zakoni pisani na latinskom jeziku, u Istočnom Rimskom Carstvu prevladao je grčki jezik. Doneseno je 535 novih zakona, koji su objavljeni i na grčkom jeziku kako bi ih stanovnici Carstva mogli razumjeti.
Kodeks se sastojao od 12 knjiga. Prva knjiga sadrži crkveno pravo. Knjige od 2 do 8 privatno pravo i procese. Kazneno i kazneno procesno pravo nalaze se u 9. knjizi, a u zadnje tri obrađeno je upravno i financijsko pravo. Prva verzija Kodeksa stupila je na snagu 529., a druga verzija 534. godine.
Justinijanov kodeks sadrži zakone koji su donošeni od cara Hadrijana (117. – 138.) do 534. i s Teodozijevim kodeksom predstavlja najvažniji izvor poznavanja zakonske prakse u klasičnom rimskom pravu i kasnoantičkoj zakonskoj praksi. Svi zakoni koji nisu ušli u Kodeks postali su nevažeći.
Kad su profesori na Sveučilištu u Bologni otkrili Justinijanov kodeks, on je ponovno dobio na važnosti. Tada je doživio renesansu i njegov utjecaj na europsko pravo vidljiv je i danas.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
16.11.
1914. godine otvoren je poznati američki sustav banaka Savezne rezerve (engl. Federal Reserve Bank). Sustav Saveznih rezervi (FED) zapravo funkcionira kao središnja banka za SAD, čime posjeduje golemu važnost za monetarnu politiku te zemlje. Većini ljudi u svijetu danas je poznat značaj FED-a, naročito preko njegovih vodećih osoba – Bena Bernankea ili prethodno Alana Greenspana.
Sustav Saveznih rezervi obuhvaća 12 banaka koje imaju pravo izdavanja američkog novca. Riječ je o bankama Saveznih rezervi u 12 američkih gradova (Boston, New York, Philadelphia, Cleveland, Richmond, Atlanta, Chicago, St. Louis, Minneapolis, Kansas City, Dallas i San Francisco).
Prvi čovjek na čelu Saveznih rezervi, nakon njihovog osnivanja, bio je Charles Sumner Hamlin. Danas se na čelu FED-a nalazi odbor od sedam guvernera. Riječ je o uglednoj poziciji, već i zbog same činjenice da im mandat traje čak 14 godina. Među sedam guvernera vodeći član je Predsjedavajući (engl Chairman).
1841. godine rođen je Ferenc Kossuth, mađarski političar i građevinski inženjer. Bio je sin revolucionara Lajosa Kossutha, jednog od povijesno najznačajnijih mađarskih političara uopće. Ferenc. Budući da je Lajos Kossuth već 1849. godine zbog propasti revolucije morao pobjeći iz zemlje, njegov sin Ferenc također je završio u egzilu.
Studirao je u Parizu, na znamenitoj École Polytechnique, kao i na Sveučilištu u Lononu. Godine 1861. naselio se u Italiji, gdje je zatim proživio 33 godine (od ranih dvadesetih pa sve do pedesetih godina svoga života). U Italiji se Ferenc Kossuth kao građevinski inženjer intenzivno bavio gradnjom željeznica.
Od 1895. godine ponovno je živio u Ugarskoj, a postao je i aktivnim sudionikom u političkim zbivanjima Austro-Ugarske. U vladi ugarskog premijera Sándora Wekerlea dobio je ministarski položaj, postavši ministrom trgovine. Puno ime i prezime Ferenca Kossutha glasilo je Ferenc Lajos Ákos Kossuth de Udvard et Kossuthfalva, a pripadao je ugarskoj plemićkoj obitelji, i to onoj iz redova nižeg plemstva (za razliku od velikaških obitelji, koje su obično posjedovale titule baruna ili grofova). Ferenc Kossuth preminuo je 25. svibnja 1914. godine u Budimpešti, u 73. godini.
1272. godine Edward I. postao je engleskim kraljem u trenutku kad je njegov otac Henrik III. umro. Zanimljivo je da se Edward I. tada nalazio daleko od Engleske jer je sudjelovao u Devetom križarskom ratu. Za vijest o očevoj smrti saznao je tek kad je došao do Sicilije, na svom povratku iz Svete Zemlje. Može se pretpostaviti, dakle, da je u trenutku kad je postao kraljem Edward I. bio negdje na području istočnog Sredozemlja, između Svete Zemlje i Sicilije.
Zanimljivo je da se Edward I., nakon što je saznao za očevu smrt, nije žurio u Englesku na krunidbu. Za povratak su mu trebale gotovo dvije godine, tako da je onamo pristigao tek 1274. godine. Naime, ondje je ionako već bio proglašen kraljem po očevoj smrti pa je krunidba bila samo formalnost. Od Sicilije putovao je preko Rima, gdje se sastao s rimskim papom, a zatim je u francuskoj Gaskonji gušio jednu pobunu. Sve u svemu, njegova krunidba u Engleskoj održana je tek 19. kolovoza 1274. godine, nakon što se vratio u tu zemlju. Inače, široj je javnosti lik Edwarda I. poznat iz filma Hrabro srce (Braveheart) iz 1995. godine. U tom je filmu Edward I. glavni neprijatelj škotskog junaka Williama Wallacea (Mel Gibson). Zanimljivo je da je Edward I. imao nadimak Dugonogi (Longshanks), navodno zbog svoje znatne visine.
1776. godine odigrao se malo poznat, ali vrlo zanimljiv događaj iz američkog Rata za nezavisnost. Naime, njemački vojnici–plaćenici zauzeli su tvrđavu Fort Washington u najvećem američkom gradu New Yorku.
Što su Nijemci radili u Americi u to doba? Bili su to znameniti hesenski plaćenici (engl. Hessians), koje su Britanci unajmljivali da se bore umjesto njih u američkom Ratu za nezavisnost. Naime, Velika Britanija uvijek je imala premalo kopnene vojske. Razlog tome bila je činjenica da je Britanija otok i da joj samoj po sebi nije potrebna zaštita kopnenih granica. Britanci su tradicionalno imali snažnu mornaricu, koja je u doba američkog Rata za nezavisnost bila najsnažnija na svijetu. Za kopnenu vojsku, morali su unajmiti plaćenike. Njemačke kneževine, poput Hessena u središnjoj Njemačkoj, pokazale su se spremne dati vojsku u zamjenu za novac.
Tako su se na kraju Nijemci borili protiv mladih Sjedinjenih Američkih Država. Hesenski knez na tome je vrlo dobro zaradio, a kneževo stečeno bogatstvo iskoristio je njegov bankar iz Frankfurta, imenom Amschel Mayer Rothschild, za pokretanje jedne od najvećih bankarskih mreža u Europi. Uskoro je taj bankar postao bogatiji i od samog kneza i tako se razvila moć danas vjerojatno najbogatije obitelji na svijetu – dinastije Rothschild.
Njemački general koji je pobijedio Amerikance i zauzeo Fort Washington zvao se Wilhelm zu Innhausen und Knyphausen i imao je titulu baruna Svetog Rimskog Carstva. Kasnije, kad je njegova vojska uspjela zauzeti čitav New York, bio je i zapovjednik tog najvećeg američkog grada.
Nekoliko je mađarskih stranaka krajem 1918., pred sam kraj Prvog svjetskog rata, sastavilo Mađarsko nacionalno vijeće. Vođa Ujedinjenje stranke za neovisnost bio je grof Mihály Károlyi. Borio se za veću neovisnost od Austrije u sklopu Austro-Ugarske Monarhije, odnosno za čistu personalnu uniju i opće pravo glasa.
Mađarska vojska prešla je na stranu Vijeća i zauzela Budimpeštu. Austro-ugarski kralj Karlo IV. bio je time prisiljen proglasiti Károlyija premijerom, a Mađarska je 31. listopada 1918. prekinula uniju s Austrijom. Kralj Karlo IV. odrekao se prava na upravljanje Mađarskom, ali nikad se nije formalno odrekao mađarskog prijestolja. Ipak, vlada je pod vodstvom Mihálya Károlyija 16. studenog 1918. proglasila Republiku Mađarsku. Tad su u ustav ušli sloboda govora i opće pravo glasa za muškarce i žene.
Sljedeće godine Mihály Károlyi postao je predsjednik Republike i sastavio je socijal-građansku vladu iako je bio potomak jedne od najstarijih i najbogatijih aristokratskih mađarskih obitelji. Nažalost, mnoge planirane reforme nisu provedene zbog rješavanja vanjskopolitičkih problema. Naime, Čehoslovačka, Rumunjska, Francuska i Srbija nisu se držale ugovora o primirju.
1725. godine rođen je Louis Jean Marie de Bourbon, vojvoda od Penthièvrea, svojedobno najbogatiji čovjek u Francuskoj nakon kralja. Rodio se u dvorcu Rambouillet, smještenom otprilike na pola puta između Versaillesa i Chartresa (taj je dvorac kasnije služio kao ljetna rezidencija francuskih predsjednika republike). Stjecajem okolnosti vojvoda od Penthièvrea naslijedio je neobično velik broj titula i posjeda.
Tijekom života nosio je čak sedam vojvodskih naslova (osim vojvode od Penthièvrea bio je još i vojvoda od Aumalea, Rambouilleta, Gisorsa, Châteauvillaina, Arc-en-Barroisa i Amboisea) te još niz grofovskih titula (grofa od Toulousea, Dreuxa, Eua i Guingampa). Osim toga, bio je i knez (princ) od Carignana te knez od Lamballea. S obzirom na broj posjeda i prihoda, vojvoda od Penthièvrea bio je jedan od najbogatijih ljudi u čitavoj Europi. U Parizu mu je glavna rezidencija bio Hôtel de Toulouse, smješten nedaleko od Palais Royala. Zanimljivo je da u toj nekadašnjoj vojvodinoj rezidenciji danas svoje glavno sjedište ima Francuska banka. Veliki dio svojih resursa usmjerio je vojvoda od Penthièvrea na pomaganje tj. na karitativnu djelatnost pa je postao omiljen. To je možda bio razlog zbog kojega nije proganjan nakon što je počela Francuska revolucija. Vojvoda je preminuo u svom dvorcu Bizy u Normandiji, u 68. godini, gotovo četiri godine nakon početka Francuske revolucije.
9. godine rođen je rimski car Vespazijan, suvremenik Isusa Krista. Ukupno se za čak osam ili devet rimskih careva može reći da im se životni vijek poklapao sa životnim vijekom Isusa Krista na ovom svijetu. Rodio se u gradiću Phalacrini u središnjoj Italiji, nedaleko od Rima.
U mladosti je Vespazijan vršio upravne funkcije u Trakiji, i to u vrijeme dok je Isus Krist živio u Svetoj Zemlji. Nakon Kristove smrti i uskrsnuća Vespazijan je neko vrijeme bio kvestor na Kreti, a oko 40. godine postao je pretorom. Kao vojni zapovjednik sudjelovao je u rimskoj invaziji na Veliku Britaniju, gdje se osobito odlikovao. Carem je proglašen tek 69. godine, tijekom svoje 60. godine života. Vladao je zatim deset godina, tako da je umro nekoliko mjeseci prije svog 70. rođendana. Zanimljivo je da je upravo Vespazijan bio prvi rimski car kojeg je nakon smrti naslijedio rođeni sin (prethodnu osmoricu careva nasljeđivali su ili rođaci ili stranci koje bi proglasile legije). Vespazijana je naslijedio njegov stariji sin Tit (Titus), a zatim je na prijestolje došao i njegov mlađi sin Domicijan.
=>
1914. godine otvoren je poznati američki sustav banaka Savezne rezerve (engl. Federal Reserve Bank). Sustav Saveznih rezervi (FED) zapravo funkcionira kao središnja banka za SAD, čime posjeduje golemu važnost za monetarnu politiku te zemlje. Većini ljudi u svijetu danas je poznat značaj FED-a, naročito preko njegovih vodećih osoba – Bena Bernankea ili prethodno Alana Greenspana.
Sustav Saveznih rezervi obuhvaća 12 banaka koje imaju pravo izdavanja američkog novca. Riječ je o bankama Saveznih rezervi u 12 američkih gradova (Boston, New York, Philadelphia, Cleveland, Richmond, Atlanta, Chicago, St. Louis, Minneapolis, Kansas City, Dallas i San Francisco).
Prvi čovjek na čelu Saveznih rezervi, nakon njihovog osnivanja, bio je Charles Sumner Hamlin. Danas se na čelu FED-a nalazi odbor od sedam guvernera. Riječ je o uglednoj poziciji, već i zbog same činjenice da im mandat traje čak 14 godina. Među sedam guvernera vodeći član je Predsjedavajući (engl Chairman).
1841. godine rođen je Ferenc Kossuth, mađarski političar i građevinski inženjer. Bio je sin revolucionara Lajosa Kossutha, jednog od povijesno najznačajnijih mađarskih političara uopće. Ferenc. Budući da je Lajos Kossuth već 1849. godine zbog propasti revolucije morao pobjeći iz zemlje, njegov sin Ferenc također je završio u egzilu.
Studirao je u Parizu, na znamenitoj École Polytechnique, kao i na Sveučilištu u Lononu. Godine 1861. naselio se u Italiji, gdje je zatim proživio 33 godine (od ranih dvadesetih pa sve do pedesetih godina svoga života). U Italiji se Ferenc Kossuth kao građevinski inženjer intenzivno bavio gradnjom željeznica.
Od 1895. godine ponovno je živio u Ugarskoj, a postao je i aktivnim sudionikom u političkim zbivanjima Austro-Ugarske. U vladi ugarskog premijera Sándora Wekerlea dobio je ministarski položaj, postavši ministrom trgovine. Puno ime i prezime Ferenca Kossutha glasilo je Ferenc Lajos Ákos Kossuth de Udvard et Kossuthfalva, a pripadao je ugarskoj plemićkoj obitelji, i to onoj iz redova nižeg plemstva (za razliku od velikaških obitelji, koje su obično posjedovale titule baruna ili grofova). Ferenc Kossuth preminuo je 25. svibnja 1914. godine u Budimpešti, u 73. godini.
1272. godine Edward I. postao je engleskim kraljem u trenutku kad je njegov otac Henrik III. umro. Zanimljivo je da se Edward I. tada nalazio daleko od Engleske jer je sudjelovao u Devetom križarskom ratu. Za vijest o očevoj smrti saznao je tek kad je došao do Sicilije, na svom povratku iz Svete Zemlje. Može se pretpostaviti, dakle, da je u trenutku kad je postao kraljem Edward I. bio negdje na području istočnog Sredozemlja, između Svete Zemlje i Sicilije.
Zanimljivo je da se Edward I., nakon što je saznao za očevu smrt, nije žurio u Englesku na krunidbu. Za povratak su mu trebale gotovo dvije godine, tako da je onamo pristigao tek 1274. godine. Naime, ondje je ionako već bio proglašen kraljem po očevoj smrti pa je krunidba bila samo formalnost. Od Sicilije putovao je preko Rima, gdje se sastao s rimskim papom, a zatim je u francuskoj Gaskonji gušio jednu pobunu. Sve u svemu, njegova krunidba u Engleskoj održana je tek 19. kolovoza 1274. godine, nakon što se vratio u tu zemlju. Inače, široj je javnosti lik Edwarda I. poznat iz filma Hrabro srce (Braveheart) iz 1995. godine. U tom je filmu Edward I. glavni neprijatelj škotskog junaka Williama Wallacea (Mel Gibson). Zanimljivo je da je Edward I. imao nadimak Dugonogi (Longshanks), navodno zbog svoje znatne visine.
1776. godine odigrao se malo poznat, ali vrlo zanimljiv događaj iz američkog Rata za nezavisnost. Naime, njemački vojnici–plaćenici zauzeli su tvrđavu Fort Washington u najvećem američkom gradu New Yorku.
Što su Nijemci radili u Americi u to doba? Bili su to znameniti hesenski plaćenici (engl. Hessians), koje su Britanci unajmljivali da se bore umjesto njih u američkom Ratu za nezavisnost. Naime, Velika Britanija uvijek je imala premalo kopnene vojske. Razlog tome bila je činjenica da je Britanija otok i da joj samoj po sebi nije potrebna zaštita kopnenih granica. Britanci su tradicionalno imali snažnu mornaricu, koja je u doba američkog Rata za nezavisnost bila najsnažnija na svijetu. Za kopnenu vojsku, morali su unajmiti plaćenike. Njemačke kneževine, poput Hessena u središnjoj Njemačkoj, pokazale su se spremne dati vojsku u zamjenu za novac.
Tako su se na kraju Nijemci borili protiv mladih Sjedinjenih Američkih Država. Hesenski knez na tome je vrlo dobro zaradio, a kneževo stečeno bogatstvo iskoristio je njegov bankar iz Frankfurta, imenom Amschel Mayer Rothschild, za pokretanje jedne od najvećih bankarskih mreža u Europi. Uskoro je taj bankar postao bogatiji i od samog kneza i tako se razvila moć danas vjerojatno najbogatije obitelji na svijetu – dinastije Rothschild.
Njemački general koji je pobijedio Amerikance i zauzeo Fort Washington zvao se Wilhelm zu Innhausen und Knyphausen i imao je titulu baruna Svetog Rimskog Carstva. Kasnije, kad je njegova vojska uspjela zauzeti čitav New York, bio je i zapovjednik tog najvećeg američkog grada.
Nekoliko je mađarskih stranaka krajem 1918., pred sam kraj Prvog svjetskog rata, sastavilo Mađarsko nacionalno vijeće. Vođa Ujedinjenje stranke za neovisnost bio je grof Mihály Károlyi. Borio se za veću neovisnost od Austrije u sklopu Austro-Ugarske Monarhije, odnosno za čistu personalnu uniju i opće pravo glasa.
Mađarska vojska prešla je na stranu Vijeća i zauzela Budimpeštu. Austro-ugarski kralj Karlo IV. bio je time prisiljen proglasiti Károlyija premijerom, a Mađarska je 31. listopada 1918. prekinula uniju s Austrijom. Kralj Karlo IV. odrekao se prava na upravljanje Mađarskom, ali nikad se nije formalno odrekao mađarskog prijestolja. Ipak, vlada je pod vodstvom Mihálya Károlyija 16. studenog 1918. proglasila Republiku Mađarsku. Tad su u ustav ušli sloboda govora i opće pravo glasa za muškarce i žene.
Sljedeće godine Mihály Károlyi postao je predsjednik Republike i sastavio je socijal-građansku vladu iako je bio potomak jedne od najstarijih i najbogatijih aristokratskih mađarskih obitelji. Nažalost, mnoge planirane reforme nisu provedene zbog rješavanja vanjskopolitičkih problema. Naime, Čehoslovačka, Rumunjska, Francuska i Srbija nisu se držale ugovora o primirju.
1725. godine rođen je Louis Jean Marie de Bourbon, vojvoda od Penthièvrea, svojedobno najbogatiji čovjek u Francuskoj nakon kralja. Rodio se u dvorcu Rambouillet, smještenom otprilike na pola puta između Versaillesa i Chartresa (taj je dvorac kasnije služio kao ljetna rezidencija francuskih predsjednika republike). Stjecajem okolnosti vojvoda od Penthièvrea naslijedio je neobično velik broj titula i posjeda.
Tijekom života nosio je čak sedam vojvodskih naslova (osim vojvode od Penthièvrea bio je još i vojvoda od Aumalea, Rambouilleta, Gisorsa, Châteauvillaina, Arc-en-Barroisa i Amboisea) te još niz grofovskih titula (grofa od Toulousea, Dreuxa, Eua i Guingampa). Osim toga, bio je i knez (princ) od Carignana te knez od Lamballea. S obzirom na broj posjeda i prihoda, vojvoda od Penthièvrea bio je jedan od najbogatijih ljudi u čitavoj Europi. U Parizu mu je glavna rezidencija bio Hôtel de Toulouse, smješten nedaleko od Palais Royala. Zanimljivo je da u toj nekadašnjoj vojvodinoj rezidenciji danas svoje glavno sjedište ima Francuska banka. Veliki dio svojih resursa usmjerio je vojvoda od Penthièvrea na pomaganje tj. na karitativnu djelatnost pa je postao omiljen. To je možda bio razlog zbog kojega nije proganjan nakon što je počela Francuska revolucija. Vojvoda je preminuo u svom dvorcu Bizy u Normandiji, u 68. godini, gotovo četiri godine nakon početka Francuske revolucije.
9. godine rođen je rimski car Vespazijan, suvremenik Isusa Krista. Ukupno se za čak osam ili devet rimskih careva može reći da im se životni vijek poklapao sa životnim vijekom Isusa Krista na ovom svijetu. Rodio se u gradiću Phalacrini u središnjoj Italiji, nedaleko od Rima.
U mladosti je Vespazijan vršio upravne funkcije u Trakiji, i to u vrijeme dok je Isus Krist živio u Svetoj Zemlji. Nakon Kristove smrti i uskrsnuća Vespazijan je neko vrijeme bio kvestor na Kreti, a oko 40. godine postao je pretorom. Kao vojni zapovjednik sudjelovao je u rimskoj invaziji na Veliku Britaniju, gdje se osobito odlikovao. Carem je proglašen tek 69. godine, tijekom svoje 60. godine života. Vladao je zatim deset godina, tako da je umro nekoliko mjeseci prije svog 70. rođendana. Zanimljivo je da je upravo Vespazijan bio prvi rimski car kojeg je nakon smrti naslijedio rođeni sin (prethodnu osmoricu careva nasljeđivali su ili rođaci ili stranci koje bi proglasile legije). Vespazijana je naslijedio njegov stariji sin Tit (Titus), a zatim je na prijestolje došao i njegov mlađi sin Domicijan.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
=>
1907. godine umro je vojvoda Robert I. od Parme. Bio je posljednji vladar nezavisne države zvane Vojvodstvo Parme i Piacenze, koja se nalazila u Italiji na području oko tih dvaju gradova. Ta je država postojala sve do 1859. godine, a kasnije je uklopljena u Kraljevinu Italiju nastalu ujedinjenjem talijanskih zemalja oko Sardinije/Pijemonta kao jezgre.
Vojvoda Robert I. od Parme potjecao je zapravo iz francuske kraljevske dinastije Capet-Bourbon, i to iz one grane koja je u 18. stoljeću zavladala Španjolskom, Napuljem i Sicilijom te još nekim dijelovima Italije (između ostaloga i Parmom). Robert je time u muškoj liniji vukao izravno podrijetlo od francuskog kralja Luja XIV. Zanimljivo je da je Robert ujedno bio i pretendent na titulu kralja Etrurije (Kraljevina Etrurija postojala je u razdoblju Napoleonskih ratova tijekom razmjerno kratkog vremena između 1801. i 1807. godine).
Za vojvodu Roberta osobito je zanimljivo da je imao čak 24-ero djece. Sva ta njegova djeca rođena su na zakonit način i u katoličkim brakovima (prva mu je supruga umrla nakon rađanja 12. djeteta pa se kao udovac ponovno oženio i dobio još 12-ero djece). Jedna od Robertovih kćeri bila i znamenita službenica Božja Zita od Bourbon-Parme. Ona se udala za bl. Karla Habsburškog, posljednjeg vladara Austro-Ugarske (ujedno je time postala i hrvatskom kraljicom). Za tu je Robertovu kćer pokrenut proces proglašenja blaženom pa ima naslov službenice Božje (suprug joj je već proglašen katoličkim blaženikom). Poznati nadvojvoda Otto von Habsburg, koji je preminuo 2011. godine, bio je unuk vojvode Roberta.
813. godine umro je grof Louis Marie de Narbonne-Lara, francuski aristokrat, ministar i general. Smatra se da je bio, ni manje ni više, sin francuskog kralja Luja XV., kome je navodno bio fizički vrlo sličan. Grof de Narbonne-Lara rodio se 1755. godine u talijanskom gradu Colornu, nedaleko od Parme. Grof de Narbonne-Lara odgojen je u Versaillesu, a pukovnikom je postao već u dobi od 25 godina.
Nakon početka Francuske revolucije grof de Narbonne-Lara držao se načelno srednje struje, zagovarajući ustavnu monarhiju. Imenovan je francuskim ministrom rata 7. prosinca 1791. godine, točno dva dana nakon što je Mozart preminuo u Beču. U to je vrijeme francuski kralj Luj XVI. još uvijek bio živ i formalno je vladao državom, no bio je pod paskom revolucionara. Grof de Narbonne-Lara sišao je s ministarskog položaja u ožujku 1792. godine, kralj je svrgnut u rujnu iste godine, a pogubljen je na giljotini u siječnju sljedeće godine. Grof je emigrirao, tako da je određeno vrijeme proveo u Engleskoj, Njemačkoj i Švicarskoj. U Francusku se vratio tek 1801. godine, za vladavine Napoleona Bonapartea. Za vrijeme Francuskog Carstva držao je grof de Narbonne-Lara ponovno visoke položaje, kao general i poslanik u Bavarskoj, Pruskoj i Austriji. Preminuo je prilično naglo 1813. godine, u dobi od 58 godina. Uzrok njegove smrti bila je epidemija koja je izbila među napoleonskom vojskom u Saskoj, a u kojoj je osim njega poginulo navodno čak 17.000 ljudi.
1643. godine rođen je Jean Chardin, francuski draguljar i putopisac. Rodio se u Parizu kao suvremenik francuskog kralja Luja XIV., poznatog pod nadimkom Kralj Sunce. Taj je kralj bio samo oko pet godina stariji od Chardina, a doživjeli su i sličnu starost (Chardin je umro 1713., a Luj XIV. 1715. godine). Kao sin bogatog pariškog trgovca, Chardin je već u mladosti počeo putovati u daleke kraljeve.
U svojim je 20-im godinama preko Carigrada doputovao do Perzije, a zatim je posjetio i Indiju. Nakon povratka u Francusku napisao je o tome izvještaj. Tijekom 1670-ih ponovno je otputovao u Perziju i mnogo se duže ondje zadržao, čak oko četiri godine. Boravio je pri perzijskom carskom dvoru, ali i putovao po Perziji, kojom je u to vrijeme vladao šah Sulejman I. iz dinastije Safavida. Iz Perzije je Chardin otputovao i do Indije, gdje je posjetio nekoliko gradova. Nakon što se uvelike obogatio vratio se 1677. godine oko Afrike do rodne Francuske. O svojim je doživljajima u Aziji napisao opsežne putopise. Budući da je bio kalvinističke (protestantske) vjeroispovijesti, preselio se 1681. godine u Englesku. Tamošnji kralj Karlo II. iz dinastije Stuart postavio ga je za dvorskog draguljara, a dodijelio mu je čak i vitešku titulu, s prefiksom Sir. Zanimljivo je da je 1682. godine Chardin postao članom uglednog britanskog Kraljevskog društva, u kojem je tada bio i Isaac Newton (kasniji predsjednik tog društva). Chardin je u Engleskoj poživio sve do 1713. godine, a preminuo je u 70. godini u Chiwicku pokraj Londona.
1849. godine ruski pisac Fjodor Mihajlovič Dostojevski osuđen na smrt, i to zato jer je bio član liberalnog društva intelektualaca poznatog pod nazivom Petraševski krug. U to je vrijeme u Rusiji vladao izrazito reakcionarni car Nikolaj I., koji je uništavao svaku grupu koja bi potencijalno mogla ugroziti njegovu samovlast. Dostojevski je doveden na stratište zajedno sa svojim kolegama zatvorenicima.
Na ledenoj je hladnoći čekao strijeljanje kad je doznao da mu je smrtna presuda preinačena u 4 godine robije u Sibiru. Poslan je u grad Omsk u jugozapadnom Sibiru, gdje je odslužio svoju kaznu u, po vlastitom svjedočanstvu, strahovito teškim uvjetima.
1793. godine, tijekom Francuske revolucije, izvedeno je prvo od masovnih smaknuća utapanjem ljudi u gradu Nantesu. Smatra se da je tijekom posljednjih mjeseci 1793. i prvih mjeseci 1794. godine utopljeno nekoliko tisuća ljudi (procjene idu i do 9.000). Radilo se o utapanju svih za koje se sumnjalo da ne podržavaju Francusku revoluciju i novi režim. Utopljeni su mnogi katolički svećenici i časne sestre, a također i žene, djeca te starije osobe. Radilo se o jednom od najvećih masakara tijekom razdoblja tzv. revolucionarnog terora.
Prvo od okrutnih smaknuća utapanjem izvedeno je uvečer na današnji dan. Za smaknuće je određeno 90 zarobljenih katoličkih svećenika, koji su trebali biti bačeni u rijeku Loire. Naime, grad Nantes nalazi se na području donjeg dijela toka rijeke Loire, četrdesetak kilometara od njenog ušća u Atlantski ocean.
Okrutno utapanje izvedeno je pomoću posebno prilagođene skele na koju su dovođeni svećenici. Od 90 svećenika svi osim trojice utopili su se u rijeci kako je planirano. Naime, tri su svećenika dospjela do obližnjeg broda pa su ih mornari izvadili iz vode i dali im okrjepu (radilo se o sredini mjeseca studenog pa su temperature bile nepovoljne za ljude u vodi). Međutim, vlasti su naredile da ta trojica spašenih budu vraćena u zatvor, a zatim su ponovno poslani na smaknuće već sljedeće noći, s novom grupom svećenika. Sveukupni masakr preživio je, po svemu sudeći, samo jedan svećenik – otac Landeau – koji je navodno bio dobar plivač.
1938. godine dr. Albert Hofmann prvi je put sintetizirao spoj nazvan LSD. Hofmann je bio zaposlenik švicarske farmaceutske kuće Sandoz. U njenom laboratoriju proučavao je tvar ergotamin. Dobiva se iz jedne gljivice koja raste na raži i uzrokuje tzv. ergotizam. Iz ergotamina je Hofmann sintetizirao LSD (kratica je nastala po njemačkom nazivu Lysergsäure-diethylamid). Hofmann je u laboratoriju slučajno preko prstiju primio malu dozu LSD-a i počeo osjećati njegovo djelovanje. Taj dan se naziva dan s biciklom jer Hofmann je nakon uzimanja LSD-a krenuo svojoj kući na biciklu i počeo primjećivati vrlo čudne i jake efekte LSD-a. Na putu su efekti samo kulminirali, a nakon otprilike 6 sati počeo se vraćati u normalno stanje.
Tvrtka Sandoz je 1947. počela prodavati LSD kao lijek za psihijatrijsku primjenu, pod nazivom Delysid. Psihijatri su počeli primjenjivati Delysid kako bi bolje shvatili shizofreniju. Mnoga klinička ispitavanja u psihodeličnoj psihoterapiji dala su pozitivne rezultate. LSD, kao snažno sredstvo mentalnog istraživanja i samospoznaje, posebno je promovirao književnik Aldous Huxley. Popularnosti LSD-a među američkim je studentima nakon 1960-te pridonio bivši profesor Harvardova sveučilišta Timothy Leary svojim predavanjima, pokusima i knjigama. Sve rasprostranjenije uzimanje te droge među mladom generacijom 1960-ih, naročito u zapadnim zemljama, dovelo je do zabrane LSD-a zbog teških posljedica koje može izazvati.
Spomenimo da je 1950-ih CIA smatrala da bi LSD mogao imati ulogu u kontroli uma.
1632. godine ubijen je Otac modernog ratovanja – moćni švedski kralj Gustav Adolf. Nazivaju ga i prvim velikim modernim generalom u povijesti, a u Švedskoj je poznat kao Gustav Adolf Veliki. Susjedni vladari nazivali su ga i Lav Sjevera , te Zlatni Kralj.
Mnogi vojni povjesničari smatraju Gustava Adolfa jednim od najvećih reformatora u čitavoj povijesti ratovanja. Njegova vojska odlikovala se izvrsnom uvježbanošću, dobrim naoružanjem i efikasnom artiljerijom. Sve to podupirala je učinkovita logistika i dobro uređeno financiranje vojske od strane države.
Gustav Adolf uspio je pomoću svoje vrhunske vojske pretvoriti Švedsku u prvoklasnu europsku silu. Dapače, navodno je Švedska u njegovo doba dosegla rang treće po snazi sile u Europi. Moćnije je izgleda bilo samo Rusko Carstvo i Španjolska. Taj period u švedskoj povijesti obično se naziva Doba velike moći (šved. Stormaktstiden). Zanimljivo je da je Gustav Adolf bio uzor i samom Napoleonu Bonaparteu u pogledu ratne strategije.
Slavna Zlatna bula hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. kojom je zagrebački Gradec dobio status slobodnog kraljevskog grada izdana je 16. studenog 1242. godine. Bela IV., iz dinastije Arpadovića, ovaj dokument dao je sastaviti dok se nalazio u Virovitici, koja je već imala status slobodnog grada, nedugo nakon provale Tatara u Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo.
Zlatna bula je bila osnovni gradski zakonik, odnosno kazneno-pravni i sudski dokument, a u njemu kralj o sebi govori u trećem licu. Tekst započinje sljedećim riječima: “U ime svetoga Trojstva i nedjeljivoga jedinstva. Amen. Bela, milošću božjom zauvijek kralj Ugarske, Dalmacije, Hrvatske, Rame, Srbije, Galicije, Vladimirije i Kumanije… Budući da se našoj volji svidjelo na brdu Griču sagraditi slobodan grad i tamo sazvati građane te dio kraljevstva utvrditi i učvrstiti radi sigurnosti granice i drugih koristi… ovom ispravom dajemo na znanje, kako sadašnjima, tako i potomcima, da smo proveli u djelo svoju nakanu, dopuštajući da na prije spomenutom brdu bude slobodan grad, da se građani slobodno naseljavaju i da imaju, drže i postojano čuvaju zemlje i posjede, uvjete i slobode koje smo doznačili i potpisali..“.
Ovim dokumentom Gradec je dobio pravo podizanja zidina te je izuzet od banske i županijske vlasti te podređen izravno kralju. Također dozvoljeno je naseljavanje novih stanovnika, prije svega povlasticama privučeni obrtnici i trgovci, koji bi svojom djelatnošću podigli gospodarsku moć grada te po potrebi sudjelovali u njegovoj obrani.
Građanima Gradeca obećana je naknada štete ako bi bili napadnuti i opljačkani na području Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, a bili su i oslobođeni plaćanja daća (cestarina, mostarina) unutar granica Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. Gradecu je dana i znatna administrativno-upravna autonomija, prije svega slobodno pravo izbora gradskoga suca, kojega je Gradsko vijeće imalo pravo birati svake godine. Za gospodarski razvoj Gradeca važno je bilo stečeno pravo održavanja dnevnih i tjednih sajmova, kao i stjecanje velikoga zemljoposjeda, čija je sjeverna granica bila vrh Medvednice, zapadna potok Vrapčak, a južna rijeka Sava.
1907. godine umro je vojvoda Robert I. od Parme. Bio je posljednji vladar nezavisne države zvane Vojvodstvo Parme i Piacenze, koja se nalazila u Italiji na području oko tih dvaju gradova. Ta je država postojala sve do 1859. godine, a kasnije je uklopljena u Kraljevinu Italiju nastalu ujedinjenjem talijanskih zemalja oko Sardinije/Pijemonta kao jezgre.
Vojvoda Robert I. od Parme potjecao je zapravo iz francuske kraljevske dinastije Capet-Bourbon, i to iz one grane koja je u 18. stoljeću zavladala Španjolskom, Napuljem i Sicilijom te još nekim dijelovima Italije (između ostaloga i Parmom). Robert je time u muškoj liniji vukao izravno podrijetlo od francuskog kralja Luja XIV. Zanimljivo je da je Robert ujedno bio i pretendent na titulu kralja Etrurije (Kraljevina Etrurija postojala je u razdoblju Napoleonskih ratova tijekom razmjerno kratkog vremena između 1801. i 1807. godine).
Za vojvodu Roberta osobito je zanimljivo da je imao čak 24-ero djece. Sva ta njegova djeca rođena su na zakonit način i u katoličkim brakovima (prva mu je supruga umrla nakon rađanja 12. djeteta pa se kao udovac ponovno oženio i dobio još 12-ero djece). Jedna od Robertovih kćeri bila i znamenita službenica Božja Zita od Bourbon-Parme. Ona se udala za bl. Karla Habsburškog, posljednjeg vladara Austro-Ugarske (ujedno je time postala i hrvatskom kraljicom). Za tu je Robertovu kćer pokrenut proces proglašenja blaženom pa ima naslov službenice Božje (suprug joj je već proglašen katoličkim blaženikom). Poznati nadvojvoda Otto von Habsburg, koji je preminuo 2011. godine, bio je unuk vojvode Roberta.
813. godine umro je grof Louis Marie de Narbonne-Lara, francuski aristokrat, ministar i general. Smatra se da je bio, ni manje ni više, sin francuskog kralja Luja XV., kome je navodno bio fizički vrlo sličan. Grof de Narbonne-Lara rodio se 1755. godine u talijanskom gradu Colornu, nedaleko od Parme. Grof de Narbonne-Lara odgojen je u Versaillesu, a pukovnikom je postao već u dobi od 25 godina.
Nakon početka Francuske revolucije grof de Narbonne-Lara držao se načelno srednje struje, zagovarajući ustavnu monarhiju. Imenovan je francuskim ministrom rata 7. prosinca 1791. godine, točno dva dana nakon što je Mozart preminuo u Beču. U to je vrijeme francuski kralj Luj XVI. još uvijek bio živ i formalno je vladao državom, no bio je pod paskom revolucionara. Grof de Narbonne-Lara sišao je s ministarskog položaja u ožujku 1792. godine, kralj je svrgnut u rujnu iste godine, a pogubljen je na giljotini u siječnju sljedeće godine. Grof je emigrirao, tako da je određeno vrijeme proveo u Engleskoj, Njemačkoj i Švicarskoj. U Francusku se vratio tek 1801. godine, za vladavine Napoleona Bonapartea. Za vrijeme Francuskog Carstva držao je grof de Narbonne-Lara ponovno visoke položaje, kao general i poslanik u Bavarskoj, Pruskoj i Austriji. Preminuo je prilično naglo 1813. godine, u dobi od 58 godina. Uzrok njegove smrti bila je epidemija koja je izbila među napoleonskom vojskom u Saskoj, a u kojoj je osim njega poginulo navodno čak 17.000 ljudi.
1643. godine rođen je Jean Chardin, francuski draguljar i putopisac. Rodio se u Parizu kao suvremenik francuskog kralja Luja XIV., poznatog pod nadimkom Kralj Sunce. Taj je kralj bio samo oko pet godina stariji od Chardina, a doživjeli su i sličnu starost (Chardin je umro 1713., a Luj XIV. 1715. godine). Kao sin bogatog pariškog trgovca, Chardin je već u mladosti počeo putovati u daleke kraljeve.
U svojim je 20-im godinama preko Carigrada doputovao do Perzije, a zatim je posjetio i Indiju. Nakon povratka u Francusku napisao je o tome izvještaj. Tijekom 1670-ih ponovno je otputovao u Perziju i mnogo se duže ondje zadržao, čak oko četiri godine. Boravio je pri perzijskom carskom dvoru, ali i putovao po Perziji, kojom je u to vrijeme vladao šah Sulejman I. iz dinastije Safavida. Iz Perzije je Chardin otputovao i do Indije, gdje je posjetio nekoliko gradova. Nakon što se uvelike obogatio vratio se 1677. godine oko Afrike do rodne Francuske. O svojim je doživljajima u Aziji napisao opsežne putopise. Budući da je bio kalvinističke (protestantske) vjeroispovijesti, preselio se 1681. godine u Englesku. Tamošnji kralj Karlo II. iz dinastije Stuart postavio ga je za dvorskog draguljara, a dodijelio mu je čak i vitešku titulu, s prefiksom Sir. Zanimljivo je da je 1682. godine Chardin postao članom uglednog britanskog Kraljevskog društva, u kojem je tada bio i Isaac Newton (kasniji predsjednik tog društva). Chardin je u Engleskoj poživio sve do 1713. godine, a preminuo je u 70. godini u Chiwicku pokraj Londona.
1849. godine ruski pisac Fjodor Mihajlovič Dostojevski osuđen na smrt, i to zato jer je bio član liberalnog društva intelektualaca poznatog pod nazivom Petraševski krug. U to je vrijeme u Rusiji vladao izrazito reakcionarni car Nikolaj I., koji je uništavao svaku grupu koja bi potencijalno mogla ugroziti njegovu samovlast. Dostojevski je doveden na stratište zajedno sa svojim kolegama zatvorenicima.
Na ledenoj je hladnoći čekao strijeljanje kad je doznao da mu je smrtna presuda preinačena u 4 godine robije u Sibiru. Poslan je u grad Omsk u jugozapadnom Sibiru, gdje je odslužio svoju kaznu u, po vlastitom svjedočanstvu, strahovito teškim uvjetima.
1793. godine, tijekom Francuske revolucije, izvedeno je prvo od masovnih smaknuća utapanjem ljudi u gradu Nantesu. Smatra se da je tijekom posljednjih mjeseci 1793. i prvih mjeseci 1794. godine utopljeno nekoliko tisuća ljudi (procjene idu i do 9.000). Radilo se o utapanju svih za koje se sumnjalo da ne podržavaju Francusku revoluciju i novi režim. Utopljeni su mnogi katolički svećenici i časne sestre, a također i žene, djeca te starije osobe. Radilo se o jednom od najvećih masakara tijekom razdoblja tzv. revolucionarnog terora.
Prvo od okrutnih smaknuća utapanjem izvedeno je uvečer na današnji dan. Za smaknuće je određeno 90 zarobljenih katoličkih svećenika, koji su trebali biti bačeni u rijeku Loire. Naime, grad Nantes nalazi se na području donjeg dijela toka rijeke Loire, četrdesetak kilometara od njenog ušća u Atlantski ocean.
Okrutno utapanje izvedeno je pomoću posebno prilagođene skele na koju su dovođeni svećenici. Od 90 svećenika svi osim trojice utopili su se u rijeci kako je planirano. Naime, tri su svećenika dospjela do obližnjeg broda pa su ih mornari izvadili iz vode i dali im okrjepu (radilo se o sredini mjeseca studenog pa su temperature bile nepovoljne za ljude u vodi). Međutim, vlasti su naredile da ta trojica spašenih budu vraćena u zatvor, a zatim su ponovno poslani na smaknuće već sljedeće noći, s novom grupom svećenika. Sveukupni masakr preživio je, po svemu sudeći, samo jedan svećenik – otac Landeau – koji je navodno bio dobar plivač.
1938. godine dr. Albert Hofmann prvi je put sintetizirao spoj nazvan LSD. Hofmann je bio zaposlenik švicarske farmaceutske kuće Sandoz. U njenom laboratoriju proučavao je tvar ergotamin. Dobiva se iz jedne gljivice koja raste na raži i uzrokuje tzv. ergotizam. Iz ergotamina je Hofmann sintetizirao LSD (kratica je nastala po njemačkom nazivu Lysergsäure-diethylamid). Hofmann je u laboratoriju slučajno preko prstiju primio malu dozu LSD-a i počeo osjećati njegovo djelovanje. Taj dan se naziva dan s biciklom jer Hofmann je nakon uzimanja LSD-a krenuo svojoj kući na biciklu i počeo primjećivati vrlo čudne i jake efekte LSD-a. Na putu su efekti samo kulminirali, a nakon otprilike 6 sati počeo se vraćati u normalno stanje.
Tvrtka Sandoz je 1947. počela prodavati LSD kao lijek za psihijatrijsku primjenu, pod nazivom Delysid. Psihijatri su počeli primjenjivati Delysid kako bi bolje shvatili shizofreniju. Mnoga klinička ispitavanja u psihodeličnoj psihoterapiji dala su pozitivne rezultate. LSD, kao snažno sredstvo mentalnog istraživanja i samospoznaje, posebno je promovirao književnik Aldous Huxley. Popularnosti LSD-a među američkim je studentima nakon 1960-te pridonio bivši profesor Harvardova sveučilišta Timothy Leary svojim predavanjima, pokusima i knjigama. Sve rasprostranjenije uzimanje te droge među mladom generacijom 1960-ih, naročito u zapadnim zemljama, dovelo je do zabrane LSD-a zbog teških posljedica koje može izazvati.
Spomenimo da je 1950-ih CIA smatrala da bi LSD mogao imati ulogu u kontroli uma.
1632. godine ubijen je Otac modernog ratovanja – moćni švedski kralj Gustav Adolf. Nazivaju ga i prvim velikim modernim generalom u povijesti, a u Švedskoj je poznat kao Gustav Adolf Veliki. Susjedni vladari nazivali su ga i Lav Sjevera , te Zlatni Kralj.
Mnogi vojni povjesničari smatraju Gustava Adolfa jednim od najvećih reformatora u čitavoj povijesti ratovanja. Njegova vojska odlikovala se izvrsnom uvježbanošću, dobrim naoružanjem i efikasnom artiljerijom. Sve to podupirala je učinkovita logistika i dobro uređeno financiranje vojske od strane države.
Gustav Adolf uspio je pomoću svoje vrhunske vojske pretvoriti Švedsku u prvoklasnu europsku silu. Dapače, navodno je Švedska u njegovo doba dosegla rang treće po snazi sile u Europi. Moćnije je izgleda bilo samo Rusko Carstvo i Španjolska. Taj period u švedskoj povijesti obično se naziva Doba velike moći (šved. Stormaktstiden). Zanimljivo je da je Gustav Adolf bio uzor i samom Napoleonu Bonaparteu u pogledu ratne strategije.
Slavna Zlatna bula hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. kojom je zagrebački Gradec dobio status slobodnog kraljevskog grada izdana je 16. studenog 1242. godine. Bela IV., iz dinastije Arpadovića, ovaj dokument dao je sastaviti dok se nalazio u Virovitici, koja je već imala status slobodnog grada, nedugo nakon provale Tatara u Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo.
Zlatna bula je bila osnovni gradski zakonik, odnosno kazneno-pravni i sudski dokument, a u njemu kralj o sebi govori u trećem licu. Tekst započinje sljedećim riječima: “U ime svetoga Trojstva i nedjeljivoga jedinstva. Amen. Bela, milošću božjom zauvijek kralj Ugarske, Dalmacije, Hrvatske, Rame, Srbije, Galicije, Vladimirije i Kumanije… Budući da se našoj volji svidjelo na brdu Griču sagraditi slobodan grad i tamo sazvati građane te dio kraljevstva utvrditi i učvrstiti radi sigurnosti granice i drugih koristi… ovom ispravom dajemo na znanje, kako sadašnjima, tako i potomcima, da smo proveli u djelo svoju nakanu, dopuštajući da na prije spomenutom brdu bude slobodan grad, da se građani slobodno naseljavaju i da imaju, drže i postojano čuvaju zemlje i posjede, uvjete i slobode koje smo doznačili i potpisali..“.
Ovim dokumentom Gradec je dobio pravo podizanja zidina te je izuzet od banske i županijske vlasti te podređen izravno kralju. Također dozvoljeno je naseljavanje novih stanovnika, prije svega povlasticama privučeni obrtnici i trgovci, koji bi svojom djelatnošću podigli gospodarsku moć grada te po potrebi sudjelovali u njegovoj obrani.
Građanima Gradeca obećana je naknada štete ako bi bili napadnuti i opljačkani na području Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, a bili su i oslobođeni plaćanja daća (cestarina, mostarina) unutar granica Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. Gradecu je dana i znatna administrativno-upravna autonomija, prije svega slobodno pravo izbora gradskoga suca, kojega je Gradsko vijeće imalo pravo birati svake godine. Za gospodarski razvoj Gradeca važno je bilo stečeno pravo održavanja dnevnih i tjednih sajmova, kao i stjecanje velikoga zemljoposjeda, čija je sjeverna granica bila vrh Medvednice, zapadna potok Vrapčak, a južna rijeka Sava.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
17.11.
1970. godine američki izumitelj Douglas Engelbart dobio patent (U.S. Patent 3.541.541) za kompjutorski miš. U prijavnici za patent uređaj je nazvan “X-Y indikator za ekranski prikaz”.
Douglas Engelbert, inače iskusni izumitelj i član Stanfordskog istraživačkog instituta (engl. Stanford Research Institute – SRI), tvrdi da od izuma miša nikada nije imao financijsku korist. SRI, u čije je ime patentiran, nije prepoznao važnost miša, pa je prodao licencu za njega Appleu za samo 40.000 dolara.
1942. godine rođen je Martin Scorsese, znameniti američki redatelj, producent i scenarist. Rodio se u njujorškoj četvrti Queensu kao sin potomaka talijanskih useljenika. Njegov otac Luciano Charles Scorsese potjecao je iz sicilijanskog gradića zvanog Polizzi Generosa, smještenog oko šezdeset kilometara jugoistočno od Palerma, glavnog grada Sicilije. Majka Martina Scorsesea, Catherine rođ. Cappa, potjecala je isto tako sa Sicilije, i to iz gradića Ciminne. Taj se gradić također nalazi u okolici Palerma, a od spomenutog je naselja Polizzi Generosa udaljen oko četrdeset kilometara (još je bliži Palermu). Zanimljivo je da je i niz drugih znamenitih američkih slavnih osoba potjecao iz okolice Palerma. Primjerice, otac Franka Sinatre potjecao je iz mjesta Lercara Friddi u zaleđu Palerma, a znameniti redatelj Frank Capra (Francesco Rosario Capra) rodio se u Bisacquinu, mjestu udaljenom samo desetak kilometara od gradića Corleonea (mjesta rođenja lika Vita Corleonea iz znamenitog Kuma). S glumcem Robertom de Nirom surađivao je Martin Scorsese u čak osam filmova. Dobio je nagradu Oscar za najbolji film, Pokojni (The Departed) iz 2006. godine, a nominiran je za tu kategoriju Oscara ukupno čak osam puta, što ga čini jednim od najuspješnijih redatelja u cjelokupnoj povijesti kinematografije.
1765. rođen je Étienne Jacques Joseph Alexandre MacDonald, francuski maršal iz razdoblja vladavine Napoleona Bonapartea. Rodio se u gradu Sedanu, znamenitoj strateškoj utvrdi na graničnom području Francuske i današnje Belgije.
Kao što je iz njegovog prezimena očigledno, maršal MacDonald potjecao je iz Škotske, iz jakobitske obitelji koja se u Francusku doselila nakon propasti jakobitskih pokušaja za osvajanjem vlasti u Velikoj Britaniji. Jakobiti su bili katolički pristalice svrgnutog britanskog kralja Jakova (Jamesa) II., koji su se suprotstavljali protestantskim pristalicama kralja Vilima Oranskog.
Mladi je Étienne Jacques MacDonald prihvatio ideje Francuske revolucije, koja je izbila kad su njemu bile samo 23 godine. Postao je jednim od vojnih zapovjednika Francuske revolucionarne vojske, a kasnije i jednim od ključnih Napoleonovih suradnika. Maršalom ga je Napoleon imenovao nakon pobjede u Bitki kod Wagrama. Zanimljivo je da je Bonaparte MacDonalda proglasio maršalom na bojnom polju kod Wagrama, odmah nakon pobjede, što je bio jedini takav slučaj u povijesti Napoleonskih ratova.
Ubrzo je nakon toga Napoleon maršalu MacDonaldu dodijelio i titulu vojvode od Taranta (fr. duc de Tarente), nazvanu po značajnom južnotalijanskom primorskom gradu. MacDonald se pokazao jednim od najvjernijih Napoleonovih maršala (nije ga napustio u teškim uvjetima abdikacije, a novom se francuskom rojalističkom režimu priklonio tek nakon što mu je Napoleon to odobrio). Od 1815. do 1831. bio je MacDonald veliki kancelar Legije časti (fr. Grand chancelier de la Légion d’honneur). Preminuo je 25. rujna 1840. u dobi od 74 godine.
Međunarodni dan studenata obilježava se 17.11. u znak sjećanja na tragične događaje tog dana u Pragu 1939. godine.
Ovaj slijed događaja počeo je nekoliko dana prije, kad su se praški studenti okupili na Vjenceslavovom trgu u Pragu. Nacisti su prilikom tog prosvjeda otvorili vatru na studente i teško ranili jednog studenta Praškog sveučilišta, koji je nedugo nakon toga preminuo. Tisuće njegovih kolega studenata došle su na sprovod. Pogreb se stoga pretvorio u antinacistički skup. Studenti su skidali natpise na njemačkom jeziku kao simbole sramote okupacije.
Njemački upravitelj (njem. Reichsprotektor) Češke i Moravske Konstantin von Neurath ugušio je te demonstracije zatvorivši sve ustanove visokog obrazovanja u Češkoj i poslavši preko 1200 studenata u koncentracijske logore. Navedenog dana Nijemci su strijeljali 9 studenata i profesora bez suđenja. Međunarodni dan studenata slavi se od 1941. godine.
887. godine rođen je feldmaršal Bernard Montgomery, vjerojatno najpoznatiji britanski časnik iz Drugog svjetskog rata. Feldmaršal Montgomery osobito je poznat po borbama s njemačkim feldmaršalom Rommelom u Sjevernoj Africi (Bitka kod El Alameina). Za svoje uspjehe Montogomery je nagrađen i aristokratskom titulom vikonta Montgomeryja od Alamaina. Inače, titula vikonta u Velikoj Britaniji viša je od titule baruna, a daje i pravo na naslov lorda.
Rijetkima je poznato da je Bernard Montgomery zapravo bio sin jednog biskupa. Naime, njegov otac Henry Montgomery bio je anglikanski biskup. Imao je naslov biskupa Tasmanije, a njegova je dijeceza obuhvaćala australski otok Tasmaniju i susjedne otoke.
Da stvar bude bolja, čak je i majka feldmaršala Montgomeryja potjecala iz obitelji anglikanskih svećenika. Naime, njen otac (feldmaršalov djed) bio je kanonik poznate Westminsterske opatije u Londonu.
1912. godine za predsjednika SAD-a izabran je znameniti Thomas Woodrow Wilson, prvi i jedini predsjednik SAD-a s doktoratom. Prilično razočarava podatak da niti jedan drugi američki predsjednik nije dostigao najviši akademski stupanj doktora znanosti. To čak nisu postigli ni visoko obrazovani predsjednici poput Billa Clintona (Yale) ili Baracka Obame (Harvard).
Thomas Woodrow Wilson diplomirao je na uglednom Sveučilištu Princeton (gdje je svojedobno dugo godina predavao i Albert Einstein). Wilson je doktorirao na području povijesti i političkih znanosti i to na znamenitom Sveučilištu Johns Hopkins u Baltimoreu. To je jedno od najcjenjenijih američkih sveučilišta, a na njemu je do sada studiralo ili radilo čak 37 nobelovaca.
Zanimljivo je da je za izradu svog doktorskog rada Wilson navodno morao naučiti njemački jezik. Puni naslov njegove doktorske disertacije bio je: “Kongresna vladavina: Studija iz američke politike”.
Južnokorejski boksač Duk Koo Kim umro je od ozljeda zadobivenih tijekom meča 17. studenog 1982. godine. U trenutku kad je preminuo bile su mu samo 23 godine, a njegova je smrt uzrokovala velik odjek u svijetu.
U meču koji je bio smrtonosan za Kima borio se s američkim boksačem Rayom Mancinijem. Meč je održan kod poznatog hotela Ceasars Palace u Las Vegasu, a televizijski je prenošen na programu CBS Sports. Meč je trajao 14 rundi i bio je naporan za oba boksača. Kim je uspio Rayu Manciniju ozlijediti lijevo oko do te mjere da mu je ono nakon meča bilo potpuno zatvoreno. Na kraju je ipak Mancini toliko jako udario Kima da je proglašen tehnički nokaut u 14. rundi (meč je trebao trajati 15 rundi). Nekoliko minuta nakon završetka meča Kim je pao u komu.
Pokazalo se da je Kim doživio izljev krvi u mozak. Izvedena je operacija na mozgu, ali je sve bilo uzalud. Preminuo je u bolnici.
Neobičan rat između Švedske i Velike Britanije započeo je 17. studenog 1810. godine. Taj Švedsko-britanski sukob bio je specifičan po tome što tijekom njega nije bilo ni bitaka ni poginulih. Naime, Švedska je kao saveznica Napoleonove Francuske bila prisiljena objaviti rat Velikoj Britaniji, premda se Šveđani zapravo nisu željeli boriti. Švedska je rat doista objavila, no nije poduzela vojne akcije. Uz to, budući da je Velika Britanija bila švedski najvažniji trgovački partner, nastavljena je u okvirima krijumčarenja i trgovina između tih dvaju zemalja.
Napoleon se bio proglasio carem Francuza još oko dvije godine prije početka Švedsko-britanskog rata. Godine 1810., iste koje je počeo rat, bio se razveo od Jozefine, a u novi je brak ušao s Marijom Lujzom, mladom austrijskom nadvojvotkinjom. Napoleon je, dakle, gradio saveze s europskim državama, a Velika Britanija bila mu je trn u oku. Jednog od Napoleonovih maršala, Jeana Baptistea Bernadottea, proglasili su Šveđani svojim prijestolonasljednikom upravo uoči spomenute objave rata. I doista, taj je Napoleonov maršal 1818. godine postao švedskim kraljem pod imenom Karlo XIV. Ivan. Švedsko-britanski rat okončan je već 1812. godine, a protekao je u potpunosti bez ljudskih žrtava.
=>
1970. godine američki izumitelj Douglas Engelbart dobio patent (U.S. Patent 3.541.541) za kompjutorski miš. U prijavnici za patent uređaj je nazvan “X-Y indikator za ekranski prikaz”.
Douglas Engelbert, inače iskusni izumitelj i član Stanfordskog istraživačkog instituta (engl. Stanford Research Institute – SRI), tvrdi da od izuma miša nikada nije imao financijsku korist. SRI, u čije je ime patentiran, nije prepoznao važnost miša, pa je prodao licencu za njega Appleu za samo 40.000 dolara.
1942. godine rođen je Martin Scorsese, znameniti američki redatelj, producent i scenarist. Rodio se u njujorškoj četvrti Queensu kao sin potomaka talijanskih useljenika. Njegov otac Luciano Charles Scorsese potjecao je iz sicilijanskog gradića zvanog Polizzi Generosa, smještenog oko šezdeset kilometara jugoistočno od Palerma, glavnog grada Sicilije. Majka Martina Scorsesea, Catherine rođ. Cappa, potjecala je isto tako sa Sicilije, i to iz gradića Ciminne. Taj se gradić također nalazi u okolici Palerma, a od spomenutog je naselja Polizzi Generosa udaljen oko četrdeset kilometara (još je bliži Palermu). Zanimljivo je da je i niz drugih znamenitih američkih slavnih osoba potjecao iz okolice Palerma. Primjerice, otac Franka Sinatre potjecao je iz mjesta Lercara Friddi u zaleđu Palerma, a znameniti redatelj Frank Capra (Francesco Rosario Capra) rodio se u Bisacquinu, mjestu udaljenom samo desetak kilometara od gradića Corleonea (mjesta rođenja lika Vita Corleonea iz znamenitog Kuma). S glumcem Robertom de Nirom surađivao je Martin Scorsese u čak osam filmova. Dobio je nagradu Oscar za najbolji film, Pokojni (The Departed) iz 2006. godine, a nominiran je za tu kategoriju Oscara ukupno čak osam puta, što ga čini jednim od najuspješnijih redatelja u cjelokupnoj povijesti kinematografije.
1765. rođen je Étienne Jacques Joseph Alexandre MacDonald, francuski maršal iz razdoblja vladavine Napoleona Bonapartea. Rodio se u gradu Sedanu, znamenitoj strateškoj utvrdi na graničnom području Francuske i današnje Belgije.
Kao što je iz njegovog prezimena očigledno, maršal MacDonald potjecao je iz Škotske, iz jakobitske obitelji koja se u Francusku doselila nakon propasti jakobitskih pokušaja za osvajanjem vlasti u Velikoj Britaniji. Jakobiti su bili katolički pristalice svrgnutog britanskog kralja Jakova (Jamesa) II., koji su se suprotstavljali protestantskim pristalicama kralja Vilima Oranskog.
Mladi je Étienne Jacques MacDonald prihvatio ideje Francuske revolucije, koja je izbila kad su njemu bile samo 23 godine. Postao je jednim od vojnih zapovjednika Francuske revolucionarne vojske, a kasnije i jednim od ključnih Napoleonovih suradnika. Maršalom ga je Napoleon imenovao nakon pobjede u Bitki kod Wagrama. Zanimljivo je da je Bonaparte MacDonalda proglasio maršalom na bojnom polju kod Wagrama, odmah nakon pobjede, što je bio jedini takav slučaj u povijesti Napoleonskih ratova.
Ubrzo je nakon toga Napoleon maršalu MacDonaldu dodijelio i titulu vojvode od Taranta (fr. duc de Tarente), nazvanu po značajnom južnotalijanskom primorskom gradu. MacDonald se pokazao jednim od najvjernijih Napoleonovih maršala (nije ga napustio u teškim uvjetima abdikacije, a novom se francuskom rojalističkom režimu priklonio tek nakon što mu je Napoleon to odobrio). Od 1815. do 1831. bio je MacDonald veliki kancelar Legije časti (fr. Grand chancelier de la Légion d’honneur). Preminuo je 25. rujna 1840. u dobi od 74 godine.
Međunarodni dan studenata obilježava se 17.11. u znak sjećanja na tragične događaje tog dana u Pragu 1939. godine.
Ovaj slijed događaja počeo je nekoliko dana prije, kad su se praški studenti okupili na Vjenceslavovom trgu u Pragu. Nacisti su prilikom tog prosvjeda otvorili vatru na studente i teško ranili jednog studenta Praškog sveučilišta, koji je nedugo nakon toga preminuo. Tisuće njegovih kolega studenata došle su na sprovod. Pogreb se stoga pretvorio u antinacistički skup. Studenti su skidali natpise na njemačkom jeziku kao simbole sramote okupacije.
Njemački upravitelj (njem. Reichsprotektor) Češke i Moravske Konstantin von Neurath ugušio je te demonstracije zatvorivši sve ustanove visokog obrazovanja u Češkoj i poslavši preko 1200 studenata u koncentracijske logore. Navedenog dana Nijemci su strijeljali 9 studenata i profesora bez suđenja. Međunarodni dan studenata slavi se od 1941. godine.
887. godine rođen je feldmaršal Bernard Montgomery, vjerojatno najpoznatiji britanski časnik iz Drugog svjetskog rata. Feldmaršal Montgomery osobito je poznat po borbama s njemačkim feldmaršalom Rommelom u Sjevernoj Africi (Bitka kod El Alameina). Za svoje uspjehe Montogomery je nagrađen i aristokratskom titulom vikonta Montgomeryja od Alamaina. Inače, titula vikonta u Velikoj Britaniji viša je od titule baruna, a daje i pravo na naslov lorda.
Rijetkima je poznato da je Bernard Montgomery zapravo bio sin jednog biskupa. Naime, njegov otac Henry Montgomery bio je anglikanski biskup. Imao je naslov biskupa Tasmanije, a njegova je dijeceza obuhvaćala australski otok Tasmaniju i susjedne otoke.
Da stvar bude bolja, čak je i majka feldmaršala Montgomeryja potjecala iz obitelji anglikanskih svećenika. Naime, njen otac (feldmaršalov djed) bio je kanonik poznate Westminsterske opatije u Londonu.
1912. godine za predsjednika SAD-a izabran je znameniti Thomas Woodrow Wilson, prvi i jedini predsjednik SAD-a s doktoratom. Prilično razočarava podatak da niti jedan drugi američki predsjednik nije dostigao najviši akademski stupanj doktora znanosti. To čak nisu postigli ni visoko obrazovani predsjednici poput Billa Clintona (Yale) ili Baracka Obame (Harvard).
Thomas Woodrow Wilson diplomirao je na uglednom Sveučilištu Princeton (gdje je svojedobno dugo godina predavao i Albert Einstein). Wilson je doktorirao na području povijesti i političkih znanosti i to na znamenitom Sveučilištu Johns Hopkins u Baltimoreu. To je jedno od najcjenjenijih američkih sveučilišta, a na njemu je do sada studiralo ili radilo čak 37 nobelovaca.
Zanimljivo je da je za izradu svog doktorskog rada Wilson navodno morao naučiti njemački jezik. Puni naslov njegove doktorske disertacije bio je: “Kongresna vladavina: Studija iz američke politike”.
Južnokorejski boksač Duk Koo Kim umro je od ozljeda zadobivenih tijekom meča 17. studenog 1982. godine. U trenutku kad je preminuo bile su mu samo 23 godine, a njegova je smrt uzrokovala velik odjek u svijetu.
U meču koji je bio smrtonosan za Kima borio se s američkim boksačem Rayom Mancinijem. Meč je održan kod poznatog hotela Ceasars Palace u Las Vegasu, a televizijski je prenošen na programu CBS Sports. Meč je trajao 14 rundi i bio je naporan za oba boksača. Kim je uspio Rayu Manciniju ozlijediti lijevo oko do te mjere da mu je ono nakon meča bilo potpuno zatvoreno. Na kraju je ipak Mancini toliko jako udario Kima da je proglašen tehnički nokaut u 14. rundi (meč je trebao trajati 15 rundi). Nekoliko minuta nakon završetka meča Kim je pao u komu.
Pokazalo se da je Kim doživio izljev krvi u mozak. Izvedena je operacija na mozgu, ali je sve bilo uzalud. Preminuo je u bolnici.
Neobičan rat između Švedske i Velike Britanije započeo je 17. studenog 1810. godine. Taj Švedsko-britanski sukob bio je specifičan po tome što tijekom njega nije bilo ni bitaka ni poginulih. Naime, Švedska je kao saveznica Napoleonove Francuske bila prisiljena objaviti rat Velikoj Britaniji, premda se Šveđani zapravo nisu željeli boriti. Švedska je rat doista objavila, no nije poduzela vojne akcije. Uz to, budući da je Velika Britanija bila švedski najvažniji trgovački partner, nastavljena je u okvirima krijumčarenja i trgovina između tih dvaju zemalja.
Napoleon se bio proglasio carem Francuza još oko dvije godine prije početka Švedsko-britanskog rata. Godine 1810., iste koje je počeo rat, bio se razveo od Jozefine, a u novi je brak ušao s Marijom Lujzom, mladom austrijskom nadvojvotkinjom. Napoleon je, dakle, gradio saveze s europskim državama, a Velika Britanija bila mu je trn u oku. Jednog od Napoleonovih maršala, Jeana Baptistea Bernadottea, proglasili su Šveđani svojim prijestolonasljednikom upravo uoči spomenute objave rata. I doista, taj je Napoleonov maršal 1818. godine postao švedskim kraljem pod imenom Karlo XIV. Ivan. Švedsko-britanski rat okončan je već 1812. godine, a protekao je u potpunosti bez ljudskih žrtava.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
Francuski nijemi film Ubojstvo vojvode od Guisea prikazan je 17. studenog 1908. godine. Sniman je na kazališnim daskama. U to vrijeme filmska gluma više je sličila kazališnoj. No u ovom filmu redatelj Frères Lafitte otišao je korak dalje i pokazao kako film nudi drugačije mogućnosti glume i inscenacije. Stoga se Ubojstvo vojvode od Guisea smatra važnim korakom u razvoju filmske industrije. Osim toga, radnja filma odvija se u vrijeme Hugenotskih ratova, odnosno građanskih i vojnih sukoba 1562. – 1598. između katolika i protestanata (hugenota) u Francuskoj. Glavni lik je vojvoda Henrik I. od Guisea. Kao vođa Katoličke lige pozvan na dvor francuskog kralja Henrika III., gdje ga ubijaju kraljevi tjelohranitelji. Francuski filmski studio Le Film d’Art htio je ovakvim izborom teme stvoriti film za zahtjevniju publiku, i u smislu radnje i u smislu umjetničkog ostvarenja. Angažirani su najbolji i najpoznatiji glumci iz pariške Comédie François.
Treća velika razlika u odnosu na prijašnje filmove bila je glazba. Dotad je, naime, bilo uobičajeno da tijekom projekcije filma klavirist svira, odnosno improvizira pratnju. Za film Ubojstvo vojvode od Guisea angažiran je slavni skladatelj Camille Saint-Saëns, poznat po fantaziji za orkestar Karneval životinja. Saint-Saëns je prvi skladao djelo namijenjeno konkretnom filmu. Prvi put je neki film pratio čitav orkestar.
Dana 17. studenog 1869. godine otvoren je znameniti Sueski kanal koji spaja Sredozemno i Crveno more, jedan od strateški najvažnijih umjetnih morskih putova na svijetu. Pripreme za izgradnju počele su još 1854., kada su Francuzi sklopili ugovor s osmanskim upraviteljem Egipta oko izgradnje kanala kroz Suesku prevlaku. Planove je izradila skupina inženjera iz više država. Osnovana je tvrtka Suez Canal Company te joj je dano pravo operiranja Kanala 99 godina nakon završetka radova.
Izgradnja je počela u travnju 1859., a u početku su ih izvodili prisilni radnici i to isključivo krampovima i lopatama. Kasnije su pristigli radnici iz Europe s parnim bagerima. Radovi su dovšeni tek 1869., što je bilo četiri godine dulje od predviđenog roka. Kada je otvoren, Sueski je kanal bio dubok svega oko 7,5 metara i širok 60 do 90 metara, tako da je tijekom prve godine njegova postojanja kroz njega prošlo svega 500-tinjak brodova. Ipak, Kanal je bio svojevrsno graditeljsko čudo, uspoređivano čak i s gradnjom egipatskih piramida u starom vijeku.
Domaćin svečanosti otvaranja Sueskog kanala bio je tadašnji egipatski kediv Ismail, autonomni vladar Egipta, koji je nominalno bio pod vrhovnom vlašću Osmanskog Carstva. Prisustvovali su mnogi ugledni gosti. Glavna zvijezda bila je francuska carica Eugenija, supruga cara Napoleona III. (nećaka Napoleona Bonapartea), koja ga je inaugurirala tijekom ekstravagantne ceremonije.
1592. godine ujedinjene su poljska i švedska kruna kad je dotadašnji poljski kralj Sigismund III. Vasa naslijedio ujedno i švedsko prijestolje. Obitelj Vasa izvorno je bila švedska dinastija, a Sigismund III. Vasa bio je sin švedskog kralja. Još dok mu je otac kraljevao u Švedskoj, Sigismund je izabran za poljskog kralja (Poljska je bila izborna monarhija).
Kad mu je otac umro, Sigismund je postao i švedski kralj, ujedinivši time dva prostrana kraljevstva. Vlast mu se protezala od dalekog sjevera Skandinavije pa sve do današnje Ukrajine. Naime, u to je doba Poljska bila u uniji s Litvom i obuhvaćala je velik dio današnje Ukrajine, uključujući i grad Kijev. Također, obuhvaćala je i praktički cijelu današnju Bjelorusiju, kao i dijelove Latvije i Rusije.
Da stvar bude bolja, Sigismund je preko svoje bake Bone Sforze naslijedio i pretendentsku titulu jeruzalemskog kralja. Po vjeri je Sigismund bio rimokatolik, premda je Švedska bila većinom protestantska država. Sigismund je vladao svojim zemljama uglavnom iz Varšave.
1562. godine umro je Antun od Navare, pripadnik znamenite dinastije Capet-Bourbon. Osobito je zanimljiv po tome što je s njegovim sinom Henrikom IV. dinastija Borubon došla na francusko kraljevsko prijestolje. Antun je bio po svojoj supruzi Ivani III. kralj Navare, malene države smještene između Francuske i Španjolske. Antunova dinastija Bourbon bila je mlađa grana francuske vladajuće kraljevske dinastije Capet, a potjecala je od kralja svetog Luja IX. (jedini francuski kralj koji je ikada proglašen svecem Katoličke Crkve). Bourboni su ime dobili po posjedu Bourbon, odnosno po dvorcu koji danas nosi naziv Bourbon-l’Archambault, a nalazi se u središnjem dijelu Francuske, otprilike 250 kilometara južno od Pariza i 160 kilometara sjeverozapadno od Lyona.
Osim što je po supruzi bio kralj Navare, Antun je imao znatne posjede u Francuskoj, a zbog postupnog izumiranja glavne grane dinastije Capet, postao je tzv. prvim princom kraljevske krvi (franc. premier prince du sang). To je bio naslov za najbližeg kraljevog rođaka izvan uže obitelji (tj. ne računajući kraljevu djecu i unuke). Prvi prinčevi kraljevske krvi imali su važan položaj u francuskom društvu jer se znalo da će prvi naslijediti prijestolje u slučaju da vladajući kralj umre bez zakonitih potomaka.
Antun od Navare umro je u mjestu Les Andelys u Normandiji. U trenutku smrti bile su mu samo 44 godine. Da je poživio još 26 godina postao bi francuskim kraljem, a ovako je kraljem postao njegov sin Henrik IV.
474. preminuo je istočnorimski car Leon II., kojeg je zatim naslijedio njegov otac Zenon, poznat i kao Flavije Zenon. Dogodio se, dakle, jedan od rijetkih slučajeva u povijesti pri kojima je otac naslijedio sina na prijestolju. Preminuli Leon II. bio je unuk prethodnog cara Leona I., kome je spomenuti Zenon bio zet (Leon I. nije imao sinova koji bi ga nadživjeli, a svoju kći Arijadnu udao je za Zenona).
Car Leon II. imao je u trenutku smrti samo sedam godina, a otac ga je naslijedio kao dotadašnji suvladar i najmoćniji muški član carske obitelji, premda se u nju zapravo bio priženio. Rođenjem je i podrijetlom Zenon bio iz Izaurije (lat. Isauria), povijesne pokrajine smještene u južnom dijelu Male Azije. Navodno su ga u Carigradu zbog takvog podrijetla smatrali svojevrsnim barbarinom.
Zenon je vladao Istočnim Rimskim Carstvom upravo u vrijeme propasti Zapadnog Rimskog Carstva. Naime, bez obzira računamao li kraj zapadne polovice carstva s 476. i svrgavanjem Romula Augustula ili sa smrću Julija Nepota 480. godine, car Zenon bio je na prijestolju u oba ta trenutka. Spomenuti Julije Nepot priznavao je Zenona za svog nadređenog, a tako je činio određeno vrijeme i Odoakar (vojskovođa koji je svrgnuo spomenutog Romula Augustula). Car Zenon poživio je do 491. godine, a preminuo je u Carigradu u 67. godin
Prvi javni sat u gradu Zagrebu postavljen je 17. studenog 1920. godine. Nalazio se na Trgu bana Jelačića, upravo kao što je i danas slučaj. Moda javnih gradskih satova došla je u Hrvatsku iz Beča, kao i mnoge druge, kako su ih tada zvali, novotarije. Prvi gradski satovi u Zagrebu, uključivši navedeni na Trgu bana Jelačića, bili su i dopremljeni iz Beča. I stupovi za zagrebačke javne satove bili su izliveni po uzoru na bečke.
Prvi zagrebački urar koji je bio zadužen za održavanje tih satova bio je, po za sada dostupnim spoznajama, Mirko Novak. On je imao urarsku radionicu u Ilici 24, a bavio se i draguljarstvom. Od njega održavanje satova preuzeo je Mate Barač, a od njega napokon znamenita obitelj Lebarović – koja se urarskim poslom i danas bavi.
Lebarovići se već 6 generacija bave urarstvom i imaju radionicu u Maksimirskoj ulici. Zanimljiv je i podatak da su nekad na Trgu bana Jelačić postojala dva sata. Jedan je bio na današnjem mjestu, a drugi na ulazu u Prašku ulicu.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
18.11.
1202. godine dogodio se jedan od najparadoksalnijih događaja u povijesti križarskih ratova. Naime, križarska je vojska osvojila kršćanski grad Zadar u Dalmaciji.
Što je bio povod takvog zločina kršćana nad kršćanima? Odgovor leži u pohlepi venecijanskih moćnika. Naime, Mletačka Republika pokušavala je tijekom prethodnih više od 20 godina osvojiti Zadar. To joj nikako nije uspijevalo, pa se na kraju odlučila iskoristiti siromašne francuske vitezove križare da umjesto nje osvoje taj grad. Naime, križari su krenuli iz Zapadne Europe prema Svetoj Zemlji na Četvrti križarski pohod. Međutim, bili su većinom siromašni i nisu si mogli priuštiti prijevoz do Palestine. Tu njihovu sirotinju iskoristila je Venecija. Ponudila im je prijevoz ako za nju osvoje Zadar.
Jedan dio križara odbacio je tu mogućnost i nije želio sudjelovati u takvom zločinu. I rimski papa osudio je taj pothvat. Ipak, dio križara pristao je na mletačke zahtjeve i zajedno s mletačkom vojskom opsjeo Zadar.
Čak i tijekom opsade bilo je među križarima ljudi koji su pozivali na kršćansku savjest kako bi se odustalo od tog čina. Tako je opat od Vauxa rekao: “Gospodo, ja vam zabranjujem u ime rimskog pape navaliti na ovaj grad. jer je kršćanski, a vi ste hodočasnici.”
1883. godine došlo je do upostave vremenskih zona u SAD-u i Kanadi. Radilo se o značajnoj promjeni jer su prethodno diljem sjevernoameričkog kontinenta u različitim naseljima korištene tisuće lokalnih vremena. Ta su se lokalna vremena uglavnom ravnala po suncu (podne je određivano po sunčevom zenitu). Dakako, kad su naselja povezana željezničkim prugama, tisuće su različitih vremena postale znatnim problemom (zbog voznog reda vlakova itd.)
Da bi se problem riješio, na Konvenciji o općem vremenu, koja je sazvana na poticaj američkih željeznica, uveden je sustav kojim je Sjeverna Amerika podijeljena na četiri vremenske zone. Vremena u tim zonama dobila su nazive: Istočno vrijeme (engl. Eastern Time – npr. u New Yorku), Središnje vrijeme (engl. Central Time – npr. u Chicagu), Planinsko vrijeme (engl. Mountain Time – npr. u Denveru) i Pacifičko vrijeme (engl. Pacific Time – npr. u Los Angelesu). Spomenimo da je te 1883. godine u zapadnom dijelu SAD-a još uvijek vladalo doba tzv. Divljeg zapada.
1916. godine završila je Bitka na Sommi, jedna od najkrvavijih u cjelokupnoj povijesti čovječanstva. Ukupan broj žrtava na obje strane, prema većini procjena, bio je veći od 1.000.000, a od toga je poginulih bilo više od 300.000. U tom smislu Bitka na Sommi nadmašuje brojeve žrtava iz cijelih ratova.
Unatoč takvom broju poginulih, Bitka na Sommi završila je neodlučeno, a bojišnica je pomaknuta za samo osam do deset kilometara. Zanimljivo je da se ta bitka odvijala na razmjerno uskom području bojišnice, tako da su gubici bili izrazito koncentrirani. Radilo se o području oko rijeke Somme u francuskoj regiji Pikardiji, sjeverno od Pariza i otprilike u središtu trokuta čiji vrh čine gradovi Amiens, Arras i Saint-Quentin. Već prvog dana Bitke na Sommi Britanci su imali 19.240 poginulih, što se smatra najkrvavijim danom u cjelokupnoj britanskoj vojnoj povijest. S obzirom da je Bitka na Sommi trajala više od četiri i pol mjeseca, jasno je da se zapravo radilo o cijeloj vojnoj operaciji, velikog stupnja složenosti.
1883. godine rođen je Carl Vinson, američki političar po kome je nazvan nuklearni nosač zrakoplova USS Carl Vinson (CVN-70). Jedan je od rijetkih Amerikanaca koji nisu bili predsjednici SAD-a, a koji su dobili čast da po njima bude nazvan neki nuklearni nosač zrakoplova (ti brodovi u suvremeno vrijeme čine okosnicu Američke ratne mornarice kao najmoćnije ratne mornarice na svijetu, a obično dobivaju imena po američkim predsjednicima). Po Carlu Vinsonu nazvan je nuklearni nosač klase Nimitz, golemih dimenzija (USS Carl Vinson dug je oko 333 metra, a istiskuje više od 100.000 tona).
Carl Vinson bio je tijekom čak pedeset godina član Američkog kongresa, od studenog 1914. pa sve do siječnja 1965. godine. Potjecao je iz američke savezne države Georgije, smještene na američkom Jugu, a bio je dugogodišnji pristalica rasne segregacije. U Kongresu je predstavljao Georgiju kao pripadnik Demokratske stranke, a zalagao se tijekom svog dugogodišnjeg mandata za sustavno jačanje američkih oružanih snaga, osobito ratnog zrakoplovstva i ratne mornarice (između ostaloga, predvodio je odbor zaslužan za uvođenje prvih nuklearnih nosača zrakoplova, klase Enterprise, u Američku ratnu mornaricu). Upravo je to bio razlog zbog kojeg mu je dodijeljena spomenuta čast u obliku imenovanja nosača zrakoplova. Vinson je ujedno bio jedna od rijetkih živućih osoba koje su imale priliku prisustvovati porinuću američkog vojnog broda nazvanog po njima. Što se tiče nuklearnih nosača zrakoplova takvu je čast osim nekolicine američkih predsjednika imao još samo senator John C. Stennis. Carl Vinson preminuo je 1. lipnja 1981. godine, u vrlo visokoj 98. godini života.
1803. godine rođen je knez Edmund Schwarzenberg, austrijski aristokrat i feldmaršal. Njegov otac – knez Karl Philipp Schwarzenberg – također je imao čin feldmaršala, a bio je jedan od habsburških vrhovnih vojnih zapovjednika tijekom Napoleonskih ratova. Nadalje, Edmundov bratić – knez Felix Schwarzenberg – bio je austrijski premijer. Dapače, drugi bratić feldmaršala kneza Edmunda Schwarzenberga bio je kardinal Friedrich Schwarzenberg, nadbiskup Praga i Salzburga. Sve u svemu, radilo se o izvanredno moćnoj i umreženoj obitelji, jednoj od vodećih u Habsburškoj Monarhiji.
Generalski je čin dobio knez Edmund Schwarzenberg već na početku četrdesetih godina svoga života. Godine 1867. uzdignut je do najvišeg čina u austrijskoj vojsci, onog feldmaršala (njem. Feldmarschall). Zanimljivo je da je ujedno bio posljednji austrijski časnik u 19. stoljeću koji je primio taj najviši čin u sklopu austrijske i austrougarske vojske. Postao je i članom viteškog Reda zlatnog runa, najvišeg habsburškog viteškog reda. Knez Edmund preminuo je 1873. godine u znamenitom dvorcu Orlík nad rijekom Vltavom u Češkoj. Taj dvorac, koji je posjedovala njegova grana kneževske obitelji Schwarzenberg, čak je i danas jedan od turistički najpopularnijih dvoraca u Češkoj, osobito zbog svog markantnog položaja na rubu litice nad rijekom.
1659. godine održana je prva izvedba Molièreove komedije Kaćiperke (fr. Les Précieuses ridicules). Molière, kojem je pravo ime bilo Jean-Baptiste Poquelin, imao je u tom trenutku trideset i sedam godina, a uživao je pokroviteljstvo kraljevog brata, vojvode od Orléansa (poznatog na dvoru i kao Monsieur).
Premijera Kaćiperki izvedena je u kazalištu zvanom Théâtre du Petit-Bourbon, koje se nalazilo tik do Louvrea, s istočne strane te pariške kraljevske palače. Ulogu markiza de Mascarillea izvorno je u komediji Kaćiperke glumio Molière osobno, dok je ulogu Magdelon (jedne od kaćiperki) glumila Madeleine Béjart, pripadnica znamenite francuske glumačke obitelji.
Komedija Kaćiperke bila je prva od Molièreovih komedija u kojoj je satirizirao specifična društvena ponašanja. To mu je donijelo popularnost, ali i nezadovoljnike (osobito među onima čije je ponašanje u komediji bilo ismijavano).
1940. godine rođen je trenutno vladajući sultan države Oman. Ime mu je Qaboos bin Said al Said i na vlasti je već više od 40 godina. Oman je jedna od rijetkih današnjih država koje još uvijek imaju apsolutistički sustav vladanja. Naime, premda mnogi misle da je vladavina jednog čovjeka nad cijelom državom stvar prošlosti, još uvijek u svijetu postoji čak šest država koje prekticiraju apsolutizam. Osim Omana to su Saudijska Arabija, Katar, Bahrein, Svaziland i Bruneji.
Omanski sultan ujedno je i šef države i šef vlade (objedinjuje funkcije kakve u Republici Hrvatskoj imaju premijer i predsjednik). Dapače, sultanova je vlast i daleko veća jer praktički upravlja većinom poslova u državi. Oman nije malena država. Površina joj je 309.501 četvorni kilometar, što je oko 5 i pol puta veće od površine cijele Republike Hrvatske.
Premda se takav oblik vlasti čini jako zastarjelim, Oman kao država prilično prosperira. Dapače, smatra ga se jednom od najrazvijenijih i najstabilnijih država u arapskom svijetu. Prema izvješću Razvojnog programa Ujedinjenih naroda (United Nations Development Programme) Oman je među 135 svjetskih država prvi po napretku u proteklih 40 godina
Zanimljiva je činjenica iz povijesti da su nekada omanski sultan vladali mnogo većim područjem nego danas. Naime, omanski sultan bio je do 1856. godine ujedno i sultan dalekog Zanzibara – otočja uz istočnu obalu Afrike. Kasnije se Zanzibar odvojio sa samostalnim sultanima (ali iz iste dinastije). Na kraju se, dakako, Zanzibar s Tanganjikom udružio u današnju državu Tanzaniju.
Sultan Qaboos vlasnik je ogromne jahte Al Said, nazvane po imenu njegove dinastije. Ta je jahta sagrađena 2007. u Njemačkoj i sa svojih 155 metara veća je i od saudijske i od britanske kraljevske jahte.
Antun Branko Šimić, znameniti hrvatski književnik, rođen je 18. studenog 1898. godine u Drinovcima pokraj Gruda, na području Hercegovine. Antun Branko Šimić pohađao je isprva školu u rodnim Drinovcima, a zatim se upisao u franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu. Gimnazijsko školovanje nastavio je u Mostaru, Vinkovcima te u Zagrebu. Nažalost, Antun Branko Šimić umro je već u dobi od 26 godina. Uzrok smrti bila je tuberkuloza, bolest koja je nekoć ubijala mnogo mladih ljudi u Europi. Šimić je umro u Zagrebu, gradu u kojem je proveo posljednjih desetak godina svog kratkog života. Pokopan je na Mirogoju, gdje se i danas može vidjeti njegov grob.
Za svoga kratkog života Šimić je objavio samo jednu zbirku pjesama koja je označila prekretnicu u razvoju hrvatske poezije. Zbirka Preobraženja, izdana 1920. godine, ima pedesetak kratkih pjesama čiji su stihovi oslobođeni dotadašnjih pravila i podređeni su isključivo osobnom dojmu, a pritom su bili grafički posloženi po središnjoj osi, što je bila revolucionarna novost u našem pjesništvu.
A. B. Šimić ostao je upamćen i kao oštar književni kritičar. Iako vrlo mlad, usudio se kritizirati djela velikana poput Miroslava Krleže i Vladimira Nazora, a često se upuštao u žustre polemike s ondašnjim književnim velikanima. Pokrenuo je i nekoliko časopisa u kojima se zalaže za “izgradnju duhovnog carstva na zemlji”.
1978. godine dogodio se najveći gubitak ljudskih života u američkoj povijesti, izuzevši prirodne katastrofe i napad od 11. rujna. Naime, toga dana dogodilo se masovno samoubojstvo 909 pripadnika sekte Peoples Temple. Na samoubojstvo je pozvao vođa sekte Jim Jones, a izvršeno je pomoću pića Flavor Aid zatrovanog cijanidom. Tragično je i to što su 303 umrla bila djeca.
Jim Jones je sektu Peoples Temple osnovao još 1955. u Indiani. On je bio bivši komunist, a sekta je propagirala mješavinu socijalizma i kršćanstva, s naglaskom na rasnu jednakost. Sjedište sekte je preselio u južnoameričku državu Gvajanu, osnovavši gradić nazvan po njemu Jonestown. U studenom 1978. tamo je doletio američki kongresmen Leo Ryan, da bi istražio dojave o kršenju ljudskih prava u sekti. Jonesovi ljudi su ubili kongresmena i četvoricu ostalih članova delegacije. To je bilo prvo i jedino ubojstvo američkog kongresmena za vrijeme dužnosti u čitavoj povijesti SAD-a. Jones se bojao američke odmazde pa je pozvao na masovno samoubojstvo. On je također pronađen među mrtvima, s ranom od metka koja odgovara samoubojstvu.
=>
1202. godine dogodio se jedan od najparadoksalnijih događaja u povijesti križarskih ratova. Naime, križarska je vojska osvojila kršćanski grad Zadar u Dalmaciji.
Što je bio povod takvog zločina kršćana nad kršćanima? Odgovor leži u pohlepi venecijanskih moćnika. Naime, Mletačka Republika pokušavala je tijekom prethodnih više od 20 godina osvojiti Zadar. To joj nikako nije uspijevalo, pa se na kraju odlučila iskoristiti siromašne francuske vitezove križare da umjesto nje osvoje taj grad. Naime, križari su krenuli iz Zapadne Europe prema Svetoj Zemlji na Četvrti križarski pohod. Međutim, bili su većinom siromašni i nisu si mogli priuštiti prijevoz do Palestine. Tu njihovu sirotinju iskoristila je Venecija. Ponudila im je prijevoz ako za nju osvoje Zadar.
Jedan dio križara odbacio je tu mogućnost i nije želio sudjelovati u takvom zločinu. I rimski papa osudio je taj pothvat. Ipak, dio križara pristao je na mletačke zahtjeve i zajedno s mletačkom vojskom opsjeo Zadar.
Čak i tijekom opsade bilo je među križarima ljudi koji su pozivali na kršćansku savjest kako bi se odustalo od tog čina. Tako je opat od Vauxa rekao: “Gospodo, ja vam zabranjujem u ime rimskog pape navaliti na ovaj grad. jer je kršćanski, a vi ste hodočasnici.”
1883. godine došlo je do upostave vremenskih zona u SAD-u i Kanadi. Radilo se o značajnoj promjeni jer su prethodno diljem sjevernoameričkog kontinenta u različitim naseljima korištene tisuće lokalnih vremena. Ta su se lokalna vremena uglavnom ravnala po suncu (podne je određivano po sunčevom zenitu). Dakako, kad su naselja povezana željezničkim prugama, tisuće su različitih vremena postale znatnim problemom (zbog voznog reda vlakova itd.)
Da bi se problem riješio, na Konvenciji o općem vremenu, koja je sazvana na poticaj američkih željeznica, uveden je sustav kojim je Sjeverna Amerika podijeljena na četiri vremenske zone. Vremena u tim zonama dobila su nazive: Istočno vrijeme (engl. Eastern Time – npr. u New Yorku), Središnje vrijeme (engl. Central Time – npr. u Chicagu), Planinsko vrijeme (engl. Mountain Time – npr. u Denveru) i Pacifičko vrijeme (engl. Pacific Time – npr. u Los Angelesu). Spomenimo da je te 1883. godine u zapadnom dijelu SAD-a još uvijek vladalo doba tzv. Divljeg zapada.
1916. godine završila je Bitka na Sommi, jedna od najkrvavijih u cjelokupnoj povijesti čovječanstva. Ukupan broj žrtava na obje strane, prema većini procjena, bio je veći od 1.000.000, a od toga je poginulih bilo više od 300.000. U tom smislu Bitka na Sommi nadmašuje brojeve žrtava iz cijelih ratova.
Unatoč takvom broju poginulih, Bitka na Sommi završila je neodlučeno, a bojišnica je pomaknuta za samo osam do deset kilometara. Zanimljivo je da se ta bitka odvijala na razmjerno uskom području bojišnice, tako da su gubici bili izrazito koncentrirani. Radilo se o području oko rijeke Somme u francuskoj regiji Pikardiji, sjeverno od Pariza i otprilike u središtu trokuta čiji vrh čine gradovi Amiens, Arras i Saint-Quentin. Već prvog dana Bitke na Sommi Britanci su imali 19.240 poginulih, što se smatra najkrvavijim danom u cjelokupnoj britanskoj vojnoj povijest. S obzirom da je Bitka na Sommi trajala više od četiri i pol mjeseca, jasno je da se zapravo radilo o cijeloj vojnoj operaciji, velikog stupnja složenosti.
1883. godine rođen je Carl Vinson, američki političar po kome je nazvan nuklearni nosač zrakoplova USS Carl Vinson (CVN-70). Jedan je od rijetkih Amerikanaca koji nisu bili predsjednici SAD-a, a koji su dobili čast da po njima bude nazvan neki nuklearni nosač zrakoplova (ti brodovi u suvremeno vrijeme čine okosnicu Američke ratne mornarice kao najmoćnije ratne mornarice na svijetu, a obično dobivaju imena po američkim predsjednicima). Po Carlu Vinsonu nazvan je nuklearni nosač klase Nimitz, golemih dimenzija (USS Carl Vinson dug je oko 333 metra, a istiskuje više od 100.000 tona).
Carl Vinson bio je tijekom čak pedeset godina član Američkog kongresa, od studenog 1914. pa sve do siječnja 1965. godine. Potjecao je iz američke savezne države Georgije, smještene na američkom Jugu, a bio je dugogodišnji pristalica rasne segregacije. U Kongresu je predstavljao Georgiju kao pripadnik Demokratske stranke, a zalagao se tijekom svog dugogodišnjeg mandata za sustavno jačanje američkih oružanih snaga, osobito ratnog zrakoplovstva i ratne mornarice (između ostaloga, predvodio je odbor zaslužan za uvođenje prvih nuklearnih nosača zrakoplova, klase Enterprise, u Američku ratnu mornaricu). Upravo je to bio razlog zbog kojeg mu je dodijeljena spomenuta čast u obliku imenovanja nosača zrakoplova. Vinson je ujedno bio jedna od rijetkih živućih osoba koje su imale priliku prisustvovati porinuću američkog vojnog broda nazvanog po njima. Što se tiče nuklearnih nosača zrakoplova takvu je čast osim nekolicine američkih predsjednika imao još samo senator John C. Stennis. Carl Vinson preminuo je 1. lipnja 1981. godine, u vrlo visokoj 98. godini života.
1803. godine rođen je knez Edmund Schwarzenberg, austrijski aristokrat i feldmaršal. Njegov otac – knez Karl Philipp Schwarzenberg – također je imao čin feldmaršala, a bio je jedan od habsburških vrhovnih vojnih zapovjednika tijekom Napoleonskih ratova. Nadalje, Edmundov bratić – knez Felix Schwarzenberg – bio je austrijski premijer. Dapače, drugi bratić feldmaršala kneza Edmunda Schwarzenberga bio je kardinal Friedrich Schwarzenberg, nadbiskup Praga i Salzburga. Sve u svemu, radilo se o izvanredno moćnoj i umreženoj obitelji, jednoj od vodećih u Habsburškoj Monarhiji.
Generalski je čin dobio knez Edmund Schwarzenberg već na početku četrdesetih godina svoga života. Godine 1867. uzdignut je do najvišeg čina u austrijskoj vojsci, onog feldmaršala (njem. Feldmarschall). Zanimljivo je da je ujedno bio posljednji austrijski časnik u 19. stoljeću koji je primio taj najviši čin u sklopu austrijske i austrougarske vojske. Postao je i članom viteškog Reda zlatnog runa, najvišeg habsburškog viteškog reda. Knez Edmund preminuo je 1873. godine u znamenitom dvorcu Orlík nad rijekom Vltavom u Češkoj. Taj dvorac, koji je posjedovala njegova grana kneževske obitelji Schwarzenberg, čak je i danas jedan od turistički najpopularnijih dvoraca u Češkoj, osobito zbog svog markantnog položaja na rubu litice nad rijekom.
1659. godine održana je prva izvedba Molièreove komedije Kaćiperke (fr. Les Précieuses ridicules). Molière, kojem je pravo ime bilo Jean-Baptiste Poquelin, imao je u tom trenutku trideset i sedam godina, a uživao je pokroviteljstvo kraljevog brata, vojvode od Orléansa (poznatog na dvoru i kao Monsieur).
Premijera Kaćiperki izvedena je u kazalištu zvanom Théâtre du Petit-Bourbon, koje se nalazilo tik do Louvrea, s istočne strane te pariške kraljevske palače. Ulogu markiza de Mascarillea izvorno je u komediji Kaćiperke glumio Molière osobno, dok je ulogu Magdelon (jedne od kaćiperki) glumila Madeleine Béjart, pripadnica znamenite francuske glumačke obitelji.
Komedija Kaćiperke bila je prva od Molièreovih komedija u kojoj je satirizirao specifična društvena ponašanja. To mu je donijelo popularnost, ali i nezadovoljnike (osobito među onima čije je ponašanje u komediji bilo ismijavano).
1940. godine rođen je trenutno vladajući sultan države Oman. Ime mu je Qaboos bin Said al Said i na vlasti je već više od 40 godina. Oman je jedna od rijetkih današnjih država koje još uvijek imaju apsolutistički sustav vladanja. Naime, premda mnogi misle da je vladavina jednog čovjeka nad cijelom državom stvar prošlosti, još uvijek u svijetu postoji čak šest država koje prekticiraju apsolutizam. Osim Omana to su Saudijska Arabija, Katar, Bahrein, Svaziland i Bruneji.
Omanski sultan ujedno je i šef države i šef vlade (objedinjuje funkcije kakve u Republici Hrvatskoj imaju premijer i predsjednik). Dapače, sultanova je vlast i daleko veća jer praktički upravlja većinom poslova u državi. Oman nije malena država. Površina joj je 309.501 četvorni kilometar, što je oko 5 i pol puta veće od površine cijele Republike Hrvatske.
Premda se takav oblik vlasti čini jako zastarjelim, Oman kao država prilično prosperira. Dapače, smatra ga se jednom od najrazvijenijih i najstabilnijih država u arapskom svijetu. Prema izvješću Razvojnog programa Ujedinjenih naroda (United Nations Development Programme) Oman je među 135 svjetskih država prvi po napretku u proteklih 40 godina
Zanimljiva je činjenica iz povijesti da su nekada omanski sultan vladali mnogo većim područjem nego danas. Naime, omanski sultan bio je do 1856. godine ujedno i sultan dalekog Zanzibara – otočja uz istočnu obalu Afrike. Kasnije se Zanzibar odvojio sa samostalnim sultanima (ali iz iste dinastije). Na kraju se, dakako, Zanzibar s Tanganjikom udružio u današnju državu Tanzaniju.
Sultan Qaboos vlasnik je ogromne jahte Al Said, nazvane po imenu njegove dinastije. Ta je jahta sagrađena 2007. u Njemačkoj i sa svojih 155 metara veća je i od saudijske i od britanske kraljevske jahte.
Antun Branko Šimić, znameniti hrvatski književnik, rođen je 18. studenog 1898. godine u Drinovcima pokraj Gruda, na području Hercegovine. Antun Branko Šimić pohađao je isprva školu u rodnim Drinovcima, a zatim se upisao u franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu. Gimnazijsko školovanje nastavio je u Mostaru, Vinkovcima te u Zagrebu. Nažalost, Antun Branko Šimić umro je već u dobi od 26 godina. Uzrok smrti bila je tuberkuloza, bolest koja je nekoć ubijala mnogo mladih ljudi u Europi. Šimić je umro u Zagrebu, gradu u kojem je proveo posljednjih desetak godina svog kratkog života. Pokopan je na Mirogoju, gdje se i danas može vidjeti njegov grob.
Za svoga kratkog života Šimić je objavio samo jednu zbirku pjesama koja je označila prekretnicu u razvoju hrvatske poezije. Zbirka Preobraženja, izdana 1920. godine, ima pedesetak kratkih pjesama čiji su stihovi oslobođeni dotadašnjih pravila i podređeni su isključivo osobnom dojmu, a pritom su bili grafički posloženi po središnjoj osi, što je bila revolucionarna novost u našem pjesništvu.
A. B. Šimić ostao je upamćen i kao oštar književni kritičar. Iako vrlo mlad, usudio se kritizirati djela velikana poput Miroslava Krleže i Vladimira Nazora, a često se upuštao u žustre polemike s ondašnjim književnim velikanima. Pokrenuo je i nekoliko časopisa u kojima se zalaže za “izgradnju duhovnog carstva na zemlji”.
1978. godine dogodio se najveći gubitak ljudskih života u američkoj povijesti, izuzevši prirodne katastrofe i napad od 11. rujna. Naime, toga dana dogodilo se masovno samoubojstvo 909 pripadnika sekte Peoples Temple. Na samoubojstvo je pozvao vođa sekte Jim Jones, a izvršeno je pomoću pića Flavor Aid zatrovanog cijanidom. Tragično je i to što su 303 umrla bila djeca.
Jim Jones je sektu Peoples Temple osnovao još 1955. u Indiani. On je bio bivši komunist, a sekta je propagirala mješavinu socijalizma i kršćanstva, s naglaskom na rasnu jednakost. Sjedište sekte je preselio u južnoameričku državu Gvajanu, osnovavši gradić nazvan po njemu Jonestown. U studenom 1978. tamo je doletio američki kongresmen Leo Ryan, da bi istražio dojave o kršenju ljudskih prava u sekti. Jonesovi ljudi su ubili kongresmena i četvoricu ostalih članova delegacije. To je bilo prvo i jedino ubojstvo američkog kongresmena za vrijeme dužnosti u čitavoj povijesti SAD-a. Jones se bojao američke odmazde pa je pozvao na masovno samoubojstvo. On je također pronađen među mrtvima, s ranom od metka koja odgovara samoubojstvu.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
=>
1626. godine posvećena je Bazilika sv. Petra u Vatikanu, znamenita i veličanstvena građevina koja stoji još i danas. Na tom je mjestu starija kršćanska bazilika postojala još u 4. stoljeću, no početkom 16. stoljeća započela je gradnja nove građevine. Ukupno je gradnja s prekidima trajala čak oko 110 godina, sve dok bazilika na današnji dan spomenute 1626. godine nije posvećena (neki su radovi nastavljeni čak i kasnije).
U doba posvećenja nove Bazilike sv. Petra rimski papa bio je Urban VIII. (rođenim imenom Maffeo Barberini). Taj je papa ostavio velik trag u povijesti, osobito kao pokrovitelj umjetnika. Zanimljivo je da je spomenute 1626, godine u Francuskoj vrlo moćan bio znameniti kardinal Richelieu. U Europi je tih godina bjesnio krvavi Tridesetogodišnji rat, za vrijeme kojeg je opustošen velik dio njemačkih zemalja. U doba posvećenja nove Bazilike sv. Petra u umjetnosti je vladalo razdoblje baroka, a upravo su te 1626. godine u Europi slikarski djelovali znameniti Rembrandt, Rubens i Velázquez.
1664. godine dogodila se jedna od najtragičnijih i najsudbonosnijih smrti u hrvatskoj povijesti. Naime, tijekom lova poginuo je znameniti hrvatski ban Nikola VII. Zrinski. Poznat kao borac protiv Turaka Osmanlija, Nikola je bio jedan od najbogatijih i najmoćnijih velikaša na prostoru čitave Habsburške Monarhije. Posjedovao je i intelektualnu i pjesničku sklonost, po kojoj je značajan za ondašnje doba. Nije stoga čudno da ga cijeni i mađarska historiografija, koja ga naziva Zrínyi Miklós. Potrebno je napomenuti da Nikolu VII. ne treba pobrkati s njegovim pradjedom Nikolom IV. Zrinskim – Sigetskim junakom – kojeg se često naziva i Nikola Šubić Zrinski (premda sam nije koristio staro prezime Šubić).
Nikola VII. Zrinski bio je stariji brat poznatog Petra Zrinskog, sudionika Zrinsko-Frankopanske urote. Već je Nikola započeo s organizacijom urote, pri čemu je postojala mogućnost suradnje s moćnim francuskim kraljem Lujom XIV. Nakon Nikoline nesretne smrti u lovu, vodstvo urote preuzeo je mlađi brat Petar, no ona je na kraju tragično propala.
Nikola je poginuo u lovu u Kuršanečkom lugu. Ta se lokacija nalazi u blizini rijeke Drave s međimurske strane, otprilike nasuprot gradu Varaždinu. Nikolu je navodno ubio vepar. Postoje sumnje da se zapravo radilo o ubojstvu, namještenom od strane bečkog dvora. Međutim, za tu tvrdnju za sada ne postoje dokazi.
401. godine Vizigoti na čelu s Alarikom, prema zapisima iz kronika, provalili su u Italiju. Radilo se o njihovoj prvoj invaziji Apeninskog poluotoka za vrijeme Rimskog Carstva, a u njega su doprli iz Ilirika, prešavši Alpe. Nemoguće je precizno odrediti na kojem su mjestu prešli Alpe pa podatak o današnjem danu treba uzeti samo kao orijentacijski datum (vjerojatno se radilo o približnom datumu njihovog napuštanja Ilirika i ulasku u Italiju).
Vizigoti su bili germanskog podrijetla, a seliti su se počeli iz istočne Europe zajedno s ostalim Gotima u 3. stoljeću. Provalili su sve do Grčke, a zatim se uputili u Italiju. Spomenutu prvu invaziju Vizigota u Italiju uspio je zaustaviti rimski vojskovođa Stilihon, koji je i sam bio dijelom germanskog podrijetla. On je na čelu rimske vojske porazio Vizigote u Bitki kod Pollentije u sjevernoj Italiji. Ipak, Vizigoti su kasnije ipak uspjeli izvršiti invaziju Italije, a 410. godine opljačkali su i grad Rim. Radilo se o prvom slučaju u gotovo punih 800 godina da je strana vojska uspjela osvojiti Rim (prethodno su to zadnji učinili Gali još u davnom 4. stoljeću pne).
1839. godine rođen je Emil Škoda, češki industrijalac po kojem je nazvana kompanija Škoda. Rodio se u češkom gradu Plzeňu. Kompanija Škoda i danas ima glavno sjedište u Plzeňu, jednom od četiriju najvećih gradova u Češkoj.
Kompaniju od koje je nastala Škoda osnovao je grof Ernst Anton von Waldstein-Wartenberg, no to je poduzeće ubrzo kupio Emil Škoda, dotadašnji grofov inženjer. Škodina je tvornica postala poznata po proizvodnji oružja. U tom je segmentu postala vodeća tvornica u cjelokupnoj Austro-Ugarskoj Monarhiji proizvodeći topove, haubice, mitraljeze i ostalo oružje. U automobilsku industriju kompanija Škoda ubacila se tek 1925. godine, i to kupivši raniju češku tvornicu automobila Laurin & Klement. Emil Škoda preminuo je još 1900. godine, četvrt stoljeća prije ulaska njegove kompanije u automobilski sektor.
1882. godine rođen je znameniti francuski katolički filozof Jacques Maritain. Napisao je više od 60 knjiga i jedan je od najcjenjenijih katoličkih filozofa koji su djelovali u 20. stoljeću. Papa bl. Pavao VI. navodno je ozbiljno razmišljao da imenuje Maritaina kardinalom. Da se to dogodilo, to bi bio posljednji slučaj da je neki nesvećenik imenovan kardinalom Katoličke crkve. Danas je aktualno otvaranje postupka za Maritainovo proglašenje blaženim.
Zanimljivo je da je Maritain zapravo odgojen kao protestant, no u dvadesetim godinama života obratio se na katoličku vjeru, zajedno sa svojom suprugom Raïssom. Kao filozof, Maritain se osobito bavio djelom sv. Tome Akvinskog – znamenitog crkvenog naučitelja iz srednjeg vijeka.
Od 1945. do 1948. godine Maritain je bio francuski veleposlanik u Vatikanu. Zanimljivo je da je navodno sudjelovao i u izradi UN-ove Opća deklaracija o pravima čovjeka. U posljednjem dijelu života Maritain je živio u katoličkom Redu Isusove male braće.
1923. godine rođen je jedan od najpoznatijih astronauta u dosadašnjoj povijesti svemirskih letova – Alan Shepard. Znamenit je po tome što je bio prvi Amerikanac koji je poletio u svemir. Prije njega je u svemiru bio samo ruski kozmonaut Jurij Gagarin. Kasnije je Alan Shepard u okviru programa Apollo letio i na Mjesec. Bio je jedini od slavnih prvih sedam američkih astronauta (tzv. Mercury Seven) koji je sletio na Mjesec.
Shepard je bio dugo vremena vodeći član američkog tima astronauta, a držao u NASA-i položaj Chief of the Astronaut Office, koja označava najviše pozicioniranog astronauta. Po činu je Shepard dogurao do admirala.
Tijekom misije na Mjesec u sklopu Apolla 14, Shepard je izveo najpreciznije od svih američkih slijetanja na mjesečevu površinu. Tada je imao 47 godina, a do danas je ostao najstariji čovjek koji je ikada bio na Mjesecu. Ondje je ispucao dvije golf loptice pomoću Wilsonove glave štapa (iron 6) pričvršćene na ručku za skupljanje uzoraka. Prema njegovom izvještaju, druga loptica otišla je miljama daleko (na Mjesecu je gravitacijska sila oko šest puta slabija nego na Zemlji pa loptice mnogo dalje lete).
https://povijest.hr
1626. godine posvećena je Bazilika sv. Petra u Vatikanu, znamenita i veličanstvena građevina koja stoji još i danas. Na tom je mjestu starija kršćanska bazilika postojala još u 4. stoljeću, no početkom 16. stoljeća započela je gradnja nove građevine. Ukupno je gradnja s prekidima trajala čak oko 110 godina, sve dok bazilika na današnji dan spomenute 1626. godine nije posvećena (neki su radovi nastavljeni čak i kasnije).
U doba posvećenja nove Bazilike sv. Petra rimski papa bio je Urban VIII. (rođenim imenom Maffeo Barberini). Taj je papa ostavio velik trag u povijesti, osobito kao pokrovitelj umjetnika. Zanimljivo je da je spomenute 1626, godine u Francuskoj vrlo moćan bio znameniti kardinal Richelieu. U Europi je tih godina bjesnio krvavi Tridesetogodišnji rat, za vrijeme kojeg je opustošen velik dio njemačkih zemalja. U doba posvećenja nove Bazilike sv. Petra u umjetnosti je vladalo razdoblje baroka, a upravo su te 1626. godine u Europi slikarski djelovali znameniti Rembrandt, Rubens i Velázquez.
1664. godine dogodila se jedna od najtragičnijih i najsudbonosnijih smrti u hrvatskoj povijesti. Naime, tijekom lova poginuo je znameniti hrvatski ban Nikola VII. Zrinski. Poznat kao borac protiv Turaka Osmanlija, Nikola je bio jedan od najbogatijih i najmoćnijih velikaša na prostoru čitave Habsburške Monarhije. Posjedovao je i intelektualnu i pjesničku sklonost, po kojoj je značajan za ondašnje doba. Nije stoga čudno da ga cijeni i mađarska historiografija, koja ga naziva Zrínyi Miklós. Potrebno je napomenuti da Nikolu VII. ne treba pobrkati s njegovim pradjedom Nikolom IV. Zrinskim – Sigetskim junakom – kojeg se često naziva i Nikola Šubić Zrinski (premda sam nije koristio staro prezime Šubić).
Nikola VII. Zrinski bio je stariji brat poznatog Petra Zrinskog, sudionika Zrinsko-Frankopanske urote. Već je Nikola započeo s organizacijom urote, pri čemu je postojala mogućnost suradnje s moćnim francuskim kraljem Lujom XIV. Nakon Nikoline nesretne smrti u lovu, vodstvo urote preuzeo je mlađi brat Petar, no ona je na kraju tragično propala.
Nikola je poginuo u lovu u Kuršanečkom lugu. Ta se lokacija nalazi u blizini rijeke Drave s međimurske strane, otprilike nasuprot gradu Varaždinu. Nikolu je navodno ubio vepar. Postoje sumnje da se zapravo radilo o ubojstvu, namještenom od strane bečkog dvora. Međutim, za tu tvrdnju za sada ne postoje dokazi.
401. godine Vizigoti na čelu s Alarikom, prema zapisima iz kronika, provalili su u Italiju. Radilo se o njihovoj prvoj invaziji Apeninskog poluotoka za vrijeme Rimskog Carstva, a u njega su doprli iz Ilirika, prešavši Alpe. Nemoguće je precizno odrediti na kojem su mjestu prešli Alpe pa podatak o današnjem danu treba uzeti samo kao orijentacijski datum (vjerojatno se radilo o približnom datumu njihovog napuštanja Ilirika i ulasku u Italiju).
Vizigoti su bili germanskog podrijetla, a seliti su se počeli iz istočne Europe zajedno s ostalim Gotima u 3. stoljeću. Provalili su sve do Grčke, a zatim se uputili u Italiju. Spomenutu prvu invaziju Vizigota u Italiju uspio je zaustaviti rimski vojskovođa Stilihon, koji je i sam bio dijelom germanskog podrijetla. On je na čelu rimske vojske porazio Vizigote u Bitki kod Pollentije u sjevernoj Italiji. Ipak, Vizigoti su kasnije ipak uspjeli izvršiti invaziju Italije, a 410. godine opljačkali su i grad Rim. Radilo se o prvom slučaju u gotovo punih 800 godina da je strana vojska uspjela osvojiti Rim (prethodno su to zadnji učinili Gali još u davnom 4. stoljeću pne).
1839. godine rođen je Emil Škoda, češki industrijalac po kojem je nazvana kompanija Škoda. Rodio se u češkom gradu Plzeňu. Kompanija Škoda i danas ima glavno sjedište u Plzeňu, jednom od četiriju najvećih gradova u Češkoj.
Kompaniju od koje je nastala Škoda osnovao je grof Ernst Anton von Waldstein-Wartenberg, no to je poduzeće ubrzo kupio Emil Škoda, dotadašnji grofov inženjer. Škodina je tvornica postala poznata po proizvodnji oružja. U tom je segmentu postala vodeća tvornica u cjelokupnoj Austro-Ugarskoj Monarhiji proizvodeći topove, haubice, mitraljeze i ostalo oružje. U automobilsku industriju kompanija Škoda ubacila se tek 1925. godine, i to kupivši raniju češku tvornicu automobila Laurin & Klement. Emil Škoda preminuo je još 1900. godine, četvrt stoljeća prije ulaska njegove kompanije u automobilski sektor.
1882. godine rođen je znameniti francuski katolički filozof Jacques Maritain. Napisao je više od 60 knjiga i jedan je od najcjenjenijih katoličkih filozofa koji su djelovali u 20. stoljeću. Papa bl. Pavao VI. navodno je ozbiljno razmišljao da imenuje Maritaina kardinalom. Da se to dogodilo, to bi bio posljednji slučaj da je neki nesvećenik imenovan kardinalom Katoličke crkve. Danas je aktualno otvaranje postupka za Maritainovo proglašenje blaženim.
Zanimljivo je da je Maritain zapravo odgojen kao protestant, no u dvadesetim godinama života obratio se na katoličku vjeru, zajedno sa svojom suprugom Raïssom. Kao filozof, Maritain se osobito bavio djelom sv. Tome Akvinskog – znamenitog crkvenog naučitelja iz srednjeg vijeka.
Od 1945. do 1948. godine Maritain je bio francuski veleposlanik u Vatikanu. Zanimljivo je da je navodno sudjelovao i u izradi UN-ove Opća deklaracija o pravima čovjeka. U posljednjem dijelu života Maritain je živio u katoličkom Redu Isusove male braće.
1923. godine rođen je jedan od najpoznatijih astronauta u dosadašnjoj povijesti svemirskih letova – Alan Shepard. Znamenit je po tome što je bio prvi Amerikanac koji je poletio u svemir. Prije njega je u svemiru bio samo ruski kozmonaut Jurij Gagarin. Kasnije je Alan Shepard u okviru programa Apollo letio i na Mjesec. Bio je jedini od slavnih prvih sedam američkih astronauta (tzv. Mercury Seven) koji je sletio na Mjesec.
Shepard je bio dugo vremena vodeći član američkog tima astronauta, a držao u NASA-i položaj Chief of the Astronaut Office, koja označava najviše pozicioniranog astronauta. Po činu je Shepard dogurao do admirala.
Tijekom misije na Mjesec u sklopu Apolla 14, Shepard je izveo najpreciznije od svih američkih slijetanja na mjesečevu površinu. Tada je imao 47 godina, a do danas je ostao najstariji čovjek koji je ikada bio na Mjesecu. Ondje je ispucao dvije golf loptice pomoću Wilsonove glave štapa (iron 6) pričvršćene na ručku za skupljanje uzoraka. Prema njegovom izvještaju, druga loptica otišla je miljama daleko (na Mjesecu je gravitacijska sila oko šest puta slabija nego na Zemlji pa loptice mnogo dalje lete).
https://povijest.hr
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
19.11.
Prvi tamponi za zaustavljanje krvarenja rabili su se već u starom Egiptu. Izrađivali su ih od mekih listova papirusa, a spominje ih i grčki liječnik Hipokrat u 5. st. pr. Kr. U moderno doba, kad se prijavljuju patenti za razne proizvode, pojavio se prvi patent za tampon. Inače, francuska riječ tampon znači čep, zapušač.
Prvi patent za tampon prijavio je liječnik Earle Cleveland Haas 19. studenog 1931. u Denveru. Nazvao ga je Tampax i uz njega se mogao kupiti pribor za lakše umetanje (aplikator). Haas je izradio tampon od prešane vate kroz koju je prolazila uzica. Patent je 1933. otkupila denverska liječnica Gertrude Tendrich i osnovala poduzeće Tampax. U početku prodaja nije išla najbolje jer muškarci, koji su držali većinu ljekarni, nisu htjeli prodavati higijenske potrepštine za žene. Velik problem u bilo je i praznovjerje da tampon može oštetiti himen. Stoga je Gertrude Tendrich pokrenula veliku kampanju edukacije, čime je narasla prodaja tampona.
Zatim je njemački inženjer Carl Hahn osmislio proizvodni postupak za dobivanje elastičnih tampona od vate. Taj je proizvod dobio naziv Ohne Binde, što znači Bez uložaka. Inicijali proizvoda su O.B., što je i danas jedna od najpoznatijih marki tampona.
1875. godine rođen je Mihail Ivanovič Kalinjin, visokopozicionirani boljševički poltičar. Kalinjin je bio prvi nositelj funkcije predsjednika Prezidija Vrhovnog sovjeta SSSR-a, a nominalno je bio i prvi šef države u povijesti SSSR-a. Naime, premda je Staljin držao pravu vlast, Kalinjin je prema vanjskim državama nominalno bio smatran šefom države (kao predsjednik u SAD-u ili predsjednik u Republici Hrvatskoj).
Mihail Ivanovič Kalinjin rodio se sjeverno od Moskve, na području gornjeg toka rijeke Volge (najduže rijeke u Europi). Bio je oko tri godine stariji od Staljina, a s njim se upoznao već u mladosti. Obojica su pristala uz boljševike, kao suradnici Lenjina (koji je bio stariji od njih dvojice). Još u doba Lenjinove vrhovne vlasti postao je Kalinjin titularnim šefom države u sovjetskoj Rusiji, kao predsjednik Sveruskog centralnog izvršnog komiteta. Kasnije, kad je ustrojen SSSR, postao je i predsjednikom Centralnog izvršnog komiteta SSSR-a. Konačno, titula mu je preinačena u predsjednika Prezidija Vrhovnog sovjeta SSSR-a.
Zanimljivo je da je Kalinjin, usprkos pompoznim nazivima njegovih funkcija, zapravo imao malu stvarnu vlast. Naime, vlast je u svojim rukama koncentrirao Staljin, a Kalinjin je u većini slučajeva samo potpisivao dokumente. Do te je mjere Kalinjinovo mišljenje slabo uzimano u obzir, da ga je Hruščov sažalijevao.
Jedan od najslavnijih govora u svjetskoj povijesti, koji američka djeca uče napamet u školama, izrečen je na 19. studenog 1863. godine. Govor je izrečen u povodu otvaranja memorijalnog groblja za žrtve bitke kod Gettysburga, koja se dogodila 4 i pol mjeseca prije.
Predsjednik Lincoln je majstorski vladao govorničkim umijećem. Uzor mu je bila ponajviše Biblija, iz čijeg je rječnika preuzimao mnoge riječi i fraze. Osobito je poznata Lincolnova izreka “vladavina naroda, iz naroda, za narod”.
1895. godine umro je kardinal Lucien-Louis Bonaparte, jedini pripadnik Napoleonove obitelji Bonaparte koji je ikada postao kardinalom. Doduše, i Napoleonov ujak Joseph Fesch bio je kardinal, no nije bio pripadnik obitelji Bonaparte (kardinal Fesch bio je samo po ženskoj liniji povezan s Napoleonom, jer je bio polubrat njegove majke).
Kardinal Lucien-Louis Bonaparte bio je unuk Napoleonovog mlađeg brata Luciena Bonapartea, no to mu nije bila jedina veza s Napoleonom. Naime, kardinalova majka Zénaïde Laetitia Julie Bonaparte bila je kći Napoleonovog starijeg brata Josepha. Sve u svemu, Napoleon je bio kardinalovom ocu stric, a kardinalovoj majci ujak. Zanimljivo je da je Luciena-Louisa Bonapartea krstio upravo njegov spomenuti rođak kardinal Fesch, a kum na krštenju bio mu je jedan drugi rođak – kasniji francuski car Napoleon III.
Lucien-Louis Bonaparte naslijedio je od oca titulu princa od Canina i Musignana, no odrekao je se u doba zaređenja za svećenika. Godine 1868. imenovao je papa blaženi Pio IX. Luciena-Louisa Bonapartea kardinalom. Kao takav je Bonaparte sudjelovao u radu Prvog vatikanskog koncila, koji je trajao od 1869. do 1870. godine (na tom je koncilu bio i biskup Josip Juraj Strossmayer).
Jedna od najkrvavijih epizoda iz povijesti ruskih careva završila je 19. studenog 1581. godine. Naime, car Ivan IV. Grozni ubio je tijekom svađe vlastitog sina Ivana Ivanovića. To mu je bio najstariji sin i nasljednik, a nosio je titulu carevića.
Svađa između oca i sina nastala je na sljedeći način: car Ivan Grozni naljutio se kad je vidio svoju snahu – carevićevu suprugu Jelenu – kako nosi preslobodnu odjeću. Fizički ju je napao zbog toga, što je bilo vrlo okrutno jer je Jelena bila trudna (kasnije je pobacila). Kad je carević čuo za očev napad na Jelenu, sukobio se s ocem. Car je udario sina svojim štapom (žezlom). Šiljati vrh štapa smrtnosno je ranio carevića.
Kad je vidio što je učinio, car Ivan Grozni navodno se izbezumio, bacio na pod k ranjenom sinu i pokušavao ga spasiti. Carevića su polegli u krevet, a car se molio da se dogodi čudo i da mu sin preživi. Ipak, carević je umro. Dinastija Ivana Groznog zbog toga je uskoro i izumrla.
1896. rođen je najodlikovaniji maršal u povijesti Sovjetskog Saveza i Rusije – znameniti Georgij Žukov. Rođen je u siromašnoj seoskoj obitelji, oko 80 kilometara od Moskve. Njegovo skromno podrijetlo zapravo mu je kasnije koristilo u karijeri jer su takve ljude često preferirali u sovjetskom sustavu.
Započeo je vojnu karijeru još u Ruskoj carskoj vojsci, gdje je odlikovan Križem sv. Jurja (znameniti ruski Georgijevski križ s narančasto-crnom vrpcom). Kasnije se Žukov pridružio boljševicima i postao im dragocjenim članom.
Napredovao je po činovima, koji su 1930-ih godina u Sovjetskom Savezu imali zanimljive nazive. Naime, u to doba, da bi se Crvena armija razlikovala od drugih vojski na svijetu, uklonjeni su zapadnjački činovi majora, pukovnika, generala itd. Umjesto njih uvedeni su činovi kao KOMBRIG (za zapovjednika brigade), KOMPOLK (za zapovjednika pukovnije), KOMBAT (za zapovjednika bataljuna) itd.
Žukov je već uoči drugog svjetskog rata napredovao do visokog čina KOMKOR-a (zapovjednik korpusa) – što odgovara generalu zbora. Godine 1940. u SSSR su vraćeni generalski činovi, kakvi se koriste i drugdje u svijetu. Žukov je uskoro postao general armije, a tijekom Drugog svjetskog rata dobio je i najviši čin – maršala Sovjetskog Saveza.
Žukov je znamenit po tome što je jedini vojnik u povijesti SSSR-a koji je četiri puta odlikovan titulom heroja Sovjetskog Saveza. Još je samo lider Leonid Brežnjev bio četverostruki heroj, ali su njegova odlikovanja malo vrijedila, jer su mu ih rutinski dodijeljivali za rođendane.
Žukov je dobio i još više odlikovanje od heroja Sovjetskog Saveza. Bio je to znameniti Orden pobjede, jedan od najrjeđih na svijetu. Ukupno ga je dobilo samo 15 građana SSSR-a, a Žukov ga je dobio čak dva puta. Samo Staljin i maršal Vasiljevski su uz Žukova dva puta dobili Orden pobjede. Od stranaca, jedan Orden pobjede dobio je i Josip Broz Tito.
Zanimljivo je da je Žukov u Jugoslaviji dobio njeno najviše odlikovanje – Orden slobode. To je odlikovanje bilo više čak i od jugoslavenskog narodnog heroja, a dobilo ga je samo 7 ljudi tijekom povijesti socijalističke Jugoslavije (uz Žukova još i poznati domaći heroji poput Tita, Koče Popovića i Koste Nađa).
1703. godine preminuo je misteriozni Čovjek sa željeznom maskom, zatočen u znamenitoj pariškoj tvrđavi Bastille. Spomenutog zatvorenika čuvao je zatvorski upravitelj Bénigne d’Auvergne de Saint-Mars tijekom čak 34 godine, a identitet mu je bio strogo čuvan (zatvorenik je stalno nosio na licu komad crnog baršunastog platna, možda učvršćen metalnim okvirom).
Sa spomenutim zatvorskim upraviteljem misteriozni Čovjek sa željeznom maskom nekoliko je puta premještan po raznim zatvorima (npr. bio je zatvoren u tvrđavi Pinerolo, u zatvoru na otoku Sainte-Marguerite u Sredozemnom moru te u zatvoru u sklopu tvrđave Exilles), iz čega se može zaključiti da je Saint-Marsu bio osobno povjeren na čuvanje. Kad je zatvorenik preminuo pokopali su ga već sljedećeg dana pod imenom Marchioly na groblju tamošnje župe sv. Pavla. Navodno je zatvorenik umro u starosti od oko 45 godina.
Oko identiteta Čovjeka sa željeznom maskom ispleo se velik broj teorija i legendi. Priču su iskoristili već Voltaire i Alexandre Dumas, kao i mnogi drugi kasniji autori, pri čemu su neke teorije bile očigledno nevjerojatne. Do danas su se iskristalizirale dvije glavne pretpostavke o njegovom identitetu. Po jednoj je Čovjek sa željeznom maskom bio Ercole Matthioli, ministar vojvode od Mantove, a po drugoj Eustache Dauger, službenik kardinala Mazarina, svojevrsnog francuskog prvog ministra (premijera). Ova druga teorija danas je najšire prihvaćena.
=>
Prvi tamponi za zaustavljanje krvarenja rabili su se već u starom Egiptu. Izrađivali su ih od mekih listova papirusa, a spominje ih i grčki liječnik Hipokrat u 5. st. pr. Kr. U moderno doba, kad se prijavljuju patenti za razne proizvode, pojavio se prvi patent za tampon. Inače, francuska riječ tampon znači čep, zapušač.
Prvi patent za tampon prijavio je liječnik Earle Cleveland Haas 19. studenog 1931. u Denveru. Nazvao ga je Tampax i uz njega se mogao kupiti pribor za lakše umetanje (aplikator). Haas je izradio tampon od prešane vate kroz koju je prolazila uzica. Patent je 1933. otkupila denverska liječnica Gertrude Tendrich i osnovala poduzeće Tampax. U početku prodaja nije išla najbolje jer muškarci, koji su držali većinu ljekarni, nisu htjeli prodavati higijenske potrepštine za žene. Velik problem u bilo je i praznovjerje da tampon može oštetiti himen. Stoga je Gertrude Tendrich pokrenula veliku kampanju edukacije, čime je narasla prodaja tampona.
Zatim je njemački inženjer Carl Hahn osmislio proizvodni postupak za dobivanje elastičnih tampona od vate. Taj je proizvod dobio naziv Ohne Binde, što znači Bez uložaka. Inicijali proizvoda su O.B., što je i danas jedna od najpoznatijih marki tampona.
1875. godine rođen je Mihail Ivanovič Kalinjin, visokopozicionirani boljševički poltičar. Kalinjin je bio prvi nositelj funkcije predsjednika Prezidija Vrhovnog sovjeta SSSR-a, a nominalno je bio i prvi šef države u povijesti SSSR-a. Naime, premda je Staljin držao pravu vlast, Kalinjin je prema vanjskim državama nominalno bio smatran šefom države (kao predsjednik u SAD-u ili predsjednik u Republici Hrvatskoj).
Mihail Ivanovič Kalinjin rodio se sjeverno od Moskve, na području gornjeg toka rijeke Volge (najduže rijeke u Europi). Bio je oko tri godine stariji od Staljina, a s njim se upoznao već u mladosti. Obojica su pristala uz boljševike, kao suradnici Lenjina (koji je bio stariji od njih dvojice). Još u doba Lenjinove vrhovne vlasti postao je Kalinjin titularnim šefom države u sovjetskoj Rusiji, kao predsjednik Sveruskog centralnog izvršnog komiteta. Kasnije, kad je ustrojen SSSR, postao je i predsjednikom Centralnog izvršnog komiteta SSSR-a. Konačno, titula mu je preinačena u predsjednika Prezidija Vrhovnog sovjeta SSSR-a.
Zanimljivo je da je Kalinjin, usprkos pompoznim nazivima njegovih funkcija, zapravo imao malu stvarnu vlast. Naime, vlast je u svojim rukama koncentrirao Staljin, a Kalinjin je u većini slučajeva samo potpisivao dokumente. Do te je mjere Kalinjinovo mišljenje slabo uzimano u obzir, da ga je Hruščov sažalijevao.
Jedan od najslavnijih govora u svjetskoj povijesti, koji američka djeca uče napamet u školama, izrečen je na 19. studenog 1863. godine. Govor je izrečen u povodu otvaranja memorijalnog groblja za žrtve bitke kod Gettysburga, koja se dogodila 4 i pol mjeseca prije.
Predsjednik Lincoln je majstorski vladao govorničkim umijećem. Uzor mu je bila ponajviše Biblija, iz čijeg je rječnika preuzimao mnoge riječi i fraze. Osobito je poznata Lincolnova izreka “vladavina naroda, iz naroda, za narod”.
1895. godine umro je kardinal Lucien-Louis Bonaparte, jedini pripadnik Napoleonove obitelji Bonaparte koji je ikada postao kardinalom. Doduše, i Napoleonov ujak Joseph Fesch bio je kardinal, no nije bio pripadnik obitelji Bonaparte (kardinal Fesch bio je samo po ženskoj liniji povezan s Napoleonom, jer je bio polubrat njegove majke).
Kardinal Lucien-Louis Bonaparte bio je unuk Napoleonovog mlađeg brata Luciena Bonapartea, no to mu nije bila jedina veza s Napoleonom. Naime, kardinalova majka Zénaïde Laetitia Julie Bonaparte bila je kći Napoleonovog starijeg brata Josepha. Sve u svemu, Napoleon je bio kardinalovom ocu stric, a kardinalovoj majci ujak. Zanimljivo je da je Luciena-Louisa Bonapartea krstio upravo njegov spomenuti rođak kardinal Fesch, a kum na krštenju bio mu je jedan drugi rođak – kasniji francuski car Napoleon III.
Lucien-Louis Bonaparte naslijedio je od oca titulu princa od Canina i Musignana, no odrekao je se u doba zaređenja za svećenika. Godine 1868. imenovao je papa blaženi Pio IX. Luciena-Louisa Bonapartea kardinalom. Kao takav je Bonaparte sudjelovao u radu Prvog vatikanskog koncila, koji je trajao od 1869. do 1870. godine (na tom je koncilu bio i biskup Josip Juraj Strossmayer).
Jedna od najkrvavijih epizoda iz povijesti ruskih careva završila je 19. studenog 1581. godine. Naime, car Ivan IV. Grozni ubio je tijekom svađe vlastitog sina Ivana Ivanovića. To mu je bio najstariji sin i nasljednik, a nosio je titulu carevića.
Svađa između oca i sina nastala je na sljedeći način: car Ivan Grozni naljutio se kad je vidio svoju snahu – carevićevu suprugu Jelenu – kako nosi preslobodnu odjeću. Fizički ju je napao zbog toga, što je bilo vrlo okrutno jer je Jelena bila trudna (kasnije je pobacila). Kad je carević čuo za očev napad na Jelenu, sukobio se s ocem. Car je udario sina svojim štapom (žezlom). Šiljati vrh štapa smrtnosno je ranio carevića.
Kad je vidio što je učinio, car Ivan Grozni navodno se izbezumio, bacio na pod k ranjenom sinu i pokušavao ga spasiti. Carevića su polegli u krevet, a car se molio da se dogodi čudo i da mu sin preživi. Ipak, carević je umro. Dinastija Ivana Groznog zbog toga je uskoro i izumrla.
1896. rođen je najodlikovaniji maršal u povijesti Sovjetskog Saveza i Rusije – znameniti Georgij Žukov. Rođen je u siromašnoj seoskoj obitelji, oko 80 kilometara od Moskve. Njegovo skromno podrijetlo zapravo mu je kasnije koristilo u karijeri jer su takve ljude često preferirali u sovjetskom sustavu.
Započeo je vojnu karijeru još u Ruskoj carskoj vojsci, gdje je odlikovan Križem sv. Jurja (znameniti ruski Georgijevski križ s narančasto-crnom vrpcom). Kasnije se Žukov pridružio boljševicima i postao im dragocjenim članom.
Napredovao je po činovima, koji su 1930-ih godina u Sovjetskom Savezu imali zanimljive nazive. Naime, u to doba, da bi se Crvena armija razlikovala od drugih vojski na svijetu, uklonjeni su zapadnjački činovi majora, pukovnika, generala itd. Umjesto njih uvedeni su činovi kao KOMBRIG (za zapovjednika brigade), KOMPOLK (za zapovjednika pukovnije), KOMBAT (za zapovjednika bataljuna) itd.
Žukov je već uoči drugog svjetskog rata napredovao do visokog čina KOMKOR-a (zapovjednik korpusa) – što odgovara generalu zbora. Godine 1940. u SSSR su vraćeni generalski činovi, kakvi se koriste i drugdje u svijetu. Žukov je uskoro postao general armije, a tijekom Drugog svjetskog rata dobio je i najviši čin – maršala Sovjetskog Saveza.
Žukov je znamenit po tome što je jedini vojnik u povijesti SSSR-a koji je četiri puta odlikovan titulom heroja Sovjetskog Saveza. Još je samo lider Leonid Brežnjev bio četverostruki heroj, ali su njegova odlikovanja malo vrijedila, jer su mu ih rutinski dodijeljivali za rođendane.
Žukov je dobio i još više odlikovanje od heroja Sovjetskog Saveza. Bio je to znameniti Orden pobjede, jedan od najrjeđih na svijetu. Ukupno ga je dobilo samo 15 građana SSSR-a, a Žukov ga je dobio čak dva puta. Samo Staljin i maršal Vasiljevski su uz Žukova dva puta dobili Orden pobjede. Od stranaca, jedan Orden pobjede dobio je i Josip Broz Tito.
Zanimljivo je da je Žukov u Jugoslaviji dobio njeno najviše odlikovanje – Orden slobode. To je odlikovanje bilo više čak i od jugoslavenskog narodnog heroja, a dobilo ga je samo 7 ljudi tijekom povijesti socijalističke Jugoslavije (uz Žukova još i poznati domaći heroji poput Tita, Koče Popovića i Koste Nađa).
1703. godine preminuo je misteriozni Čovjek sa željeznom maskom, zatočen u znamenitoj pariškoj tvrđavi Bastille. Spomenutog zatvorenika čuvao je zatvorski upravitelj Bénigne d’Auvergne de Saint-Mars tijekom čak 34 godine, a identitet mu je bio strogo čuvan (zatvorenik je stalno nosio na licu komad crnog baršunastog platna, možda učvršćen metalnim okvirom).
Sa spomenutim zatvorskim upraviteljem misteriozni Čovjek sa željeznom maskom nekoliko je puta premještan po raznim zatvorima (npr. bio je zatvoren u tvrđavi Pinerolo, u zatvoru na otoku Sainte-Marguerite u Sredozemnom moru te u zatvoru u sklopu tvrđave Exilles), iz čega se može zaključiti da je Saint-Marsu bio osobno povjeren na čuvanje. Kad je zatvorenik preminuo pokopali su ga već sljedećeg dana pod imenom Marchioly na groblju tamošnje župe sv. Pavla. Navodno je zatvorenik umro u starosti od oko 45 godina.
Oko identiteta Čovjeka sa željeznom maskom ispleo se velik broj teorija i legendi. Priču su iskoristili već Voltaire i Alexandre Dumas, kao i mnogi drugi kasniji autori, pri čemu su neke teorije bile očigledno nevjerojatne. Do danas su se iskristalizirale dvije glavne pretpostavke o njegovom identitetu. Po jednoj je Čovjek sa željeznom maskom bio Ercole Matthioli, ministar vojvode od Mantove, a po drugoj Eustache Dauger, službenik kardinala Mazarina, svojevrsnog francuskog prvog ministra (premijera). Ova druga teorija danas je najšire prihvaćena.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
=>
Bonnie Elizabeth Parker i Clyde Chestnut Barrow bili su dvoje dvadesetgodišnjaka (njoj je bilo 20 godina, a njemu 21) koji su za vrijeme Velike ekonomske krize u Sjedinjenim Američkim Državama krenuli putem kriminala i bijega od zakona.
Kad su se upoznali Clyde je već imao lošeg iskustva s policijom, a Bonnie je bila mlada nezaposlena žena. Ona se još sa 16 godina udala za Roya Thorntona, školskog kolegu. No taj brak se ubrzo raspao, pa je bila sama kad je upoznala Clydea. Ipak, službeno se nikada nije razvela, nego je i nosila Thorntonov prsten kad je na kraju ubijena iz zasjede. Pretpostavlja se da se Bonnie zaljubila u Clydea pa ga je zato počela slijediti u kriminalnim aktivnostima.
Današnji povjesničari smatraju da ona nije bila gruba pušačica cigara kakvom ju se prikazivalo u tadašnjem tisku. Vjerojatno je bila puno nježnija i pitanje je da li je ikada sama zapucala na policiju. Reputaciju loše djevojke donijele su joj fotografije na kojima puši cigaru i drži pištolj, a koje su snimljene u šali. Bonnie i Clyde ubijeni su zajedno 23. svibnja 1934. godine, svega 4 godine nakon što su se upoznali i počeli pljačkašku karijeru.
1997. godine rođene su prve sedmorke u svijetu za koje je poznato da su preživjele djetinjstvo. Rođene su 9 tjedana prerano, u gradiću Des Moines u američkoj saveznoj državi Iowa.
Roditelji sedmorki bili su Kenny McCaughey i njegova supruga Bobbi (prezime McCaughey čita se kao McCoy). Kao što to biva u većini takvih slučajeva, i ove su sedmorke bile začete uslijed toga što je njihova majka morala uzimati lijekove za plodnost. Kad su liječnici otkrili da Bobbi nosi sedam embrija, predložili su bračnom paru da se taj broj reducira. Međutim, Kenny i Bobbi odbili su redukciju i rekli da će stvar staviti u Božje ruke.
Rođenje sedmorki privuklo je veliku medijsku pozornost. Bilo je i pozitivnih i negativnih komentara, ali većina ljudi ipak je podržala McCaugheyeve i pružila im pomoć. Predsjednik Bill Clinton osobno je telefonom nazvao bračni par i čestitao im. Dobrotvori su im poklonili kuću s 511 kvadratnih metara, kombi-vozilo i zalihu pelena dostatnu za dvije godine.
1805. rođen je Ferdinand de Lesseps, francuski diplomat i poduzetnik najzaslužniji za nastanak Sueskog kanala. Potjecao je iz ugledne obitelji čiji su pripadnici vršili diplomatske i političke funkcije. Otac mu je nosio titulu grofa, a bio je francuski generalni konzul u SAD-u, Siriji i Tunisu. Djed mu je također bio generalni konzul, i to u Sankt-Peterburgu, prijestolnici Ruskog Carstva. Osobito je zanimljivo da je Ferdinand po majci bio u rodu s francuskom caricom Eugenijom, suprugom Napoleona III. Bonapartea. Naime, Ferdinandova majka bila je sestra caričine bake.
Ferdinand de Lesseps rodio se u Versaillesu u vrijeme kad je Francuskom vladao Napoleon Bonaparte kao car Francuza. Po svojoj je godini rođenja (1805.) Lesseps bio sličan hrvatskom banu Josipu Jelačiću i Ljudevitu Gaju (od prvog je bio nekoliko godina mlađi, a od drugog nekoliko godina stariji). Od spomenutog francuskog cara Napoleona III. bio je Lesseps stariji samo dvije i pol godine. Upravo je u razdoblju vladavine tog cara (tzv. Drugo carstvo) uspio Lesseps sagraditi Sueski kanal.
Zanimljivo je da je kasnije Lesseps pokušao izgraditi i Panamski kanal bez ustava (poput Sueskog). Taj pothvat, međutim, nije uspio, a Panamski kanal sagrađen je tek kasnije, i to s ustavama. Od rođenja je za Lesseps korištena aristokratska titula vikonta, a umro je kao grof.
Bonnie Elizabeth Parker i Clyde Chestnut Barrow bili su dvoje dvadesetgodišnjaka (njoj je bilo 20 godina, a njemu 21) koji su za vrijeme Velike ekonomske krize u Sjedinjenim Američkim Državama krenuli putem kriminala i bijega od zakona.
Kad su se upoznali Clyde je već imao lošeg iskustva s policijom, a Bonnie je bila mlada nezaposlena žena. Ona se još sa 16 godina udala za Roya Thorntona, školskog kolegu. No taj brak se ubrzo raspao, pa je bila sama kad je upoznala Clydea. Ipak, službeno se nikada nije razvela, nego je i nosila Thorntonov prsten kad je na kraju ubijena iz zasjede. Pretpostavlja se da se Bonnie zaljubila u Clydea pa ga je zato počela slijediti u kriminalnim aktivnostima.
Današnji povjesničari smatraju da ona nije bila gruba pušačica cigara kakvom ju se prikazivalo u tadašnjem tisku. Vjerojatno je bila puno nježnija i pitanje je da li je ikada sama zapucala na policiju. Reputaciju loše djevojke donijele su joj fotografije na kojima puši cigaru i drži pištolj, a koje su snimljene u šali. Bonnie i Clyde ubijeni su zajedno 23. svibnja 1934. godine, svega 4 godine nakon što su se upoznali i počeli pljačkašku karijeru.
1997. godine rođene su prve sedmorke u svijetu za koje je poznato da su preživjele djetinjstvo. Rođene su 9 tjedana prerano, u gradiću Des Moines u američkoj saveznoj državi Iowa.
Roditelji sedmorki bili su Kenny McCaughey i njegova supruga Bobbi (prezime McCaughey čita se kao McCoy). Kao što to biva u većini takvih slučajeva, i ove su sedmorke bile začete uslijed toga što je njihova majka morala uzimati lijekove za plodnost. Kad su liječnici otkrili da Bobbi nosi sedam embrija, predložili su bračnom paru da se taj broj reducira. Međutim, Kenny i Bobbi odbili su redukciju i rekli da će stvar staviti u Božje ruke.
Rođenje sedmorki privuklo je veliku medijsku pozornost. Bilo je i pozitivnih i negativnih komentara, ali većina ljudi ipak je podržala McCaugheyeve i pružila im pomoć. Predsjednik Bill Clinton osobno je telefonom nazvao bračni par i čestitao im. Dobrotvori su im poklonili kuću s 511 kvadratnih metara, kombi-vozilo i zalihu pelena dostatnu za dvije godine.
1805. rođen je Ferdinand de Lesseps, francuski diplomat i poduzetnik najzaslužniji za nastanak Sueskog kanala. Potjecao je iz ugledne obitelji čiji su pripadnici vršili diplomatske i političke funkcije. Otac mu je nosio titulu grofa, a bio je francuski generalni konzul u SAD-u, Siriji i Tunisu. Djed mu je također bio generalni konzul, i to u Sankt-Peterburgu, prijestolnici Ruskog Carstva. Osobito je zanimljivo da je Ferdinand po majci bio u rodu s francuskom caricom Eugenijom, suprugom Napoleona III. Bonapartea. Naime, Ferdinandova majka bila je sestra caričine bake.
Ferdinand de Lesseps rodio se u Versaillesu u vrijeme kad je Francuskom vladao Napoleon Bonaparte kao car Francuza. Po svojoj je godini rođenja (1805.) Lesseps bio sličan hrvatskom banu Josipu Jelačiću i Ljudevitu Gaju (od prvog je bio nekoliko godina mlađi, a od drugog nekoliko godina stariji). Od spomenutog francuskog cara Napoleona III. bio je Lesseps stariji samo dvije i pol godine. Upravo je u razdoblju vladavine tog cara (tzv. Drugo carstvo) uspio Lesseps sagraditi Sueski kanal.
Zanimljivo je da je kasnije Lesseps pokušao izgraditi i Panamski kanal bez ustava (poput Sueskog). Taj pothvat, međutim, nije uspio, a Panamski kanal sagrađen je tek kasnije, i to s ustavama. Od rođenja je za Lesseps korištena aristokratska titula vikonta, a umro je kao grof.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
20.11.
1853. godine rođen je Oskar Potiorek, austrougarski general koji je vršio funkciju zemaljskog poglavara (guvernera) Bosne i Hercegovine u trenutku kad je u Sarajevu ubijen nadvojvoda Franjo Ferdinand. Potiorek se rodio u Bad Bleibergu na području današnje austrijske pokrajine Koruške. To mjesto na slovenskom jeziku nazivaju Plajberk pri Beljaku, a nalazi se na nekadašnjem slovenskom etničkom području. Zanimljivo je da je Oskar Potiorek posjedovao dvorac Prusnik u današnjoj Sloveniji, smješten kod rijeke Save, otprilike na pola puta između Krškog i Ljubljane. U vojsci Austro-Ugarske Monarhije Potiorek je dospio do čina Feldzeugmeistera (generala topništva), što je svojedobno bio drugi najviši čin u toj državi, odmah nakon čina feldmaršala.
Potiorek je zemaljskim poglavarom Bosne i Hercegovine postao 1911. godine, u dobi od 57 godina. Tri godine kasnije na njegov je poziv došao u posjet Bosni i Hercegovini nadvojvoda Franjo Ferdinand, prijestolonasljednik Austro-Ugarske. U Sarajevu je izvršen atentat u kojem su poginuli nadvojvoda i njegova supruga, a Potiorek nije ozlijeđen, premda je bio u blizini. Unatoč Potiorekovoj odgovornosti, nije bio smijenjen. Dapače, kad je započeo Prvi svjetski rat dodijeljeno mu je zapovjedništvo nad austrougarskim trupama na Balkanu, navodno u nadi da će biti osobito motiviran kako bi se iskupio za nadvojvodinu smrt. Međutim, nakon katastrofalnih poraza u bitkama kod Cera i Kolubare u Srbiji, Potiorek je smijenjen. Povukao se u koruški grad Klagenfurt, u kojem je i preminuo 1933. godine. U trenutku smrti bio je Potiorek u 81. godini života.
1969. godine američke novine Plain Dealer objavile slike masakra u Vijetnamu koji je počinila američka vojska. Masakr se dogodio u selu My Lai, a ubijeno je između 300 i 500 civila. Ubijeni su bili nenaoružani, većinom žene i djeca, pa čak i bebe.
U američkoj vojsci je pokrenuta istraga, no osuđen je samo jedan jedini vojnik -potporučnik William Calley. On je osuđen na doživotni zatvor, no odslužio je samo 3 i pol godine i to u kućnom pritvoru. Fotografije masakra snimili su sami američki vojnici. Kad su fotografije izašle u novinama, došlo je do velikog uzbuđenja u javnosti i još se jače razvio pokret protiv američkog angažmana u Vijetnamu.
1753. godine rođen je Louis Alexandre Berthier, francuski maršal i jedan od Napoleonovih najbližih suradnika. Bonaparte ga je nagradio brojnim titulama i funkcijama. Tako je Berthier bio suvereni princ od Neufchatela, pobjednički princ od Wagrama, vojvoda od Valengina i nositelj velike ogrlice Legije časti. Upravo je Berthiera Napoleon stavio na vrh popisa generala koji su dobili čast maršala pri njihovom prvom proglašenju u Francuskom Carstvu. Dapače, Napoleon je Berthiera na neki način izdigao iznad ostalih svojih maršala jer mu je dao i položaj vicekonetabla Francuskog Carstva. Naime, funkcija konetabla tradicionalno je bila viša od maršalske, tako da su u srednjem vijeku konetabli čak i zapovijedali maršalima. U Francuskom Carstvu Berthier je kao vicekonetabl bio za stupanj viši od ostalih maršala, dok je funkciju konetabla (nominalno još višu) vršio Napoleonov brat Louis Bonaparte, ujedno kralj Holandije.
Ivan Ernuszt (mađ. Ernust János) bio je podrijetlom Židov, a doselio se u Ugarsku u 15. stoljeću i pokrstio se. Bavio se trgovinom i novčarskim poslovima te se prilično obogatio. Zatim je počeo raditi u javnoj službi – bio je tridesetničar (ubirač poreza tridesetnice) i vrhovni blagajnik Kraljevine
Bio je toliko bogat da je posuđivao novac kralju. Tako je jednom prilikom posudio ugarsko-hrvatskom kralju Matiji Korvinu 6000 zlatnih florena za održavanje utvrda, koje mu ovaj nije mogao vratiti. Stoga je Ernuszt dobio pravo na ubiranje prihoda od rudnika bakra u Slovačkoj. Potom je postao vitez Kraljevine i kraljev kum.
Dana 20. studenog 1473. imenovan je za doživotnog bana “čitave Slavonije”. No uvjet za imenovanje bilo je posjedovanje dobara u Hrvatskoj. Stoga je kupio od kralja posjede u Međimurju. Njegova obitelj tada je dobila pridjevak Čakovečki. Ernuszt je bio župan nekoliko županija u Mađarskoj te Križevačke i Požeške županije. Sudjelovao je u dogovoru o ženidbi Matije Korvina za Beatricu, kćer napuljskog kralja Ferdinanda Aragonskog.
Car Zapadnog Rimskog Carstva Honorije iznenada je umro sredinom 423. godine u Raveni. Upravo je on prenio prijestolnicu carstva iz Milana u Ravenu iz obrambenih razloga. Kako nije imao djece, njegov nećak Teodozije II. bio je njegov nasljednik. Teodozije II. bio je car Istočnog Rimskog Carstva i oklijevao je imenovati vladara zapadnog dijela. Tad je već postalo uobičajeno da dva cara vladaju carstvom te je zapadni dio bez vladara bio nekoliko mjeseci.
Priliku je iskoristio primicerij Ivan. Na toj funkciji bio je zadužen za popise vojske i imenovanja. Dana 20. studenog 423. u Rimu je proglašen carem. Vjerojatno su ga proglasili Senat i vojska. O njemu se ne zna mnogo, osim da je bio kršćanin i da je vjerojatno bio gotskog podrijetla. Nisu svi prihvatili novog cara Ivana. Nije ga priznao ni Teodozije II., ni zapovjednik u Galiji ni upravitelj Afrike Bonifacije, koji je prekinuo izvoz afričkog žita u Rim. Ivan je poslao vojsku na Bonifacija, ali bezuspješno.
Zatim je Teodozije II. 424. odlučio djelovati i za zapadnorimskog cara postaviti rođaka Valentinijana, sina Honorijeve sestre Gale Placidije. Imenovao je zapovjednika Ardaburija vrhovnim zapovjednikom vojske te ga poslao u Rim da sruši Ivana i postavi Valentijana na prijestolje. Ivanova vojska je zarobila Ardaburija, ali je ovaj uspio nagovoriti zapadnorimske časnike na puč protiv cara. Na kraju je Ivanu u svibnju 425. odsječena ruka, a potom glava.
Carem Zapadnog Rimskog Carstva proglašen je Valentinijan III.
1947. godine u Londonu vjenčali su se Elizabeta, današnja britanska kraljica, i princ Filip, vojvoda od Edinburgha. Elizabeti je u to vrijeme bila 21 godina i još nije bila kraljica (njen otac – kralj George VI. umro je tek oko 4 i pol godine kasnije). Princu Filipu bilo je 26 godina (stariji je oko 5 godina od Elizabete).
Vjenčanje je održano u slavnoj Westminsterskoj opatiji u Londonu, mjestu gdje se tradicionalno krune britanski kraljevi. Zanimljivo je da se princ Filip uoči vjenčanja obratio s pravoslavlja na anglikansku vjeru. Naime, on je prethodno, kao grčki princ, bio pravoslavne vjere (djed princa Filipa bio je grčki kralj).
Kum princu Filipu bio je njegov bratić David Michael Mountbatten, markiz od Milford Havena. Od stranih vladara, zanimljivo je da je na vjenčanju bio čak i tadašnji kralj Iraka Faisal II. (on je bio ujedno i posljednji irački kralj, a ubijen je 11 godina kasnije za vrijeme revolucije u Bagdadu). Također, bili su ondje i kraljevi Danske, Norveške i Rumunjske. Osobito je zanimljivo da je na vjenčanju bio i svrgnuti jugoslavenski kralj Petar II. Karađorđević, sa suprugom kraljicom Aleksandrom (ona je bila rođakinja princa Filipa).
1912. godine rođen je Otto von Habsburg, zakoniti nasljednik prijestolja Austrougarske Monarhije. Ottov otac bio je posljednji austrougarski vladar Karlo Habsburški, a majka mu se zvala Zita. Otto von Habsburg rođen je u vili Wartholz u austrijskom mjestu Reichenau an der Rax. Riječ je o mondenom mjestu smještenom otprilike između Beča i Graza (nešto bliže Beču), u kojem se nalazio znatan broj ljetnih rezidencija bečke aristokracije.
U trenutku kad se Otto rodio, Austro-Ugarskom je još uvijek vladao car Franjo Josip. Taj je car bio brat Ottovog pradjeda, a Ottov otac već je tada smatran budućim nasljednikom prijestolja jer aktualni prijestolonasljednik Franjo Ferdinand nije imao potomke koji bi ga mogli naslijediti. Budući da je Otto bio najstariji sin svoga oca, već je od rođenja bio logičan budući nasljednik prijestolja.
Kad je počeo Prvi svjetski rat Otto je bio star samo godinu dana i osam mjeseci. Nakon smrti Franje Josipa 1916. godine postao je Ottov otac novim carem, a Otto je time dobio pravo na naslov krunskog princa Austro-Ugarske. Zanimljivo je da je car Franjo Josip umro točno jedan dan nakon Ottovog četvrtog rođendana. Kad je završio Prvi svjetski rat Otto nije imao ni punih šest godina. Budući da se Austro-Ugarska raspala, morao je ubrzo sa svojim roditeljima otići u inozemstvo.
Karlo Habsburški, Ottov otac, umro je u starosti od samo 34 godine, tako da je Otto postao glavom kuće Habsburg već kao 9-godišnjak (1922. godine). Od tada pa do svoje smrti 2011. godine igrao je važnu ulogu na međunarodnoj sceni (ukupno tijekom gotovo 90 godina). Doživio je visoku 99. godinu, a umro je u gradiću Pöckingu u Bavarskoj.
Car Svetog Rimskog Carstva Henrik VI. osvojio je grad Palermo na Siciliji, u kojem se uskoro zatim okrunio za kralja Sicilije, 20. studenog 1194. godine. Henrik VI. pripadao je znamenitoj dinastiji Hohenstaufen, a bio je sin cara Fridrika I. Barbarosse. Upravo je u vrijeme cara Henrika VI. dosezalo Sveto Rimsko Carstvo svoj vrhunac teritorijalne ekspanzije i moći.
Car Henrik VI. nakon spomenutog osvajanja Sicilije uvelike je povećao svoje bogatstvo, jer je ta sredozemna država predstavljala jedan od kulturno i gospodarski najrazvijenih dijelova tadašnje Europe. Vlast Henrika VI. prostirala se nakon tog osvajanja od Baltičkog mora na sjeveru pa sve do najjužnijeg rta otoka Sicilije. Inače, car Henrik VI. bio je suvremenik engleskog kralja Rikarda Lavljeg Srca, kojeg je zarobio. Naime, Rikard Lavljeg Srca proveo je znatno vrijeme zatočen u njemačkom dvorcu Trifelsu, dok je car Henrik VI. zahtijevao veliku otkupninu za njegovo oslobađanje. Novac dobiven tom otkupninom omogućio je Henriku VI. financiranje spomenutog osvajanja Sicilije.
Prethodno je Sicilija bila pod vlašću normanske dinastije Hauteville, koja je bila vikinškog podrijetla. Posljednji normanski kralj Sicilije bio je Vilim III., sin križarskog vođe Tankreda. Nakon što je Henrik VI. osvojio Palermo, Vilim III. pobjegao je u Caltabellottu na jugozapadnom dijelu otoka (u to je doba imao samo oko osam godina). Naposljetku je predao krunu Henriku VI., koji se u njegovom prisustvu okrunio za kralja Sicilije.
Na današnji su dan pušteni u prodaju prvi Microsoftovi Windowsi, verzija 1.0. Uvelike su nalikovali Macintoshovom grafičkom sučelju. Microsoft je morao čak ukloniti neke mogućnosti, npr. preklapajuće prozore, da bi se uklonila mogućnost sukoba s Macintoshom. Windowsi 1.0 bili su MS-DOS aplikacija, što znači da su radili samo unutar već instaliranog DOS okruženja, a ne kao samostalan operativni sustav. Na neki su način zapravo bili grafički frontend MS-DOS operativnog sustava. Sadržavali su neke pomoćne aplikacije koje se i danas koriste u Windowsima, primjerice Paint, Calculator, Clock i Notepad. Zanimljivo je da prvi Windowsi nisu imali veliki komercijalni uspjeh. Ostali su u sjeni drugih grafičkih sučelja.
1853. godine rođen je Oskar Potiorek, austrougarski general koji je vršio funkciju zemaljskog poglavara (guvernera) Bosne i Hercegovine u trenutku kad je u Sarajevu ubijen nadvojvoda Franjo Ferdinand. Potiorek se rodio u Bad Bleibergu na području današnje austrijske pokrajine Koruške. To mjesto na slovenskom jeziku nazivaju Plajberk pri Beljaku, a nalazi se na nekadašnjem slovenskom etničkom području. Zanimljivo je da je Oskar Potiorek posjedovao dvorac Prusnik u današnjoj Sloveniji, smješten kod rijeke Save, otprilike na pola puta između Krškog i Ljubljane. U vojsci Austro-Ugarske Monarhije Potiorek je dospio do čina Feldzeugmeistera (generala topništva), što je svojedobno bio drugi najviši čin u toj državi, odmah nakon čina feldmaršala.
Potiorek je zemaljskim poglavarom Bosne i Hercegovine postao 1911. godine, u dobi od 57 godina. Tri godine kasnije na njegov je poziv došao u posjet Bosni i Hercegovini nadvojvoda Franjo Ferdinand, prijestolonasljednik Austro-Ugarske. U Sarajevu je izvršen atentat u kojem su poginuli nadvojvoda i njegova supruga, a Potiorek nije ozlijeđen, premda je bio u blizini. Unatoč Potiorekovoj odgovornosti, nije bio smijenjen. Dapače, kad je započeo Prvi svjetski rat dodijeljeno mu je zapovjedništvo nad austrougarskim trupama na Balkanu, navodno u nadi da će biti osobito motiviran kako bi se iskupio za nadvojvodinu smrt. Međutim, nakon katastrofalnih poraza u bitkama kod Cera i Kolubare u Srbiji, Potiorek je smijenjen. Povukao se u koruški grad Klagenfurt, u kojem je i preminuo 1933. godine. U trenutku smrti bio je Potiorek u 81. godini života.
1969. godine američke novine Plain Dealer objavile slike masakra u Vijetnamu koji je počinila američka vojska. Masakr se dogodio u selu My Lai, a ubijeno je između 300 i 500 civila. Ubijeni su bili nenaoružani, većinom žene i djeca, pa čak i bebe.
U američkoj vojsci je pokrenuta istraga, no osuđen je samo jedan jedini vojnik -potporučnik William Calley. On je osuđen na doživotni zatvor, no odslužio je samo 3 i pol godine i to u kućnom pritvoru. Fotografije masakra snimili su sami američki vojnici. Kad su fotografije izašle u novinama, došlo je do velikog uzbuđenja u javnosti i još se jače razvio pokret protiv američkog angažmana u Vijetnamu.
1753. godine rođen je Louis Alexandre Berthier, francuski maršal i jedan od Napoleonovih najbližih suradnika. Bonaparte ga je nagradio brojnim titulama i funkcijama. Tako je Berthier bio suvereni princ od Neufchatela, pobjednički princ od Wagrama, vojvoda od Valengina i nositelj velike ogrlice Legije časti. Upravo je Berthiera Napoleon stavio na vrh popisa generala koji su dobili čast maršala pri njihovom prvom proglašenju u Francuskom Carstvu. Dapače, Napoleon je Berthiera na neki način izdigao iznad ostalih svojih maršala jer mu je dao i položaj vicekonetabla Francuskog Carstva. Naime, funkcija konetabla tradicionalno je bila viša od maršalske, tako da su u srednjem vijeku konetabli čak i zapovijedali maršalima. U Francuskom Carstvu Berthier je kao vicekonetabl bio za stupanj viši od ostalih maršala, dok je funkciju konetabla (nominalno još višu) vršio Napoleonov brat Louis Bonaparte, ujedno kralj Holandije.
Ivan Ernuszt (mađ. Ernust János) bio je podrijetlom Židov, a doselio se u Ugarsku u 15. stoljeću i pokrstio se. Bavio se trgovinom i novčarskim poslovima te se prilično obogatio. Zatim je počeo raditi u javnoj službi – bio je tridesetničar (ubirač poreza tridesetnice) i vrhovni blagajnik Kraljevine
Bio je toliko bogat da je posuđivao novac kralju. Tako je jednom prilikom posudio ugarsko-hrvatskom kralju Matiji Korvinu 6000 zlatnih florena za održavanje utvrda, koje mu ovaj nije mogao vratiti. Stoga je Ernuszt dobio pravo na ubiranje prihoda od rudnika bakra u Slovačkoj. Potom je postao vitez Kraljevine i kraljev kum.
Dana 20. studenog 1473. imenovan je za doživotnog bana “čitave Slavonije”. No uvjet za imenovanje bilo je posjedovanje dobara u Hrvatskoj. Stoga je kupio od kralja posjede u Međimurju. Njegova obitelj tada je dobila pridjevak Čakovečki. Ernuszt je bio župan nekoliko županija u Mađarskoj te Križevačke i Požeške županije. Sudjelovao je u dogovoru o ženidbi Matije Korvina za Beatricu, kćer napuljskog kralja Ferdinanda Aragonskog.
Car Zapadnog Rimskog Carstva Honorije iznenada je umro sredinom 423. godine u Raveni. Upravo je on prenio prijestolnicu carstva iz Milana u Ravenu iz obrambenih razloga. Kako nije imao djece, njegov nećak Teodozije II. bio je njegov nasljednik. Teodozije II. bio je car Istočnog Rimskog Carstva i oklijevao je imenovati vladara zapadnog dijela. Tad je već postalo uobičajeno da dva cara vladaju carstvom te je zapadni dio bez vladara bio nekoliko mjeseci.
Priliku je iskoristio primicerij Ivan. Na toj funkciji bio je zadužen za popise vojske i imenovanja. Dana 20. studenog 423. u Rimu je proglašen carem. Vjerojatno su ga proglasili Senat i vojska. O njemu se ne zna mnogo, osim da je bio kršćanin i da je vjerojatno bio gotskog podrijetla. Nisu svi prihvatili novog cara Ivana. Nije ga priznao ni Teodozije II., ni zapovjednik u Galiji ni upravitelj Afrike Bonifacije, koji je prekinuo izvoz afričkog žita u Rim. Ivan je poslao vojsku na Bonifacija, ali bezuspješno.
Zatim je Teodozije II. 424. odlučio djelovati i za zapadnorimskog cara postaviti rođaka Valentinijana, sina Honorijeve sestre Gale Placidije. Imenovao je zapovjednika Ardaburija vrhovnim zapovjednikom vojske te ga poslao u Rim da sruši Ivana i postavi Valentijana na prijestolje. Ivanova vojska je zarobila Ardaburija, ali je ovaj uspio nagovoriti zapadnorimske časnike na puč protiv cara. Na kraju je Ivanu u svibnju 425. odsječena ruka, a potom glava.
Carem Zapadnog Rimskog Carstva proglašen je Valentinijan III.
1947. godine u Londonu vjenčali su se Elizabeta, današnja britanska kraljica, i princ Filip, vojvoda od Edinburgha. Elizabeti je u to vrijeme bila 21 godina i još nije bila kraljica (njen otac – kralj George VI. umro je tek oko 4 i pol godine kasnije). Princu Filipu bilo je 26 godina (stariji je oko 5 godina od Elizabete).
Vjenčanje je održano u slavnoj Westminsterskoj opatiji u Londonu, mjestu gdje se tradicionalno krune britanski kraljevi. Zanimljivo je da se princ Filip uoči vjenčanja obratio s pravoslavlja na anglikansku vjeru. Naime, on je prethodno, kao grčki princ, bio pravoslavne vjere (djed princa Filipa bio je grčki kralj).
Kum princu Filipu bio je njegov bratić David Michael Mountbatten, markiz od Milford Havena. Od stranih vladara, zanimljivo je da je na vjenčanju bio čak i tadašnji kralj Iraka Faisal II. (on je bio ujedno i posljednji irački kralj, a ubijen je 11 godina kasnije za vrijeme revolucije u Bagdadu). Također, bili su ondje i kraljevi Danske, Norveške i Rumunjske. Osobito je zanimljivo da je na vjenčanju bio i svrgnuti jugoslavenski kralj Petar II. Karađorđević, sa suprugom kraljicom Aleksandrom (ona je bila rođakinja princa Filipa).
1912. godine rođen je Otto von Habsburg, zakoniti nasljednik prijestolja Austrougarske Monarhije. Ottov otac bio je posljednji austrougarski vladar Karlo Habsburški, a majka mu se zvala Zita. Otto von Habsburg rođen je u vili Wartholz u austrijskom mjestu Reichenau an der Rax. Riječ je o mondenom mjestu smještenom otprilike između Beča i Graza (nešto bliže Beču), u kojem se nalazio znatan broj ljetnih rezidencija bečke aristokracije.
U trenutku kad se Otto rodio, Austro-Ugarskom je još uvijek vladao car Franjo Josip. Taj je car bio brat Ottovog pradjeda, a Ottov otac već je tada smatran budućim nasljednikom prijestolja jer aktualni prijestolonasljednik Franjo Ferdinand nije imao potomke koji bi ga mogli naslijediti. Budući da je Otto bio najstariji sin svoga oca, već je od rođenja bio logičan budući nasljednik prijestolja.
Kad je počeo Prvi svjetski rat Otto je bio star samo godinu dana i osam mjeseci. Nakon smrti Franje Josipa 1916. godine postao je Ottov otac novim carem, a Otto je time dobio pravo na naslov krunskog princa Austro-Ugarske. Zanimljivo je da je car Franjo Josip umro točno jedan dan nakon Ottovog četvrtog rođendana. Kad je završio Prvi svjetski rat Otto nije imao ni punih šest godina. Budući da se Austro-Ugarska raspala, morao je ubrzo sa svojim roditeljima otići u inozemstvo.
Karlo Habsburški, Ottov otac, umro je u starosti od samo 34 godine, tako da je Otto postao glavom kuće Habsburg već kao 9-godišnjak (1922. godine). Od tada pa do svoje smrti 2011. godine igrao je važnu ulogu na međunarodnoj sceni (ukupno tijekom gotovo 90 godina). Doživio je visoku 99. godinu, a umro je u gradiću Pöckingu u Bavarskoj.
Car Svetog Rimskog Carstva Henrik VI. osvojio je grad Palermo na Siciliji, u kojem se uskoro zatim okrunio za kralja Sicilije, 20. studenog 1194. godine. Henrik VI. pripadao je znamenitoj dinastiji Hohenstaufen, a bio je sin cara Fridrika I. Barbarosse. Upravo je u vrijeme cara Henrika VI. dosezalo Sveto Rimsko Carstvo svoj vrhunac teritorijalne ekspanzije i moći.
Car Henrik VI. nakon spomenutog osvajanja Sicilije uvelike je povećao svoje bogatstvo, jer je ta sredozemna država predstavljala jedan od kulturno i gospodarski najrazvijenih dijelova tadašnje Europe. Vlast Henrika VI. prostirala se nakon tog osvajanja od Baltičkog mora na sjeveru pa sve do najjužnijeg rta otoka Sicilije. Inače, car Henrik VI. bio je suvremenik engleskog kralja Rikarda Lavljeg Srca, kojeg je zarobio. Naime, Rikard Lavljeg Srca proveo je znatno vrijeme zatočen u njemačkom dvorcu Trifelsu, dok je car Henrik VI. zahtijevao veliku otkupninu za njegovo oslobađanje. Novac dobiven tom otkupninom omogućio je Henriku VI. financiranje spomenutog osvajanja Sicilije.
Prethodno je Sicilija bila pod vlašću normanske dinastije Hauteville, koja je bila vikinškog podrijetla. Posljednji normanski kralj Sicilije bio je Vilim III., sin križarskog vođe Tankreda. Nakon što je Henrik VI. osvojio Palermo, Vilim III. pobjegao je u Caltabellottu na jugozapadnom dijelu otoka (u to je doba imao samo oko osam godina). Naposljetku je predao krunu Henriku VI., koji se u njegovom prisustvu okrunio za kralja Sicilije.
Na današnji su dan pušteni u prodaju prvi Microsoftovi Windowsi, verzija 1.0. Uvelike su nalikovali Macintoshovom grafičkom sučelju. Microsoft je morao čak ukloniti neke mogućnosti, npr. preklapajuće prozore, da bi se uklonila mogućnost sukoba s Macintoshom. Windowsi 1.0 bili su MS-DOS aplikacija, što znači da su radili samo unutar već instaliranog DOS okruženja, a ne kao samostalan operativni sustav. Na neki su način zapravo bili grafički frontend MS-DOS operativnog sustava. Sadržavali su neke pomoćne aplikacije koje se i danas koriste u Windowsima, primjerice Paint, Calculator, Clock i Notepad. Zanimljivo je da prvi Windowsi nisu imali veliki komercijalni uspjeh. Ostali su u sjeni drugih grafičkih sučelja.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
21.11.
1996. umro je Abdus Salam, prvi musliman koji je dobio Nobelovu nagradu za znanost. Naime, Salamu je 1979. dodijeljena Nobelova nagrada za fiziku (elektroslabu teoriju), a dobio je tijekom života i mnoge druge nagrade za svoj znanstveni rad. Inače, on je bio drugi muslimanski Nobelovac, odmah iza egipatskog predsjednika Sadata koji je prethodne godine (1978.) dobio Nobelovu nagradu za mir.
Abdus Salam bio je pakistanski državljanin i za sada je jedan od samo dvoje stanovnika Pakistana koji su dobili Nobelovu nagradu (druga je Malala Yousafzai koja je Nobelovu nagradu za mir dobila 2014. godine). Salam je rođen u gradu Jhangu u doba kad je pakistansko područje još uvijek pripadalo britanskoj Indiji. Studirao je matematiku i fiziku na Cambridgeu, a ondje je fiziku i doktorirao.
Abdus Salam sudjelovao je i u pakistanskom nuklearnom programu. Danas je Pakistan jedina većinski muslimanska država na svijetu koja posjeduje nuklearno oružje. Umro je u Oxfordu, a pokopan je u Pakistanu. U trenutku smrti bio je u 71. godini.
1789. godine Sjeverna Karolina službeno je postala američka savezna država, dvanaesta po redu primljena u SAD. Njeno je primanje u uniju na formalan način obavljeno ratifikacijom Ustava Sjedinjenih Američkih Država od strane zakonodavnih organa Sjeverne Karoline. Ta nekadašnja britanska kolonija naziv je dobila po kralju Karlu (Charlesu) od Engleske i Škotske, čije je ime na latinskom jeziku glasilo Carolus.
Izvorno je britanska kolonija Karolina obuhvaćala mnogo veći prostor, gotovo jednak trećini današnje ukupne površine SAD-a. Ipak, s vremenom su joj granice smanjene, a podijeljena je na Sjevernu i Južnu Karolinu. Zanimljivo je da danas Sjeverna Karolina ima otprilike dvostruko više stanovnika od Južne Karoline. U cjelokupnom SAD-u postoji još samo jedan par država podijeljenih na sjevernu i južnu, a to su Sjeverna i Južna Dakota. Prvi guverner Sjeverne Karoline nakon njenog spomenutog stjecanja nezavisnosti bio je Samuel Johnston, koji je kasnije postao i američkim saveznim senatorom. U Sjevernoj Karolini nalazi se po broju osoblja najveća vojna baza na svijetu, Fort Bragg, koja je u posjedu Američke kopnene vojske.
Sestrinski brod Titanica – Britannic potonuo je 21. studenog 1916. godine. Ukupno su proizvedena tri broda u istoj seriji: Olympic, Titanic i Britannic. Britannic je bio posljednji izrađen i ujedno najveći. Ubrzo nakon njegovog porinuća počeo je Prvi svjetski rat. Brod je konvertiran u ploveću bolnicu, pod britanskom zastavom, a u sklopu ratne misije poslan je na bliskoistočno ratište. Kad je došao do grčke obale naletio je na pomorsku minu kod otočića Kea. Eksplozija je probila trup. Deset minuta nakon eksplozije brod je već bio u istom stanju kao Titanic jedan sat nakon udara ledenjaka. Kapetan je očajnički pokušao tonući brod usmjeriti prema obali otoka udaljenoj oko 5 kilometara i nasukati ga na plažu. Ipak, brod je tonuo prebrzo.
Propeleri su se izdizali prema površini vode kako se brod naginjao. Budući da je kapetan pokušavao nasukati brod propeleri su još uvijek radili. Dva čamca za spašavanje koja su bačena u vodu došla su do propelera i bila smrskana, zajedno s ljudima u njima. Kad je kapetan to doznao odlučio je zaustaviti motore. Spustili su preostale čamce za spašavanje i počeli evakuirati brod. Spašeno je 1.036, a poginulo je ukupno 30 ljudi (na Titanicu više od 1.500). Britannic je bio najveći brod potopljen u Prvom svjetskom ratu.
1781. godine umro je Jean Frédéric Phélypeaux, grof de Maurepas. Bio je ministar u službi francuskih kraljeva Luja XV. i Luja XVI., a određeno je vrijeme bio i svojevrsni premijer (prvi ministar). Potjecao je iz obitelji u kojoj je ministarski položaj bio praktički nasljedan. Naime, njegov otac – Jérôme Phélypeaux, grof de Pontchartrain – bio je ministar mornarice i kraljevske kuće. Njegov djed – Louis Phélypeaux – bio je kancelar Francuske te ministar mornarice, kraljevske kuće i financija, a i pradjed te prapradjed grofa de Maurepasa bili državni tajnici.
Jean Frédéric Phélypeaux postao je već u dobi od 17 godina ministrom kraljevske kuće (franc. Secrétaire d’État à la Maison du Roi). Godine 1723. postao je ministrom mornarice (franc. Secrétaire d’État à la Marine), što je bio moćan položaj (utjecao je ne samo na ratnu mornaricu, nego i na kolonijalnu politiku te pomorsku trgovinu). Francuske kolonije i prekomorski posjedi dosegnuli su veliki opseg, naročito u Sjevernoj Americi (od Kanade na sjeveru do Meksičkog zaljeva na jugu), Karibima i Indiji. Grof de Maurepas preminuo je 1781. godine u Versaillesu u dobi od punih 80 godina.
1916. godine umro je hrvatski kralj i austrijski car Franjo Josip, vladar čitave Austrougarske Monarhije. Umro je u visokoj dobi od 86 godina. Budući da je mlad stupio na prijestolje, sa svega 18 godina starosti, i da je tako dugo živio, njegovo je vladanje postalo jedno od najdužih u čitavoj svjetskoj povijesti. Naime vladao je gotovo punih 68 godina (da je poživio samo još desetak dana navršio bi 68. godišnjicu dolaska na prijestolje).
Franjo Josip bio je oženjen svojom sestričnom Elizabetom . Od sinova imali su samo prijestolonasljednika Rudolfa, koji je umro u misterioznim okolnostima u Mayerlingu 1889. godine. Ta je smrt imala teške posljedice za Franju Josipa, a udarac mu je nanijelo i ubojstvo njegove supruge Sissi 9 godina kasnije. Car je tijekom svog života bio u više posjeta Hrvatskoj. Bio je u Zagrebu 1895. godine prilikom otvaranja zgrade Hrvatskog narodnog kazališta. Od svih hrvatskih gradova najviše ga se veže uz Opatiju, koju je posjećivao odsjedajući u hotelu koji se danas zove Imperial.
Car je umro u poznatoj palači Schönbrunn u Beču. Postoji sačuvano medicinsko izvješće napisano dan prije smrti koje opisuje njegovo stanje. Ujutro je imao temperaturu 38°C, a navečer 37.8°C. Imao je upalu na desnom plućnom krilu kao dodatak na kronični plućni katar. Srce mu je funkcioniralo dobro, ujednačeno je disao, a apetit mu je bio nešto smanjen.
Unatoč temperaturi, car nije ležao dan uoči smrti, nego je radio. Taj dan je primio u audijenciju vrhovnog dvorskog meštra kneza od Montenuova (jedna od najuglednijih osoba na dvoru, zanimljiv po tome što je bio unuk Marije Lujze, nekadašnje Napoleonove carice). Primio je još i nekoliko generala, te feldmaršala nadvojvodu Friedricha – koji je držao položaj vrhovnog zapovjednika Austrougarskih oružanih snaga. Bilo je to vrijeme usred Prvog svjetskog rata i ratni poslovi su, dakako, bili ključni. Radio je tog dana sve do večeri.
Na današnji dan car je iznenada umro. Bilo je to prilično neočekivano s obzirom da je još prethodnog dana bio uobičajeno aktivan (bio je i inače poznat po svojoj radnoj energiji). Carevo tijelo je balzamirano i sahranjeno u poznatoj Carskoj kripti ispod kapucinske crkve i samostana u Beču. Ta kripta može biti zanimljiv dodatak razgledavanju Beča. Može se pronaći u prospektima pod nazivom Kaisergruft ili Kapuzinergruft. U njoj se nalaze posmrtni ostaci 145 pripadnika dinastije Habsburg, uključujući 12 careva i 18 carica. Neki od sarkofaga su doista raskošno umjetnički ukrašeni.
Berlinski dekret Napoleona Bonapartea, kojim je zabranjen svaki oblik trgovine i razmjene između Velike Britanije i kontinentalne Europe, izdan je 21. studenog 1806. godine. Time je Napoleon uspostavio tzv. Kontinentalnu blokadu, koja je uključivala trgovinski embargo na britansku robu, u nadi slabljenja gospodarstva i morala Velike Britanije.
Do tog je vremena Bonaparte bio zavladao nad većim dijelom europskog kontinenta, od španjolske pokrajine Andaluzije na jugu pa sve do Baltičkog mora na sjeveru. U svoj je sustav uključio i skandinavske zemlje te Rusko Carstvo, tako da Velika Britanija nije mogla legalno trgovati s golemom većinom europskih zemalja. Zabranjena je bila i poštanska komunikacija s Velikom Britanijom, a brodove koji bi prekršili odredbe blokade francuske su snage mogle napasti i zaplijeniti.
U praksi se, međutim, pokazalo da Napoleonov sustav nije dobro funkcionirao. Naime, vođena je velika krijumčarska trgovina, tako da su trgovinske veze zapravo nastavljene ilegalnim kanalima.
1796. godine umro je Angelo Soliman, Afrikanac koji je imao visoko mjesto u bečkom društvu. U Europu je došao kao rob iz Afrike, no kasnije je oslobođen. Dakako, u to su vrijeme Afrikanci tamne boje kože bili vrlo rijetka pojava u Europi pa su izazivali vjerojatno prilično snažne dojmove već i samim svojim izgledom. Pretpostavlja se da je Angelo Soliman rođen oko 1721. na području današnje Nigerije ili Kameruna, navodno pod imenom Mmadi Make. Nakon što je zarobljen kao dijete, doveden je u Europu preko Marseillesa. Godine 1934. darovan je feldmaršalu knezu Georgu Christianu Lobkowitzu, pripadniku jedne od najmoćnijih češko-austrijskih obitelji.
Nakon smrti kneza Lobkowitza dospio je Angelo Soliman u kućanstvo kneza Josepha Wenzela I. od Liechtensteina. S vremenom je došao navodno na čelo kneževog kućanstva, a postao je i tutorom kneževom nasljedniku – Aloysu I. od Liechtensteina. Zanimljivo je da je Aloys I. postao 1781. godine vladajućim knezom Liechtensteina, a time ujedno i jednim od najbogatijih ljudi u Habsburškoj Monarhiji (obitelj Liechtenstein posjedovala je prostrane posjede u raznim dijelovima Monarhije).
Angelo Soliman bio je cijenjen u Beču, navodno i od strane samog cara Josipa II. (sina carice Marije Terezije). Susreo se navodno u nekoliko navrata i s Wolfgangom Amadeusom Mozartom, koji je u to vrijeme također živio u Beču. Soliman je bio slobodn
1969. godine dovršeno je dogovaranje o povratku otoka Okinawe iz posjeda SAD-a u posjed Japana. Naime, Okinawa je nakon Drugog svjetskog rata bila američki teritorij. Široko je poznata Bitka za Okinawu, u kojoj su Amerikanci tijekom rata osvojili taj otok od Japana uz goleme žrtve na obje strane.
Do 1969. Amerikanci su držali oko 50.000 vojnika u svojim bazama na području Okinawe. Zbog velikog strateškog značenja, Okinawu su nazivali i The Keystone of the Pacific (hrv. Zaglavni kamen Pacifika). Spomenimo da je Okinawa i rodno mjesto karatea, a tu su vještinu Amerikanci usvajali boraveći na otoku.
Na Okinawu su Amerikanci dopremili i svoje nuklearne bombe, možda i do 1000 bojnih glava. Prema spomenutom sporazumu SAD je mogao zadržati vojne baze na Okinawi, ali je trebao iz njih ukloniti nuklearno oružje.
Premda je sporazumom Okinawa doista vraćena u japansko vlasništvo, SAD je iskoristio mogućnost držanja vojnih baza na njoj. I danas se na Okinawi nalaze desetci tisuća pripadnika američkih oružanih snaga.
615. umro je znameniti sveti Kolumban – irski misionar koji je osnivao samostane po europskom kontinentu. Smjer širenja samostana iz Irske prema kontinentalnoj Europi dao je dragocjen doprinos kršćanstvu u ranom srednjem vijeku. Upravo je sv. Kolumban bio jedan od najpoznatijih misionara u tom razdoblju.
Sv. Kolumban rođen je u Irskoj 543. godine. U Irskoj je postao samostanski redovnik, a tek nakon svoje 40. godine uputio se kao misionar iz Irske prema kontinentalnoj Europi. S dvanaest kolega iskrcao se sv. Kolumban 585. na današnju francusku obalu. Od tamo je krenuo širiti irsku samostansku tradiciju, osnivajući samostane prema irskim uzorima.
Osnovao je niz samostana na području ranosrednjovjekovne Burgundije. Kasnije je prešao na teritorij današnje Njemačke, a osnovao je samostan kod Mehreraua, blizu današnje tromeđe Austrije, Njemačke i Švicarske. Uputivši se u Italiju, sv. Kolumban osnovao je znameniti samostan Bobbio južno od Milana. Upravo je taj samostan bio uzor za poznati roman Ime ruže Umberta Eca.
Sv. Kolumban umro je u svom samostanu Bobbio. Ondje je i pokopan, a misionarsko djelo nastavili su njegovi suradnici. Među spomenutih dvanaest kolega sv. Kolumbana bio je i znameniti sv. Gal po kojem se zove čitav jedan kanton u Švicarskoj (Sankt Gallen). Katolička crkva slavi sv. Kolumbana 23. studenog.
=>
1996. umro je Abdus Salam, prvi musliman koji je dobio Nobelovu nagradu za znanost. Naime, Salamu je 1979. dodijeljena Nobelova nagrada za fiziku (elektroslabu teoriju), a dobio je tijekom života i mnoge druge nagrade za svoj znanstveni rad. Inače, on je bio drugi muslimanski Nobelovac, odmah iza egipatskog predsjednika Sadata koji je prethodne godine (1978.) dobio Nobelovu nagradu za mir.
Abdus Salam bio je pakistanski državljanin i za sada je jedan od samo dvoje stanovnika Pakistana koji su dobili Nobelovu nagradu (druga je Malala Yousafzai koja je Nobelovu nagradu za mir dobila 2014. godine). Salam je rođen u gradu Jhangu u doba kad je pakistansko područje još uvijek pripadalo britanskoj Indiji. Studirao je matematiku i fiziku na Cambridgeu, a ondje je fiziku i doktorirao.
Abdus Salam sudjelovao je i u pakistanskom nuklearnom programu. Danas je Pakistan jedina većinski muslimanska država na svijetu koja posjeduje nuklearno oružje. Umro je u Oxfordu, a pokopan je u Pakistanu. U trenutku smrti bio je u 71. godini.
1789. godine Sjeverna Karolina službeno je postala američka savezna država, dvanaesta po redu primljena u SAD. Njeno je primanje u uniju na formalan način obavljeno ratifikacijom Ustava Sjedinjenih Američkih Država od strane zakonodavnih organa Sjeverne Karoline. Ta nekadašnja britanska kolonija naziv je dobila po kralju Karlu (Charlesu) od Engleske i Škotske, čije je ime na latinskom jeziku glasilo Carolus.
Izvorno je britanska kolonija Karolina obuhvaćala mnogo veći prostor, gotovo jednak trećini današnje ukupne površine SAD-a. Ipak, s vremenom su joj granice smanjene, a podijeljena je na Sjevernu i Južnu Karolinu. Zanimljivo je da danas Sjeverna Karolina ima otprilike dvostruko više stanovnika od Južne Karoline. U cjelokupnom SAD-u postoji još samo jedan par država podijeljenih na sjevernu i južnu, a to su Sjeverna i Južna Dakota. Prvi guverner Sjeverne Karoline nakon njenog spomenutog stjecanja nezavisnosti bio je Samuel Johnston, koji je kasnije postao i američkim saveznim senatorom. U Sjevernoj Karolini nalazi se po broju osoblja najveća vojna baza na svijetu, Fort Bragg, koja je u posjedu Američke kopnene vojske.
Sestrinski brod Titanica – Britannic potonuo je 21. studenog 1916. godine. Ukupno su proizvedena tri broda u istoj seriji: Olympic, Titanic i Britannic. Britannic je bio posljednji izrađen i ujedno najveći. Ubrzo nakon njegovog porinuća počeo je Prvi svjetski rat. Brod je konvertiran u ploveću bolnicu, pod britanskom zastavom, a u sklopu ratne misije poslan je na bliskoistočno ratište. Kad je došao do grčke obale naletio je na pomorsku minu kod otočića Kea. Eksplozija je probila trup. Deset minuta nakon eksplozije brod je već bio u istom stanju kao Titanic jedan sat nakon udara ledenjaka. Kapetan je očajnički pokušao tonući brod usmjeriti prema obali otoka udaljenoj oko 5 kilometara i nasukati ga na plažu. Ipak, brod je tonuo prebrzo.
Propeleri su se izdizali prema površini vode kako se brod naginjao. Budući da je kapetan pokušavao nasukati brod propeleri su još uvijek radili. Dva čamca za spašavanje koja su bačena u vodu došla su do propelera i bila smrskana, zajedno s ljudima u njima. Kad je kapetan to doznao odlučio je zaustaviti motore. Spustili su preostale čamce za spašavanje i počeli evakuirati brod. Spašeno je 1.036, a poginulo je ukupno 30 ljudi (na Titanicu više od 1.500). Britannic je bio najveći brod potopljen u Prvom svjetskom ratu.
1781. godine umro je Jean Frédéric Phélypeaux, grof de Maurepas. Bio je ministar u službi francuskih kraljeva Luja XV. i Luja XVI., a određeno je vrijeme bio i svojevrsni premijer (prvi ministar). Potjecao je iz obitelji u kojoj je ministarski položaj bio praktički nasljedan. Naime, njegov otac – Jérôme Phélypeaux, grof de Pontchartrain – bio je ministar mornarice i kraljevske kuće. Njegov djed – Louis Phélypeaux – bio je kancelar Francuske te ministar mornarice, kraljevske kuće i financija, a i pradjed te prapradjed grofa de Maurepasa bili državni tajnici.
Jean Frédéric Phélypeaux postao je već u dobi od 17 godina ministrom kraljevske kuće (franc. Secrétaire d’État à la Maison du Roi). Godine 1723. postao je ministrom mornarice (franc. Secrétaire d’État à la Marine), što je bio moćan položaj (utjecao je ne samo na ratnu mornaricu, nego i na kolonijalnu politiku te pomorsku trgovinu). Francuske kolonije i prekomorski posjedi dosegnuli su veliki opseg, naročito u Sjevernoj Americi (od Kanade na sjeveru do Meksičkog zaljeva na jugu), Karibima i Indiji. Grof de Maurepas preminuo je 1781. godine u Versaillesu u dobi od punih 80 godina.
1916. godine umro je hrvatski kralj i austrijski car Franjo Josip, vladar čitave Austrougarske Monarhije. Umro je u visokoj dobi od 86 godina. Budući da je mlad stupio na prijestolje, sa svega 18 godina starosti, i da je tako dugo živio, njegovo je vladanje postalo jedno od najdužih u čitavoj svjetskoj povijesti. Naime vladao je gotovo punih 68 godina (da je poživio samo još desetak dana navršio bi 68. godišnjicu dolaska na prijestolje).
Franjo Josip bio je oženjen svojom sestričnom Elizabetom . Od sinova imali su samo prijestolonasljednika Rudolfa, koji je umro u misterioznim okolnostima u Mayerlingu 1889. godine. Ta je smrt imala teške posljedice za Franju Josipa, a udarac mu je nanijelo i ubojstvo njegove supruge Sissi 9 godina kasnije. Car je tijekom svog života bio u više posjeta Hrvatskoj. Bio je u Zagrebu 1895. godine prilikom otvaranja zgrade Hrvatskog narodnog kazališta. Od svih hrvatskih gradova najviše ga se veže uz Opatiju, koju je posjećivao odsjedajući u hotelu koji se danas zove Imperial.
Car je umro u poznatoj palači Schönbrunn u Beču. Postoji sačuvano medicinsko izvješće napisano dan prije smrti koje opisuje njegovo stanje. Ujutro je imao temperaturu 38°C, a navečer 37.8°C. Imao je upalu na desnom plućnom krilu kao dodatak na kronični plućni katar. Srce mu je funkcioniralo dobro, ujednačeno je disao, a apetit mu je bio nešto smanjen.
Unatoč temperaturi, car nije ležao dan uoči smrti, nego je radio. Taj dan je primio u audijenciju vrhovnog dvorskog meštra kneza od Montenuova (jedna od najuglednijih osoba na dvoru, zanimljiv po tome što je bio unuk Marije Lujze, nekadašnje Napoleonove carice). Primio je još i nekoliko generala, te feldmaršala nadvojvodu Friedricha – koji je držao položaj vrhovnog zapovjednika Austrougarskih oružanih snaga. Bilo je to vrijeme usred Prvog svjetskog rata i ratni poslovi su, dakako, bili ključni. Radio je tog dana sve do večeri.
Na današnji dan car je iznenada umro. Bilo je to prilično neočekivano s obzirom da je još prethodnog dana bio uobičajeno aktivan (bio je i inače poznat po svojoj radnoj energiji). Carevo tijelo je balzamirano i sahranjeno u poznatoj Carskoj kripti ispod kapucinske crkve i samostana u Beču. Ta kripta može biti zanimljiv dodatak razgledavanju Beča. Može se pronaći u prospektima pod nazivom Kaisergruft ili Kapuzinergruft. U njoj se nalaze posmrtni ostaci 145 pripadnika dinastije Habsburg, uključujući 12 careva i 18 carica. Neki od sarkofaga su doista raskošno umjetnički ukrašeni.
Berlinski dekret Napoleona Bonapartea, kojim je zabranjen svaki oblik trgovine i razmjene između Velike Britanije i kontinentalne Europe, izdan je 21. studenog 1806. godine. Time je Napoleon uspostavio tzv. Kontinentalnu blokadu, koja je uključivala trgovinski embargo na britansku robu, u nadi slabljenja gospodarstva i morala Velike Britanije.
Do tog je vremena Bonaparte bio zavladao nad većim dijelom europskog kontinenta, od španjolske pokrajine Andaluzije na jugu pa sve do Baltičkog mora na sjeveru. U svoj je sustav uključio i skandinavske zemlje te Rusko Carstvo, tako da Velika Britanija nije mogla legalno trgovati s golemom većinom europskih zemalja. Zabranjena je bila i poštanska komunikacija s Velikom Britanijom, a brodove koji bi prekršili odredbe blokade francuske su snage mogle napasti i zaplijeniti.
U praksi se, međutim, pokazalo da Napoleonov sustav nije dobro funkcionirao. Naime, vođena je velika krijumčarska trgovina, tako da su trgovinske veze zapravo nastavljene ilegalnim kanalima.
1796. godine umro je Angelo Soliman, Afrikanac koji je imao visoko mjesto u bečkom društvu. U Europu je došao kao rob iz Afrike, no kasnije je oslobođen. Dakako, u to su vrijeme Afrikanci tamne boje kože bili vrlo rijetka pojava u Europi pa su izazivali vjerojatno prilično snažne dojmove već i samim svojim izgledom. Pretpostavlja se da je Angelo Soliman rođen oko 1721. na području današnje Nigerije ili Kameruna, navodno pod imenom Mmadi Make. Nakon što je zarobljen kao dijete, doveden je u Europu preko Marseillesa. Godine 1934. darovan je feldmaršalu knezu Georgu Christianu Lobkowitzu, pripadniku jedne od najmoćnijih češko-austrijskih obitelji.
Nakon smrti kneza Lobkowitza dospio je Angelo Soliman u kućanstvo kneza Josepha Wenzela I. od Liechtensteina. S vremenom je došao navodno na čelo kneževog kućanstva, a postao je i tutorom kneževom nasljedniku – Aloysu I. od Liechtensteina. Zanimljivo je da je Aloys I. postao 1781. godine vladajućim knezom Liechtensteina, a time ujedno i jednim od najbogatijih ljudi u Habsburškoj Monarhiji (obitelj Liechtenstein posjedovala je prostrane posjede u raznim dijelovima Monarhije).
Angelo Soliman bio je cijenjen u Beču, navodno i od strane samog cara Josipa II. (sina carice Marije Terezije). Susreo se navodno u nekoliko navrata i s Wolfgangom Amadeusom Mozartom, koji je u to vrijeme također živio u Beču. Soliman je bio slobodn
1969. godine dovršeno je dogovaranje o povratku otoka Okinawe iz posjeda SAD-a u posjed Japana. Naime, Okinawa je nakon Drugog svjetskog rata bila američki teritorij. Široko je poznata Bitka za Okinawu, u kojoj su Amerikanci tijekom rata osvojili taj otok od Japana uz goleme žrtve na obje strane.
Do 1969. Amerikanci su držali oko 50.000 vojnika u svojim bazama na području Okinawe. Zbog velikog strateškog značenja, Okinawu su nazivali i The Keystone of the Pacific (hrv. Zaglavni kamen Pacifika). Spomenimo da je Okinawa i rodno mjesto karatea, a tu su vještinu Amerikanci usvajali boraveći na otoku.
Na Okinawu su Amerikanci dopremili i svoje nuklearne bombe, možda i do 1000 bojnih glava. Prema spomenutom sporazumu SAD je mogao zadržati vojne baze na Okinawi, ali je trebao iz njih ukloniti nuklearno oružje.
Premda je sporazumom Okinawa doista vraćena u japansko vlasništvo, SAD je iskoristio mogućnost držanja vojnih baza na njoj. I danas se na Okinawi nalaze desetci tisuća pripadnika američkih oružanih snaga.
615. umro je znameniti sveti Kolumban – irski misionar koji je osnivao samostane po europskom kontinentu. Smjer širenja samostana iz Irske prema kontinentalnoj Europi dao je dragocjen doprinos kršćanstvu u ranom srednjem vijeku. Upravo je sv. Kolumban bio jedan od najpoznatijih misionara u tom razdoblju.
Sv. Kolumban rođen je u Irskoj 543. godine. U Irskoj je postao samostanski redovnik, a tek nakon svoje 40. godine uputio se kao misionar iz Irske prema kontinentalnoj Europi. S dvanaest kolega iskrcao se sv. Kolumban 585. na današnju francusku obalu. Od tamo je krenuo širiti irsku samostansku tradiciju, osnivajući samostane prema irskim uzorima.
Osnovao je niz samostana na području ranosrednjovjekovne Burgundije. Kasnije je prešao na teritorij današnje Njemačke, a osnovao je samostan kod Mehreraua, blizu današnje tromeđe Austrije, Njemačke i Švicarske. Uputivši se u Italiju, sv. Kolumban osnovao je znameniti samostan Bobbio južno od Milana. Upravo je taj samostan bio uzor za poznati roman Ime ruže Umberta Eca.
Sv. Kolumban umro je u svom samostanu Bobbio. Ondje je i pokopan, a misionarsko djelo nastavili su njegovi suradnici. Među spomenutih dvanaest kolega sv. Kolumbana bio je i znameniti sv. Gal po kojem se zove čitav jedan kanton u Švicarskoj (Sankt Gallen). Katolička crkva slavi sv. Kolumbana 23. studenog.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
=>
Prvi veliki radnički ustanak u Francuskoj pokrenuli su tkalci svile. Bili su nezadovoljni zbog višegodišnjeg smanjivanja plaće. U dvadesetak godina za neke je tkanine zarada pala i za deset puta. Dok su se trgovci pozivali na konkurenciju u drugim zemljama, sve je više radnika završilo u zatvoru jer više nisu mogli otplaćivati dugove.
Radnici su 1830. postavili zahtjev prema francuskoj vladi za određivanjem minimalne plaće. Predstavnici radnika i poduzetnika sastali su se 25. listopada 1831. u Lyonu na poziv prefekta Bouvier-Dumolarda. Tarifa je dogovorena dok je masa radnika stajala ispred zgrade gdje se održao sastanak i mirno čekala rezultate pregovora.
Nakon dva tjedna stotinjak poduzetnika odbilo je pridržavati se dogovora, na što su radnici odgovorili ustankom, koji je počeo 21. studenog 1831. u Lyonu i trajao nekoliko dana. Tkalci svile iz mjesta Croix-Rousse, danas predgrađe Lyona, počeli su štrajkati i krenuli prema Lyonu. Žandarmerija im je prepriječila put, a u pucnjavi je poginulo nekoliko osoba. Izlgedalo je kao da su radnici pobjegli, no vratili su se s toljagama, štapovima, lopatama i drugim alatom te u još većem broju marširali prema Lyonu. Nosili su crnu zastavu s natpisom „Vivre en travaillant, ou mourir en combattant…” (“Radeći živjeti ili umrijeti boreći se…”). Borba protiv nacionalne garde trajala je satima. Sljedećeg dana radnici su zauzeli kasarnu i uzeli oružje. Pješaštvo nikako nije moglo zaustaviti bijesnu masu radnika. Gradski službenici Lyona evakuirani su. Započela je teška borba s oko 170 poginulih i oko 400 ranjenih.
Zatim su zauzeli Vijećnicu i formirali odbor od 16 majstora koji bi radili na provođenju odredbi ugovora iz listopada 1831. godine. Međutim, radnici nisu mogli dogovoriti zajednički program s konkretnim mjerama. To su iskoristili vojvoda Ferdinand Philippe d’Orléans i ratni ministar maršal Nicolas-Jean de Dieu Soult te napali radnike s 20.000 vojnika. Poginulo je oko 600 osoba, njih 10.000 prognano je iz grada. Vlada u Parizu odlučila je ukinuti dogovorenu tarifu i podići fortifikaciju koja će razdvajati Lyon od Croix-Rousse. Od 90 uhićenih radnika 11 je optuženo, ali su pušteni već sljedeće godine.
969. godine umro je kralj Mutesa II. – posljednji kralj Bugande i prvi predsjednik države Ugande. Naime, Buganda je bilo najveće od kraljevstava na području današnje Ugande. Obuhvaćalo je i Kampalu – glavni grad današnje Ugande. Buganda je bilo staro kraljevstvo, koje je vuklo tradiciju još iz 14. stoljeća. Kralj Mutesa II. bio je čak 35. po redu kralj Bugande. Postao je kraljem u dobi od 15 godina. U doba njegove mladosti Kraljevstvo Buganda bilo je pod protektoratom Velike Britanije. Tako se Mutesa II. školovao čak i u Cambridgeu u Engleskoj.
Godine 1962. cijela je Uganda dobila nezavisnost od Velike Britanije. Lokalna kraljevstva i dalje su ostala postojati i imala su neku vrstu autonomije. Na čelo vlade cijele Ugande došao je Milton Obote kao premijer, a Mutesa II. postao je predsjednik. Na poziciji predsjednika, Mutesa II. imao je zapravo simboličan položaj šefa države, ali ne i stvarnu izvršnu vlast.
Godine 1966. premijer Milton Obote i Mutesa II. sukobili su se. Obote se sam proglasio predsjednikom Ugande i svrgnuo je Mutesu, koji je otišao u egzil u Veliku Britaniju. Kao zanimljivost spomenimo da je napad na Mutesinu palaču navodno vodio Idi Amin, kasniji poznati diktator Ugande.
1942. godine umro je grof Leopold Berchtold, austrougarski političar koji je imao velik utjecaj na ulazak Austro-Ugarsk u rata sa Srbijom (Prvi svjetski rat). Grof Berchtold bio je jedan od najbogatijih ljudi u čitavoj monarhiji. Obitelj Berchtold bila je jedno vrijeme vlasnik čak i velikog zemljoposjeda u Hrvatskoj – vlastelinstva Moslavina – koje se prostiralo na čak 7185 hektara i obuhvaćalo majure Bronik, Moslavinu i Ludinu. Na tom se posjedu nalazio i jedan od najvećih dvoraca u cijeloj Hrvatskoj – onaj u Popovači – koji su nekad sagradili moćni grofovi Erdödy.
Grof Berchtold izuzetno se bogato oženio – za groficu Ferdinandinu Károlyi de Nagykároly, koja je povećala njegovo bogatstvo velikim mirazom. Berchtold je dobio veliku moć kad je 1912. postao ministar vanjskih poslova Monarhije. To mjesto zapravo je bila najviša ministarska pozicija u čitavoj Austro-Ugarskoj, jer nije postojao zajednički premijer, nego su austrijski i ugarski dio imali zasebne ministre-predsjednike.
Zajednički ministar vanjskih poslova zapravo je predstavljao Austro-Ugarsku prema inozemstvu, a imao je i druge funkcije. Puna mu je titula bila “k.u.k. Minister des kaiserlichen und königlichen Hauses und des Äußern” (carski i kraljevski ministar Carske i Kraljevske Kuće i vanjskih poslova). Dakle, smatran je prvim suradnikom cara (tada Franje Josipa I.)
Prvi veliki radnički ustanak u Francuskoj pokrenuli su tkalci svile. Bili su nezadovoljni zbog višegodišnjeg smanjivanja plaće. U dvadesetak godina za neke je tkanine zarada pala i za deset puta. Dok su se trgovci pozivali na konkurenciju u drugim zemljama, sve je više radnika završilo u zatvoru jer više nisu mogli otplaćivati dugove.
Radnici su 1830. postavili zahtjev prema francuskoj vladi za određivanjem minimalne plaće. Predstavnici radnika i poduzetnika sastali su se 25. listopada 1831. u Lyonu na poziv prefekta Bouvier-Dumolarda. Tarifa je dogovorena dok je masa radnika stajala ispred zgrade gdje se održao sastanak i mirno čekala rezultate pregovora.
Nakon dva tjedna stotinjak poduzetnika odbilo je pridržavati se dogovora, na što su radnici odgovorili ustankom, koji je počeo 21. studenog 1831. u Lyonu i trajao nekoliko dana. Tkalci svile iz mjesta Croix-Rousse, danas predgrađe Lyona, počeli su štrajkati i krenuli prema Lyonu. Žandarmerija im je prepriječila put, a u pucnjavi je poginulo nekoliko osoba. Izlgedalo je kao da su radnici pobjegli, no vratili su se s toljagama, štapovima, lopatama i drugim alatom te u još većem broju marširali prema Lyonu. Nosili su crnu zastavu s natpisom „Vivre en travaillant, ou mourir en combattant…” (“Radeći živjeti ili umrijeti boreći se…”). Borba protiv nacionalne garde trajala je satima. Sljedećeg dana radnici su zauzeli kasarnu i uzeli oružje. Pješaštvo nikako nije moglo zaustaviti bijesnu masu radnika. Gradski službenici Lyona evakuirani su. Započela je teška borba s oko 170 poginulih i oko 400 ranjenih.
Zatim su zauzeli Vijećnicu i formirali odbor od 16 majstora koji bi radili na provođenju odredbi ugovora iz listopada 1831. godine. Međutim, radnici nisu mogli dogovoriti zajednički program s konkretnim mjerama. To su iskoristili vojvoda Ferdinand Philippe d’Orléans i ratni ministar maršal Nicolas-Jean de Dieu Soult te napali radnike s 20.000 vojnika. Poginulo je oko 600 osoba, njih 10.000 prognano je iz grada. Vlada u Parizu odlučila je ukinuti dogovorenu tarifu i podići fortifikaciju koja će razdvajati Lyon od Croix-Rousse. Od 90 uhićenih radnika 11 je optuženo, ali su pušteni već sljedeće godine.
969. godine umro je kralj Mutesa II. – posljednji kralj Bugande i prvi predsjednik države Ugande. Naime, Buganda je bilo najveće od kraljevstava na području današnje Ugande. Obuhvaćalo je i Kampalu – glavni grad današnje Ugande. Buganda je bilo staro kraljevstvo, koje je vuklo tradiciju još iz 14. stoljeća. Kralj Mutesa II. bio je čak 35. po redu kralj Bugande. Postao je kraljem u dobi od 15 godina. U doba njegove mladosti Kraljevstvo Buganda bilo je pod protektoratom Velike Britanije. Tako se Mutesa II. školovao čak i u Cambridgeu u Engleskoj.
Godine 1962. cijela je Uganda dobila nezavisnost od Velike Britanije. Lokalna kraljevstva i dalje su ostala postojati i imala su neku vrstu autonomije. Na čelo vlade cijele Ugande došao je Milton Obote kao premijer, a Mutesa II. postao je predsjednik. Na poziciji predsjednika, Mutesa II. imao je zapravo simboličan položaj šefa države, ali ne i stvarnu izvršnu vlast.
Godine 1966. premijer Milton Obote i Mutesa II. sukobili su se. Obote se sam proglasio predsjednikom Ugande i svrgnuo je Mutesu, koji je otišao u egzil u Veliku Britaniju. Kao zanimljivost spomenimo da je napad na Mutesinu palaču navodno vodio Idi Amin, kasniji poznati diktator Ugande.
1942. godine umro je grof Leopold Berchtold, austrougarski političar koji je imao velik utjecaj na ulazak Austro-Ugarsk u rata sa Srbijom (Prvi svjetski rat). Grof Berchtold bio je jedan od najbogatijih ljudi u čitavoj monarhiji. Obitelj Berchtold bila je jedno vrijeme vlasnik čak i velikog zemljoposjeda u Hrvatskoj – vlastelinstva Moslavina – koje se prostiralo na čak 7185 hektara i obuhvaćalo majure Bronik, Moslavinu i Ludinu. Na tom se posjedu nalazio i jedan od najvećih dvoraca u cijeloj Hrvatskoj – onaj u Popovači – koji su nekad sagradili moćni grofovi Erdödy.
Grof Berchtold izuzetno se bogato oženio – za groficu Ferdinandinu Károlyi de Nagykároly, koja je povećala njegovo bogatstvo velikim mirazom. Berchtold je dobio veliku moć kad je 1912. postao ministar vanjskih poslova Monarhije. To mjesto zapravo je bila najviša ministarska pozicija u čitavoj Austro-Ugarskoj, jer nije postojao zajednički premijer, nego su austrijski i ugarski dio imali zasebne ministre-predsjednike.
Zajednički ministar vanjskih poslova zapravo je predstavljao Austro-Ugarsku prema inozemstvu, a imao je i druge funkcije. Puna mu je titula bila “k.u.k. Minister des kaiserlichen und königlichen Hauses und des Äußern” (carski i kraljevski ministar Carske i Kraljevske Kuće i vanjskih poslova). Dakle, smatran je prvim suradnikom cara (tada Franje Josipa I.)
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
22.11.
1574. godine prvi su Europljani otkrili Otočje Juan Fernández, smješteno oko 670 kilometara od obale Čilea. Na tom je otočju zaglavio škotski pomorac Alexander Selkirk, a njegovo višegodišnje iskustvo života u izoliranim uvjetima moglo je Danielu Defoeu poslužiti kao inspiracija za pisanje znamenitog romana o Robinsonu Crusoeu. Dapače, zanimljivo je da jedan od otoka Otočja Juan Fernández danas nosi ime Otok Robinson Crusoe (španj. Isla Robinson Crusoe).
Osim spomenutog Otoka Robinsona Crusoea, u Otočju Juan Fernández nalaze se još dva veća otoka – Santa Clara i Alejandro Selkirk (nazvan po spomenutom škotskom pomorcu Alexanderu Selkirku). Ukupna površina cijelog otočja iznosi manje od 100 četvornih kilometara, a ondje živi oko 900 stanovnika. Otoci su vulkanskog podrijetla i imaju klimu sličnu sredozemnoj. Zanimljivo je da na tim otocima prije dolaska Europljana nije bilo sisavaca, gmazova i vodozemaca.
Otok Robinson Crusoe ima površinu od 47.94 četvornih kilometara tj. 4,794 hektara, što ga čini nešto većim od hrvatskog Lastova. Najviši planinski vrh tog otoka visok je čak 915 metara. Zanimljivo je da Otok Robinson Crusoe ima i pistu za slijetanje zrakoplova, što znači da se iz Čilea (države kojoj pripada cijelo Otočje Juan Fernández) do njega može doći i zračnim putem. Inače, Otočje Juan Fernández dobilo je ime po španjolskom pomorcu Juanu Fernándezu, koji ga je otkrio na današnji dan 1574. godine.
1963. godine u 12 sati i 30 minuta po lokalnom vremenu ubijen je američki predsjednik John Fitzgerald Kennedy u gradu Dallasu u Texasu. Prvi metak pogodio ga je odostraga u vrat, lagano mu oštetio vratnu kralježnicu i izašao van na sredini grla, ispod grkljana. Sljedeći je metak pogodio Kennedyja u stražnju stranu glave i izbio van na desnoj strani lubanje, raznijevši po automobilu komade mozga, kosti i krvi. Poprskan je stražnji poklopac auta, prednje staklo, sjenila, susjedno vozilo Tajne službe i policajci motociklisti koji su se vozili sa strane.
Jacqueline Kennedy je povikala “Ubili su mi supruga!” i “INjegov mozsk mi je na rukama”. U istom otvorenom automobilu s Kennedyjevima su se vozili i teksaški guverner John Connally te njegova supruga. Guvernera je također ranio jedan metak i teško je ozlijeđen, no preživio je. Službena istraga je smatrala da je počinitelj ubojstva bio Lee Harvey Oswald i da je on djelovao sam, no prema anketama više od 80 % Amerikanaca vjeruje da je u pozadini postojala neka urota i zataškavanje. Oswalda je svega dva dana nakon atentata na Kennedyja ubio Jack Ruby pred tv kamerama.
Vladimir Stahuljak bio je poznati hrvatski skladatelj, orguljaš i zborovođa rodio se 22. studenog 1876. u Bjelovaru. Završio Učiteljsku školu u Zagrebu, a učio je kompoziciju i u Budimpešti. Bio je prvi glazbenik u obitelji Stahuljak, koja će po brojnosti članova glazbenika postati jedna od najbrojnijih u Europi.
Posebno su ga zanimali narodni napjevi iz Slavonije. Sakupljao je i očuvao folklornu baštinu. Sastavio je zbirku od 689 narodnih pjesama pod nazivom Hrvatske narodne popijevke, plesovi i običaji iz Štivice. U uvodu je opisao i plesove u slavonskom šetanom kolu. Bio je vrlo plodan skladatelj. Iza njega je ostalo preko 1000 skladbi za zborove, sastave limene glazbe, tamburaške i gudačke sastave, glasovir i orgulje te popijevke, a pisao je i pedagočko-instruktivna djela.
1975. godine Juan Carlos proglašen je u španjolskom parlamentu kraljem Španjolske. Dogodilo se to samo dva dana nakon smrti Francisca Franca, nekadašnjeg španjolskog šefa države. Franco je mladog Juana Carlosa pripremao već otprije za preuzimanje vlasti, pri čemu se očekivalo da će kralj održavati autoritarni režim. Ipak, Juan Carlos odobrio je postupnu tranziciju prema demokraciji, tako da su autoritarne tradicije uvelike napuštene.
U trenutku kad je proglašen kraljem imao je Juan Carlos 37 godina. Zanimljivo je da je u to vrijeme još uvijek bio živ njegov otac – Juan de Borbón – poznat i kao grof od Barcelone. Tog je oca, međutim, zaobišlo kraljevsko prijestolje, no tek ga se 1977. godine i službeno odrekao u korist sina. Kralj Juan Carlos vladao je tijekom 38 godina, sve do lipnja 2014. godine, kad je abdicirao u korist sina Filipa VI. (današnjeg španjolskog kralja).
1890. godine rođen je Charles de Gaulle, francuski general i predsjednik republike. Rodio se u gradu Lilleu, na krajnjem sjeveru Francuske te samo desetak kilometara od granice s Belgijom. Lille se nalazi u tzv. Francuskoj Flandriji, djeliću te pokrajine koji je danas u sastavu Francuske (veći dio Flandrije nalazi se u Belgiji). Charlesov otac – Henri de Gaulle – bio je školski profesor i ravnatelj, a zanimljivo je da mu je rođendan padao na isti datum kad i sinu – 22. studenog. Charlesova majka, rođenog imena Jeanne Maillot, potjecala je iz bogate poduzetničke obitelji. Obitelj u kojoj je Charles de Gaulle odrastao bila je izrazito katolička i vjernička, a stavljala je i veliki naglasak na obrazovanje. Među ostalim državnicima Charles de Gaulle isticao se svojom visinom, koja je iznosila 196 centimetara.
22. studenog 1710. godine slavnom kompozitoru Johannu Sebastianu Bachu rodio se prvi sin – Wilhelm Friedemann Bach. Vrlo je zanimljiva činjenica da je Johann Sebastian tijekom života dobio ukupno čak dvadesetoro djece.
Bach se oženio Mariom Barbarom Bach 1707. godine, kad su mu bile 22 godine. Zanimljivo je da mu je ona bila rođakinja i djevojački se također prezivala Bach. Dobili su tijekom 12 godina braka ukupno sedmero djece – pet sinova i dvije kćeri. Ona je, međutim, naglo umrla kad joj je bilo samo 35 godina. Johan Sebastian bio je upravo na jednom putovanju, a kad se vratio saznao je da mu je supruga preminula i da je već pokopana. Pretpostavlja se da je umrla ili od neke zaraze ili od komplikacija oko još jedne trudnoće.
Bach se ponovno oženio 17 mjeseci nakon smrti prve supruge. Izabranica mu se zvala Anna Magdalena Wilcke i bila je 16 godina mlađa od njega. Rodila mu je još trinaestoro djece, uz to što se brinula za djecu iz njegovog prvog braka. Posljednja kći – Regina Susanna – rodila se Bachu kad mu je bilo već 57 godina života. Druga supruga nadživjela je Bacha koji je umro u dobi od 65 godina.
Endre Ady bio je mađarski pjesnik i pripadnik sitnog plemstva. Rodio se na današnji dan 1877. u mjestu koje se danas naziva Adyfalva i nalazi se u Rumunjskoj. Radio je najprije kao novinar u malom gradiću, gdje se zaljubio u udanu ženu. Njegova inspiracija zvala se Adél Brül i s njom je otputovao u Pariz. Ondje je upoznao nova strujanja i otrgnuo se iz malograđanstva. Pariz ga je potpuno očarao, što se vidi u zaokretu u njegovim pjesmama. Na njega su najviše utjecali francuski simbolisti te Baudelaire i Verlaine.
Vratio se u domovinu i napisao preko 500 članaka za budimpeštanske novine i mnogo pjesama. Politički stavovi odgovarali su socijalnom radikalizmu. Postao je član radikalne skupine Dvadeseto stoljeće. Nastojao je svojim pjesmama ukazati na društvenopolitičke probleme. Ady je živio u posljednjim desetljećima Austro-Ugarske Monarhije, kad je nesposobnost države da se nosi s modernim problemima u društvu postala više nego očita. Stoga su često Adyjevi motivi patnja i smrt.
Njegove zbirke pjesama Nove pjesme te Krv i zlato postigle su velik uspjeh, ali morao je napustiti posao novinara i otišao je ponovno u Pariz. Do kraja života pisao je časopis Zapad te je postao jedan od izdavača. U Mađarskoj je potom pokrenuo književni krug Jutro i prekinuo s Adélom. Oženio se za 15 godina mlađu Bertu Bonczu. Ona se također pojavljuje u Adyjevim pjesmama. Ady Endre doživljavao je kritike i napade zbog političkih stavova i nekoliko erotičnih pjesama. Osim toga, sve je manje radio zbog bolesti (obolio je od sifilisa). Ipak je zadnjim snagama digao glas protiv mađarskog nacionalizma u Prvom svjetskom ratu. O pogibiji i ratnim razaranjima progovorio je u posljednjoj knjizi Na čelu povorke mrtvih.
Ady Endre i danas se smatra klasikom mađarske moderne te utemeljiteljem novog književnog jezika 20. stoljeća. Napisao je 12 zbirki pjesama te se smatra jednim od velikana svjetske moderne. Treba spomenuti i to da je prilično utjecao na Miroslava Krležu, koji je Adyja predstavio hrvatskoj javnosti u Knjizi eseja te prevodio njegove pjesme.
1728. godine rođen je Karl Friedrich von Baden, prvi veliki vojvoda od Badena. U srednjem vijeku, a zatim i sve do 1803. godine nosili su vladari Badena titule markgrofova (njem. Markgraf von Baden), koje etimološki odgovaraju francuskim titulama markiza. Tek u doba Napoleonskih ratova unaprijeđeni su markgrofovi od Badena u višu titulu knezova izbornika, a zatim i velikih vojvoda. Karl Friedrich bio je prvi iz obitelji koji je ponio titulu kneza izbornika i velikog vojvode. Glavni grad Velikog Vojvodstva Baden bio je Karlsruhe, nazvan po markgrofu Karlu III. Wilhelmu od Badena, djedu spomenutog Karla Friedricha.
Veliko Vojvodstvo Baden smatrano je u doba Karla Friedricha nezavisnom državom, površine oko 15.000 četvornih kilometara. Tijekom povijesti razmjerno je malo država imalo status velikog vojvodstva (npr. Toskana, Oldenburg itd.), a danas na svijetu postoji nezavisno samo još jedno veliko vojvodstvo – Luksemburg.
Velikog vojvodu Karla Friedricha smatrali su prosvijećenim apsolutistom, u smislu da je u svoju državu uvodio napredne reforme. Primjerice, ukinuo je kmetstvo i mučenje, a promicao je razvoj školstva, kulture i gradova. Osim spomenutog glavnog grada Karlsruhea, u njegovoj su se državi nalazili još i gradovi Mannheim, Heidelberg (znamenit po sveučilištu), Pforzheim, Baden-Baden, Freiburg i Konstanz. Karl Friedrich von Baden zaslužan je za gradnju mnogih građevina u Karlsruheu.
=>
1574. godine prvi su Europljani otkrili Otočje Juan Fernández, smješteno oko 670 kilometara od obale Čilea. Na tom je otočju zaglavio škotski pomorac Alexander Selkirk, a njegovo višegodišnje iskustvo života u izoliranim uvjetima moglo je Danielu Defoeu poslužiti kao inspiracija za pisanje znamenitog romana o Robinsonu Crusoeu. Dapače, zanimljivo je da jedan od otoka Otočja Juan Fernández danas nosi ime Otok Robinson Crusoe (španj. Isla Robinson Crusoe).
Osim spomenutog Otoka Robinsona Crusoea, u Otočju Juan Fernández nalaze se još dva veća otoka – Santa Clara i Alejandro Selkirk (nazvan po spomenutom škotskom pomorcu Alexanderu Selkirku). Ukupna površina cijelog otočja iznosi manje od 100 četvornih kilometara, a ondje živi oko 900 stanovnika. Otoci su vulkanskog podrijetla i imaju klimu sličnu sredozemnoj. Zanimljivo je da na tim otocima prije dolaska Europljana nije bilo sisavaca, gmazova i vodozemaca.
Otok Robinson Crusoe ima površinu od 47.94 četvornih kilometara tj. 4,794 hektara, što ga čini nešto većim od hrvatskog Lastova. Najviši planinski vrh tog otoka visok je čak 915 metara. Zanimljivo je da Otok Robinson Crusoe ima i pistu za slijetanje zrakoplova, što znači da se iz Čilea (države kojoj pripada cijelo Otočje Juan Fernández) do njega može doći i zračnim putem. Inače, Otočje Juan Fernández dobilo je ime po španjolskom pomorcu Juanu Fernándezu, koji ga je otkrio na današnji dan 1574. godine.
1963. godine u 12 sati i 30 minuta po lokalnom vremenu ubijen je američki predsjednik John Fitzgerald Kennedy u gradu Dallasu u Texasu. Prvi metak pogodio ga je odostraga u vrat, lagano mu oštetio vratnu kralježnicu i izašao van na sredini grla, ispod grkljana. Sljedeći je metak pogodio Kennedyja u stražnju stranu glave i izbio van na desnoj strani lubanje, raznijevši po automobilu komade mozga, kosti i krvi. Poprskan je stražnji poklopac auta, prednje staklo, sjenila, susjedno vozilo Tajne službe i policajci motociklisti koji su se vozili sa strane.
Jacqueline Kennedy je povikala “Ubili su mi supruga!” i “INjegov mozsk mi je na rukama”. U istom otvorenom automobilu s Kennedyjevima su se vozili i teksaški guverner John Connally te njegova supruga. Guvernera je također ranio jedan metak i teško je ozlijeđen, no preživio je. Službena istraga je smatrala da je počinitelj ubojstva bio Lee Harvey Oswald i da je on djelovao sam, no prema anketama više od 80 % Amerikanaca vjeruje da je u pozadini postojala neka urota i zataškavanje. Oswalda je svega dva dana nakon atentata na Kennedyja ubio Jack Ruby pred tv kamerama.
Vladimir Stahuljak bio je poznati hrvatski skladatelj, orguljaš i zborovođa rodio se 22. studenog 1876. u Bjelovaru. Završio Učiteljsku školu u Zagrebu, a učio je kompoziciju i u Budimpešti. Bio je prvi glazbenik u obitelji Stahuljak, koja će po brojnosti članova glazbenika postati jedna od najbrojnijih u Europi.
Posebno su ga zanimali narodni napjevi iz Slavonije. Sakupljao je i očuvao folklornu baštinu. Sastavio je zbirku od 689 narodnih pjesama pod nazivom Hrvatske narodne popijevke, plesovi i običaji iz Štivice. U uvodu je opisao i plesove u slavonskom šetanom kolu. Bio je vrlo plodan skladatelj. Iza njega je ostalo preko 1000 skladbi za zborove, sastave limene glazbe, tamburaške i gudačke sastave, glasovir i orgulje te popijevke, a pisao je i pedagočko-instruktivna djela.
1975. godine Juan Carlos proglašen je u španjolskom parlamentu kraljem Španjolske. Dogodilo se to samo dva dana nakon smrti Francisca Franca, nekadašnjeg španjolskog šefa države. Franco je mladog Juana Carlosa pripremao već otprije za preuzimanje vlasti, pri čemu se očekivalo da će kralj održavati autoritarni režim. Ipak, Juan Carlos odobrio je postupnu tranziciju prema demokraciji, tako da su autoritarne tradicije uvelike napuštene.
U trenutku kad je proglašen kraljem imao je Juan Carlos 37 godina. Zanimljivo je da je u to vrijeme još uvijek bio živ njegov otac – Juan de Borbón – poznat i kao grof od Barcelone. Tog je oca, međutim, zaobišlo kraljevsko prijestolje, no tek ga se 1977. godine i službeno odrekao u korist sina. Kralj Juan Carlos vladao je tijekom 38 godina, sve do lipnja 2014. godine, kad je abdicirao u korist sina Filipa VI. (današnjeg španjolskog kralja).
1890. godine rođen je Charles de Gaulle, francuski general i predsjednik republike. Rodio se u gradu Lilleu, na krajnjem sjeveru Francuske te samo desetak kilometara od granice s Belgijom. Lille se nalazi u tzv. Francuskoj Flandriji, djeliću te pokrajine koji je danas u sastavu Francuske (veći dio Flandrije nalazi se u Belgiji). Charlesov otac – Henri de Gaulle – bio je školski profesor i ravnatelj, a zanimljivo je da mu je rođendan padao na isti datum kad i sinu – 22. studenog. Charlesova majka, rođenog imena Jeanne Maillot, potjecala je iz bogate poduzetničke obitelji. Obitelj u kojoj je Charles de Gaulle odrastao bila je izrazito katolička i vjernička, a stavljala je i veliki naglasak na obrazovanje. Među ostalim državnicima Charles de Gaulle isticao se svojom visinom, koja je iznosila 196 centimetara.
22. studenog 1710. godine slavnom kompozitoru Johannu Sebastianu Bachu rodio se prvi sin – Wilhelm Friedemann Bach. Vrlo je zanimljiva činjenica da je Johann Sebastian tijekom života dobio ukupno čak dvadesetoro djece.
Bach se oženio Mariom Barbarom Bach 1707. godine, kad su mu bile 22 godine. Zanimljivo je da mu je ona bila rođakinja i djevojački se također prezivala Bach. Dobili su tijekom 12 godina braka ukupno sedmero djece – pet sinova i dvije kćeri. Ona je, međutim, naglo umrla kad joj je bilo samo 35 godina. Johan Sebastian bio je upravo na jednom putovanju, a kad se vratio saznao je da mu je supruga preminula i da je već pokopana. Pretpostavlja se da je umrla ili od neke zaraze ili od komplikacija oko još jedne trudnoće.
Bach se ponovno oženio 17 mjeseci nakon smrti prve supruge. Izabranica mu se zvala Anna Magdalena Wilcke i bila je 16 godina mlađa od njega. Rodila mu je još trinaestoro djece, uz to što se brinula za djecu iz njegovog prvog braka. Posljednja kći – Regina Susanna – rodila se Bachu kad mu je bilo već 57 godina života. Druga supruga nadživjela je Bacha koji je umro u dobi od 65 godina.
Endre Ady bio je mađarski pjesnik i pripadnik sitnog plemstva. Rodio se na današnji dan 1877. u mjestu koje se danas naziva Adyfalva i nalazi se u Rumunjskoj. Radio je najprije kao novinar u malom gradiću, gdje se zaljubio u udanu ženu. Njegova inspiracija zvala se Adél Brül i s njom je otputovao u Pariz. Ondje je upoznao nova strujanja i otrgnuo se iz malograđanstva. Pariz ga je potpuno očarao, što se vidi u zaokretu u njegovim pjesmama. Na njega su najviše utjecali francuski simbolisti te Baudelaire i Verlaine.
Vratio se u domovinu i napisao preko 500 članaka za budimpeštanske novine i mnogo pjesama. Politički stavovi odgovarali su socijalnom radikalizmu. Postao je član radikalne skupine Dvadeseto stoljeće. Nastojao je svojim pjesmama ukazati na društvenopolitičke probleme. Ady je živio u posljednjim desetljećima Austro-Ugarske Monarhije, kad je nesposobnost države da se nosi s modernim problemima u društvu postala više nego očita. Stoga su često Adyjevi motivi patnja i smrt.
Njegove zbirke pjesama Nove pjesme te Krv i zlato postigle su velik uspjeh, ali morao je napustiti posao novinara i otišao je ponovno u Pariz. Do kraja života pisao je časopis Zapad te je postao jedan od izdavača. U Mađarskoj je potom pokrenuo književni krug Jutro i prekinuo s Adélom. Oženio se za 15 godina mlađu Bertu Bonczu. Ona se također pojavljuje u Adyjevim pjesmama. Ady Endre doživljavao je kritike i napade zbog političkih stavova i nekoliko erotičnih pjesama. Osim toga, sve je manje radio zbog bolesti (obolio je od sifilisa). Ipak je zadnjim snagama digao glas protiv mađarskog nacionalizma u Prvom svjetskom ratu. O pogibiji i ratnim razaranjima progovorio je u posljednjoj knjizi Na čelu povorke mrtvih.
Ady Endre i danas se smatra klasikom mađarske moderne te utemeljiteljem novog književnog jezika 20. stoljeća. Napisao je 12 zbirki pjesama te se smatra jednim od velikana svjetske moderne. Treba spomenuti i to da je prilično utjecao na Miroslava Krležu, koji je Adyja predstavio hrvatskoj javnosti u Knjizi eseja te prevodio njegove pjesme.
1728. godine rođen je Karl Friedrich von Baden, prvi veliki vojvoda od Badena. U srednjem vijeku, a zatim i sve do 1803. godine nosili su vladari Badena titule markgrofova (njem. Markgraf von Baden), koje etimološki odgovaraju francuskim titulama markiza. Tek u doba Napoleonskih ratova unaprijeđeni su markgrofovi od Badena u višu titulu knezova izbornika, a zatim i velikih vojvoda. Karl Friedrich bio je prvi iz obitelji koji je ponio titulu kneza izbornika i velikog vojvode. Glavni grad Velikog Vojvodstva Baden bio je Karlsruhe, nazvan po markgrofu Karlu III. Wilhelmu od Badena, djedu spomenutog Karla Friedricha.
Veliko Vojvodstvo Baden smatrano je u doba Karla Friedricha nezavisnom državom, površine oko 15.000 četvornih kilometara. Tijekom povijesti razmjerno je malo država imalo status velikog vojvodstva (npr. Toskana, Oldenburg itd.), a danas na svijetu postoji nezavisno samo još jedno veliko vojvodstvo – Luksemburg.
Velikog vojvodu Karla Friedricha smatrali su prosvijećenim apsolutistom, u smislu da je u svoju državu uvodio napredne reforme. Primjerice, ukinuo je kmetstvo i mučenje, a promicao je razvoj školstva, kulture i gradova. Osim spomenutog glavnog grada Karlsruhea, u njegovoj su se državi nalazili još i gradovi Mannheim, Heidelberg (znamenit po sveučilištu), Pforzheim, Baden-Baden, Freiburg i Konstanz. Karl Friedrich von Baden zaslužan je za gradnju mnogih građevina u Karlsruheu.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
1963. godine umrli su britanski književnici C. S. Lewis (na slici!) i Aldous Huxley, u razmaku od samo nekoliko sati. Njihove je smrti zasjenila činjenica da je istoga dana u SAD-u prilikom atentata u Dallasu ubijen američki predsjednik John Fitzgerald Kennedy. Gotovo istovremene smrti tih triju slavnih osoba predstavljale su koincidenciju kakva se rijetko pojavljuje u povijesti (dapače, to je pojedinačno vjerojatno najpoznatiji slučaj sinkroniziranih smrti svjetski poznatih osoba). Književnik C. S. Lewis, autor Kronika iz Narnije, kršćanski apologet i prijatelj znamenitog J. R. R. Tolkiena, preminuo je u Oxfordu spomenutog 22. studenog oko 17 sati i 35 minuta po tamošnjem vremenu. Američki predsjednik John F. Kennedy ubijen je otprilike 55 minuta kasnije u američkom gradu Dallasu, dok je pokraj njega u automobilu sjedila prva dama Jacqueline Kennedy (atentat se dogodio otprilike u 12 sati i 30 minuta po lokalnom vremenu u Teksasu, što je otprilike 18:30 po vremenu u Engleskoj). Književnik Aldous Huxley, premda je bio Britanac, preminuo je poput Kennedyja u SAD-u, i to u kalifornijskom gradu Los Angelesu. Za njegovo vrijeme smrti uzima se 17 sati i 20 minuta po kalifornijskom vremenu, što je otprilike šest sati i pedeset minuta nakon ubojstva predsjednika Kennedyja. C. S. Lewis imao je u trenutku smrti 64 godine, Aldous Huxley 69, a John F. Kennedy samo 52.
Mike Tyson je odrastao u četvrtima New Yorka s visokom stopom kriminala. Kao dječak je upadao u nevolje, tako da je do 13 godine bio uhićen već 38 puta. Nikada nije završio srednju školu. Majka mu je umrla kad je imao 16 godina, nakon čega je o njemu skrbio boksački trener Cus D’Amato. Profesionalnu karijeru u boksu započeo je s 18 godina i prvih 19 mečeva je dobio nokautom, od toga 12 već u prvoj rundi.
Dana 22. studenog 1986. godine postao je prvak svijeta u teškoj kategoriji, najmlađi u povijesti. Imao je, naime, samo 20 godina, 4 mjeseca i 22 dana. Uskoro je osvojio sva tri glavna svjetska naslova prvaka (WBA, WBC i IBF). Godine 1992. osuđen je na 6 godina zatvora zbog silovanja. Pušten je nakon 3 godine. Uspio je povratiti naslove prvaka, no 2003. proglasio je bankrot, premda se procjenjuje da je do tada zaradio ukupno oko 300 milijuna dolara. Iz boksa se povukao 2006. godine. Ima veliki broj tetovaža, uključujući one Che Guevare, Mao Zedonga i Arthura Ashea.
1891. godine rođen je Edward Bernays, austrijsko-američki stručnjak za odnose s javnošću. Nazivaju ga i Ocem odnosa s javnošću, budući da je bio jedan od prvih stručnjaka na tom području. Zanimljivo je da je Sigmund Freud bio Bernaysov ujak (brat njegove majke Anne Freud). Dapače, Sigmund Freud oženio se Bernaysovom tetkom Marthom Bernays (sestrom Bernaysovog oca Elyja). Naime. radilo se o dvostrukom braku u kojem su se brat i sestra iz obitelji Freud (Sigmund i Anna) povezali s bratom i sestrom iz obitelji Bernays (Elyjem i Marthom). Dakako, obje su te obitelji bile židovskog podrijetla, a živjele su u Beču u doba Austrougarske Monarhije.
Edward Bernays rođen je u Beču u doba kad je u tom gradu djelovao njegov ujak Sigmund Freud. Ujaku je u trenutku Edwardovog rođenja bilo 35 godina. Kad je mali Edward imao samo oko godinu dana preselila se njegova obitelj u SAD, tako da je on odrastao u Americi. Obitelj se nastanila u New Yorku, a Edward je studirao na Sveučilištu Cornell.
Navodno je pojam odnosi s javnošću (engl. public relations – PR) Edward Bernays koristio kao zamjenu za negativno označen pojam propaganda. Godine 1919. tj. nakon Prvog svjetskog rata otvorio je Bernays u New Yorku savjetovalište za odnose s javnošću. Radio je za velike kompanije kao što su Procter & Gamble, CBS, United Fruit Company, Cartier i General Electric, kao i za Calvina Coolidgea (predsjednika SAD-a).
Prvi zapis o vatrenom oružju na hrvatskim prostorima, prema dosad pronađenim podatcima, datira iz 1351. godine iz Dubrovačke Republike. Naime, uvijek oprezna Dubrovačka Republika pozorno jepratila sve novosti u razvoju ratnog umijeća, pa je tako 22. studenog 1351. Malo vijeće sklopilo ugovor sa stanovitim Nikolom Teutonicusom o izradi jednespingarde.
Teško je točno reći što se podrazumijevalo pod navedenomspingardom. U talijanskom i španjolskom govornom području to je bila oznaka za rani oblik vatrenog oružja iz 14. stoljeća. Vjerojatno se radilo o metalnoj cijevi iz koje se pomoću baruta ispucavao projektil, pri čemu su dimenzijespingarde bile znatno manje od topa. Prema tome,spingarda je bila ponešto slična rudimentarnom obliku puške. Ipak, nije isključena mogućnost da jespomenuta spingarda bila i hladno bacačko oružje.
Iako Teutonicus nije izradio spingardu jer je već u prosincu te godine pobjegao iz Dubrovnika, taj ugovor dokazuje da je Dubrovčanima već te godine bilo dobro poznato vatreno oružje. Otada Dubrovčani pojačavaju i preinačuju gradska utvrđenja da bi mogla odoljeti tom novom opasnom izumu.
I prvi sljedeći spomen vatrenog oružja na hrvatskom prostoru nastao je u Dubrovniku. Riječ je o topovima koji se spominju u jednom zapisu iz 1378. godine u vrijeme ratahrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika i Genove protiv Mlečana. Tada je Vijeće umoljenih naložilo kapetanima da uspostave sedam topovskih položaja prema moru te da bombardama pucaju po svakom mletačkom brodu koji uplovi u prolaz između Lokruma i grada.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
23.11.
1972. propao je posljednji pokušaj Sovjeta da ostvare let na Mjesec. Bilo je to posljednje lansiranje goleme rakete N1 – sovjetskog pandana američkim Saturn V raketama koje su ponijele ljude na Mjesec u sklopu programa Apollo.
Sovjetska N1 raketa bila je ogromnih dimenzija – visine 105 metara i mase 2735 tona. Imala je pet stupnjeva, a potisak najjačeg – prvog stupnja – bio je veći nego kod američke Saturn V. Naime, 30 motora prvog stupnja proizvodilo je potisak od 50,3 meganjutna (Saturn V je imao samo oko 34 meganjutna).
Sovjeti su kasnili oko 4 godine za američkim programom razvoja rakete koja bi dovela ljude na Mjesec. Raketa N1 ukupno je testirana samo 4 puta i svaki je put došlo do katastrofe. Najgore je bilo drugo po redu testiranje, u srpnju 1969. godine, kad je raketa N1 eksplodirala na samom lanseru. Smatra se da je to bila najveća eksplozija nekog stroja u povijesti izuzevši nuklearne bombe. Naime, tada je eksplodiralo oko 680.000 kilograma kerozina i 1.780.000 kilograma tekućeg kisika, što je proizvelo eksploziju snage oko 7 kilotona. Koliko je SSSR kasnio za SAD-om govori činjenica da je samo 17 dana nakon te eksplozije američka posada Apolla 11 sletjela na Mjesec.
Posljednji pokušaj lansiranja goleme N1 rakete dogodio se na sovjetskom kozmodromu Bajkonur. Raketa je ovaj put dosegla visinu od 40.000 metara, ali je i tada došlo do kvara. Eksplodirala je pumpa za kisik na motoru broj 4. Čitava raketa rasprsnula se u atmosferi. Srećom, u raketi nije bilo posade. Bio je to konačni kraj sovjetskih pokušaja da dođu s ljudima na Mjesec.
1992. godine predstavljen je prototip IBM-ovog mobilnog telefona, za koji se široko smatra da je na svojevrstan način bio prvi smartphone u povijesti. Model je dobio ime IBM Simon, a predstavljao je kombinaciju mobilnog telefona i PDA uređaja.
IBM-ov je uređaj predstavljen na računalnom sajmu COMDEX u Las Vegasu. Uređaj je u prodaju izašao 1994. godine, a cijena bez potpisivanja ugovora o pretplati iznosila mu je 1.099 dolara. Na IBM Simonu nalazio se specifičan touchscreen s LCD-om, a pogonio ga je 16-bitni Vadem procesor brzine 16 MHz. Uređaj IBM Simon prodan je u otprilike 50.000 primjeraka.
Oton I., njemački vladar kojeg se u historiografiji obično naziva prvim carem Svetog Rimskog Carstva, rođen je 23. studenog 912. godine. Uspio je zavladati nad razmjerno velikim teritroijem koji se prostirao od današnje Nizozemske i Belgije na zapadu pa do današnje Poljske na istoku, te od Baltičkog mora na sjeveru do srednje Italije na jugu. Oton I. uspio je pod svoju vrhovnu vlast staviti i slavensko stanovništvo na istoku, a poljski i češki knez obvezali su mu se na svojevrsno vazalstvo.
Ekspanziju na istok provodio je ustrojavanjem tzv. marki, pograničnih teritorija kojima su vladali markgrofovi (u to su se vrijeme njemački feudalci proširili, između ostaloga, i na područje današnjeg Berlina, što je ranije bio većinski slavenski teritorij). Na jugoistoku je carstvo Otona I. dosezalo otprilike do rijeke Sutle tj. otprilike do današnje hrvatsko-slovenske granice (u Otonovo doba ranog srednjeg vijeka još nisu postojale strogo definirane državne granice poput današnjih). U općim europskim razmjerima veliku ulogu Oton I. je odigrao zaustavljanjem prodora mađarskih plemena, koja su u dotadašnjem razdoblju prodirala pri pljačkaškim pohodima duboku u zapadni dio Europe. Mađare je Oton I. pobijedio 955. godine u znamenitoj Bitki na Leškom polju, nedaleko od Augsburga.
Godine 962. okrunio je papa Ivan XII. u Staroj bazilici sv. Petra u Vatikanu Otona I. za rimskog cara, što se smatra simboličkim osnutkom Svetog Rimskog Carstva.
1921. godine umro je znameniti John Boyd Dunlop kojem dugujemo popularizaciju upotrebe pneumatskih guma koje se danas koriste na svim cestovnim vozilima. Marka automobilskih guma Dunlop i danas je cijenjena u svijetu.
Dunlop je po nacionalnosti bio Škot, a zanimljivo je da se školovao za veterinara i to na slavnom Sveučilištu u Edinburghu, jednom od najuglednijih u Europi.
Dunlop se veterinarskom praksom bavio najprije u rodnoj Škotskoj, a zatim u Irskoj, gdje je osnovao veterinarsku kliniku zajedno sa svojim bratom Jamesom Dunlopom. Zanimljivo je da je Dunlop bio i prijatelj britanske kraljice Viktorije.
Pneumatsku je gumu Dunlop razvio kad mu je bilo već 47 godina. Izvorno su te zračnice bile namijenjene triciklu njegovog sina. Sljedeće godine Dunlop je izum uspješno patentirao. Godine 1889. Dunlopove zračnice pokazale su se izvanredno uspješnima kad su pomoću njih osvojene brojne pobjede na biciklističkim utrkama u Irskoj i Engleskoj.
Međutim, neugodna vijest došla je kad je Dunlopu oduzet patent, jer je ustanovljeno da je već više od 40 godina ranije stanoviti Robert William Thomson patentirao u Škotskoj sličan izum. To, dakako, ne ukida Dunlopovu zaslugu, jer je u tih 40 godina izum zračnica bio izgleda zaboravljen, a Dunlop ih je ponovno otkrio. Njegova neprolazna zasluga, dakako, leži i u populariziranju pneumatskih guma. Dunlop je primarno po struci ionako bio veterinar, a na zračnicama se nije osobito obogatio jer je proizvodnju guma prepustio drugim poduzetnicima. Ipak, njegovo ime Dunlop ostalo je do danas snažan brand u toj industriji.
1939. godine Adolf Hitler održao je govor pred vrhovnim vojnim zapovjednicima u prostorijama svoje nove kancelarije u Berlinu. Radilo se o monumentalnoj zgradi izrađenoj po planovima Hitlerovog omiljenog arhitekta Alberta Speera, koji je ujedno bio i ministar Trećeg Reicha. Nova kancelarija (njem. Neue Reichskanzlei) zauzimala je znatan prostor u središnjem dijelu Berlina, na uglu Wilhelmstrasse i Vossstrasse.
Hitlerovom je nastupu prisustvovalo 180 do 200 zapovjednika Wehrmachta, a govor je sačuvan. Kasnije je na Nürnberškom procesu poslužio kao jedan od ključnih dokaznih materijala. U govoru je Hitler objašnjavao s kakvim je naporom došao na vlast u Njemačkoj i naglašivao je svoju upornost. Svoje odluke želio je prikazati kao često kritizirane, ali uvijek u konačnici opravdane. Koristio je u govoru pojam životnog prostora (njem. Lebensraum) kako bi opravdao njemačku vojnu ekspanziju tj. opisao je kao nužnost. Također, koristio je pojam providnosti (njem. Vorsehung) za opravdanje odluka koje se ponekad čine besmislenima (Hitler je bio svjestan da među vojnim zapovjednicima postoje mnogi koji ne opravdavaju njegove postupke i smatraju ih neracionalnima). Naposljetku, naglasio je da je on kao osoba nezamjenjiv, vjerojatno u želji sprječavanja atentata na sebe (do tog vremena već su ga niz puta bili napali).
1221. godine rođen je kralj i car Alfonso X. od Kastilje, španjolski vladar koji je izabran čak i za njemačkog kralja. Dobio je nadimak Mudri (španj. el Sabio), vjerojatno zbog svojih intelektualnih nastojanja (na dvoru je bio okružen uglednim učenjacima). Od svog oca – svetog Ferdinanda III. Kastiljskog naslijedio je prostrani teritorij koji je obuhvaćao veći dio današnje Španjolske (Kastilju, León, Galiciju i još mnoge druge španjolske zemlje).
Naime već do sredine 13. stoljeća rekonkvista je uvelike bila ostvarena, u smislu da je veći dio španjolskog teritorija oslobođen od muslimana (preostalo je samo područje Granade, koje je oslobođeno tek oko 250 godina kasnije). Alfonso X. po svojoj je godini rođenja (1221.) bio gotovo vršnjak prvog Habsburgovca na njemačkom prijestolju – Rudolfa I. – s kojim se natjecao za krunu Svetog Rimskog Carstva (Rimsko-Njemačkog Carstva). Naime, Alfonsa X. izabrali su 1257. u Njemačkoj za kralja (bio je po majci praunuk znamenitog cara Fridrika Barbarosse), premda osobno nikada nije nogom stupio u Njemačku. Postojala su uz Alfonsa još čak dva konkurenta za njemačko prijestolje – Rikard od Cornwalla i spomenuti Rudolf Habsburški, od kojih je upravo posljednji uspio na kraju pobijediti. Alfons X. odrekao se njemačkog prijestolja i nastavio vladati u svojim španjolskim zemljama.
1927. godine strijeljan je katolički blaženik Mihael Pro (španj. Miguel Pro). On je bio mladi isusovački svećenik koji je djelovao u Meksiku. Rođen je u rudarskoj obitelji 1891. godine u gradiću Guadalupe u sjevernom dijelu središnjeg Meksika. Kad mu je bilo 20 godina počeo se školovati za isusovca, a 1925. godine zaređen je za svećenika.
U vrijeme kad je bl. Mihael Pro započeo djelovati kao svećenik, u Meksiku je na vlasti bio izrazito antiklerikalan režim koji je predvodio predsjednik Plutarco Elías Calles. Uvedeni su zakoni koji su bili usmjereni protiv svećenstva i Katoličke crkve. Primjerice, svećenici nisu smjeli nositi klerikalnu odjeću u javnosti. Provođena je i odredba ustava po kojoj se vjerski obredi nisu smjeli obavljati izvan crkvenih građevina. U nekim ekstremnim slučajevima događalo se da je na području cijele jedna meksičke savezne države dozvolu za rad mogao dobiti samo jedan svećenik.
U Meksiku je dobar dio stanovništva ustao protiv takvih antiklerikalnih odredbi. Došlo je čak i do rata, pri čemu su se ustanici nazivali Cristeros, zazivajući ime Krista Kralja (španj. Cristo Rey). Vlasti su okrutno gušile ustanak pa su smaknute tisuće ljudi.
Riječ apneja potječe iz grčkog jezika i znači prestanak disanja. Francuski ronioc Jacques Mayol bio je poznat pod nadimkom Čovjek delfin jer je često plivao s delfinima. Kao dijete gledao je Japanke kako zaranjaju bez ikakve opreme da bi izlovile kamenice. Tako je Mayol počeo trenirati zarone u apneji. Naglasak je stavio na vježbe koncentracije i jogu. Zapravo je on uveo jogu u treninge zarona u apneji. Naime, u ronjenju na dah iznimno je važno postići minimalnu potrošnju kisika. Određenim tehnikama yoge potrošnja kisika u mirovanju može se spustiti i 30 posto.
Na današnji dan Jacques Mayol 1976. oborio je svjetski rekord i zaronio na 101 metar dubine bez uređaja za disanje. Natjecanje se odvijalo na otoku Elbi u Italiji. Istraživanja su pokazala da je njegovo srce smanjilo broj otkucaja sa 60 na 27 otkucaja u minuti. To se događa kod vodenih sisavaca. Godine 1983. oborio je svoj rekord i zaronio na 105 metara. Tad je već imao 56 godina. Inače, bavio se i podvodnom arheologijom.
U privatnom životu je doživio tešku tragediju. Njega i suprugu napao je drogeraš pred trgovinom. Supruga Gerda je preminula, a Mayol je teško ozlijeđen. Tad počinje njegova borba protiv depresije. Preselio se na otok Elbu te napisao autbiografiju Homo Delphinus: Dupin u čovjeku. S godinama je sve više patio od depresije te izvršio samoubojstvo. Objesio se u svom stanu 2001. godine.
1890. godine zavladao je prvi samostalni veliki vojvoda Luksemburga, Adolf iz dinastije Nassau-Weilburg. Veliko Vojvodstvo Luksemburg bilo je, doduše, nezavisno još od 1815. godine (punu nezavisnost postiglo je 1839. godine), no sve do spomenute 1890. imalo je istog vladara kao i susjedna Kraljevina Nizozemska (takvo se uređenje obično naziva personalnom unijom dvaju država).
Tek kad je nizozemsko prijestolje naslijedila žena – Wilhelmina – Luksemburg se odvojio od Nizozemske pod vlastitim vladarom. Razlog tome bila je činjenica da u Luksemburgu, za razliku od Nizozemske, prijestolje nije mogla naslijediti ženska osoba (takav se sustav nasljeđivanja obično naziva salijskim zakonom). Umjesto spomenute Wilhelmine prijestolje Luksemburga naslijedio je tada Adolf kao njen muški rođak. Adolf je zavladao državom koja je imala oko 2.500 četvornih kilometara, po čemu je bila jedna od najmanjih u Europi, no ipak ravnopravna drugim suverenim i nezavisnim državama.
U trenutku kad je postao velikim vojvodom Luksemburga imao je Adolf već 73 godine i uvelike je prepustio vođenje državnih poslova tadašnjem premijeru (prvom ministru) Luksemburga Paulu Eyschenu. Takvo načelo nezadiranja velikih vojvoda u svakodnevnu politiku Luksemburga odražalo se u načelu sve do danas. Današnji luksemburški veliki vojvoda Henrik (Henri) Adolfov je prapraunuk.
1870. sklopljen je ugovor o ulasku Kraljevine Bavarske u Njemačko Carstvo. Radilo se o važnom povijesnom događaju za proces ujedinjenja Njemačke u jedinstvenu državu. Bavarska je bila najveća njemačka država toga doba nakon Kraljevine Pruske i Austrijskog Carstva pa je njeno priključenje Njemačkom Carstvu okupljenom oko Pruske bilo presudno. U to je vrijeme bavarski premijer, tj. šef vlade bio grof Otto von Bray-Steinburg, pripadnik stare bavarske plemićke obitelji.
Bavarska je uspjela u pregovorima s Pruskom dobiti neke povlastice pri svom ulasku u Njemačko Carstva. Primjerice, zadržala je vlastitu vojsku, diplomaciju i vlasništvo nad svojim željeznicama. Tadašnji bavarski kralj Ludwig II. i dalje je zadržao kraljevsku titulu, kao i ostali vladari koji su ušli u Njemačko Carstvo. Bila je to svojevrsna federacija niza monarhija, kojoj je na čelu bio car iz pruske dinastije Hohenzollern.
Zanimljivo je da je Kraljevina Bavarska u to doba bila veća od današnje Bavarske. Naime, prostrirala se na 75.865 četvornih kilometara (danas ima 70.549 četvornih kilometara) jer je obuhvaćala i pokrajinu Falačku (njem. Pfalz) s gradovima Speyerom, Ludwigshafenom, Kaiserslauternom, Homburgom i Landauom. Nasuprot tome, Falačka danas pripada njemačkoj saveznoj pokrajini Porajnje-Falačka (njem. Rheinland-Pfalz).
Velika Britanija prepustila je Australiji teritorij Kokosovih otoka u Indijskom oceanu 23. studenog 1955. godine. Ti su otoci poznati i kao Otoci Keeling, po prezimenu Williama Keelinga, njihovog prvog europskog otkrivača. Kokosovi otoci nalaze se otprilike na pola puta između Australije i Šri Lanke, odnosno oko 1000 kilomatara jugozapadno od indonezijskog otoka Sumatre.
Kokosovi otoci danas predstavljaju jedan od najspecifičnijih teritorija na svijetu. Na njima živi samo oko 600 stanovnika, a ukupna površina svih otoka iznosi oko 1400 hektara. U prošlosti je obitelj Clunies-Ross, škotskog podrijetla, polagala pravo na otoke jer je na njima imala zemljišni posjed. Pripadnici te obitelji nazivali su se i kraljevima Kokosovih otoka. Ipak, australske vlasti prisilile su ih 1978. godine na prodaju svojih posjeda Australiji, pod prijetnjom oduzimanja tog zemljišta. Pravni spor oko tog pitanja kasnije je nastavljen.
1632. godine rođen je katolički svećenik i benediktinski redovnik Dom Jean Mabillon. U historiografskoj struci smatra ga se izrazito značajnim jer je bio jedan od utemeljitelja znanstvene paleografije i diplomatike (proučavanja i analize pisanih spomenika i isprava na znanstveno-analitički način). Zanimljivo je da je Jean Mabillon bio pripadnik Benediktonskog reda na području Francuske, upravo kao i njegov suvremenik Dom Pérignon (Pierre Pérignon), koji je bio znamenit u vinarskoj struci (osobito u proizvodnji šampanjca). Obojica su rođena u Šampanji, a mjesta rođenja razmakuta su im samo oko 45 kilometara (Dom Mabillon rođen je u Saint-Pierremontu, a Dom Pérignon u Sainte-Menehouldu). Dapače, rođeni su u razmaku od samo šest godina, tako da su obojica bila suvremenici francuskog kralja Luja XIV. .
Dok je Dom Pérignon veći dio života proveo kao vinarski stručnjak u benediktinskoj opatiji kod Hautvillersa u Šampanji, Dom Mabillon bavio se diplomatičkim i palografskim radom u znamenitoj benediktinskoj opatiji Saint-Germain-des-Prés u Parizu (tu je opatiju utemeljio sv. German, biskup Pariza u 6. stoljeću).
Dom Jean Mabillon (Dom je prefiks koji su Francuzi davali benediktincima, a dolazi od latinske riječi „dominus“) znamenit je po svom analitičkom pristupu kojim je razlikovao krivotvorene dokumente od izvornih, ali pri čemu se čak i iz krivotvorenih dokumenata moglo izvlačiti relevantne podatke. Napisao je djelo De re diplomatica, koje se smatra jednim od najvažnijih za utemeljenje znanstvene paleografije i diplomatike. Vrlo je zanimljivo da su Dom Jean Mabillon i filozof Rene Descartes pokopani jedan do drugoga u crkvi spomenutog znamenitog samostana Saint-Germain-des-Prés u Parizu.
Poznati odmetnik s Divljeg zapada Billy the Kid rođen je na 23. studenog 1859. godine. Pravo ime bilo mu je William Henry McCarty,a koristio se i pseudonimima Henry Antrim i Willam Bonney.Prema legendi ubio je 21 čovjeka,tj.jednog za svaku godinu svoga života. Iako je malo toga poznato o njegovu životu, postao je legendom kada je njegov ubojica, šerif Patt Garrett, objavio senzacionalnu biografiju naziva Authentic Life of Billy, the Kid.
Billy The Kid bio je sudionik poznatog stočarskog rata u okrugu Lincoln 1878. u službi kod engleskog stočara, bankara i trgovca Johna Tunstalla. Kada su mu poslodavca ubili članovi skupine gradskih trgovaca nazvane Kuća, Billy se pridružio bandi tzv. Regulatora koju je predvodio rančer Richard Dick Brewer. Uspjeli su osvetiti smrt Tunstalla, a nakon što je ubijen i Brewer na čelo Regulatora došao je sam Billy. Sljedeće tri godine banda je počinila nekoliko ubojstava, bježala iz zatvora, a Billy je pokušao dobiti pomilovanje od guvernera Novog Mexicauzamjenu za informacije o suradnicima. Nagodba nije uspjela i Billy the Kid se vratio ubijanju. Guverner je raspisao nagradu za njegovu glavu.
Tijekom toga vremena, Billy Kid sprijateljio se s lokalnim ambicioznim konobarom i bivšim lovcem na bizone Patt Garrettom. Kada je Garret 1880. izabran za šerifa okruga Lincoln krenuo je u lov na svog prijatelja. Nakon što ga je uspio zarobiti, Billy je pobjegao ubivši pritom dva stražara. Billyjeva sloboda bila je kratkoga vijeka, načuvši glasine da se Billy Kid nalazi u blizini Fort Sumnera šerif ga je potražio u kući zajedničkog prijatelja Maxwella. Dok je u zamračenoj sobi ispitivao Maxwella, u sobu je naglo ušao Billy Kid, a Garrett ga je upucao prije nego se ovaj snašao.
Billy je ubijen14. srpnja 1881. godine, a imao je svega 21 godinu. Postoji sačuvana njegova fotografija, koja je prodana 2011. za 2.300.000 dolara (jedna od najviših cijena ikad plaćenih za fotografiju).
1910. provedeno je u Švedskoj jedino smaknuće giljotinom u čitavoj povijesti te zemlje. Giljotiniran je Johan Alfred Ander, švedski državljanin osuđen zbog pljačke jedne mjenjačnice pri kojoj je počinjeno umorstvo. Naime, početkom te godine opljačkana je mjenjačnica Växelkontor u Stockholmu, a razbojnik je tako teško istukao tamošnju zaposlenicu da je ona preminula od ozljeda.
Kod Johana Alfreda Andera otkrivene su neke krvave novčanice iz te mjenjačnice, a to je – uz oružje kojim je počinjeno ubojstvo – bilo dovoljno da ga se osudi na smrt. Anders nije nikada priznao zločin, nego je tvrdio da je krvavi novac dobio od nekog nepoznatog čovjeka. Unatoč tome, njegovu presudu potvrdili su čak i prizivni sudovi.
Anders je smaknut novom giljotinom koju je Švedska nabavila iz Francuske. Smaknuće je obavljeno u zatvoru Långholmen u Stockholmu. Anders je navodno bio prilično smiren. Želio je izgleda progovoriti nekoliko riječi o svojim pogledima na smrt, ali ga je krvnik ili ignorirao ili ga nije čuo. Samo giljotiniranje prošlo je glatko. Bilo je to prvo i jedino smaknuće giljotinom u Švedskoj jer je smrtna kazna nakon toga ukinuta.
Zagrebački biskup, kulturni mecena i središnja osobakulturnoga i političkog života u Hrvatskoj potkraj 18. i početkom 19. stoljeća, Maksimilijan Vrhovac rođen je 23. studenog 1752. godine u Karlovcu. Vrhovca se smatra pretečom ilirskog pokreta, bio je istinski borac za nezavisnost i ujedinjenje hrvatskih zemalja te jedan od najvećih dobrotvora u hrvatskoj povijesti. Mladi Maksimilijan napustio je vojničku karijeru da bi se posvetio filozofiji i teologiji, a nakon studija u Beču i Bologni postaje vicerektorom, te rektorom sjemeništa u Zagrebu i profesorom dogmatike na zagrebačkoj Akademiji.
Godine 1787. car Josip II. imenovao ga je zagrebačkim biskupom te od tada počinje njegov rad na političkom i kulturnom ujedinjenju hrvatskih zemalja. Nakon što je 1797. Dalmacija pripala Habsburškoj Monarhiji pokrenuo je akciju za njezino sjedinjenje s Hrvatskom, prikupljajući u tu svrhu dokumente iz arhiva bečke Dvorske kancelarije. Spriječio je pokušaj uvođenja madžarskog jezika u hrvatsku javnu upravu ističući u Gornjem domu ugarsko-hrvatskog sabora potrebu uvođenja ilirskoga jezika u upravu. Godine 1809. postaje banski namjesnik, a a nakon ulaska Hrvatske u sastav Ilirskih pokrajina organizirao je otpor francuskoj vlasti. Nakon Napoleonova sloma, posvetio se borbi za sjedinjenje hrvatskih krajeva južno od Save, koji su bili u sastavu Kraljevine Ilirije.
Maksimilijan Vrhovac ostao je zapamćen i po svom prosvjetno-kulturnom i gospodarskom djelatnošću. Zauzimao se za razvoj jedinstvenoga ilirskog jezika i pravopisa, koji bi zamijenio latinski jezik, koji je propagirao tiskanjem kalendara i proglasa. Skupljao je stare knjige i rukopise te stvorio bogatu knjižnicu koja je bila preteča današnje Nacionalne i sveučilišne knjižnice. U tu svrhu pozvao je svećenstvo svoje dijeceze da skupljaju narodno blago.
Potaknuo je osnivanje udruženja za regulaciju rijeke Kupe, surađivao je prilikom izgradnje Lujzinske ceste, a kupnjom i dogradnjom Stubičkih Toplica pridonio je razvoju mjesta i lječilišta. Jedna od najpoznatijih Vrhovčevih inicijativa bila je uređenje zagrebačkoga parka, koji je po njem nazvan Maksimir (započeto 1787.). Uoči smrti izgradio je sirotište za nezbrinutu djecu, a oporučno je ostavio novac za uređenje Zagreba.
https://povijest.hr
1972. propao je posljednji pokušaj Sovjeta da ostvare let na Mjesec. Bilo je to posljednje lansiranje goleme rakete N1 – sovjetskog pandana američkim Saturn V raketama koje su ponijele ljude na Mjesec u sklopu programa Apollo.
Sovjetska N1 raketa bila je ogromnih dimenzija – visine 105 metara i mase 2735 tona. Imala je pet stupnjeva, a potisak najjačeg – prvog stupnja – bio je veći nego kod američke Saturn V. Naime, 30 motora prvog stupnja proizvodilo je potisak od 50,3 meganjutna (Saturn V je imao samo oko 34 meganjutna).
Sovjeti su kasnili oko 4 godine za američkim programom razvoja rakete koja bi dovela ljude na Mjesec. Raketa N1 ukupno je testirana samo 4 puta i svaki je put došlo do katastrofe. Najgore je bilo drugo po redu testiranje, u srpnju 1969. godine, kad je raketa N1 eksplodirala na samom lanseru. Smatra se da je to bila najveća eksplozija nekog stroja u povijesti izuzevši nuklearne bombe. Naime, tada je eksplodiralo oko 680.000 kilograma kerozina i 1.780.000 kilograma tekućeg kisika, što je proizvelo eksploziju snage oko 7 kilotona. Koliko je SSSR kasnio za SAD-om govori činjenica da je samo 17 dana nakon te eksplozije američka posada Apolla 11 sletjela na Mjesec.
Posljednji pokušaj lansiranja goleme N1 rakete dogodio se na sovjetskom kozmodromu Bajkonur. Raketa je ovaj put dosegla visinu od 40.000 metara, ali je i tada došlo do kvara. Eksplodirala je pumpa za kisik na motoru broj 4. Čitava raketa rasprsnula se u atmosferi. Srećom, u raketi nije bilo posade. Bio je to konačni kraj sovjetskih pokušaja da dođu s ljudima na Mjesec.
1992. godine predstavljen je prototip IBM-ovog mobilnog telefona, za koji se široko smatra da je na svojevrstan način bio prvi smartphone u povijesti. Model je dobio ime IBM Simon, a predstavljao je kombinaciju mobilnog telefona i PDA uređaja.
IBM-ov je uređaj predstavljen na računalnom sajmu COMDEX u Las Vegasu. Uređaj je u prodaju izašao 1994. godine, a cijena bez potpisivanja ugovora o pretplati iznosila mu je 1.099 dolara. Na IBM Simonu nalazio se specifičan touchscreen s LCD-om, a pogonio ga je 16-bitni Vadem procesor brzine 16 MHz. Uređaj IBM Simon prodan je u otprilike 50.000 primjeraka.
Oton I., njemački vladar kojeg se u historiografiji obično naziva prvim carem Svetog Rimskog Carstva, rođen je 23. studenog 912. godine. Uspio je zavladati nad razmjerno velikim teritroijem koji se prostirao od današnje Nizozemske i Belgije na zapadu pa do današnje Poljske na istoku, te od Baltičkog mora na sjeveru do srednje Italije na jugu. Oton I. uspio je pod svoju vrhovnu vlast staviti i slavensko stanovništvo na istoku, a poljski i češki knez obvezali su mu se na svojevrsno vazalstvo.
Ekspanziju na istok provodio je ustrojavanjem tzv. marki, pograničnih teritorija kojima su vladali markgrofovi (u to su se vrijeme njemački feudalci proširili, između ostaloga, i na područje današnjeg Berlina, što je ranije bio većinski slavenski teritorij). Na jugoistoku je carstvo Otona I. dosezalo otprilike do rijeke Sutle tj. otprilike do današnje hrvatsko-slovenske granice (u Otonovo doba ranog srednjeg vijeka još nisu postojale strogo definirane državne granice poput današnjih). U općim europskim razmjerima veliku ulogu Oton I. je odigrao zaustavljanjem prodora mađarskih plemena, koja su u dotadašnjem razdoblju prodirala pri pljačkaškim pohodima duboku u zapadni dio Europe. Mađare je Oton I. pobijedio 955. godine u znamenitoj Bitki na Leškom polju, nedaleko od Augsburga.
Godine 962. okrunio je papa Ivan XII. u Staroj bazilici sv. Petra u Vatikanu Otona I. za rimskog cara, što se smatra simboličkim osnutkom Svetog Rimskog Carstva.
1921. godine umro je znameniti John Boyd Dunlop kojem dugujemo popularizaciju upotrebe pneumatskih guma koje se danas koriste na svim cestovnim vozilima. Marka automobilskih guma Dunlop i danas je cijenjena u svijetu.
Dunlop je po nacionalnosti bio Škot, a zanimljivo je da se školovao za veterinara i to na slavnom Sveučilištu u Edinburghu, jednom od najuglednijih u Europi.
Dunlop se veterinarskom praksom bavio najprije u rodnoj Škotskoj, a zatim u Irskoj, gdje je osnovao veterinarsku kliniku zajedno sa svojim bratom Jamesom Dunlopom. Zanimljivo je da je Dunlop bio i prijatelj britanske kraljice Viktorije.
Pneumatsku je gumu Dunlop razvio kad mu je bilo već 47 godina. Izvorno su te zračnice bile namijenjene triciklu njegovog sina. Sljedeće godine Dunlop je izum uspješno patentirao. Godine 1889. Dunlopove zračnice pokazale su se izvanredno uspješnima kad su pomoću njih osvojene brojne pobjede na biciklističkim utrkama u Irskoj i Engleskoj.
Međutim, neugodna vijest došla je kad je Dunlopu oduzet patent, jer je ustanovljeno da je već više od 40 godina ranije stanoviti Robert William Thomson patentirao u Škotskoj sličan izum. To, dakako, ne ukida Dunlopovu zaslugu, jer je u tih 40 godina izum zračnica bio izgleda zaboravljen, a Dunlop ih je ponovno otkrio. Njegova neprolazna zasluga, dakako, leži i u populariziranju pneumatskih guma. Dunlop je primarno po struci ionako bio veterinar, a na zračnicama se nije osobito obogatio jer je proizvodnju guma prepustio drugim poduzetnicima. Ipak, njegovo ime Dunlop ostalo je do danas snažan brand u toj industriji.
1939. godine Adolf Hitler održao je govor pred vrhovnim vojnim zapovjednicima u prostorijama svoje nove kancelarije u Berlinu. Radilo se o monumentalnoj zgradi izrađenoj po planovima Hitlerovog omiljenog arhitekta Alberta Speera, koji je ujedno bio i ministar Trećeg Reicha. Nova kancelarija (njem. Neue Reichskanzlei) zauzimala je znatan prostor u središnjem dijelu Berlina, na uglu Wilhelmstrasse i Vossstrasse.
Hitlerovom je nastupu prisustvovalo 180 do 200 zapovjednika Wehrmachta, a govor je sačuvan. Kasnije je na Nürnberškom procesu poslužio kao jedan od ključnih dokaznih materijala. U govoru je Hitler objašnjavao s kakvim je naporom došao na vlast u Njemačkoj i naglašivao je svoju upornost. Svoje odluke želio je prikazati kao često kritizirane, ali uvijek u konačnici opravdane. Koristio je u govoru pojam životnog prostora (njem. Lebensraum) kako bi opravdao njemačku vojnu ekspanziju tj. opisao je kao nužnost. Također, koristio je pojam providnosti (njem. Vorsehung) za opravdanje odluka koje se ponekad čine besmislenima (Hitler je bio svjestan da među vojnim zapovjednicima postoje mnogi koji ne opravdavaju njegove postupke i smatraju ih neracionalnima). Naposljetku, naglasio je da je on kao osoba nezamjenjiv, vjerojatno u želji sprječavanja atentata na sebe (do tog vremena već su ga niz puta bili napali).
1221. godine rođen je kralj i car Alfonso X. od Kastilje, španjolski vladar koji je izabran čak i za njemačkog kralja. Dobio je nadimak Mudri (španj. el Sabio), vjerojatno zbog svojih intelektualnih nastojanja (na dvoru je bio okružen uglednim učenjacima). Od svog oca – svetog Ferdinanda III. Kastiljskog naslijedio je prostrani teritorij koji je obuhvaćao veći dio današnje Španjolske (Kastilju, León, Galiciju i još mnoge druge španjolske zemlje).
Naime već do sredine 13. stoljeća rekonkvista je uvelike bila ostvarena, u smislu da je veći dio španjolskog teritorija oslobođen od muslimana (preostalo je samo područje Granade, koje je oslobođeno tek oko 250 godina kasnije). Alfonso X. po svojoj je godini rođenja (1221.) bio gotovo vršnjak prvog Habsburgovca na njemačkom prijestolju – Rudolfa I. – s kojim se natjecao za krunu Svetog Rimskog Carstva (Rimsko-Njemačkog Carstva). Naime, Alfonsa X. izabrali su 1257. u Njemačkoj za kralja (bio je po majci praunuk znamenitog cara Fridrika Barbarosse), premda osobno nikada nije nogom stupio u Njemačku. Postojala su uz Alfonsa još čak dva konkurenta za njemačko prijestolje – Rikard od Cornwalla i spomenuti Rudolf Habsburški, od kojih je upravo posljednji uspio na kraju pobijediti. Alfons X. odrekao se njemačkog prijestolja i nastavio vladati u svojim španjolskim zemljama.
1927. godine strijeljan je katolički blaženik Mihael Pro (španj. Miguel Pro). On je bio mladi isusovački svećenik koji je djelovao u Meksiku. Rođen je u rudarskoj obitelji 1891. godine u gradiću Guadalupe u sjevernom dijelu središnjeg Meksika. Kad mu je bilo 20 godina počeo se školovati za isusovca, a 1925. godine zaređen je za svećenika.
U vrijeme kad je bl. Mihael Pro započeo djelovati kao svećenik, u Meksiku je na vlasti bio izrazito antiklerikalan režim koji je predvodio predsjednik Plutarco Elías Calles. Uvedeni su zakoni koji su bili usmjereni protiv svećenstva i Katoličke crkve. Primjerice, svećenici nisu smjeli nositi klerikalnu odjeću u javnosti. Provođena je i odredba ustava po kojoj se vjerski obredi nisu smjeli obavljati izvan crkvenih građevina. U nekim ekstremnim slučajevima događalo se da je na području cijele jedna meksičke savezne države dozvolu za rad mogao dobiti samo jedan svećenik.
U Meksiku je dobar dio stanovništva ustao protiv takvih antiklerikalnih odredbi. Došlo je čak i do rata, pri čemu su se ustanici nazivali Cristeros, zazivajući ime Krista Kralja (španj. Cristo Rey). Vlasti su okrutno gušile ustanak pa su smaknute tisuće ljudi.
Riječ apneja potječe iz grčkog jezika i znači prestanak disanja. Francuski ronioc Jacques Mayol bio je poznat pod nadimkom Čovjek delfin jer je često plivao s delfinima. Kao dijete gledao je Japanke kako zaranjaju bez ikakve opreme da bi izlovile kamenice. Tako je Mayol počeo trenirati zarone u apneji. Naglasak je stavio na vježbe koncentracije i jogu. Zapravo je on uveo jogu u treninge zarona u apneji. Naime, u ronjenju na dah iznimno je važno postići minimalnu potrošnju kisika. Određenim tehnikama yoge potrošnja kisika u mirovanju može se spustiti i 30 posto.
Na današnji dan Jacques Mayol 1976. oborio je svjetski rekord i zaronio na 101 metar dubine bez uređaja za disanje. Natjecanje se odvijalo na otoku Elbi u Italiji. Istraživanja su pokazala da je njegovo srce smanjilo broj otkucaja sa 60 na 27 otkucaja u minuti. To se događa kod vodenih sisavaca. Godine 1983. oborio je svoj rekord i zaronio na 105 metara. Tad je već imao 56 godina. Inače, bavio se i podvodnom arheologijom.
U privatnom životu je doživio tešku tragediju. Njega i suprugu napao je drogeraš pred trgovinom. Supruga Gerda je preminula, a Mayol je teško ozlijeđen. Tad počinje njegova borba protiv depresije. Preselio se na otok Elbu te napisao autbiografiju Homo Delphinus: Dupin u čovjeku. S godinama je sve više patio od depresije te izvršio samoubojstvo. Objesio se u svom stanu 2001. godine.
1890. godine zavladao je prvi samostalni veliki vojvoda Luksemburga, Adolf iz dinastije Nassau-Weilburg. Veliko Vojvodstvo Luksemburg bilo je, doduše, nezavisno još od 1815. godine (punu nezavisnost postiglo je 1839. godine), no sve do spomenute 1890. imalo je istog vladara kao i susjedna Kraljevina Nizozemska (takvo se uređenje obično naziva personalnom unijom dvaju država).
Tek kad je nizozemsko prijestolje naslijedila žena – Wilhelmina – Luksemburg se odvojio od Nizozemske pod vlastitim vladarom. Razlog tome bila je činjenica da u Luksemburgu, za razliku od Nizozemske, prijestolje nije mogla naslijediti ženska osoba (takav se sustav nasljeđivanja obično naziva salijskim zakonom). Umjesto spomenute Wilhelmine prijestolje Luksemburga naslijedio je tada Adolf kao njen muški rođak. Adolf je zavladao državom koja je imala oko 2.500 četvornih kilometara, po čemu je bila jedna od najmanjih u Europi, no ipak ravnopravna drugim suverenim i nezavisnim državama.
U trenutku kad je postao velikim vojvodom Luksemburga imao je Adolf već 73 godine i uvelike je prepustio vođenje državnih poslova tadašnjem premijeru (prvom ministru) Luksemburga Paulu Eyschenu. Takvo načelo nezadiranja velikih vojvoda u svakodnevnu politiku Luksemburga odražalo se u načelu sve do danas. Današnji luksemburški veliki vojvoda Henrik (Henri) Adolfov je prapraunuk.
1870. sklopljen je ugovor o ulasku Kraljevine Bavarske u Njemačko Carstvo. Radilo se o važnom povijesnom događaju za proces ujedinjenja Njemačke u jedinstvenu državu. Bavarska je bila najveća njemačka država toga doba nakon Kraljevine Pruske i Austrijskog Carstva pa je njeno priključenje Njemačkom Carstvu okupljenom oko Pruske bilo presudno. U to je vrijeme bavarski premijer, tj. šef vlade bio grof Otto von Bray-Steinburg, pripadnik stare bavarske plemićke obitelji.
Bavarska je uspjela u pregovorima s Pruskom dobiti neke povlastice pri svom ulasku u Njemačko Carstva. Primjerice, zadržala je vlastitu vojsku, diplomaciju i vlasništvo nad svojim željeznicama. Tadašnji bavarski kralj Ludwig II. i dalje je zadržao kraljevsku titulu, kao i ostali vladari koji su ušli u Njemačko Carstvo. Bila je to svojevrsna federacija niza monarhija, kojoj je na čelu bio car iz pruske dinastije Hohenzollern.
Zanimljivo je da je Kraljevina Bavarska u to doba bila veća od današnje Bavarske. Naime, prostrirala se na 75.865 četvornih kilometara (danas ima 70.549 četvornih kilometara) jer je obuhvaćala i pokrajinu Falačku (njem. Pfalz) s gradovima Speyerom, Ludwigshafenom, Kaiserslauternom, Homburgom i Landauom. Nasuprot tome, Falačka danas pripada njemačkoj saveznoj pokrajini Porajnje-Falačka (njem. Rheinland-Pfalz).
Velika Britanija prepustila je Australiji teritorij Kokosovih otoka u Indijskom oceanu 23. studenog 1955. godine. Ti su otoci poznati i kao Otoci Keeling, po prezimenu Williama Keelinga, njihovog prvog europskog otkrivača. Kokosovi otoci nalaze se otprilike na pola puta između Australije i Šri Lanke, odnosno oko 1000 kilomatara jugozapadno od indonezijskog otoka Sumatre.
Kokosovi otoci danas predstavljaju jedan od najspecifičnijih teritorija na svijetu. Na njima živi samo oko 600 stanovnika, a ukupna površina svih otoka iznosi oko 1400 hektara. U prošlosti je obitelj Clunies-Ross, škotskog podrijetla, polagala pravo na otoke jer je na njima imala zemljišni posjed. Pripadnici te obitelji nazivali su se i kraljevima Kokosovih otoka. Ipak, australske vlasti prisilile su ih 1978. godine na prodaju svojih posjeda Australiji, pod prijetnjom oduzimanja tog zemljišta. Pravni spor oko tog pitanja kasnije je nastavljen.
1632. godine rođen je katolički svećenik i benediktinski redovnik Dom Jean Mabillon. U historiografskoj struci smatra ga se izrazito značajnim jer je bio jedan od utemeljitelja znanstvene paleografije i diplomatike (proučavanja i analize pisanih spomenika i isprava na znanstveno-analitički način). Zanimljivo je da je Jean Mabillon bio pripadnik Benediktonskog reda na području Francuske, upravo kao i njegov suvremenik Dom Pérignon (Pierre Pérignon), koji je bio znamenit u vinarskoj struci (osobito u proizvodnji šampanjca). Obojica su rođena u Šampanji, a mjesta rođenja razmakuta su im samo oko 45 kilometara (Dom Mabillon rođen je u Saint-Pierremontu, a Dom Pérignon u Sainte-Menehouldu). Dapače, rođeni su u razmaku od samo šest godina, tako da su obojica bila suvremenici francuskog kralja Luja XIV. .
Dok je Dom Pérignon veći dio života proveo kao vinarski stručnjak u benediktinskoj opatiji kod Hautvillersa u Šampanji, Dom Mabillon bavio se diplomatičkim i palografskim radom u znamenitoj benediktinskoj opatiji Saint-Germain-des-Prés u Parizu (tu je opatiju utemeljio sv. German, biskup Pariza u 6. stoljeću).
Dom Jean Mabillon (Dom je prefiks koji su Francuzi davali benediktincima, a dolazi od latinske riječi „dominus“) znamenit je po svom analitičkom pristupu kojim je razlikovao krivotvorene dokumente od izvornih, ali pri čemu se čak i iz krivotvorenih dokumenata moglo izvlačiti relevantne podatke. Napisao je djelo De re diplomatica, koje se smatra jednim od najvažnijih za utemeljenje znanstvene paleografije i diplomatike. Vrlo je zanimljivo da su Dom Jean Mabillon i filozof Rene Descartes pokopani jedan do drugoga u crkvi spomenutog znamenitog samostana Saint-Germain-des-Prés u Parizu.
Poznati odmetnik s Divljeg zapada Billy the Kid rođen je na 23. studenog 1859. godine. Pravo ime bilo mu je William Henry McCarty,a koristio se i pseudonimima Henry Antrim i Willam Bonney.Prema legendi ubio je 21 čovjeka,tj.jednog za svaku godinu svoga života. Iako je malo toga poznato o njegovu životu, postao je legendom kada je njegov ubojica, šerif Patt Garrett, objavio senzacionalnu biografiju naziva Authentic Life of Billy, the Kid.
Billy The Kid bio je sudionik poznatog stočarskog rata u okrugu Lincoln 1878. u službi kod engleskog stočara, bankara i trgovca Johna Tunstalla. Kada su mu poslodavca ubili članovi skupine gradskih trgovaca nazvane Kuća, Billy se pridružio bandi tzv. Regulatora koju je predvodio rančer Richard Dick Brewer. Uspjeli su osvetiti smrt Tunstalla, a nakon što je ubijen i Brewer na čelo Regulatora došao je sam Billy. Sljedeće tri godine banda je počinila nekoliko ubojstava, bježala iz zatvora, a Billy je pokušao dobiti pomilovanje od guvernera Novog Mexicauzamjenu za informacije o suradnicima. Nagodba nije uspjela i Billy the Kid se vratio ubijanju. Guverner je raspisao nagradu za njegovu glavu.
Tijekom toga vremena, Billy Kid sprijateljio se s lokalnim ambicioznim konobarom i bivšim lovcem na bizone Patt Garrettom. Kada je Garret 1880. izabran za šerifa okruga Lincoln krenuo je u lov na svog prijatelja. Nakon što ga je uspio zarobiti, Billy je pobjegao ubivši pritom dva stražara. Billyjeva sloboda bila je kratkoga vijeka, načuvši glasine da se Billy Kid nalazi u blizini Fort Sumnera šerif ga je potražio u kući zajedničkog prijatelja Maxwella. Dok je u zamračenoj sobi ispitivao Maxwella, u sobu je naglo ušao Billy Kid, a Garrett ga je upucao prije nego se ovaj snašao.
Billy je ubijen14. srpnja 1881. godine, a imao je svega 21 godinu. Postoji sačuvana njegova fotografija, koja je prodana 2011. za 2.300.000 dolara (jedna od najviših cijena ikad plaćenih za fotografiju).
1910. provedeno je u Švedskoj jedino smaknuće giljotinom u čitavoj povijesti te zemlje. Giljotiniran je Johan Alfred Ander, švedski državljanin osuđen zbog pljačke jedne mjenjačnice pri kojoj je počinjeno umorstvo. Naime, početkom te godine opljačkana je mjenjačnica Växelkontor u Stockholmu, a razbojnik je tako teško istukao tamošnju zaposlenicu da je ona preminula od ozljeda.
Kod Johana Alfreda Andera otkrivene su neke krvave novčanice iz te mjenjačnice, a to je – uz oružje kojim je počinjeno ubojstvo – bilo dovoljno da ga se osudi na smrt. Anders nije nikada priznao zločin, nego je tvrdio da je krvavi novac dobio od nekog nepoznatog čovjeka. Unatoč tome, njegovu presudu potvrdili su čak i prizivni sudovi.
Anders je smaknut novom giljotinom koju je Švedska nabavila iz Francuske. Smaknuće je obavljeno u zatvoru Långholmen u Stockholmu. Anders je navodno bio prilično smiren. Želio je izgleda progovoriti nekoliko riječi o svojim pogledima na smrt, ali ga je krvnik ili ignorirao ili ga nije čuo. Samo giljotiniranje prošlo je glatko. Bilo je to prvo i jedino smaknuće giljotinom u Švedskoj jer je smrtna kazna nakon toga ukinuta.
Zagrebački biskup, kulturni mecena i središnja osobakulturnoga i političkog života u Hrvatskoj potkraj 18. i početkom 19. stoljeća, Maksimilijan Vrhovac rođen je 23. studenog 1752. godine u Karlovcu. Vrhovca se smatra pretečom ilirskog pokreta, bio je istinski borac za nezavisnost i ujedinjenje hrvatskih zemalja te jedan od najvećih dobrotvora u hrvatskoj povijesti. Mladi Maksimilijan napustio je vojničku karijeru da bi se posvetio filozofiji i teologiji, a nakon studija u Beču i Bologni postaje vicerektorom, te rektorom sjemeništa u Zagrebu i profesorom dogmatike na zagrebačkoj Akademiji.
Godine 1787. car Josip II. imenovao ga je zagrebačkim biskupom te od tada počinje njegov rad na političkom i kulturnom ujedinjenju hrvatskih zemalja. Nakon što je 1797. Dalmacija pripala Habsburškoj Monarhiji pokrenuo je akciju za njezino sjedinjenje s Hrvatskom, prikupljajući u tu svrhu dokumente iz arhiva bečke Dvorske kancelarije. Spriječio je pokušaj uvođenja madžarskog jezika u hrvatsku javnu upravu ističući u Gornjem domu ugarsko-hrvatskog sabora potrebu uvođenja ilirskoga jezika u upravu. Godine 1809. postaje banski namjesnik, a a nakon ulaska Hrvatske u sastav Ilirskih pokrajina organizirao je otpor francuskoj vlasti. Nakon Napoleonova sloma, posvetio se borbi za sjedinjenje hrvatskih krajeva južno od Save, koji su bili u sastavu Kraljevine Ilirije.
Maksimilijan Vrhovac ostao je zapamćen i po svom prosvjetno-kulturnom i gospodarskom djelatnošću. Zauzimao se za razvoj jedinstvenoga ilirskog jezika i pravopisa, koji bi zamijenio latinski jezik, koji je propagirao tiskanjem kalendara i proglasa. Skupljao je stare knjige i rukopise te stvorio bogatu knjižnicu koja je bila preteča današnje Nacionalne i sveučilišne knjižnice. U tu svrhu pozvao je svećenstvo svoje dijeceze da skupljaju narodno blago.
Potaknuo je osnivanje udruženja za regulaciju rijeke Kupe, surađivao je prilikom izgradnje Lujzinske ceste, a kupnjom i dogradnjom Stubičkih Toplica pridonio je razvoju mjesta i lječilišta. Jedna od najpoznatijih Vrhovčevih inicijativa bila je uređenje zagrebačkoga parka, koji je po njem nazvan Maksimir (započeto 1787.). Uoči smrti izgradio je sirotište za nezbrinutu djecu, a oporučno je ostavio novac za uređenje Zagreba.
https://povijest.hr
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
1973. godine prvi je put u 2. polovini 20. stoljeća ograničena brzina na njemačkim autocestama. Radilo se o razdoblju velike naftne krize, do koje je došlo zbog embarga na izvoz nafte koji su uvele arapske zemlje.
Njemačko uvođenje ograničenja brzine na autocestama 1973. godine, dakle, nije bilo uzrokovano sigurnosnim ili ekološkim argumentima, nego strahom od nestašice goriva. Cijene goriva tijekom naftne krize porasle su nekoliko puta, a države su uvodile različite redukcijske mjere, uključujući zabranu prometovanja pojedinih vozila. Na njemačkim autocestama uvedeno je ograničenje od 100 kilometara na sat, no održalo se samo oko četiri mjeseca. Tada je ukinuto, a i danas u Njemačkoj ne postoji načelno ograničenje brzine na autocestama, što je postala svojevrsna specifičnost te države.
1965. godine došao je na vlast u Kongu vojni časnik Joseph-Desiré Mobutu, koji je ubrzo uspostavio zloglasnu diktatorsku vlast u toj državi. Mobutu je na vlast došao državnim udarom koji je izveo pomoću vojnih jedinica, a koji je prošao navodno bez ljudskih žrtava. U trenutku dolaska na vlast imao je Mobutu samo 35 godina (rođen je 14. listopada 1930. godine), a još od 1961. godine nosio je čin generala.
Nakon spomenutog osvajanja vlasti 1965. godine Mobutu je ostao na čelu Konga sve do 1997. godine, što znači da mu je vladavina trajala gotovo 32 godine. Zanimljivo je usporediti Mobutua s njegovim suvremenicima koji su također bili afrički diktatori. Primjerice, zloglasni Idi Amin iz Ugande bio je oko sedam godina stariji, no vladao je u usporedbi s Mobutuom kratko, samo između 1971. i 1979. godine. Obojica su u svojim državama nosila čin feldmaršala. Po prisvojenim vladarskim titulama obojicu ih je nadmašio Jean-Bédel Bokassa, koji se 1976. godine proglasio carem Srednjoafričkog Carstva. Ukupno je Bokassa na vlasti bio, što kao predsjednik, što kao car, od 1966. do 1979. godine tj. tijekom 13 godina (duže od Idija Amina, ali još uvijek znatno kraće od Mobutua). Jedino razdoblje u kojem su sva trojica bila istovremeno na vlasti (Mobutu, Bokassa i Amin) trajalo je od 1971. i 1979. godine.
1887. godine rođen je jedan od najvažnijih Hitlerovih feldmaršala – Erich von Manstein. Zanimljivo je da on, unatoč vrtoglavo visokom položaju u Wehrmachtu, nikada nije bio član nacističke stranke. Manstein je jedan od ljudi koji pridonose mišljenju da njemačka vojska u Drugom svjetskom ratu zapravo nije bila genocidna, nego više profesionalna vojna organizacija. Naime, većinu zločina su izgleda počinile druge organizacije, uže povezane s nacizmom, poput zloglasnog SS-a. Ipak, tom pitanju ne nedostaje kontroverzija.
Zanimljivo je da je von Manstein rođen pod prezimenom Lewinski – vjerojatno poljskog porijekla. Prezime Manstein dobio je tek kad je usvojen. Naime, njegov biološki otac general von Lewinski imao je čak desetero djece, pa je malog Ericha dao na posvajanje rođacima od svoje supruge (šogoru i šogorici) koji nisu mogli sami dobiti djecu.
Von Manstein postao je jedan od 26 Hitlerovih feldmaršala. Vrlo je zanimljiva slučajnost da je i Napoleon imao točno 26 svojih maršala.
Lee Harvey Oswald bio je osumnjičenik za ubojstvo predsjednika Johna F. Kennedyja. Na današnji dan, svega dva dana nakon atentata na Kennedyja, Oswald je ubijen kad su ga policajci izvodili iz podruma policijske zgrade, s namjerom da ga odvezu u okružni zatvor. Ubio ga je Jack Ruby, upravitelj noćnog kluba iz Dallasa.
Cijeli je događaj snimila televizijska kamera, koja je prenosila uživo, tako da su milijuni gledatelja bili svjedoci. Jack Ruby je izjavio da mu je motiv za ubojstvo bilo pošteđivanje Jacqueline Kennedy od prisustvovanja suđenju. Oswald je upucan u abdomen i umro je za manje od dva sata kasnije u bolnici u Dallasu, istoj u kojoj je dva dana prije umro Kennedy.
1958. godine umro je Robert Cecil, britanski političar i aristokrat koji je dobio Nobelovu nagradu za mir. Zanimljivo je da je njegov otac bio moćni britanski premijer Robert Gascoyne-Cecil, poznat kao treći markiz od Salisburyja, koji je na čelu britanske vlade bio u čak tri navrata. Njihova obitelj Cecil općenito je bila jedna od politički najutjecajnijih aristokratskih obitelji u britanskoj povijesti. Već je njihov daleki predak – William Cecil, lord Burghley – bio glavni savjetnik engleske kraljice Elizabete I. (još u 16. stoljeću). Obitelj Cecil dobila je nekoliko titula grofova i markiza, uključujući spomenutu titulu markiza od Salisburyja. Čak je osam pripadnika te obitelji držalo u Engleskoj položaj lorda-čuvara tajnog pečata.
Braća nobelovca Roberta Cecila također su ostvarila zavidne karijere. Jedan je bio anglikanski biskup, jedan visoki časnik i kolonijalni službenik, a preostala dvojica visokopozicionirani političari. Robert Cecil vršio je niz funkcija u britanskoj vladi, a postao je i ministrom. Premda je kao sin markiza imao pravo na počasnu titulu lorda, dobio je i vlastitu aristokratsku titulu vikonta Cecila od Chelwooda, koja je davala i mjesto u Domu lordova. Cecil je povijesno ostao osobito zapamćen kao jedan od glavnih pokretača Lige naroda – međunarodne organizacije koja je prethodila Ujedinjenim narodima. Ostvarenju ideje Lige naroda poklonio je Cecil većinu drugog dijela svog radnog vijeka. Nobelovu nagradu za mir dobio je upravo zbog tog zalaganja. Nažalost, Liga naroda pokazala se na kraju neučinkovitom, naročito zbog toga što nije uspjela spriječiti Drugi svjetski rat. Ipak, nakon tog rata Cecil je pozdravio osnivanje Ujedinjenih naroda rečenicom: “The League is dead; long live the United Nations!” (Liga je mrtva; živjeli Ujedinjeni narodi!).
1982. godine umro je otac američkog predsjednika Baracka Obame. Zvao se također Barack Obama, točnije Barack Hussein Obama. Dakako, predsjednik Obama dobio je svoje puno ime upravo po ocu. Danas se oca obično naziva Barack Obama Stariji, radi razlikovanja od sina.
Barack Obama Stariji rođen je na području današnje Kenije 1936. godine. Zanimljivo je da u doba njegovog rođenja još nije postojala država Kenija, nego je to područje pripadalo Velikoj Britaniji kao kolonijalni posjed. Obama je pripadao etničkoj skupini Luo, koja je treća najbrojnija u današnjoj Keniji (iza etničkih skupina Kikuyu i Luhya).
Obama Stariji odgojen je u muslimanskoj vjeri (otac mu je prešao s katolicizma na islam). Zbog toga je Obama Stariji i imao muslimansko ime, koje je izvorno glasilo Baraka Hussein Obama. Kasnije je prešao na anglikansku vjeru i modificirao prvo ime iz Baraka u Barack.
Tijekom života Obama Stariji čak se četiri puta ženio. Godine 1964., nakon dužeg boravka u SAD-u, vratio se živjeti u Keniju. Godine 1971. posjetio je Havaje i ondje je posljednji put bio sa svojim sinom koji je kasnije postao predsjednik. Mali Obama, kojem je tada bilo samo deset godina, intenzivno je zapamtio taj jednomjesečni susret s ocem, posljednji u životu.
Obama Stariji na današnji je dan umro u Keniji, od posljedica automobilske nesreće u Nairobiju. Bilo mu je 46 godina života. Pokopan je u svom rodnom selu Nyang’oma Kogelo, nedaleko od jezera Viktorija i vrlo blizu ekvatora.
1943. godine japanska carska podmornica I-175 torpedirala je i potopila američki nosač zrakoplova USS Liscome Bay. U trenutku udara na nosaču je bio i američki admiral Henry M. Mullinnix, koji je poginuo zajedno s još 640 časnika i mornara. Radilo se o iznimno velikom gubitku života uzrokovanom pomoću samo jednog ili dva torpeda.
Admiral Mullinnix prethodno je kao kapetan zapovijedao velikim i poznatim američkim nosačem USS Saratoga. Zatim je unaprijeđen u admirala i dodijeljena mu je grupa nosača da njome zapovijeda. Njegova se grupa sastojala od tri nosača – USS Coral Sea, USS Corregidor i USS Liscome Bay, s time da se upravo na posljednjem on osobno nalazio.
Potapanje se dogodilo u Tihom oceanu, pokraj atola Butaritari (područje današnje države Kiribati). Cijelo se to područje nalazi prilično blizu mjesta gdje se sijeku ekvator i međunarodna datumska granica. Japanski je torpedo bio poguban za nosač zrakoplova jer ga je pogodio nedaleko od mjesta na kojem su bile smještene bombe. Eksplozija do koje je došlo bila je toliko jaka da su šrapneli navodno letjeli na daljinu do 4.500 metara.
Jovan Jovanović Zmaj, srbijanski pjesnik i književnik, rođen je u Novom Sadu na današnji dan 1833. godine. Začetnik je satiričnog i društveno angažiranog pjesništva u srpskoj književnostii te se smatra velikim liričarem srpskog romantizma. Jovan Jovanović prvi je dječji srbijanski pisac. Njegove pjesme ističu se ne samo po umjetničkoj nego i etičkoj vrijednosti. Najpoznatje Jovanovićeve pjesme za djecu su: Điha điha četri noge, Pačija škola, Taši taši tanana, Zima zima e pa šta je, Trči zeka iz jendeka… Od uglazbljenih pjesama poznata je starogradska Tiho noći, moje zlato spava.
Po zanimanju bio je liječnik, ali se 50 godina bavio uređivanjem i izdavanjem književnih, političkih i dječjih časopisa. Svakako je najpoznatiji po zbirkama pjesama za djecu Đulići i Đulići uveoci. U njima pjeva o sretnoj obitelji i životnim problemima na koje priprema djecu jednostavnim i poučnim stihovima. Napisao je oko 450 dječjih pjesama, a na pisanje su ga potakle i osobne tragedije, odnosno smrt njegove djece. Nadimak Zmaj dobio je zbog uređivanja časopisa Zmaj. Pokrenuo je i uređivao dječji časopis Neven 1880. koji je izlazio Novom Sadu i u Zagrebu.
U drugoj polovici 19. stoljeća Hrvati su se borili protiv mađarske prevlasti. Jovan Jovanović dopisivao se s hrvatskim novinarima, političarima, plemićima, pa i biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom. Jovanović je smatrao da Srbi trebaju pomoći Hrvatima u borbi protiv Mađara. Hvalio je Hrvate na čuvanje kulture i borbi za osamostaljenje. Stoga je napisao svojevrsnu odu Hrvatima Šta se čuje?:
(…) Hrvat se ne bori da što otme kome,
Čuva sveti plamen na ognjištu svome.
I dok tako čini u najteži dan’
I Bog je i pravda na njegovoj stran’.
A kuda će Srbin – zar on da se dade
Putu, na kom nema ni Boga ni pravde?
Šta se nama pati, to mi Srbi znamo,
Al’ u patnji našoj ponosa imamo.
(…) Zato, Srbi, čujte: čvrsto stojte sada
Na braniku gde je i zakon i pravda;
Ojačajte snagu patnika Hrvata,
Neka zna da ima u nevolji brata;
Nek’ se jednom vidi kakva j’ sloga blago,
A oni će posle… kako im god drago.
Ova je strofa bila recitirana predsjedniku Franji Tuđmani tijekom njegovog prvog posjeta Vukovaru nakon reintegracije.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
=>
Nizozemski pomorac Abel Tasman otkrio je otok Tasmaniju, koji danas po njemu nosi ime, 24. studenog 1642. godine. U to su vrijeme Nizozemci imali golem utjecaj na svijet, što dokazuje i Tasmanovo otkrivanje otoka smještenog gotovo na drugoj strani zemaljske kugle u odnosu na njegovu domovinu.
Abel Tasman otkrio je Tasmaniju došavši do nje sa zapada, odnosno iz područja Indijskog oceana. Pomorac je otok nazvao Van Diemenova zemlja po svom sponzoru, koji se zvao Antonio van Diemen, a koji je u to vrijeme bio generalni guverner Nizozemske Istočne Indije (otprilike današnjeg područja Indonezije). U nastavku istog putovanja došao je i do Novog Zelanda, također kao prvi Europljanin u povijesti. Inače, nekoliko godina kasnije Nizozemci su dali ime Novom Zelandu po pokrajini Zeeland na jugozapadu Nizozemske.
Tasmanija je 26. po veličini otok na svijetu, a s površinom od 64.519 četvornih kilometara veća je od Republike Hrvatske. Sve do 1856. godine nosila je ime Van Diemenova zemlja, a tek je onda službeno imenovana Tasmanijom u čast njenog otkrivača.
Jedan od najslavnijih vojskovođa u ruskoj povijesti – Aleksandar Vasiljevič Suvorov rođen je 24. studenog 1729. godine. On spada u rijetke zapovjednike koji nikada nisu izgubili niti jednu bitku tijekom svoje karijere. Čini se nevjerojatnim podatak da je Suvorov pobijedio u 93 bitke tijekom svoje 52-godišnje vojne karijere, a da pritom nije izgubio nijednu.
Suvorovljev vojni čin zanimljiv je slučaj. Naime, on ne samo da je dobio čin feldmaršala, nego je proglašen i generalissimusom. Taj najviši čin postojao u carskoj Rusiji dugo vremena prije nego što ga je Staljin dobio 1945. godine.
Čak je i u SSSR-u Suvorov bio cijenjen, premda je pripadao feudalnom dobu. Naime, Sovjeti su dodjeljivali Red Suvorova za ratne zasluge. Za svoju službu Suvorov je nagrađen visokim titulama od čega je zanimljiva titula talijanskog kneza. Tu je titulu Suvorov dobio nakon nevjerojatne vojne akcije koju je poduzeo u Italiji protiv francuske revolucionarne vojske. Naime, Suvorov je poveo rusku vojsku preko Alpa sve do daleke Italije i Švicarske, gdje se sukobio s Francuzima.
Postoji mišljenje da je Suvorov bio u stanju zaustaviti Napoleona Bonapartea samo da je uspio još koju godinu poživjeti. Umro je 1800. godine s punih 70 godina.
1713. godine rođen je katolički blaženik Junípero Serra, franjevac i misionar, koji je osnovao devet prvih misija u Kaliforniji. Te su misije imale golemo značenje za formiranje kalifornijskih naselja, jer je većina današnjih kalifornijskih velegradova utemeljena upravo u obliku takvih katoličkih misija (to je očigledno i iz imena tih gradova, koji su većinom uzeti po svecima Katoličke crkve).
Serra se rodio u gradu Petri na sredozemnom otoku Mallorci. Rođeno ime bilo mu je Miquel Josep Serra Ferrer, a pri pristupanju Franjevačkom redu uzeo je redovničko ime Junípero, prema jednom cijenjenom suradniku sv. Franje Asiškog. Prije odlaska iz Europe u Ameriku doktorirao je teologiju, a postao je i profesorom na sveučilištu. Na područje današnje Kalifornije došao je 1769. godine, kad je bio u srednjim 50-im godinama. Prvu franjevačku misiju osnovao je u San Diegu, a nazvana je po sv. Didaku Alkalskom (španj. San Diego de Alcalá) – svecu franjevcu iz srednjeg vijeka.
Poznata misija San Francisco de Asís (hrv. sv. Franjo Asiški) osnovana je 1776. godine na području današnjeg San Francisca. Misija Santa Clara osnovana je sljedeće godine na području današnjeg istoimenog kalifornijskog grada Santa Clara. Već za života Junípera Serre kalifornijske misije postale su dovoljno gospodarski jake za proizvodnju viškova te za trgovinu sa ostalim španjolskim kolonijama.
Nakon dugogodišnjeg djelovanja u Kaliforniji, Junípero Serra umro je u jednoj od misija – San Carlos Borroméo del río Carmelo. Iz te je misije nastao današnji kalifornijski grad Carmel-by-the-Sea, poznat po tome što mu je gradonačelnik jedno vrijeme bio Clint Eastwood.
Junípera Serru smatra se zaslužnim, između ostaloga, za donošenje u Kaliforniju prehrambenih kultura koje su postale osnova poljoprivredne proizvodnje u tim krajevima – naranči, maslina, limuna, smokvi i grožđa, te ovaca, koza, goveda i konja.
1248. godine urušila se cijela jedna strana francuske planine zvane Mont Granier. Radi se o planini visokoj 1.933 metara, smještenoj na rubu Alpa, otprilike 10 kilometara od Chambéryja (povijesnog glavnog grada Savoje) i 80 kilometara od Lyona.
Urušavanjem planine nastala je golema litica visoka 700 do 900 metara, velikim dijelom okomita. U današnje vrijeme ta se litica koristi za alpinizam i BASE jumping, što Mont Granieru daje turističku popularnost. Pri odronu planine silna se količina materijala spustila u podnožje, što je dovelo do uništavanja tamošnjih sela. Pretpostavlja se da je poginulo više od 1.000 ljudi.
Vozilo koje se kreće primjenom lančastih traka, nazvanih gusjenice, po kojima voze njegovi kotači naziva se gusjeničar. Prva ideja o takvom vozilu pripisuje se engleskom piscu i izumitelju Richardu Lovellu Edgeworthu (1744. – 1817.). Prvi patent za gusjeničara prijavio je Britanac sir George Cayley. Bilo je još nekoliko zapisa o sličnim vozilima, ali prvi komercijalni uspjeh postigao je Amerikanac Alvin Lombard. On je 1901. patentirao parnu mašinu s gusjenicama za izvlačenje drva iz šuma. Takvih je mašina proizvedeno više od 80.
Njegovu je licencu 1903. kupio Benjamin Holt (1849. – 1920.), osnivač poduzeća Holt Manufacturing Company. On je patentirao 24.11.1904. traktor gusjeničar koji je ubrzo našao široku primjenu, od poljoprivrede do ratovanja. Holtovo poduzeće ujedinilo se 1925. s poduzećem C. L. Best Tractor Company i tako je nastala poznata kompanija Caterpillar Tractor Company. Tko je prvi rabio naziv gusjenica (engl. caterpillar) za sustav lančastih traka, nije jasno. Naime, i Britanci i Amerikanci tvrde da su u tome prvi.
Razvojem traktora gusjeničara u vojne svrhe, Britanci su razvili tenk i prvi put ga upotrijebili već u Prvom svjetskom ratu.
Stjepan Radić izrekao je svoj najpoznatiji govor, zaključen rečenicom “Ne srljajte kao guske u maglu”, na zasjedanju Središnjeg odbora Narodnog vijeća u Zagrebu 24. studenog 1918. godine. Za razumijevanje tog govora nužno je poznavanje konteksta u kojem je nastao. Naime, u to je vrijeme talijanska vojska nadirala u Dalmaciju, Istru, Kvarner i svakog dana zauzimala sve više hrvatskog teritorija. Hrvatska je, kao dio Austro-Ugarske Monarhije, bila netom pobijeđena u Prvom svjetskom ratu. Ujedinjavanjem s Kraljevinom Srbijom Hrvatska je imala priliku prijeći na stranu pobjednika i da zaustavi talijansko otimanje svog teritorija. Zbog tog su razloga mnogi političari iz Hrvatske bili u žurbi da se provede ujedinjenje. Prije svega to se odnosilo na srpski dio Hrvatsko-srpske Koalicije predvođene Svetozarem Pribićevićem, ali i političare iz Dalmacije koja je najviše bila na udaru Talijana. Zbog toga je i Hrvatski sabor 29. listopada iste godine donio odluku o raskidanju svih državnopravnih veza s Austro-Ugarskom Monarhijom te uspostavi Države Slovanaca, Hrvata i Srba na čelu s Narodnim vijećem s namjerom ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom.
Stjepan Radić je također bio svjestan neizbježnosti unije sa Srbijom, no zahtijevao je da se prethodno dogovore uvjeti pod kojim će se ono obaviti. Nesrljanje u maglu dakle nije upozorenje da se uopće ne udružuje sa Srbima, nego da se prethodno osigura, kako ne bi došlo do srpske hegemonije u novoj državi. Nažalost, Radić je bio nadglasan te se u ujedinjenje krenulo bez razrađenog plana. Na prijedlog dalmatinskog političara Josipa Smodlake sastavljen je odbor sedmorice koji je predložio da u Beograd što prije ode delegacija od 28 članova i tamo što hitnije dogovori ujedinjenje na temelju famoznog Naputka, koji je bio neodređen i ionako nije poštovan. Središnji odbor ponovo se sastaje dan kasnije da raspravi o datumu odlaska u Beograd jer su stigle nove vijesti. Naime, Velika narodna skupština u Novom Sadu odlučila je da se odmah ujedini s Kraljevinom Srbijom ne čekajući odluku iz Zagreba, a u Crnoj Gori svrgnut je kralj Nikola I. i priznata dinastija Karađorđevića. U takvoj situaciji Pribićević, uz potporu većine članova, traži da se već idućeg dana krene za Beograd, dok manjina članova želi pričekati vijesti od Jugoslavenskog Odbora koji je u inozemstvu bio u kontaktu s čelnicima Antante. Oko 22 sata članovi odbora razišli su se bez dogovora, ali Pribićević okuplja svoje pristaše te pada odluka da se krene idućeg dana u 9 ujutro. Glasnici su to javili ostalim članovima koji su već bili u svojim domovima i koji su pokleknuli pred Pribićevićevim autoritetom.
Stigavši u Beograd Pribićević je ponovo izmanipulirao delegaciju tako da nije poštovan ni Naputak već je regent Aleksandar Karađorđević zamoljen od strane Države SHS da je pridruži Kraljevini Srbiji na čelu s dinastijom Karađorđevića, što je i učinjeno 1. prosinca 1918. tako da u biti nikada nije ni došlo do ujedinjenja po ravnopravnoj osnovi što se zorno vidjelo u novoproglašenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija), gdje je glavnu riječ imao kralj i velikosrpski hegemonisti.
Stjepan Radić isprva se pokušavao boriti protiv velikosrpske politike isticanjem republikanizma i tražeći pomoć u inozemstvu (čak i od SSSR-a), ali nakon što je nekoliko puta zatvaran priznao je dinastiju i Ustav te ušao u Vladu. Plan mu je bio mijenjati režim “iznutra”, ali ni to nije dalo rezultata. Na kraju napušta Vladu te ulazi u neočekivanu suradnju s starim suparnikom Pribićevićem, koji se i sam razočarao u režim vidjevši da velikosrbi njega i ostale Srbe prečane samo koriste za vlastite ciljeve. Suradnja je zapečačena osnivanjem Seljačko-demokratske koalicije 1927. godine. Radić i Pribićević svojim su govorima i masovnim skupovima toliko utjerali strah u kosti velikosrbima i kralju da je Radić već sljedeće godine smrtno ranjen u atentatu u Narodnoj skupštini u Beogradu, a Pribićević je uhićen te kasnije i protjeran iz Kraljevine Jugoslavije.
1864. godine rođen je slavni francuski slikar Henri de Toulouse-Lautrec. Bio je malen rastom, ali golem po svojem umjetničkom talentu. Zanimljivo je njegovo porijeklo. Naime, bio je sin prvorođenac francuskog grofa Alphonsea de Toulouse-Lautreca, pa je naslijedio očevu grofovsku titulu. Radilo se o uglednoj obitelji, koja je porijeklo vukla još iz srednjeg vijeka. Moćni grofovi od Toulousea bili su još u 13. stoljeću jedni od najvećih feudalaca u Francuskoj. Nosili su titulu jednog od 12 paireova Francuske, što je bila najviša aristokratska titula. Na krunidbama francuskih kraljeva, grof od Toulousea tradicionalno je imao čast nositi kraljeve ostruge.
Međutim, njegovo aristokratsko porijeklo, Henriju je donijelo i nesreću. Naime, za ženidbe u tom staležu bilo je karakteristično sparivanje bliskih rođaka. Tako su Henrijevi roditelji bili u rodu (Henrijeve dvije bake bile su sestre). Izgleda da je upravo to bio uzrok njegovih zdravstvenih problema. Njegova bolest danas se ponekad naziva Toulouse-Lautrecov sindrom. Naime, već dok je bio dječak pukle su mu obje bedrene kosti. Problem je bio u tome što one nakon loma nisu pravilno zarasle. Henriju su noge prestale rasti, tako da je dosegao visinu od samo 154 centimetra. Imao je torzo odraslog muškarca, a noge su mu navodno bile duge samo 70 centimetara. Postoje navodi da je imao i neobično velike genitalije.
Pretpostavlja se da je Henrijev neuobičajen izgled utjecao na njegov stil u slikarstvu. Naime, grof Henri često je ljudske likove prikazivao s neobičnim proporcijama i oblicima tijela. Danas ga se smatra jednim od najboljih francuskih slikara, a njegove se slike prodaju za desetke milijuna dolara.
Nizozemski pomorac Abel Tasman otkrio je otok Tasmaniju, koji danas po njemu nosi ime, 24. studenog 1642. godine. U to su vrijeme Nizozemci imali golem utjecaj na svijet, što dokazuje i Tasmanovo otkrivanje otoka smještenog gotovo na drugoj strani zemaljske kugle u odnosu na njegovu domovinu.
Abel Tasman otkrio je Tasmaniju došavši do nje sa zapada, odnosno iz područja Indijskog oceana. Pomorac je otok nazvao Van Diemenova zemlja po svom sponzoru, koji se zvao Antonio van Diemen, a koji je u to vrijeme bio generalni guverner Nizozemske Istočne Indije (otprilike današnjeg područja Indonezije). U nastavku istog putovanja došao je i do Novog Zelanda, također kao prvi Europljanin u povijesti. Inače, nekoliko godina kasnije Nizozemci su dali ime Novom Zelandu po pokrajini Zeeland na jugozapadu Nizozemske.
Tasmanija je 26. po veličini otok na svijetu, a s površinom od 64.519 četvornih kilometara veća je od Republike Hrvatske. Sve do 1856. godine nosila je ime Van Diemenova zemlja, a tek je onda službeno imenovana Tasmanijom u čast njenog otkrivača.
Jedan od najslavnijih vojskovođa u ruskoj povijesti – Aleksandar Vasiljevič Suvorov rođen je 24. studenog 1729. godine. On spada u rijetke zapovjednike koji nikada nisu izgubili niti jednu bitku tijekom svoje karijere. Čini se nevjerojatnim podatak da je Suvorov pobijedio u 93 bitke tijekom svoje 52-godišnje vojne karijere, a da pritom nije izgubio nijednu.
Suvorovljev vojni čin zanimljiv je slučaj. Naime, on ne samo da je dobio čin feldmaršala, nego je proglašen i generalissimusom. Taj najviši čin postojao u carskoj Rusiji dugo vremena prije nego što ga je Staljin dobio 1945. godine.
Čak je i u SSSR-u Suvorov bio cijenjen, premda je pripadao feudalnom dobu. Naime, Sovjeti su dodjeljivali Red Suvorova za ratne zasluge. Za svoju službu Suvorov je nagrađen visokim titulama od čega je zanimljiva titula talijanskog kneza. Tu je titulu Suvorov dobio nakon nevjerojatne vojne akcije koju je poduzeo u Italiji protiv francuske revolucionarne vojske. Naime, Suvorov je poveo rusku vojsku preko Alpa sve do daleke Italije i Švicarske, gdje se sukobio s Francuzima.
Postoji mišljenje da je Suvorov bio u stanju zaustaviti Napoleona Bonapartea samo da je uspio još koju godinu poživjeti. Umro je 1800. godine s punih 70 godina.
1713. godine rođen je katolički blaženik Junípero Serra, franjevac i misionar, koji je osnovao devet prvih misija u Kaliforniji. Te su misije imale golemo značenje za formiranje kalifornijskih naselja, jer je većina današnjih kalifornijskih velegradova utemeljena upravo u obliku takvih katoličkih misija (to je očigledno i iz imena tih gradova, koji su većinom uzeti po svecima Katoličke crkve).
Serra se rodio u gradu Petri na sredozemnom otoku Mallorci. Rođeno ime bilo mu je Miquel Josep Serra Ferrer, a pri pristupanju Franjevačkom redu uzeo je redovničko ime Junípero, prema jednom cijenjenom suradniku sv. Franje Asiškog. Prije odlaska iz Europe u Ameriku doktorirao je teologiju, a postao je i profesorom na sveučilištu. Na područje današnje Kalifornije došao je 1769. godine, kad je bio u srednjim 50-im godinama. Prvu franjevačku misiju osnovao je u San Diegu, a nazvana je po sv. Didaku Alkalskom (španj. San Diego de Alcalá) – svecu franjevcu iz srednjeg vijeka.
Poznata misija San Francisco de Asís (hrv. sv. Franjo Asiški) osnovana je 1776. godine na području današnjeg San Francisca. Misija Santa Clara osnovana je sljedeće godine na području današnjeg istoimenog kalifornijskog grada Santa Clara. Već za života Junípera Serre kalifornijske misije postale su dovoljno gospodarski jake za proizvodnju viškova te za trgovinu sa ostalim španjolskim kolonijama.
Nakon dugogodišnjeg djelovanja u Kaliforniji, Junípero Serra umro je u jednoj od misija – San Carlos Borroméo del río Carmelo. Iz te je misije nastao današnji kalifornijski grad Carmel-by-the-Sea, poznat po tome što mu je gradonačelnik jedno vrijeme bio Clint Eastwood.
Junípera Serru smatra se zaslužnim, između ostaloga, za donošenje u Kaliforniju prehrambenih kultura koje su postale osnova poljoprivredne proizvodnje u tim krajevima – naranči, maslina, limuna, smokvi i grožđa, te ovaca, koza, goveda i konja.
1248. godine urušila se cijela jedna strana francuske planine zvane Mont Granier. Radi se o planini visokoj 1.933 metara, smještenoj na rubu Alpa, otprilike 10 kilometara od Chambéryja (povijesnog glavnog grada Savoje) i 80 kilometara od Lyona.
Urušavanjem planine nastala je golema litica visoka 700 do 900 metara, velikim dijelom okomita. U današnje vrijeme ta se litica koristi za alpinizam i BASE jumping, što Mont Granieru daje turističku popularnost. Pri odronu planine silna se količina materijala spustila u podnožje, što je dovelo do uništavanja tamošnjih sela. Pretpostavlja se da je poginulo više od 1.000 ljudi.
Vozilo koje se kreće primjenom lančastih traka, nazvanih gusjenice, po kojima voze njegovi kotači naziva se gusjeničar. Prva ideja o takvom vozilu pripisuje se engleskom piscu i izumitelju Richardu Lovellu Edgeworthu (1744. – 1817.). Prvi patent za gusjeničara prijavio je Britanac sir George Cayley. Bilo je još nekoliko zapisa o sličnim vozilima, ali prvi komercijalni uspjeh postigao je Amerikanac Alvin Lombard. On je 1901. patentirao parnu mašinu s gusjenicama za izvlačenje drva iz šuma. Takvih je mašina proizvedeno više od 80.
Njegovu je licencu 1903. kupio Benjamin Holt (1849. – 1920.), osnivač poduzeća Holt Manufacturing Company. On je patentirao 24.11.1904. traktor gusjeničar koji je ubrzo našao široku primjenu, od poljoprivrede do ratovanja. Holtovo poduzeće ujedinilo se 1925. s poduzećem C. L. Best Tractor Company i tako je nastala poznata kompanija Caterpillar Tractor Company. Tko je prvi rabio naziv gusjenica (engl. caterpillar) za sustav lančastih traka, nije jasno. Naime, i Britanci i Amerikanci tvrde da su u tome prvi.
Razvojem traktora gusjeničara u vojne svrhe, Britanci su razvili tenk i prvi put ga upotrijebili već u Prvom svjetskom ratu.
Stjepan Radić izrekao je svoj najpoznatiji govor, zaključen rečenicom “Ne srljajte kao guske u maglu”, na zasjedanju Središnjeg odbora Narodnog vijeća u Zagrebu 24. studenog 1918. godine. Za razumijevanje tog govora nužno je poznavanje konteksta u kojem je nastao. Naime, u to je vrijeme talijanska vojska nadirala u Dalmaciju, Istru, Kvarner i svakog dana zauzimala sve više hrvatskog teritorija. Hrvatska je, kao dio Austro-Ugarske Monarhije, bila netom pobijeđena u Prvom svjetskom ratu. Ujedinjavanjem s Kraljevinom Srbijom Hrvatska je imala priliku prijeći na stranu pobjednika i da zaustavi talijansko otimanje svog teritorija. Zbog tog su razloga mnogi političari iz Hrvatske bili u žurbi da se provede ujedinjenje. Prije svega to se odnosilo na srpski dio Hrvatsko-srpske Koalicije predvođene Svetozarem Pribićevićem, ali i političare iz Dalmacije koja je najviše bila na udaru Talijana. Zbog toga je i Hrvatski sabor 29. listopada iste godine donio odluku o raskidanju svih državnopravnih veza s Austro-Ugarskom Monarhijom te uspostavi Države Slovanaca, Hrvata i Srba na čelu s Narodnim vijećem s namjerom ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom.
Stjepan Radić je također bio svjestan neizbježnosti unije sa Srbijom, no zahtijevao je da se prethodno dogovore uvjeti pod kojim će se ono obaviti. Nesrljanje u maglu dakle nije upozorenje da se uopće ne udružuje sa Srbima, nego da se prethodno osigura, kako ne bi došlo do srpske hegemonije u novoj državi. Nažalost, Radić je bio nadglasan te se u ujedinjenje krenulo bez razrađenog plana. Na prijedlog dalmatinskog političara Josipa Smodlake sastavljen je odbor sedmorice koji je predložio da u Beograd što prije ode delegacija od 28 članova i tamo što hitnije dogovori ujedinjenje na temelju famoznog Naputka, koji je bio neodređen i ionako nije poštovan. Središnji odbor ponovo se sastaje dan kasnije da raspravi o datumu odlaska u Beograd jer su stigle nove vijesti. Naime, Velika narodna skupština u Novom Sadu odlučila je da se odmah ujedini s Kraljevinom Srbijom ne čekajući odluku iz Zagreba, a u Crnoj Gori svrgnut je kralj Nikola I. i priznata dinastija Karađorđevića. U takvoj situaciji Pribićević, uz potporu većine članova, traži da se već idućeg dana krene za Beograd, dok manjina članova želi pričekati vijesti od Jugoslavenskog Odbora koji je u inozemstvu bio u kontaktu s čelnicima Antante. Oko 22 sata članovi odbora razišli su se bez dogovora, ali Pribićević okuplja svoje pristaše te pada odluka da se krene idućeg dana u 9 ujutro. Glasnici su to javili ostalim članovima koji su već bili u svojim domovima i koji su pokleknuli pred Pribićevićevim autoritetom.
Stigavši u Beograd Pribićević je ponovo izmanipulirao delegaciju tako da nije poštovan ni Naputak već je regent Aleksandar Karađorđević zamoljen od strane Države SHS da je pridruži Kraljevini Srbiji na čelu s dinastijom Karađorđevića, što je i učinjeno 1. prosinca 1918. tako da u biti nikada nije ni došlo do ujedinjenja po ravnopravnoj osnovi što se zorno vidjelo u novoproglašenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija), gdje je glavnu riječ imao kralj i velikosrpski hegemonisti.
Stjepan Radić isprva se pokušavao boriti protiv velikosrpske politike isticanjem republikanizma i tražeći pomoć u inozemstvu (čak i od SSSR-a), ali nakon što je nekoliko puta zatvaran priznao je dinastiju i Ustav te ušao u Vladu. Plan mu je bio mijenjati režim “iznutra”, ali ni to nije dalo rezultata. Na kraju napušta Vladu te ulazi u neočekivanu suradnju s starim suparnikom Pribićevićem, koji se i sam razočarao u režim vidjevši da velikosrbi njega i ostale Srbe prečane samo koriste za vlastite ciljeve. Suradnja je zapečačena osnivanjem Seljačko-demokratske koalicije 1927. godine. Radić i Pribićević svojim su govorima i masovnim skupovima toliko utjerali strah u kosti velikosrbima i kralju da je Radić već sljedeće godine smrtno ranjen u atentatu u Narodnoj skupštini u Beogradu, a Pribićević je uhićen te kasnije i protjeran iz Kraljevine Jugoslavije.
1864. godine rođen je slavni francuski slikar Henri de Toulouse-Lautrec. Bio je malen rastom, ali golem po svojem umjetničkom talentu. Zanimljivo je njegovo porijeklo. Naime, bio je sin prvorođenac francuskog grofa Alphonsea de Toulouse-Lautreca, pa je naslijedio očevu grofovsku titulu. Radilo se o uglednoj obitelji, koja je porijeklo vukla još iz srednjeg vijeka. Moćni grofovi od Toulousea bili su još u 13. stoljeću jedni od najvećih feudalaca u Francuskoj. Nosili su titulu jednog od 12 paireova Francuske, što je bila najviša aristokratska titula. Na krunidbama francuskih kraljeva, grof od Toulousea tradicionalno je imao čast nositi kraljeve ostruge.
Međutim, njegovo aristokratsko porijeklo, Henriju je donijelo i nesreću. Naime, za ženidbe u tom staležu bilo je karakteristično sparivanje bliskih rođaka. Tako su Henrijevi roditelji bili u rodu (Henrijeve dvije bake bile su sestre). Izgleda da je upravo to bio uzrok njegovih zdravstvenih problema. Njegova bolest danas se ponekad naziva Toulouse-Lautrecov sindrom. Naime, već dok je bio dječak pukle su mu obje bedrene kosti. Problem je bio u tome što one nakon loma nisu pravilno zarasle. Henriju su noge prestale rasti, tako da je dosegao visinu od samo 154 centimetra. Imao je torzo odraslog muškarca, a noge su mu navodno bile duge samo 70 centimetara. Postoje navodi da je imao i neobično velike genitalije.
Pretpostavlja se da je Henrijev neuobičajen izgled utjecao na njegov stil u slikarstvu. Naime, grof Henri često je ljudske likove prikazivao s neobičnim proporcijama i oblicima tijela. Danas ga se smatra jednim od najboljih francuskih slikara, a njegove se slike prodaju za desetke milijuna dolara.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
25.11.
1984. godine snimljena je znamenita izvedba pjesme Do They Know It’s Christmas?, namijenjena skupljanju humanitarne pomoći za djecu u Etiopiji. Snimanje je održano u prostorima Sarm West Studios u londonskoj četvrti Notting Hillu, na poticaj Boba Geldofa i Midgea Urea.
Odazvao se velik broj glazbenika, među kojima su bili: Sting, George Michael, Robert Kool Bell iz grupe Kool & the Gang, Bono i Adam Clayton iz grupe U2, Phil Collins, grupa Bananarama, Boy George iz grupe Culture Club, grupa Spandau Ballet, Paul Young, kao i Simon Le Bon te njegovi kolege iz grupe Duran Duran. Pjesma Do They Know It’s Christmas? postala je velikim hitom tog Božića, a sljedeće je godine organiziran veliki humanitarni spektakl nazvan Live Aid, također za pomoć gladnima u Etiopiji.
1760. godine rođen je ugarski grof Antal Amadé de Várkonyi, aristokrat koji je imao znatnu ulogu u hrvatskoj povijesti. Naime, u palači grofa Amadéa na Gornjem gradu otvoreno je prvo javno kazalište u Zagrebu, a on je bio i veliki župan Zagrebačke županije. Kazališna dvorana, koja je po njemu nosila naziv Amadéovo kazalište, nalazila se u današnjoj Demetrovoj ulici, u zgradi koja je nekoć bila u grofovom vlasništvu, upravo na mjestu na kojem se danas nalazi Hrvatski prirodoslovni muzej. To je mjesto kasnije postalo sastajalištem mađarona u Zagrebu (pod nazivom mađaronski Casino).
Grof Antal Amadé de Várkonyi rođen je u mjestu Bős na području današnje slovačke (nekoć je slovačko područje bilo u sastavu Kraljevine Ugarske). Mjesto Bős preimenovano je 1948. godine u današnje ime Gabčíkovo, a smješteno je nedaleko od Dunava. Tijekom svoje karijere postao je kraljevskim komornikom i tajnim savjetnikom, a bio je veliki župan triju županija: Zaladske, Košičke i Zagrebačke.
Grof Amadé poživio je do 1835. godine, a preminuo je u mjestu Marczaltő u Ugarskoj, u 75. godini.
1844. u Njemačkoj rođen je izumitelj automobila Karl Benz. San mu je bio napraviti kočiju bez konja, a hobi su mu bili bicikli. Godine 1885. napravio je prvi automobil u povijesti, stavivši benzinski motor na trokolicu koja je imala kotače slične onima na biciklu (nije upotrijebio drvene kotače kakvi su bili na kočijama). Motor na prvom automobilu imao je samo jedan cilindar sa 958 kubika i 0,8 konjskih snaga. Mogao je postići brzinu od 16 kilometara na sat.
Tri godine kasnije njegova je supruga Bertha Benz obavila prvu vožnju automobilom na veliku udaljenost, kad je suprugovim automobilom, bez njegovog znanja, otputovala svojoj majci. Prevalila je put od 106 kilometara od Mannheima do Pforzheima u Schwarzwaldu.
Danas se redovito organizira reli oldtajmera u spomen na njeno putovanje, a ruta tog putovanja proglašena je spomenikom industrijske baštine. Berthina je namjera pri putovanju bila upoznati svijet s praktičnosti suprugovog izuma (marketing). Godine 1926. Benzova se kompanija spojila s Daimlerom i formiran je Daimler-Benz, koji je svoje automobile prodavao pod imenom Mercedes-Benz.
1828. godine rođen je Franjo Rački, znameniti hrvatski katolički svećenik i povjesničar. Rački je bio prvi predsjednik akademije znanosti i umjetnosti (nekadašnji JAZU, današnji HAZU), a smatra ga se i jednim od utemeljitelja hrvatske znanstvene historiografije. Rodio se u Fužinama u Gorskom kotaru. Rački je stekao vrhunsku teološku naobrazbu, doktorirao je u Beču, a kasnije je dobio niz utjecajnih položaja u Katoličkoj Crkvi. Bio je kanonik znamenitog Hrvatskog zavoda Svetog Jeronima u Rimu, a kasnije i kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog. Rački je bio suradnik utjecajnog đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, a bio je i politički aktivan. Nekoliko je puta bio biran za zastupnika u Hrvatskom saboru. Preminuo je u Zagrebu 13. veljače 1894. godine u dobi od 65 godina. Zanimljivo je da je od pape Rački dobio naslov apostolskog protonotara, što mu je davalo pravo na oslovljavanje s „monsinjor“.
1870. godine rođen je barun Zsigmond Perényi, mađarski aristokrat i političar. Potjecao je iz stare ugarske plemićke obitelji, koja je utjecajna bila već u srednjem vijeku. Po jednoj je liniji barun Zsigmond Perényi bio potomak hrvatskog bana Nikole Zrinskog, junaka koji se proslavio pri Bitki kod Sigeta, kao i njegove supruge Katarine Frankopan. Preko svojih frankopanskih predaka bio je Zsigmond Perényi čak i kraljevskog podrijetla. Osobito je zanimljivo da je obitelj Perényi u jednom trenutku tijekom povijesti dobila čak i kneževski (prinčevski) naslov, što je bila rijetkost među ugarskim obiteljima (veći dio najvišeg ugarskog plemstva posjedovao je grofovsku titulu, nižu od kneževske). Zsigmond Perényi rodio se u Pešti, a po svojoj je godini rođenja (spomenutoj 1870.) bio gotovo vršnjak moćnog mađarskog političara i admirala Miklósa Horthyja. Perényi je u vrijeme postojanja Austro-Ugarske bio veliki župan ugarske županije Máramaros, smještene u Karpatima na krajnjem sjeveroistoku Kraljevine Ugarske. Godine 1919. tj. ubrzo nakon kraja Prvog svjetskog rata postao je Perényi ministrom unutarnjih poslova Mađarske. Kasnije je bio i predsjednik Mađarskog nacionalnog kulturnog vijeća. Tijekom 1933. godine došao je na položaj čuvara mađarskih kraljevskih dragulja, koji su uključivali slavnu krunu sv. Stjepana, poznatu i kao Sveta Kruna. Tijekom Drugog svjetskog rata bio je Zsigmond Perényi predsjednik Gornjeg doma Mađarskog parlamenta, no iz protesta je dao ostavku na tu funkciju kad je pronacistička stranka Strelastog križa došla na vlast u Mađarskoj.
1960. godine rođen je sin američkom predsjedniku Johnu F. Kennedyju. Dobio je jednako ime kao i otac, pa ga se označava kao John F. Kennedy, Jr. (Mlađi). Vrlo je zanimljivo da se taj sin rodio samo 17 dana nakon što mu je otac izabran za američkog predsjednika. Kasnije je Jackie rodila još jednog sina, Patricka Bouviera Kennedyja, ali je on umro samo dva dana nakon rođenja.
John F. Kennedy Mlađi bio je beba u Bijeloj kući, kamo su se Kennedyjevi uselili na početku predsjedničkog mandata. Kad mu je otac ubijen u atentatu, mali John nije imao još ni tri godine. Dapače, zanimljivo je da je svečani sprovod predsjednika Kennedyja održan u Washingtonu upravo na dan kad je padao dječakov treći rođendan.
Nakon završenog studija prava John F. Kennedy Mlađi postao je odvjetnik. Poginuo je tragično kad se zrakoplov kojim je pilotirao srušio kod istočne obale SAD-a. U istom su zrakoplovu poginule i njegova supruga i njena sestra. U trenutku pogibije Johnu F. Kennedyju Mlađem bilo je samo 38 godina (manje nego njegovom ocu predsjedniku koji je ubijen s 46 godina).
1712. godine rođen je Charles-Michel de l’Épée, kojeg nazivaju i Ocem gluhih – zbog napora koje je učinio na području razvoja komunikacije s osobama oštećenog sluha. Rođen je u bogatoj obitelji, u francuskom gradu Versaillesu pokraj Pariza. Te godine kad je rođen (1712.) Versailles je bio vjerojatno najveće središte moći na svijetu, jer se u njemu nalazio znameniti dvor Luja XIV. Taj moćni francuski kralj upravo je nedavno bio uspio svog unuka Filipa postaviti na španjolsko kraljevsko prijestolje, tako da je dinastija Bourbon od tada vladala i Francuskom i Španjolskom (čak i danas Bourboni vladaju u Španjolskoj jer je kralj Felipe izravni muški potomak Luja XIV.)
Charles-Michel de l’Épée postao je svećenikom, a usmjerio se na pomaganje siromašnima. Upoznao je dvije gluhonijeme sestre u Parizu, koje su komunicirale pomoću svojevrsnog znakovnog jezika. Posvetio se obrazovanju tih sestara i razvoju znakovnog alfabeta za osobe oštećena sluha. Kad mu je to uspjelo, odlučio je osnovati vlastitim novcem školu za osobe oštećena sluha. Ta njegova škola u Parizu postala je prva europska škola za takve osobe.
Po svojim naporima i uspjesima postao je l’Épée poznat po cijeloj Europi. Njegovu školu posjetio je čak i austrijski car Josip II. prilikom posjeta Parizu. Jezik znakova pomogao je gluhim i nijemim osobama da se brane na sudu i da sudjeluju u vjerskim sakramentima. Nakon smrti Charles-Michel de l’Épée proglašen je dobročiniteljem čovječanstva.
1500. godine Kristofor Kolumbo u okovima je dopremljen u Španjolsku. Naime, uhićen je bio u još Americi od strane kraljevskih službenika, zbog navodnih zloupotreba vlasti i nasilnog vladanja nad podložnicima. Zanimljivo je da je navodno tijekom cijele plovidbe iz Santo Dominga na otoku Hispanioli (današnjeg glavnog grada Dominikanske Republike) do Španjolske bio u okovima. Brod sa zatočenim Kolumbom pristao je u španjolskoj luci Cádizu u Andaluziji. Zatim je, navodno, Kolumbo šest tjedana ležao u tamnici dok kraljevskom odlukom nije oslobođen. Pozvan je zatim pred kralja i kraljicu u znamenitu palaču Alhambru u Granadi, gdje se mogao opravdati. I doista, povraćena mu je imovina i sloboda, no ipak nije vraćen na upravne (guvernerske) funkcije u Novom svijetu.
1795. godine abdicirao je Stanislav August Poniatowski, posljednji poljski kralj. Bio je to presudan trenutak u povijesti Poljske jer ona kasnije nikada više nije imala vlastitog kralja na svom čelu. Dapače, ta je država nakon tzv. Treće podjele Poljske de facto prestala postojati jer su njen teritorij razdijelile među sobom strane sile (Rusko Carstvo, Habsburška Monarhija i Kraljevina Pruska).
Stanislav August Poniatowski potjecao je iz poljske plemićke obitelji koja se silno uzdigla u 18. stoljeću. Jedan njegov brat – Michał Jerzy Poniatowski – postao je nadbiskupom Gniezna i poljskim primasom, a drugi brat – Andrzej Poniatowski – postao je visokim austrijskim vojnim zapovjednikom. Po izravnoj je ženskoj liniji Stanislav August Poniatowski potjecao od škotske aristokracije. Za poljskog kralja izabran je 1764. godine (Poljska je u to vrijeme bila izborna monarhija, u kojoj je kralja biralo plemstvo). Izbor Poniatowskog za kralja podupirala je ruska carica Katarina Velika, čiji je on svojedobno bio miljenik.
Kasnije je upravo Katarina Velika bila jedan od glavnih organizatora podjele Poljske između stranih sila. Ta je carica preminula 1796. godine, niti godinu dana nakon spomenute abdikacije Poniatowskog. Posljednje je dane Stanislav August kao bivši kralj proveo praktički u ruskom zarobljeništvu, a preminuo je 1798. godine u 67. godini.
Britanski diplomat Benjamin Bathurst misteriozno je nestao za vrijeme svog boravka u Pruskoj 25. studenog 1809. godine. Posljednji je put viđen u pruskom gradiću Perlebergu, stotinjak kilometara sjeverozapadno od Berlina. Bathurst je u vrijeme svog nestanka imao samo 25 godina (rođen je u Londonu 1784. godine).
Benjamin Bathurst bio je rođak lorda Bathursta, britanskog ministra vanjskih poslova, i sin anglikanskog biskupa Henryja Bathursta. Lord Bathurst poslao ga je na diplomatsku misiju u Beč u vrijeme Napoleonskih ratova. Međutim, Napoleon je ubrzo pobijedio udružene snage Austrije i Ujedinjene Kraljevine pa je Bathurst pozvan natrag u domovinu. Iz Beča se uputio prema Hamburgu, luci iz koje je mogao zaploviti prema Engleskoj.
Kod spomenutog mjesta Perleberga u Pruskoj Bathurst je s pratiocem Nijemcem Krauseom posjetio jednu gostionicu radi odmora od puta. Krause je te večeri primijetio da je Bathurst nestao. Vijest je dojavljena njegovoj obitelji u Engleskoj pa se Bathurstova supruga uputila u Njemačku u potragu za njim. Nakon detaljne pretrage Preleburga i okolice pronađeni su Bathurstovi kaput i hlače.
O tom je nestanku napisano i jedno znanstveno-fantastično djelo He Walked Around the Horses autora H. Beama Pipera. Do danas je ostalo nerazjašnjeno što se zapravo dogodilo s Benjaminom Bathurstom, no najvjerojatnije je nasilno ubijen kod spomenute gostionice.
=>
1984. godine snimljena je znamenita izvedba pjesme Do They Know It’s Christmas?, namijenjena skupljanju humanitarne pomoći za djecu u Etiopiji. Snimanje je održano u prostorima Sarm West Studios u londonskoj četvrti Notting Hillu, na poticaj Boba Geldofa i Midgea Urea.
Odazvao se velik broj glazbenika, među kojima su bili: Sting, George Michael, Robert Kool Bell iz grupe Kool & the Gang, Bono i Adam Clayton iz grupe U2, Phil Collins, grupa Bananarama, Boy George iz grupe Culture Club, grupa Spandau Ballet, Paul Young, kao i Simon Le Bon te njegovi kolege iz grupe Duran Duran. Pjesma Do They Know It’s Christmas? postala je velikim hitom tog Božića, a sljedeće je godine organiziran veliki humanitarni spektakl nazvan Live Aid, također za pomoć gladnima u Etiopiji.
1760. godine rođen je ugarski grof Antal Amadé de Várkonyi, aristokrat koji je imao znatnu ulogu u hrvatskoj povijesti. Naime, u palači grofa Amadéa na Gornjem gradu otvoreno je prvo javno kazalište u Zagrebu, a on je bio i veliki župan Zagrebačke županije. Kazališna dvorana, koja je po njemu nosila naziv Amadéovo kazalište, nalazila se u današnjoj Demetrovoj ulici, u zgradi koja je nekoć bila u grofovom vlasništvu, upravo na mjestu na kojem se danas nalazi Hrvatski prirodoslovni muzej. To je mjesto kasnije postalo sastajalištem mađarona u Zagrebu (pod nazivom mađaronski Casino).
Grof Antal Amadé de Várkonyi rođen je u mjestu Bős na području današnje slovačke (nekoć je slovačko područje bilo u sastavu Kraljevine Ugarske). Mjesto Bős preimenovano je 1948. godine u današnje ime Gabčíkovo, a smješteno je nedaleko od Dunava. Tijekom svoje karijere postao je kraljevskim komornikom i tajnim savjetnikom, a bio je veliki župan triju županija: Zaladske, Košičke i Zagrebačke.
Grof Amadé poživio je do 1835. godine, a preminuo je u mjestu Marczaltő u Ugarskoj, u 75. godini.
1844. u Njemačkoj rođen je izumitelj automobila Karl Benz. San mu je bio napraviti kočiju bez konja, a hobi su mu bili bicikli. Godine 1885. napravio je prvi automobil u povijesti, stavivši benzinski motor na trokolicu koja je imala kotače slične onima na biciklu (nije upotrijebio drvene kotače kakvi su bili na kočijama). Motor na prvom automobilu imao je samo jedan cilindar sa 958 kubika i 0,8 konjskih snaga. Mogao je postići brzinu od 16 kilometara na sat.
Tri godine kasnije njegova je supruga Bertha Benz obavila prvu vožnju automobilom na veliku udaljenost, kad je suprugovim automobilom, bez njegovog znanja, otputovala svojoj majci. Prevalila je put od 106 kilometara od Mannheima do Pforzheima u Schwarzwaldu.
Danas se redovito organizira reli oldtajmera u spomen na njeno putovanje, a ruta tog putovanja proglašena je spomenikom industrijske baštine. Berthina je namjera pri putovanju bila upoznati svijet s praktičnosti suprugovog izuma (marketing). Godine 1926. Benzova se kompanija spojila s Daimlerom i formiran je Daimler-Benz, koji je svoje automobile prodavao pod imenom Mercedes-Benz.
1828. godine rođen je Franjo Rački, znameniti hrvatski katolički svećenik i povjesničar. Rački je bio prvi predsjednik akademije znanosti i umjetnosti (nekadašnji JAZU, današnji HAZU), a smatra ga se i jednim od utemeljitelja hrvatske znanstvene historiografije. Rodio se u Fužinama u Gorskom kotaru. Rački je stekao vrhunsku teološku naobrazbu, doktorirao je u Beču, a kasnije je dobio niz utjecajnih položaja u Katoličkoj Crkvi. Bio je kanonik znamenitog Hrvatskog zavoda Svetog Jeronima u Rimu, a kasnije i kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog. Rački je bio suradnik utjecajnog đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, a bio je i politički aktivan. Nekoliko je puta bio biran za zastupnika u Hrvatskom saboru. Preminuo je u Zagrebu 13. veljače 1894. godine u dobi od 65 godina. Zanimljivo je da je od pape Rački dobio naslov apostolskog protonotara, što mu je davalo pravo na oslovljavanje s „monsinjor“.
1870. godine rođen je barun Zsigmond Perényi, mađarski aristokrat i političar. Potjecao je iz stare ugarske plemićke obitelji, koja je utjecajna bila već u srednjem vijeku. Po jednoj je liniji barun Zsigmond Perényi bio potomak hrvatskog bana Nikole Zrinskog, junaka koji se proslavio pri Bitki kod Sigeta, kao i njegove supruge Katarine Frankopan. Preko svojih frankopanskih predaka bio je Zsigmond Perényi čak i kraljevskog podrijetla. Osobito je zanimljivo da je obitelj Perényi u jednom trenutku tijekom povijesti dobila čak i kneževski (prinčevski) naslov, što je bila rijetkost među ugarskim obiteljima (veći dio najvišeg ugarskog plemstva posjedovao je grofovsku titulu, nižu od kneževske). Zsigmond Perényi rodio se u Pešti, a po svojoj je godini rođenja (spomenutoj 1870.) bio gotovo vršnjak moćnog mađarskog političara i admirala Miklósa Horthyja. Perényi je u vrijeme postojanja Austro-Ugarske bio veliki župan ugarske županije Máramaros, smještene u Karpatima na krajnjem sjeveroistoku Kraljevine Ugarske. Godine 1919. tj. ubrzo nakon kraja Prvog svjetskog rata postao je Perényi ministrom unutarnjih poslova Mađarske. Kasnije je bio i predsjednik Mađarskog nacionalnog kulturnog vijeća. Tijekom 1933. godine došao je na položaj čuvara mađarskih kraljevskih dragulja, koji su uključivali slavnu krunu sv. Stjepana, poznatu i kao Sveta Kruna. Tijekom Drugog svjetskog rata bio je Zsigmond Perényi predsjednik Gornjeg doma Mađarskog parlamenta, no iz protesta je dao ostavku na tu funkciju kad je pronacistička stranka Strelastog križa došla na vlast u Mađarskoj.
1960. godine rođen je sin američkom predsjedniku Johnu F. Kennedyju. Dobio je jednako ime kao i otac, pa ga se označava kao John F. Kennedy, Jr. (Mlađi). Vrlo je zanimljivo da se taj sin rodio samo 17 dana nakon što mu je otac izabran za američkog predsjednika. Kasnije je Jackie rodila još jednog sina, Patricka Bouviera Kennedyja, ali je on umro samo dva dana nakon rođenja.
John F. Kennedy Mlađi bio je beba u Bijeloj kući, kamo su se Kennedyjevi uselili na početku predsjedničkog mandata. Kad mu je otac ubijen u atentatu, mali John nije imao još ni tri godine. Dapače, zanimljivo je da je svečani sprovod predsjednika Kennedyja održan u Washingtonu upravo na dan kad je padao dječakov treći rođendan.
Nakon završenog studija prava John F. Kennedy Mlađi postao je odvjetnik. Poginuo je tragično kad se zrakoplov kojim je pilotirao srušio kod istočne obale SAD-a. U istom su zrakoplovu poginule i njegova supruga i njena sestra. U trenutku pogibije Johnu F. Kennedyju Mlađem bilo je samo 38 godina (manje nego njegovom ocu predsjedniku koji je ubijen s 46 godina).
1712. godine rođen je Charles-Michel de l’Épée, kojeg nazivaju i Ocem gluhih – zbog napora koje je učinio na području razvoja komunikacije s osobama oštećenog sluha. Rođen je u bogatoj obitelji, u francuskom gradu Versaillesu pokraj Pariza. Te godine kad je rođen (1712.) Versailles je bio vjerojatno najveće središte moći na svijetu, jer se u njemu nalazio znameniti dvor Luja XIV. Taj moćni francuski kralj upravo je nedavno bio uspio svog unuka Filipa postaviti na španjolsko kraljevsko prijestolje, tako da je dinastija Bourbon od tada vladala i Francuskom i Španjolskom (čak i danas Bourboni vladaju u Španjolskoj jer je kralj Felipe izravni muški potomak Luja XIV.)
Charles-Michel de l’Épée postao je svećenikom, a usmjerio se na pomaganje siromašnima. Upoznao je dvije gluhonijeme sestre u Parizu, koje su komunicirale pomoću svojevrsnog znakovnog jezika. Posvetio se obrazovanju tih sestara i razvoju znakovnog alfabeta za osobe oštećena sluha. Kad mu je to uspjelo, odlučio je osnovati vlastitim novcem školu za osobe oštećena sluha. Ta njegova škola u Parizu postala je prva europska škola za takve osobe.
Po svojim naporima i uspjesima postao je l’Épée poznat po cijeloj Europi. Njegovu školu posjetio je čak i austrijski car Josip II. prilikom posjeta Parizu. Jezik znakova pomogao je gluhim i nijemim osobama da se brane na sudu i da sudjeluju u vjerskim sakramentima. Nakon smrti Charles-Michel de l’Épée proglašen je dobročiniteljem čovječanstva.
1500. godine Kristofor Kolumbo u okovima je dopremljen u Španjolsku. Naime, uhićen je bio u još Americi od strane kraljevskih službenika, zbog navodnih zloupotreba vlasti i nasilnog vladanja nad podložnicima. Zanimljivo je da je navodno tijekom cijele plovidbe iz Santo Dominga na otoku Hispanioli (današnjeg glavnog grada Dominikanske Republike) do Španjolske bio u okovima. Brod sa zatočenim Kolumbom pristao je u španjolskoj luci Cádizu u Andaluziji. Zatim je, navodno, Kolumbo šest tjedana ležao u tamnici dok kraljevskom odlukom nije oslobođen. Pozvan je zatim pred kralja i kraljicu u znamenitu palaču Alhambru u Granadi, gdje se mogao opravdati. I doista, povraćena mu je imovina i sloboda, no ipak nije vraćen na upravne (guvernerske) funkcije u Novom svijetu.
1795. godine abdicirao je Stanislav August Poniatowski, posljednji poljski kralj. Bio je to presudan trenutak u povijesti Poljske jer ona kasnije nikada više nije imala vlastitog kralja na svom čelu. Dapače, ta je država nakon tzv. Treće podjele Poljske de facto prestala postojati jer su njen teritorij razdijelile među sobom strane sile (Rusko Carstvo, Habsburška Monarhija i Kraljevina Pruska).
Stanislav August Poniatowski potjecao je iz poljske plemićke obitelji koja se silno uzdigla u 18. stoljeću. Jedan njegov brat – Michał Jerzy Poniatowski – postao je nadbiskupom Gniezna i poljskim primasom, a drugi brat – Andrzej Poniatowski – postao je visokim austrijskim vojnim zapovjednikom. Po izravnoj je ženskoj liniji Stanislav August Poniatowski potjecao od škotske aristokracije. Za poljskog kralja izabran je 1764. godine (Poljska je u to vrijeme bila izborna monarhija, u kojoj je kralja biralo plemstvo). Izbor Poniatowskog za kralja podupirala je ruska carica Katarina Velika, čiji je on svojedobno bio miljenik.
Kasnije je upravo Katarina Velika bila jedan od glavnih organizatora podjele Poljske između stranih sila. Ta je carica preminula 1796. godine, niti godinu dana nakon spomenute abdikacije Poniatowskog. Posljednje je dane Stanislav August kao bivši kralj proveo praktički u ruskom zarobljeništvu, a preminuo je 1798. godine u 67. godini.
Britanski diplomat Benjamin Bathurst misteriozno je nestao za vrijeme svog boravka u Pruskoj 25. studenog 1809. godine. Posljednji je put viđen u pruskom gradiću Perlebergu, stotinjak kilometara sjeverozapadno od Berlina. Bathurst je u vrijeme svog nestanka imao samo 25 godina (rođen je u Londonu 1784. godine).
Benjamin Bathurst bio je rođak lorda Bathursta, britanskog ministra vanjskih poslova, i sin anglikanskog biskupa Henryja Bathursta. Lord Bathurst poslao ga je na diplomatsku misiju u Beč u vrijeme Napoleonskih ratova. Međutim, Napoleon je ubrzo pobijedio udružene snage Austrije i Ujedinjene Kraljevine pa je Bathurst pozvan natrag u domovinu. Iz Beča se uputio prema Hamburgu, luci iz koje je mogao zaploviti prema Engleskoj.
Kod spomenutog mjesta Perleberga u Pruskoj Bathurst je s pratiocem Nijemcem Krauseom posjetio jednu gostionicu radi odmora od puta. Krause je te večeri primijetio da je Bathurst nestao. Vijest je dojavljena njegovoj obitelji u Engleskoj pa se Bathurstova supruga uputila u Njemačku u potragu za njim. Nakon detaljne pretrage Preleburga i okolice pronađeni su Bathurstovi kaput i hlače.
O tom je nestanku napisano i jedno znanstveno-fantastično djelo He Walked Around the Horses autora H. Beama Pipera. Do danas je ostalo nerazjašnjeno što se zapravo dogodilo s Benjaminom Bathurstom, no najvjerojatnije je nasilno ubijen kod spomenute gostionice.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
=>
Jedna od poznatijih bitaka između križara i muslimana u Svetoj Zemlji dogodila se 25. studenog 1177. godine . Naime, u to doba postojalo je u Palestini Jeruzalemsko Kraljevstvo. Bila je to država u kojoj su vladali križari, a stvorena je nakon kršćanske pobjede u Prvom križarskom ratu. Jeruzalemski kralj bio je Balduin IV. zvan Gubavac, jer je već od rane mladosti patio od te opake bolesti.
On je stupio na jeruzalemsko prijestolje još kad mu je bilo samo 13 godina. Njegovoj državi zaprijetila je opasnost od moćnog Saladina, muslimanskog vladara koji je naumio istjerati križare s Bliskog Istoka.
Navedenog dana sukobile su se Saladinova i križarska vojska u Bitki kod Montgisarda. To je francuski naziv za lokaciju pokraj današnjeg izraelskog grada Ramle, na putu od Jeruzalema prema Sredozemnom moru. Mladom kralju Balduinu bilo je tada samo 16 godina. Guba ga još nije tako jako zahvatila da ne bi mogao jahati na konju. Ipak, desna mu je ruka bila zahvaćena bolešću, pa je mač morao držati u lijevoj. Imao je i pomoć od strane iskusnih križarskih vojskovođa – Odona de St. Amanda (koji je bio moćni veliki meštar vitezova templara) i Raynalda od Châtillona (koji je imao francusku titulu seigneur d’Outre-Jourdain – što se može prevesti kao gospodar područja preko rijeke Jordan).
Saladinova je greška bila u tome što je podcijenio mladog bolesnog kralja. Nije ga smatrao prijetnjom, pa se nije ni ozbiljno pripremio za bitku s njim. Križari, uključivši templare, snažno su napali Saladinovu vojsku, koja se našla u panici. Uoči bitke, kralj Balduin dao je da se relikvija Kristovog križa podigne nad vojsku. Kršćanska pobjeda bila je potpuna. Saladin je jedva izbjegao zarobljavanje i s bojišta je pobjegao na devi.
1885. dogodio se neobičan slučaj u kojem je španjolsko prijestolje naslijedila beba u utrobi. Naime, španjolski kralj Alfons XII. tog je dana od bolesti umro u dobi od samo 27 godina, a njegova je supruga Marija Kristina tad bila trudna. Dijete se rodilo tek 17. svibnja sljedeće godine, što znači da je u trenutku očeve smrti beba u utrobi bila stara tek oko tri mjeseca. Ispostavilo se da je riječ o dječaku, koji je kasnije dobio ime Alfons XIII.
Majka Alfonsa XIII., spomeuta kraljica Marija Kristina, vladala je kao namjesnica (regentkinja) u ime svog sina sve dok on nije navršio 16 godina. Budući da se za vrijeme njene spomenute trudnoće još nije znalo hoće li se roditi dječak ili djevojčica, prijestolje je do poroda nominalno bilo prazno. Naime, Marija Kristina i preminuli kralj imali su već otprije dvije kćeri, pa bi u slučaju rođenja djevojčice španjolsko prijestolje pripalo najstarijoj kćeri, koja se zvala Mercedes i koja je imala titulu princeze od Asturije.
1835. godine rođen je jedan od najbogatijih ljudi u povijesti i jedan od najvećih dobročinitelja ikada. Ime mu je bilo Andrew Carnegie, a svoje bogatstvo ostvario je vlastitim radom, praktički iz ničega. Naime, Andrew je rođen u Škotskoj, u siromašnoj obitelji. Kraj u kojem je rođen bio je siromašan i na rubu gladi, da su njegovi roditelji morali otići u SAD u potragu za boljim životom. Naselili su se u Pennsylvaniji kad je malom Andrewu bilo samo 13 godina. On se morao iste godine zaposliti, unatoč dječačkoj dobi.
Prvi posao 13-godišnji Andrew dobio je u tkalačkoj tvornici, gdje je radio 12 sati na dan, 6 dana tjedno. Plaća za tjedan takvog rada bila mu je samo 1 dolar i 20 centa. Ipak, bio je ustrajan i s vremenom je dobio bolje plaćene poslove, s 2 i pol dolara na tjedan, pa s 4 dolara na tjedan. Jedan od njegovih poslodavaca, pukovnik Anderson, dopuštao je svojim radnicima da koriste njegovu privatnu knjižnicu s 400 knjiga. Andrew je iskoristio tu mogućnost i čitao subotom navečer, čime se zapravo sam obrazovao.
S 18 godina, prepoznali su potencijal mladog Andrewa i on je počeo brže napredovati u poslu. Njegov poslodavac Thomas Alexander Scott cijenio ga je i omogućio je siromašnom mladiću da nešto zaradi investiranjem u njihov zajednički posao. Radilo se o željeznicama – prvom pravom velikom biznisu u Americi. Carnegie je akumulirao sve više i više kapitala na tom unosnom području.
Kad je skupio oko 40.000 dolara, Carnegie ih je uložio u naftnu industriju. U godinu dana taj je naftni izvor donio zaradu od oko 1.000.000 dolara. Na kraju je Carnegie svoje novce i trud usmjerio na čeličnu industriju, koja je bila u velikom rastu. S vremenom je postao jedan od američkih kraljeva čelika, a njegova kompanija Carnegie Steel Company postala je vjerojatno najveće i najprofitabilnije industrijsko poduzeće na svijetu.
Andrew Carnegie nije nikada imao namjeru gomilati bogatstvo za sebe. Sav višak bogatstva davao je u humanitarne svrhe. Smatrao je gomilanje novca najgorom vrstom idolopoklonstva. Za sebe bi zadržao samo novac potreban za život, a ostalo bi podijelio za društveno korisne sadržaje.
Carnegie je tako postao jednim od najvećih dobročinitelja svih vremena. Naročito mnogo je izdvajao za javne knjižnice. Financirao je nevjerojatan broj od oko 3.000 knjižnica diljem svijeta. Vjerovao je u važnost obrazovanja, znanstvenog istraživanja i promicanja mira u svijetu.
Procjenjuje se da je Carnegie za života podijelio oko 350.000.000 dolara u dobrotvorne svrhe. Unatoč tom neprestanom dijeljenju, postao je, po nekim pokazateljima, drugi najbogatiji čovjek u povijesti (iza Johna D. Rockefellera). Imao je zanimljivo načelo kako upotrijebiti bogatstvo: prvu trećinu upotrijebi da stekneš sve obrazovanje koje možeš, drugu trećinu da stekneš sav novac koji možeš, a posljednju trećinu daruj u korisne svrhe.
1960. godine umro je sovjetski podmornički kapetan Aleksandar Marinesko. On je zapovijedao podmornicom S-13 koja je u Drugom svjetskom ratu potopila njemački brod Wilhelm Gustloff na kojem je bilo oko 10.000 ljudi. Procjenjuje se da je pri potonuću tog broda poginulo do 9.400 ljudi, a samo je mali dio spašen. Zbog toga se potapanje Wilhelma Gustloffa smatra najvećim pomorskim gubitkom ljudskih života u čitavoj svjetskoj povijesti.
Kapetan Aleksandar Marinesko uspio je samo 11 dana nakon potapanja Wilhelma Gustloffa potopiti još jedan nacistički brod – General von Steuben. S tim je brodom otišlo u smrt još vjerojatno preko 4,200 ljudi. Dakle, potapanjem samo tih dvaju brodova kapetan Marinesko pobio je oko 13.600 ljudi. Dapače, potopio je i druge brodove tijekom rata, tako da je nakupio ukupno 42.000 bruto registarskih tona. Time je postao i najuspješniji sovjetski podmornički zapovjednik uopće.
Kapetan Marinesko zapravo je bio rumunjskog podrijetla. Naime, bio je sin rumunjskog mornara Iona Marinescua, koje se doselio u Rusiju i promijenio prezime iz Marinescu u Marinesko. Majka kapetana Marineska bila je Ukrajinka. Mladi je Aleksandar Marinesko postao mornarički časnik, a zatim i podmornički zapovjednik. Dospio je do čina kapetana treće klase. Nakon rata sovjeti ga nisu cijenili unatoč podmorničkim uspjesima. Dapače, čak je i degradiran zbog navodnog pijanstva i zanemarivanja dužnosti. Umro je u Lenjingradu u starosti od 50 godina.
Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama u spomen na sestre Mirabal, koje su tog dana nasilno ubijene po nalogu diktatora Dominikanske Republike Rafaela Trujila, obilježava se 25. studenog. Za života su četiri sestre bile aktivistice u borbi protiv Trujillovog autokratskog režima. Nazivali su ih Las Mariposas (hrv. leptiri).
Kobnoga dana tri od četiri sestre vraćale iz posjete svojim supruzima u zatvoru kad su ih napali pripadnici Trujillove tajne policije. Sve tri su, zajedno s vozačem, bile zadavljene i polomljene su im kosti, a automobil je bačen u provaliju. Na životu je ostala samo jedna sestra, koja se i dan danas zalaže za očuvanje uspomene o ubijenim sestrama. Ujedinjeni narodi 1999. godine proglasili su 25. studenog Danom borbe protiv nasilja nad ženama.
Spomenimo da se u Hrvatskoj obilježava i Nacinalni dan borbe protiv nasilja nad ženama i to 22. rujna. Naime, tog datuma 1999. godine tijekom brakorazvodne parnice policajac Mato Oraškić ubio sutkinju Ljiljanu Hvalec, suprugu Gordanu Oraškić i njezinu odvjetnicu Hajru Prohić, a ranio zapisničarku Stanku Cvetković. Osnovni cilj Nacionalnog dana jest senzibiliziranje društva na problematiku nasilja nad ženama te slanje jasne poruke da se nasilje ni u kakvom obliku ne tolerira.
Jedna od poznatijih bitaka između križara i muslimana u Svetoj Zemlji dogodila se 25. studenog 1177. godine . Naime, u to doba postojalo je u Palestini Jeruzalemsko Kraljevstvo. Bila je to država u kojoj su vladali križari, a stvorena je nakon kršćanske pobjede u Prvom križarskom ratu. Jeruzalemski kralj bio je Balduin IV. zvan Gubavac, jer je već od rane mladosti patio od te opake bolesti.
On je stupio na jeruzalemsko prijestolje još kad mu je bilo samo 13 godina. Njegovoj državi zaprijetila je opasnost od moćnog Saladina, muslimanskog vladara koji je naumio istjerati križare s Bliskog Istoka.
Navedenog dana sukobile su se Saladinova i križarska vojska u Bitki kod Montgisarda. To je francuski naziv za lokaciju pokraj današnjeg izraelskog grada Ramle, na putu od Jeruzalema prema Sredozemnom moru. Mladom kralju Balduinu bilo je tada samo 16 godina. Guba ga još nije tako jako zahvatila da ne bi mogao jahati na konju. Ipak, desna mu je ruka bila zahvaćena bolešću, pa je mač morao držati u lijevoj. Imao je i pomoć od strane iskusnih križarskih vojskovođa – Odona de St. Amanda (koji je bio moćni veliki meštar vitezova templara) i Raynalda od Châtillona (koji je imao francusku titulu seigneur d’Outre-Jourdain – što se može prevesti kao gospodar područja preko rijeke Jordan).
Saladinova je greška bila u tome što je podcijenio mladog bolesnog kralja. Nije ga smatrao prijetnjom, pa se nije ni ozbiljno pripremio za bitku s njim. Križari, uključivši templare, snažno su napali Saladinovu vojsku, koja se našla u panici. Uoči bitke, kralj Balduin dao je da se relikvija Kristovog križa podigne nad vojsku. Kršćanska pobjeda bila je potpuna. Saladin je jedva izbjegao zarobljavanje i s bojišta je pobjegao na devi.
1885. dogodio se neobičan slučaj u kojem je španjolsko prijestolje naslijedila beba u utrobi. Naime, španjolski kralj Alfons XII. tog je dana od bolesti umro u dobi od samo 27 godina, a njegova je supruga Marija Kristina tad bila trudna. Dijete se rodilo tek 17. svibnja sljedeće godine, što znači da je u trenutku očeve smrti beba u utrobi bila stara tek oko tri mjeseca. Ispostavilo se da je riječ o dječaku, koji je kasnije dobio ime Alfons XIII.
Majka Alfonsa XIII., spomeuta kraljica Marija Kristina, vladala je kao namjesnica (regentkinja) u ime svog sina sve dok on nije navršio 16 godina. Budući da se za vrijeme njene spomenute trudnoće još nije znalo hoće li se roditi dječak ili djevojčica, prijestolje je do poroda nominalno bilo prazno. Naime, Marija Kristina i preminuli kralj imali su već otprije dvije kćeri, pa bi u slučaju rođenja djevojčice španjolsko prijestolje pripalo najstarijoj kćeri, koja se zvala Mercedes i koja je imala titulu princeze od Asturije.
1835. godine rođen je jedan od najbogatijih ljudi u povijesti i jedan od najvećih dobročinitelja ikada. Ime mu je bilo Andrew Carnegie, a svoje bogatstvo ostvario je vlastitim radom, praktički iz ničega. Naime, Andrew je rođen u Škotskoj, u siromašnoj obitelji. Kraj u kojem je rođen bio je siromašan i na rubu gladi, da su njegovi roditelji morali otići u SAD u potragu za boljim životom. Naselili su se u Pennsylvaniji kad je malom Andrewu bilo samo 13 godina. On se morao iste godine zaposliti, unatoč dječačkoj dobi.
Prvi posao 13-godišnji Andrew dobio je u tkalačkoj tvornici, gdje je radio 12 sati na dan, 6 dana tjedno. Plaća za tjedan takvog rada bila mu je samo 1 dolar i 20 centa. Ipak, bio je ustrajan i s vremenom je dobio bolje plaćene poslove, s 2 i pol dolara na tjedan, pa s 4 dolara na tjedan. Jedan od njegovih poslodavaca, pukovnik Anderson, dopuštao je svojim radnicima da koriste njegovu privatnu knjižnicu s 400 knjiga. Andrew je iskoristio tu mogućnost i čitao subotom navečer, čime se zapravo sam obrazovao.
S 18 godina, prepoznali su potencijal mladog Andrewa i on je počeo brže napredovati u poslu. Njegov poslodavac Thomas Alexander Scott cijenio ga je i omogućio je siromašnom mladiću da nešto zaradi investiranjem u njihov zajednički posao. Radilo se o željeznicama – prvom pravom velikom biznisu u Americi. Carnegie je akumulirao sve više i više kapitala na tom unosnom području.
Kad je skupio oko 40.000 dolara, Carnegie ih je uložio u naftnu industriju. U godinu dana taj je naftni izvor donio zaradu od oko 1.000.000 dolara. Na kraju je Carnegie svoje novce i trud usmjerio na čeličnu industriju, koja je bila u velikom rastu. S vremenom je postao jedan od američkih kraljeva čelika, a njegova kompanija Carnegie Steel Company postala je vjerojatno najveće i najprofitabilnije industrijsko poduzeće na svijetu.
Andrew Carnegie nije nikada imao namjeru gomilati bogatstvo za sebe. Sav višak bogatstva davao je u humanitarne svrhe. Smatrao je gomilanje novca najgorom vrstom idolopoklonstva. Za sebe bi zadržao samo novac potreban za život, a ostalo bi podijelio za društveno korisne sadržaje.
Carnegie je tako postao jednim od najvećih dobročinitelja svih vremena. Naročito mnogo je izdvajao za javne knjižnice. Financirao je nevjerojatan broj od oko 3.000 knjižnica diljem svijeta. Vjerovao je u važnost obrazovanja, znanstvenog istraživanja i promicanja mira u svijetu.
Procjenjuje se da je Carnegie za života podijelio oko 350.000.000 dolara u dobrotvorne svrhe. Unatoč tom neprestanom dijeljenju, postao je, po nekim pokazateljima, drugi najbogatiji čovjek u povijesti (iza Johna D. Rockefellera). Imao je zanimljivo načelo kako upotrijebiti bogatstvo: prvu trećinu upotrijebi da stekneš sve obrazovanje koje možeš, drugu trećinu da stekneš sav novac koji možeš, a posljednju trećinu daruj u korisne svrhe.
1960. godine umro je sovjetski podmornički kapetan Aleksandar Marinesko. On je zapovijedao podmornicom S-13 koja je u Drugom svjetskom ratu potopila njemački brod Wilhelm Gustloff na kojem je bilo oko 10.000 ljudi. Procjenjuje se da je pri potonuću tog broda poginulo do 9.400 ljudi, a samo je mali dio spašen. Zbog toga se potapanje Wilhelma Gustloffa smatra najvećim pomorskim gubitkom ljudskih života u čitavoj svjetskoj povijesti.
Kapetan Aleksandar Marinesko uspio je samo 11 dana nakon potapanja Wilhelma Gustloffa potopiti još jedan nacistički brod – General von Steuben. S tim je brodom otišlo u smrt još vjerojatno preko 4,200 ljudi. Dakle, potapanjem samo tih dvaju brodova kapetan Marinesko pobio je oko 13.600 ljudi. Dapače, potopio je i druge brodove tijekom rata, tako da je nakupio ukupno 42.000 bruto registarskih tona. Time je postao i najuspješniji sovjetski podmornički zapovjednik uopće.
Kapetan Marinesko zapravo je bio rumunjskog podrijetla. Naime, bio je sin rumunjskog mornara Iona Marinescua, koje se doselio u Rusiju i promijenio prezime iz Marinescu u Marinesko. Majka kapetana Marineska bila je Ukrajinka. Mladi je Aleksandar Marinesko postao mornarički časnik, a zatim i podmornički zapovjednik. Dospio je do čina kapetana treće klase. Nakon rata sovjeti ga nisu cijenili unatoč podmorničkim uspjesima. Dapače, čak je i degradiran zbog navodnog pijanstva i zanemarivanja dužnosti. Umro je u Lenjingradu u starosti od 50 godina.
Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama u spomen na sestre Mirabal, koje su tog dana nasilno ubijene po nalogu diktatora Dominikanske Republike Rafaela Trujila, obilježava se 25. studenog. Za života su četiri sestre bile aktivistice u borbi protiv Trujillovog autokratskog režima. Nazivali su ih Las Mariposas (hrv. leptiri).
Kobnoga dana tri od četiri sestre vraćale iz posjete svojim supruzima u zatvoru kad su ih napali pripadnici Trujillove tajne policije. Sve tri su, zajedno s vozačem, bile zadavljene i polomljene su im kosti, a automobil je bačen u provaliju. Na životu je ostala samo jedna sestra, koja se i dan danas zalaže za očuvanje uspomene o ubijenim sestrama. Ujedinjeni narodi 1999. godine proglasili su 25. studenog Danom borbe protiv nasilja nad ženama.
Spomenimo da se u Hrvatskoj obilježava i Nacinalni dan borbe protiv nasilja nad ženama i to 22. rujna. Naime, tog datuma 1999. godine tijekom brakorazvodne parnice policajac Mato Oraškić ubio sutkinju Ljiljanu Hvalec, suprugu Gordanu Oraškić i njezinu odvjetnicu Hajru Prohić, a ranio zapisničarku Stanku Cvetković. Osnovni cilj Nacionalnog dana jest senzibiliziranje društva na problematiku nasilja nad ženama te slanje jasne poruke da se nasilje ni u kakvom obliku ne tolerira.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
26.11.
1928. godine umro je znameniti njemački admiral Reinhard Scheer. Poznat je po tome što je bio zapovjednik moćne njemačke Hochseeflotte (ratne flote na otvorenim morima), upravo u vrijeme poznate Bitke kod Jutlanda – jedne od najvećih pomorskih bitaka u povijesti. Ta je bitka bila daleko najveći pomorski okršaj u Prvom svjetskom ratu.
Admiral Scheer bio je poznat po svojoj strogosti i inzistiranju na disciplini, zbog čega su mu dali nadimak Čovjek sa željeznom maskom. Za vrijeme Prvog svjetskog rata Njemačka carska mornarica sukobila se s daleko najjačom pomorskom silom na svijetu – Britanskom kraljevskom mornaricom. Nijemci su bili vrlo hrabri što su se uopće usudili nastupiti protiv Britanaca, koji su imali mnogo dužu pomorsku tradiciju. Naime, Velika Britanija održavala je dugo godina tzv. two-power standard po kojem je njena ratna mornarica u svakom trenutku morala biti jača nego dvije sljedeće najjače svjetske mornarice zajedno.
Njemačka carska mornarica uspjela se pred Prvi svjetski rat po snazi opasno približiti Britanskoj. U svakom slučaju, tijekom Prvog svjetskog rata britanska i njemačka mornarica bile su dvije najjače pomorske sile na svijetu. Kako su Britanci upotrijebili mornaricu u ratu? Blokirali su Njemačku s mora, odrezavši je od ostatka svijeta.
Kad je admiral Scheer tijekom rata došao na čelo Hochseeflotte (najjače sastavnice njemačke carske mornarice), zadatak mu je bio oslabiti i probiti britansku blokadu. Britanska Grand Fleet bila je prejaka da bi ju se napalo izravno. Scheer je stoga naredio napade na Britance podmornicama i cepelinima, kako bi ih se oslabilo i razdvojilo.
Za pomorski udar na Grand Fleet razvijena je posebna strategija – manji odjel brzih i oklopljenih njemačkih brodova poslužit će kao mamac koji će privući dio britanske flote. Na tako podijeljene Britance njemačka Hochseeflotte mogla je udariti svojim najjačim bojnim brodovima. I doista, do velikog okršaja došlo je u Bitki kod Jutlanda (pokraj Danske). Reinhard Scheer zapovijedao je sa svog admiralskog broda Friedrich der Grosse. Bio je to teški njemački bojni brod klase Kaiser, s topovima od 305 milimetara i čeličnim oklopom debljine čak do 40 centimetara.
Zapovjednik britanske Grand Fleet bio je admiral Sir John Jellicoe, na zapovjednom brodu Iron Duke. Dvije flote su se sukobile u najvećem do tada pomorskom okršaju u povijesti. Nijemci su imali 99 brodova, a Britanci čak 151. S obzirom na taj nesrazmjer snaga, Nijemci su zapravo relativno dobro prošli. U bitki su poginula čak 6.094 Britanca, a samo 2.551 Nijemac. Bitka se danas smatra neodlučenom, premda su se Nijemci pokazali uspješnijima s obzirom na slabiju početnu poziciju. Njemački car htio je admirala Scheera proglasiti nakon bitke za viteza, ali je ovaj to odbio.
Scheeru na grobu mu piše “Ovdje počiva admiral Reinhard Scheer” s datumima rođenja i smrti, te još jednom jedinom riječi – SKAGERRAK (njemački naziv za Bitku kod Jutlanda).
Vjenčanje posljednjeg ruskog cara Nikole II. s Aleksandrom od Hessena održano je 26. studenog 1894. godine. Ona je bila jedna od omiljenih unuka britanske kraljice Viktorije, a rođena je u Darmstadtu u Njemačkoj (otac joj je bio veliki vojvoda od Hessena, a majka kći kraljice Viktorije). Vjenčanje Nikole i Aleksandre održano je u Sankt-Peterburgu, u pravoslavnoj crkvi koja se nalazila u sklopu Zimskog dvorca.
U trenutku vjenčanja Nikola je imao 26 godina, a Aleksandra 22. Nikola je tada već bio ruski car, jer mu je otac umro nekoliko tjedana ranije. Tako je Aleksandra već samim činom vjenčanja postala ruskom caricom, a kasnije su ona i njen suprug okrunjeni na posebnoj krunidbenoj svečanosti (tek u svibnju 1896. godine).
Mladenkina odjeća na vjenčanju bila je veličanstvena. Naime, Aleksandra je nosila dragulje koji su nekoć pripadali ruskoj carici Katarini Velikoj. Imala je i veo koji je dizajnirao njen djed, znameniti princ Albert (rano preminuli suprug kraljice Viktorije). Aleksandra je na vjenčanju nosila lentu i zvijezdu Reda sv. Andrije (najviše rusko carsko odlikovanje).
Nikola je na vjenčanje došao u husarskoj uniformi s odlikovanjima. Vjenčanju su prisustvovala dva kralja stranih zemalja – danski i grčki – kao i princ od Walesa (budući britanski kralj Edward VII). Novovjenčani carski par nije imao medeni mjesec, zbog korote koja je još uvijek trajala (Nikolin otac umro je samo nekoliko tjedana ranije).
1983. godine dogodila se velika krađa zlata u londonskoj zračnoj luci Heathrow. Iz skladišta zaštitarske tvrtke Brink’s-MAT ukradeno je oko 3.000 kilograma zlata, dragulja i gotovine, ukupne tadašnje vrijednosti od 26.000.000 britanskih funti. S obzirom da je u međuvremenu cijena zlata uvelike narasla, danas bi vrijednost toga zlata premašivala 90.000.000 eura. U razdoblju kad je cijena zlata bila na povijesnom vrhuncu (tijekom 2011. i 2012. godine) spomenuto bi zlato bilo vrijedno i više od 130.000.000 eura.
Krađu su izvela šestorica pljačkaša, navodno u nadi da će ukrasti 3.000.000 funti u gotovini. Međutim, naišli su na spomenutu golemu količinu zlata u polugama. Time je njihov plijen višestruko nadmašio očekivanja. Ukradeno zlato samo je manjim dijelom pronađeno, a pretpostavlja se da je veći dio pretopljen i prodan.
1810. rođen je William George Armstrong, britanski proizvođač oružja koji je dobio titulu „barun Armstrong“ (engl. Baron Armstrong), pa je oslovljavan i kao „lord Armstrong“ (to je jedan od načina oslovljavanja baruna i ostalih aristokrata u Velikoj Britaniji). Armstrong je bio prvi inženjer u britanskoj povijesti koji je postao lord. Izumio je hidraulični akumulator, koji je omogućio dizanje i pomicanje velikih tereta (kranovi, ustave, mostovi). Primjerice, njegova je hidraulička tehnologija primijenjena na slavnom Tower Bridgeu u Londonu. S vremenom se Armstrong počeo baviti proizvodnjom oružja. Njegova kompanija proizvodila je topove za britansku vojsku, a zatim čak i bojne brodove – teška i oklopna plovila s velikim topovima. Proizvodili su čak i ratne brodove za austrougarsku mornaricu, s glavnom ratnom lukom u Puli. Lord Armstrong sagradio je u rodnom kraju veliku rezidenciju zvanu Cragside, koja je postala prva kuća na svijetu s električnom rasvjetom. U svom je domu lord Armstrong ugostio čak i perzijskog šaha, sijamskog kralja i princa od Walesa. Kupio je i srednjovjekovni dvorac Bamburgh (Bamburgh Castle) na engleskoj obali, a zatim ga je restaurirao. Lord Armstrong doživio je čak 91. godinu života, a preminuo je u spomenutom Cragsideu na sjeveru Engleske 1900. godine.
1865. godine prvi je put izdan roman Alisa u zemlji čudesa (engl. Alice’s Adventures in Wonderland), koji se u današnje vrijeme nalazi na popisima mnogih školskih lektira diljem svijeta. Autor romana bio je Charles Lutwidge Dodgson, koji je pisao pod pseudonimom Lewis Carroll. Obrazovao se na poznatom Oxfordskom sveučilištu i postao je matematičarem. Na oxfordskom koledžu Christ Church postao je predavačem matematike, a tu je funkciju zatim obavljao tijekom 26 godina.
Svoj pseudonim Lewis Carroll izabrao je prevođenjem svojih dvaju osobnih imena Charles Lutwidge u latinski kao Carolus Ludovicus, a zatim njihovom ponovnom anglizacijom. Roman Alisa u zemlji čudesa napisao je u prvoj polovini 1860-ih godina, na temelju priče koju je ispripovijedao djevojčici Alice Liddell, kćeri prijatelja s Oxforda. Roman je postigao golem uspjeh i lansirao je Dodgsona u sferu slavnih osoba u tadašnjoj Engleskoj. Od tada je u javnosti bio poznatiji pod svojim spomenutim pseudonimom Lewis Carroll, što se održalo do danas. Kasnije je napisao i nastavak romana, s novim avanturama glavnog lika, djevojčice Alise (Alice).
Dodgson je preminuo 1898. godine u kući svoje sestre u Guildfordu, u dobi od 65 godina.
Nakon što je stigao u spaljenu Moskvu, Napoleon je naredio veliko povlačenje. Ogroman problem bio je nedostatak hrane za ljude i konje. Slijedila je glad i sve češće dezerterstvo te nekoliko manjih izgubljenih bitaka (Smolensk, Borodin). Krajem studenoga 1812. vojska je stigla do rijeke Berezine u današnjoj Bjelorusiji. Borbe koje su se vodile na toj rijeci između Napoleonove vojske i trupa ruskog cara Aleksandra I. nazivaju se Bitka na Berezini. Bila je to posljednja bitka tijekom povlačenja iz Rusije.
Dana 26. studenog razina vode u rijeci je bila visoka i nije se mogla prijeći. Močvarna područja uz rijeku su se zaledila. Rano ujutro Napoleon je izdao zapovijed da dio vojske prepliva hladnu rijeku. Vojnici su izradili splavi na koje je stalo po 10 osoba. Za to vrijeme dio vojske je napao ruske položaje, a dio je pokušavao od dijelova uništenih kuća sagraditi dva mosta, jedan za pješaštvo i jedan za topništvo i konjicu. Graditelji mosta morali su ulaziti u hladnu vodu i mijenjali su se svakih 15 minuta. Mnogi su se utopili i umrli od posljedica pothlađivanja. Od 400 nizozemskih graditelja preživjelo ih je samo samo osmero. Vojska je počela prelaziti, ali su se mostovi u sljedeća dva dana nekoliko puta srušili i bili obnovljeni. Rusi su na kraju uspjeli potući francusku vojsku i zadati poraz koji će označiti prekretnicu napoeleonskih ratova.
Od 70.000 Francuza na kraju je samo 40.000 prešlo rijeku. Vijest o katastrofi na obalama Berezine ubrzo su se proširile Europom, a Francuzi su pokušali izvesti puč. Stoga je Napoleon početkom prosinca prepustio vojsku maršalu Muratu i krenuo u Pariz kako bi zadržao vlast. Inače, ovaj francuski pohod na Rusiju u toj se zemlji naziva Domovinski rat.
Legendarni film redatelja Michaela Curtisa – Casablanca premijerno je prikazan u Hollywood Theatreu u New Yorku 26. studenog 1942., kako bi se poklopio sa savezničkom invazijom Sjeverne Afrike i zauzimanjem Casablance, dok je široka distribucija počela 23. siječnja 1943., kako bi se iskoristila Konferencija u Casablanci, sastanak na vrhu između Churchilla i Roosevelta u tom gradu.
U filmu su glavne uloge tumačili Humphrey Bogart, Ingrid Bergman i Paul Henreid, a radnja je smještena u marokanski grad Casablancu, pod kontrolom višijevske Francuske, u prvim godinama Drugog svjetskog rata. Glavni motiv filma je sukob glavnih junaka između ljubavi i vrline.
Film je nakon prvotnog prikazivanja polučio osrednji uspjeh, ponajviše zato što je bio požuren kako bi se iskoristila popraćenost spomenute savezničke invazije nekoliko tjedana ranije.Ipak, unatoč mijenjanju scenarista koji su mahnito adaptirali nerealizirani kazališni komad i jedva držali korak s produkcijom, i Bogartovu prvom iskustvu u romantičnoj glavnoj ulozi, Casablanca je osvojila tri nagrade Oscar, uključujući i onu za najbolji film. Likovi, dijalozi i glazba iz filma postali su legendarni, a Casablanca je s vremenom postajala sve popularnija tako da se konstantno nalazi pri vrhu izbora najboljih filmova svih vremena.
Samo snimanje filma započeo je 25. svibnja 1942., a zavšeno je 3. kolovoza iste godine. Produkcija je ukupno koštala 1,039.000 dolara (75 tisuća više nego što je proračunom bilo predviđeno), ne izrazito, ali iznad tadašnjeg prosjeka. Cijeli film snimljen je u studiju, osim sekvence koja prikazuje dolazak bojnika Strassera koja je snimljena u Zračnoj luci Van Nuys.
1928. godine umro je znameniti njemački admiral Reinhard Scheer. Poznat je po tome što je bio zapovjednik moćne njemačke Hochseeflotte (ratne flote na otvorenim morima), upravo u vrijeme poznate Bitke kod Jutlanda – jedne od najvećih pomorskih bitaka u povijesti. Ta je bitka bila daleko najveći pomorski okršaj u Prvom svjetskom ratu.
Admiral Scheer bio je poznat po svojoj strogosti i inzistiranju na disciplini, zbog čega su mu dali nadimak Čovjek sa željeznom maskom. Za vrijeme Prvog svjetskog rata Njemačka carska mornarica sukobila se s daleko najjačom pomorskom silom na svijetu – Britanskom kraljevskom mornaricom. Nijemci su bili vrlo hrabri što su se uopće usudili nastupiti protiv Britanaca, koji su imali mnogo dužu pomorsku tradiciju. Naime, Velika Britanija održavala je dugo godina tzv. two-power standard po kojem je njena ratna mornarica u svakom trenutku morala biti jača nego dvije sljedeće najjače svjetske mornarice zajedno.
Njemačka carska mornarica uspjela se pred Prvi svjetski rat po snazi opasno približiti Britanskoj. U svakom slučaju, tijekom Prvog svjetskog rata britanska i njemačka mornarica bile su dvije najjače pomorske sile na svijetu. Kako su Britanci upotrijebili mornaricu u ratu? Blokirali su Njemačku s mora, odrezavši je od ostatka svijeta.
Kad je admiral Scheer tijekom rata došao na čelo Hochseeflotte (najjače sastavnice njemačke carske mornarice), zadatak mu je bio oslabiti i probiti britansku blokadu. Britanska Grand Fleet bila je prejaka da bi ju se napalo izravno. Scheer je stoga naredio napade na Britance podmornicama i cepelinima, kako bi ih se oslabilo i razdvojilo.
Za pomorski udar na Grand Fleet razvijena je posebna strategija – manji odjel brzih i oklopljenih njemačkih brodova poslužit će kao mamac koji će privući dio britanske flote. Na tako podijeljene Britance njemačka Hochseeflotte mogla je udariti svojim najjačim bojnim brodovima. I doista, do velikog okršaja došlo je u Bitki kod Jutlanda (pokraj Danske). Reinhard Scheer zapovijedao je sa svog admiralskog broda Friedrich der Grosse. Bio je to teški njemački bojni brod klase Kaiser, s topovima od 305 milimetara i čeličnim oklopom debljine čak do 40 centimetara.
Zapovjednik britanske Grand Fleet bio je admiral Sir John Jellicoe, na zapovjednom brodu Iron Duke. Dvije flote su se sukobile u najvećem do tada pomorskom okršaju u povijesti. Nijemci su imali 99 brodova, a Britanci čak 151. S obzirom na taj nesrazmjer snaga, Nijemci su zapravo relativno dobro prošli. U bitki su poginula čak 6.094 Britanca, a samo 2.551 Nijemac. Bitka se danas smatra neodlučenom, premda su se Nijemci pokazali uspješnijima s obzirom na slabiju početnu poziciju. Njemački car htio je admirala Scheera proglasiti nakon bitke za viteza, ali je ovaj to odbio.
Scheeru na grobu mu piše “Ovdje počiva admiral Reinhard Scheer” s datumima rođenja i smrti, te još jednom jedinom riječi – SKAGERRAK (njemački naziv za Bitku kod Jutlanda).
Vjenčanje posljednjeg ruskog cara Nikole II. s Aleksandrom od Hessena održano je 26. studenog 1894. godine. Ona je bila jedna od omiljenih unuka britanske kraljice Viktorije, a rođena je u Darmstadtu u Njemačkoj (otac joj je bio veliki vojvoda od Hessena, a majka kći kraljice Viktorije). Vjenčanje Nikole i Aleksandre održano je u Sankt-Peterburgu, u pravoslavnoj crkvi koja se nalazila u sklopu Zimskog dvorca.
U trenutku vjenčanja Nikola je imao 26 godina, a Aleksandra 22. Nikola je tada već bio ruski car, jer mu je otac umro nekoliko tjedana ranije. Tako je Aleksandra već samim činom vjenčanja postala ruskom caricom, a kasnije su ona i njen suprug okrunjeni na posebnoj krunidbenoj svečanosti (tek u svibnju 1896. godine).
Mladenkina odjeća na vjenčanju bila je veličanstvena. Naime, Aleksandra je nosila dragulje koji su nekoć pripadali ruskoj carici Katarini Velikoj. Imala je i veo koji je dizajnirao njen djed, znameniti princ Albert (rano preminuli suprug kraljice Viktorije). Aleksandra je na vjenčanju nosila lentu i zvijezdu Reda sv. Andrije (najviše rusko carsko odlikovanje).
Nikola je na vjenčanje došao u husarskoj uniformi s odlikovanjima. Vjenčanju su prisustvovala dva kralja stranih zemalja – danski i grčki – kao i princ od Walesa (budući britanski kralj Edward VII). Novovjenčani carski par nije imao medeni mjesec, zbog korote koja je još uvijek trajala (Nikolin otac umro je samo nekoliko tjedana ranije).
1983. godine dogodila se velika krađa zlata u londonskoj zračnoj luci Heathrow. Iz skladišta zaštitarske tvrtke Brink’s-MAT ukradeno je oko 3.000 kilograma zlata, dragulja i gotovine, ukupne tadašnje vrijednosti od 26.000.000 britanskih funti. S obzirom da je u međuvremenu cijena zlata uvelike narasla, danas bi vrijednost toga zlata premašivala 90.000.000 eura. U razdoblju kad je cijena zlata bila na povijesnom vrhuncu (tijekom 2011. i 2012. godine) spomenuto bi zlato bilo vrijedno i više od 130.000.000 eura.
Krađu su izvela šestorica pljačkaša, navodno u nadi da će ukrasti 3.000.000 funti u gotovini. Međutim, naišli su na spomenutu golemu količinu zlata u polugama. Time je njihov plijen višestruko nadmašio očekivanja. Ukradeno zlato samo je manjim dijelom pronađeno, a pretpostavlja se da je veći dio pretopljen i prodan.
1810. rođen je William George Armstrong, britanski proizvođač oružja koji je dobio titulu „barun Armstrong“ (engl. Baron Armstrong), pa je oslovljavan i kao „lord Armstrong“ (to je jedan od načina oslovljavanja baruna i ostalih aristokrata u Velikoj Britaniji). Armstrong je bio prvi inženjer u britanskoj povijesti koji je postao lord. Izumio je hidraulični akumulator, koji je omogućio dizanje i pomicanje velikih tereta (kranovi, ustave, mostovi). Primjerice, njegova je hidraulička tehnologija primijenjena na slavnom Tower Bridgeu u Londonu. S vremenom se Armstrong počeo baviti proizvodnjom oružja. Njegova kompanija proizvodila je topove za britansku vojsku, a zatim čak i bojne brodove – teška i oklopna plovila s velikim topovima. Proizvodili su čak i ratne brodove za austrougarsku mornaricu, s glavnom ratnom lukom u Puli. Lord Armstrong sagradio je u rodnom kraju veliku rezidenciju zvanu Cragside, koja je postala prva kuća na svijetu s električnom rasvjetom. U svom je domu lord Armstrong ugostio čak i perzijskog šaha, sijamskog kralja i princa od Walesa. Kupio je i srednjovjekovni dvorac Bamburgh (Bamburgh Castle) na engleskoj obali, a zatim ga je restaurirao. Lord Armstrong doživio je čak 91. godinu života, a preminuo je u spomenutom Cragsideu na sjeveru Engleske 1900. godine.
1865. godine prvi je put izdan roman Alisa u zemlji čudesa (engl. Alice’s Adventures in Wonderland), koji se u današnje vrijeme nalazi na popisima mnogih školskih lektira diljem svijeta. Autor romana bio je Charles Lutwidge Dodgson, koji je pisao pod pseudonimom Lewis Carroll. Obrazovao se na poznatom Oxfordskom sveučilištu i postao je matematičarem. Na oxfordskom koledžu Christ Church postao je predavačem matematike, a tu je funkciju zatim obavljao tijekom 26 godina.
Svoj pseudonim Lewis Carroll izabrao je prevođenjem svojih dvaju osobnih imena Charles Lutwidge u latinski kao Carolus Ludovicus, a zatim njihovom ponovnom anglizacijom. Roman Alisa u zemlji čudesa napisao je u prvoj polovini 1860-ih godina, na temelju priče koju je ispripovijedao djevojčici Alice Liddell, kćeri prijatelja s Oxforda. Roman je postigao golem uspjeh i lansirao je Dodgsona u sferu slavnih osoba u tadašnjoj Engleskoj. Od tada je u javnosti bio poznatiji pod svojim spomenutim pseudonimom Lewis Carroll, što se održalo do danas. Kasnije je napisao i nastavak romana, s novim avanturama glavnog lika, djevojčice Alise (Alice).
Dodgson je preminuo 1898. godine u kući svoje sestre u Guildfordu, u dobi od 65 godina.
Nakon što je stigao u spaljenu Moskvu, Napoleon je naredio veliko povlačenje. Ogroman problem bio je nedostatak hrane za ljude i konje. Slijedila je glad i sve češće dezerterstvo te nekoliko manjih izgubljenih bitaka (Smolensk, Borodin). Krajem studenoga 1812. vojska je stigla do rijeke Berezine u današnjoj Bjelorusiji. Borbe koje su se vodile na toj rijeci između Napoleonove vojske i trupa ruskog cara Aleksandra I. nazivaju se Bitka na Berezini. Bila je to posljednja bitka tijekom povlačenja iz Rusije.
Dana 26. studenog razina vode u rijeci je bila visoka i nije se mogla prijeći. Močvarna područja uz rijeku su se zaledila. Rano ujutro Napoleon je izdao zapovijed da dio vojske prepliva hladnu rijeku. Vojnici su izradili splavi na koje je stalo po 10 osoba. Za to vrijeme dio vojske je napao ruske položaje, a dio je pokušavao od dijelova uništenih kuća sagraditi dva mosta, jedan za pješaštvo i jedan za topništvo i konjicu. Graditelji mosta morali su ulaziti u hladnu vodu i mijenjali su se svakih 15 minuta. Mnogi su se utopili i umrli od posljedica pothlađivanja. Od 400 nizozemskih graditelja preživjelo ih je samo samo osmero. Vojska je počela prelaziti, ali su se mostovi u sljedeća dva dana nekoliko puta srušili i bili obnovljeni. Rusi su na kraju uspjeli potući francusku vojsku i zadati poraz koji će označiti prekretnicu napoeleonskih ratova.
Od 70.000 Francuza na kraju je samo 40.000 prešlo rijeku. Vijest o katastrofi na obalama Berezine ubrzo su se proširile Europom, a Francuzi su pokušali izvesti puč. Stoga je Napoleon početkom prosinca prepustio vojsku maršalu Muratu i krenuo u Pariz kako bi zadržao vlast. Inače, ovaj francuski pohod na Rusiju u toj se zemlji naziva Domovinski rat.
Legendarni film redatelja Michaela Curtisa – Casablanca premijerno je prikazan u Hollywood Theatreu u New Yorku 26. studenog 1942., kako bi se poklopio sa savezničkom invazijom Sjeverne Afrike i zauzimanjem Casablance, dok je široka distribucija počela 23. siječnja 1943., kako bi se iskoristila Konferencija u Casablanci, sastanak na vrhu između Churchilla i Roosevelta u tom gradu.
U filmu su glavne uloge tumačili Humphrey Bogart, Ingrid Bergman i Paul Henreid, a radnja je smještena u marokanski grad Casablancu, pod kontrolom višijevske Francuske, u prvim godinama Drugog svjetskog rata. Glavni motiv filma je sukob glavnih junaka između ljubavi i vrline.
Film je nakon prvotnog prikazivanja polučio osrednji uspjeh, ponajviše zato što je bio požuren kako bi se iskoristila popraćenost spomenute savezničke invazije nekoliko tjedana ranije.Ipak, unatoč mijenjanju scenarista koji su mahnito adaptirali nerealizirani kazališni komad i jedva držali korak s produkcijom, i Bogartovu prvom iskustvu u romantičnoj glavnoj ulozi, Casablanca je osvojila tri nagrade Oscar, uključujući i onu za najbolji film. Likovi, dijalozi i glazba iz filma postali su legendarni, a Casablanca je s vremenom postajala sve popularnija tako da se konstantno nalazi pri vrhu izbora najboljih filmova svih vremena.
Samo snimanje filma započeo je 25. svibnja 1942., a zavšeno je 3. kolovoza iste godine. Produkcija je ukupno koštala 1,039.000 dolara (75 tisuća više nego što je proračunom bilo predviđeno), ne izrazito, ali iznad tadašnjeg prosjeka. Cijeli film snimljen je u studiju, osim sekvence koja prikazuje dolazak bojnika Strassera koja je snimljena u Zračnoj luci Van Nuys.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
27.11.
1680. godine umro je njemački isusovac i znanstvenik Athanasius Kircher. Bio je jedan od najučenijih ljudi svoga doba, a po nekim je osobinama sličan hrvatskom isusovcu Ruđeru Boškoviću, koji je živio u stoljeću nakon Kirchera. Pater Athanasius Kircher rođen je u srcu Njemačke – u gradiću Geisa, koji je bio pod upravom znamenitog benediktinskog samostana u Fuldi.
Kircher se bavio gotovo nevjerojatnim rasponom tema – geologijom, biologijom, medicinom, zemljopisom, astronomijom, matematikom, kombinatorikom, glazbom lingvistikom itd. zbog čega su ga nazivali i majstorom stotinu vještina. Osobito je zanimljivo da se još u 17. stoljeću bavio dešifriranjem egipatskih hijeroglifa, a proučavao je i kinesku kulturu. Napisao je oko 40 većih djela iz raznih područja znanosti i umjetnosti.
Kircher je umro u Rimu, gradu u kojem je proživio veći dio života. Multidisciplinarnog Kirchera ponekad se uspoređuje i s Leonardom da Vincijem, a danas ga se osobito povezuje i s misterioznim rukopisom MS 408 zvanim Voynichev rukopis. Taj rukopis do danas nitko nije uspio dešifrirati.
Jedno od najneobičnijih potapanja brodova u povijesti, kad su Francuzi sami potopili svoju flotu usidrenu u Toulonu kako ona ne bi pala Nijemcima u ruke, dogodilo se 27. studenog 1942. godine. Naime, tijekom Drugog svjetskog rata Njemačka je okupirala Francusku. Isprva je Francuzima ostavljena tzv. Vichyevska Francuska, kao svojevrsna vazalna država Trećeg Reicha. Međutim, 1942. godine Nijemci su odlučili okupirati cijelu Francusku da bi izbjegli moguće rizike. Admirali Vichyjevske Francuske odlučili su ne dopustiti da njihovi ratni brodovi padnu Nijemcima u ruke, pa su naredili potapanje vlastite flote.
Toulon je odavno bio glavno središte francuske flote na Sredozemlju. I danas u Toulonu bazu ima više od 60 % tonaže francuske ratne mornarice, uključujući jedini francuski nosač zrakoplova Charles de Gaulle, te nuklearne podmornice. I u vrijeme Drugog svjetskog rata Toulon je bio glavna francuska ratna luka na Sredozemlju.
Dok su se njemačke i talijanske snage približavale Toulonu, francuski admirali naredili su potapanje flote. Potopljeno je oko 115 plovila, uključujući najmodernije ratne brodove. Od najvećih brodova potopljena su tri velika bojna broda – Strasbourg, Dunkerque i Provence. Pri tome treba naglasiti da je Strasbourg bio admiralski brod vrhovnog zapovjednika Snaga otvorenog mora – admirala Labordea.
Potopljeno je i sedam krstarica, 15 razarača, 12 podmornica te niz torpednih čamaca.
1940. godine rođen je znameniti Bruce Lee. Rodio se u San Franciscu, u poznatoj četvrti Chinatown. Ta četvrt u San Franciscu predstavlja danas najveću kinesku zajednicu u čitavom svijetu izvan azijskog kontinenta.
Bruce Lee nije u potpunosti bio kineskog podrijetla. Naime, premda mu je otac bio Kinez, majka mu je bila napola Kineskinja, a napola bjelkinja. Kad je mali Bruce bio star samo tri mjeseca, roditelji su mu iz SAD-a otišli u Hong Kong, tako da je u tom gradu proveo djetinjstvo. Bruce Lee bio je zapravo prilično uglednog podrijetla. Naime, otac mu je bio poznati glumac, a majka je pripadala jednoj od najuglednijih obitelji iz Hong Konga.
Zanimljivo je da su Leejevi u Hong Kong s bebom došli upravo 1941. godine, a japanska je carska vojska te iste godine izvršila invaziju na Hong Kong (taj je grad bio pod britanskom upravom, a Velika Britanija i Japan zaratili su u Drugom svjetskom ratu). Tako je mali Bruce Lee još kao malo dijete proveo tri godine i 8 mjeseci pod japanskom okupacijom.
Midas - Nativno Internet oglašavanje
Bruce se vratio u SAD kad mu je bilo 18 godina. Navodno je pri povratku imao samo 100 dolara u džepu. Jedno je vrijeme radio čak i kao konobar u kineskom restoranu. Godine 1961. upisao se na Sveučilište savezne države Washington u Seattleu.
Nakon vrlo uspješne, ali kratke filmske karijere, Lee je iznenada umro 1973. godine, kad su mu bile samo 32 godine. Uzrok smrti dugo je vremena bio kontroverzan, ali pretpostavlja se da je umro od alergijske reakcije na neku kemijsku tvar, vjerojatno iz lijekova.
Početkom 20. stoljeća u Brazilu najteže poslove još su radili tamnoputi stanovnici. Iako je ropstvo ukinuto u Brazilu još 1888. godine, bijelci su držali više položaje, izrabljivali nekadašnje robove i teško ih kažnjavali. Tako je bilo i u mornarici, gdje se fizičko kažnjavanje poput bičevanja zadržalo jer nitko nije cijenio tamnopute mornare. Među njima su bili kažnjivani mladići iz najnižih slojeva društva i služenje na brodu bilo im je kao kazna u popravnom domu. U dobi od 16 godina morali su u službu.
Zbog bičevanja su mornari planirali ustanak i nakon više od dvijet godine pod vodstvom pomorca Joãoa Cândida Felisberta (1880. – 1969.) počeo je ustanak, u povijesti poznat kao Revolta da Chibata (port. chibata – bič). Felisberto je poveo pobunu na četirima velikim ratnim brodovima. Pobuna je krenula s broda Minas Geraeste zahvatila São Paulo, Deodoro i krstaricu Bahiju. Uključili su se i manji brodovi. U medijima su ga Felisberta nazivali Crni admiral (port. Almirante Negro).
Pobunjenici su ispucali nekoliko salvi na grad Rio de Janeiro kako bi pokazali da imaju oružje. Njihov je poslanik Vladi predao zahtjev za ukidanjem bičevanja, poboljšanja brige za mornare te amnestiju za sve pobunjenike. Sljedećeg dana uperili su topove na grad. Vlada je odlučila slomiti ustanak, no pobunjenici su se dobro organizirali te imali dovoljno oružja. Vlada je zaključila da je lakše potopiti ih torpedima. Međutim, izbila je svađa u parlamentu. Naime, zauzeti brodovi bili su novi, za njih su izdvojena velika financijska sredstva te su trebali osigurati bolji položaj Brazila na moru. Stoga su vlasti ipak pristale na zahtjeve pobunjenika
Pobunjenici su stupili na kopno 27. studenog 1910. godine, čime je završila Revolta da Chibata. Zbog straha od novih sukoba 1300 pobunjenika otpušteno je iz službe te je izdano preko 1000 dozvola da se pobunjenici smiju vrati u svoja rodna naselja. Nova pobuna izbila je 9. prosinca. Premda nije imala nikakve veze s prethodnom, državne vlasti iskoristile su priliku kako bi kaznile Felisberta i ostale. Više od 600 pobunjenika iz studenog ubijeno je u jednom danu, a ostali su poslani na prisilni rad na plantaže, daleko na sjever države, gdje je većina umrla od teških uvjeta života. Jedan od rijetkih koji je preživio mučenje bio je João Cândido Felisberto. Nakon dvadesetak godina uključio se u politiku.
Nadvojvoda Sigismund Franz iz dinastije Habsburg, vladar Tirola i znatnog broja habsburških posjeda smještenih na području današnje Savezne Republike Njemačke (tzv. Prednje Austrije), rođen je 27. studenog 1630. godine. Bio je praunuk cara Ferdinanda I. Habsburškog, koji je ujedno bio i hrvatsko-ugarski te češki kralj, kao i unuk nadvojvode Karla Habsburškog (po kome je ime dobio hrvatski grad Karlovac). Ujedno je nadvojvoda Sigismund Franz bio po izravnoj ženskoj liniji potomak francuske kraljice Katrine Medici.
Rodio se u Innsbrucku, tirolskoj prijestolnici, a isprva mu je bila namijenjena Crkvena karijera. Godine 1646. postao je knezom-biskupom Augsburga, a uz to je od 1653. godine bio i biskup Gurka te od 1659. godine knez-biskup Tridenta. Napomenimo, sve te biskupske položaje držao je kao administrator, jer nikada nije bio posvećen za svećenika ili biskupa. Budući da je njegov stariji brat Ferdinand Karl preminuo 1662. godine bez muških nasljednika, nadvojvoda Sigismund Franz kao posljednji muški član dinastičke grane Habsburg-Tirol preuzeo je obiteljske posjede. Zbog toga je dao ostavku na svoje spomenute biskupske položaje te se oženio, kako bi očuvao habsburško-tirolsku lozu. Nažalost, preminuo je već 1665. godine, bez muškog potomstva.
Njegovom je smrću izumrla u muškoj liniji grana Habsburg-Tirol, a njene je posjede naslijedio car Leopold I. Habsburški kao glava cjelokupne obitelji Habsburg. Time Tirol i Prednja Austrija više nisu imali zasebnog vladara, nego su uključeni u masu ostalih posjeda kojima se vladalo iz Beča.
678. godine umro je u Zagrebu isusovački svećenik Juraj Habdelić, znameniti hrvatski pisac i leksikograf. Juraj Habdelić rodio se u plemićkoj obitelji u Starom Čiču na području Turopolja. To se mjesto nalazi jugoistočno od Velike Gorice i u neposrednoj blizini Vukovine, naselja poznatog po proštenjarskoj crkvi pohoda Blažene Djevice Marije. Tijekom Habdelićevog života (1609. do 1678.) u Hrvatskoj su službovali banovi Toma Erdödy (pobjednik nad Osmanlijama kod Siska), Benedikt Thuroczy, Nikola IX. Frankopan, Juraj V. Zrinski, Žigmund Erdödy, Ivan III. Drašković, Nikola VII. Zrinski i Petar Zrinski. Posljednji je postao osobito poznat kao organizator Zrinsko-frankopanske urote, a smaknut je 1671. godine zajedno s Franom Krstom Frankopanom. U trenutku smaknuća Zrinskog i Frankopana bio je Habdelić u ranim 60-im godinama svog života. Zanimljivo je da on tu urotu nije podržavao. Habdelić je pisao religiozna i poučna djela, koja su naglašavala važnost morala. Među njegovim su najpoznatijim djelima Zercalo marijansko, Pervi otca našega Adama greh i Dikcionar – prvi kajkavski rječnik. Habdelić je preminuo sedam godina nakon smaknuća Zrinskog i Frankopana, upravo na današnji dan 1678. godine. U trenutku smrti bio je u 70. godini života.
=>
1680. godine umro je njemački isusovac i znanstvenik Athanasius Kircher. Bio je jedan od najučenijih ljudi svoga doba, a po nekim je osobinama sličan hrvatskom isusovcu Ruđeru Boškoviću, koji je živio u stoljeću nakon Kirchera. Pater Athanasius Kircher rođen je u srcu Njemačke – u gradiću Geisa, koji je bio pod upravom znamenitog benediktinskog samostana u Fuldi.
Kircher se bavio gotovo nevjerojatnim rasponom tema – geologijom, biologijom, medicinom, zemljopisom, astronomijom, matematikom, kombinatorikom, glazbom lingvistikom itd. zbog čega su ga nazivali i majstorom stotinu vještina. Osobito je zanimljivo da se još u 17. stoljeću bavio dešifriranjem egipatskih hijeroglifa, a proučavao je i kinesku kulturu. Napisao je oko 40 većih djela iz raznih područja znanosti i umjetnosti.
Kircher je umro u Rimu, gradu u kojem je proživio veći dio života. Multidisciplinarnog Kirchera ponekad se uspoređuje i s Leonardom da Vincijem, a danas ga se osobito povezuje i s misterioznim rukopisom MS 408 zvanim Voynichev rukopis. Taj rukopis do danas nitko nije uspio dešifrirati.
Jedno od najneobičnijih potapanja brodova u povijesti, kad su Francuzi sami potopili svoju flotu usidrenu u Toulonu kako ona ne bi pala Nijemcima u ruke, dogodilo se 27. studenog 1942. godine. Naime, tijekom Drugog svjetskog rata Njemačka je okupirala Francusku. Isprva je Francuzima ostavljena tzv. Vichyevska Francuska, kao svojevrsna vazalna država Trećeg Reicha. Međutim, 1942. godine Nijemci su odlučili okupirati cijelu Francusku da bi izbjegli moguće rizike. Admirali Vichyjevske Francuske odlučili su ne dopustiti da njihovi ratni brodovi padnu Nijemcima u ruke, pa su naredili potapanje vlastite flote.
Toulon je odavno bio glavno središte francuske flote na Sredozemlju. I danas u Toulonu bazu ima više od 60 % tonaže francuske ratne mornarice, uključujući jedini francuski nosač zrakoplova Charles de Gaulle, te nuklearne podmornice. I u vrijeme Drugog svjetskog rata Toulon je bio glavna francuska ratna luka na Sredozemlju.
Dok su se njemačke i talijanske snage približavale Toulonu, francuski admirali naredili su potapanje flote. Potopljeno je oko 115 plovila, uključujući najmodernije ratne brodove. Od najvećih brodova potopljena su tri velika bojna broda – Strasbourg, Dunkerque i Provence. Pri tome treba naglasiti da je Strasbourg bio admiralski brod vrhovnog zapovjednika Snaga otvorenog mora – admirala Labordea.
Potopljeno je i sedam krstarica, 15 razarača, 12 podmornica te niz torpednih čamaca.
1940. godine rođen je znameniti Bruce Lee. Rodio se u San Franciscu, u poznatoj četvrti Chinatown. Ta četvrt u San Franciscu predstavlja danas najveću kinesku zajednicu u čitavom svijetu izvan azijskog kontinenta.
Bruce Lee nije u potpunosti bio kineskog podrijetla. Naime, premda mu je otac bio Kinez, majka mu je bila napola Kineskinja, a napola bjelkinja. Kad je mali Bruce bio star samo tri mjeseca, roditelji su mu iz SAD-a otišli u Hong Kong, tako da je u tom gradu proveo djetinjstvo. Bruce Lee bio je zapravo prilično uglednog podrijetla. Naime, otac mu je bio poznati glumac, a majka je pripadala jednoj od najuglednijih obitelji iz Hong Konga.
Zanimljivo je da su Leejevi u Hong Kong s bebom došli upravo 1941. godine, a japanska je carska vojska te iste godine izvršila invaziju na Hong Kong (taj je grad bio pod britanskom upravom, a Velika Britanija i Japan zaratili su u Drugom svjetskom ratu). Tako je mali Bruce Lee još kao malo dijete proveo tri godine i 8 mjeseci pod japanskom okupacijom.
Midas - Nativno Internet oglašavanje
Bruce se vratio u SAD kad mu je bilo 18 godina. Navodno je pri povratku imao samo 100 dolara u džepu. Jedno je vrijeme radio čak i kao konobar u kineskom restoranu. Godine 1961. upisao se na Sveučilište savezne države Washington u Seattleu.
Nakon vrlo uspješne, ali kratke filmske karijere, Lee je iznenada umro 1973. godine, kad su mu bile samo 32 godine. Uzrok smrti dugo je vremena bio kontroverzan, ali pretpostavlja se da je umro od alergijske reakcije na neku kemijsku tvar, vjerojatno iz lijekova.
Početkom 20. stoljeća u Brazilu najteže poslove još su radili tamnoputi stanovnici. Iako je ropstvo ukinuto u Brazilu još 1888. godine, bijelci su držali više položaje, izrabljivali nekadašnje robove i teško ih kažnjavali. Tako je bilo i u mornarici, gdje se fizičko kažnjavanje poput bičevanja zadržalo jer nitko nije cijenio tamnopute mornare. Među njima su bili kažnjivani mladići iz najnižih slojeva društva i služenje na brodu bilo im je kao kazna u popravnom domu. U dobi od 16 godina morali su u službu.
Zbog bičevanja su mornari planirali ustanak i nakon više od dvijet godine pod vodstvom pomorca Joãoa Cândida Felisberta (1880. – 1969.) počeo je ustanak, u povijesti poznat kao Revolta da Chibata (port. chibata – bič). Felisberto je poveo pobunu na četirima velikim ratnim brodovima. Pobuna je krenula s broda Minas Geraeste zahvatila São Paulo, Deodoro i krstaricu Bahiju. Uključili su se i manji brodovi. U medijima su ga Felisberta nazivali Crni admiral (port. Almirante Negro).
Pobunjenici su ispucali nekoliko salvi na grad Rio de Janeiro kako bi pokazali da imaju oružje. Njihov je poslanik Vladi predao zahtjev za ukidanjem bičevanja, poboljšanja brige za mornare te amnestiju za sve pobunjenike. Sljedećeg dana uperili su topove na grad. Vlada je odlučila slomiti ustanak, no pobunjenici su se dobro organizirali te imali dovoljno oružja. Vlada je zaključila da je lakše potopiti ih torpedima. Međutim, izbila je svađa u parlamentu. Naime, zauzeti brodovi bili su novi, za njih su izdvojena velika financijska sredstva te su trebali osigurati bolji položaj Brazila na moru. Stoga su vlasti ipak pristale na zahtjeve pobunjenika
Pobunjenici su stupili na kopno 27. studenog 1910. godine, čime je završila Revolta da Chibata. Zbog straha od novih sukoba 1300 pobunjenika otpušteno je iz službe te je izdano preko 1000 dozvola da se pobunjenici smiju vrati u svoja rodna naselja. Nova pobuna izbila je 9. prosinca. Premda nije imala nikakve veze s prethodnom, državne vlasti iskoristile su priliku kako bi kaznile Felisberta i ostale. Više od 600 pobunjenika iz studenog ubijeno je u jednom danu, a ostali su poslani na prisilni rad na plantaže, daleko na sjever države, gdje je većina umrla od teških uvjeta života. Jedan od rijetkih koji je preživio mučenje bio je João Cândido Felisberto. Nakon dvadesetak godina uključio se u politiku.
Nadvojvoda Sigismund Franz iz dinastije Habsburg, vladar Tirola i znatnog broja habsburških posjeda smještenih na području današnje Savezne Republike Njemačke (tzv. Prednje Austrije), rođen je 27. studenog 1630. godine. Bio je praunuk cara Ferdinanda I. Habsburškog, koji je ujedno bio i hrvatsko-ugarski te češki kralj, kao i unuk nadvojvode Karla Habsburškog (po kome je ime dobio hrvatski grad Karlovac). Ujedno je nadvojvoda Sigismund Franz bio po izravnoj ženskoj liniji potomak francuske kraljice Katrine Medici.
Rodio se u Innsbrucku, tirolskoj prijestolnici, a isprva mu je bila namijenjena Crkvena karijera. Godine 1646. postao je knezom-biskupom Augsburga, a uz to je od 1653. godine bio i biskup Gurka te od 1659. godine knez-biskup Tridenta. Napomenimo, sve te biskupske položaje držao je kao administrator, jer nikada nije bio posvećen za svećenika ili biskupa. Budući da je njegov stariji brat Ferdinand Karl preminuo 1662. godine bez muških nasljednika, nadvojvoda Sigismund Franz kao posljednji muški član dinastičke grane Habsburg-Tirol preuzeo je obiteljske posjede. Zbog toga je dao ostavku na svoje spomenute biskupske položaje te se oženio, kako bi očuvao habsburško-tirolsku lozu. Nažalost, preminuo je već 1665. godine, bez muškog potomstva.
Njegovom je smrću izumrla u muškoj liniji grana Habsburg-Tirol, a njene je posjede naslijedio car Leopold I. Habsburški kao glava cjelokupne obitelji Habsburg. Time Tirol i Prednja Austrija više nisu imali zasebnog vladara, nego su uključeni u masu ostalih posjeda kojima se vladalo iz Beča.
678. godine umro je u Zagrebu isusovački svećenik Juraj Habdelić, znameniti hrvatski pisac i leksikograf. Juraj Habdelić rodio se u plemićkoj obitelji u Starom Čiču na području Turopolja. To se mjesto nalazi jugoistočno od Velike Gorice i u neposrednoj blizini Vukovine, naselja poznatog po proštenjarskoj crkvi pohoda Blažene Djevice Marije. Tijekom Habdelićevog života (1609. do 1678.) u Hrvatskoj su službovali banovi Toma Erdödy (pobjednik nad Osmanlijama kod Siska), Benedikt Thuroczy, Nikola IX. Frankopan, Juraj V. Zrinski, Žigmund Erdödy, Ivan III. Drašković, Nikola VII. Zrinski i Petar Zrinski. Posljednji je postao osobito poznat kao organizator Zrinsko-frankopanske urote, a smaknut je 1671. godine zajedno s Franom Krstom Frankopanom. U trenutku smaknuća Zrinskog i Frankopana bio je Habdelić u ranim 60-im godinama svog života. Zanimljivo je da on tu urotu nije podržavao. Habdelić je pisao religiozna i poučna djela, koja su naglašavala važnost morala. Među njegovim su najpoznatijim djelima Zercalo marijansko, Pervi otca našega Adama greh i Dikcionar – prvi kajkavski rječnik. Habdelić je preminuo sedam godina nakon smaknuća Zrinskog i Frankopana, upravo na današnji dan 1678. godine. U trenutku smrti bio je u 70. godini života.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
=>
Čovjek čije ime nesvjesno spominjemo gotovo svakog dana kad govorimo o temperaturi u Celzijevim stupnjevima, Anders Celsius, rođen je 27. studenog 1701. godine u švedskom gradu Uppsali. Taj grad ima za Švedsku dvostruko značenje. Naime, u Uppsali se nalazi najstarije i najcjenjenije švedsko sveučilište (time je Uppsala poput švedskog Oxforda ili Cambridgea). Osim toga, u tom je gradu i sjedište Švedske protestantske crkve (nadbiskup Uppsale poglavar je protestanata u Švedskoj).
Anders Celsius potjecao je iz obitelji znanstvenika. Otac mu je bio profesor astronomije, jedan djed mu je bio matematičar, a drugi djed astronom. Anders se školovao na Sveučilištu u Uppsali, a zatim i sam postao profesor astronomije na tom sveučilištu. Celsius je po struci primarno bio astronom, premda ga se danas pamti najviše po temperaturnoj skali.
Mjerenje temperature također je bilo vezano uz Celsiusovo zanimanje za astronomiju. Naime, zanimalo ga je ključa li voda na svim zemljopisnim širinama i ledi se na istoj temperaturi. Da bi to provjerio, razvio je preciznu temperaturnu skalu, koju smo naslijedili do danas.
Međutim, Celsius je točku ledišta vode označavao sa 100°, a točku ključanja s 0°, dakle suprotno nego što mi danas činimo. Tek godinu dana nakon Celsiusove smrti, drugi Šveđanin – poznati Carl Linné – obrnuo je skalu i stavio 0° za ledište, a 100° za vrelište vode. Inače, isti Carl Linné uveo je sustav latinskih imena za biljke, koji se koristi i danas.
511. umro je Klodvig, prvi kralj koji je zavladao nad većinom Franaka. Prethodni franački vladari bili su sličniji plemenskim poglavicama i vladali su samo na razmjerno malim teritorijima. Klodvig je također isprva vladao samo nad Salijskim Francima, no tijekom života proširio je svoju vlast i na Ripuarske Franke, kao i na mnoga susjedna plemena. Nakon što je porazio Sijagrija, posljednjeg rimskog namjesnika u zapadnoj Europi, njegovo je kraljevstvo s vremenom obuhvatilo veći dio nekadašnjeg prostora rimske Galije. Prvi je franački vladar koji je sjedište imao u Parizu.
Zbog takvog teritorijalnog opsega Klodviga se smatra prethodnikom kasnijih francuskih kraljeva, koji su se jednim dijelom doista oslanjali na njegovu tradiciju. Klodvig je prihvatio kršćanstvo, što je bio epohalan događaj za prostor kojim je vladao. Prihvatio je rimsko kršćanstvo, zasnovano na papinskom vrhovništvu, dok su neka germanska plemena prakticirala arijansko kršćanstvo. Klodviga je krstio znameniti sv. Remigije, biskup grada Reimsa.
Klodviga se smatra pripadnikom Merovinške dinastije, koja je nakon njega vladala nad Franačkom tijekom gotovo tri stoljeća (zamijenila ju je Karolinška dinastija, kojoj je pripadao slavni car Karlo Veliki).
Liječnik i znanstvenik Theodor Escherich, otkrivač poznate bakterije nazvane Escherichia coli, rodio se 27.11.1857. godine. Ta je bakterija sastavni dio zdravog čovjekovog probavnog sustava, dapače, korisna je u probavi. Ipak, neki mutirani oblici Escherichije coli mogu izazvati zdravstvene smetnje kod ljudi, pa je u medijima ta bakterija poznata kao opasna. Osim toga, velika količina Escherichije coli u nekom vodotoku indikator je onečišćenosti te vode izmetom.
Je li Theodoru Escherichu učinjena čast time što je takva zloglasna bakterija nazvana po njemu? Kad ju je otkrio, on ju je nazvao Bacterium coli commune. Međutim, kasnije je otkriveno mnogo novih bakterija, pa rod Bacterium nije bio dovoljan za klasifikaciju. Tako je nakon njegove smrti ta bakterija po njemu nazvana Escherichia coli.
Sličnu čast da se po njima zovu zloglasne bakterije dobili su i drugi znanstvenici. Primjerice, poznata Salmonella zove se po američkom veterinaru Danielu Salmonu. Inače, Theodor Escherich radio je kao pedijatar u nama bliskom Grazu, gdje je organizirao vrlo uspješnu dječju bolnicu. Potkraj života preselio se u Beč, gdje je i umro 1911. godine.
1989. godine došlo do jednog od najtežih bombaških napada u povijesti zrakoplovstva. Naime, postavljena bomba raznijela je avion sa 107 putnika i članova posade dok je letio brzinom od 794 kilometra na sat, na visini od oko 4000 metara. Naknadna istraga je pokazala da je bombu spremljenu u aktovku unio čovjek u poslovnom odijelu i postavio je u blizini avionskog spremnika za gorivo. Kad je u letu bomba eksplodirala, eksplozija se proširila na spremnik goriva, što je doslovno prepolovilo avion. Ostaci aviona u padu ubili su troje ljudi na zemlji.
Za napad je bio odgovoran kolumbijski kartel koji se bavio proizvodnjom droge. Mislili su da će se u avionu nalaziti predsjednički kandidat César Gaviria Trujillo, kojeg su željeli ukloniti. On, međutim, nije poletio avionom i kasnije je postao kolumbijskim predsjednikom.
Mirovni ugovor u francuskom gradiću imena Neuilly-sur-Seine, kojim je riješen status Bugarske nakon njenog poraza u Prvom svjetskom ratu, potpisan je 27. studenog 1919. godine. Naime, Bugarska je u tom ratu pripadala gubitničkoj strani, tj. Centralnim silama. Mirovnim ugovorom Bugarska je morala odstupiti neke teritorije koje je posjedovala prije rata, između ostalog Zapadnu Trakiju. Radilo se o strateški važnom području, koje je davalo Bugarskoj izlaz na Sredozemno more. Zapadnu Trakiju dobila je naknadno Grčka, a dio Istočne Turska, pa te dvije države imaju danas zajedničku granicu na Balkanu. Zapadnu Trakiju i izlaz na Sredozemno more držala je Bugarska od Drugog balkanskog rata, koji je trajao od 1912. do 1913. godine.
Bugarska je izgubila i teritorije na granici s Kraljevinom SHS (Caricin, Bosilegrad), kao i Strumicu (u današnjoj Makedoniji). Rumunjskoj je morala vratiti područje Južne Dobrudže, koje je osvojila u ratu. Mirovnim ugovorom Bugarska je morala smanjiti broj vojnih snaga i predati Antanti cijelu svoju flotu. Također bila je dužna platiti ratnu odštetu Sbiji (Kraljevini SHS), Rumunjskoj i Grčkoj.
Inače, gradić Neuilly-sur-Seine, u kojem je potpisan ugovor između Bugarske i pobjedničkih sila, nalazio se u neposrednoj blizini Pariza, a danas de facto čini jednu od pariških četvrti. S poraženim državama iz Prvog svjetskog rata potpisani su mirovni ugovori upravo u takvim manjim naseljima oko Pariza. Primjerice, s Mađarskom je potpisan ugovor u Trianonu, s Njemačkom u Versaillesu itd.
1668. rođen je Henri François d’Aguesseau, kancelar Francuske iz početnog razdoblja vladavine kralja Luja XV. Kancelarski položaj u Francuskoj u razdoblju tzv. Starog režima (prije Francuske revolucije) davao je obnašatelju vrhovnu moć na području pravosuđa, slično položaju ministra pravosuđa u kasnijim državama.
Kancelar d’Aguesseau rođen je u gradu Limogesu, na području regije Limousin. Već je po obiteljskom nasljeđu dobio visoke funkcije, jer je dobar dio službi u francuskoj upravi u to vrijeme bio nasljedan. U pravnim je pitanjima d’Aguesseau bio izvanredno savjestan, tako da ga je znameniti memoarist vojvoda de Saint-Simon pokudio zbog toga što je previše vremena provodio proučavajući slučajeve donesene pred njega.
Kao kancelar je d’Aguesseau pokušao sastaviti zbirku svih francuskih zakona, no nije to uspio učiniti do smrti. Ipak, uspio je donekle ujednačiti sudske procedure i provođenje zakona u pokrajinama, kao i precizirati jurisdikciju pojedinih sudova. Odigrao je i važnu ulogu u smirivanju vjerskih nemira u Francuskoj.
Preminuo je u Parizu 1751. u visokoj 83. godini. Danas se d’Aguesseauov kip nalazi ispred zgrade francuske Narodne skupštine tj. donjeg doma parlamenta u Parizu (riječ je o palači zvanoj Palais Bourbon).
Nesretni niz događaja, koji će u konačnici oslabiti Rimsko Carstvo, započeo je 27. studenog 176. godine. Naime, vladajući car Marko Aurelije dao je svom sinu Komodu titulu imperatora. Nesreća je bila u tome što je Komod postao službeni nasljednik Marka Aurelija, a to se neće pokazati dobrim izborom. Naime, u prethodnom razdoblju Rimsko je Carstvo prosperiralo zbog neprekinutog niza sposobnih careva. Marko Aurelije bio je prvi car nakon dugo vremena koji je uopće imao biološkog sina koji bi ga nadživio. Njegovi su prethodnici, u nedostatku sinova, imenovali nasljednicima svoje posinke. To se pokazalo dobrim, jer su time birali buduće careve prema sposobnostima, a ne prema rodbinskoj vezi.
Zlatno doba tzv. Pet dobrih careva – Nerve, Trajana, Hadrijana, Antonina Pija i Marka Aurelija – bilo je prema Machiavelliju uspješno upravo zbog načela usvajanja (adopcije) nasljednika. Machiavelli je to generalizirao i smatrao da su svi sinovi postali lošim carevima (osim cara Tita), a svi usvojenici su se pokazali dobrim vladarima.
Sin Marka Aurelija – Komod (lat. Commodus) – poznat nam je iz filmskog hita Gladijator iz 2000. godine, gdje predstavlja glavnog negativca. Povijesni podatci o Komodu doista govore o njegovoj zloglasnosti. Naime, imao je neke megalomanske sklonosti pa se dao prikazivati u liku Herkula. Za razliku od njegovog oca Marka Aurelija koji je bio stoički filozof, Komod je bio vrlo ponosan na svoj fizički izgled. Poznato je da je nastupao u areni gol, što je sablažnjavalo gledatelje. Navodno je tijekom jednog dana u areni ubio čak 100 lavova. Ubio je osobno u areni tri slona, pa i jednu žirafu, premda je smatrana bespomoćnom životinjom.
Prije 165 godina je službeno otvoren telegrafski (brzojavni) ured u Zagrebu, čime je uspostavljena prva telekomunikacijska veza Hrvatske s ostatkom svijeta. Električni telegraf (brzojav) bio je uređaj razvijen u prvoj polovici 19. stoljeća kao prvo daljinsko električno sredstvo komunikacije. Prije toga postojali su samo optički telegrafi, koji su zapravo predstavljali niz međusobno vidljivih osmatračnica na kojima su mehaničkim putem prikazivani signali, a službenici koji su ih ugledali zatim su ih prosljeđivali dalje, i tako sa stanice na stanicu. Električni telegrafi bili su znatno sofisticiraniji uređaji, koji su koristili žicu i prenosili poruke mijenjanjem električnog napona na njoj. Za komunikaciju je usvojen poznati Morseov kod.
Postavljanje telegrafske žice koja je vodila do Zagreba započelo je još na početku 1850. godine. Zagreb je žicom spojen na Zidani Most u današnjoj Sloveniji (tada u Štajerskoj). Telegrafska je žica dovedena sve do Banskih dvora na gornjogradskom Markovu trgu. Banski namjesnik Lentulaj obavijestio je bana Jelačića o funkcioniranju telegrafa (brzojava) riječima “Telegraf je u redu”, koje su Morseovim kodom poslane iz Zagreba u Beč. Ban je iz Beča uzvratio kratkom porukom: “S radostju sam primio vašu viest.”
Za vrijeme vladanja rimskog cara Vespazijana njegov sin i budući nasljednik na carskom prijestolju Tit Flavije bio je zapovjednik rimske vojske u Judeji. Cilj mu je bio ugušiti židovski ustanak pa je započeo opsadu Jeruzalema s četirima legijama, od kojih je jedna bila stacionirana na Maslinskoj gori. Tit Flavije nastojao je oslabiti zalihe hrane branitelja tako što je propuštao židovske hodočasnike u Jeruzalem, no nije im dozvoljavao izlazak. Nakon mnogih neuspjelih pokušaja da prodru u grad, rimski su vojnici konačno uspjeli potajice prodrijeti u tvrđavu Antonija odakle su mogli napasti područje jeruzalemskog Hrama. Tijekom borbi Hram je zapaljen. Taj nesretni događaj Židovi i danas obilježavaju danom žalosti. Na kraju je rimska vojska osvojila cijeli grad, a velik je broj ljudi pobijen i stavljen u ropstvo. Manjina je uspjela pobjeći i skloniti se u tvrđavu Masada koju će Rimljani kasnije također opsjedati.
Čovjek čije ime nesvjesno spominjemo gotovo svakog dana kad govorimo o temperaturi u Celzijevim stupnjevima, Anders Celsius, rođen je 27. studenog 1701. godine u švedskom gradu Uppsali. Taj grad ima za Švedsku dvostruko značenje. Naime, u Uppsali se nalazi najstarije i najcjenjenije švedsko sveučilište (time je Uppsala poput švedskog Oxforda ili Cambridgea). Osim toga, u tom je gradu i sjedište Švedske protestantske crkve (nadbiskup Uppsale poglavar je protestanata u Švedskoj).
Anders Celsius potjecao je iz obitelji znanstvenika. Otac mu je bio profesor astronomije, jedan djed mu je bio matematičar, a drugi djed astronom. Anders se školovao na Sveučilištu u Uppsali, a zatim i sam postao profesor astronomije na tom sveučilištu. Celsius je po struci primarno bio astronom, premda ga se danas pamti najviše po temperaturnoj skali.
Mjerenje temperature također je bilo vezano uz Celsiusovo zanimanje za astronomiju. Naime, zanimalo ga je ključa li voda na svim zemljopisnim širinama i ledi se na istoj temperaturi. Da bi to provjerio, razvio je preciznu temperaturnu skalu, koju smo naslijedili do danas.
Međutim, Celsius je točku ledišta vode označavao sa 100°, a točku ključanja s 0°, dakle suprotno nego što mi danas činimo. Tek godinu dana nakon Celsiusove smrti, drugi Šveđanin – poznati Carl Linné – obrnuo je skalu i stavio 0° za ledište, a 100° za vrelište vode. Inače, isti Carl Linné uveo je sustav latinskih imena za biljke, koji se koristi i danas.
511. umro je Klodvig, prvi kralj koji je zavladao nad većinom Franaka. Prethodni franački vladari bili su sličniji plemenskim poglavicama i vladali su samo na razmjerno malim teritorijima. Klodvig je također isprva vladao samo nad Salijskim Francima, no tijekom života proširio je svoju vlast i na Ripuarske Franke, kao i na mnoga susjedna plemena. Nakon što je porazio Sijagrija, posljednjeg rimskog namjesnika u zapadnoj Europi, njegovo je kraljevstvo s vremenom obuhvatilo veći dio nekadašnjeg prostora rimske Galije. Prvi je franački vladar koji je sjedište imao u Parizu.
Zbog takvog teritorijalnog opsega Klodviga se smatra prethodnikom kasnijih francuskih kraljeva, koji su se jednim dijelom doista oslanjali na njegovu tradiciju. Klodvig je prihvatio kršćanstvo, što je bio epohalan događaj za prostor kojim je vladao. Prihvatio je rimsko kršćanstvo, zasnovano na papinskom vrhovništvu, dok su neka germanska plemena prakticirala arijansko kršćanstvo. Klodviga je krstio znameniti sv. Remigije, biskup grada Reimsa.
Klodviga se smatra pripadnikom Merovinške dinastije, koja je nakon njega vladala nad Franačkom tijekom gotovo tri stoljeća (zamijenila ju je Karolinška dinastija, kojoj je pripadao slavni car Karlo Veliki).
Liječnik i znanstvenik Theodor Escherich, otkrivač poznate bakterije nazvane Escherichia coli, rodio se 27.11.1857. godine. Ta je bakterija sastavni dio zdravog čovjekovog probavnog sustava, dapače, korisna je u probavi. Ipak, neki mutirani oblici Escherichije coli mogu izazvati zdravstvene smetnje kod ljudi, pa je u medijima ta bakterija poznata kao opasna. Osim toga, velika količina Escherichije coli u nekom vodotoku indikator je onečišćenosti te vode izmetom.
Je li Theodoru Escherichu učinjena čast time što je takva zloglasna bakterija nazvana po njemu? Kad ju je otkrio, on ju je nazvao Bacterium coli commune. Međutim, kasnije je otkriveno mnogo novih bakterija, pa rod Bacterium nije bio dovoljan za klasifikaciju. Tako je nakon njegove smrti ta bakterija po njemu nazvana Escherichia coli.
Sličnu čast da se po njima zovu zloglasne bakterije dobili su i drugi znanstvenici. Primjerice, poznata Salmonella zove se po američkom veterinaru Danielu Salmonu. Inače, Theodor Escherich radio je kao pedijatar u nama bliskom Grazu, gdje je organizirao vrlo uspješnu dječju bolnicu. Potkraj života preselio se u Beč, gdje je i umro 1911. godine.
1989. godine došlo do jednog od najtežih bombaških napada u povijesti zrakoplovstva. Naime, postavljena bomba raznijela je avion sa 107 putnika i članova posade dok je letio brzinom od 794 kilometra na sat, na visini od oko 4000 metara. Naknadna istraga je pokazala da je bombu spremljenu u aktovku unio čovjek u poslovnom odijelu i postavio je u blizini avionskog spremnika za gorivo. Kad je u letu bomba eksplodirala, eksplozija se proširila na spremnik goriva, što je doslovno prepolovilo avion. Ostaci aviona u padu ubili su troje ljudi na zemlji.
Za napad je bio odgovoran kolumbijski kartel koji se bavio proizvodnjom droge. Mislili su da će se u avionu nalaziti predsjednički kandidat César Gaviria Trujillo, kojeg su željeli ukloniti. On, međutim, nije poletio avionom i kasnije je postao kolumbijskim predsjednikom.
Mirovni ugovor u francuskom gradiću imena Neuilly-sur-Seine, kojim je riješen status Bugarske nakon njenog poraza u Prvom svjetskom ratu, potpisan je 27. studenog 1919. godine. Naime, Bugarska je u tom ratu pripadala gubitničkoj strani, tj. Centralnim silama. Mirovnim ugovorom Bugarska je morala odstupiti neke teritorije koje je posjedovala prije rata, između ostalog Zapadnu Trakiju. Radilo se o strateški važnom području, koje je davalo Bugarskoj izlaz na Sredozemno more. Zapadnu Trakiju dobila je naknadno Grčka, a dio Istočne Turska, pa te dvije države imaju danas zajedničku granicu na Balkanu. Zapadnu Trakiju i izlaz na Sredozemno more držala je Bugarska od Drugog balkanskog rata, koji je trajao od 1912. do 1913. godine.
Bugarska je izgubila i teritorije na granici s Kraljevinom SHS (Caricin, Bosilegrad), kao i Strumicu (u današnjoj Makedoniji). Rumunjskoj je morala vratiti područje Južne Dobrudže, koje je osvojila u ratu. Mirovnim ugovorom Bugarska je morala smanjiti broj vojnih snaga i predati Antanti cijelu svoju flotu. Također bila je dužna platiti ratnu odštetu Sbiji (Kraljevini SHS), Rumunjskoj i Grčkoj.
Inače, gradić Neuilly-sur-Seine, u kojem je potpisan ugovor između Bugarske i pobjedničkih sila, nalazio se u neposrednoj blizini Pariza, a danas de facto čini jednu od pariških četvrti. S poraženim državama iz Prvog svjetskog rata potpisani su mirovni ugovori upravo u takvim manjim naseljima oko Pariza. Primjerice, s Mađarskom je potpisan ugovor u Trianonu, s Njemačkom u Versaillesu itd.
1668. rođen je Henri François d’Aguesseau, kancelar Francuske iz početnog razdoblja vladavine kralja Luja XV. Kancelarski položaj u Francuskoj u razdoblju tzv. Starog režima (prije Francuske revolucije) davao je obnašatelju vrhovnu moć na području pravosuđa, slično položaju ministra pravosuđa u kasnijim državama.
Kancelar d’Aguesseau rođen je u gradu Limogesu, na području regije Limousin. Već je po obiteljskom nasljeđu dobio visoke funkcije, jer je dobar dio službi u francuskoj upravi u to vrijeme bio nasljedan. U pravnim je pitanjima d’Aguesseau bio izvanredno savjestan, tako da ga je znameniti memoarist vojvoda de Saint-Simon pokudio zbog toga što je previše vremena provodio proučavajući slučajeve donesene pred njega.
Kao kancelar je d’Aguesseau pokušao sastaviti zbirku svih francuskih zakona, no nije to uspio učiniti do smrti. Ipak, uspio je donekle ujednačiti sudske procedure i provođenje zakona u pokrajinama, kao i precizirati jurisdikciju pojedinih sudova. Odigrao je i važnu ulogu u smirivanju vjerskih nemira u Francuskoj.
Preminuo je u Parizu 1751. u visokoj 83. godini. Danas se d’Aguesseauov kip nalazi ispred zgrade francuske Narodne skupštine tj. donjeg doma parlamenta u Parizu (riječ je o palači zvanoj Palais Bourbon).
Nesretni niz događaja, koji će u konačnici oslabiti Rimsko Carstvo, započeo je 27. studenog 176. godine. Naime, vladajući car Marko Aurelije dao je svom sinu Komodu titulu imperatora. Nesreća je bila u tome što je Komod postao službeni nasljednik Marka Aurelija, a to se neće pokazati dobrim izborom. Naime, u prethodnom razdoblju Rimsko je Carstvo prosperiralo zbog neprekinutog niza sposobnih careva. Marko Aurelije bio je prvi car nakon dugo vremena koji je uopće imao biološkog sina koji bi ga nadživio. Njegovi su prethodnici, u nedostatku sinova, imenovali nasljednicima svoje posinke. To se pokazalo dobrim, jer su time birali buduće careve prema sposobnostima, a ne prema rodbinskoj vezi.
Zlatno doba tzv. Pet dobrih careva – Nerve, Trajana, Hadrijana, Antonina Pija i Marka Aurelija – bilo je prema Machiavelliju uspješno upravo zbog načela usvajanja (adopcije) nasljednika. Machiavelli je to generalizirao i smatrao da su svi sinovi postali lošim carevima (osim cara Tita), a svi usvojenici su se pokazali dobrim vladarima.
Sin Marka Aurelija – Komod (lat. Commodus) – poznat nam je iz filmskog hita Gladijator iz 2000. godine, gdje predstavlja glavnog negativca. Povijesni podatci o Komodu doista govore o njegovoj zloglasnosti. Naime, imao je neke megalomanske sklonosti pa se dao prikazivati u liku Herkula. Za razliku od njegovog oca Marka Aurelija koji je bio stoički filozof, Komod je bio vrlo ponosan na svoj fizički izgled. Poznato je da je nastupao u areni gol, što je sablažnjavalo gledatelje. Navodno je tijekom jednog dana u areni ubio čak 100 lavova. Ubio je osobno u areni tri slona, pa i jednu žirafu, premda je smatrana bespomoćnom životinjom.
Prije 165 godina je službeno otvoren telegrafski (brzojavni) ured u Zagrebu, čime je uspostavljena prva telekomunikacijska veza Hrvatske s ostatkom svijeta. Električni telegraf (brzojav) bio je uređaj razvijen u prvoj polovici 19. stoljeća kao prvo daljinsko električno sredstvo komunikacije. Prije toga postojali su samo optički telegrafi, koji su zapravo predstavljali niz međusobno vidljivih osmatračnica na kojima su mehaničkim putem prikazivani signali, a službenici koji su ih ugledali zatim su ih prosljeđivali dalje, i tako sa stanice na stanicu. Električni telegrafi bili su znatno sofisticiraniji uređaji, koji su koristili žicu i prenosili poruke mijenjanjem električnog napona na njoj. Za komunikaciju je usvojen poznati Morseov kod.
Postavljanje telegrafske žice koja je vodila do Zagreba započelo je još na početku 1850. godine. Zagreb je žicom spojen na Zidani Most u današnjoj Sloveniji (tada u Štajerskoj). Telegrafska je žica dovedena sve do Banskih dvora na gornjogradskom Markovu trgu. Banski namjesnik Lentulaj obavijestio je bana Jelačića o funkcioniranju telegrafa (brzojava) riječima “Telegraf je u redu”, koje su Morseovim kodom poslane iz Zagreba u Beč. Ban je iz Beča uzvratio kratkom porukom: “S radostju sam primio vašu viest.”
Za vrijeme vladanja rimskog cara Vespazijana njegov sin i budući nasljednik na carskom prijestolju Tit Flavije bio je zapovjednik rimske vojske u Judeji. Cilj mu je bio ugušiti židovski ustanak pa je započeo opsadu Jeruzalema s četirima legijama, od kojih je jedna bila stacionirana na Maslinskoj gori. Tit Flavije nastojao je oslabiti zalihe hrane branitelja tako što je propuštao židovske hodočasnike u Jeruzalem, no nije im dozvoljavao izlazak. Nakon mnogih neuspjelih pokušaja da prodru u grad, rimski su vojnici konačno uspjeli potajice prodrijeti u tvrđavu Antonija odakle su mogli napasti područje jeruzalemskog Hrama. Tijekom borbi Hram je zapaljen. Taj nesretni događaj Židovi i danas obilježavaju danom žalosti. Na kraju je rimska vojska osvojila cijeli grad, a velik je broj ljudi pobijen i stavljen u ropstvo. Manjina je uspjela pobjeći i skloniti se u tvrđavu Masada koju će Rimljani kasnije također opsjedati.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
28.11.
Teritorij nekadašnje austro-ugarske krunske zemlje Bukovine pridružen je Rumunjskoj 28. studenog 1918. godine. Naime, Austro-Ugarska Monarhija bila je poražena u Prvom svjetskom ratu, pa su njene dijelove uvelike razgrabile okolne države.Bukovina je povijesna pokrajina koja se prostire usjevernom podnožju Karpata i području gornjega toka Dnjestra, Pruta i Sireta. Na početku 16. stoljeća Bukovinu je zauzelo Osmansko Carstvo, a 1775. godine pripala je Habsburškoj Monarhiji. Isprva je bila u sastavu Galicije, a od 1849. je postala krunska zemlja. Bukovina je bila bogati rudarski kraj s velikim strateškim značenjem prijevoja preko Karpat
Bukovina je bila jedna od najmanjih austro-ugarskih krunskih zemalja, površine 10.442 četvornih kilometara i s nešto manje od 800.000 stanovnika. Unutar Austro-Ugarske bila je ustrojena kao vojvodstvo, pri čemu je njen vojvoda bio austrijski car (Franjo Josip I., a zatim njegov nasljednik Karlo Habsburški). Glavni grad Vojvodstva Bukovine bio je Černovci (današnji ukrajinski naziv Černivci, njemački naziv Czernowitz), a u doba Austro-Ugarske bio je veći od Zagreba (1910. godine imao je oko 87.100 stanovnika, a Zagreb oko 79.038).
U etničkom pogledu Bukovina je imala složen sastav. Naime, naseljavali su je Rumunji, Ukrajinci, Židovi, Nijemci i Poljaci te još neke manje etničke skupine, što je rezultat planskog naseljavanja rudara i seljaka iz cijele Monarhije.
Nakon Prvog svjetskog rata Bukovina je u cijelosti pripala Rumunjskoj, međutim kasnije je teritorij Bukovine podijeljen, tako da danas njen sjeverni dio pripada Ukrajini, uključujući i spomenuti glavni grad Černovce. Rumunjskoj danas pripada samo južni dio zemlje.
1960. godine nezavisnost od Francuske dobila je afrička država Mauritanija. Ta se država danas ističe u svijetu po nekim negativnim osobinama. Primjerice, bila je posljednja svjetska država koja je zakonski ukinula ropstvo (tek 1981. godine), a institucija ropstva u Mauritaniji nastavlja postojati i danas, premda naslužbeno. Procjenjuje se da znatan dio stanovništva Mauritanije živi u nekom obliku ropstva. Nadalje, u Mauritaniji velik dio stanovništva živi u siromaštvu, a u pogledu ljudskih prava problem predstavlja široko raširena praksa sakačenja ženskih genitalija, kao i dječji rad.
Mautiranija je površinom razmjerno velika zemlja. Naime, ima površinu veću od milijun četvornih kilometara (1.030.700), po čemu je veća od Pakistana, Turske, Egipta, Nigerije ili Ukrajine. Ipak, budući da veći dio Mauritanije pokriva pustinja Sahara (oko 90 %), ta država ima samo oko 3 i pol milijuna stanovnika.
Glavni grad Mauritanije zove se Nouakchott i u njemu živi gotovo milijun stanovnika (nešto manje od trećine cjelokupnog stanovništva Mauritanije). Među loše običaje koji vladaju u Mauritaniji može se uvrstiti i praksu nasilnog hranjenja djevojčica, s ciljem njihovog debljanja (to neki smatraju poželjnom osobinom za njihovu udaju).
1582. godine potpisan je dokument o vjenčanju slavnog Williama Shakespearea i Anne Hathaway. Cijela priča nije bila nimalo idilična i krije mnoge misterije. Kao prvo, Shakespeareu je bilo svega 18 godina, a mladenka je imala 26. Drugo, ona je već bila trudna, otprilike tri mjeseca. U to vrijeme takva stvar nije bila tretirana kao bezazlena. Naime, smatralo se da muškarac koji je odgovoran za trudnoću mora oženiti djevojku, što je bilo pitanje časti. Vjenčanje Williama Shakespearea i Anne Hathaway obavljeno je u očiglednoj žurbi (ishođena je dozvola za skraćenje redovitog postupka). Neki povjesničari iz toga čak zaključuju da je mladenkina obitelj možda prisilila nevoljkog mladog Shakespearea da se oženi s Anne, no za to nema dokaza.
Prva kći rodila se novopečenom bračnom paru svega 6 mjeseci nakon vjenčanja. Dali su joj ime Susanna. Kasnije su dobili još dvoje djece – sina Hamneta i kći Judith. Neki su teoretičari tijekom vremena povezivali ime Hamnet s poznatom Shakespeareovom dramom Hamlet, no te veze su neprovjerene. U svakom slučaju, dječak je umro sa svega 11 godina.
Dvije kćeri Williama Shakespearea duže su poživjele – Susanna 66 godina, a Judith 77. Danas više nema živih Shakespeareovih potomaka. Posljednja članica obitelji bila je njegova unuka Elizabeth, Susannina kći, koja je umrla još davne 1670. godine.
Slavni irski pokret za nezavisnost – Sinn Féin osnovan je 28. studenog 1905. godine u Dublinu. To ime na keltskom jeziku znači otprilikemi samii simbolički označava želju za autonomijom od Velike Britanije. Idejni začetnik osnivanja Sinn Féina bio je Arthur Griffith – Irac iz Dublina, po zanimanju izvorno novinar.
Griffith je imao ideju da bi Irska u odnosu na Veliku Britaniju trebala doći u sličan položaj kakav je u to doba imala Ugarska u odnosu na Austriju u Austro-Ugarskoj. Riječ bi, dakle, bila o dvojnoj monarhiji. Britanski monarh bio bi i dalje kralj Irske, ali bi ona imala veliku autonomiju – vlastiti parlament, vladu i premijera. Griffith je napisao knjigu Uskrsnuće Ugarske (engl. The Resurrection of Hungary), u kojoj je opisao austro-ugarski model i traženo ustrojstvo Anglo-Irske Monarhije. Već na osnivačkoj skupštini stranke Sinn Féin, Griffith je iznio svoju ugarsku ideju.
Pod vodstvom Sinn Feina i Irskog republikanskog bratstva, na uskrsni je ponedjeljak, 24. travnja 1916. godine u Dublinu bio podignut ustanak koji je nakon šestodnevnog otpora ugušila britanska vojska. Nakon toga su Sinn Feinovi zastupnici iz britanskog Donjeg doma uspostavili irski parlament i proglasili neovisnost. To je dovelo do britansko-irskoga rata (1919.), u kojem su se istaknuli Sinn Fein i Irska republikanska vojska (IRA), koja se 1925. godine izdvojila iz Sinn Feina. Godine 1922. Velika Britanija priznala je neovisnost južne Irske. Nakon izborene novisnosti Sinn Fein doživio je nekoliko rascjepa da bi se 1970-ih definitivno podijelio na Službeni Sinn Fein i Provizorni Sinn Fein, političku organizaciju militantnoga pokreta pod nazivom Provizorna IRA.
1694. godine rođen je knez Leopold od Anhalt-Köthena, poslodavac znamenitog njemačkog glazbenika Johanna Sebastiana Bacha. Leopold je vladao Kneževinom Anhalt-Köthen, nezavisnom državicom površine manje od 1.000 četvornih kilometara. Premda je njegova država bila razmjerno malena, knez Leopold od Anhalt-Köthena po statusu je bio nominalno jednak svim ostalim europskim vladarima, uključivši careve i kraljeve.
Prijestolnica Kneževine Anhalt-Köthen nalazila s u gradu Köthenu, smještenom oko 125 kilometara jugozapadno od Berlina. Knez Leopold već se od mladosti zanimao za glazbu, a osobito je zavolio operu putujući po europskim gradovima koji su posjedovali kazališne dvorane i operne ansamble. Godine 1714. tj. na početku svojih dvadesetih godina života uspio je knez osnovati dvorsku kapelu (glazbeni ansambl) u svojoj prijestolnici Köthenu. Slavnog Johanna Sebastiana Bacha zaposlio je kao vođu tog ansambla 1717. godine. Bach je teško uspio otići od svog prethodnog poslodavca, vojvode od Sachsen-Weimara, koji ga je neko vrijeme dao zatvoriti zbog nepoštivanja procedure davanja otkaza.
Knez Leopold od Anhalt-Köthena i Johann Sebastian Bach ostvarili su dobar međusobni odnos, a knez je bio i kum na krštenju jednog od Bachovih sinova. Na dvoru kneza Leopolda ostao je Bach sve do 1723. godine. Nažalost, knez je preminuo u razmjerno mladoj dobi od 33 godine, već u studenom 1728. godine (Bach je poživio sve do 1750. godine).
1801. godine umro je francuski geolog Déodat Gratet de Dolomieu. On je stekao neprolazan spomen činjenicom da su prema njegovom prezimenu prozvane stijene „dolomiti“. Te stijene od kalcij-magnezij karbonata čine čak oko 10 % svih sedimentnih stijena na Zemljinoj površini. Osobito su poznate talijanske Dolomitske Alpe (Dolomiti) koje sadrže neke od najspektakularnijih stjenovitih planinskih vrhova na svijetu uopće (najviši im je vrh Marmolada).
Déodat Gratet de Dolomieu bio je suvremenik Johanna Wolfganga von Goethea, francuskog kralja Luja XVI. i njegove supruge kraljice Marije Antoanete. Bio je plemićkog podrijetla, a otac mu je čak imao titulu markiza de Dolomieua. Bavio se znanošću, a osobito proučavanjem stijena.
Dolomieu je prvi put objavio svoja istraživanja o dolomitskim stijenama 1791. godine. Dolomieu je uspio preživjeti Francusku revoluciju unatoč tome što je bio plemić (neki njegovi rođaci i prijatelji smaknuti su na giljotini). Kao znanstvenik, Dolomieu je bio sudionik Napoleonove ekspedicije u Egiptu. Umro je na današnji dan u rodnoj Francuskoj, u doba dok je Napoleon bio na vlasti kao prvi konzul.
Margareta Tudor rodila se 28. studenog 1489. u Londonu kao najstarija kći engleskog kralja Henrika VII. i Elizabete od Jorka. U 11. godini njezin učitelj postao je slavni filozof i učenjak Erazmo Roterdamski.
Engleska i Škotska dogovorile su brak za malu Margaretu sa škotskim kraljem Jakovom IV. Njezin je otac u tom braku vidio ujedinjenje Engleske i Škotske. Sa 13 godina poslana je u Škotsku i tad je upoznala supruga, koji je na dvoru odgajao svoju izvanbračnu djecu i ratovao protiv njezinog brata Henrika. U braku je rođeno šestoro djece, od kojih je preživio samo Jakov V. Budući da su Engleska i Škotska bile u stalnom sukobu, Margareta se nalazila u teškom položaju – i brat i suprug od nje su zahtijevali vjernost. U ratu Engleske protiv Francuske i Škotske poginuo je Margaretin suprug. Njezin jednogodišnji sin Jakov V. stupio je na škotsko prijestolje, a ona je postala regentica pod uvjetom da se ne uda. U Škotskoj je zavladao kaos. Izdala je proglas u kojem izjednačuje pljačkanje i silovanje s izdajom. Tima je dobila povjerenje i naklonost podanika.
Zbog drugog braka izgubila regentstvo i skrbništvo, a Margareta je morala pobjeći u Englesku gdje je rodila Margaretu Douglas. Nakon pregovora sa Škotskom vratila se na dvor, ali je njezin drugi suprug, Angus Douglas protjeran u Francusku i poveo njihovu kćer. Nakon što mu je odobren povratak u Škotsku, Angus je opsjeo dvorac u Edinbourghu i zatijevao predaju Jakova V. Margaret je na to naredila paljbu iz topova i poništila brak.
Nakon poništenja braka udala se treći put i uspjela vratiti sina, ali je njezin novi suprug krao novac kako bi uzdržavao ljubavnice i na kraju odveo njezinu kćer. Pokušala je poništiti i taj brak, ali nije uspjela.
Margareta je čitav život pokušavala pomiriti Englesku i Škotsku. Kad je sin Jakov htio objaviti rat protiv Henrika VIII., Margerata se ponudila da bude posrednica, što je u konačnici dovelo do potpisivanja mirovnog ugovora 1534. godine.
Margareta Tudor umrla je 18. listopada 1541. godine. Unuka Margarete Tudor bila je Marija Stuart, koja je bila u sukobu s Margaretinom nećakinjom kraljicom Elizabetom. Preko njezinog praunuka Jakova Engleska i Škotska dospjele su pod jednu krunu.
1966. godine ukinuta je monarhija u Burundiju, afričkoj državi smještenoj između Ruande, Tanzanije i Demokratske Republike Kongo. Posljednji kralj Burundija bio je Ntare V., kojem je u trenutku svrgavanja bilo samo 18 godina. Ntare V. je bio izravni muški potomak kraljevske dinastije koja je prethodno već stoljećima bila vladala Burundijem (pripadnici te dinastije bili su na nominalnom kraljevskom položaju i kad su Burundijem vladale okupacijske kolonijalne sile poput Njemačkog Carstva i Begije).
Tijekom razdoblja postojanja Kraljevstva Burundi, njegova je prijestolnica bila Gitega, a kasnije je prebačena u Bujumburu, današnji glavni grad Burundija. Monarhija je u Burundiju ukinuta u vojnom puču koji je predvodio general Michel Micombero. Nakon puča uspostavljena je republika, a general Micombero postao je njenim prvim predsjednikom (vladao je zatim državom na diktatorski način tijekom desetak godina). Svrgnuti kralj Ntare V. pobjegao je nakon puča u Zapadnu Njemačku, a kasnije se smjestio u Ugandi. U ožujku 1972. godine vratio se u Burundi, no ubrzo je ubijen, u dobi od samo 24 godine.
=>
Teritorij nekadašnje austro-ugarske krunske zemlje Bukovine pridružen je Rumunjskoj 28. studenog 1918. godine. Naime, Austro-Ugarska Monarhija bila je poražena u Prvom svjetskom ratu, pa su njene dijelove uvelike razgrabile okolne države.Bukovina je povijesna pokrajina koja se prostire usjevernom podnožju Karpata i području gornjega toka Dnjestra, Pruta i Sireta. Na početku 16. stoljeća Bukovinu je zauzelo Osmansko Carstvo, a 1775. godine pripala je Habsburškoj Monarhiji. Isprva je bila u sastavu Galicije, a od 1849. je postala krunska zemlja. Bukovina je bila bogati rudarski kraj s velikim strateškim značenjem prijevoja preko Karpat
Bukovina je bila jedna od najmanjih austro-ugarskih krunskih zemalja, površine 10.442 četvornih kilometara i s nešto manje od 800.000 stanovnika. Unutar Austro-Ugarske bila je ustrojena kao vojvodstvo, pri čemu je njen vojvoda bio austrijski car (Franjo Josip I., a zatim njegov nasljednik Karlo Habsburški). Glavni grad Vojvodstva Bukovine bio je Černovci (današnji ukrajinski naziv Černivci, njemački naziv Czernowitz), a u doba Austro-Ugarske bio je veći od Zagreba (1910. godine imao je oko 87.100 stanovnika, a Zagreb oko 79.038).
U etničkom pogledu Bukovina je imala složen sastav. Naime, naseljavali su je Rumunji, Ukrajinci, Židovi, Nijemci i Poljaci te još neke manje etničke skupine, što je rezultat planskog naseljavanja rudara i seljaka iz cijele Monarhije.
Nakon Prvog svjetskog rata Bukovina je u cijelosti pripala Rumunjskoj, međutim kasnije je teritorij Bukovine podijeljen, tako da danas njen sjeverni dio pripada Ukrajini, uključujući i spomenuti glavni grad Černovce. Rumunjskoj danas pripada samo južni dio zemlje.
1960. godine nezavisnost od Francuske dobila je afrička država Mauritanija. Ta se država danas ističe u svijetu po nekim negativnim osobinama. Primjerice, bila je posljednja svjetska država koja je zakonski ukinula ropstvo (tek 1981. godine), a institucija ropstva u Mauritaniji nastavlja postojati i danas, premda naslužbeno. Procjenjuje se da znatan dio stanovništva Mauritanije živi u nekom obliku ropstva. Nadalje, u Mauritaniji velik dio stanovništva živi u siromaštvu, a u pogledu ljudskih prava problem predstavlja široko raširena praksa sakačenja ženskih genitalija, kao i dječji rad.
Mautiranija je površinom razmjerno velika zemlja. Naime, ima površinu veću od milijun četvornih kilometara (1.030.700), po čemu je veća od Pakistana, Turske, Egipta, Nigerije ili Ukrajine. Ipak, budući da veći dio Mauritanije pokriva pustinja Sahara (oko 90 %), ta država ima samo oko 3 i pol milijuna stanovnika.
Glavni grad Mauritanije zove se Nouakchott i u njemu živi gotovo milijun stanovnika (nešto manje od trećine cjelokupnog stanovništva Mauritanije). Među loše običaje koji vladaju u Mauritaniji može se uvrstiti i praksu nasilnog hranjenja djevojčica, s ciljem njihovog debljanja (to neki smatraju poželjnom osobinom za njihovu udaju).
1582. godine potpisan je dokument o vjenčanju slavnog Williama Shakespearea i Anne Hathaway. Cijela priča nije bila nimalo idilična i krije mnoge misterije. Kao prvo, Shakespeareu je bilo svega 18 godina, a mladenka je imala 26. Drugo, ona je već bila trudna, otprilike tri mjeseca. U to vrijeme takva stvar nije bila tretirana kao bezazlena. Naime, smatralo se da muškarac koji je odgovoran za trudnoću mora oženiti djevojku, što je bilo pitanje časti. Vjenčanje Williama Shakespearea i Anne Hathaway obavljeno je u očiglednoj žurbi (ishođena je dozvola za skraćenje redovitog postupka). Neki povjesničari iz toga čak zaključuju da je mladenkina obitelj možda prisilila nevoljkog mladog Shakespearea da se oženi s Anne, no za to nema dokaza.
Prva kći rodila se novopečenom bračnom paru svega 6 mjeseci nakon vjenčanja. Dali su joj ime Susanna. Kasnije su dobili još dvoje djece – sina Hamneta i kći Judith. Neki su teoretičari tijekom vremena povezivali ime Hamnet s poznatom Shakespeareovom dramom Hamlet, no te veze su neprovjerene. U svakom slučaju, dječak je umro sa svega 11 godina.
Dvije kćeri Williama Shakespearea duže su poživjele – Susanna 66 godina, a Judith 77. Danas više nema živih Shakespeareovih potomaka. Posljednja članica obitelji bila je njegova unuka Elizabeth, Susannina kći, koja je umrla još davne 1670. godine.
Slavni irski pokret za nezavisnost – Sinn Féin osnovan je 28. studenog 1905. godine u Dublinu. To ime na keltskom jeziku znači otprilikemi samii simbolički označava želju za autonomijom od Velike Britanije. Idejni začetnik osnivanja Sinn Féina bio je Arthur Griffith – Irac iz Dublina, po zanimanju izvorno novinar.
Griffith je imao ideju da bi Irska u odnosu na Veliku Britaniju trebala doći u sličan položaj kakav je u to doba imala Ugarska u odnosu na Austriju u Austro-Ugarskoj. Riječ bi, dakle, bila o dvojnoj monarhiji. Britanski monarh bio bi i dalje kralj Irske, ali bi ona imala veliku autonomiju – vlastiti parlament, vladu i premijera. Griffith je napisao knjigu Uskrsnuće Ugarske (engl. The Resurrection of Hungary), u kojoj je opisao austro-ugarski model i traženo ustrojstvo Anglo-Irske Monarhije. Već na osnivačkoj skupštini stranke Sinn Féin, Griffith je iznio svoju ugarsku ideju.
Pod vodstvom Sinn Feina i Irskog republikanskog bratstva, na uskrsni je ponedjeljak, 24. travnja 1916. godine u Dublinu bio podignut ustanak koji je nakon šestodnevnog otpora ugušila britanska vojska. Nakon toga su Sinn Feinovi zastupnici iz britanskog Donjeg doma uspostavili irski parlament i proglasili neovisnost. To je dovelo do britansko-irskoga rata (1919.), u kojem su se istaknuli Sinn Fein i Irska republikanska vojska (IRA), koja se 1925. godine izdvojila iz Sinn Feina. Godine 1922. Velika Britanija priznala je neovisnost južne Irske. Nakon izborene novisnosti Sinn Fein doživio je nekoliko rascjepa da bi se 1970-ih definitivno podijelio na Službeni Sinn Fein i Provizorni Sinn Fein, političku organizaciju militantnoga pokreta pod nazivom Provizorna IRA.
1694. godine rođen je knez Leopold od Anhalt-Köthena, poslodavac znamenitog njemačkog glazbenika Johanna Sebastiana Bacha. Leopold je vladao Kneževinom Anhalt-Köthen, nezavisnom državicom površine manje od 1.000 četvornih kilometara. Premda je njegova država bila razmjerno malena, knez Leopold od Anhalt-Köthena po statusu je bio nominalno jednak svim ostalim europskim vladarima, uključivši careve i kraljeve.
Prijestolnica Kneževine Anhalt-Köthen nalazila s u gradu Köthenu, smještenom oko 125 kilometara jugozapadno od Berlina. Knez Leopold već se od mladosti zanimao za glazbu, a osobito je zavolio operu putujući po europskim gradovima koji su posjedovali kazališne dvorane i operne ansamble. Godine 1714. tj. na početku svojih dvadesetih godina života uspio je knez osnovati dvorsku kapelu (glazbeni ansambl) u svojoj prijestolnici Köthenu. Slavnog Johanna Sebastiana Bacha zaposlio je kao vođu tog ansambla 1717. godine. Bach je teško uspio otići od svog prethodnog poslodavca, vojvode od Sachsen-Weimara, koji ga je neko vrijeme dao zatvoriti zbog nepoštivanja procedure davanja otkaza.
Knez Leopold od Anhalt-Köthena i Johann Sebastian Bach ostvarili su dobar međusobni odnos, a knez je bio i kum na krštenju jednog od Bachovih sinova. Na dvoru kneza Leopolda ostao je Bach sve do 1723. godine. Nažalost, knez je preminuo u razmjerno mladoj dobi od 33 godine, već u studenom 1728. godine (Bach je poživio sve do 1750. godine).
1801. godine umro je francuski geolog Déodat Gratet de Dolomieu. On je stekao neprolazan spomen činjenicom da su prema njegovom prezimenu prozvane stijene „dolomiti“. Te stijene od kalcij-magnezij karbonata čine čak oko 10 % svih sedimentnih stijena na Zemljinoj površini. Osobito su poznate talijanske Dolomitske Alpe (Dolomiti) koje sadrže neke od najspektakularnijih stjenovitih planinskih vrhova na svijetu uopće (najviši im je vrh Marmolada).
Déodat Gratet de Dolomieu bio je suvremenik Johanna Wolfganga von Goethea, francuskog kralja Luja XVI. i njegove supruge kraljice Marije Antoanete. Bio je plemićkog podrijetla, a otac mu je čak imao titulu markiza de Dolomieua. Bavio se znanošću, a osobito proučavanjem stijena.
Dolomieu je prvi put objavio svoja istraživanja o dolomitskim stijenama 1791. godine. Dolomieu je uspio preživjeti Francusku revoluciju unatoč tome što je bio plemić (neki njegovi rođaci i prijatelji smaknuti su na giljotini). Kao znanstvenik, Dolomieu je bio sudionik Napoleonove ekspedicije u Egiptu. Umro je na današnji dan u rodnoj Francuskoj, u doba dok je Napoleon bio na vlasti kao prvi konzul.
Margareta Tudor rodila se 28. studenog 1489. u Londonu kao najstarija kći engleskog kralja Henrika VII. i Elizabete od Jorka. U 11. godini njezin učitelj postao je slavni filozof i učenjak Erazmo Roterdamski.
Engleska i Škotska dogovorile su brak za malu Margaretu sa škotskim kraljem Jakovom IV. Njezin je otac u tom braku vidio ujedinjenje Engleske i Škotske. Sa 13 godina poslana je u Škotsku i tad je upoznala supruga, koji je na dvoru odgajao svoju izvanbračnu djecu i ratovao protiv njezinog brata Henrika. U braku je rođeno šestoro djece, od kojih je preživio samo Jakov V. Budući da su Engleska i Škotska bile u stalnom sukobu, Margareta se nalazila u teškom položaju – i brat i suprug od nje su zahtijevali vjernost. U ratu Engleske protiv Francuske i Škotske poginuo je Margaretin suprug. Njezin jednogodišnji sin Jakov V. stupio je na škotsko prijestolje, a ona je postala regentica pod uvjetom da se ne uda. U Škotskoj je zavladao kaos. Izdala je proglas u kojem izjednačuje pljačkanje i silovanje s izdajom. Tima je dobila povjerenje i naklonost podanika.
Zbog drugog braka izgubila regentstvo i skrbništvo, a Margareta je morala pobjeći u Englesku gdje je rodila Margaretu Douglas. Nakon pregovora sa Škotskom vratila se na dvor, ali je njezin drugi suprug, Angus Douglas protjeran u Francusku i poveo njihovu kćer. Nakon što mu je odobren povratak u Škotsku, Angus je opsjeo dvorac u Edinbourghu i zatijevao predaju Jakova V. Margaret je na to naredila paljbu iz topova i poništila brak.
Nakon poništenja braka udala se treći put i uspjela vratiti sina, ali je njezin novi suprug krao novac kako bi uzdržavao ljubavnice i na kraju odveo njezinu kćer. Pokušala je poništiti i taj brak, ali nije uspjela.
Margareta je čitav život pokušavala pomiriti Englesku i Škotsku. Kad je sin Jakov htio objaviti rat protiv Henrika VIII., Margerata se ponudila da bude posrednica, što je u konačnici dovelo do potpisivanja mirovnog ugovora 1534. godine.
Margareta Tudor umrla je 18. listopada 1541. godine. Unuka Margarete Tudor bila je Marija Stuart, koja je bila u sukobu s Margaretinom nećakinjom kraljicom Elizabetom. Preko njezinog praunuka Jakova Engleska i Škotska dospjele su pod jednu krunu.
1966. godine ukinuta je monarhija u Burundiju, afričkoj državi smještenoj između Ruande, Tanzanije i Demokratske Republike Kongo. Posljednji kralj Burundija bio je Ntare V., kojem je u trenutku svrgavanja bilo samo 18 godina. Ntare V. je bio izravni muški potomak kraljevske dinastije koja je prethodno već stoljećima bila vladala Burundijem (pripadnici te dinastije bili su na nominalnom kraljevskom položaju i kad su Burundijem vladale okupacijske kolonijalne sile poput Njemačkog Carstva i Begije).
Tijekom razdoblja postojanja Kraljevstva Burundi, njegova je prijestolnica bila Gitega, a kasnije je prebačena u Bujumburu, današnji glavni grad Burundija. Monarhija je u Burundiju ukinuta u vojnom puču koji je predvodio general Michel Micombero. Nakon puča uspostavljena je republika, a general Micombero postao je njenim prvim predsjednikom (vladao je zatim državom na diktatorski način tijekom desetak godina). Svrgnuti kralj Ntare V. pobjegao je nakon puča u Zapadnu Njemačku, a kasnije se smjestio u Ugandi. U ožujku 1972. godine vratio se u Burundi, no ubrzo je ubijen, u dobi od samo 24 godine.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
=>
Kijev je bio glavni grad istočnoslavenske države Kijevske Rus. Mongoli su osvajali dio po dio Kijevske Rus od 1237. te slali delegaciju u glavni grad traživši predaju, no svaki put su članovi delegacije ubijeni.
Mongoli su počeli opsjedati Kijev 28. studenog 1240. godine. Mongolsku je vojsku poveo Batu Khan dok je Kijev branio vojvoda Dmitro. Mongoli su uspjeli zauzeti Kijev, kojeg je branilo oko 1000 vojnika. Katapultima su gađali zidine dok nisu uspjeli ući u grad 5. prosinca kad se počinju voditi ulične borbe. Vojvodu Dmitra pogodila je strelica. Branitelji Kijeva povukli su se u unutrašnjost dok su Mongoli ostali na rubovima grada. Stanovnici su se sakrili u veliku gradsku crkvu koja se sljedećeg dana srušila, a pod ruševinama je poginuo velik broj građana. Mongoli su zauzeli, opljačkali i potpuno uništili Kijev, što se smatra i krajem postojanja države Kijevske Rusi. Smatra se da je poginulo oko 30.000 stanovnika Kijeva, a preživjeli su vojvoda Dmitro i 2000 ljudi. Mongoli su zatim spalili grad nakon čega je ostalo tek nekoliko građevina.
Nakon Kijeva Mongoli su nastavili pohod prema Poljskoj.
1859. godine umro je Washington Irving, američki spisatelj i diplomat. Rodio se 1783. godine u New Yorku, upravo u vrijeme kad su se Sjedinjene Američke Države uspjele izboriti za samostalnost od Velike Britanije u Ratu za nezavisnost. Irving je svoje osobno ime Washington dobio po slavnom Georgeu Washingtonu, prvom predsjedniku SAD-a. Zanimljivo je da je Irving kao dječak upoznao Georgea Washingtona, a kasnije je napisao njegovu opsežnu biografiju.
Washington Irving osobito je postao poznat po svojim djelima Legenda o Sanjivoj dolini i Rip Van Winkle. Radnja Legende o Sanjivoj dolini događa se u blizini Irvingovog rodnog New Yorka, na lokaciji zvano Sleepy Hollow, a sadrži lik popularnog Bezglavog jahača. Mjesto Sleepy Hollow i danas postoji uz rijeku Hudson, desetak kilometara sjeverno od New Yorka, a Washington Irving pokopan je na tamošnjem groblju. Jedno je vrijeme Irving kao diplomat bio i američki poslanik u Španjolskoj (šef tamošnje diplomatske misije). Preminuo je u dobi od 76 godina u svojoj rezidenciji Sunnyside.
1939. godine umro izumitelj košarke, Kanađanin James Naismith. Košarku je izumio dok je bio učitelj tjelesnog odgoja na YMCA školi u Springfieldu u Sjedinjenim Američkim Državama. U toj su školi imali problem kako pružiti trening sportašima za vrijeme zimskih mjeseci. Naismith je dobio zadatak da izmisli novi sport za koji ne će biti potrebno mnogo prostora i koji ne će biti pregrub. On je zaključio da je najmanje opasna velika mekana lopta i da pravila trebaju zahtijevati njeno stalno dodavanje, jer je u dotadašnjim igrama poput američkog nogometa najviše opasnog fizičkog kontakta bilo pri nošenju lopte ili njenom udaranju. Naposljetku, Naismith je zaključio da je najbolje da je gol iznad glava igrača, jer ga je tako gotovo nemoguće braniti, pa se smanjuje fizički kontakt.
Prva košarkaška utakmica odigrana je 1891., a igra se zatim brzo proširila pomoću udruženja YMCA (Young Men’s Christian Association), za koje je Naismith radio. Predlagali su mu da se sport nazove po njemu Naismith Ball, no on je to iz skromnosti odbio. Kasnije je završio medicinu i postao profesor na sveučilištu. Umro je na današnji dan 1939. godine, doživjevši da njegova košarka postane olimpijskim sportom.
1907. godine otvorio je poduzetnik Louis B. Mayer svoje prvo kino. Mayer je imao ogroman utjecaj na rani razvoj filmske industrije, a poznata kompanija MGM (Metro-Goldwyn-Mayer) u svom imenu sadrži i njegovo prezime. Louis B. Mayer zaslužan je i za postojanje današnje filmske nagrade Oscar, jer je upravo on potaknuo osnivanje filmske akademije koja tu nagradu dodjeljuje.
Zanimljivo je da je Louis B. Mayer rođen zapravo u gradu Minsku u današnjoj Bjelorusiji (tada u sastavu Ruskog Carstva). Potjecao je iz židovske obitelji, a rođeno ime bilo mu je Lazar Meir. U SAD se njegova obitelj preselila još dok je on bio dječak star nekoliko godina.
Mayer se u mladosti bavio poslom sa starim željezom. Posao je išao prilično loše pa je Mayer morao prihvaćati i razne druge dodatne poslove. Uzeo je jedno ruševno kazalište i obnovio ga, te na današnji dan otvorio kino pod nazivom Orpheum. Zanimljivo je da je prve večeri pri otvaranju kina prikazivan navodno vjerski film.
Ljudi koji će voditi Prvi križarski pohod u Svetu Zemlju imenovani su 28. studenog 1095. godine. Dogodilo se to na slavnom koncilu u Clermontu, u srcu Francuske, gdje je i proglašen poziv na Prvi križarski rat.Koncil je održan u doba kadaje Katolička crkva, s papom na čelu, nastojala ostvariti duhovnu i svjetovnu prevlast u kršćanskom svijetu pa je radi toga poticala novi žar vjerske obnove među vjernicima. Urban II. pozvao je na rat za oslobođenje Jeruzalema obećavši onima koji prihvate križ, t.j. krenu u pohod,oprost od svakoga grijeha. Njegov poziv spremno su prihvatili neki zapadnoeuropski vladari i velikaši, a potom i širi društveni slojevi. Od rata protiv islamskog Istoka svi su očekivali koristi: vjerski gorljivi pojedinci – mjesto u raju, velikaši – nove velike posjede, seljaci – oslobođenje od osobne ovisnosti, a svi sudionici plijen od pljačke.
Papa Urban II. imenovao je za vođe pohoda dvojicu ljudi – jednog iz duhovnog i jednog iz ratničkog staleža. Ratnike je predstavljao tada najmoćniji feudalac u Francuskoj – grof Raymond IV.od Toulousea. Duhovni stalež predstavljao je biskup Adhemar od Le Puya, kojeg je papa imenovao svojim legatom. U Katoličkoj Crkvi papinski legati imaju velik ugled, naročito legati a latere, koji imaju status viši i od patrijarha jer predstavljaju samog papu.
Biskup Adhemar doista je za vrijeme križarskog pohoda imao ulogu duhovnog vođe, jer je u slučajevima razmirica među križarima pozivao na jedinstvo i poticao njihov moral. Zalagao se i za disciplinu među kršćanima, koju je bilo teško održavati u takvim uvjetima. Biskup Adhemar, međutim, nije doživio osvajanje Jeruzalema jer je putem umro od bolesti.
Kijev je bio glavni grad istočnoslavenske države Kijevske Rus. Mongoli su osvajali dio po dio Kijevske Rus od 1237. te slali delegaciju u glavni grad traživši predaju, no svaki put su članovi delegacije ubijeni.
Mongoli su počeli opsjedati Kijev 28. studenog 1240. godine. Mongolsku je vojsku poveo Batu Khan dok je Kijev branio vojvoda Dmitro. Mongoli su uspjeli zauzeti Kijev, kojeg je branilo oko 1000 vojnika. Katapultima su gađali zidine dok nisu uspjeli ući u grad 5. prosinca kad se počinju voditi ulične borbe. Vojvodu Dmitra pogodila je strelica. Branitelji Kijeva povukli su se u unutrašnjost dok su Mongoli ostali na rubovima grada. Stanovnici su se sakrili u veliku gradsku crkvu koja se sljedećeg dana srušila, a pod ruševinama je poginuo velik broj građana. Mongoli su zauzeli, opljačkali i potpuno uništili Kijev, što se smatra i krajem postojanja države Kijevske Rusi. Smatra se da je poginulo oko 30.000 stanovnika Kijeva, a preživjeli su vojvoda Dmitro i 2000 ljudi. Mongoli su zatim spalili grad nakon čega je ostalo tek nekoliko građevina.
Nakon Kijeva Mongoli su nastavili pohod prema Poljskoj.
1859. godine umro je Washington Irving, američki spisatelj i diplomat. Rodio se 1783. godine u New Yorku, upravo u vrijeme kad su se Sjedinjene Američke Države uspjele izboriti za samostalnost od Velike Britanije u Ratu za nezavisnost. Irving je svoje osobno ime Washington dobio po slavnom Georgeu Washingtonu, prvom predsjedniku SAD-a. Zanimljivo je da je Irving kao dječak upoznao Georgea Washingtona, a kasnije je napisao njegovu opsežnu biografiju.
Washington Irving osobito je postao poznat po svojim djelima Legenda o Sanjivoj dolini i Rip Van Winkle. Radnja Legende o Sanjivoj dolini događa se u blizini Irvingovog rodnog New Yorka, na lokaciji zvano Sleepy Hollow, a sadrži lik popularnog Bezglavog jahača. Mjesto Sleepy Hollow i danas postoji uz rijeku Hudson, desetak kilometara sjeverno od New Yorka, a Washington Irving pokopan je na tamošnjem groblju. Jedno je vrijeme Irving kao diplomat bio i američki poslanik u Španjolskoj (šef tamošnje diplomatske misije). Preminuo je u dobi od 76 godina u svojoj rezidenciji Sunnyside.
1939. godine umro izumitelj košarke, Kanađanin James Naismith. Košarku je izumio dok je bio učitelj tjelesnog odgoja na YMCA školi u Springfieldu u Sjedinjenim Američkim Državama. U toj su školi imali problem kako pružiti trening sportašima za vrijeme zimskih mjeseci. Naismith je dobio zadatak da izmisli novi sport za koji ne će biti potrebno mnogo prostora i koji ne će biti pregrub. On je zaključio da je najmanje opasna velika mekana lopta i da pravila trebaju zahtijevati njeno stalno dodavanje, jer je u dotadašnjim igrama poput američkog nogometa najviše opasnog fizičkog kontakta bilo pri nošenju lopte ili njenom udaranju. Naposljetku, Naismith je zaključio da je najbolje da je gol iznad glava igrača, jer ga je tako gotovo nemoguće braniti, pa se smanjuje fizički kontakt.
Prva košarkaška utakmica odigrana je 1891., a igra se zatim brzo proširila pomoću udruženja YMCA (Young Men’s Christian Association), za koje je Naismith radio. Predlagali su mu da se sport nazove po njemu Naismith Ball, no on je to iz skromnosti odbio. Kasnije je završio medicinu i postao profesor na sveučilištu. Umro je na današnji dan 1939. godine, doživjevši da njegova košarka postane olimpijskim sportom.
1907. godine otvorio je poduzetnik Louis B. Mayer svoje prvo kino. Mayer je imao ogroman utjecaj na rani razvoj filmske industrije, a poznata kompanija MGM (Metro-Goldwyn-Mayer) u svom imenu sadrži i njegovo prezime. Louis B. Mayer zaslužan je i za postojanje današnje filmske nagrade Oscar, jer je upravo on potaknuo osnivanje filmske akademije koja tu nagradu dodjeljuje.
Zanimljivo je da je Louis B. Mayer rođen zapravo u gradu Minsku u današnjoj Bjelorusiji (tada u sastavu Ruskog Carstva). Potjecao je iz židovske obitelji, a rođeno ime bilo mu je Lazar Meir. U SAD se njegova obitelj preselila još dok je on bio dječak star nekoliko godina.
Mayer se u mladosti bavio poslom sa starim željezom. Posao je išao prilično loše pa je Mayer morao prihvaćati i razne druge dodatne poslove. Uzeo je jedno ruševno kazalište i obnovio ga, te na današnji dan otvorio kino pod nazivom Orpheum. Zanimljivo je da je prve večeri pri otvaranju kina prikazivan navodno vjerski film.
Ljudi koji će voditi Prvi križarski pohod u Svetu Zemlju imenovani su 28. studenog 1095. godine. Dogodilo se to na slavnom koncilu u Clermontu, u srcu Francuske, gdje je i proglašen poziv na Prvi križarski rat.Koncil je održan u doba kadaje Katolička crkva, s papom na čelu, nastojala ostvariti duhovnu i svjetovnu prevlast u kršćanskom svijetu pa je radi toga poticala novi žar vjerske obnove među vjernicima. Urban II. pozvao je na rat za oslobođenje Jeruzalema obećavši onima koji prihvate križ, t.j. krenu u pohod,oprost od svakoga grijeha. Njegov poziv spremno su prihvatili neki zapadnoeuropski vladari i velikaši, a potom i širi društveni slojevi. Od rata protiv islamskog Istoka svi su očekivali koristi: vjerski gorljivi pojedinci – mjesto u raju, velikaši – nove velike posjede, seljaci – oslobođenje od osobne ovisnosti, a svi sudionici plijen od pljačke.
Papa Urban II. imenovao je za vođe pohoda dvojicu ljudi – jednog iz duhovnog i jednog iz ratničkog staleža. Ratnike je predstavljao tada najmoćniji feudalac u Francuskoj – grof Raymond IV.od Toulousea. Duhovni stalež predstavljao je biskup Adhemar od Le Puya, kojeg je papa imenovao svojim legatom. U Katoličkoj Crkvi papinski legati imaju velik ugled, naročito legati a latere, koji imaju status viši i od patrijarha jer predstavljaju samog papu.
Biskup Adhemar doista je za vrijeme križarskog pohoda imao ulogu duhovnog vođe, jer je u slučajevima razmirica među križarima pozivao na jedinstvo i poticao njihov moral. Zalagao se i za disciplinu među kršćanima, koju je bilo teško održavati u takvim uvjetima. Biskup Adhemar, međutim, nije doživio osvajanje Jeruzalema jer je putem umro od bolesti.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
-
- Similar Topics
- Replies
- Views
- Last post
-
- 2 Replies
- 39 Views
-
Last post by Peace
-
- 42 Replies
- 6796 Views
-
Last post by biljka
-
- 12 Replies
- 1549 Views
-
Last post by Peace
