Na današnji dan
Re: Dogodilo se na danasnji dan
Šestog listopada 105. godine prije Krista dogodila se Bitka kod Arauzija, u kojoj su rimske legije doživjele jedan od najtežih poraza u cjelokupnoj povijesti antičkog Rima. Naime, prema izvještajima poginulo je oko 80.000 rimskih vojnika tj. gotovo cjelokupan njihov broj koji je ušao u bitku. Protivnička vojska sastojala se od Cimbra i Teutona, koji su na područje Rimske Republike prethodno prodrli iz sjevernog dijela Europe.
Rimsku vojsku, koja je u to vrijeme još uvijek bila republikanska (Rimsko Carstvo osnovano je tek u sljedećem stoljeću) predvodili su prokonzul Kvint Servilije Cepion i konzul Gnej Malije Maksim. Bitka se dogodila kod grada Arauzija (lat. Arausio), koji se nalazio na mjestu današnjeg francuskog grada Orangea. Riječ je o strateški važnoj lokaciji kod rijeke Rhône, otprilike dvadeset kilometara sjeverno od današnjeg Avignona. Vojske Cimbra i Teutona, koje su bile još znatno mnogobrojnije od Rimljana, u bitki su predvodili njihovi kraljevi Bojoriks (kralj Cimbra) i Teutobod (kralj Teutona).
Nakon poraza osobitu je hrabrost pokazao rimski legat (visoki vojni zapovjednik sličan kasnijim generalima) Marko Aurelije Skaur, kojeg su zarobljenog doveli pred kralja Bojoriksa. Ne stideći se svoje poniženosti legat je upozorio kralja da se povuče prije nego rimske vojske unište njegov narod. Bojoriks ga je zatim dao polako ispeći na vatri, što je hrabri Marko Aurelije Skaur navodno dostojanstveno podnio.
________________________________________________________________________
Dana 6. kolovoza 1928. postao je Čang Kaj-Šek vođa nacionalističke kineske države. Radilo se o području pod kontrolom nacionalističke stranke Kuomintang, koje je obuhvaćalo središnji dio istočne Kine. Kina je, naime, tad bila razjedinjena. Glavni grad Čang Kaj-Šekove države bio je Nanjing (Nanking) – velik grad na rijeci Jangce, zapadno od Šangaja. Tamošnja vlada bila je međunarodno priznata vlada Kine, ali zapravo je velik dio države bio pod upravom lokalnih moćnika, uglavnom vojnih zapovjednika (na engleskom poznati kao warlords). Dio zemlje držali su komunisti pod vodstvom Mao Ce-tunga.
Čang Kaj-Šek vladao je državom kao vojni diktator, ali unatoč brojnim pohodima ponajprije usmjerenim protiv komunista, nije uspio ujediniti Kinu u trenutku kad joj je najviše prijetio japanski imperijalizam. U njegovo su vrijeme Japanci, naime, anektirali Mandžuriju, a zatim još neke dijelove Kine. Podijeljena unutrašnjim sukobima, Kina im nije mogla pružiti učinkovit otpor. Naposljetku ga je zarobio vlastiti general Zhang Xueliang i prisilio da surađuje s komunistima u borbi protiv Japanaca.
Tako se Drugi kinesko-japanski rat spojio s Drugim svjetskim ratom na Pacifiku te završio pobjedom Kineza nad Japancima. Kinezi su se zatim međusobno zaratili, pri čemu su Čang Kaj-šekovi pristaše poraženi i prisiljeni potražiti utočište na Tajvanu, dok su komunisti preuzeli vlast nad ostatkom Kine. Takvo se stanje zapravo održalo do danas.
Zanimljivo je da su zapadni mediji nazvali Čang Kaj-Šeka generalisimusom, premda u samoj Kini, po svemu sudeći, nije bilo takvog čina. Za karijeru Čang Kaj-Šeka osobito je važna bila njegova supruga Soong May-ling. Ona je bila vatrena kršćanka i potjecala je iz neobično utjecajne obitelji. Naime, njen otac Charlie Soong bio je Kinez koji se obrazovao u Americi i postao kršćanski misionar. Kasnije se obogatio u bankarskom sektoru i tiskarstvu.
Imao je tri kćeri koje su postale nevjerojatno utjecajne. Jedna se udala za najbogatijeg čovjeka u Kini – bankara H. H. Kunga. Druga je bila supruga kineskog nacionalističkog vođe Sun Jat-Sena (suosnivač Kuomintanga). Najmlađa se udala za Čang Kaj-Šeka – koji je naslijedio spomenutog Sun Jat-Sena (svog šogora).
_____________________________________________________________________
Egipatski predsjednik Anvar el-Sadat bio je trn u oku arapskih ultranacionalista zbog svojih mirotvornih akcija u Palestini. Za svoj trud oko uspostavljanja mira između Arapa i Židova dobio je i Nobelovu nagradu. Organizacija Islamski Jihad isplanirala je zbog svega toga njegovo ubojstvo.
Dana 6. listpada 1981. godine Sadat je prisustvovao vojnoj paradi u Kairu. Ona je trebala biti sigurna jer vojnici nisu imali pravu municiju. Ipak, jedna se grupa vojnika predvođena poručnikom Islamboulijem naoružala i pripremila za akciju. Kad je njihov kamion došao ispred Sadatove tribine izašli su van i postrojili se. Poručnik Islambouli pravio se kao da će salutirati Sadatu, no onda je bacio prema njemu tri granate, a njegovi kolege vojnici su zapucali.
Broj žrtava na tribini bio je velik. Ubijeni su osim Sadata još i jedanaestorica drugih, uključujući kubanskog ambasadora, koptskog biskupa i omanskog generala. Još 28 osoba je ranjeno, među njima i egipatski potpredsjednik Mubarak i irski ministar obrane James Tully. Poručnik Islambouli je uhićen, osuđen na smrt i pogubljen. Vlast je u Egiptu preuzeo potpredsjednik Mubarak.
__________________________________________________________________
Dana 6.listopada 1849. godine smaknut je grof Lajos Batthyány, prvi premijer u mađarskoj povijesti. Batthyány je premijerom tj. ministrom-predsjednikom imenovan tijekom Mađarske revolucije 1848. godine, a u njegovoj su vladi bili, između ostalih, Lajos Kossuth (kao ministar financija), Ferenc Deák (kao ministar pravosuđa) i grof István Széchenyi (kao ministar prometa). Mađarska nikada prije u povijesti nije imala premijera i vladu (ranije je imala feudalne institucije i kraljevske službenike).
Lajos Batthyány rođen je 1807. godine u Požunu (Bratislavi). Po majci grof Lajos Batthyány potjecao je iz obitelji Škrlec Lomnički, koja je imala posjede u Hrvatskoj. Batthyány je u mladosti studirao u Zagrebu.
Budući da je Mađarska revolucija ugušena, grof Lajos Batthyány uhićen je i osuđen na smrt. Smaknut je pred streljačkim vodom u Pešti. Istog su dana u Aradu smaknuta trinaestorica generala koji su se borili na mađarskoj strani tijekom navedene revolucije. U trenutku smrti imao je grof Batthyány samo 42 godine.
_________________________________________________________________________
Thor Heyerdahl, znameniti norveški istraživač, avanturist i znanstvenik, rođen je 6. listopada 1914. godine. Do danas je ostao najpoznatiji po svojoj ekspediciji na splavi Kon-Tiki, kojom je iz Južne Amerike doplovio u Polineziju, prevalivši tisuće kilometara na plovilu izgrađenom većinom tradicionalnim metodama. Tom je ekspedicijom Thor Heyerdahl želio pokazati
mogućnost da su stanovnici pretkolumbovske Amerike nekoć naselili polinezijsko područje u Tihom oceanu.
Thor Heyerdahl rođen je u gradu Larviku u Norveškoj, stotinjak kilometara jugozapadno od Osla. Budući istraživač imao je 24 godine u vrijeme kad je počeo Drugi svjetski rat u Europi. Njegova rodna Norveška došla je pod vlast Sila osovine, no Thor Heyerdahl pridružio se snagama koje su se borila za oslobođenje od Nijemaca. U sklopu tih snaga boravio je na krajnjem sjeveru Norveške (pokrajina Finnmark).
Na ekspediciju pomoću splavi Kon-Tiki krenuo je 1947. godine, kad su mu bile 32 godine. Radilo se o velikom pothvatu koji je privukao pažnju medija. Kasnije je organizirao i ekspediciju na otok Rapa Nui (Uskršnji otok).
____________________________________________________________________
Šestog listopada 1995. godine objavljeno je otkriće prvog planeta izvan našeg Sunčevog sustava koji orbitira oko zvijezde slične Suncu. Riječ je o zvijezdi 51 Pegasi, koja je udaljena od nas oko 50,9 svjetlosnih godina. Zviježđe Pegaz, u kojem se nalazi ta zvijezda, nalazi se na sjevernom nebu, dakle vidljivo je i iz Hrvatske. Nalazi se u susjedstvu zviježđa Andromeda, te pokraj zodijačkih zviježđa Vodenjaka i Riba. Najbolje vrijeme za promatranje Pegaza je tijekom listopada, oko 21:00 sati.
Zvijezda 51 Pegazi spektralnog je tipa G5V (Sunce je G2V), dakle to je žuta zvijezda, nešto veća od Sunca. Temperatura površine iznosi joj oko 5.571 K (Sunca je oko 5.778 K). Zvijezda je stara između 6,1 i 8,1 milijardi godina (Sunce je mlađe, s 4,57 milijardi godina).
Pronađeni planet neslužbeno je nazvan Belerofont, prema antičkom grčkom junaku koji je jahao krilatog konja Pegaza. Službeni naziv planeta je 51 Pegasi b. Taj planet ima znatno veću masu od Zemlje i to oko 150 puta, što odgovara otprilike polovini mase Jupitera. Temperatura planeta Belerofona vjerojatno je iznad 1000°C, pa ga se svrstava u tzv. planete tipa vrući Jupiter.
Otkriće je objavljeno u časopisu Nature, a planet su pronašli švicarski znanstvenici Michel Mayor i Didier Queloz radeći na francuskoj zvjezdarnici OHP (franc. Observatoire de Haute Provence).
___________________________________________________________________
Jedan od najpoznatijih arhitekata u povijesti rođen je 6. listopada 1887. u Švicarskoj, u mjestu La Chaux-de-Fonds, svega 5 kilometara od francuske granice. Rođen je pod imenom Charles-Édouard Jeanneret, a tek je s 33 godine života usvojio pseudonim Le Corbusier, prema djedu po majci, koji se prezivao Lecorbésier.
Bio je pripadnik prve generacije tzv. internacionalne škole arhitekata. U svojim je djelima spojio funkcionalizam karakterističan za svoju generaciju s jakim smislom za ekspresionizam. Između ostalog, naglašavao je nužnost zelenih površina oko zgrada te razdvajanje pješačkih od prometnih površina. Uveo je u arhitekturu nove elemente kao što su stupovi (piloti) u prizemlju, horizontalni pojasovi prozora, puna staklena stijena i ravni krov s terasom.
Prvi planski sagrađeni grad u Indiji, Chandigarh, uvelike je građen po njegovim projektima. Bio je jedan od autora zgrade UN-a u New Yorku, a radio je čak i projekte za građevine u SSSR-u. Danas se čak 17 njegovih građevina nalazi na UNESCO-vom Popisu svjetske kulturne baštine. Neke od najpoznatijih Corbusierovih građevina su Villa Savoye u Poissyju, crkva Notre Dame du Haut u Romchampu i Muzej Heidi Weber (na slici).
Osim što je bio arhitekt, Le Corbusier se bavio i urbanizmom, dizajnom i slikarstvom. Od dizajniranog namještaja najpoznatiji su mu sjedeći elementi LC-1, LC-2, LC-3 i LC-4, koji su i danas vrlo popularni, te se proizvode u velikim količina
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
=>
Dana 6. listopada 1848. započeo je u Beču krvavi ustanak, u kojem je linčovanjem ubijen tadašnji ministar rata – grof Theodor Baillet von Latour. Ustanak je izbio u vrijeme kad se carska vojska pripremala na odlazak iz Austrije s ciljem gušenja revolucije u Mađarskoj. U Beču se okupilo mnoštvo studenata, radnika i vojnika, simpatizera mađarske revolucionare, koji su pokušali spriječiti odlazak carske vojske.
Ministar von Latour je ubijen nakon što su ustanici provalili u austrijsko Ministarstvo rata u Beču. Ministrovo su mrtvo tijelo, prema ilustriranim prikazima, objesili na jednu od bečkih uličnih svjetiljki.
Car Ferdinand već je sljedećeg dana nakon početka ustanka – 7. listopada – s dvorom napustio Beč i uputio se željeznicom prema Olomoucu u Moravskoj. Taj je potez učinjen iz sigurnosnih razloga, jer je Beč usred ustanka predstavljao preopasno mjesto za boravak carske obitelji. Trupe hrvatskog bana Josipa Jelačića nalazile su se u to doba samo 60-ak kilometara od Beča, kod grada Mosona u Ugarskoj (nedaleko od današnje austrijsko-mađarsko-slovačke tromeđe).
Carske su trupe, predvođene Jelačićem i ostalim generalima, uspješno ugušile ustanak već krajem listopada iste godine.
_______________________________________________________________________
Dana 6. listopada 1849. godine smaknuto je trinaest generala koji su zapovijedali mađarskom vojskom u revoluciji 1848./1849. godine. Smaknuće je izvršeno kao osveta za izdaju koju su oni prema viđenju austrijskih vlasti izveli kad su ratovali za samostalnost Ugarske od Austrije.
Zanimljivo je da je jedan od trinaestorice, Karoly Knezić, rođen na području današnje Hrvatske, u Velikom Grđevcu kraj Bjelovara. Prema predaji, dok je streljački vod izvršavao smaknuća austrijski su zapovjednici u blizini slavili pobjedu nad Mađarima i kucali se pivskim kriglama. Stoga su se Mađari zarekli da se ne će kucati pivskim kriglama sljedećih 150 godina. To je vrijeme isteklo 1999. godine, no i danas se u Mađarskoj smatra nepristojnim kucanje kriglama i bocama.
___________________________________________________________________
Oružani ustanak protiv Austro-Ugarske Monarhije, u povijesti poznat kao Rakovička buna, poveo je Eugen Kvaternik 8. listopada 1871. godine. Ovaj idealističko-avanturistički pokušaj stvaranja neovisne Hrvatske započeo je u selu Broćancu te se istog dana proširio na Rakovicu i obližnja sela. U proglasu je navedeno da je cilj ustanka oslobođenje hrvatskog naroda “ispod švabsko-mađarskoga gospodstva”.
U Hrvatskoj je tih godina nabujalo nezadovoljstvo zbog sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine i dolazi do okupljanja dijela Stranke prava oko ideje pobune protiv Beča i Budimpešte te banovanja unionista Levina Raucha. Glavni zagovornik te ideje bio je pravnik i političar Eugen Kvaternik koji je na početku računao na pomoć Ruskog i Francuskog Carstva te Kraljevine Sardinije (Pijemonta), a kada se to izjalovilo odlučio se osloniti na domaće snage iz Vojne Krajine. Naime, upravo u to vrijeme počeo je proces njezina razvojačenja i priključenja Hrvatskoj što je dovelo do nezadovoljstva krajišnika koji su se, s pravom, bojali da će izgubiti svoje povlastice. Kvaternik se tu preračunao jer su krajiški seljaci zazirali od Mađara, a ne Austrije. Također tamošnji puk je većinom bio pravoslavne vjere od kojih se većina smatrala Srbima, a Kvaternik je u svojim tekstovima i govorima otvoreno pobijao srpstvo učeći da su svi pravoslavci u našim zemljama izuzev u kneževini Srbiji istočni ili pravoslavni Hrvati i da u hrvatskim zemljama nema Srba.
U želji da ne kompromitira svoju Stranku prava i predsjednika stranke Antu Starčevića u slučaju neuspjeha, Kvaternik je u zadnjoj fazi priprema poduzimao sve na svoju vlastitu odgovornost, ograničavajući broj zavjerenika na uski krug u kojem su bili Ante Rakijaš , Vjekoslav Bach, Petar Vrdoljak, braća Ćuići iz Broćanca i Ante Turkalj. Uvečer 7. X. 1871. sakupili su se svi zavjerenici u selu Ćuić brdo blizu Rakovice i istog dana oformili Privremenu narodnu hrvatsku vladu na čelu s Kvaternikom. Imenovani su i slijedeći ministri: Petar Vrdoljak za unutarnje poslove, Ante Rakijaš za rat i Vjekoslav Bach za financije. Rade Ćuić imenovan je za glavnog zapovjednika ustaničke vojske, a Ante Turkalj imenovan je velikim županom ogulinskim.
Sljedećeg dana Kvaternik je s 200 naoružanih krajišnika i razvijenom hrvatskom zastavom krenuo prema Rakovici, a uz ustanak je odmah pristalo desetak okolnih sela. U tada donesenom proglasu predviđena je jednakost pred zakonom, potpuna općinska samouprava, ukidanje vojničke uprave u Krajini i uvođenje slobodnih županija te da svećenici obiju vjeroispovijedi “imadu narod poučiti u ljubavi i slozi.” Dana 10. listopada ustanici, sada njih već preko 2.000, ulazi u Plaški ne nailazeći otpor, ali ni očekivanu potporu. Istoga dana reagiraju vlasti koje na ustaničko područje šalju ogulinsku regimentu. Na vijest o dolasku vojske većina ustanika se razbježala, a Kvaternik se s oko 400 preostalih ustanika povukao na Ljupča planinu. Ujutro 11. listopada odlučili su se na uzmak u Bosnu, ali putem nailaze na zasjedu carske vojske. Dolazi do pucnjave u kojoj su ubijeni Kvaternik, Bach, Rakijaš, većina pobunjenih krajišnika i jedan od braće Čuić, dok je drugi brat Čuić, Rade, uspio pobjeći, prvo u Bosnu, a zatim u Srbiju. Čim je ustanak likvidiran, vlasti su krenule u akciju hvatanja ostalih ustanika od kojih je većina streljana.
________________________________________________________________________
Dana 6. listopada 1767. godine rođen je Henri Christophe, afroamerički vođa koji se proglasio kraljem Haitija. Potjecao je iz afričke etničke skupine Bambara, koja naseljava zapadni dio Afrike, no njegova ga je majka kao ropkinja rodila u Karipskom području na američkoj strani Atlantskog oceana. Henri Christophe doveden je kao rob na područje današnjeg Haitija, a u mladosti je uspio ishoditi svoje oslobođenje od ropstva.
Postao je vojnikom i časnikom u Haićanskoj revoluciji, a Toussaint Louverture (vođa revolucije) imenovao ga je generalom. Nakon propasti kratkotrajnog Prvog Haićanskog Carstva 1806. godine (kojem je prvi i jedini car bio Jean-Jacques Dessalines), Henri Christophe kao general je zauzeo sjeverni dio Haitija i proglasio ondje svoju državu. U prvo je vrijeme bio predsjednik, no 1811. godine proglasio se kraljem Haitija. Prijestolnicu je imao u gradu Cap-Françaisu, kojeg je prema sebi preimenovao u Cap-Henri (današnji Cap-Haïtien). Izgradio je niz dvoraca i palača u svom kraljevstvu, uključujući palaču Sans-Souci (svojevrsni karipski Versailles).
Henri Christophe kao kralj dodjeljivao je aristokratske titule pa je formirao haićanski plemićki stalež. Dodijelio je ukupno četiri kneževske (prinčevske) titule, osam vojvodskih, 22 grofovske, 37 barunskih te 14 viteških titula. Svom sinu dao je titulu princa prijestolonasljednika tj. kraljevskog princa (franc. prince royal).
__________________________________________________________________
Prva opera čija je partitura sačuvana, Euridika talijanskog glazbenika Jacopa Perija, izvedena je 6. listopada 1600. godine. Libreto za operu sastavio je Ottavio Rinuccini. Peri je napisao i prvu operu općenito i to Dafna 1597. godine, čija je partitura danas izgubljena, također na tekst Rinuccinija. Opera je kao umjetnička forma dominirala sljedećim dugogodišnjim razdobljem pa se spomenuto djelo smatra kao svojevrsni simbolički početak baroknog razdoblja u glazbi.
Premijerna izvedba Perijeve Euridike održana je u znamenitoj firentinskoj palači Pitti, koja je bila u posjedu obitelji Medici (tadašnje vladajuće dinastije u Firenci i ostatku Toskane). U trenutku te izvedbe vladar Toskane bio je veliki vojvoda Ferdinand I. Medici.
Opera Euridika izvedena je povodom proslave vjenčanja Marije Medici (nećakinje spomenutog velikog vojvode Ferdinanda I.) i francuskog kralja Henrika IV. iz dinastije Bourbon. Radilo se o povijesno važnom vjenčanju jer je Marija Medici postala francuskom kraljicom, a kasnije je imala velik utjecaj na politiku u Europi (rodila je i kralja Luja XIII., kojem je bila namjesnica, tj. regentkinja tijekom malodobnosti). Jacopo Peri u premijernoj je izvedbi osobno tumačio lik Orfeja, što govori o njegovom višestrukom talentu.
___________________________________________________________________
Šestog listopada 1683. godine osnovali su njemački doseljenici prvo veće njemačko naselje u Sjevernoj Americi – grad Germantown u Pennsylvaniji. Taj je grad danas srastao s Philadelphijom, najvećim gradom u Pennsylvaniji. Germantown se nalazi samo desetak kilometara od povijesnog središta Philadelphije (gdje je potpisana i slavna Deklaracija nezavisnosti) pa danas funkcionira kao jedna od četvrti tog velegrada
Germantown je osnovalo 13 njemačkih obitelji doseljenih iz grada Krefelda u blizini rijeke Rajne. Doseljenih trinaest obitelj po vjeri su pripadale kvekerima i menonitima. Riječ je o kršćanskim denominacijama koje su u Europi bile proganjane, a utočište su pronašle dobrim dijelom upravo u Sjevernoj Americi, na području današnjeg SAD-a.U suvremeno doba u SAD-u se 6. listopada slavi Njemačko-američki dan (engl. German-American Day) u spomen na osnivanje Germantowna.
Evo prezimena svih 13 obitelji doseljenih u Germantown: Theisen, Bleickers, Kürlis, Strepers, Coenen-Heggers, Arets, Simons, Lenssen, Klinken, Lucken, te tri obitelji s prezimenom op den Graeff.
______________________________________________________________________
Dana 6. listopada 1892. godine umro je Alfred Tennyson, britanski pjesnik koji je u vrijeme kraljice Viktorije postao lordom. Naime, Tennyson je od kraljice dobio titulu baruna Tennysona, a nositelje barunske titule u Velikoj Britaniji tradicionalno se oslovljava kao lordove.
Alfred je u vrijeme spomenute kraljice Viktorije imao položaj tzv. britanskog ovjenčanog pjesnika (engl. Poet Laureate), što je bila službena pozicija u državi (držali su je svojedobno također i John Dryden, William Wordsworth, Cecil Day-Lewis te neki drugi poznati pjesnici). Zanimljivo je da je lord Tennyson na poziciji britanskog ovjenčanog pjesnika bio tijekom vrlo dugog razdoblja od čak 42 godine (od 1850. pa sve do 1892.godine). Jedan je od najcitiranijih britanskih autora u povijesti, pri čemu su neki njegovi stihovi ušli u korpus opće kulture na anglosaksonskom području.
https://povijest.hr/category/nadanasnjidan/
Dana 6. listopada 1848. započeo je u Beču krvavi ustanak, u kojem je linčovanjem ubijen tadašnji ministar rata – grof Theodor Baillet von Latour. Ustanak je izbio u vrijeme kad se carska vojska pripremala na odlazak iz Austrije s ciljem gušenja revolucije u Mađarskoj. U Beču se okupilo mnoštvo studenata, radnika i vojnika, simpatizera mađarske revolucionare, koji su pokušali spriječiti odlazak carske vojske.
Ministar von Latour je ubijen nakon što su ustanici provalili u austrijsko Ministarstvo rata u Beču. Ministrovo su mrtvo tijelo, prema ilustriranim prikazima, objesili na jednu od bečkih uličnih svjetiljki.
Car Ferdinand već je sljedećeg dana nakon početka ustanka – 7. listopada – s dvorom napustio Beč i uputio se željeznicom prema Olomoucu u Moravskoj. Taj je potez učinjen iz sigurnosnih razloga, jer je Beč usred ustanka predstavljao preopasno mjesto za boravak carske obitelji. Trupe hrvatskog bana Josipa Jelačića nalazile su se u to doba samo 60-ak kilometara od Beča, kod grada Mosona u Ugarskoj (nedaleko od današnje austrijsko-mađarsko-slovačke tromeđe).
Carske su trupe, predvođene Jelačićem i ostalim generalima, uspješno ugušile ustanak već krajem listopada iste godine.
_______________________________________________________________________
Dana 6. listopada 1849. godine smaknuto je trinaest generala koji su zapovijedali mađarskom vojskom u revoluciji 1848./1849. godine. Smaknuće je izvršeno kao osveta za izdaju koju su oni prema viđenju austrijskih vlasti izveli kad su ratovali za samostalnost Ugarske od Austrije.
Zanimljivo je da je jedan od trinaestorice, Karoly Knezić, rođen na području današnje Hrvatske, u Velikom Grđevcu kraj Bjelovara. Prema predaji, dok je streljački vod izvršavao smaknuća austrijski su zapovjednici u blizini slavili pobjedu nad Mađarima i kucali se pivskim kriglama. Stoga su se Mađari zarekli da se ne će kucati pivskim kriglama sljedećih 150 godina. To je vrijeme isteklo 1999. godine, no i danas se u Mađarskoj smatra nepristojnim kucanje kriglama i bocama.
___________________________________________________________________
Oružani ustanak protiv Austro-Ugarske Monarhije, u povijesti poznat kao Rakovička buna, poveo je Eugen Kvaternik 8. listopada 1871. godine. Ovaj idealističko-avanturistički pokušaj stvaranja neovisne Hrvatske započeo je u selu Broćancu te se istog dana proširio na Rakovicu i obližnja sela. U proglasu je navedeno da je cilj ustanka oslobođenje hrvatskog naroda “ispod švabsko-mađarskoga gospodstva”.
U Hrvatskoj je tih godina nabujalo nezadovoljstvo zbog sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine i dolazi do okupljanja dijela Stranke prava oko ideje pobune protiv Beča i Budimpešte te banovanja unionista Levina Raucha. Glavni zagovornik te ideje bio je pravnik i političar Eugen Kvaternik koji je na početku računao na pomoć Ruskog i Francuskog Carstva te Kraljevine Sardinije (Pijemonta), a kada se to izjalovilo odlučio se osloniti na domaće snage iz Vojne Krajine. Naime, upravo u to vrijeme počeo je proces njezina razvojačenja i priključenja Hrvatskoj što je dovelo do nezadovoljstva krajišnika koji su se, s pravom, bojali da će izgubiti svoje povlastice. Kvaternik se tu preračunao jer su krajiški seljaci zazirali od Mađara, a ne Austrije. Također tamošnji puk je većinom bio pravoslavne vjere od kojih se većina smatrala Srbima, a Kvaternik je u svojim tekstovima i govorima otvoreno pobijao srpstvo učeći da su svi pravoslavci u našim zemljama izuzev u kneževini Srbiji istočni ili pravoslavni Hrvati i da u hrvatskim zemljama nema Srba.
U želji da ne kompromitira svoju Stranku prava i predsjednika stranke Antu Starčevića u slučaju neuspjeha, Kvaternik je u zadnjoj fazi priprema poduzimao sve na svoju vlastitu odgovornost, ograničavajući broj zavjerenika na uski krug u kojem su bili Ante Rakijaš , Vjekoslav Bach, Petar Vrdoljak, braća Ćuići iz Broćanca i Ante Turkalj. Uvečer 7. X. 1871. sakupili su se svi zavjerenici u selu Ćuić brdo blizu Rakovice i istog dana oformili Privremenu narodnu hrvatsku vladu na čelu s Kvaternikom. Imenovani su i slijedeći ministri: Petar Vrdoljak za unutarnje poslove, Ante Rakijaš za rat i Vjekoslav Bach za financije. Rade Ćuić imenovan je za glavnog zapovjednika ustaničke vojske, a Ante Turkalj imenovan je velikim županom ogulinskim.
Sljedećeg dana Kvaternik je s 200 naoružanih krajišnika i razvijenom hrvatskom zastavom krenuo prema Rakovici, a uz ustanak je odmah pristalo desetak okolnih sela. U tada donesenom proglasu predviđena je jednakost pred zakonom, potpuna općinska samouprava, ukidanje vojničke uprave u Krajini i uvođenje slobodnih županija te da svećenici obiju vjeroispovijedi “imadu narod poučiti u ljubavi i slozi.” Dana 10. listopada ustanici, sada njih već preko 2.000, ulazi u Plaški ne nailazeći otpor, ali ni očekivanu potporu. Istoga dana reagiraju vlasti koje na ustaničko područje šalju ogulinsku regimentu. Na vijest o dolasku vojske većina ustanika se razbježala, a Kvaternik se s oko 400 preostalih ustanika povukao na Ljupča planinu. Ujutro 11. listopada odlučili su se na uzmak u Bosnu, ali putem nailaze na zasjedu carske vojske. Dolazi do pucnjave u kojoj su ubijeni Kvaternik, Bach, Rakijaš, većina pobunjenih krajišnika i jedan od braće Čuić, dok je drugi brat Čuić, Rade, uspio pobjeći, prvo u Bosnu, a zatim u Srbiju. Čim je ustanak likvidiran, vlasti su krenule u akciju hvatanja ostalih ustanika od kojih je većina streljana.
________________________________________________________________________
Dana 6. listopada 1767. godine rođen je Henri Christophe, afroamerički vođa koji se proglasio kraljem Haitija. Potjecao je iz afričke etničke skupine Bambara, koja naseljava zapadni dio Afrike, no njegova ga je majka kao ropkinja rodila u Karipskom području na američkoj strani Atlantskog oceana. Henri Christophe doveden je kao rob na područje današnjeg Haitija, a u mladosti je uspio ishoditi svoje oslobođenje od ropstva.
Postao je vojnikom i časnikom u Haićanskoj revoluciji, a Toussaint Louverture (vođa revolucije) imenovao ga je generalom. Nakon propasti kratkotrajnog Prvog Haićanskog Carstva 1806. godine (kojem je prvi i jedini car bio Jean-Jacques Dessalines), Henri Christophe kao general je zauzeo sjeverni dio Haitija i proglasio ondje svoju državu. U prvo je vrijeme bio predsjednik, no 1811. godine proglasio se kraljem Haitija. Prijestolnicu je imao u gradu Cap-Françaisu, kojeg je prema sebi preimenovao u Cap-Henri (današnji Cap-Haïtien). Izgradio je niz dvoraca i palača u svom kraljevstvu, uključujući palaču Sans-Souci (svojevrsni karipski Versailles).
Henri Christophe kao kralj dodjeljivao je aristokratske titule pa je formirao haićanski plemićki stalež. Dodijelio je ukupno četiri kneževske (prinčevske) titule, osam vojvodskih, 22 grofovske, 37 barunskih te 14 viteških titula. Svom sinu dao je titulu princa prijestolonasljednika tj. kraljevskog princa (franc. prince royal).
__________________________________________________________________
Prva opera čija je partitura sačuvana, Euridika talijanskog glazbenika Jacopa Perija, izvedena je 6. listopada 1600. godine. Libreto za operu sastavio je Ottavio Rinuccini. Peri je napisao i prvu operu općenito i to Dafna 1597. godine, čija je partitura danas izgubljena, također na tekst Rinuccinija. Opera je kao umjetnička forma dominirala sljedećim dugogodišnjim razdobljem pa se spomenuto djelo smatra kao svojevrsni simbolički početak baroknog razdoblja u glazbi.
Premijerna izvedba Perijeve Euridike održana je u znamenitoj firentinskoj palači Pitti, koja je bila u posjedu obitelji Medici (tadašnje vladajuće dinastije u Firenci i ostatku Toskane). U trenutku te izvedbe vladar Toskane bio je veliki vojvoda Ferdinand I. Medici.
Opera Euridika izvedena je povodom proslave vjenčanja Marije Medici (nećakinje spomenutog velikog vojvode Ferdinanda I.) i francuskog kralja Henrika IV. iz dinastije Bourbon. Radilo se o povijesno važnom vjenčanju jer je Marija Medici postala francuskom kraljicom, a kasnije je imala velik utjecaj na politiku u Europi (rodila je i kralja Luja XIII., kojem je bila namjesnica, tj. regentkinja tijekom malodobnosti). Jacopo Peri u premijernoj je izvedbi osobno tumačio lik Orfeja, što govori o njegovom višestrukom talentu.
___________________________________________________________________
Šestog listopada 1683. godine osnovali su njemački doseljenici prvo veće njemačko naselje u Sjevernoj Americi – grad Germantown u Pennsylvaniji. Taj je grad danas srastao s Philadelphijom, najvećim gradom u Pennsylvaniji. Germantown se nalazi samo desetak kilometara od povijesnog središta Philadelphije (gdje je potpisana i slavna Deklaracija nezavisnosti) pa danas funkcionira kao jedna od četvrti tog velegrada
Germantown je osnovalo 13 njemačkih obitelji doseljenih iz grada Krefelda u blizini rijeke Rajne. Doseljenih trinaest obitelj po vjeri su pripadale kvekerima i menonitima. Riječ je o kršćanskim denominacijama koje su u Europi bile proganjane, a utočište su pronašle dobrim dijelom upravo u Sjevernoj Americi, na području današnjeg SAD-a.U suvremeno doba u SAD-u se 6. listopada slavi Njemačko-američki dan (engl. German-American Day) u spomen na osnivanje Germantowna.
Evo prezimena svih 13 obitelji doseljenih u Germantown: Theisen, Bleickers, Kürlis, Strepers, Coenen-Heggers, Arets, Simons, Lenssen, Klinken, Lucken, te tri obitelji s prezimenom op den Graeff.
______________________________________________________________________
Dana 6. listopada 1892. godine umro je Alfred Tennyson, britanski pjesnik koji je u vrijeme kraljice Viktorije postao lordom. Naime, Tennyson je od kraljice dobio titulu baruna Tennysona, a nositelje barunske titule u Velikoj Britaniji tradicionalno se oslovljava kao lordove.
Alfred je u vrijeme spomenute kraljice Viktorije imao položaj tzv. britanskog ovjenčanog pjesnika (engl. Poet Laureate), što je bila službena pozicija u državi (držali su je svojedobno također i John Dryden, William Wordsworth, Cecil Day-Lewis te neki drugi poznati pjesnici). Zanimljivo je da je lord Tennyson na poziciji britanskog ovjenčanog pjesnika bio tijekom vrlo dugog razdoblja od čak 42 godine (od 1850. pa sve do 1892.godine). Jedan je od najcitiranijih britanskih autora u povijesti, pri čemu su neki njegovi stihovi ušli u korpus opće kulture na anglosaksonskom području.
https://povijest.hr/category/nadanasnjidan/
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
Sedmog listopada 1959. godine čovječanstvo je po prvi put dobilo priliku vidjeti kako izgleda tamna strana Mjeseca. Radi se o tome da je Mjesec, zbog približne sinkroniziranosti rotacije, uvijek okrenut prema Zemlji jednom svojom stranom. Točnije, sa Zemlje se može vidjeti otprilike 59 % mjesečeve površine zbog libracije (promjene orijentacije Mjesečeve površine u odnosu na motritelja na Zemlji).
Prve snimke tamne strane Mjeseca snimila je sovjetska sonda Luna 3. Fotografije su izazvale priličnu senzaciju, jer se pokazalo da se ta strana Mjeseca znatno razlikuje od one vidljive sa Zemlje. Naime, tamna strana Mjeseca nema ni približno toliko Mjesečevih mora (tamnih zaravni nastalih izlijevanjem lave). Naprotiv, na udaljenoj strani krateri su gušće raspoređeni.
Mnogo formacija na tom dijelu Mjeseca imenovali su Sovjeti, jednostavno zato što su je prvi proučavali. Npr. jedno od rijetkih mora na toj strani zove se Moskovsko more (lat. Mare Moscoviense).
Do danas nije napravljeno nijedno uspješno slijetanje na tamnu stranu zemljinog prirodnog satelita. Sva su slijetanja i istraživanja izvršena na strani okrenutoj prema Zemlji, većinom zbog lakše izravne telekomunikacije s letjelicama. Inače, na tamnu stranu Mjeseca pala je od ljudskih objekata samo američka letjelica Ranger 4, ali tako da se neplanirano srušila i nije poslala nikakve podatke na Zemlju.
______________________________________________________________
Dana 7. listopada 1776. godine održano je vjenčanje ruskog carevića Pavla s njemačkom princezom Sofijom Marijom Dorotejom od Württemberga. U to vrijeme Ruskim Carstvom vladala je znamenita carica Katarina II. Velika, kojoj je carević Pavao bio sin i nasljednik. Carica Katarina bila oduševljena što će joj princeza Sofija postati snahom, jer su njih dvije imale mnogo zajedničkog. Naime, Katarina II. Velika također je rođenjem bila njemačka princeza, a dijelile su i slično obrazovanje te kulturu.
Carević Pavao i njegova supruga, sada s titulom velike kneginje, obišli su Europu tijekom 1781. i 1782. godine. Putovali su inkognito kao grof i grofica Severni, što im je omogućavalo da izbjegnu službeni protokol. Naime, protokol o primanjima carskih i kraljevskih osoba u stranim zemljama često je zahtijevao ceremonijalne obaveze koje su oduzimale mnogo vremena i zahtijevale znatan napor.
Pavao i njegova supruga inkognito su obišli, između ostaloga, Poljsku, Austriju, Italiju, Francusku, Nizozemsku i Njemačku. U Austriji su se susreli s carem Josipom II., koji je Sofiju opisao kao superiornu svom suprugu.
__________________________________________________________________
Dana 7. listopada 1409. godine rođena je Elizabeta Luksemburška, jedina kći rimsko-njemačkog cara Žigmunda Luksemburškog. Bila je kći careve supruge Barbare Celjske, možebitne „Crne kraljice“ iz narodnih legendi. Grof i knez Fridrik Celjski, osobito poznat po svojoj vezi s Veronikom Desinićkom, bio je Elizabetin ujak (majčin brat).Teoretski je Elizabeta Luksemburška, kao jedino dijete cara Žigmunda, trebala naslijediti veliki skup zemalja. Naime, car Žigmund Luksemburški vladao je Hrvatskom, Ugarskom i Češkom, a bio je također i njemački kralj te car Svetog Rimskog Carstva. Elizabeta, međutim, osobno nije naslijedila mnogo stvarne vlasti nad spomenutim kraljevstvima. Ipak, svojim je potomstvom postala pretkom većine europskih kraljevskih i carskih dinastija (primjerice, posljednji ruski car Nikolaj II. bio je njen izravni potomak u ženskoj liniji).
Elizabeta Luksemburška rođena je u Višegradu 1409. godine, a osobito je zanimljivo da joj je majka Barbara Celjska u tom trenutku imala samo 17 godina. Također je zanimljivo da su Elizabetu udali za austrijskog vojvodu Alberta Habsburškog kad joj je bilo samo 11 godina. Albert je naslijedio većinu zemalja i titula svog tasta Žigmunda Luksemburškog, no umro je ni dvije godine nakon njega. Time je Elizabeta ostala udovicom kad joj je bilo samo 30 godina. U trenutku suprugove smrti bila je trudna, a sina i nasljednika rodila je nekoliko mjeseci kasnije. Elizabeta se zatim tijekom nekoliko godina borila za priznanje vladarskih naslova svome sinu. Tijekom tih borbi je i preminula, u dobi od samo 33 godine.
______________________________________________________________________
Dana 7. listopada 1956. godine umro je Clarence Birdseye, izumitelj zaslužan za postupak brzog smrzavanja hrane. Taj postupak omogućuje proizvodnju kvalitetne smrznute hrane, koja ne gubi mnogo na vrijednosti čuvanjem u zamrzivaču.
Clarence Birdseye rođen je u New Yorku 1886. godine. Kao mladić zaposlio se u Američkom ministarstvu poljoprivrede. Od tamo su ga slali na različita terenska istraživanja u razne krajeve Sjeverne Amerike. Za budućnost je važan bio jedan njegov terenski boravak na Labradoru, dijelu Kanade s vrlo niskim temperaturama. Naime, poluotok Labrador vrlo je hladan ne toliko zbog sjevernog položaja, koliko zbog hladne morske struje koja se spušta s Arktika i teče uz njegove obale. Ta struja nosi čak i velike komade arktičkog leda duboko na jug.
Na Labradoru je Birdseye boravio od 1912. do 1915. godine s Eskimima. Ondje ga je eskimski narod Inuita naučio kako loviti ribu ispod dubokog leda. Birdseye je uočio da se ulovljena riba gotovo odmah smrzava na tamošnjim niskim temperaturama od -40°C. Takva riba je prilikom pripreme bila znatno ukusnija od smrznute ribe koju je prije znao jesti u New Yorku. Birdseye je iz toga zaključio da je tajna u brzini smrzavanja.
Doista, pri brzom smrzavanju u hrani se ne stignu formirati veliki kristali leda koji joj uništavaju staničnu strukturu. Brzo smrznuta hrana gotovo je jednako ukusna kao svježa, no sporo smrznuta hrana nakon odmrzavanja je sva izmoždena.
________________________________________________________________________
Dana 7. listopada 1952. godine rođen je Vladimir Putin, ruski političar koji je postao predsjednikom Ruske Federacije nakon Borisa Jeljcina. Putin se rodio u Lenjingradu, a otac mu se zvao Vladimir Spiridonovič Putin. U djetinjstvu je Putin živio s obitelji razmjerno skromno, u stambenoj zgradi u Lenjingradu koja se nalazila u ulici Baskov. Živjeli su navodno na petom katu, a zgrada nije imala dizalo.
Putin je pohađao osnovnu školu broj 193, smještenu nedaleko od zgrade u kojoj je živio. Navodno je bio problematičan učenik, zbog čega ga duže vrijeme nisu primali u pionire.
Godine 1970. upisao se Vladimir Putin na Lenjingradsko državno sveučilište, i to na studij prava. Kasnije se priključio KGB-u. Od stvari iz Putinove mladosti spomenimo još i to da je svoju suprugu Ljudmilu upoznao preko zajedničkog prijatelja prilikom posjeta kazalištu, u vrijeme dok je ona bila mlada stjuardesa.
___________________________________________________________________________
Sedmog listopada 1908. godine proglasila je Austro-Ugarska aneksiju Bosne i Hercegovine, što je dovelo do tzv. aneksijske krize. Austro-Ugarska je Bosnu i Hercegovinu okupirala još 1878. godine no tek ju je spomenutom aneksijom u pravom smislu priključila svom teritoriju. U razdoblju između 1878. i 1908. godine bila je Bosna i Hercegovina nominalno u sastavu Osmanskog Carstva, premda je njome u stvarnosti upravljala Austro-Ugarska.
Uprava nad Bosnom i Hercegovinom pripala je tijekom tog razdoblja Zajedničkom ministarstvu financija Austrougarske Monarhije, na čelu kojega je u trenutku aneksije 1908. godine bio ministar barun (kasnije grof) István Burián. Bosna i Hercegovina imala je u razdoblju austrougarske uprave i svog guvernera, s tim da je prvi na toj funkciji bio general barun Josip Filipović, a posljednji general barun Stjepan Sarkotić.
Iste 1878. austrougarska vojska okupirala je još i Novopazarski sandžak, no njega Austro-Ugarska nije anektirala 1908. godine. Nešto kasnije postignut je sporazum po kojem je austrougarska vojska u potpunosti napustila područje Novopazarskog sandžaka. Manje od šest godina nakon aneksije dogodio se u Sarajevu atentat na nadvojvodu Franju Ferdinanda, što je poslužilo kao povod za Prvi svjetski rat.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
=>
Sedmog listopada 1879. godine sklopljen je Dvojni savez između Njemačkog Carstva i Austro-Ugarske Monarhije. Radilo se o važnom povijesnom događaju jer je taj savez predstavljao osnovu za formiranje Centralnih sila, koje su 1914. godine ušle u rat sa silama Antante (one su kao suprotstavljeni savez započele s formiranjem nešto kasnije).
U formalnom smislu Dvojni savez sklopljen je u Beču dokumentom koji su potpisali grof Gyula Andrássy (tadašnji austrougarski ministar vanjskih poslova) i princ Heinrich VII. Reuß zu Köstritz (veleposlanik Njemačkog Carstva u Beču). Dvojni savez bio je, zapravo, u velikoj mjeri djelo Otta von Bismarcka, tadašnjeg njemačkog kancelara i pruskog ministra-predsjednika.
Dvojni savez predstavljao je prilično iznenađujuću alijansu za to vrijeme, s obzirom da su u prethodnom desetljeću Berlin i Beč bili glavni neprijatelji (zbog konkurencije za vladajući položaj u njemačkim zemljam
__________________________________________________________________________
Dana 7. listopada 1919. godine osnovana je nizozemska kompanija KLM, koja je danas najstarija zrakoplovna kompanija na svijetu koja još uvijek posluje. KLM je kratica za Koninklijke Luchtvaart Maatschappij što na hrvatskom jeziku znači Kraljevska zrakoplovna kompanija. Dopuštenje kompaniji da nosi pridjev kraljevska dala je nizozemska kraljica Wilhelmina.
Prvi let izveo je KLM godinu dana nakon osnivanja, i to na relaciji London-Amsterdam. Taj je let izveden dvokrilcem De Haviland DH-16, koji je imao otvoren kokpit i samo četiri sjedala. Uoči Drugog svjetskog rata već su letjeli na tada najdužoj redovitoj liniji na svijetu – od Nizozemske do Jave (današnja Indonezija bila je u to doba još uvijek nizozemska kolonija
___________________________________________________________________________
Znameniti hrvatski liječnik Fran Gundrum Oriovčanin rođen je 7. listopada 1856. godine. Njegov nadimak Oriovčanin potječe od imena njegova rodnog mjesta Oriovca u Posavini (između Nove Gradiške i Slavonskog Broda). Fran je u rodnom Oriovcu završio osnovnu školu, a medicinu je pohađao u Beču. Kao mladi liječnik dosta je mijenjao boravišta, pa je tako radio u Slavonskom Brodu, a zatim u Bugarskoj (u mjestima Trnavi Jamboli i Varni). Najveći dio svoje liječničke karijere Fran je proveo u Križevcima, kao gradski fizik (nekadašnji naziv za liječnika),ravnatelj bolnice te docent higijene na tamošnjem Gospodarskom učilištu.
Fran Gundrum smatra se začetnikom preventivne medicine u Hrvatskoj. Smatrao je da liječnici moraju djelovati u znanstveno-odgojnom smjeru na pučanstvo, kako bi se ono samo više brinulo o svom zdravlju. Zalagao se za uspostavljanje higijenskog standarda, a jedan je od prvih ljudi u Hrvatskoj koji su se ozbiljnije bavili problemom prostitucije. Na tom se području kao liječnik bavio suzbijanjem spolnih bolesti, ali je pažnju posvećivao i uzrocima prostitucije. Zalagao se za rani spolni odgoj djece i mladeži što je bilo revolucionarno u to doba.
Gundrum je bio vegetarijanac, a također je i apstinirao od alkohola i pušenja.Bio je osnivatelj i predsjednik Društva apstinenata Hrvatske i Slavonije. Vjerovao je u važnost zdravog življenja, pa je promicao tjelovježbu, naročito plivanje i vožnju bicikla.Napisao je mnoštvo manjih djela različitog sadržaja te mnoštvo poučnih knjiga, osobito iz područja zdravlja i osobne higijene (Alkohol – otrov, Alkohol i djeca, O vožnji na biciklu, Zdravstvo spolnog života…). Prevodio je s bugarskog, a bavio se i numizmatikom.
Fran Gundrumumro je 1919. godineu Križevcima.
___________________________________________________________________________
Bitka kod Lepanta, kada su se pomorske snage Svete lige sukobile s Osmanskim Carstvom, dogodila se sedmog listopada 1571. godine i završila velikom kršćanskom pobjedom. U bitci je zauvijek skršena osmanska premoć na Sredozemnom moru te spriječen napad na Europu s juga. Ovaj okršaj ujedno je bila i posljednja velika pomorska bitka u kojoj su sudjelovale galije. Naime, u to doba pomorski se rat vodio pomoću velikih galija s velikim brojem veslača i s ukrcanim naoružanim vojnicima. Kad bi se galije zabile jedna u drugu vojnici bi prelazili na neprijateljski brod i borili se prsa o prsa.
Neposredan povod za bitku bilo je osmansko osvajanje posljednjeg mletačkog uporišta u istočnom Sredozemlju – Famagusta u kolovozu iste godine. Uvidjevši opasnost od prodora Osmanlija s juga dotadašnji rivali – Španjolska, Papinska Država, Venecija, Genova i Malta sklopile su savez tzv. Svetu ligu na poticaj pape Pia V. Liga je opremila veliku flotu od 206 galija i 22 jedrenjaka s oko 28.000 vojnika, 43.000 veslača i 13.000 mornara. Flotom je zapovijedao Don Juan od Austrije, nezakoniti sin cara Karla V. i polubrat španjolskog kralja Filipa II.
Uvidjevši opasnost sultan Selim II. zapovijedio je svom velikom admiralu Ali-paši da pomakne flotu do utvrđene lepantske luke. Osmanska flota brojila je oko 220 galija i 80 drugih brodovlja s 25.000 vojnika te desecima tisuća mornara i veslača – robova.
Do same bitke došlo je u zaljevu Patras na zapadnoj obali Grčke.U kršćanskoj su floti na lijevom krilu bili mletačke galije. U središtu su bili španjolski brodovi Don Juana Austrijskoga te preostale mletačke galije i papinski brodovi. Zdesna su flotu završavali đenovski brodovi s admiralom Doriom. Nasuprot njima, Osmanlije je na desnom krilu predvodio admiral Mehmet Sorak, u sredini Mehmet Ali, a slijeva Uluč Ali (odmetnuti Talijan iz Kalabrije).
Bitka je trajala nekoliko sati, a završila je premoćnom pobjedom Svete lige. Tijekom borbi ubijen je Ali-paša kojem je glava nabijena na kolac i izložena na jarbolu španjolskog zapovjednog broda. Ovime je potpuno pao moral osmanskih snaga koje su se dale u bijeg. Manje od 10.000 Osmanlija preživjelo je bitku, a izgubili su i 180 galija, s druge strane Liga je izgubila 7.000 ljudi i 12 galija. Kršćani su pobjedili prvenstveno zahvaljujući svojim topovima i arkebuzama, dok su Osmanlije još uvijek koristile luk i stijele.
U bitci je sudjelovalo i šest hrvatskih galija s Cresa, Krka, Raba, Šibenika, Trogira i Hvara. Pored toga bile su i jedna galija iz Kopra i jedna iz Kotora. Jedna galija iz Zadra je u danima prije bitke razbijala gusarsko brodovlje oko Lepanta kako bi brodovlje Svete lige bilo neoštećeno prije bitke. Sama zadarska galija nije sudjelovala u Lepantskoj bitci jer je pala u ruke Osmanlijama kod Krfa.
https://povijest.hr
Sedmog listopada 1879. godine sklopljen je Dvojni savez između Njemačkog Carstva i Austro-Ugarske Monarhije. Radilo se o važnom povijesnom događaju jer je taj savez predstavljao osnovu za formiranje Centralnih sila, koje su 1914. godine ušle u rat sa silama Antante (one su kao suprotstavljeni savez započele s formiranjem nešto kasnije).
U formalnom smislu Dvojni savez sklopljen je u Beču dokumentom koji su potpisali grof Gyula Andrássy (tadašnji austrougarski ministar vanjskih poslova) i princ Heinrich VII. Reuß zu Köstritz (veleposlanik Njemačkog Carstva u Beču). Dvojni savez bio je, zapravo, u velikoj mjeri djelo Otta von Bismarcka, tadašnjeg njemačkog kancelara i pruskog ministra-predsjednika.
Dvojni savez predstavljao je prilično iznenađujuću alijansu za to vrijeme, s obzirom da su u prethodnom desetljeću Berlin i Beč bili glavni neprijatelji (zbog konkurencije za vladajući položaj u njemačkim zemljam
__________________________________________________________________________
Dana 7. listopada 1919. godine osnovana je nizozemska kompanija KLM, koja je danas najstarija zrakoplovna kompanija na svijetu koja još uvijek posluje. KLM je kratica za Koninklijke Luchtvaart Maatschappij što na hrvatskom jeziku znači Kraljevska zrakoplovna kompanija. Dopuštenje kompaniji da nosi pridjev kraljevska dala je nizozemska kraljica Wilhelmina.
Prvi let izveo je KLM godinu dana nakon osnivanja, i to na relaciji London-Amsterdam. Taj je let izveden dvokrilcem De Haviland DH-16, koji je imao otvoren kokpit i samo četiri sjedala. Uoči Drugog svjetskog rata već su letjeli na tada najdužoj redovitoj liniji na svijetu – od Nizozemske do Jave (današnja Indonezija bila je u to doba još uvijek nizozemska kolonija
___________________________________________________________________________
Znameniti hrvatski liječnik Fran Gundrum Oriovčanin rođen je 7. listopada 1856. godine. Njegov nadimak Oriovčanin potječe od imena njegova rodnog mjesta Oriovca u Posavini (između Nove Gradiške i Slavonskog Broda). Fran je u rodnom Oriovcu završio osnovnu školu, a medicinu je pohađao u Beču. Kao mladi liječnik dosta je mijenjao boravišta, pa je tako radio u Slavonskom Brodu, a zatim u Bugarskoj (u mjestima Trnavi Jamboli i Varni). Najveći dio svoje liječničke karijere Fran je proveo u Križevcima, kao gradski fizik (nekadašnji naziv za liječnika),ravnatelj bolnice te docent higijene na tamošnjem Gospodarskom učilištu.
Fran Gundrum smatra se začetnikom preventivne medicine u Hrvatskoj. Smatrao je da liječnici moraju djelovati u znanstveno-odgojnom smjeru na pučanstvo, kako bi se ono samo više brinulo o svom zdravlju. Zalagao se za uspostavljanje higijenskog standarda, a jedan je od prvih ljudi u Hrvatskoj koji su se ozbiljnije bavili problemom prostitucije. Na tom se području kao liječnik bavio suzbijanjem spolnih bolesti, ali je pažnju posvećivao i uzrocima prostitucije. Zalagao se za rani spolni odgoj djece i mladeži što je bilo revolucionarno u to doba.
Gundrum je bio vegetarijanac, a također je i apstinirao od alkohola i pušenja.Bio je osnivatelj i predsjednik Društva apstinenata Hrvatske i Slavonije. Vjerovao je u važnost zdravog življenja, pa je promicao tjelovježbu, naročito plivanje i vožnju bicikla.Napisao je mnoštvo manjih djela različitog sadržaja te mnoštvo poučnih knjiga, osobito iz područja zdravlja i osobne higijene (Alkohol – otrov, Alkohol i djeca, O vožnji na biciklu, Zdravstvo spolnog života…). Prevodio je s bugarskog, a bavio se i numizmatikom.
Fran Gundrumumro je 1919. godineu Križevcima.
___________________________________________________________________________
Bitka kod Lepanta, kada su se pomorske snage Svete lige sukobile s Osmanskim Carstvom, dogodila se sedmog listopada 1571. godine i završila velikom kršćanskom pobjedom. U bitci je zauvijek skršena osmanska premoć na Sredozemnom moru te spriječen napad na Europu s juga. Ovaj okršaj ujedno je bila i posljednja velika pomorska bitka u kojoj su sudjelovale galije. Naime, u to doba pomorski se rat vodio pomoću velikih galija s velikim brojem veslača i s ukrcanim naoružanim vojnicima. Kad bi se galije zabile jedna u drugu vojnici bi prelazili na neprijateljski brod i borili se prsa o prsa.
Neposredan povod za bitku bilo je osmansko osvajanje posljednjeg mletačkog uporišta u istočnom Sredozemlju – Famagusta u kolovozu iste godine. Uvidjevši opasnost od prodora Osmanlija s juga dotadašnji rivali – Španjolska, Papinska Država, Venecija, Genova i Malta sklopile su savez tzv. Svetu ligu na poticaj pape Pia V. Liga je opremila veliku flotu od 206 galija i 22 jedrenjaka s oko 28.000 vojnika, 43.000 veslača i 13.000 mornara. Flotom je zapovijedao Don Juan od Austrije, nezakoniti sin cara Karla V. i polubrat španjolskog kralja Filipa II.
Uvidjevši opasnost sultan Selim II. zapovijedio je svom velikom admiralu Ali-paši da pomakne flotu do utvrđene lepantske luke. Osmanska flota brojila je oko 220 galija i 80 drugih brodovlja s 25.000 vojnika te desecima tisuća mornara i veslača – robova.
Do same bitke došlo je u zaljevu Patras na zapadnoj obali Grčke.U kršćanskoj su floti na lijevom krilu bili mletačke galije. U središtu su bili španjolski brodovi Don Juana Austrijskoga te preostale mletačke galije i papinski brodovi. Zdesna su flotu završavali đenovski brodovi s admiralom Doriom. Nasuprot njima, Osmanlije je na desnom krilu predvodio admiral Mehmet Sorak, u sredini Mehmet Ali, a slijeva Uluč Ali (odmetnuti Talijan iz Kalabrije).
Bitka je trajala nekoliko sati, a završila je premoćnom pobjedom Svete lige. Tijekom borbi ubijen je Ali-paša kojem je glava nabijena na kolac i izložena na jarbolu španjolskog zapovjednog broda. Ovime je potpuno pao moral osmanskih snaga koje su se dale u bijeg. Manje od 10.000 Osmanlija preživjelo je bitku, a izgubili su i 180 galija, s druge strane Liga je izgubila 7.000 ljudi i 12 galija. Kršćani su pobjedili prvenstveno zahvaljujući svojim topovima i arkebuzama, dok su Osmanlije još uvijek koristile luk i stijele.
U bitci je sudjelovalo i šest hrvatskih galija s Cresa, Krka, Raba, Šibenika, Trogira i Hvara. Pored toga bile su i jedna galija iz Kopra i jedna iz Kotora. Jedna galija iz Zadra je u danima prije bitke razbijala gusarsko brodovlje oko Lepanta kako bi brodovlje Svete lige bilo neoštećeno prije bitke. Sama zadarska galija nije sudjelovala u Lepantskoj bitci jer je pala u ruke Osmanlijama kod Krfa.
https://povijest.hr
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
Dana 8. listopada 1958. godine rođena je Ursula von der Leyen, prva žena koja je ikada došla na čelo njemačkih oružanih snaga. Naime, ona je 2013. godine postala njemačkom ministricom obrane, a po Njemačkom ustavu ministri obrane ujedno i vrhovni zapovjednici Saveznih njemačkih oružanih snaga (njem. Bundeswehr). To se razlikuje od prekse u većini ostalih država, u kojima tu poziciju najčešće drže predsjednici republike.
Ursula von der Leyen kći je demokršćanskog političara Ernsta Albrechta, nekadašnjeg ministra-predsjednika Donje Saske i visokog dužnosnika Europske komisije. Udala se za Heika von der Leyena, pripadnika aristokratske njemačke obitelji koja se u prošlosti obogatila u industriji svile. Zanimljivo je da Ursula i Heiko imaju čak sedmero djece.
___________________________________________________________________________
Moć bana Hrvatske i Dalmacije, bana i gospodara Bosne te kneza Huma Mladena II. Šubića Bribirskog definitivno je slomljena na Hrvatskom saboru u Kninu 8. listopada 1322. godine kada mu je hrvatsko-ugarski kralj Karlo Robert Anžuvinski oduzeo posjede i povlastice. Ovaj događaj označio je i početak pada porodice Šubića i jačanje drugih hrvatskih velikaša – knezova Blagajskih (Babonića), Nelipića i Krčkih.
Mladen II. položaje je nasljedio od oca Pavla I. Šubića Bribirskog 1312. godine, a kako u to vrijeme vlast Hrvatsko-ugarskog kralja Karla Roberta još nije bila učvršćena imao je praktički neograničenu vlast nad svojim područjima sa sjedištem u Bribiru. Kralj je to tolerirao, jer mu je njegov otac Pavao I. pomogao da dođe na vlast. Ipak, s vremenom je Mladen II. došao u sukobe, najčešće zbog vlasništva, s hrvatskim velikašima u svom širem susjedstvu, gradovima na jadranskoj obali (Šibenik, Trogir), bosanskim plemićem Stjepanom II. Kotromanićem te ponovno sa starim suparnikom Mletačkom Republikom. Uslijedilo je burno razdoblje s nizom pobuna i oružanih sukoba, a protiv Mladena II. angažirao se i slavonski ban Ivan Babonić, koji je imao potporu kralja uvjerenog da je došao pravi trenutak da se skrši moć Bribiraca.
Do odlučujuće bitke došlo je do početkom jeseni 1322. kod Bliske (današnja Blizna) u zaleđu Trogira. Sukobili su se Mladen sa svojim saveznicima, među kojima je bio i njegov brat Juraj II. (knez dalmatinskih gradova) i vojska široke koalicije velikaša, kojima se pridružio i Maldenov brat Pavao II. (knez Trogira i Skradina), predvođenih Ivanom Babonićem. O detaljima bitke ne postoje povijesni zapisi samo se zna da je Mladen II. poražen te se s bratom sklonio u Klis.
Uskoro u južnu Hrvatsku s velikom vojskom, oko 20.000 ljudi, stiže i kralj koji održava Sabor u Kninskoj tvrđavi. Posjedi Mladena II. podijeljeni su pobjednicima u Bitci kod Bliske, a Šubićima je oduzeta nasljedna banska čast. Stjepan II. Kotromanić postavljen je za bosanskog bana, dok je Ivan Babonić imenovan hrvatsko-dalmatinskim banom. Mladen II. se osobno pojavio na Saboru vjerujući da je kralj, zbog starih zasluga, još uvijek na njegovoj strani. Međutim, kralj Karlo Robert Anžuvinski ga je zarobio te odveo u Ugarsku, gdje je na kraljevu dvoru proveo sljedećih dvadesetak godina sve do svoje smrti 1341. ili 1343. godine.
_________________________________________________________________________
Dana 8. listopada 1982. godine umro je britanski lord Noel-Baker, jedini čovjek u povijesti kome su dodijeljene i olimpijska medalja i Nobelova nagrada. Rođeno ime bilo mu je Philip Baker, a prezime Noel-Baker usvojio je nakon ženidbe s Irene Noel. Lordom je postao 1977. godine kad je dobio titulu baruna (baron Noel-Baker). Zanimljivo je da on osobno nije bio aristokratskog podrijetla. Naime, bio je sin jednog kvekera iz Kanade koji se uselio u Englesku.
Philip Baker rođen je u predgrađu Londona, nedaleko od poznatog Wembleyja, studirao je na znamenitom sveučilištu u Cambridgeu, gdje bio izvrstan student, a postao je čak i predsjednik tamošnjeg sveučilišnog atletskog kluba. Već uoči Prvog svjetskog rata nastupio je kao atletičar na Olimpijskim igrama u Stockholmu 1912. godine, u disciplinama trčanja na 800 i 1500 metara.
Na Olimpijskim igrama 1920. godine u Antwerpenu osvojio je srebrnu medalju u trčanju na 1500 metara. Na tim je igrama bio i kapetan britanske trkačke momčadi. On je do danas ostao jedini osvajač olimpijske medalje kojem je kasnije uspjelo dobiti i Nobelovu nagradu.
Noel-Baker postao je utjecajan političar u britanskoj Laburističkoj stranci. Bio je državni tajnik za ratno zrakoplovstvo, državni tajnik za odnose s Commonwealthom, pa čak i ministar za energetski sektor. Bio je predavač na uglednim sveučilištima (Cambridge, University of London, Yale). Bio je zadužen za organizaciju Olimpijskih igara u Londonu 1948. godine (bile su to prve Olimpijske igre nakon Drugog svjetskog rata).
Nobelovu nagradu dobio je 1959. godine za doprinos borbi za međunarodno nuklearno razoružavanje. Doživio je čak 92 godine, a umro je u Londonu 1982. godine.
_______________________________________________________________________
Osmog listopada 1896. godine održana je prva filmska projekcija u Zagrebu. Dogodilo se to samo desetak mjeseci nakon prve javne projekcije na svijetu, one braće Lumière u Parizu. Uz poziv građanima na projekciju kinematograf je opisan kao Edisonov ideal.
Zagrebačka projekcija održana je u dvorani Kola (danas zgrada Akademije dramske umjetnosti, južno od Hrvatskog narodnog kazališta). Projekciju su omogućili slikar Rudolf Mosinger i fotograf Lavoslav Breyer. Prikazivali su se upravo kratki filmovi braće Lumière – Izlazak radnika iz tvornice i Ulazak vlaka u stanicu. Nedugo zatim, film je postao omiljena razonoda gradskog stanovništva, a narednih godina gotovo svi veći hrvatski gradovi imali su stalne kinematografe.
Prvi stalni kinematograf u Zagrebu otvoren je 1906. godine, a godinu kasnije i prva distribucijska tvrtka, Urania, Furtinger i drug. Najstariji poznati filmski zapis nastao u Hrvatskoj onaj je Poljaka Stanislawa Noworyte, koji je 1903. snimao šibensku luku. Prvi hrvatski filmaši, Zagrepčanin Josip Halla i Splićanin Josip Karaman, počeli su djelovati oko 1910. godine, snimajući reportaže i dokumentarne zapise.
Godine 1917. snimljen je prvi hrvatski igrani film Brcko u Zagrebu Arnošta Grunda. Taj je film na žalost izgubljen, kao i sva ostala filmska ostvarenja nastala u Hrvatskoj u razdoblju između dva svjetska rata.
___________________________________________________________________________
Dana 8. listopada 1715. godine rođen je Michel Benoist, isusovac koji je imao značajnu ulogu na kineskom carskom dvoru. Rođen je u francuskoj pokrajini Burgundiji i školovao se za isusovca. Zanimljivo je da je prije odlaska na misionarski rad u Kinu studirao astronomiju u Parizu. Naime, Isusovački red jako je mnogo pažnje polagao znanosti, tako da postoje mišljenja da su isusovci bili najobrazovaniji ljudi u nekadašnjoj europi, i to ne samo na području teologije, nego i na području prirodnih i humanističkih znanosti.
Pater Michel Benoist otišao je u Kinu kad mu je bilo oko 29 godina. U to su doba isusovci u Kini bili cijenjeni zbog njihovog velikog znanja, koje je tada već uvelike nadmašivalo Kineze. Carevi su stoga od isusovaca primali znanje i podatke o Europi, a zauzvrat su dobro postupali s njima.
U to doba 18. stoljeća Kineskim Carstvom vladao je moćni car Qianlong. Kina je bila već tada daleko najmnogoljudnija zemlja na svijetu, baš kao što je i danas. Car je imao preko 260.000.000 podanika, više od čitave Europe.
Car je tako cijenio europsku zapadnjačku kulturu da je naredio da se u Pekingu sagradi nova palača u zapadnjačkom stilu, po uzoru na francuske dvorce kraljeva Luja XIV. i Luja XV. Isusovci su projektirali palaču, a pater Benoist konstrirao je veličanstvene fontane, koje su cara najviše zanimale. Benoist je napravio veliku fontanu s vodenim satom koji se sastojao od 12 kipova koji su predstavljali znakove kineskog zodijaka. Kako je tekao koji sat u danu, tako je iz jednog od 12 kipova curila voda u fontanu. Benoist je za cara napravio i veliku kartu svijeta, te kartu Kineskog Carstva. Naučio je cara i kako rukovati teleskopom.
__________________________________________________________________________
Dana 8. listopada 1451. formiran je Venecijanski patrijarhat, jedan od danas rijetkih patrijarhata u Katoličkoj Crkvi. Naime, za razliku od Pravoslavne Crkve, u kojoj postoje brojni patrijarsi, u Katoličkoj Crkvi zapadnog obreda samo četiri prelata nose u današnje vrijeme titulu patrijarha. Osim patrijarha Venecije to su još: latinski patrijarh Jeruzalema, patrijarh Istočne Indije (sa sjedištem u Goi) i patrijarh Lisabona.
U odnosu na nadbiskupe Katoličke Crkve patrijarsi imaju nekoliko povlastica i nadmašuju ih u hijerarhiji, no ipak nisu višeg statusa od kardinala. Venecijanski patrijarhat nastao je translacijom statusa nekadašnjih patrijarha Grada (nazvanih po naselju Grado na području današnje talijanske regije Friuli-Venezia Giulia) na biskupe sa sjedištem u Veneciji, što je učinjeno papinskom bulom Regis aeterni spomenute 1451. godine. Grado se nalazi samo oko 30 kilometara od Trsta, a prethodno je bio sjedište patrijarha tijekom mnogih stoljeća.
Prvim patrijarhom Venecije postao je sv. Lovro (Lorenzo) Giustiniani, koji je 1690. proglašen svecem Katoličke Crkve
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
=>
Dana 8. listopada 1974. godine postala je meksičkom saveznom državom Baja California Sur (hrv. Južna Donja Kalifornija). Puno joj ime glasi Estado Libre y Soberano de Baja California Sur (hrv. Slobodna i suverena država Južna Donja Kalifornija). Riječ je o posljednjoj meksičkoj saveznoj državi po kronološkom redu primanja u federaciju (doduše, savezna država Quintana Roo primljena je istog dana, ali smatra se da je redoslijedom ispred spomenute Južne Donje Kalifornije).
Južna Donja Kalifornija, uz Colimu, ima najmanje stanovnika od svih meksičkih saveznih država. Naime, premda je površinom od 73.922 četvornih kilometara oko 30% veća od Republike Hrvatske, Južna Donja Kalifornija ima samo 715.000 stanovnika (velikim je dijelom prekrivena pustinjom). Glavni joj je grad La Paz, u kojem živi otprilike četvrt milijuna stanovnika. Najvažniji je turistički grad u Južnoj Donjoj Kaliforniji znameniti Cabo San Lucas, koji pripada najpopularnijim srednjoameričkim turističkim destinacijama. Taj je grad smješten na krajnjem južnom vrhu poluotoka Donja Kalifornija (dugog više od 1.200 kilometara). Nalazi se na mjestu s mnogim plažama, od kojih neke gledaju prema Tihom oceanu, a neke prema Kalifornijskom zaljevu.
__________________________________________________________________________
Dana 8. listopada 1931. godine umro je australski general sir John Monash. Držao je značajnu funkciju vrhovnog zapovjednika australskih vojnih snaga u Prvom svjetskom ratu (Australski korpus). Naime, Australci su se tijekom tog rata borili protiv Nijemaca na bojištima u sjevernoj Francuske. Australski korpus bio je u doba Monashovog zapovjedništva najveći pojedinačni korpus na čitavom Zapadnom bojištu. Australci su se borili u krvavim bitkama, na prostoru išaranom rovovima i razorenom artiljerijskim napadima.
Zanimljivo je da je general Monash zapravo bio židovskog podrijetla. Naime, roditelji su mu bili Židovi koji su se doselili iz jednog dijela Pruske, točnije s područja današnje Poljske koje je u to doba bilo pod pruskom vlašću. Izvorno se generalovo prezime na njemačkom jeziku pisalo Monasch. Generalov se otac doselio u australski grad Melbourne 1854. godine.
Monasha je britanski kralj George V. proglasio vitezom tijekom boravka na bojištu 1918. godine. Bilo je to prvi put u dvjestotinjak godina da je britanski monarh na bojištu izvršio viteško proglašenje nekog vojnog zapovjednika. Vitezovi proglašeni od strane britanskog kralja imaju u Velikoj Britaniji pravo na naslov sir.
Kasnije je feldmaršal Montgomery nazvao sir Johna Monasha najboljim generalom na Zapadnom bojištu u Prvom svjetskom ratu. Danas se Monashov portret nalazi na australskoj novčanici od 100 dolara (to je australska novčanice s najvišom vrijednosti). U Izraelu su Židovi njemu u čast podigli naselje Kfar Monash.
________________________________________________________________________
Dana 8. listopada 1967. godine u Boliviji je zarobljen poznati i kontroverzni revolucionar Ernesto Che Guevara. Che Guevara imao je samo 39 godine u trenutku smrti, a iza njega je već bila bogato iskustvo revolucionarnog aktivizma i nemilosrdne oružane borbe.
Che je u Boliviju došao još 1966. godine, da bi vodio gerilsku borbu protiv tamošnje vlade. Međutim, nije uspio pridobiti naklonost lokalnog stanovništva. Zarobile su ga bolivijske snage uz pomoć američke CIA-e. Postoji teorija da je i nekadašnji nacistički zločinac Klaus Barbie sudjelovao u operaciji hvatanja Che Guevare u Boliviji.
Bolivijci su poslali na lokaciju na kojoj je bio Che Guevara 1.800 vojnika, s ciljem njegovog hvatanja. Che je sa svojim gerilcima bio na području središnje Bolivije, nedaleko od mjestašca La Higuera. Riječ je o prilično rijetko naseljenom i brdovitom području, na kojem uvelike živi indijanski narod Guarani. Guevaru su uspjeli zarobiti, a pri tome su ga i ranili. Zatvorili su ga školsku zgradu u nedalekoj La Higueri, a sljedećeg su ga dana pogubili.
________________________________________________________________________
Malena Crna Gora objavila je 8. listopada 1912. rat Osmanskom Carstvu. Time je počeo Prvi balkanski rat. Ostale kršćanske zemlje (Bugarska, Srbija i Grčka) tek su tjedan dana nakon Crne Gore ušle u rat.
Omjer snaga Crne Gore i Osmanskog Carstva bio je sličan usporedbi Davida i Golijata. Naime, Crna Gora je u to vrijeme imala površinu od samo 9475 kvadratnih kilometara i oko 220.000 stanovnika. Osmansko Carstvo bilo je oko 200 puta veće od Crne Gore, s gotovo 2.000.000 kvadratnih kilometara i oko 26.000.000 stanovnika. Protezalo se od granice s Bosnom pa do Perzijskog zaljeva, Egipta i Indijskog oceana, obuhvaćajući današnji Irak, Kuvajt, Bahrain, Katar, Palestinu, Siriju, Jordan, Albaniju, Meku i Medinu, te još mnoge teritorije u Europi i Aziji.
Vojska Kraljevine Crne Gore izvela je glavni udar u smjeru grada Skadra. Sekundarne crnogorske operacije izvođene su u području Novopazarskog sandžaka. Vrhovni vođa crnogorske vojske bio je, dakako, kralj Nikola Petrović-Njegoš. On se za kralja proglasio dvije godine ranije, a prije je nosio titulu kneza.
Usprkos nesrazmjeru snaga, pobjeda kršćanskih država nad Osmanskim Carstvom bila je potpuna i Crna Gora je znatno povećala svoj teritorij osvajanjima u tom ratu (s 9475 na 14.442 kvadrarnih kilometra, tj. za 52 %).
________________________________________________________________________
Dana 8. listopada 1809. Klemens Wenzel von Metternich postao je austrijskim ministrom vanjskih poslova. Bio je jedan od najuspješnijih diplomata u povijesti, a o Metternichovim akcijama doktorsku disertaciju napisao je više od stoljeća kasnije Henry Kissinger, poznati američki ministar vanjskih poslova. Metternich je dominirao europskom politikom postnapoleonskog razdoblja, sve do 1848. godine.
Klemens Wenzel von Metternich po rođenju je zapravo više pripadao rajnsko-njemačkoj nego austrijskoj sferi. Naime, rođen je u gradu Koblenzu na Rajni, koji je funkcionirao kao rezidencija moćnih nadbiskupa Triera, koji su ujedno bili knezovi izbornici Svetog Rimskog Carstva. Obitelj Metternich posjedovala je grofovsku titulu, a posjedi su joj većinom bili u rajnskom području (uz neke u Češkoj). Metternichov otac dobio je utjecajan položaj na austrijskom dvoru u Beču (dvor u Beču ujedno je funkcionirao kao dvor vladara Svetog Rimskog Carstva).
Mladi Metternich studirao je pravo u Strasbourgu, Mainzu i Beču, a oženio se unukom znamenitog austrijskog državnika Kaunitza (kancelar u doba carice Marije Terezije), što nije bilo nevažno za njegov ulazak u bečko visoko društvo.
U doba kad je postao austrijskim ministrom vanjskih poslova Metternich je imao 36 godina. Kasnije su mu dodavane funkcije, tako da je na kraju nazivan sveobuhvatnom titulom Haus-, Hof- und Staatskanzler (hrv. kancelar carske kuće, dvora i države). Metternich je dobio i kneževsku titulu koja je na njemačkom jeziku glasila Fürst von Metternich-Winneburg (hrv. knez od Metternich-Winneburga).
Bio je glavni tvorac austrijske vanjske politike sve do 1848., a imao je važnu ulogu u rušenju Napoleona. Bio je ključna osoba na Bečkom kongresu 1814. i 1815., gdje je bio jedan od glavnih tvoraca novog europskog poretka zasnovanog na principima konzervativizma, ali uz zadržavanje nekih od društvenih reformi koje je uveo Napoleon (npr. ukidanje kmetstva, uvođenje građanskog zakonika). Pod njegovim utjecajem uveden je i princip da države imaju pravo intervenirati na tuđem teritoriju s ciljem gušenja revolucija koje namjeravaju srušiti postojeći društveni poredak.
_________________________________________________________________________
Dana 8. listopada 451. godine započeo je znameniti Ekumenski Crkveni koncil u Kalcedonu. Bio je to četvrti ekumenski koncil u povijesti kršćanstva, a zasjedao je u gradu Kalcedonu, smještenom u neposrednoj blizini Carigrada. Kalcedon se nalazi na strateški važnom i prometno vrlo zanimljivom mjestu na azijskoj obali Mramornog mora, nedaleko od ulaza u Bospor i preko puta gradske jezgre Carigrada.
U današnje vrijeme područje nekadašnjeg Kalcedona prekriva istanbulska četvrt Kadıköy, a teoretski je moguće preplivati Bospor od tamo do središta Carigrada (riječ je o udaljenosti od oko tri kilometra). Na Kalcedonskom koncilu bilo je nazočno oko 350 biskupa, a postao je izvanredno važnim i zbog formulacije Kalcedonskog vjerovanja, po kojem su u Isusu Kristu dvije naravi, božanska i čovječja, nepomiješane, nepromijenjene, nerastavljene i neodvojive u jednoj osobi.
Jedan dio kršćana nije prihvatio odredbe Kalcedonskog koncila pa ih se naziva i nekalcedonskim kršćanima. Riječ je o, primjerice, Koptskoj pravoslavnoj Crkvi u Aleksandriji, Etiopskoj pravoslavnoj tevahedo Crkvi, Eritrejskoj pravoslavnoj tevahedo Crkvi i Armenskoj apostolskoj Crkvi.
___________________________________________________________________________
Jedan od nauspješnijih narodnih vladara ranosrednjevjekovne Hrvatske Dmitar Zvonimir okrunjen je za kralja 8. listopada 1075. godine (neki povijesničari kao datum navode 9.10, a kao godinu 1076.), od strane papinskog legata Gebizona u Solinu. Za njegove vladavine nastavljeno je širenje Hrvatskog kraljevstva čime je nastavio politiku svog prethodnika Petra Krešimira IV. Nakon njegove smrti došlo je do prekretnice u hrvatskoj povijesti jer nakon rata oko nasljeđivanja prijestolja kruna prelazi u ruke ugarskih Arpadovića.
O podrijetlu Dmitra Zvonimira zna se vrlo malo, najprhvaćenija teza je da je bio potomak kralja Svetoslava Surine i time rođak Petra Krešimira IV. Zna se da je bio slavonski ban i neko vrijeme suvladar Petra Krešimira IV. te oženjen Jelenom, kćeri ugarskog kralja Bele I. i sestrom Ladislava I.
Kada je 1074. Petra Krešimira IV. zarobio normanski vojvoda Amiko, koji je iz južne Italije napao Hrvatsku, Zvonimir se nametnuo kao nasljednik te došao na prijestolje u okolnostima koje pobliže nisu poznate (u nasljednom redu zaobiđen je Krešimirov nećak Stjepan II.). Nakon Zvonimirova izbora za kralja papa Grgur VII. šalje u Hrvatsku legate Gebizona i Fulkona, s glavnom zadaćom da se riješi pitanje o priznanju samostalnosti Hrvatskog kraljevstva. Kada je prisegnuo da će kao vazal biti vjeran rimskom papi, Zvonimir se obvezao plaćati 200 dukata danka te darovao Svetoj Stolici samostan sv. Grgura u Vrani. Zatim ga je svečano okrunio legat Gebizon u crkvi sv. Petra u Solinu, krunom donesenom iz Rima, te mu predao druge znakove kraljevske vlasti i papinsku zastavu čime je de facto dobio međunarodno priznanje.
Nakon toga Zvonimir je položio prisegu papi: „Ja, dakle Dmitar Zvonimir, s Božjom pomoći i darom apostolske stolice, kralj bit ću od ovoga časa vazda vjeran sv. Petru i mojemu gospodaru Grguru i zakonitim mu nasljednicima, neću sudjelovati ni riječju ni činom da bud on ili buduće pape nakon njega ili poslanici njihovi život ili uda izgube, ili da budu zarobljeni; a savjet, koji bi mi povjerili, neću nikome na njihovu štetu otkriti. Kraljevstvo pak koje mi se predaje po tvojoj ruci, opate Gebizone, uzdržat ću vjerno, te ga neću nikako odvratiti od apostolske stolice. Gospodara mojega papu Grgura i njegove nasljednike, a i poslanike papinske, ako dođu u moju oblast, primat ću časno i čestito ću s njima postupati i tako ih odpraviti, te otkle god bi me zvali, služit ću im bez krzmanja, koliko ću moći. Tako mi Bog pomogao!“.
Tako je kralj Zvonimir, kao i neki drugi europski vladari tog doba, prihvaćanjem papinske političke doktrine te pružanjem jamstva crkvenim interesima u Hrvatskoj i obećanjem brige o vjerskom i obiteljskom životu, osigurao politički i obrambeni savez sa Papinskom državom, državnopravno priznanje Kraljevine Hrvatske (lat. regnum Dalmatiae et Chroatiae) i njen stabilan međunarodni položaj.
Dmitar Zvonimir stolovao je u Kninu, a za njegove vladavine događaju se brojne društvene promjene: privatizira se javno vlasništvo, javlja se vlastelinstvo, jača utjecaj i materijalni položaj crkve, pa iako je narod još slobodan, počeo je proces feudalizacije. Umro je u prvoj polovici 1089. pod nerazjašnjenim okolnostima.
https://povijest.hr
Dana 8. listopada 1974. godine postala je meksičkom saveznom državom Baja California Sur (hrv. Južna Donja Kalifornija). Puno joj ime glasi Estado Libre y Soberano de Baja California Sur (hrv. Slobodna i suverena država Južna Donja Kalifornija). Riječ je o posljednjoj meksičkoj saveznoj državi po kronološkom redu primanja u federaciju (doduše, savezna država Quintana Roo primljena je istog dana, ali smatra se da je redoslijedom ispred spomenute Južne Donje Kalifornije).
Južna Donja Kalifornija, uz Colimu, ima najmanje stanovnika od svih meksičkih saveznih država. Naime, premda je površinom od 73.922 četvornih kilometara oko 30% veća od Republike Hrvatske, Južna Donja Kalifornija ima samo 715.000 stanovnika (velikim je dijelom prekrivena pustinjom). Glavni joj je grad La Paz, u kojem živi otprilike četvrt milijuna stanovnika. Najvažniji je turistički grad u Južnoj Donjoj Kaliforniji znameniti Cabo San Lucas, koji pripada najpopularnijim srednjoameričkim turističkim destinacijama. Taj je grad smješten na krajnjem južnom vrhu poluotoka Donja Kalifornija (dugog više od 1.200 kilometara). Nalazi se na mjestu s mnogim plažama, od kojih neke gledaju prema Tihom oceanu, a neke prema Kalifornijskom zaljevu.
__________________________________________________________________________
Dana 8. listopada 1931. godine umro je australski general sir John Monash. Držao je značajnu funkciju vrhovnog zapovjednika australskih vojnih snaga u Prvom svjetskom ratu (Australski korpus). Naime, Australci su se tijekom tog rata borili protiv Nijemaca na bojištima u sjevernoj Francuske. Australski korpus bio je u doba Monashovog zapovjedništva najveći pojedinačni korpus na čitavom Zapadnom bojištu. Australci su se borili u krvavim bitkama, na prostoru išaranom rovovima i razorenom artiljerijskim napadima.
Zanimljivo je da je general Monash zapravo bio židovskog podrijetla. Naime, roditelji su mu bili Židovi koji su se doselili iz jednog dijela Pruske, točnije s područja današnje Poljske koje je u to doba bilo pod pruskom vlašću. Izvorno se generalovo prezime na njemačkom jeziku pisalo Monasch. Generalov se otac doselio u australski grad Melbourne 1854. godine.
Monasha je britanski kralj George V. proglasio vitezom tijekom boravka na bojištu 1918. godine. Bilo je to prvi put u dvjestotinjak godina da je britanski monarh na bojištu izvršio viteško proglašenje nekog vojnog zapovjednika. Vitezovi proglašeni od strane britanskog kralja imaju u Velikoj Britaniji pravo na naslov sir.
Kasnije je feldmaršal Montgomery nazvao sir Johna Monasha najboljim generalom na Zapadnom bojištu u Prvom svjetskom ratu. Danas se Monashov portret nalazi na australskoj novčanici od 100 dolara (to je australska novčanice s najvišom vrijednosti). U Izraelu su Židovi njemu u čast podigli naselje Kfar Monash.
________________________________________________________________________
Dana 8. listopada 1967. godine u Boliviji je zarobljen poznati i kontroverzni revolucionar Ernesto Che Guevara. Che Guevara imao je samo 39 godine u trenutku smrti, a iza njega je već bila bogato iskustvo revolucionarnog aktivizma i nemilosrdne oružane borbe.
Che je u Boliviju došao još 1966. godine, da bi vodio gerilsku borbu protiv tamošnje vlade. Međutim, nije uspio pridobiti naklonost lokalnog stanovništva. Zarobile su ga bolivijske snage uz pomoć američke CIA-e. Postoji teorija da je i nekadašnji nacistički zločinac Klaus Barbie sudjelovao u operaciji hvatanja Che Guevare u Boliviji.
Bolivijci su poslali na lokaciju na kojoj je bio Che Guevara 1.800 vojnika, s ciljem njegovog hvatanja. Che je sa svojim gerilcima bio na području središnje Bolivije, nedaleko od mjestašca La Higuera. Riječ je o prilično rijetko naseljenom i brdovitom području, na kojem uvelike živi indijanski narod Guarani. Guevaru su uspjeli zarobiti, a pri tome su ga i ranili. Zatvorili su ga školsku zgradu u nedalekoj La Higueri, a sljedećeg su ga dana pogubili.
________________________________________________________________________
Malena Crna Gora objavila je 8. listopada 1912. rat Osmanskom Carstvu. Time je počeo Prvi balkanski rat. Ostale kršćanske zemlje (Bugarska, Srbija i Grčka) tek su tjedan dana nakon Crne Gore ušle u rat.
Omjer snaga Crne Gore i Osmanskog Carstva bio je sličan usporedbi Davida i Golijata. Naime, Crna Gora je u to vrijeme imala površinu od samo 9475 kvadratnih kilometara i oko 220.000 stanovnika. Osmansko Carstvo bilo je oko 200 puta veće od Crne Gore, s gotovo 2.000.000 kvadratnih kilometara i oko 26.000.000 stanovnika. Protezalo se od granice s Bosnom pa do Perzijskog zaljeva, Egipta i Indijskog oceana, obuhvaćajući današnji Irak, Kuvajt, Bahrain, Katar, Palestinu, Siriju, Jordan, Albaniju, Meku i Medinu, te još mnoge teritorije u Europi i Aziji.
Vojska Kraljevine Crne Gore izvela je glavni udar u smjeru grada Skadra. Sekundarne crnogorske operacije izvođene su u području Novopazarskog sandžaka. Vrhovni vođa crnogorske vojske bio je, dakako, kralj Nikola Petrović-Njegoš. On se za kralja proglasio dvije godine ranije, a prije je nosio titulu kneza.
Usprkos nesrazmjeru snaga, pobjeda kršćanskih država nad Osmanskim Carstvom bila je potpuna i Crna Gora je znatno povećala svoj teritorij osvajanjima u tom ratu (s 9475 na 14.442 kvadrarnih kilometra, tj. za 52 %).
________________________________________________________________________
Dana 8. listopada 1809. Klemens Wenzel von Metternich postao je austrijskim ministrom vanjskih poslova. Bio je jedan od najuspješnijih diplomata u povijesti, a o Metternichovim akcijama doktorsku disertaciju napisao je više od stoljeća kasnije Henry Kissinger, poznati američki ministar vanjskih poslova. Metternich je dominirao europskom politikom postnapoleonskog razdoblja, sve do 1848. godine.
Klemens Wenzel von Metternich po rođenju je zapravo više pripadao rajnsko-njemačkoj nego austrijskoj sferi. Naime, rođen je u gradu Koblenzu na Rajni, koji je funkcionirao kao rezidencija moćnih nadbiskupa Triera, koji su ujedno bili knezovi izbornici Svetog Rimskog Carstva. Obitelj Metternich posjedovala je grofovsku titulu, a posjedi su joj većinom bili u rajnskom području (uz neke u Češkoj). Metternichov otac dobio je utjecajan položaj na austrijskom dvoru u Beču (dvor u Beču ujedno je funkcionirao kao dvor vladara Svetog Rimskog Carstva).
Mladi Metternich studirao je pravo u Strasbourgu, Mainzu i Beču, a oženio se unukom znamenitog austrijskog državnika Kaunitza (kancelar u doba carice Marije Terezije), što nije bilo nevažno za njegov ulazak u bečko visoko društvo.
U doba kad je postao austrijskim ministrom vanjskih poslova Metternich je imao 36 godina. Kasnije su mu dodavane funkcije, tako da je na kraju nazivan sveobuhvatnom titulom Haus-, Hof- und Staatskanzler (hrv. kancelar carske kuće, dvora i države). Metternich je dobio i kneževsku titulu koja je na njemačkom jeziku glasila Fürst von Metternich-Winneburg (hrv. knez od Metternich-Winneburga).
Bio je glavni tvorac austrijske vanjske politike sve do 1848., a imao je važnu ulogu u rušenju Napoleona. Bio je ključna osoba na Bečkom kongresu 1814. i 1815., gdje je bio jedan od glavnih tvoraca novog europskog poretka zasnovanog na principima konzervativizma, ali uz zadržavanje nekih od društvenih reformi koje je uveo Napoleon (npr. ukidanje kmetstva, uvođenje građanskog zakonika). Pod njegovim utjecajem uveden je i princip da države imaju pravo intervenirati na tuđem teritoriju s ciljem gušenja revolucija koje namjeravaju srušiti postojeći društveni poredak.
_________________________________________________________________________
Dana 8. listopada 451. godine započeo je znameniti Ekumenski Crkveni koncil u Kalcedonu. Bio je to četvrti ekumenski koncil u povijesti kršćanstva, a zasjedao je u gradu Kalcedonu, smještenom u neposrednoj blizini Carigrada. Kalcedon se nalazi na strateški važnom i prometno vrlo zanimljivom mjestu na azijskoj obali Mramornog mora, nedaleko od ulaza u Bospor i preko puta gradske jezgre Carigrada.
U današnje vrijeme područje nekadašnjeg Kalcedona prekriva istanbulska četvrt Kadıköy, a teoretski je moguće preplivati Bospor od tamo do središta Carigrada (riječ je o udaljenosti od oko tri kilometra). Na Kalcedonskom koncilu bilo je nazočno oko 350 biskupa, a postao je izvanredno važnim i zbog formulacije Kalcedonskog vjerovanja, po kojem su u Isusu Kristu dvije naravi, božanska i čovječja, nepomiješane, nepromijenjene, nerastavljene i neodvojive u jednoj osobi.
Jedan dio kršćana nije prihvatio odredbe Kalcedonskog koncila pa ih se naziva i nekalcedonskim kršćanima. Riječ je o, primjerice, Koptskoj pravoslavnoj Crkvi u Aleksandriji, Etiopskoj pravoslavnoj tevahedo Crkvi, Eritrejskoj pravoslavnoj tevahedo Crkvi i Armenskoj apostolskoj Crkvi.
___________________________________________________________________________
Jedan od nauspješnijih narodnih vladara ranosrednjevjekovne Hrvatske Dmitar Zvonimir okrunjen je za kralja 8. listopada 1075. godine (neki povijesničari kao datum navode 9.10, a kao godinu 1076.), od strane papinskog legata Gebizona u Solinu. Za njegove vladavine nastavljeno je širenje Hrvatskog kraljevstva čime je nastavio politiku svog prethodnika Petra Krešimira IV. Nakon njegove smrti došlo je do prekretnice u hrvatskoj povijesti jer nakon rata oko nasljeđivanja prijestolja kruna prelazi u ruke ugarskih Arpadovića.
O podrijetlu Dmitra Zvonimira zna se vrlo malo, najprhvaćenija teza je da je bio potomak kralja Svetoslava Surine i time rođak Petra Krešimira IV. Zna se da je bio slavonski ban i neko vrijeme suvladar Petra Krešimira IV. te oženjen Jelenom, kćeri ugarskog kralja Bele I. i sestrom Ladislava I.
Kada je 1074. Petra Krešimira IV. zarobio normanski vojvoda Amiko, koji je iz južne Italije napao Hrvatsku, Zvonimir se nametnuo kao nasljednik te došao na prijestolje u okolnostima koje pobliže nisu poznate (u nasljednom redu zaobiđen je Krešimirov nećak Stjepan II.). Nakon Zvonimirova izbora za kralja papa Grgur VII. šalje u Hrvatsku legate Gebizona i Fulkona, s glavnom zadaćom da se riješi pitanje o priznanju samostalnosti Hrvatskog kraljevstva. Kada je prisegnuo da će kao vazal biti vjeran rimskom papi, Zvonimir se obvezao plaćati 200 dukata danka te darovao Svetoj Stolici samostan sv. Grgura u Vrani. Zatim ga je svečano okrunio legat Gebizon u crkvi sv. Petra u Solinu, krunom donesenom iz Rima, te mu predao druge znakove kraljevske vlasti i papinsku zastavu čime je de facto dobio međunarodno priznanje.
Nakon toga Zvonimir je položio prisegu papi: „Ja, dakle Dmitar Zvonimir, s Božjom pomoći i darom apostolske stolice, kralj bit ću od ovoga časa vazda vjeran sv. Petru i mojemu gospodaru Grguru i zakonitim mu nasljednicima, neću sudjelovati ni riječju ni činom da bud on ili buduće pape nakon njega ili poslanici njihovi život ili uda izgube, ili da budu zarobljeni; a savjet, koji bi mi povjerili, neću nikome na njihovu štetu otkriti. Kraljevstvo pak koje mi se predaje po tvojoj ruci, opate Gebizone, uzdržat ću vjerno, te ga neću nikako odvratiti od apostolske stolice. Gospodara mojega papu Grgura i njegove nasljednike, a i poslanike papinske, ako dođu u moju oblast, primat ću časno i čestito ću s njima postupati i tako ih odpraviti, te otkle god bi me zvali, služit ću im bez krzmanja, koliko ću moći. Tako mi Bog pomogao!“.
Tako je kralj Zvonimir, kao i neki drugi europski vladari tog doba, prihvaćanjem papinske političke doktrine te pružanjem jamstva crkvenim interesima u Hrvatskoj i obećanjem brige o vjerskom i obiteljskom životu, osigurao politički i obrambeni savez sa Papinskom državom, državnopravno priznanje Kraljevine Hrvatske (lat. regnum Dalmatiae et Chroatiae) i njen stabilan međunarodni položaj.
Dmitar Zvonimir stolovao je u Kninu, a za njegove vladavine događaju se brojne društvene promjene: privatizira se javno vlasništvo, javlja se vlastelinstvo, jača utjecaj i materijalni položaj crkve, pa iako je narod još slobodan, počeo je proces feudalizacije. Umro je u prvoj polovici 1089. pod nerazjašnjenim okolnostima.
https://povijest.hr
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
U francuskomlučkomgradu Marseilleu devetog listopada 1934. godine ubijen je jugoslavenski kralj Aleksandar Karađorđević.Atentat su zajedno organizirali ustaše i makedonska revolucionarna organizacija VMRO, koje su težile stvaranju neovisne Hrvatske i Makedonije.U atentat su bile umiješane i pojedine strane sile, u prvom redu Mussolinijeva Italija, koja je imala teritorijalne pretenzije prema Jugoslaviji, odnosno njezinoj jadranskoj obali.
Naime, iako se u vanjskoj politici oslanjao na Francusku kralj Aleksandar želio se približiti i Njemačkoj i Italiji. Dolaskom Hitlera na vlast Francuzi su se zabrinuli zbog ovog zbližavanja te njihov ministar vanjskih poslova Louis Barthou dolazi u Beograd u lipnju 1934. gdje raspravlja o situaciji u Europi i dogovara posjet Aleksandra Francuskoj. Saznavši za put ustaški vođa Ante Pavelić ivođa VMRO-a Vančo Mihajlov (obojica su bila u emigraciji) odlučuju se za akciju, želeći Aleksandrovim ubojstvom potaknuti nerede u Kraljevini Jugoslaviji. Prešutnu podršku dobili su u vrhovima vlasti Italije i Mađarske, a atentat je pripreman u Janka pusti u Mađarskoj. Dokopavši se planova puta osnovana je teroristička grupa koju je predvodio Eugen Dido Kvaternik. Grupa je lažnim putovnicama ušla u Francusku gdje se podijelila – jedan dio čekao je u Marseilleu, a drugi u Parizu.
Jugoslavenska tajna služba saznala je za pripremu atentata, ali je Aleksandar odbio odgoditi putovanje. U Marseillesje stigao na razaraču Dubrovnik. Dočekao ga je Barthou, pa su zajedno sjeli u automobil i provezli se ulicama ispunjenima klicajućom gomilom koja je izražavala dobrodošlicu. U jednom trenutku iz gomile je istupio atentator Veličko Georgijev Kerin i pucao na kralja, francuskog ministra i vozača automobila.
Kerin, poznat pod psedonimom Vlado Černozemski i nadimkom Vlada Šofer, radio jekao vozač vođe VMRO-a i bio je iskusan strijelac. Odmah je na licu mjesta proboden mačem jednog francuskog časnika, a zatim ga je dokrajčila bijesna gomila. Naknadno je utvrđeno da francuski ministar Barthou nije umro od njegovog metka, nego od metka koji je ispalio jedarancuski policajac u pokušaju da upuca Kerina.
_____________________________________________________________________
Dana 9. listopada 1760. godine postrojbe Ruskog Carstva okupirale su pruski glavni grad Berlin. Radilo se o Sedmogodišnjem ratu, u kojem su se Rusija i Austrija zajednički borile protiv Pruske kralja Fridrika II. Velikog. Zanimljivo je da su i Rusijom i Austrijom tada vladale žene. Naime, vladajuća ruska carica bila je u to vrijeme Elizabeta Petrovna, kći Petra Velikog, dok je austrijska vladarica bila znamenita Marija Terezija. Dapače, jedna je žena – markiza de Pompadour – imala tada velik utjecaj u Francuskoj, koja je također bila saveznica Rusije i Austrije.
Napomenimo da su prije zauzimanja Berlina na današnji dan 1760. godine, taj grad već tri godine ranije nakratko uspjeli zauzeti Austrijanci pod grofom Hadikom (1757. godine). U akciji uoči današnjeg dana 1760. godine ponovno su uz Ruse grad napadali i Austrijanci, ali su Prusi odlučili Berlin predati radije Rusima, nego Austrijancima, svojim tada najvećim neprijateljima.
Ruski zapovjednik kojem se predao Berlin zvao se Gottlieb Heinrich von Totleben i imao je titulu grofa. Kao što je vidljivo iz njegovog imena, on je zapravo bio Nijemac (mnogi ruski vojni zapovjednici u carsko doba bili su Nijemci ili su barem imali njemačko podrijetlo). Postojale su optužbe da je grof von Totleben primio od Prusa mito kako bi poštedio Berlin. Austrijanci pod grofom Lacyjem silom su zatim ušli u Berlin i opljačkali neke njegove dijelove. Ipak, okupatori su se povukli nakon samo tri dana, nakon vijesti da je pruska vojska kralja Fridrika II. Velikog krenula prema Berlinu.
______________________________________________________________________
Dana 9. listopada 1757. godine rođen je francuski kralj Karlo X. iz dinastije Bourbon. Osobito je zanimljiv po tome što je pokopan u Sloveniji. Dapače, lijes s njegovim tijelom i danas leži u kripti franjevačkog samostana Kostanjevica kod Nove Gorice u Sloveniji. Riječ je o samostanu smještenom svega nekoliko stotina metara od talijansko-slovenske granice, između slovenskog grada Nova Gorica i talijanskog grada Gorizia (ta dva grada dijeli državna granica, premda je područje između njih zapravo naseljeno).
Kralj Karlo X. bio je mlađi brat znamenitog Luja XVI. – smaknutog na giljotini u Francuskoj revoluciji. Karlo je preživio revoluciju i postao je 1824. godine kralj Francuske. Međutim, već 1830. godine Francuzi su ga svrgnuli u novoj revoluciji (tzv. Srpanjska revolucija iz 1830. godine). Karlo X. pobjegao je prvo u Englesku, zatim u Češku, a na kraju je završio u spomenutom gradu Gorici, gdje je umro u palači grofa Coroninija. Sahranjen je u obližnjem samostanu, a u istoj grobnici danas leže i ostatci ostalih članova njegove obitelji (sina, snahe, unuka i unukove supruge).
________________________________________________________________________
U sklopu stogodišnjeg hrvatsko – osmanskog rata (tzv. mali rat tijekom 15. i 16. stoljeća) dogodila se Bitka kod Gorjana, 9. listopada 1537. godine, u kojoj je teško poražena habsburška vojska pod zapovjedništvom Ivana Katzianera.
Od izbora Ferdinanda Habsburškog za hrvatsko-ugarskog kralja (1527.) bjesnio je građanski rat između pristaša erdeljskog velikaša Ivana Zapolje i izbranog Ferdinanda. Takvo stanje iskoristili su Osmanlije koji pustoše Hrvatskom i Ugarskom te 1529. stižu i do Beča. Nakon neuspjele opsade Beča potpisan je mir koja niti jedna strana nije poštivala. Osmanlije osvajaju dio po dio Hrvatske, a Zapolja postaje vazal sultana Sulejmana Veličanstvenog.
Ferdinand u Hrvatsku šalje generala Ivana Katzianera, koji se već istaknuo u borbi protiv Osmanlija, imenovavši ga za vrhovnog kapetana. Međutim, Katzianer se više posvetio borbi protiv Zapoljinih pristaša u Slavoniji nego obranom od osmanske vojske što izaziva nezadovoljstvo hrvatskih velikaša koji 1533. sa Sabora u Topuskom poručuju Ferdinandu da “ako ne kani braniti Hrvatsku neka im vrati ispravu kojom su ga izabrali za kralja”. Tek kada je 1536. godine osvojena Požega i veliki dio Slavonije te 1537. Klis, kralj se intenzivnije posvečuje obrani svojih istočnih granica te šalje vojni pojačanje Katzianeru s zadaćom da pripremi pohod koji bi istjerao Osmanlije iz Slavonije.
U travnju 1537. godine održan je Sabor u Križevcima na kojem je pozvano na opći ustanak protiv Osmanlija. Do kraja kolovoza okupila se u kršćanskom taboru kod Križevaca vojska od 24.000 ljudi, 16.000 pješaka i 8.000 konjanika. Vojska je bila heterogena i sastojala se od četa iz Hrvatske i Slavonije, Štajerske, Koruške, Kranjske, Tirola i Češke. Zapovjednik vojske bio je Katzianer, a za opskrbu je zadužen zagrebački biskup Šimun Erdödy. Vojska je krenula prema Osijeku, a putem su izbii sukobi između Katzianera i pojednih zapovjednika pošto se pokazalo da nije sposoban zapovijedati tako heterogenom vojskom. Uz to došlo je do nestašice hrane, jer zagrebački biskup nije mogao osigurati redovitu opskrbu tako velikoj vojsci, pa je kršćanska vojska počela pljačkati Slavoniju poput onih od kojih su je namjeravali osloboditi.
Došavši pred Osijek Katzianer se nije usudio na opsadu, jer su ga branile jake osmanske snage, nego je krenuo prema Valpovu. Vojska je bila izmorena od dugog putovanja, a zbog nestanka hrane i raznih bolesti umrlo je nekoliko tisuća vojnika. Tako izmorena i oslabljena vojska stigla je do Gorjana gdje su počeli manji okršaji s Osmanlijama koji su pomno pratili njihovo kretanje. U taboru kod Gorjana, uoči odlučne bitke, neki su zapovjednici nezadovoljni Katzianerovim vođenjem vojske napustili tabor i otišli: zagrebački biskup Erdödy, Ungnad sa Štajercima, češke postrojbe sa Schlickom i madžarske sa More-om. U svitanje nestao je i drugi zapovjednik mađarskih postrojbi Ljudevit Pekri, kao i sam zapovjednik svih postrojbi Katzianer.
Ostatak ostatka vojske počeo se i međusobno sukobljavati što su iskoristile Osmanlije, predvođene Husrev-begom i Mehmed-begom Jahjapašićem, koji su u silovitom jurišu pregazili ostatke kršćanske vojske. Pobjedom kod Gorjana Osmanlije su veliki dio Slavonije, za dugo vremena, pripojili svom Carstvu.
Poraz je odjeknuo u cijeloj Habsburškoj Monarhiji, a svuda se osuđivao Katzianerov kukavičluk. On se uzaludno pokušao opravdati kralju prebacujući krivnju na zapovjednike postrojbi. Proglašen je veleizdajnikom i utamničen. Uspio je pobjeći i do listopada 1539. skrivao se po Hrvatskoj i Slavoniji, surađujući s Zapoljom i Osmanlijama. Napokon ga je uhvatio Nikola Šubić Zrinski kod Kostajnice i dao pogubiti. Postoje dvije verzije njegove smrti. Po jednoj Katzianera su po zapovijedi Zrinskog ubila dva vojnika,a po drugoj sam Zrinski mu je odrubio glavu. Uglavnom Katzianerova glava poslana je kralju Ferdinandu.
___________________________________________________________________________
Oskar Schindler rođen je 1908. godine u njemačkoj obitelji na području današnje Češke. Pristupio je nacističkoj stranci 1939., a profitirao je od njemačke okupacije Poljske nabavivši tvornicu u Krakowu koja je prije pripadala jednom Židovu. Schindler je zapošljavao židovske radnike i, premda je isprva bio orijentiran na stjecanje profita, s vremenom mu je zaštita svojih židovskih zaposlenika postala važnija od zarade. Pretpostavlja se da je spasio između 1.100 i 1.200 Židova od smrti u logorima.
Ponekad je morao davati velike količine novca svojim nacističkim kolegama da ga ne bi spriječili u pomaganju Židovima. Pri kraju rata bio je već osiromašen, pa je nakon rata čak ovisio o židovskim dobrotvorima u preživljavanju. Odselio se u Argentinu, no tamo je doživio bankrot. Vratio se u Njemačku, no ni tamo nije imao poslovnog uspjeha. Umro je siromašan. Prema svojoj želji pokopan je u Jeruzalemu, na franjevačkom groblju na brdu Sion. Njegov je grob lako prepoznatljiv po velikoj količini kamenčića koje Židovi tradicionalno ostavljaju na grobovima bliskih osoba. Proglašen je Pravednikom među narodima.
__________________________________________________________________________
Dana 9. listopada 1760. godine pruski glavni grad uspjeli su okupirati habsburški vojnici carice i kraljice Marije Terezije. Vrlo je vjerojatno da je u tim postrojbama bilo i vojnika s područja Hrvatske. Naime, bilo je to doba Sedmogodišnjeg rata, u kojem su hrvatske postrojbe itekako sudjelovale, naročito pod zapovjedništvom podmaršala Josipa Kazimira Draškovića – poznatog grofa i vlasnika dvoraca Trakošćan u Hrvatskom zagorju i Brezovica južno od Zagreba.
U Sedmogodišnjem ratu (1756. – 1763.) europske su se sile udružile u borbi protiv pruskog kralja Fridrika II. Velikog. Fridrik je ranije bio oteo Mariji Tereziji Šlesku, a ovaj je rat bio uvelike pokušaj da se ta bogata pokrajina vrati pod habsburšku vlast. Praktički jedini Fridrikov saveznik isprva je bila Velika Britanija, uz neke njemačke kneževine.
Marija Terezija imala je sreću što su u njenoj službi bila tri izvrsna vojna zapovjednika. Bili su to slavni feldmaršali Daun, Laudon i Lacy. Upravo je Lacy bio taj koji je zauzeo Berlin, glavni grad pruskog kralja. Uspjeh zaposjedanja Berlina bio je doduše kratkotrajan, već nakon 6 dana Austrijanci su se povukli, ali su zato ponijeli sa sobom bogat plijen.
__________________________________________________________________________
Devetog listopada 1992. godine meteorit je pao na privatni automobil u gradiću Peekskill u SAD-u. Radilo se o komadu mase od oko 12 kilograma, koji je udario u Chevrolet Malibu star oko 12 godina. Automobil je bio u vlasništvu 18-godišnje Michelle Knap, koja ga je nedavno bila nabavila za samo 300 američkih dolara. Meteorit je probio stražnji prtljažnik automobila, prošao tik uz rezervoar za gorivo i izbio na donjoj strani. U trenutku udara automobil je bio parkiran pred domom njegove vlasnice. Budući da je udar proizveo veliku buku, ona je izašla i zatekla oštećen automobil s vrućim meteoritom ispod njega.
Mnogo ljudi u okolici uspjelo je kamerama snimiti meteorit pri padu jer se radilo o večernjim satima pa je meteorit u letu proizvodio sjajan trag na nebu. Pretpostavlja se da je brzina meteorita pri dolasku iz svemira bila oko 52.000 kilometara na sat, no zbog prolaska kroz atmosferu usporio je na samo oko 264 kilometra na sat. Automobil Chevrolet Malibu u koji je udario meteorit postao je slavan i izlagan je na više lokacija. Vlasnica je postigla znatnu financijsku korist jer je prodala automobil po mnogo višoj cijeni nego ga je kupila. Sam meteorit prodan je za 69.000 američkih dolara, a zatim je usitnjen i rasprodan dalje po još znatno višoj cijeni po kilogramu.
_____________________________________________________________________
Dana 9. listopada 1514. godine oženio se 52-godišnji francuski kralj Luj XII. lijepom 18-godišnjom engleskom princezom Marijom Tudor. Njemu je to bila već treća ženidba (obje prethodne žene bile su već pokojne). Nova mladenka bila je, dakle, čak 34 godine mlađa od kralja, a njemu je to bila prilika da konačno dobije sina nasljednika (iz prethodnog braka imao je dvije kćeri).
Mlada princeza Marija Tudor, koja je tom udajom postala francuska kraljica, bila je sestra poznatog engleskog kralja Henrika VIII. (koji se čak šest puta ženio). Marija Tudor bila je vrlo lijepa. Mletački veleposlanik opisao ju je kao visoku, vitku, sivih očiju i kose do struka. Navodno je bila među najljepšim princezama u Europi, a čak ju je i poznati filozof Erazmo Rotterdamski opisao kao najljepše djelo prirode.
Nažalost, kralj Luj XII. nije poživio ni tri mjeseca nakon tog vjenčanja. Navodno je umro izmoren naporima u postelji. Unatoč njegovom trudu, nikakvo dijete nije rođeno iz tog braka.
https://povijest.hr
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
Dana 10. listopada 1846. engleski astronom William Lassell otkrio je veliki Neptunov mjesec nazvan Triton. Riječ je o daleko najvećem prirodnom satelitu planeta Neptuna, kojem je masa čak oko 400 puta veća od mase sljedećeg najvećeg mjeseca, Proteja (lat. Proteus).
Triton je među velikim mjesecima u Sunčevom sustavu jedinstven po svojoj retrogradnoj orbiti (jedini kruži u smjeru suprotnom od smjera kruženja svog matičnog planeta). Iz te se njegove osobine zaključuje da nije mogao nastati u istom dijelu Sunčeva sustava kao Neptun, nego je došao izdaleka, a tek je naknadno zarobljen Neptunovom gravitacijom u orbitu oko tog planeta. Triton je nešto veći od Plutona, kojeg se nekoć smatralo planetom, a u međuvremenu je klasificiran u patuljaste planete. Postoji i teorija o sličnom nastanku Tritona i Plutona, po kojoj je Triton nekoć također kružio oko Sunca, a naknadno se našao zarobljen u orbiti oko Neptuna.
Površina Tritona iznosi čak 23.018.000 četvornih kilometara, gotovo kao površina cijele Sjeverne Amerike. Spomenuti otkrivač Tritona, William Lassell, svojedobno se bio obogatio kao vlasnik pivovare, što mu je omogućilo da se posveti astronomiji. Osim Tritona, William Lassell otkrio je i Uranove mjesece nazvane Ariel i Umbriel.
_______________________________________________________________________
Međunarodni Pakt o svemiru (eng. Outer Space Treaty, franc. Traité de l’espace) stupio je na snagu 10. listopada 1967. godine. Do danas su ga ratificirale čak 102 svjetske države, a potpisalo ga je još dodatnih 27 zemalja koje do sada nisu dovršile proces ratifikacije. Važna je činjenica da su taj pakt ratificirale sve vodeće svjetske sile uključene u istraživanje svemira, uključujući SAD, Rusku Federaciju, NR Kinu, Francusku, Ujedinjenu Kraljevinu, Indiju, Njemačku i Japan.
Interesantno da Republika Hrvatska i Republika Bosna i Hercegovina još nisu potpisale taj pakt, što ih svrstava među rijetke takve zemlje u Europi. Za usporedbu, Pakt o svemiru već su potpisali i Vatikan, Iran, Sjeverna Koreja, Kuba te praktički sve zapadne razvijene zemlje.
Važna je odredba Pakta o svemiru zabrana stavljanja nuklearnog oružja i ostalih oružja za masovno uništenje u bilo koji dio svemira. Time je, dakle, zabranjeno stavljanje takvih oružja u orbitu oko Zemlje, na svemirska tijela (Mjesec, asteroide, planete), kao i u preostali svemirski prostor.
Prema Paktu o svemiru, Mjesec i ostala svemirska tijela mogu se koristiti samo u mirnodopske svrhe. Time je zabranjeno testiranje bilo kakvih oružja na tim tijelima (ne samo nuklearnih nego i konvencionalnih). Nadalje, Pakt zabranjuje bilo kojoj državi polaganje suverenog prava na neki teritorij na Mjesecu i drugim svemirskim tijelima. Dakle, nijedna država ne može proglasiti dio Mjeseca, Marsa ili bilo kojeg drugog svemirskog tijela svojim posjedom i ne smije ga okupirati.
____________________________________________________________________
Dana 10. listopada 1471. dogodila se Bitka kod Brunkeberga u Švedskoj, u kojoj su Šveđani uspjeli obraniti zemlju od danskog kralja Kristijana I. iz dinastije Oldenburg (danski su kraljevi i kraljice prethodno bili vladali Švedskom još od 1389. godine). Švedske snage koje su željele samostalnost od Danske predvodio je Sten Sture Stariji, koji je u Švedskoj uzeo naslov regenta (na švedskom jeziku riksföreståndare).
Pobjedom u Bitki kod Brunkeberga stekao je Sten Sture Stariji gotovo mitski status u švedskoj povijesti, osobito kao simbol otpora stranim osvajačima. Danski kralj Kristijan I. u navedenoj je bitki ranjen pucnjem iz vatrenog oružja. Pogođen je u lice, pri čemu je izgubio nekoliko zuba. Prema predaji Sten Sture Stariji molio se prije bitke sv. Jurju za pomoć, zbog čega je kasnije u čast tog sveca dao podići veličanstveni relikvijar i kip sv. Jurja koji ubija zmaja. Taj se kip i danas može vidjeti u katedrali u Stockholmu.
_____________________________________________________________________
Desetog listopada 1971. godine u američkoj saveznoj državi Arizoni pušten je u promet most prenesen iz glavnog grada Ujedinjene Kraljevine – Londona. Radi se o poznatom Londonskom mostu (engl. London Bridge) koji je nekoć stajao na rijeci Temzi i povezivao središte Londona s južnom obalom. Naime, ranih 1960-ih Englezi su odlučili ukloniti londonski most i sagraditi novi, koji bi mogao podnijeti veće prometno opterećenje. Stari most, umjesto da bude uništen, kupio je američki poduzetnik Robert McCulloch i dao ga je ponovno podići u Arizoni, u mjestu nazvanom Lake Havasu City. Tako je most star približno 140 godina otvoren za promet oko 8.500 kilometara dalje od svoje prvobitne lokacije.
Tko je bio Robert McCulloch, koji se odlučio na tako neobičan pothvat kupnje londonskog mosta? On je bio poduzetnik koji se bavio mnogim poslovima. I danas se mogu kupiti motorne pile i kosilice marke McCulloch, a bavio se čak i proizvodnjom helikoptera te istraživanjem nafte. Velik pothvat Roberta McCullocha bilo je osnivanje novih naselja u Arizoni, Nevadi i Kaliforniji. Radilo se većinom o tome da bi on kupio pustinjsko zemljište i na njemu pokrenuo gradnju novih stambenih zona.
Grad imena Lake Havasu City osnovao je McCulloch nakon što je kupio oko 8.000 hektara zemlje u Arizoni. Lake Havasu City nalazi se na rijeci Colorado, na granici Arizone i Kalifornije. Riječ je o većinom pustinjskom području smještenom oko 200 kilometara južno od Las Vegasa, blizu tromeđe država Nevada, Arizona i Kalifornija.
Da podigne ugled Lake Havasu Cityja, McCulloch je kupio spomenuti londonski most i podigao ga u tom novom gradiću. Za most je platio oko dva i pol milijuna dolara, ali ga je prenošenje i ponovno sastavljanje u Arizoni stajalo još daljnjih sedam milijuna dolara. Na otvaranju mosta u Lake Havasu Cityju bio je prisutan i gradonačelnik londonskog Cityja. Most je i danas turistička atrakcija u Lake Havasu Cityju.
__________________________________________________________________________
Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) osnovan je 10. listopada 1919. godine u Zagrebu. Prisutno je bilo oko 50 poslanika komunističkih organizacija mladeži s područja Kraljevine SHS,a konferenciju su pripremili Sima Miljuš, Vladimir Čopić, August Cesarec i Rudolf Hercigonja. Na konferenciji je izabran privremeni Središnji odbor sa sjedištem u Zagrebu.
SKOJ je bio organiziran po uzoru naboljševičku omladinskuorganizaciju Komsomol,kao ogranak Komunističke partije Jugoslavije (KPJ).Svi koji su željeli postati članovi Komunističke partije Jugoslavije u početku su trebali biti uključeni u SKOJ, gdje bi se mogli dokazati kao aktivisti.
Komunisti su postigli veliki uspjeh na izborima1920. godine,nakon čega je vlada zabranila rad komunističkih organizacija na području Kraljevine SHS. To je proglašeno uredbom nazvanom Obznana 29. prosinca 1920. godine.Organizacija prelazi u ilegalu, kao i KPJ, te se unutar SKOJ-a osniva teroristička organizacijaCrvena pravda, koja se atentatima obračunava s vlastima. Godine 1921. ubijen je ministar unutarnjih poslova Milorad Drašković te organiziran neuspio atentat na tadašnjeg regenta Aleksandra Karađorđevića.
Od tada počinjužestokiprogoni članova SKOJ-a, pa su tako ubijeni sedam sekretara(vođa) SKOJ-a: Janko Mišić, Pajo Marganović, Mijo Oreški, Josip Kolumbo, Pero Popović Aga, Josip Debeljak i Zlatko Šnajder. Većina od te sedmorice bili Hrvati,a stradali suu Zagrebu ili okolici. Tako su Oreški i Mišić ubijeni u Samoboru, Kolumbo i Popović na zagrebačkom Goljaku, a Debeljak na zagrebačkim Sveticama.Marganović i Šnajder umrli su nakon zatvorske torture.Zbog toga su stekli status mučenika među jugoslavenskim komunistima, a poslije Drugog svjetskog rata njima je nazvana jedna od najprestižnijih nagrada u komunističkoj Jugoslaviji.
Sama organizacija je 1946. preimenovana uNarodnu omladinu Jugoslavije (NOJ) te kasnije u Savez socijalističke omladine Jugoslavije. Savez se raspao zajedno sa Jugoslavijom početkom 1990-ih godina.
__________________________________________________________________________
Dana 10. listopada 1957. Komla Agbeli Gbdemah, ministar financija Gane, došao u jedan restoran u američkom gradiću Dover u državi Delaware. Naručio je sok od naranče, ali mu je donesen u kontejneru te mu je rečeno da ne može ostati u restoranu zbog toga što je crnac. Restoran je pripadao jednom od najvećih američkih lanaca Howard Johnson’s, a u to je vrijeme još uvijek bila raširena rasna segregacija u institucijama u SAD-u.
Izbio je incident. Ministar je navodno rekao osoblju: “Ljudi ovdje su nižeg socijalnog statusa od mene, a ipak mogu ovdje jesti, a mi ne možemo. Možete zadržati sok od naranče i sitniš, ali ovo nije zadnje što ćete čuti o ovome.” Vijest je doprla do američkog predsjednika Dwighta Davida Eisenhowera, koji se ispričao ministru i pozvao ga na doručak u Bijelu kuću. Američku su vladu brinuli ovakvi incidenti jer se u to vrijeme natjecala s SSSR-om u širenju utjecaja među državama Afrike.
_____________________________________________________________________
Dana 10. listopada 1857. godine umro je George Washington Parke Custis, posinak prvog američkog predsjednika Georgea Washingtona i graditelj velikog dvorca Arlington, na lokaciji na kojoj se danas nalazi najpoznatije američko groblje.
George Washington Parke Custis rođen je 1781. godine kao unuk Marthe Washington, supruge predsjednika Georgea Washingtona, iz njenog prethodnog braka. Naime, George Washington oženio se Marthom u doba kad je ona već bila udovica. Njih dvoje nisu imali djece, ali su odgajali djecu iz njenog prethodnog braka, a zatim su posvojili i njene unuke. Tako je George Washington Parke Custis postao posinkom predsjednika Georgea Washingtona te je živio s njim u predsjedničkoj rezidenciji kao član tzv. Prve obitelji (First Family – američki naziv za obitelj predsjednika).
Budući da su George i Martha Washington bili vrlo bogati (posjedovali su velike plantaže i stotine robova), Parke Custis naslijedio je po njihovoj smrti golemo bogatstvo, vjerojatno jedno od najvećih u tadašnjem SAD-u. Počeo je oko 1802. godine graditi dvorac Arlington pokraj novoosnovanog američkog glavnog grada Washingtona. Dvorac je dobio monumentalan trijem s osam masivnih stupova promjera čak 1,5 metara. Posjed Arlington bio je vjerojatno najveći privatni posjed u cijelom Distriktu Kolumbija (područje američkog glavnog grada). U to vrijeme, naime, područje južno od rijeke Potomac također je pripadalo Distriktu Kolumbija, koji je imao oblik kvadrata, a tek je kasnije vraćeno državi Virginiji (danas Distrikt Kolumbija obuhvaća samo područje sjeverno od Potomaca). Zanimljivo je da se dvorac Arlington nalazi nasuprot Bijeloj kući u odnosu na rijeku Potomac.
Nakon smrti Georgea Washingtona Parkea Custisa, Arlingtonom je upravljao njegov zet Robert E. Lee. Nekoliko godina kasnije počeo je Američki građanski rat, u kojem je Lee bio vođa južnjačkih vojski. Nakon rata Arlington su oduzeli Leejevoj obitelji i pretvorili su posjed u groblje.
_______________________________________________________________________
Henry Cavendish, znanstvenik koji je prvi izveo eksperiment kojim se mogla izračunati masa planeta Zemlje, rođen je 10. listopada 1731. godine. Cavendish je bio visokog porijekla, njegov djed bio je William Cavendish, vojvoda od Devonshirea, jedan od najviših britanskih aristokrata. Obitelj Cavendish je u Engleskoj bila utjecajna još od srednjeg vijeka, a od 16. stoljeća uvrštena je među najbogatije i politički najznačajnije porodice.
Znanstvenik Henry Cavendish svoje je veliko naslijeđeno bogatstvo ulagao u znanstvena istraživanja. Otkrio je element vodik (H) i nazvao ga je zapaljivi zrak. Zemljinu masu izmjerio je pomoću specijalnog instrumenta koji je sadržavao dvije velike olovne kugle i dvije manje kuglice. Pomoću Newtonovog zakona gravitacije i poznavanja torzione sile žice na kojoj su visjele kugle, moglo se izračunati gravitacionu konstantu, a preko nje i Zemljinu masu.
Henry Cavendish umro je 1810. kao jedan od najbogatijih ljudi u Britaniji, i to unatoč potrošenom novcu na svoje znanstvene eksperimente.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
Dana 10. listopada 1920. godine održan je plebiscit u Koruškoj na kojem je odlučeno hoće li dijelovi te pokrajine s većinskim slovenskim stanovništvom biti pripojeni Austriji ili Jugoslaviji. Naime, nakon Prvog svjetskog rata raspala se Austro-Ugarska pa su njeni teritoriji podijeljeni između niza zemalja. Južno područje Koruške bilo je uvelike naseljeno Slovencima pa je na međunarodnoj mirovnoj konferenciji odlučeno da se tamošnje stanovništvo samostalno mora opredijeliti za priključenje Austriji ili Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevini Jugoslaviji).
Uoči plebiscita veliku propagandu vršile su i austrijska i jugoslavenska strana. U području obuhvaćenom plebiscitom (tzv. Zona A) čak je oko 70 % stanovništva govorilo slovenskim jezikom, što znači da je etničkih Slovenaca bilo vjerojatno i više (neki su koristili njemački jezik iz praktičnih razloga). Ipak, 59,1 % glasača izjasnilo se za pridruživanje Austriji, a samo 40,9 % za uključenje u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Takav ishod bio je posljedica toga što je slovensko stanovništvo u gospodarskom i političkom smislu preferiralo Austriju nad jugoslavenskom državnom zajednicom.
Da su se glasači na plebiscitu izjasnili za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca današnji bi austrijski gradovi Bleiburg, Rosegg, Völkermarkt, Eisenkapell i Ferlach pripadali Sloveniji, a državna bi granica prolazila tik do Villacha i Klagenfurta.
___________________________________________________________________________
Dana 10. listopada 2005. godine objavljeno je u Njemačkoj da je između najjačih stranaka postignut dogovor po kojem će Angela Merkel postati nova kancelarka. Radilo se o tzv. Velikoj koaliciji između demokršćanskih stranaka CDU/CSU i socijaldemokrata iz SPD-a. Naime, na saveznim izborima u rujnu te iste 2005. godine nijedna stranka nije dobila apsolutnu većinu. CDU/CSU dobio je 35,2 %, a Schröderov SPD 34,2 %. Napomenimo, CSU je sestrinska stranka CDU-a, nadležna za većinski katoličku Bavarsku.
Budući da ni demokršćani ni socijaldemokrati nisu mogli sami formirati većinu u Bundestagu, odlučili su se udružiti. Takva Velika koalicija dogovorila se da će kancelarsko mjesto dobiti kandidatkinja demokršćana – Angela Merkel iz CDU-a. Dotadašnji kancelar Gerhard Schröder iz SPD-a najavio je ubrzo da će se povući iz politike.
________________________________________________________________________
Bitka koja je po mišljenju mnogih povjesničara bila jedna od najpresudnijih u čitavoj europskoj povijesti dogodila se 10. listopada 732. godine. Riječ je o okršaju poznatom kao Bitka kod Poitiersa, iako se ona zapravo dogodila nešto dalje od Poitiersa, otprilike na mjestu današnjeg sela Moussais-la-Bataille u srcu Francuske. Bitka je značajna po tome što je označila točku na kojoj je simbolički zaustavljen muslimanski prodor u Europu. Naime, islam se još od doba Muhameda (oko 622.) nezaustavljivo širio. Nakon što je osvojena čitava sjeverna Afrika, 711. godine muslimanski je vođa Tarik ibn Zijad izvršio invaziju Španjolske (poznati Gibraltar dobio je ime po Tariku, od arapskog Gebel-al-Tārık). Ubrzo je pala gotovo cijela Španjolska, a zatim je bila na redu Francuska.
Muslimanski prodor u Francusku imao je cilj opljačkati slavni samostan sv. Martina u francuskom gradu Toursu na rijeci Loire. U to doba u današnjoj Francuskoj vladali su franački kraljevi iz dinastije Merovinga, no stvarnu su vlast imali njihovi majordomi iz obitelji Karolinga. Vođa kršćanske vojske koja je trebala obraniti Tours bio je upravo majordom Karlo iz karolinške obitelji.
Muslimansku vojsku, koju je predvodio emir Abdul Rahman al Gafiki, prvo je na rijeci Garonne pokušao zaustaviti akvitanski vojvoda Odo čiju je vojsku muslimanska knojica pregazila. Opijeni ovom pobjedom muslimani su nastavili neoprezno dalje ne poslavši izvidnce te su iznenada naletjeli na dobro utaborenu franačku vojsku na povišenom terenu. Šest dana protivnici su se promatrali čekajući da onaj drugi prvi napadne. Napokon emir je izgubio živce i zapovjedio juriš konjice uzbrdo. Franačka vojska dočekala ih je u formaciji falange, a Karlo je dio jedinica poslao da napadne muslimansku pozadinu. Probivši se u neprijateljski logor s stražnje strane Franci su izazvali kaos. Dio konjice koja je napadala Karlovu falangu povukla se da spasi opljačkano blago iz logora nakon čega su ostali pomislili da je zapovjeđeno povlačenje. Došlo je do meteža koji je pokušao zaustaviti Abdul Rahman ali je ubijen. Nakon toga muslimani su povratili logor, ali su odustali od daljnje borbe i sljedećeg dana su se povukli.
Midas - Nativno Internet oglašavanje
Pobjednički majordom Karlo dobio je nadimak Martel (hrv. Čekić)jer je postigao ono što se smatralo nemogućim – s pješacima je bez strijela pobijedio oklopljenu konjicu. Poraženi muslimani povukli su se u južnu Francusku, gdje su se još neko vrijeme uspjeli održati, a kasnije su potisnuti preko Pirineja, na područje današnje Španjolske. Više nikada nisu uspjeli prodrijeti tako duboko u Europu.
https://povijest.hr
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
Dana 11. listopada 1739. godine uzima se kao dan rođenja Grigorija Potemkina, ruskog aristokrata i jednog od najmoćnijih miljenika carice Katarine II. Velike. Potemkin je za vrijeme života nagomilao silne časti, funkcije i titule kojima ga je obdarila carica. Dobio je dvije kneževske titule: onu kneza Svetoga Rimskog Carstva (lat. Princeps Sancti romani Imperii) i onu kneza Ruskog Carstva. Imao je i čin general-feldmaršala, a bio je na čelu ruske vojne hijerarhije kao predsjednik Ratnog kolegija.
Potemkin je rođen u selu Čižovo pokraj Smolenska, u srednje bogatoj plemićkoj obitelji. Carica Katarina Velika zapazila ga je kao mladog časnika 1762. godine. Ljubavnicima su postali izgleda tek 1774. godine, kad su njoj bile 44, a njemu nepune 34 godine. Ubrzo je kao njen miljenik dobio neke od najviših funkcija u Ruskom Carstvu. Postoji velika vjerojatnost da su se Katarina i Potemkin potajno i vjenčali.
Moćnog Potemkina smatra se utemeljiteljem ruske Crnomorske flote. Do danas je ostao u upotrebi izraz Potemkinova sela za lažne nastambe kakve je knez dao podići da impresionira caricu Katarinu Veliku. U Sankt-Peterburgu je Potemkin posjedovao golemu palaču zvanu Tauridska palača (prema povijesnom imenu za Krim). Potemkin je umro 1791. godine na području današnje Rumunjske, gdje je bio po vojnoj dužnosti. U trenutku smrti imao je 52 godine, a carica Katarina Velika nadživjela ga je za pet godina.
__________________________________________________________________________
Američki istraživač Meriwether Lewis na misteriozan je način umro 11. listopada 1809. godine. Povijesno poznatim Lewis je postao po svojoj ekspediciji na zapad Sjedinjenih Američkih Država, koju je poduzeo sa svojim kolegom Williamom Clarkom. Ta je tzv. Lewisova i Clarkova ekspedicija (od 1804. do 1806. godine) bila prva u povijesti SAD-a koja je dospjela do Tihog oceana, a dobila je veliko simboličko značenje u američkoj tradiciji.
Predsjednik Thomas Jefferson imenovao je 1806. godine Meriwethera Lewisa, koji mu je ujedno bio i osobni prijatelj, guvernerom Gornje Louisiane. S obzirom na Lewisov značaj, njegova je misteriozna smrt do danas ostala vrlo popularnim predmetom proučavanja, osobito među Amerikancima. Lewis je u trenutku smrti imao samo 35 godina, što je davalo još veću tragičnost tom događaju. Spomenutog dana njegovo mrtvo tijelo pronađeno je u svratištu imena Grinder’s Stand na području današnje američke savezne države Tennessee. Supruga vlasnika svratišta, Priscilla Griner, čula je pucnjeve u ranim jutarnjim satima, a nakon toga su Lewisa pronašli mrtvog u njegovoj jednosobnoj kolibici u sastavu svratišta. Imao je rane od metaka na glavi i trupu, a do danas je ostalo neutvrđeno je li se radilo o ubojstvu ili samoubojstvu (neki od dokaza upućuju na ubojstvo).
__________________________________________________________________________
Dana 11. listopada 1982. godine izvađen je iz mora glavni dio broda Mary Rose, u jednoj od najspektakularnijih akcija iz područja podmorske arheologije ikada. Mary Rose bio je brod iz doba engleskog kralja Henrika VIII. iz dinastije Tudor. Brod je potonuo još davne 1545. godine i ležao je na dnu mora punih 437 godina prije nego je na današnji dan izvađen.
Radilo se o razmjerno velikom brodu na jedra, teškom svojedobno oko 700 tona. Bio je to jedan od najvećih europskih ratnih brodova svog vremena. Procjenjuje se da je za gradnju takvog broda u 16. stoljeću trebalo srušiti oko 600 velikih hrastovih stabala. Mary Rose imala je posadu od preko 400 članova, a u nekim razdobljima ta je brojka prelazila i 750 ljudi. Brod je nosio svojedobno čak 96 topova, koji su se mogli ispaljivati kroz u to doba novouvedene otvore u trupu.
Mary Rose potopljena je 1545. godine, najvjerojatnije u jednoj bitki protiv francuskih galija. Ležala je na dnu mora, u blizini južne engleske obale. Njeni su ostatci otkriveni 1971. godine, a zatim je predloženo i njeno vađenje. Bio je to jedan od najvećih pothvata takve vrste u povijesti.
_________________________________________________________________________
Dana 11. listopada 1779. godine junački je poginuo čovjek koga u SAD-u smatraju Ocem američke konjice. Bio je to Kazimierz Pułaski, po narodnosti Poljak (Amerikanci njegovo ime pišu kao Casimir Pulaski).
Pułaski je znamenit po tome što je spasio život Georgeu Washingtonu, nakon čega je imenovan generalom američke vojske. Pułaski je jedan od samo 7 ljudi u povijesti koji su dobili izvanredno cijenjenu titulu Počasnog građanina SAD-a (ostalih šest su blažena Majka Terezija, Winston Churchill, Lafayette, Raoul Wallenberg i supružnici Penn – osnivači Pennsylvanije).
Zanimljivo je na koji je način Pułaski kao Poljak uopće došao u SAD. Naime, on je bio poljski plemić i vojnik, koji se borio protiv ruskog nametanja vlasti Poljacima. Stoga je ušao u borbu protiv kralja Poniatowskog, kojem su Rusi pomogli da se uspne na poljsko prijestolje (Poniatowski je svojedobno bio ljubavnik ruske carice Katarine Velike). Budući da je Poniatowski uspio ugušiti tu pobunu, Pułaski je morao pobjeći iz Poljske. Otišao je u Francusku, gdje se pokušao učlaniti u vojsku, ali nije uspio.
Nezaposleni i zaduženi Pułaski na kraju je u Francuskoj imao sreće što se upoznao s Benjaminom Franklinom, tadašnjim poslanikom SAD-a u Francuskoj. Franklin je uočio Pułaskijev potencijal i preporučio ga je generalu Georgeu Washingtonu. Tako je 1777. godine Pułaski otplovio iz Francuske u SAD, gdje je primljen u vojnu službu.
__________________________________________________________________________
Dana 11. listopada 1767. godine po julijanskom kalendaru, koji je tada bio u upotrebi u britanskim kolonijama, dovršena je znamenita Mason–Dixon linija u Sjevernoj Americi, jedna od najpoznatijih linija razgraničenja u povijesti. Ona ima znatnu kulturnu važnost jer ju se smatra simboličnom granicom između američkog Sjevera i Juga. Nazvana je po Charlesu Masonu i Jeremiahu Dixonu, koji su sudjelovali u njenom određivanju. Njih dvojicu zaposlile su obitelji Penn (vlasnici Pennsylvanije) i Calvert (vlasnici Marylanda) kako bi razgraničile svoje kolonije (Pennsylvanija i Maryland bile su tzv. vlasničke, tj. privatne kolonije, za razliku od krunskih kolonija).
Kad je granica određena, na svakih pet milja postavljeni su na nju granični kamenovi. Ti su kamenovi s jedne strane imali grb obitelji Penn, a s druge grb obitelji Calvert. Ukupna duljina Mason-Dixon linije bila je čak 393 kilometra. Kad je Pannsylvanija ukinula ropstvo, Mason-Dixon linija postala je granicom između robovlasničkih i slobodnih država SAD-a. Danas je to granica koja razdjeluje američke države Pennsylvaniju, Maryland, Delaware i Zapadnu Virginiju.
_________________________________________________________________________
Dana 11. listopada u teškoj automobilskoj nesreći poginuo je Jörg Haider, tadašnji guverner austrijske savezne zemlje Koruške. Haider je bio vrlo popularan, ali i vrlo kontroverzan političar. Isprva je bio član Slobodarske stranke Austrije (njem. Freiheitliche Partei Österreichs – FPÖ), no 2005. je osnovao novu stranku nazvanu Savez za budućnost Austrije (njem. Bündnis Zukunft Österreich – BZÖ).
Haiderova pogibija dogodila se svega 13 dana nakon austrijskih parlamentarnih izbora u kojima je njegova stranka osvojila čak 21 mjesto u donjem domu, što je bio rekordan rezultat (dobili su tri puta više zastupnika nego na prošlim izborima).
Kobnog dana Haider je upravljao Volkswagenom Phaeton, u vlasništvu austrijske vlade, na cesti pored Klagenfurta vozeći se prema svojoj majci, koja je trebala proslaviti 90. rođendan. U krvi je imao 1,8 promila alkohola (u Austriji je tada bilo dozvoljeno 0,5 promila). Vozio je brzinom od barem 142 km/h kad je kod mjestašca Lambichl, svega 5 kilometara južno od Klagenfurta, izletio s ceste, prevrnuo se na krov i poginuo od teških ozljeda glave i prsiju. Dozvoljena brzina na tom dijelu ceste bila je samo 70 km/h.
Nakon smrti izašli su na vidjelo različiti skandali vezani za Haidera. Neki su povezani s Hypo-Alpe-Adria bankom. Transferi novca u tu banku uključivali su po nekim navodima čak i uplate Gaddafija i Saddama Husseina.
__________________________________________________________________________
Dana 11. listopada 1987. godine obavljena je sustavna potraga za čudovištem iz Loch Nessa, legendarnom Nessie. To je učinjeno pomoću 24 broda opremljena sonarima i raspoređena čitavom širinom jezera. Brodovi su se kretali paralelno i pokrili cijelo jezero svojim prolaskom. Na jednom mjestu otkriven je neobično velik neidentificirani objekt. Brodovi su se vratili na to mjesto i ponovno skenirali. Činilo se da je riječ o velikom objektu na dnu jezera. Tri sonarne slike otkrile su i pomične predmete.
Neki smatraju da su pomični objekti tuljani koji su nekako dospjeli u jezero, no misterij velikog objekta nije objašnjen. Neki smatraju da je riječ o jednom od dokaza o postojanju čudovišta iz Loch Nessa, tj. o dokazu da postoji neotkrivena životinjska vrsta koja živi u tom jezeru.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
Dana 11. listopada 1347. godine umro je rimsko-njemački car Ludovik IV. iz bavarske dinastije Wittelsbach. Bio je jedan od samo dvaju careva u povijesti koji su potekli od vladara Bavarske, s time da je drugi bio Karlo VII. Albert u 18. stoljeću (čak oko 400 godina kasnije). Još je jedan Wittelsbachovac – Rupert Falački – bio izabran za njemačkog kralja, ali nikada nije okrunjen za cara u Rimu.
Ludovik IV. rođen je u Münchenu 1282. godine kao sin bavarskog vojvode. Zanimljivo je da je po majčinoj liniji Ludovik bio unuk Rudolfa Habsburškog, prvog vladara Svetog Rimskog Carstva iz dinastije Habsburg. Po jednoj je liniji Ludovik potjecao od hrvatsko-ugarskih kraljeva iz dinastije Arpadovića, a bio je također i potomak znamenitog Henrika Lava.
Vladao je u prvoj polovini 14. stoljeća, kad je srednjovjekovna Europa doživljavala svoj vrhunac u pogledu broja stanovnika. Naime, 1348. godine tj. godinu dana nakon smrti cara Ludovika IV. pogodila je Europu velika epidemija kuge, nazvana Crna smrt, koja je znatno smanjila broj stanovnika tog kontinenta.
Na dvoru cara Ludovika IV. u Münchenu boravio je i znameniti srednjovjekovni filozof i franjevac William Occam. Glavno carevo sjedište bilo je u tzv. Starom dvoru (njem. Alter Hof) u Münchenu, samo oko 250 metara od znamenite münchenske crkve Blažene Djevice Marije (njem. Frauenkirche). Kao car Svetog Rimskog Carstva vladao je Ludovik IV. nad golemim teritorijem koji se protezao od područja današnje hrvatsko-slovenske granice na jugoistoku pa sve do Marseillesa, Lyona i područja današnje Belgije na zapadu, te od Baltičkog mora na sjeveru do srednje Italije na jugu. Nakon prilično dugog vladanja tim velikim carstvom preminuo je Ludovik Iv. na današnji dan u mjestu Puch kraj Fürstenfeldbrucka u Bavarskoj. Riječ je o mjestu udaljenom samo 20-ak kilometara od Münchena u smjeru zapada. Ludovik IV. pokopan je u spomenutoj crkvi Blažene Djevice Marije u Münchenu.
_________________________________________________________________________
Dana 11. listopada 1821. godine rođen je George Williams, osnivač organizacije YMCA (Young Men’s Christian Association). On je tu organizaciju utemeljio 1844. godine, u doba kad je imao samo 22 godine. Rođen je na engleskom selu, a kao mladić doselio se u London i počeo raditi u trgovini sukna. Primijetio je da su mnogi mladići u tom razdoblju industrijske revolucije u Londonu potpadali pod loš utjecaj (prostitucija, kocka itd.) Naime, bilo je to otprilike doba koje je u svojim romanima opisivao Charles Dickens, kad se u gradove slijevao velik broj ljudi sa sela, pri čemu za novopridošle stanovnike nisu postojali kvalitetni uvjeti života.
Smisao organizacije YMCA bilo je pružanje kvalitetnih aktivnosi mladićima u Engleskoj. Moralna načela te organizacije zasnivala su se na kršćanstvu, a s vremenom su se počele njegovati i sportske aktivnosti, što je bio za to doba prilično nov koncept. Organizacija YMCA narasla je do golemih razmjera i proširila se po mnogim zemljama svijeta. Zanimljivo je da su sportovi košarka i odbojka izumljeni upravo unutar YMCA-a. Georgea Williamsa učinila je britanska kraljica Viktorija vitezom, pa je oslovljavan kao sir George Williams. Umro je 1905. godine, u 85. godini, a organizacija YMCA nastavila je rasti i nakon njegove smrti. Danas YMCA ima desetke milijuna članova.
________________________________________________________________________
Dana 11. listopada 1745. godine njemački protestantski klerik i prirodoznanac Ewald Georg von Kleist izumio je prvi električni kondenzator. Radilo se o boci dijelom napunjenoj vodom, kroz čiji je čep bio provučen metalni šiljak. Po Ewaldu Georgu von Kleistu taj je izum nazvan Kleistovom bocom, a kasnije je još poznatiji postao pod nazivom lajdenske boce (prema znamenitom Sveučilištu u Leidenu, najstarijem i najuglednijem u Nizozemskoj).
Lajdenske boce bile su tijekom ranog razdoblja proučavanje elektriciteta praktički jedini dovoljno pouzdani, snažni i trajni izvor električnog naboja, tako da su igrale ulogu otprilike jednaku današnjim akumulatorima ili električnim baterijama. U njima je mogao biti napon od nekoliko desetaka tisuća volti, a mogle su baciti jaku iskru, naročito kad bi se više boca povezalo vodičima. Ewald Georg von Kleist bio je prusko-pomeranski plemić, a rodio se u gradu Wicewu na području današnje Poljske.
Obitelj von Kleist dala je tijekom povijesti čak tri feldmaršala. Bili su to feldmaršal grof Friedrich Emil Ferdinand Heinrich Kleist von Nollendorf, feldmaršal Henning Alexander von Kleist te feldmaršal Paul Ludwig Ewald von Kleist iz razdoblja Hitlerovog Trećeg Reicha. Izumitelj Ewald Georg von Kleist preminuo je 11. prosinca 1748. godine u pruskom gradu Köslinu.
_________________________________________________________________________
Dana 11. listopada 1899. godine započeo je poznati Burski rat u južnoj Africi, koji su lokalni naseljenici većinskog nizozemskog podrijetla (Buri) vodili protiv Britanskog kolonijalnog imperija. Bila je to borba slična onoj Davida protiv Golijata, jer su Buri imali samo dvije malene državice, Transvaal i Oranje, u južnoj Africi, a suprotstavili su se tadašnjem najvećem kolonijalnom carstvu na svijetu (Britanski kolonijalni imperij u to je doba obuhvaćao gotovo 20 milijuna kvadratnih kilometara).
Zanimljivo je da su zapravo Buri objavili rat Britancima, a ne obratno.Najme, Velika Britanija željela se domoći bogatih nalazišta dijamanata u dolini rijeke Oranje i zlatnih polja u Transvaalu, pa je potegnula pitanje engleskih doseljenika u Transvaalu, tzv. uitlandera, čija prava na posjed zemlje nisu priznavale burske vlasti. Nakon dugih i bezuspješnih pregovora, rat je bio neizbježan.
Buri su već 12. listopada (sljedeći dan nakon objave rata) napali Britance kod Kraaipana. Uspjeli su pobijediti i zarobiti tamošnji britanski garnizon. Burske pobjede na početku rata predstavljale su sramotu za Britance, s obzirom na omjer snagakoji je bio višestruko na strani Britanaca. Burski vođa bio je moćni Paul Kruger,koji je putovao po Europi tražeći podršku, ali bez uspjeha. Rat se odužio sve do 1902. godine kada je 31. svibnja potpisan mirovni ugovor. Ugovorom jelikvidirana nezavisnost burskih država koje su potpale pod britansku vlast, ali s velikim stupnjem autonomije.
Manje je poznata činjenica da su u Burskom ratu sudjelovali mnogi kasnije slavni ljudi. Primjerice, mladi Gandhi živio je upravo u to vrijeme u južnoj Africi (ondje je proveo čak 21 godinu svog života). Prijavio se kao dobrovoljac i u Burskom je ratu služio u postrojbi bolničkih vozila. Nadalje, mladi Winston Churchill došao je u južnu Afriku kao vojni dopisnik britanskih novina The Morning Post. Buri su ga čak i zarobili, a kasnije je o tim događajima napisao i dvije knjige. Poznati nobelovac Rudyard Kipling, autor Knjige o džungli, također je boravio u južnoj Africi u vrijeme Burskog rata. Autor Sherlocka Holmesa – znameniti Arthur Conan Doyle – bio je u Burskom ratu kao liječnik-volonter na britanskoj strani.
_________________________________________________________________________
Dana 11. listopada 1871. godine ubijen je pri gušenju Rakovičke bune Eugen Kvaternik. Ta je buna pripremljena 7. listopada, kad su se u selu Broćancu okupili ustanici i izabrali Privremenu narodnu hrvatsku vladu s Kvaternikom na čelu. Sljedećeg je dana izbila otvorena pobuna. Ustanici su iz Broćanca krenuli s 200 naoružanih graničara prema Rakovici koja je bila određena za sjedište vlade. Uz bunu su pristala sela: Rakovica, Broćanac, Brezovac, Mašvina, Plavča Draga i Močila. Pravoslavci iz navedenih mjesta također su sudjelovali u buni. Idućeg dana (9. listopada) ustanici su, s Kvaternikom na čelu, krenuli prema Plaškom.
Tada je reagirala austrijska vojska. Na ustanike je poslana Ogulinska regimenta. Na samu se vijest o dolasku vojske većina od 1.700 ustanika razbježala. Konačno, vojska je pogubila Eugena Kvaternika, čime je ustanak bio završen. Kvaternikov je plan bio osnovati nezavisnu hrvatsku vladu na čelu s Antom Starčevićem. Premda sam Starčević nije bio upleten u bunu, zanimljivo je da su sljedećih dana uhićeni navodno svi stanovnici Zagreba koji su nosili prezime Starčević.
https://povijest.hr
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
Dana 12. listopada 1960. godine televizijskom je kamerom snimljen atentat na japanskog socijalističkog vođu Inejira Asanumu. Taj se političar u poslijeratnom Japanu isticao svojim podupiranjem socijalizma, pa čak i Kineske komunističke partije, zbog čega je postao kontroverznom osobom u japanskoj javnosti.
Tijekom televizijskog prijenosa jednog njegovog nastupa u Tokiju napao ga je i ubio 17-godišnji Otoya Yamaguchi, japanski militantni nacionalist. Ubojstvo je Yamaguchi izvršio kratkim samurajskim mačem tipa yoroidōshi. Japanska nacionalna televizijska kuća NHK svojim je kamerama snimila ubojstvo, a kasnije ga je prikazala u više navrata, tako da su snimku na svojim malim ekranima vidjeli milijuni gledatelja. U trenutku kad je ubijen imao je Inejiro Asanuma 61 godinu. Mladi Otoya Yamaguchi stavljen je u pritvor za maloljetnike, a već početkom sljedećeg mjeseca pronađen je u svojoj ćeliji mrtav (navodno je počinio samoubojstvo improviziranim užetom). Na zidu njegove ćelije pronađen je natpis koji veliča japanskog cara, napisan pomoću zubne paste.
__________________________________________________________________________
Engleski kralj Ivan, poznat i kao Ivan Bez Zemlje, izgubio je kraljevske dragulje prilikom prolaska kroz močvarno područje istočne Engleske 12. listopada 1216. godine. Naime, kola u kojoj su bili dragulji prolazila su kroz područje podložno poplavama, koje je bilo prohodno samo za vrijeme niske plime. Izgleda da je plima nadolazila prebrzo za spora kola, koja su zahvaćena vodom i potopljena. Kralj je, srećom, išao sigurnijim putem i nije stradao.
Mjesto na kojem su izgubljeni dragulji nalazilo se oko mjesta Sutton Bridge u današnjoj grofoviji Cambridgeshire. Taj kraj na istoku Engleske nekoć je bio vrlo močvaran, a ponekad i potpuno poplavljen, do te mjere da se morska granica ponekad prividno prostirala gotovo nadomak Cambridgea. Radilo se o sličnom fenomenu kakvom je bila podložna i Nizozemska.
Kraljevski dragulji do danas nisu pronađeni, premda je bilo nekoliko pokušaja da ih se locira suvremenim metodama. Inače, kralj Ivan bio je mlađi brat znamenitog kralja Rikarda Lavljeg Srca, a poznat je iz priča o Robinu Hoodu jer je upravljao Engleskom u doba bratova križarskog pohoda u Svetu Zemlju te nakon njegove smrti. Kralj Ivan umro je samo tjedan dana nakon spomenutog gubitka dragulja, jer je obolio od dizenterije. Smrt ga je zatekla u dvorcu Newark u Nottinghamshireu, a naslijedio ga je njegov 9-godišnji sin Henrik III.
______________________________________________________________________
Dana 12. listopada 1999. UN je simbolički označio novorođenog stanovnika Sarajeva Adnana Mevića kao šest milijarditog stanovnika planete Zemlje. Naime, UN-ov Populacijski fond (engl. United Nations Population Fund – UNFPA) već duže vrijeme približno izračunava datume na koje svjetsko stanovništvo dostiže nove milijarde stanovnika. Prema tim proračunima, pet milijardi stanovnika bilo je dostignuto 1987. u vrijeme Univerzijade u Zagrebu, pa je Zagrepčanin Matej Gašpar simbolički proglašen pet milijarditim stanovnikom.
Budući da je šest milijardi prema proračunima UNFPA dostignuto navedenog datuma, glavni tajnik UN-a Kofi Annan, koji se tog dana zatekao u Sarajevu, proglasio je tamošnju novorođenu bebu iz bolnice Koševo šest milijarditim stanovnikom Zemlje. Ta beba bio je Adnan Mević, prvi sin Fatime Mević i Jasminka Helaća.
Gotovo se nevjerojatnom doima činjenica da je za povećanje s pet na šest milijardi stanovnika bilo potrebno samo 12 godina (1987. – 1999.). Isto tako, za rast sa šest na sedam milijardi ponovno je bilo potrebno samo 12 godina – i to od 1999. do 2011. (te je godine obilježen Dan sedme milijarde).
Ipak, rast se u posljednje vrijeme pomalo usporava, pa se pretpostavlja da će za dostizanje osme milijarde biti potrebno 16 godina. Naime, tek 2027. trebalo bi prema procjeni na Zemlji živjeti 8 milijardi stanovnika.
__________________________________________________________________________
Dana 12. listopada odigrala se posljednja značajna bitka u Ratu zbog Jenkinsovog uha. Taj rat neobična imena započeo je 1739. godine između dviju velikih svjetskih pomorskih sila – Velike Britanije i Španjolske. Povod ratu bio je incident u kojem je jedan španjolski časnik zarobio britanski brod i odrezao kapetanu tog broda uho. Ozlijeđeni britanski kapetan zvao se Robert Jenkins i po njegovom odrezanom uhu rat je dobio ime Rat zbog Jenkinsovog uha.
Španjolski časnik zvao se Julio León Fandiño. Zaustavio je Jenkinsov brod zbog sumnje za krijumčarenje. Bio je grub i naredio da se kapetana Jenkinsa veže za jarbol. Osobno je primio Jenkinsa za lijevo uho i odsjekao mu ga mačem. Zatim je rekao Jenkinsu da kaže britanskom kralju da će tako i njemu (kralju) odsjeći uho ako ga zatekne da krijumčari.
Jenkins je sačuvao odrezani komadić uha i odnio ga u Englesku. Pokazao je taj komad uha britanskom parlamentu na sjednici zastupničkog doma (navodno ga je sačuvao ukiseljenog kao za zimnicu). Taj dokazni materijal mogao je poslužiti kao povod za rat. I doista, rat je počeo i potrajao čak 9 godina. U ratu je stradalo oko 29.500 osoba, a izgubljena su oko 593 brodova.
_______________________________________________________________________
Tradicija svečanosti ispijanja piva – Oktoberfesta – u Bavarskoj potječe od proslave vjenčanja prijestolonasljednika princa Ludwiga od Bavarske i princeze Terezije od Saske-Hildburghausena. To slavno vjenčanje održano je 12. listopada 1810. godine i od tada se svake godine slavi iznova prisjećanje na taj događaj.
Danas je uobičajeni datum početka Oktoberfesta pomaknut prema rujnu, da bi se dobilo više lijepog vremena. Tako danas Oktoberfest obično započinje trećeg vikenda u rujnu, a završava prve nedjelje u listopadu.
Proslava se odvija na livadi koja je po navedenoj princezi Tereziji nazvana Theresienwiese. Za Oktoberfest pivovare proizvode posebno pivo s većim postotkom alkohola (6-7 %). Oktoberfest tradicionalno proglašava otvorenim gradonačelnik Münchena svečanim otvaranjem prve bačve piva. Danas je Oktoberfest najveća pučka svečanost na svijetu, s preko 6 milijuna posjetitelja i s preko 7 milijuna popijenih litara piva.
__________________________________________________________________________
Kristofor Kolumbo raspolagao je s tri broda na svom prvom putovanju: Santa Maria (najveći brod), Pinta i Santa Clara (s nadimkom Niña prema vlasniku Juanu Niñu). Iz Španjolske su doplovili prvo na Kanarske otoke, a zatim se otisnuli na zapad. Od Kanarskih otoka plovili su preko oceana svega 5 tjedana dok nisu ugledali kopno. Prvi ga je ugledao Rodrigo de Triana, koji je stražario na Pinti, u 2 sata ujutro i odmah je probudio ostatak posade vikanjem. Pucnjem su obavijestili Kolumba. On je kasnije tvrdio da je sam ugledao svjetla na obali nekoliko sati ranije, čime si je osigurao doživotnu mirovinu, koju su španjolski kralj i kraljica obećali prvoj osobi koja ugleda kopno.
Otok koji su ugledali pripada otočju Bahami. Kolumbo ga je prozvao San Salvador (hrv. Sveti spasitelj), no danas nije točno poznato o kojem se otoku radilo. Otok koji se danas zove San Salvador nazvan je tako 1925. pod nedokazanom pretpostavkom da je upravo to bio prvi otkriveni otok. Domoroci koje je Kolumbo tamo zatekao bili su miroljubivi i prijateljski raspoloženi. Nisu imali učinkovitog oružja, pa je Kolumbo u svoj dnevnik zapisao da bi ih sve mogao pokoriti sa svega 50 ljudi.
Na svoje drugo putovanje Kolumbo je poveo čak 17 brodova i oko 1200 ljudi. To pokazuje da je otkriće Novog svijeta u Europi dočekano s velikim entuzijazmom. Dana 12. listopada slavi se u SAD-u Columbus day, a i u drugim američkim državama slave se blagdani vezani uz otkriće Amerike.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
=>
Dana 12. listopada 1711. godine otac Marije Terezije – Karlo VI. Habsburški – izabran je za cara Svetog Rimskog Carstva. Riječ je bila o carskim izborima u Frankfurtu na Majni, na kojima su se okupili tadašnji knezovi-izbornici Svetog Rimskog Carstva (to je carstvo bilo ustrojeno kao izborna monarhija, u kojoj je skupina knezova-izbornika imala pravo na izbor cara). Karlo VI. Habsburški u to je vrijeme već bio kralj Češke, Hrvatske i Ugarske, a pretendirao je i na titulu kralja Španjolske (u toj je zemlji 1700. godine izumrla tamošnja grana dinastije Habsburg, pa je Karlo VI. trebao preuzeti španjolsko prijestolje kao njihov austrijski rođak).
U trenutku spomenutih carskih izbora u Frankfurtu 1711. godine kolegij knezova-izbornika činili su: nadbiskup Mainza grof Lothar Franz von Schönborn (ujedno natkancelar Svetog Rimskog Carstva za Njemačku), nadbiskup Triera Karlo Josip od Lotaringije (ujedno nadkancelar Svetog Rimskog Carstva za Francusku), falački knez-izbornik Johann Wilhelm II. iz dinastije Wittelsbach, saski knez-izbornik Fridrik August Jaki (ujedno kralj Poljske), brandenburški knez-izbornik Fridrik iz dinastije Hohenzollern (ujedno kralj u Pruskoj), hannoveranski knez-izbornik George I. (ujedno kralj Velike Britanije) i spomenuti Karlo VI. Habsburški kao češki kralj. Nakon izbora, car Karlo VI. okrunjen je u Frankfurtu 22. prosinca iste godine. Njegova kći Marija Terezija rođena je šest godina kasnije (1717.), a nakon njegove je smrti naslijedila goleme posjede dinastije Habsburg jer je s Karlom VI. ta dinastija izumrla u muškoj liniji.
__________________________________________________________________________
Dana 12. listopada 1868. godine rođen je August Horch, njemački inženjer i utemeljitelj automobilske marke Audi. Rodio se u gradiću Winningenu u Njemačkoj, smještenom svega nekoliko kilometara od Koblenza. Winningen leži na rijeci Mosel.
Svoju prvu automobilsku kompaniju osnovao je na prijelazu 19. u 20. stoljeće, a proizvodio je isprva automobile marke Horch. Međutim, desetak godina kasnije zbog sukoba je napustio tu kompaniju i osnovao novu. Budući da je marka Horch bila u vlasništvu kompanije koja više nije bila njegova, on nije mogao koristiti to ime pa je stvorio novu marku automobila – Audi – što je bio zapravo latinski prijevod njegovog prezimena Horch (na hrvatskom slušaj).
S vremenom je August Horch izgubio utjecaj i u novoj tvrtki te se počeo baviti drugim poslovima (primjerice, bio je sudski vještak). Poživio je sve do 1951. godine, preživjevši nacističko predratno razdoblje i Drugi svjetski rat. U trenutku smrti, koja ga je zatekla u bavarskom gradu Münchbergu, bio je August Horch u 83. godini.
_________________________________________________________________________
htt[img]ps://povijest.hr/wp-content/uploads/2016/10/477px-Nicolas_Neufch%C3%A2tel_002.jpg[/img]
Dana 12. listopada 1576. godine umro je rimsko-njemački car i hrvatsko-ugarski kralj Maksimilijan II. Habsburški. On je 1570-ih godina bio ujedno i potencijalni nasljednik prijestolja Španjolske, a uoči smrti izabran je i za kralja Poljske. Upravo je Maksimilijan II. bio vladar Hrvatske i Ugarske u to doba.
Maksimilijan II. Habsburški rodio se u Beču 1527. godine, otprilike u doba kad je njegov otac Ferdinand Habsburški zasjeo na prijestolje Ugarske, Hrvatske i Češke. Kao najstariji Ferdinandov sin upravo je Maksimilijan II. naslijedio očeve posjede. Budući da je njegov bratić – španjolski kralj Filip II. Habsburški – ostao 1568. godine bez svog jedinog sina (don Carlosa, o kojem su skladane opere) postao je tada Maksimilijan II. potencijalnim nasljednikom španjolskog dijela habsburške baštine (radilo se o golemim prostranstvima, koja su uključivala i novootkrivene zemlje u Americi). Ipak, Filip II. kasnije je uvelike nadživio Maksimilijana II., a rodili su mu se i sinovi, tako da je španjolska grana opstala.
Godine 1575. dio poljskih velikaša izabrao je Maksimilijana II. za kralja Poljske, kao protukandidata Stjepanu Bathoryju. Međutim, car Maksimilijan II. preminuo je već sljedeće (1576.) godine, u vrijeme kad se pripremao izvršiti invaziju Poljske. U trenutku smrti bio je tek u 50. godini.
_________________________________________________________________________
Dana 12. listopada 1537. rođen je Eduard VI., kralj koji je vladao Engleskom od 1547. do 1553. godine. Bio je sin kontroverznog kralja Henrika VIII. iz dinastije Tudor i njegove treće supruge Jane Seymour (koja je preminula od komplikacija vezanih uz Eduardov porod). Eduard VI. bio je jedini zakoniti sin kralja Henrika VIII. koji je preživio dojenačku dob. U trenutku njegovog rođenja Henrik VIII. bio je već u 47. godini života i 29. godini vladanja. Dječak se rodio u palači Hampton Court jugozapadno od Londona, a njegov je dolazak na svijet izazvao veliko oduševljenje.
Budući da je Henrik VIII. preminuo već u siječnju 1547. godine, Eduard VI. postao je engleskim kraljem u dobi od samo devet godina. Okrunjen je u Westminsterskoj opatiji 20. veljače 1547. u obredu ponešto skraćenom zbog njegove dobi. S obzirom da je pri dolasku na prijestolje bio još uvijek samo dječak, nekoliko je moćnih ljudi oko Eduarda VI. pokušalo vladati Engleskom umjesto njega. U dobi od 15 godina mladi se kralj razbolio, a preminuo je u roku od šest mjeseci. Tijekom razdoblja njegove bolesti razvila se grozničava utrka za prijestolje, s obzirom da Eduard VI. nije imao ni potomke ni braću.
Do danas nije točno ustanovljena bolest koja je uzrokovala smrt mladog kralja. Moguće je da se radilo o nekoj vrsti plućne bolesti poput tuberkuloze, s obzirom na njegovo iskašljavanje sluzi, a neki su posumnjali i na trovanje.
https://povijest.hr
Dana 12. listopada 1711. godine otac Marije Terezije – Karlo VI. Habsburški – izabran je za cara Svetog Rimskog Carstva. Riječ je bila o carskim izborima u Frankfurtu na Majni, na kojima su se okupili tadašnji knezovi-izbornici Svetog Rimskog Carstva (to je carstvo bilo ustrojeno kao izborna monarhija, u kojoj je skupina knezova-izbornika imala pravo na izbor cara). Karlo VI. Habsburški u to je vrijeme već bio kralj Češke, Hrvatske i Ugarske, a pretendirao je i na titulu kralja Španjolske (u toj je zemlji 1700. godine izumrla tamošnja grana dinastije Habsburg, pa je Karlo VI. trebao preuzeti španjolsko prijestolje kao njihov austrijski rođak).
U trenutku spomenutih carskih izbora u Frankfurtu 1711. godine kolegij knezova-izbornika činili su: nadbiskup Mainza grof Lothar Franz von Schönborn (ujedno natkancelar Svetog Rimskog Carstva za Njemačku), nadbiskup Triera Karlo Josip od Lotaringije (ujedno nadkancelar Svetog Rimskog Carstva za Francusku), falački knez-izbornik Johann Wilhelm II. iz dinastije Wittelsbach, saski knez-izbornik Fridrik August Jaki (ujedno kralj Poljske), brandenburški knez-izbornik Fridrik iz dinastije Hohenzollern (ujedno kralj u Pruskoj), hannoveranski knez-izbornik George I. (ujedno kralj Velike Britanije) i spomenuti Karlo VI. Habsburški kao češki kralj. Nakon izbora, car Karlo VI. okrunjen je u Frankfurtu 22. prosinca iste godine. Njegova kći Marija Terezija rođena je šest godina kasnije (1717.), a nakon njegove je smrti naslijedila goleme posjede dinastije Habsburg jer je s Karlom VI. ta dinastija izumrla u muškoj liniji.
__________________________________________________________________________
Dana 12. listopada 1868. godine rođen je August Horch, njemački inženjer i utemeljitelj automobilske marke Audi. Rodio se u gradiću Winningenu u Njemačkoj, smještenom svega nekoliko kilometara od Koblenza. Winningen leži na rijeci Mosel.
Svoju prvu automobilsku kompaniju osnovao je na prijelazu 19. u 20. stoljeće, a proizvodio je isprva automobile marke Horch. Međutim, desetak godina kasnije zbog sukoba je napustio tu kompaniju i osnovao novu. Budući da je marka Horch bila u vlasništvu kompanije koja više nije bila njegova, on nije mogao koristiti to ime pa je stvorio novu marku automobila – Audi – što je bio zapravo latinski prijevod njegovog prezimena Horch (na hrvatskom slušaj).
S vremenom je August Horch izgubio utjecaj i u novoj tvrtki te se počeo baviti drugim poslovima (primjerice, bio je sudski vještak). Poživio je sve do 1951. godine, preživjevši nacističko predratno razdoblje i Drugi svjetski rat. U trenutku smrti, koja ga je zatekla u bavarskom gradu Münchbergu, bio je August Horch u 83. godini.
_________________________________________________________________________
htt[img]ps://povijest.hr/wp-content/uploads/2016/10/477px-Nicolas_Neufch%C3%A2tel_002.jpg[/img]
Dana 12. listopada 1576. godine umro je rimsko-njemački car i hrvatsko-ugarski kralj Maksimilijan II. Habsburški. On je 1570-ih godina bio ujedno i potencijalni nasljednik prijestolja Španjolske, a uoči smrti izabran je i za kralja Poljske. Upravo je Maksimilijan II. bio vladar Hrvatske i Ugarske u to doba.
Maksimilijan II. Habsburški rodio se u Beču 1527. godine, otprilike u doba kad je njegov otac Ferdinand Habsburški zasjeo na prijestolje Ugarske, Hrvatske i Češke. Kao najstariji Ferdinandov sin upravo je Maksimilijan II. naslijedio očeve posjede. Budući da je njegov bratić – španjolski kralj Filip II. Habsburški – ostao 1568. godine bez svog jedinog sina (don Carlosa, o kojem su skladane opere) postao je tada Maksimilijan II. potencijalnim nasljednikom španjolskog dijela habsburške baštine (radilo se o golemim prostranstvima, koja su uključivala i novootkrivene zemlje u Americi). Ipak, Filip II. kasnije je uvelike nadživio Maksimilijana II., a rodili su mu se i sinovi, tako da je španjolska grana opstala.
Godine 1575. dio poljskih velikaša izabrao je Maksimilijana II. za kralja Poljske, kao protukandidata Stjepanu Bathoryju. Međutim, car Maksimilijan II. preminuo je već sljedeće (1576.) godine, u vrijeme kad se pripremao izvršiti invaziju Poljske. U trenutku smrti bio je tek u 50. godini.
_________________________________________________________________________
Dana 12. listopada 1537. rođen je Eduard VI., kralj koji je vladao Engleskom od 1547. do 1553. godine. Bio je sin kontroverznog kralja Henrika VIII. iz dinastije Tudor i njegove treće supruge Jane Seymour (koja je preminula od komplikacija vezanih uz Eduardov porod). Eduard VI. bio je jedini zakoniti sin kralja Henrika VIII. koji je preživio dojenačku dob. U trenutku njegovog rođenja Henrik VIII. bio je već u 47. godini života i 29. godini vladanja. Dječak se rodio u palači Hampton Court jugozapadno od Londona, a njegov je dolazak na svijet izazvao veliko oduševljenje.
Budući da je Henrik VIII. preminuo već u siječnju 1547. godine, Eduard VI. postao je engleskim kraljem u dobi od samo devet godina. Okrunjen je u Westminsterskoj opatiji 20. veljače 1547. u obredu ponešto skraćenom zbog njegove dobi. S obzirom da je pri dolasku na prijestolje bio još uvijek samo dječak, nekoliko je moćnih ljudi oko Eduarda VI. pokušalo vladati Engleskom umjesto njega. U dobi od 15 godina mladi se kralj razbolio, a preminuo je u roku od šest mjeseci. Tijekom razdoblja njegove bolesti razvila se grozničava utrka za prijestolje, s obzirom da Eduard VI. nije imao ni potomke ni braću.
Do danas nije točno ustanovljena bolest koja je uzrokovala smrt mladog kralja. Moguće je da se radilo o nekoj vrsti plućne bolesti poput tuberkuloze, s obzirom na njegovo iskašljavanje sluzi, a neki su posumnjali i na trovanje.
https://povijest.hr
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
Dana 12. listopada 1504. godine u Krapini je umro Ivaniš Korvin, veliki zemljoposjednik u Hrvatskoj. Ivaniš Korvin bio je sin kralja Matije Korvina, jednog od najmoćnijih kraljeva u srednjovjekovnoj povijesti Ugarske i Hrvatske. Kralj Matija Korvin ženio se čak tri puta, no nijedna supruga nije mu dala dijete koje bi mu bilo zakoniti nasljednik. Ivaniš Korvin, Matijin nezakoniti sin, bio je ujedno i jedini kraljev potomak. Matija Korvin obasuo je Ivaniša posjedima i častima, kako bi osigurao da ga ovaj naslijedi. Zbog te je očeve darežljivosti postao Ivaniš Korvin u svoje vrijeme najbogatijim velikašem u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu.
Ivaniša Korvina rodila je Matijina ljubavnica Barbara Edelpöck, koja je živjela u mjestu Stein na području današnje Austrije. U trenutku smrti Matije Korvina imao je Ivaniš samo 17 godina. Ugarski velikaši i pripadnici dvora uspjeli su spriječiti Ivaniševo nasljeđivanje prijestolja od pokojnog oca. Njemu su ipak ostali znatni posjedi, a prilično se koncentrirao upravo na hrvatsko-slavonsko područje. Oženio se Beatricom Frankopan, kćeri Bernardina Frankopana. Umro je mlad, u dobi od 31 godine, a pokopan je u pavlinskoj crkvi u Lepoglavi.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
Rimski car Klaudije ženio se četiri puta. Od prve se supruge razveo jer je ona učinila preljub. Od druge se razveo da bi se mogao oženiti znatno uglednijom ženom – Messalinom. Kad je oženio Messalinu bilo mu je već 50 godina, a njoj 18. Bila je poznata po spletkama, a na kraju je otišla predaleko uzevši istovremeno s Klaudijem još jednog supruga. Bila je smaknuta, a Klaudije se zakleo da se više neće ženiti, zbog svih nesreća koje je imao u brakovima. Ipak, predomislio se zbog Agrippine, kojoj je bio ujak i koja je imala talent za spletkarenje poput Messaline.
Namjera Agrippine bila je dovesti svog sina iz prethodnog braka na prijestolje. Isposlovala je da Klaudije usvoji mladića, da mu dade prednost nad vlastitim sinom i proglasi ga prijestolonasljednikom. Da bi taj mladić, poznat pod imenom Neron, došao na prijestolje bilo je još samo potrebno da Klaudije umre. U tu je svrhu Agrippina unajmila trovačicu Locustu, koja je pripravila otrov, a Klaudijev kušač je poprskao taj otrov po gljivi koju je Klaudije, kao sladokusac, veoma volio jesti. Klaudije je umro od trovanja 13. listopada 54. godine, a na prijestolje je došao zloglasni Neron.
_______________________________________________________________________
Dana 13. listopada 1879. godine rođen je Gerald Charles Dickens, unuk znamenitog engleskog književnika Charlesa Dickensa. Geraldov otac bio je Sir Henry Fielding Dickens, književnikov sin, koji je ostvario uspješnu pravnu karijeru, a čak je uzdignut i na položaj viteza (zbog čega je oslovljavan s prefiksom sir).
Gerald Charles Dickens ostvario je uspješnu mornaričku karijeru. Od 1913. zapovijedao je ratnim brodom (HMS Harpy), a 1932. godine unaprijeđen je i u admiralski čin. Osobito je zanimljivo da je 1932. godine došao na čelo britanske mornaričke obavještajne službe, kao direktor Mornaričkog obavještajnog odjela (engl. Director of Naval Intelligence Division). Za taj je odjel radio svojedobno i Ian Fleming, autor lika Jamesa Bonda (kao tajni agent Bond je također imao pričuvni mornarički čin).
Unatoč tome što je u razdoblju početka Drugog svjetskog rata admiral Dickens bio već u 60-im godinama života i u mirovini, reaktiviran je i poslužio je pri savezničkim ratnim naporima. Tako je osobito bio zaslužan za vezu između britanske i nizozemske mornarice tijekom Drugog svjetskog rata. Admiral Dickens preminuo je 1962. godine, u 84. godini, a zanimljivo je da je pokopan na moru, u mornaričkoj tradiciji.
________________________________________________________________________
Rudolf Virchow, njemački liječnik i znanstvenik rođen je 13. listopada 1821. godine. Smatra ga se jednim od utemeljitelja suvremene medicine, osobito s obzirom na njegove zasluge na području proučavanja živih stanica i stanične patologije. Virchow se rodio u gradu Schievelbeinu, na području današnje Poljske. U doba njegovog rođenja taj je grad pripadao Kraljevini Pruskoj, kao dio Pomeranije.
Virchow je postigao velike akademske uspjehe, tako da je bio profesor patološke anatomije na sveučilištima u Würzburgu i Berlinu. Bavio se, osim medicinom i biologijom, antropologijom i politikom. Bio je protivnik tadašnjih rasističkih teorija, osobito koncepta tzv. arijevske rase. Ipak, Virchow je tijekom karijere ušao i u nekoliko velikih zabluda. Primjerice, protivio se teoriji po kojoj su mikroorganizmi odgovorni za nastanak zaraznih bolesti (zalagao se za teoriju po kojoj bolesti imaju izvorište u samim stanicama). U spomenutom kontekstu bio je Virchow protivnik Roberta Kocha, Louisa Pasteura i Ignaza Semmelweisa, a u tome je išao tako daleko da je napao i antiseptičku praksu u medicini. Nadalje, oštro se protivio Darwinovoj teoriji evolucije, premda je bio agnostik.
_______________________________________________________________________
Dana 13. listopada 1825. godine umro je prvi bavarski kralj – Maksimilijan I. Josip iz dinastije Wittelsbach. Bavarska je postala kraljevina tek 1806. godine, u doba njegovog vladanja. Njegova dinastija Wittelsbach vladala je Bavarskom već šest stoljeća prije njega, ali vladari nisu nosili titulu kralja, nego vojvode od Bavarske, a zatim i kneza izbornika Bavarske (njem. Kurfürst von Bayern). Maksimilijan I. Josip unaprijeđen je 1806. godine s položaja kneza izbornika u kralja (njem. König von Bayern).
Dana 13. listopada 1825. godine umro je prvi bavarski kralj – Maksimilijan I. Josip iz dinastije Wittelsbach. Bavarska je postala kraljevina tek 1806. godine, u doba njegovog vladanja. Njegova dinastija Wittelsbach vladala je Bavarskom već šest stoljeća prije njega, ali vladari nisu nosili titulu kralja, nego vojvode od Bavarske, a zatim i kneza izbornika Bavarske (njem. Kurfürst von Bayern). Maksimilijan I. Josip unaprijeđen je 1806. godine s položaja kneza izbornika u kralja (njem. König von Bayern).
_________________________________________________________________________
Najteža avionska nesreća u povijesti Bolivije dogodila se 13. listopada 1976. godine, kad se teretni avion tipa Boeing 707 srušio nedaleko od mjesta polijetanja, na glavnu ulicu bolivijskog grada Santa Cruz, završivši na mjestu gdje su mladi nogometaši igrali nogomet.
U avionu su bila tri člana posade koji su svi stradali, a na zemlji je poginulo 97 ljudi. Avion je pri padu prvo okrznuo vrhove drveća, zatim je otkinuo rub lokalne škole, da bi se zabio u jednu trgovinu u kojoj su ljudi čekali u redu. Na kraju je završio na igralištu pokraj glavnog stadiona. Na igralištu su dva nogometna tima u tom trenutku imala trening, a bilo je i gledatelja. Između ostalih, stradali su dječaci u svlačionici nogometnog kluba. Osim 100 mrtvih (97 na tlu i tri u avionu), bilo je barem još toliko ranjenih.
__________________________________________________________________________
Trinaestog listopada Američka mornarica slavi svoj rođendan, jer je toga dana 1775. godine američki Kongres zatražio njeno osnivanje. Danas je Američka mornarica daleko najveća mornarica na svijetu. Gotovo je nevjerojatan podatak da je ona velika otprilike kao 13 sljedećih najjačih svjetskih mornarica.
Američka mornarica ima godišnji proračun od oko 150 milijardi dolara, što je slično proračunu svih institucija Europske unije zajedno. Po broju ljudi veća je od čitavih obrambenih snaga Velike Britanije, Italije, Francuske, Brazila ili Njemačke.
Američka mornarica raspolaže s čak 10 nuklearnih nosača aviona (niti jedna druga svjetska mornarica nema više od 2 nosača). Zanimljivo je da je mornarica organizirana zapravo kao samostalna vojska, jer ima i vlastito zrakoplovstvo (odvojeno od Američkog ratnog zrakoplovstva). Mornaričko zrakoplovstvo koje koristi nosače aviona za uzlijetanje raspolaže s više od 3.700 letjelica (lovci, lovci-bombarderi, helikopteri).
Strahovitu udarnu snagu mornarici daju njene nuklearne podmornice. Svjetskim morima plovi pedesetak američkih napadačkih nuklearnih podmornica, vrijednih milijarde dolara. Zanimljivo je da strateške nuklearne rakete ugrađene u podmornice pripadaju mornarici, a te rakete danas čine većinu američkog nuklearnog arsenala. Naime, američka mornarica iz svojih podmornica može gađati više od 1.000 odvojenih ciljeva nuklearnim bombama jakosti do 475 kilotona. Time sama za sebe predstavlja svjetsku nuklearnu velesilu.
________________________________________________________________________
Ankara je proglašena glavnim gradom Turske, čime je zamijenila dotadašnji Istanbul, 13. llistopada 1923. godine. Bila je riječ o velikoj promjeni jer je Istanbul bio jedan od najvećih gradova u Europi, a Ankara je u to doba bila vrlo malen grad. Naime, ona je u to vrijeme imala samo oko 35.000 stanovnika, što znači da je bila dva puta manja od tadašnjeg Sarajeva, te barem pet puta manja od tadašnjeg Zagreba.
Zašto je tako malen grad odabran za novu prijestolnicu Turske? Nakon Prvog svjetskog rata velik dio nekadašnjeg velikog Osmanskog Carstva bio je okupiran od strane sila Antante. Saveznici su okupirali i područje Istanbula, koje se nalazi na važnom strateškom položaju – na poveznici Crnog mora sa Sredozemljem, kao i Europe s Azijom. Turski političari, uključujući znamenitog Mustafu Kemala Atatürka, u takvim su uvjetima strane okupacije smjestili svoj stožer u srce Anatolije – u gradić Ankaru. Kasnije su sile Antante povukle svoje okupacijske snage, no Ankara je ipak i dalje ostala prijestolnica nove Republike Turske.
Do danas je Ankara toliko narasla, da je postala drugi po veličini grad u Turskoj. Na širem području grada danas živi gotovo 5.000.000 stanovnika. Zanimljivo je da se Ankara nalazi na prosječnoj nadmorskoj visini od 938 metara. U Ankari se nalaze zgrade turske vlade, ministarstava i mnogih stranih veleposlanstva.
Spomenimo da se nekoć Ankaru u Europi nazivalo i Angora. Poznata Angora pasmina mačka dobila je ime upravo po Ankari, kao i Angora kunić, te Angora koza od koje se dobiva tzv. moher-vuna.
___________________________________________________________________
Francuski kralj Filip IV. Lijepi naredio je masovno uhićenje vitezova templara u Francuskom Kraljevstvu u listopadu 1307. godine. Budući da je toga dana bio petak 13., neki smatraju da je praznovjerje o nesretnosti tog datuma nastalo upravo zbog tog događaja. Uhićen je i sam veliki meštar Templarskog reda, znameniti Jacques de Molay, koji se zatekao u Parizu. Uhićen je u zoru toga dana, zajedno sa 60 svojih vitezova.
Motiv francuskom kralju da naredi uhićenje templara bila je činjenica da im je dugovao veliku svotu novaca. Naime, kralj je bio u ratu s Engleskom i za te je potrebe posuđivao od templara novac (templari su u to vrijeme djelovali kao neka vrsta ranog bankarskog sustava). S vremenom su kraljevi dugovi narasli do svota koje je bilo teško vratiti, pa se kralj odlučio na potez uništenja templara. Iskoristio je neosnovane optužbe o njima, po kojima su bili okrivljeni za herezu i svakojaka bogohulna djela.
Uhićeni templari podvrgnuti su mučenju, pri kojem su mnogi od njih na kraju priznali krivnju, uključivši pljuvanje na križ, odricanje Krista, idolatriju, sodomiju i opscene rituale. Ta priznanja izazvala su zapanjenost među francuskim stanovništvom. Papa je na kraljev nagovor naredio uhićenje svih templara u kršćanskom svijetu.
Važno je znati da je tadašnji papa Klement V. bio Francuz i da nije stolovao u Rimu, nego u južnoj Francuskoj. Francuski kralj Filip IV. Lijepi mogao je zbog toga vršiti pritisak na njega. Papa je želio čuti templarsku stranu priče, no Filip mu je zaprijetio vojnom silom, pa je papa na kraju naredio raspuštanje Templarskog reda 1312. godine. Veliki meštar Jacques de Molay spaljen je na lomači na jednom otočiću usred rijeke Seine u Parizu.
U novije vrijeme objavljen je dokument iz tajne vatikanske knjižnice poznat pod nazivomChinonski pergament u kojem je vidljivo da je papa bulom ukinuo templarski red, ali ih ipak nije osudio za herezu kako se stoljećima vjerovalo. Naime, u dokumentu papa navodi da tijekom postupkanije pronađeno nikakvih dokaza protiv Templara.
Osim legende o nesretnom petku 13.-om, uz templare se i danas vezuju mnogi mitovi poput onog o Svetom gralu, Zavjetnom kovčegu, tajnama graditeljstva i slično.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
=>
Dana 13. listopada 1435. godine umro je moćni grof Herman II. Celjski. On je bio slavonski ban u čak dva navrata na početku 15. stoljeća. Osim što je imao ogromne posjede na području današnje Slovenije i južne Austrije, posjedovao i Hrvatsko zagorje (tzv. Zagorska grofovija). Herman II. Celjski bio je vrlo blizak s Žigmundom Luksemburškim (carem Svetog Rimskog Carstva). Dapače, svoju kćer Barbaru Celjsku udao je Herman II. upravo za cara Žigmunda. Žigmund je grofa Hermana II. uvrstio u svoj poznati Viteški red zmaja (lat. Societas Draconistrarum).
Grof Herman II. danas je preko svoje kćeri Barbare predak mnogih europskih vladara (npr. poznato je da je Barbara bila izravan ženski predak ruskog cara Nikolaja II. ubijenog od strane boljševika nakon Oktobarske revolucije).
Još je zanimljiviji Herman II. po svom odnosu prema Veroniki Desinićkoj. Naime, Herman II. bio je otac grofa Fridrika Celjskog koji je s Veronikom bio u vezi. Kao što je mnogima iz legende poznato, grof Herman II. protivio se toj vezi, što je dovelo do Veronikine tragične smrti.
___________________________________________________________________________
Dana 13. listopada 1534. godine izabran je papa Pavao III., rođenim imenom Alessandro Farnese. Završetku konklave tijekom koje je izabran prisustvovala su 33 kardinala, među kojima su bili: Matthäus Lang von Wellenburg (knez-nadbiskup Salzburga), Louis II. od Bourbon-Vendômea, Ippolito Medici, Odet de Coligny, Jean de Lorraine, Girolamo Grimaldi i Ercole Gonzaga. Kao što je vidljivo već i iz njihovih imena, dio tih kardinala potjecao je iz Francuske, a dio iz Italije pa su uoči izbora formirane talijanska i francuska frakcija.
Kardinal Alessandro Farnese, koji je naposljetku izabran za papu, smatran je neutralnim kandidatom, izvan spomenutih frakcija. U trenutku izbora bio je kardinal Farnese u 67. godini, što je smatrano prednošću (pri selekciji kompromisnih kandidata za papu često se preferiralo starije osobe, zbog pretpostavke da neće moći predugo vladati). Zanimljivo je da je na završnom glasovanju kardinal Alessandro Farnese dobio sve glasove osim vlastitoga. Odabrao je ime Pavao III., a bio je papom zatim punih 15 godina, unatoč spomenutoj naprednoj dobi pri izboru. Papa Pavao III. preminuo je 10. studenog 1549. godine, u prilično visokoj 82. godini.
______________________________________________________________________
Slikar i grafičar Mirko Rački rodio se 13. listopada 1879. godine u Novom Marofu. Nakon završene Učiteljske škole u Zagrebu, pohađa privatnu slikarsku školu u Beču, a zatim Akademiju u Pragu i Beču. Bio je član skupine Medulić, od 1921. godine redoviti je član JAZU (danas HAZU), a 1966. dobio je nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.
Slikao je u duhu secesije i simbolizma. Prva djela, po kojima je postao poznat, bila su mu alegorijske kompozicije Religija, život, država, Dobra žena i zla žena te ilustracije za Danteovu Božanstvenu komediju (u prijevodu njegova pokrovitelja i mecene Isidora Kršnjavoga). Kao pripadnik nacionalno-romantične skupine Medulić sudjelovao je na njezinim izložbama i slikao u duhu ideologiziranoga monumentalizma, što je došlo do izražaja u temama iz junačkih narodnim pjesama. Zaslugom Kršnjavoga oslikao je veliku čitaonicu stare Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
Za Prvog svjetskoga rata sudjelovao je na projugoslavenskim izložbama u inozemstvu, a nakon povratka u domovinu povlači se iz politike i likovnoga života. Slikao je sporadično krajolike iz okolice Zagreba i Dalmacije, a biblijskoj tematici posvetio je nekoliko godina svojega rada oslikavši crkvu sv. Petra i Pavla u Osijeku i crkvu u Ludbregu. Nakon Drugog svjetskog rata kratko vrijeme bio je ravnatelj Moderne galerije u Zagrebu, a zatim se opet povlači u osamu. Godine 1970. u Zagrebu mu je priređena retrospektivna izložba nakon koje ponovo dolazi u fokus javnosti.
Mirko Rački preminuo je 21. kolovoza 1982. godine u Splitu.
_____________________________________________________________________
Na Međunarodnoj meridijanskoj konferenciji 13. listopada 1884. godine službeno je određen meridijan koji prolazi kroz Greenwich za početni meridijan. Ta je konferencija održana u američkom glavnom gradu Washingtonu, a prisustvovali su joj predstavnici 26 država. U ime Austro-Ugarske, kojom je tada vladao car Franjo Josip I., na konferenciji bio barun Ignaz von Schäffer, tadašnji austrougarski veleposlanik u SAD-u. Zanimljivo je da je Kraljevstvo Havaji sudjelovalo na toj konferenciji kao nezavisna država (kasnije su postali dijelom SAD-a). U ime Italije na konferenciji je bio grof Albert de Foresta, a poslanika je ondje imalo i Osmansko Carstvo (u to je vrijeme osmanski sultan bio Abdul Hamid II.)
Mjesto Greenwich nalazilo se pokraj Londona, nedaleko od obale rijeke Temze. Danas se Greenwich nalazi praktički unutar Londona jer je urbanizacijom srastao s tim gradom. Greenwich je kroz povijest imao veliko značenje za britansku mornaricu, a danas ima značenje za cijeli svijet upravo zbog spomenutog početnog meridijana.
________________________________________________________________________
Dana 13. listopada 1825. godine rođen je britanski aristokrat Hugh Grosvenor, prvi vojvoda od Westminstera. Bio je jedan od najbogatijih ljudi svoga vremena u Velikoj Britaniji, osobito zahvaljujući svojim golemim zemljišnim posjedima u blizini središta Londona. Naime, Hugh Grosvenor posjedovao je velike dijelove londonskih četvrti Mayfair i Belgravia, koje su prerasle u elitne dijelove te britanske metropole. U trenutku smrti vojvoda od Westminstera bio je vjerojatno najbogatiji Britanac, a njegovo naslijeđe i danas je basnoslovno veliko. Posjeduje ga današnji vojvoda od Westminstera – milijarder Gerald Grosvenor – praunuk prvog vojvode.
Hugh Grosvenor potjecao je iz obitelji Grosvenor, koja je barunsku titulu tj. naslov lorda držala od 1761. godine. Godine 1784. dobili su titulu grofa (earla) Grosvenora i lorda Belgravea. Hugh Grosvenor rođen je upravo kao lord Belgrave, 1845. postao je grof Grosvenor, 1869. markiz od Westminstera, a 1874. godine konačno i vojvoda od Westminstera. Napomenimo, vojvodska je titula najviša aristokratska titula u Velikoj Britaniji.
Titula vojvode od Westminstera dobila je naziv po londonskom Westminsteru, u kojem se nalazi zgrada britanskog parlamenta, kao i znamenita Westminsterska opatija (engl. Westminster Abbey).
_______________________________________________________________________
Jedna od najpoznatijih avionskih nesreća u povijesti dogodila se 13. listopada 1972. godine. Tada se urugvajski avion s 40 putnika i 5 članova posade srušio u nenaseljeno područje u Andama u blizini granice Argentine i Čilea. Pri rušenju aviona poginulo je više od četvrtine putnika, a nekoliko ih je odmah zatim podleglo ozljedama i hladnoći. Mjesto pada nalazilo se na otprilike 3.600 metara visine, pa je bilo vrlo hladno i s obiljem snijega.
Osmero putnika umrlo je od lavine, a ostali su bili prisiljeni jesti poginule kako bi preživjeli. Spašeni su tek nakon više od 2 mjeseca, usred zime, nakon 72 dana provedenih u hladnoći. Preživjelo je samo 16 ljudi od početnih 45. Spasitelji su doznali za njih tek nakon što su dvojica putnika nakon 10 dana hodanja po snijegu naišla na jednog lokalnog stanovnika Čilea, pa je on obavijestio vlasti.
_______________________________________________________________________
Dana 13. listopada 1792. godine položen je kamen temeljac Bijele kuće, rezidencije američkog predsjednika u Washingtonu D.C. Tom prigodom nije bilo formalne svečanosti, nego je jednostavno započeta gradnja. Zanimljivo je da su Bijelu kuću uvelike sagradili crni robovi, a dijelom i europski imigranti, od kojih mnogi još uopće nisu imali američko državljanstvo.
Projekt za Bijelu kuću napravio je James Hoban, po nacionalnosti Irac. Gradnja je trajala oko 8 godina i koštala je ondašnjih 232.371 dolar i 83 centa. Sam prvi predsjednik George Washington odabrao je Hobanov projekt, no po Washingtonovoj želji je kuća nešto proširena, da bi bila dostojnija ugleda predsjednika. Tako je broj prozora povećan s 9 na 11, koliko ih ima i danas. Ipak, George Washington nije dočekao dovršenje Bijele kuće. Povukao se s predsjedničkog položaja prije nego što je ona u cijelosti sagrađena. Washingtonov nasljednik, predsjednik John Adams, bio je prvi predsjednik koji je stanovao u Bijeloj kući.
Važno je naglasiti da se naziv Bijela kuća počeo upotrebljavati tek 10-ak godina nakon dovršetka zgrade. Isprva je ta kuća nazivana Predsjedničkom palačom ili jednostavno Predsjedničkom kućom.
https://povijest.hr
Dana 13. listopada 1435. godine umro je moćni grof Herman II. Celjski. On je bio slavonski ban u čak dva navrata na početku 15. stoljeća. Osim što je imao ogromne posjede na području današnje Slovenije i južne Austrije, posjedovao i Hrvatsko zagorje (tzv. Zagorska grofovija). Herman II. Celjski bio je vrlo blizak s Žigmundom Luksemburškim (carem Svetog Rimskog Carstva). Dapače, svoju kćer Barbaru Celjsku udao je Herman II. upravo za cara Žigmunda. Žigmund je grofa Hermana II. uvrstio u svoj poznati Viteški red zmaja (lat. Societas Draconistrarum).
Grof Herman II. danas je preko svoje kćeri Barbare predak mnogih europskih vladara (npr. poznato je da je Barbara bila izravan ženski predak ruskog cara Nikolaja II. ubijenog od strane boljševika nakon Oktobarske revolucije).
Još je zanimljiviji Herman II. po svom odnosu prema Veroniki Desinićkoj. Naime, Herman II. bio je otac grofa Fridrika Celjskog koji je s Veronikom bio u vezi. Kao što je mnogima iz legende poznato, grof Herman II. protivio se toj vezi, što je dovelo do Veronikine tragične smrti.
___________________________________________________________________________
Dana 13. listopada 1534. godine izabran je papa Pavao III., rođenim imenom Alessandro Farnese. Završetku konklave tijekom koje je izabran prisustvovala su 33 kardinala, među kojima su bili: Matthäus Lang von Wellenburg (knez-nadbiskup Salzburga), Louis II. od Bourbon-Vendômea, Ippolito Medici, Odet de Coligny, Jean de Lorraine, Girolamo Grimaldi i Ercole Gonzaga. Kao što je vidljivo već i iz njihovih imena, dio tih kardinala potjecao je iz Francuske, a dio iz Italije pa su uoči izbora formirane talijanska i francuska frakcija.
Kardinal Alessandro Farnese, koji je naposljetku izabran za papu, smatran je neutralnim kandidatom, izvan spomenutih frakcija. U trenutku izbora bio je kardinal Farnese u 67. godini, što je smatrano prednošću (pri selekciji kompromisnih kandidata za papu često se preferiralo starije osobe, zbog pretpostavke da neće moći predugo vladati). Zanimljivo je da je na završnom glasovanju kardinal Alessandro Farnese dobio sve glasove osim vlastitoga. Odabrao je ime Pavao III., a bio je papom zatim punih 15 godina, unatoč spomenutoj naprednoj dobi pri izboru. Papa Pavao III. preminuo je 10. studenog 1549. godine, u prilično visokoj 82. godini.
______________________________________________________________________
Slikar i grafičar Mirko Rački rodio se 13. listopada 1879. godine u Novom Marofu. Nakon završene Učiteljske škole u Zagrebu, pohađa privatnu slikarsku školu u Beču, a zatim Akademiju u Pragu i Beču. Bio je član skupine Medulić, od 1921. godine redoviti je član JAZU (danas HAZU), a 1966. dobio je nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.
Slikao je u duhu secesije i simbolizma. Prva djela, po kojima je postao poznat, bila su mu alegorijske kompozicije Religija, život, država, Dobra žena i zla žena te ilustracije za Danteovu Božanstvenu komediju (u prijevodu njegova pokrovitelja i mecene Isidora Kršnjavoga). Kao pripadnik nacionalno-romantične skupine Medulić sudjelovao je na njezinim izložbama i slikao u duhu ideologiziranoga monumentalizma, što je došlo do izražaja u temama iz junačkih narodnim pjesama. Zaslugom Kršnjavoga oslikao je veliku čitaonicu stare Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
Za Prvog svjetskoga rata sudjelovao je na projugoslavenskim izložbama u inozemstvu, a nakon povratka u domovinu povlači se iz politike i likovnoga života. Slikao je sporadično krajolike iz okolice Zagreba i Dalmacije, a biblijskoj tematici posvetio je nekoliko godina svojega rada oslikavši crkvu sv. Petra i Pavla u Osijeku i crkvu u Ludbregu. Nakon Drugog svjetskog rata kratko vrijeme bio je ravnatelj Moderne galerije u Zagrebu, a zatim se opet povlači u osamu. Godine 1970. u Zagrebu mu je priređena retrospektivna izložba nakon koje ponovo dolazi u fokus javnosti.
Mirko Rački preminuo je 21. kolovoza 1982. godine u Splitu.
_____________________________________________________________________
Na Međunarodnoj meridijanskoj konferenciji 13. listopada 1884. godine službeno je određen meridijan koji prolazi kroz Greenwich za početni meridijan. Ta je konferencija održana u američkom glavnom gradu Washingtonu, a prisustvovali su joj predstavnici 26 država. U ime Austro-Ugarske, kojom je tada vladao car Franjo Josip I., na konferenciji bio barun Ignaz von Schäffer, tadašnji austrougarski veleposlanik u SAD-u. Zanimljivo je da je Kraljevstvo Havaji sudjelovalo na toj konferenciji kao nezavisna država (kasnije su postali dijelom SAD-a). U ime Italije na konferenciji je bio grof Albert de Foresta, a poslanika je ondje imalo i Osmansko Carstvo (u to je vrijeme osmanski sultan bio Abdul Hamid II.)
Mjesto Greenwich nalazilo se pokraj Londona, nedaleko od obale rijeke Temze. Danas se Greenwich nalazi praktički unutar Londona jer je urbanizacijom srastao s tim gradom. Greenwich je kroz povijest imao veliko značenje za britansku mornaricu, a danas ima značenje za cijeli svijet upravo zbog spomenutog početnog meridijana.
________________________________________________________________________
Dana 13. listopada 1825. godine rođen je britanski aristokrat Hugh Grosvenor, prvi vojvoda od Westminstera. Bio je jedan od najbogatijih ljudi svoga vremena u Velikoj Britaniji, osobito zahvaljujući svojim golemim zemljišnim posjedima u blizini središta Londona. Naime, Hugh Grosvenor posjedovao je velike dijelove londonskih četvrti Mayfair i Belgravia, koje su prerasle u elitne dijelove te britanske metropole. U trenutku smrti vojvoda od Westminstera bio je vjerojatno najbogatiji Britanac, a njegovo naslijeđe i danas je basnoslovno veliko. Posjeduje ga današnji vojvoda od Westminstera – milijarder Gerald Grosvenor – praunuk prvog vojvode.
Hugh Grosvenor potjecao je iz obitelji Grosvenor, koja je barunsku titulu tj. naslov lorda držala od 1761. godine. Godine 1784. dobili su titulu grofa (earla) Grosvenora i lorda Belgravea. Hugh Grosvenor rođen je upravo kao lord Belgrave, 1845. postao je grof Grosvenor, 1869. markiz od Westminstera, a 1874. godine konačno i vojvoda od Westminstera. Napomenimo, vojvodska je titula najviša aristokratska titula u Velikoj Britaniji.
Titula vojvode od Westminstera dobila je naziv po londonskom Westminsteru, u kojem se nalazi zgrada britanskog parlamenta, kao i znamenita Westminsterska opatija (engl. Westminster Abbey).
_______________________________________________________________________
Jedna od najpoznatijih avionskih nesreća u povijesti dogodila se 13. listopada 1972. godine. Tada se urugvajski avion s 40 putnika i 5 članova posade srušio u nenaseljeno područje u Andama u blizini granice Argentine i Čilea. Pri rušenju aviona poginulo je više od četvrtine putnika, a nekoliko ih je odmah zatim podleglo ozljedama i hladnoći. Mjesto pada nalazilo se na otprilike 3.600 metara visine, pa je bilo vrlo hladno i s obiljem snijega.
Osmero putnika umrlo je od lavine, a ostali su bili prisiljeni jesti poginule kako bi preživjeli. Spašeni su tek nakon više od 2 mjeseca, usred zime, nakon 72 dana provedenih u hladnoći. Preživjelo je samo 16 ljudi od početnih 45. Spasitelji su doznali za njih tek nakon što su dvojica putnika nakon 10 dana hodanja po snijegu naišla na jednog lokalnog stanovnika Čilea, pa je on obavijestio vlasti.
_______________________________________________________________________
Dana 13. listopada 1792. godine položen je kamen temeljac Bijele kuće, rezidencije američkog predsjednika u Washingtonu D.C. Tom prigodom nije bilo formalne svečanosti, nego je jednostavno započeta gradnja. Zanimljivo je da su Bijelu kuću uvelike sagradili crni robovi, a dijelom i europski imigranti, od kojih mnogi još uopće nisu imali američko državljanstvo.
Projekt za Bijelu kuću napravio je James Hoban, po nacionalnosti Irac. Gradnja je trajala oko 8 godina i koštala je ondašnjih 232.371 dolar i 83 centa. Sam prvi predsjednik George Washington odabrao je Hobanov projekt, no po Washingtonovoj želji je kuća nešto proširena, da bi bila dostojnija ugleda predsjednika. Tako je broj prozora povećan s 9 na 11, koliko ih ima i danas. Ipak, George Washington nije dočekao dovršenje Bijele kuće. Povukao se s predsjedničkog položaja prije nego što je ona u cijelosti sagrađena. Washingtonov nasljednik, predsjednik John Adams, bio je prvi predsjednik koji je stanovao u Bijeloj kući.
Važno je naglasiti da se naziv Bijela kuća počeo upotrebljavati tek 10-ak godina nakon dovršetka zgrade. Isprva je ta kuća nazivana Predsjedničkom palačom ili jednostavno Predsjedničkom kućom.
https://povijest.hr
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
Dana 14. listopada 1890. godine rođen je Dwight D. Eisenhower, 34. predsjednik SAD-a i general iz Drugog svjetskog rata. Nakon savezničke pobjede u tom ratu bio je Eisenhower ujedno i prvi guverner Američke zone u okupiranoj Njemačkoj, tako da je tijekom svoje karijere upravljao i SAD-om i velikim dijelom Njemačke. Eisenhower je i osobno bio njemačkog podrijetla, jer su mu se preci, izvornog prezimena Eisenhauer, doselili u Ameriku u 18. stoljeću iz Saarlanda u Njemačkoj.
Eisenhower je bio prvi američki predsjednik rodom iz Teksasa. Naime, rodio se u teksaškom gradu Denisonu, samo nekoliko kilometara od granice s Oklahomom. Eisenhower je bio jedan od samo četiri američka generala iz Drugog svjetskog rata koji su dobili najviši čin – onaj generala armije (engl. General of the Army). Taj je čin s pet zvjezdica bio ravnopravan britanskom činu feldmaršala, a osim Eisenhowera dobili su ga još samo američki generali MacArthur, Marshall i Arnold.
___________________________________________________________________________
Dana 14. listopada 1806. odigrala se Bitka kod Jene i Auerstädta, svojevrsna dvojna bitka u kojoj je Francuska pod vodstvom Napoleona Bonapartea pobijedila združenu prusku i sasku vojsku. Bitka je imala veliku povijesnu važnost jer je tom pobjedom Bonaparte praktički bacio Prusku na koljena (već krajem istog mjeseca trijumfalno je ušao u osvojeni Berlin). Mjesta Jena i Auerstädt međusobno su udaljena oko dvadeset kilometara, što znači da se bitka vodila na vrlo širokom području.
Oba se ta naselja nalaze u današnjoj njemačkoj saveznoj pokrajini Tiringiji, a u razdoblju Napoleonskih ratova Jena je pripadala vojvodstvu Sachsen-Weimar (ministar na dvoru vladara te države bio je znameniti Johann Wolfgang Goethe), dok je Auerstädt bio na graničnom području s Izbornom Kneževinom Saskom.
Napoleon je u Bitki kod Jene i Auerstädta raspolagao sa četiri korpusa, predvođena njegovim vjernim maršalima (maršal Lannes predvodio je Peti korpus, maršal Soult Četvrti korpus, maršal Ney Šesti korpus, a maršal Augereau Sedmi korpus). Francuskom konjicom zapovijedao je maršal Murat, koji je ujedno bio Napoleonov šogor (suprug Napoleonove sestre Caroline Bonaparte), a kasnije je postao i kraljem Napulja. Sjeverno od glavnine Napoleonovih snaga nalazio se i francuski Treći korpus, pod zapovjedništvom maršala Davouta. Taj se maršal, kako bi došao u pomoć glavnini francuskih snaga, suprotstavio čitavoj jednoj pruskoj armiji kod Auerstädta, pobijedivši više od dvostruko nadmoćnije neprijatelje. Za to je kasnije nagrađen titulom vojvode od Auerstädta (franc. Duc d’Auerstaedt).
Na poraženoj pruskoj strani borili su se u Bitki kod Jene i Auerstädta neki znameniti njemački vojskovođe: Gebhard von Blücher, Carl von Clausewitz, August Neidhardt von Gneisenau i Gerhard von Scharnhorst
_______________________________________________________________________
Novu reprezentativnu zgradu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu (tada Narodno zemaljsko kazalište) svečano je otvorio car i kralj Franjo Josip I. 14. listopada 1895. godine.Zgradu su, u neobaroknom stilu, projektirali poznati bečki arhitekti Ferdinand Fellner i Hermann Helmer, najpoznatiji projektanti kazališnih zgrada tog doba koji su diljem Europe izgradili 48 kazališta. Lokacija nove nacionalne kuće bila je smještena na ondašnjoj periferiji grada, na Sajmišnom trgu (današnji Trg Republike Hrvatske).
Na prijedlog intendanta Stjepana Miletića svečani zastor za novo kazalište izradio je Vlaho Bukovac – Preporod hrvatske književnosti i umjetnosti, danas poznat pod imenom Hrvatski preporod. Slikarske radove na stropu gledališta izveo je bečki slikar i dekorater Alexander Demetrius Goltz. Na stropu foajea na prvom katu autor slika je Ivan Tišov. Nova kazališna zgrada sagrađena je za samo 16 mjeseci, pošto je na zapovijed bana Khuen-Héderváryja morala biti otvorena do najavljenog dolaska cara.
Franjo Josip u Zagrebu je stigao vlakom iz Beča, a na Glavnom kolodvoru dočekao ga je ban Dragutin Károly Khuen-Héderváry. Kad je kralj silazio s vlaka na Glavnom kolodvoru, ban je navodno dao da se ispod carevih nogu prosipa vreća šljunka dovezenog iz mađarske i onda mu je rekao: “Sada hodate po mađarskoj zemlji”.
Prilikom otvaranja nove zgrade HNK priređena je pompa kakvu Zagreb do tada još nije vidio.Točno u 14 sati Franjo Josip je na balkonu, pred masom građana,simbolično izveo zadnji udarac srebrnim čekićem što ga je za tu prigodu izradio kipar Frangeš Mihanović. Prva svečana predstava, također u nazočnosti cara i brojnih uzvanika, u novoj je zgradi održana navečer u sedam sati – Slava umjetnosti, alegorijski scenski prolog u tri slike Stjepana Miletića uz glazbu Ivana pl. Zajca, u kojem su nastupali prvaci Drame i Baleta te osma slika Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski.
_______________________________________________________________________
Dana 14. listopada 1947. godine prvi je put zrakoplovom službeno probijen zvučni zid tj. brzina od 1 Macha. To je učinio slavni pilot Charles Chuck Yeager, koji je time postao jedan od najpoznatijih ljudi u čitavoj povijesti zrakoplovstva. Letio je u raketnom zrakoplovu Bell X-1, a nije poletio s tla, nego je zajedno sa zrakoplovom ispušten iz bombardera Boeing B-29 Supertvrđava (engl. Superfortress). Pilot Chuck Yeager svom je zrakoplovu X-1 dao nadimak Glamorous Glennis prema vlastitoj supruzi.
U Drugom svjetskom ratu Chuck Yeager bio je letački as. Oborio je više od deset njemačkih zrakoplova, uključujući pet u jednom jedinom danu. Kasnije je Yeager dospio i do čina brigadnog generala u Američkom ratnom zrakoplovstvu (USAF).
Zanimljivo je da je Yeager dva dana uoči svog povijesnog leta slomio dva rebra pri padu s konja. Budući da nije htio propustiti let, prikrio je tu ozljedu, otišavši veterinaru umjesto liječniku. Na dan leta osjećao je takvu bol da nije mogao ni zatvoriti vrata zrakoplova samostalno. Ipak, kao što je spomenuto, uspješno je pri tom letu probio brzinu zvuka, na visini od oko 13.700 metara.
_______________________________________________________________________
Dana 14. listopada 1962. započela je jedna od najopasnijih nuklearnih kriza u povijesti. Naime, toga je dana američki avion za izviđanje tipa U-2 snimio prve fotografije sovjetskih raketnih baza na Kubi. Rakete su bile tipa SS-4 (sovjetska oznaka R-14 Dvina), naoružane nuklearnom bojnom glavom jačine od 1 do 2,3 megatona. Imale su domet od preko 2000 km, što je značilo da su lako mogle doseći velik dio teritorija SAD-a.
Maksimalna brzina bila im je preko 9200 km/h, dakle mogle su pogoditi američke ciljeve u vrlo kratkom roku. To je sovjetima davalo izrazitu stratešku prednost, jer su sada mogli uništiti ciljeve u SAD-u brže nego što je Amerika mogla uzvratiti napad. Sljedećeg dana po snimanju CIA je analizirala fotografije i uočila rakete, a narednog dana obaviješten je predsjednik Kennedy. Kubanska raketna kriza je počela. Svijet se 13 dana nalazio na rubu nuklearnog rata. Na kraju su ipak prevagu odnijele hladne glave. Sovjeti su maknuli svoje rakete s Kube, a vođe SAD-a obećale su da neće izvršiti invaziju Kube. Iako to dugo vremena nije izašlo u javnost, Amerikanci su se usto obvezali da će maknuti svoje nuklearne rakete iz Turske.
_________________________________________________________________________
Dana 14. listopada 1235. godine okrunjen je ugarski i hrvatski kralj Bela IV., pripadnik znamenite dinastije Arpadovića. Svečanost njegove krunidbe održana je u Székesfehérváru (hrv. Stolnom Biogradu), tradicionalnom mjestu za kraljevske krunidbe u Ugarskoj. U tom se gradu nalazila znamenita bazilika Uznesenja Blažene Djevice Marije i sv. Stjepana u kojoj su krunjeni kraljevi i kraljice, te u kojoj su čuvani ugarski kraljevski dragulji. Ta se bazilika, nažalost, nije sačuvala do danas jer je uništena 1601. godine tijekom ratova s Osmanlijama. Ostaci te važne povijesne bazilike mogu se u današnje vrijeme vidjeti neposredno uz zgradu biskupskog dvora u Székesfehérváru.
Kralj Bela IV., za razliku od svojih prethodnika i nasljednika, nije okrunjen u spomenutoj bazilici, nego u crkvi svetog Petra i Pavla u Székesfehérváru, koja se nalazila samo oko stotinu metara južno od bazilike. Danas na mjestu spomenute crkve svetog Petra i Pavla stoji katedrala sv. Stjepana u Székesfehérváru, stolna crkva toga grada. U trenutku svoje kraljevske krunidbe bio je Bela IV. tek u kasnim dvadesetim godinama života. Vladao je zatim tijekom gotovo punih 35 godina, sve do svoje smrti 3. svibnja 1270. godine.
________________________________________________________________________
Mir u Schönbrunnu, kojim je poraženo Austrijsko Carstvo odstupilo Napoleonu otprilike polovicu današnjeg hrvatskog teritorija, sklopljen je 14. listopada 1809. godine. Bonaparte je dobio Istru, Kvarner, Gorski kotar, Liku, Dalmaciju i sve ostale hrvatske krajeve južno od rijeke Save.
Rijeka Sava postala je tako granica dvaju velikih carstava. Primjerice, današnji teritorij Novog Zagreba bio je francuski, a Zagreb sjeverno od Save ostao je i dalje dio Austrijskog Carstva. Osim hrvatskih teritorija Napoleon je dobio još i polovicu današnje Slovenije (Kranjsku, dio Koruške i slovensko primorje) te Trst i dio Tirola. Od dobivenih teritorija Napoleon je organizirao Ilirske pokrajine.
Austrijsko Carstvo izgubilo je više od 3.000.000 podanika tj. oko 20 % ukupne populacije. K svemu tome, austrijski car Franjo II. obvezao se isplatiti Napoleonu oko 85 milijuna franaka ratne odštete i priznao je Napoleonovog brata Josepha za kralja Španjolske.
Mir je sklapan u poznatoj carskoj palači Schönbrunn pokraj Beča, gdje je Napoleon osobno bio prisutan. Za vrijeme pregovora jedan mladi Nijemac pokušao ubiti Napoleona. Ime mu je bilo Friedrich Staps i imao je samo 17 godina. Uhićen je prije nego je uspio doprijeti do francuskog cara. Zarobljenog mladića Napoleon je upitao da li bi mu bio zahvalan da ga oslobodi. Mladić je navodno odgovorio: “Svejedno bih te ubio.” Mladi Staps strijeljan je sljedećeg dana nakon Napoleonovog odlaska iz Beča.
Ilirske pokrajine vraćene su Habsburgovcima 1813. godine nakon Napoleonovog poraza kod Leipziga. Godine 1816. na tom području osnovana je habsburška Kraljevina Ilirija.
_________________________________________________________________________
Znamenita Bitka kod Hastingsa u kojoj je normanski vojvoda Vilim Osvajač porazio vojsku engleskog kralja Harolda II. (poznatog i kao Harold Godwinson) dogodila se 14. listopada 1066. godine. Bitka kod Hastingsa bila je jedna od prekretnica u europskoj povijesti, jer je nakon pobjede Vilima Osvajača u Engleskoj zavladala normanska vladajuća klasa, koja je zatim uvelike oblikovala sudbinu te zemlje i europske politike u narednim stoljećima. Također u europskoj ratnoj povijesti nakon ove bitke počinje era vitezova na konjima.
Nakon smrti kralja Edvarda III. Ispovjednika englesko prijestolje je ostalo ispražnjeno. Vilim je bio jedan od pretendenata, a kada je za kralja proglašen tada najmoćniji engleki velikaš Harald prijestolje je odlučio osvojiti silom. Skupio je vojsku i doplovio u Englesku. Harald, koji je niti mjesec dana ranije porazio vikinge na sjeveru zemlje, krenuo mu je u susret. Trupe engleskog kralja imale su bolji strateški položaj uoči same bitke. Naime, nalazile su se ukopane na povišenom tlu, brdu Selnac oko 11 kilometara od grada Hastingsa, pa su Normani morali jurišati uzbrdo.
Znamenita Bitka kod Hastingsa u kojoj je normanski vojvoda Vilim Osvajač porazio vojsku engleskog kralja Harolda II. (poznatog i kao Harold Godwinson) dogodila se 14. listopada 1066. godine. Bitka kod Hastingsa bila je jedna od prekretnica u europskoj povijesti, jer je nakon pobjede Vilima Osvajača u Engleskoj zavladala normanska vladajuća klasa, koja je zatim uvelike oblikovala sudbinu te zemlje i europske politike u narednim stoljećima. Također u europskoj ratnoj povijesti nakon ove bitke počinje era vitezova na konjima.
Nakon smrti kralja Edvarda III. Ispovjednika englesko prijestolje je ostalo ispražnjeno. Vilim je bio jedan od pretendenata, a kada je za kralja proglašen tada najmoćniji engleki velikaš Harald prijestolje je odlučio osvojiti silom. Skupio je vojsku i doplovio u Englesku. Harald, koji je niti mjesec dana ranije porazio vikinge na sjeveru zemlje, krenuo mu je u susret. Trupe engleskog kralja imale su bolji strateški položaj uoči same bitke. Naime, nalazile su se ukopane na povišenom tlu, brdu Selnac oko 11 kilometara od grada Hastingsa, pa su Normani morali jurišati uzbrdo.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
=>
Dana 14. listopada 1172. godine umro je Ludwig II. Željezni (njem. Ludwig der Eiserne), feudalni posjednik Tiringije u Njemačkoj. Imao je titulu landgrofa od Tiringije, što je bila visoka titula, praktički ravnopravna vojvodskoj. Pokrajina Tiringija, kojom je Ludwig II. Željezni vladao, smještena je u srednjoj Njemačkoj, oko Erfurta, Jene i Weimara. Važno sjedište landgrofa Ludwiga II. Željeznog bio je dvorac Wartburg kraj Eisenacha..
Zanimljivo je da je Ludwig II. Željezni bio šogor znamenitog rimsko-njemačkog cara Fridrika Barbarosse (bio je oženjen carevom polusestrom Juditom iz dinastije Hohenstaufen). Nadimak Željezni dobio je Ludwig II. navodno kad je čvrstom rukom kažnjavao lokalne feudalce koji su pljačkali stanovništvo Tiringije. Prema legendi, te je feudalce uhitio i prisilio ih na oranje plugom. Ludwig II. Željezni živio je u razdoblju srednjovjekovne viteške kulture. Ludwig II. preminuo je u dvorcu Neuenburgu, sjeverno od Naumburga.
_______________________________________________________________________
Dana 14. listopada 1964. godine Martin Luther King dobio je Nobelovu nagradu za mir. Vijest o tome saznao je istog dana, a prenijela mu ju je njegova supruga Coretta Scott King. Za Nobelovu nagradu nominiralo ga je te godine jedno američko udruženje, ali i osam članova Švedskog parlamenta. Te su godine ukupno 43 osobe bile nominirane, a Martin Luther King dobio je nagradu otprve (te je godine ujedno prvi put bio nominiran).
Zanimljivo je da je King u trenutku dodjele te nagrade imao samo 35 godina, čime je posto najmlađim dobitnikom Nobelove nagrade za mir do tada (kasnije ga je prestiglo pet ženskih osoba: Malala Yousafzai sa 17 godina, Mairead Corrigan i Tawakkol Karman s 32 godine, te Betty Williams i Rigoberta Menchú Tum s 33 godine). Do danas je Martin Luther King ostao najmlađim muškarcem koji je dobio Nobelovu nagradu za mir.
Novčani iznos koji je King te godine dobio iznosio je 273.000 švedskih kruna, što je vrijedilo otprilike tadašnjih 53.000 američkih dolara. Dobio je i medalju (plaketu) koja u slučaju Nobelovih nagrada za mir na svom naličju ima natpis na latinskom jeziku: Pro pace et fraternitate gentium (Za mir i bratstvo naroda). Martin Luther King ubijen je već u travnju 1968. godine tj. samo oko tri i pol godine nakon primanja Nobelove nagrade.
_______________________________________________________________________
Dana 14. listopada 1971. godine održana je raskošna gozba u Perzepolisu prilikom proslave 2.500. godišnjice utemeljenja Perzijskog Carstva. Gozbu i proslavu organizirao je tadašnji iranski šah Muhamed Reza Pahlavi, zajedno sa svojom suprugom caricom Farah. Radilo se, prema Guinessovoj knjizi rekorda, o najraskošnijoj gozbi u suvremenoj povijesti, a sveukupni troškovi proslave bili su astronomski (to je izazvalo kritiku šahovih protivnika, uključujući Homeinija).
Za gozbu je odabran Perzepolis kao nekadašnja prijestolnica Perzijskog Carstva. To važno arheološko nalazište smješteno je sjeverozapadno od iranskog grada Širaza, na udaljenosti od oko 50 kilometara. Ugledni gosti slijetali su zrakoplovima u zračnu luku Širaza, a zatim su automobilima prevoženi do Perzepolisa. Za tu je namjenu upotrijebljeno 250 crvenih Mercedesovih limuzina.
Budući da se Perzepolis sastoji većinom od ruševina, za goste je ondje sagrađen golem kompleks šatora, pod kojima su im uređeni raskošni apartmani. Najveći šator bio je namijenjen gozbi, a dužina mu je bila oko 68 metara. Za hranu je bio zadužen znameniti pariški restoran Maxim’s, a uniforme carskih službenika dizajnirala je kuća Lanvin, također iz Pariza.
Gozba se poklapala s proslavom rođendana carice Farah. Za službenu zdravicu upotrijebljen je šampanjac Dom Perignon Rosé iz 1959. godine. Hrana je većinom pripadala tradiciji francuske kuhinje. Poslužena su, između ostaloga, prepeličja jaja, punjeni pečeni paunovi, janjetina s tartufima, sorbeti od šampanjca i konjak.
______________________________________________________________________
Dana 14. listopada 1912. godine ranjen je u atentatu nekadašnji američki predsjednik Theodore Roosevelt. Taj je atentat osobito zanimljiv po tome što Roosevelt, unatoč ranjavanju, nije odustao od toga da održi planirani govor. Govorio je čak 90 minuta, dok mu je krv iz rane tekla na košulju.
Atentat je izveo John Flammang Schrank, vlasnik lokalnog saluna u gradu Milwaukeeju, gdje je tog dana Roosevelt održavao predizborni govor. Nisu u potpunosti razjašnjeni razlozi koji su Schranka naveli na taj potez, no on je proglašen mentalno poremećenim i do kraja života boravio je zatim u umobolnici.
Metak koji je pogodio Roosevelta zaustavio se u prsima, prodrijevši oko 76 milimetara duboko ispod kože. Kao iskusan lovac, Roosevelt je odmah nakon ranjavanja ispravno zaključio da mu metak nije prodro u pluća, jer bi inače iskašljavao krv. Zbog toga se odlučio održati govor.
U vrijeme atentata, Roosevelt je u odijelu nosio kutiju za naočale i primjerak svog govora, na čak 50 stranica. Metak je prošao kroz metalnu kutiju za naočale i kroz listove govora, napravivši rupu. Moguće je da je usporavanje metka pri prolasku kroz te predmete spasilo Rooseveltu život. Liječnici su kasnije zaključili da bi metak bilo opasnije kirurški vaditi nego ostaviti u tijelu. Tako je Roosevelt do kraja života nosio taj metak u prsima.
______________________________________________________________________
Znameniti William Penn, po kojem je ime dobila američka država Pennsylvanija, rodio se 14. listopada 1644. godine. Rođen je u Londonu, a otac mu je bio admiral sir William Penn. Bogata obitelj omogućila je svom sinu dobro školovanje. Mladi William je s 22 godine života postao član vjerske sekte kvekera, što je razljutilo njegovog oca koji ga se odrekao, razbaštinio ga i otjerao iz kuće.
Budući da je postao beskućnik Penn je počeo živjeti kod kvekerskih obitelji. Kvekeri su bili relativno stroga kršćanska sekta. Zabranili su psovanje i nisu imali svećenike. Nazivali su se Vjerskim društvom prijatelja (engl. Religious Society of Friends). Odbijali su se klanjati bilo kojem čovjeku, jer su smatrali da su svi ljudi jednaki. Budući da su se odbijali klanjati i kralju, to ih je dovelo izvan zakona. Penn je uhićen i stavljen u zloglasni londonski zatvor Newgate.
Međutim, njegov otac admiral je umirao i htio se prije smrti pomiriti sa sinom. Premda je mladi Penn molio oca da ga ne izbavlja iz zatvora novcem, otac nije mogao propustiti priliku da se pomiri sa sinom, pa je platio jamčevinu za njega. Penn je oslobođen iz zatvora i pomirio se s ocem koji je uskoro umro.
Nakon očeve smrti Penn je zaključio da kvekeri ne mogu više živjeti u Britaniji gdje ih proganjaju. Odlučio je da je najbolje da se isele u Ameriku. Od engleskog kralja je zatražio pomoć. Budući da je Penn bio sin kraljevog vjernog admirala, kojem je mnogo dugovao, kralj je bio vrlo velikodušan s Pennom (kralju je, naravno, bilo i u interesu da se kvekeri konačno isele iz Engleske). Engleski kralj Karlo II. Pennu je izdao pisanu darovnicu za jedno od najvećih privatnih zemljišta na svijetu – današnju američku državu Pennsylvaniju. William Penn tako je dobio posjed od oko 12.000.000 hektara, jedan od najvećih privatnih zemljišnih posjeda u povijesti.
Kvekeri su se pod Pennovim vodstvom odselili u novu domovinu 1682. godine. Glavni grad njihove tamošnje kolonije Penn je nazvao Philadelphia, što dolazi od grčkih riječi za bratsku ljubav. Sama kolonija nazvana je Pennsylvanijom kraljevom odlukom, što je Penna prilično uznemirilo. Naime, on je bio skroman i nije mu se sviđala ideja da se čitavo područje zove po njemu. Ipak, kralj je odbio mijenjati ime i tako je do danas ostalo ime Pennsylvanija za tu američku državu na čijem području danas živi oko 12,7 milijuna ljudi
_________________________________________________________________________
Dana 14. listopada 1930. godine rođen je jedan od najpoznatijih diktatora 20. stoljeća – afrički vođa Mobutu Sese Seko. Vladao je velikom afričkom državom Kongo/Zair više od 30 godina. Upravo je on donio odluku da se Demokratska Republika Kongo 1971. godine preimenuje u Zair. Bilo je to u skladu s njegovom politikom uvođenja autentičnih afričkih imena ukidanjem kolonijalnog naslijeđa. Tako je glavnom gradu njegove države promijenjeno ime iz Léopoldville u Kinshasa.
Još je veći utjecaj Mobutuov plan uvođenja autentičnih imena imao na stanovnike države, koji su svoja kršćanska imena trebali zamijeniti afričkim. I sam je Mobutu tako promijenio ime iz Joseph-Désiré Mobutu u Mobutu Sese Seko Nkuku Ngbendu Wa Za Banga (obično skraćivano u Mobutu Sese Seko).
U skladu s Mobutuovom politikom uklanjanja kolonijalističkih obilježja, stanovnici Zaira nisu smjeli nositi zapadnjačka odijela i kravate. Mobutu je u svijetu bio prepoznatljiv po tome što je nosio kapu od leopardove kože.
Mobutu se za vrijeme vlasti ekstravagantno ponašao. Primjerice, iznajmljivao je francuski nadzvučni zrakoplov Concorde za svoje osobno korištenje. Concordeom je putovao iz Afrike u Pariz navodno čak i u shopping, a jednom je prilikom odletio njime u New York održati govor pri UN-u.
Njegov se portret nalazio na novčanicama Zaira, a neki procjenjuju da je za vrijeme vlasti izvukao iz države milijarde dolara u svoje privatne ruke. U sjevernom Zairu kod gradića Gbadolitea, iz kojeg je potjecala njegova obitelj, sagradio je u prašumi veličanstvene palače, tako da su to mjesto neki nazivali Versailles u džungli. Ondje je sagradio i veliku zračnu luku na koju je mogao slijetati i Concorde.
_______________________________________________________________________
Dana 14. listopada 1773. godine osnovano je prvo ministarstvo obrazovanja u svjetskoj povijesti. Dogodilo se to u Poljskoj, što je dokaz da je nekada Istočna Europa znala biti ispred Zapada po naprednosti svojih institucija. Zapanjujuće je da je SAD dobio ministarstvo obrazovanja tek 1979. godine, punih 206 godina nakon Poljske!
Prvi čovjek na čelu novoosnovanog poljskog ministarstva obrazovanja bio je princ Michał Jerzy Poniatowski, katolički biskup i brat tadašnjeg poljskog kralja Stanisława Augusta Poniatowskog. Glavnu ulogu u organiziranju ministarstva i čitavog poljskog obrazovnog sustava imao je cijenjeni katolički svećenik Hugo Kołłątaj. On je bio svećenik naprednih prosvjetiteljskih pogleda i smatran je jednim od najvećih umova svoga vremena. Važna osoba u ministarstvu bio je i Pierre Samuel du Pont de Nemours, tajnik poljskog kralja, koji se onamo doselio iz Francuske.
Poljsko ministarstvo obrazovanja raspolagalo je s oko 1.600 osnovnih škola i 74 srednje škole, a bilo je nadređeno dvama slavnim sveučilištima: Sveučilištu u Krakowu i Sveučilištu u Vilniusu. Treće veliko sveučilište, ono u Lavovu, Poljska je nažalost izgubila nakon njene prve podjele 1772. godine.
https://povijest.hr
Dana 14. listopada 1172. godine umro je Ludwig II. Željezni (njem. Ludwig der Eiserne), feudalni posjednik Tiringije u Njemačkoj. Imao je titulu landgrofa od Tiringije, što je bila visoka titula, praktički ravnopravna vojvodskoj. Pokrajina Tiringija, kojom je Ludwig II. Željezni vladao, smještena je u srednjoj Njemačkoj, oko Erfurta, Jene i Weimara. Važno sjedište landgrofa Ludwiga II. Željeznog bio je dvorac Wartburg kraj Eisenacha..
Zanimljivo je da je Ludwig II. Željezni bio šogor znamenitog rimsko-njemačkog cara Fridrika Barbarosse (bio je oženjen carevom polusestrom Juditom iz dinastije Hohenstaufen). Nadimak Željezni dobio je Ludwig II. navodno kad je čvrstom rukom kažnjavao lokalne feudalce koji su pljačkali stanovništvo Tiringije. Prema legendi, te je feudalce uhitio i prisilio ih na oranje plugom. Ludwig II. Željezni živio je u razdoblju srednjovjekovne viteške kulture. Ludwig II. preminuo je u dvorcu Neuenburgu, sjeverno od Naumburga.
_______________________________________________________________________
Dana 14. listopada 1964. godine Martin Luther King dobio je Nobelovu nagradu za mir. Vijest o tome saznao je istog dana, a prenijela mu ju je njegova supruga Coretta Scott King. Za Nobelovu nagradu nominiralo ga je te godine jedno američko udruženje, ali i osam članova Švedskog parlamenta. Te su godine ukupno 43 osobe bile nominirane, a Martin Luther King dobio je nagradu otprve (te je godine ujedno prvi put bio nominiran).
Zanimljivo je da je King u trenutku dodjele te nagrade imao samo 35 godina, čime je posto najmlađim dobitnikom Nobelove nagrade za mir do tada (kasnije ga je prestiglo pet ženskih osoba: Malala Yousafzai sa 17 godina, Mairead Corrigan i Tawakkol Karman s 32 godine, te Betty Williams i Rigoberta Menchú Tum s 33 godine). Do danas je Martin Luther King ostao najmlađim muškarcem koji je dobio Nobelovu nagradu za mir.
Novčani iznos koji je King te godine dobio iznosio je 273.000 švedskih kruna, što je vrijedilo otprilike tadašnjih 53.000 američkih dolara. Dobio je i medalju (plaketu) koja u slučaju Nobelovih nagrada za mir na svom naličju ima natpis na latinskom jeziku: Pro pace et fraternitate gentium (Za mir i bratstvo naroda). Martin Luther King ubijen je već u travnju 1968. godine tj. samo oko tri i pol godine nakon primanja Nobelove nagrade.
_______________________________________________________________________
Dana 14. listopada 1971. godine održana je raskošna gozba u Perzepolisu prilikom proslave 2.500. godišnjice utemeljenja Perzijskog Carstva. Gozbu i proslavu organizirao je tadašnji iranski šah Muhamed Reza Pahlavi, zajedno sa svojom suprugom caricom Farah. Radilo se, prema Guinessovoj knjizi rekorda, o najraskošnijoj gozbi u suvremenoj povijesti, a sveukupni troškovi proslave bili su astronomski (to je izazvalo kritiku šahovih protivnika, uključujući Homeinija).
Za gozbu je odabran Perzepolis kao nekadašnja prijestolnica Perzijskog Carstva. To važno arheološko nalazište smješteno je sjeverozapadno od iranskog grada Širaza, na udaljenosti od oko 50 kilometara. Ugledni gosti slijetali su zrakoplovima u zračnu luku Širaza, a zatim su automobilima prevoženi do Perzepolisa. Za tu je namjenu upotrijebljeno 250 crvenih Mercedesovih limuzina.
Budući da se Perzepolis sastoji većinom od ruševina, za goste je ondje sagrađen golem kompleks šatora, pod kojima su im uređeni raskošni apartmani. Najveći šator bio je namijenjen gozbi, a dužina mu je bila oko 68 metara. Za hranu je bio zadužen znameniti pariški restoran Maxim’s, a uniforme carskih službenika dizajnirala je kuća Lanvin, također iz Pariza.
Gozba se poklapala s proslavom rođendana carice Farah. Za službenu zdravicu upotrijebljen je šampanjac Dom Perignon Rosé iz 1959. godine. Hrana je većinom pripadala tradiciji francuske kuhinje. Poslužena su, između ostaloga, prepeličja jaja, punjeni pečeni paunovi, janjetina s tartufima, sorbeti od šampanjca i konjak.
______________________________________________________________________
Dana 14. listopada 1912. godine ranjen je u atentatu nekadašnji američki predsjednik Theodore Roosevelt. Taj je atentat osobito zanimljiv po tome što Roosevelt, unatoč ranjavanju, nije odustao od toga da održi planirani govor. Govorio je čak 90 minuta, dok mu je krv iz rane tekla na košulju.
Atentat je izveo John Flammang Schrank, vlasnik lokalnog saluna u gradu Milwaukeeju, gdje je tog dana Roosevelt održavao predizborni govor. Nisu u potpunosti razjašnjeni razlozi koji su Schranka naveli na taj potez, no on je proglašen mentalno poremećenim i do kraja života boravio je zatim u umobolnici.
Metak koji je pogodio Roosevelta zaustavio se u prsima, prodrijevši oko 76 milimetara duboko ispod kože. Kao iskusan lovac, Roosevelt je odmah nakon ranjavanja ispravno zaključio da mu metak nije prodro u pluća, jer bi inače iskašljavao krv. Zbog toga se odlučio održati govor.
U vrijeme atentata, Roosevelt je u odijelu nosio kutiju za naočale i primjerak svog govora, na čak 50 stranica. Metak je prošao kroz metalnu kutiju za naočale i kroz listove govora, napravivši rupu. Moguće je da je usporavanje metka pri prolasku kroz te predmete spasilo Rooseveltu život. Liječnici su kasnije zaključili da bi metak bilo opasnije kirurški vaditi nego ostaviti u tijelu. Tako je Roosevelt do kraja života nosio taj metak u prsima.
______________________________________________________________________
Znameniti William Penn, po kojem je ime dobila američka država Pennsylvanija, rodio se 14. listopada 1644. godine. Rođen je u Londonu, a otac mu je bio admiral sir William Penn. Bogata obitelj omogućila je svom sinu dobro školovanje. Mladi William je s 22 godine života postao član vjerske sekte kvekera, što je razljutilo njegovog oca koji ga se odrekao, razbaštinio ga i otjerao iz kuće.
Budući da je postao beskućnik Penn je počeo živjeti kod kvekerskih obitelji. Kvekeri su bili relativno stroga kršćanska sekta. Zabranili su psovanje i nisu imali svećenike. Nazivali su se Vjerskim društvom prijatelja (engl. Religious Society of Friends). Odbijali su se klanjati bilo kojem čovjeku, jer su smatrali da su svi ljudi jednaki. Budući da su se odbijali klanjati i kralju, to ih je dovelo izvan zakona. Penn je uhićen i stavljen u zloglasni londonski zatvor Newgate.
Međutim, njegov otac admiral je umirao i htio se prije smrti pomiriti sa sinom. Premda je mladi Penn molio oca da ga ne izbavlja iz zatvora novcem, otac nije mogao propustiti priliku da se pomiri sa sinom, pa je platio jamčevinu za njega. Penn je oslobođen iz zatvora i pomirio se s ocem koji je uskoro umro.
Nakon očeve smrti Penn je zaključio da kvekeri ne mogu više živjeti u Britaniji gdje ih proganjaju. Odlučio je da je najbolje da se isele u Ameriku. Od engleskog kralja je zatražio pomoć. Budući da je Penn bio sin kraljevog vjernog admirala, kojem je mnogo dugovao, kralj je bio vrlo velikodušan s Pennom (kralju je, naravno, bilo i u interesu da se kvekeri konačno isele iz Engleske). Engleski kralj Karlo II. Pennu je izdao pisanu darovnicu za jedno od najvećih privatnih zemljišta na svijetu – današnju američku državu Pennsylvaniju. William Penn tako je dobio posjed od oko 12.000.000 hektara, jedan od najvećih privatnih zemljišnih posjeda u povijesti.
Kvekeri su se pod Pennovim vodstvom odselili u novu domovinu 1682. godine. Glavni grad njihove tamošnje kolonije Penn je nazvao Philadelphia, što dolazi od grčkih riječi za bratsku ljubav. Sama kolonija nazvana je Pennsylvanijom kraljevom odlukom, što je Penna prilično uznemirilo. Naime, on je bio skroman i nije mu se sviđala ideja da se čitavo područje zove po njemu. Ipak, kralj je odbio mijenjati ime i tako je do danas ostalo ime Pennsylvanija za tu američku državu na čijem području danas živi oko 12,7 milijuna ljudi
_________________________________________________________________________
Dana 14. listopada 1930. godine rođen je jedan od najpoznatijih diktatora 20. stoljeća – afrički vođa Mobutu Sese Seko. Vladao je velikom afričkom državom Kongo/Zair više od 30 godina. Upravo je on donio odluku da se Demokratska Republika Kongo 1971. godine preimenuje u Zair. Bilo je to u skladu s njegovom politikom uvođenja autentičnih afričkih imena ukidanjem kolonijalnog naslijeđa. Tako je glavnom gradu njegove države promijenjeno ime iz Léopoldville u Kinshasa.
Još je veći utjecaj Mobutuov plan uvođenja autentičnih imena imao na stanovnike države, koji su svoja kršćanska imena trebali zamijeniti afričkim. I sam je Mobutu tako promijenio ime iz Joseph-Désiré Mobutu u Mobutu Sese Seko Nkuku Ngbendu Wa Za Banga (obično skraćivano u Mobutu Sese Seko).
U skladu s Mobutuovom politikom uklanjanja kolonijalističkih obilježja, stanovnici Zaira nisu smjeli nositi zapadnjačka odijela i kravate. Mobutu je u svijetu bio prepoznatljiv po tome što je nosio kapu od leopardove kože.
Mobutu se za vrijeme vlasti ekstravagantno ponašao. Primjerice, iznajmljivao je francuski nadzvučni zrakoplov Concorde za svoje osobno korištenje. Concordeom je putovao iz Afrike u Pariz navodno čak i u shopping, a jednom je prilikom odletio njime u New York održati govor pri UN-u.
Njegov se portret nalazio na novčanicama Zaira, a neki procjenjuju da je za vrijeme vlasti izvukao iz države milijarde dolara u svoje privatne ruke. U sjevernom Zairu kod gradića Gbadolitea, iz kojeg je potjecala njegova obitelj, sagradio je u prašumi veličanstvene palače, tako da su to mjesto neki nazivali Versailles u džungli. Ondje je sagradio i veliku zračnu luku na koju je mogao slijetati i Concorde.
_______________________________________________________________________
Dana 14. listopada 1773. godine osnovano je prvo ministarstvo obrazovanja u svjetskoj povijesti. Dogodilo se to u Poljskoj, što je dokaz da je nekada Istočna Europa znala biti ispred Zapada po naprednosti svojih institucija. Zapanjujuće je da je SAD dobio ministarstvo obrazovanja tek 1979. godine, punih 206 godina nakon Poljske!
Prvi čovjek na čelu novoosnovanog poljskog ministarstva obrazovanja bio je princ Michał Jerzy Poniatowski, katolički biskup i brat tadašnjeg poljskog kralja Stanisława Augusta Poniatowskog. Glavnu ulogu u organiziranju ministarstva i čitavog poljskog obrazovnog sustava imao je cijenjeni katolički svećenik Hugo Kołłątaj. On je bio svećenik naprednih prosvjetiteljskih pogleda i smatran je jednim od najvećih umova svoga vremena. Važna osoba u ministarstvu bio je i Pierre Samuel du Pont de Nemours, tajnik poljskog kralja, koji se onamo doselio iz Francuske.
Poljsko ministarstvo obrazovanja raspolagalo je s oko 1.600 osnovnih škola i 74 srednje škole, a bilo je nadređeno dvama slavnim sveučilištima: Sveučilištu u Krakowu i Sveučilištu u Vilniusu. Treće veliko sveučilište, ono u Lavovu, Poljska je nažalost izgubila nakon njene prve podjele 1772. godine.
https://povijest.hr
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
Dana 15. listopada 1928. godine zračni brod Graf Zeppelin dovršio je svoj prvi let preko Atlantskog oceana. Radilo se o letu koji je započeo u njemačkom gradu Friedrichshafenu na obali Bodenskog jezera, a završio u bazi Lakehurst u SAD-u, oko 80 kilometara južno od New Yorka i 60 kilometara istočno od Philadelphije.
Graf Zeppelin prešao je tijekom tog putovanja gotovo 10.000 kilometara u 111 sati i 44 minute, što znači da mu je prosječna brzina bila oko 89 kilometara na sat. Graf Zeppelin započeo je svoj radni vijek u rujnu iste godine, tako da mu je spomenuto transatlantsko putovanje bilo jedno od prvih uopće. Jedna od putnica na letu preko oceana bila je i britanska aristokratkinja Lady Hay Drummond-Hay, koja je djelovala i kao novinarka.
Zračni brod imao je luksuznu opremu, koje je uključivala i specijalni porculan. Ipak, let nije prošao bez nezgoda, jer se nad oceanom poderala pokrovna tkanina zračnog broda. Posada je u zraku izvršila nužne popravke i nastavila put, tako da je let sretno okončan.
_______________________________________________________________________
Teritorij Kazanskog Kanata priključen je Ruskom Carstvu 15. listopada 1552. godine. Kazanski Kanat prethodno je postojao tijekom više od jednog stoljeća kao turkijska država kojom su vladali potomci mongolskog vladara Džingis-kana.
Kazanski kanovi vladali su nad teritorijem smještenim uz rijeku Volgu, najdužu i najveću europsku rijeku, koja je već od davnih vremena posjedovala veliko prometno značenje. Prijestolnica kanova bila je u gradu Kazanu na rijeci Volgi, koji je narastao u jedno u najvećih prometnih središta Europe. Rusi su vodili ratove protiv Kazanskog Kanata tijekom mnogih desetljeća, a konačno su snage ruskog cara Ivana IV. Groznog napale Kazanski Kanat i opsjele grad Kazan 1552. godine. Uspjele su ga osvojiti, a car Ivan IV. Grozni zatim je priključio osvojeni teritorij svojoj državi.
Posljednji kazanski kan bio je Yadegar Mokhammad (Yädegär Möxämmäd), koji je pao u rusko zarobljeništvo. Ivan IV. Grozni uzeo je titulu kazanskog cara, koju su kasnije nosili i njegovi nasljednici sve do 1917. godine. Nekoliko godina kasnije osvojio je isti car i Astrahanski Kanat, smješten južnije od Kazanskog, blizu mjesta na kojem rijeka Volga utječe u Kaspijsko jezero.
_______________________________________________________________________
Dana 15. listopada 1953. godine izveden je britanski nuklearni test Totem 1 u južnoj Australiji. Radilo se o detonaciji nuklearne bombe snage od oko 10 kilotona (nešto manje od bomba bačene na Hirošimu 1945. godine). Test Totem 1 bio je ukupno drugi po redu britanski nuklearni test. Naime, prethodna je nuklearna eksplozija izvedena godinu dana ranije pod nazivom Operacija uragan (engl. Operation Hurricane).
Za razliku od testa Operacije uragan, koji je izveden uz obalu Australije (kod otočja Montebello), test Totem 1 izveden je duboko u australskom kopnu. Zbog toga je australska vlada tražila od Britanaca još više pojedinosti o testiranju nego kod prethodnog testa uz obalu. Napomenimo, Australija u to doba nije bila britanska kolonija, nego nezavisna država.
Test Totem 1 izveden je na području nazvanom Emu Field, na području australske savezne države zvane Južna Australija. Točno mjesto eksplozije nalazilo se u Velikoj Viktorijinoj pustinji, oko 500 kilometara od grada Adelaidea i oko 560 kilometara od grada Alice Springs. Premda se radilo o pustinjskom i nenaseljenom teritoriju, postoje optužbe da je jedna skupina australskih Aboridžina bila zahvaćena radioaktivnim tvarima koje su nastale kao posljedica eksplozije.
________________________________________________________________________
Dana 15. listopada 1990. godine Mihail Gorbačov dobio je Nobelovu nagradu za mir. Norveški Nobelov komitet izdao je o tome priopćenje za medije istog dana, u kojem je navedeno da je Gorbačov nagradu dobio zbog svoje vodeće uloge u mirovnim proscesima tadašnjeg svijeta. U istom je priopćenju naglašena i njegova uloga u vođenju sovjetskog društva prema većoj otvorenosti.
U trenutku kad je dobio Nobelovu nagradu za mir bio je Mihail Gorbačov u 60. godini života, a imao je titulu predsjednika SSSR-a (u toj je državi kao partijski vođa bio na vlasti još od 1985. godine, no funkcija predsjednika SSSR-a uvedena je tek u ožujku 1990. godine). Gorbačov nije osobno došao u Oslo primiti Nobelovu nagradu za mir, nego je to u njegovo ime učinio Andrej Kovaljov, tadašnji prvi zamjenik ministra vanjskih poslova SSSR-a. Ipak, Gorbačov je osobno sljedeće godine, 5. lipnja 1991., u Gradskoj vijećnici norveškog glavnog grada Osla održao predavanje u kontekstu primanja spomenute Nobelove nagrade za mir. Njegov doprinos okončanju hladnoratovskih napetosti doista je u povijesnom pogledu bio velik, s obzirom na razmjerno miran raspad SSSR-a pod njegovim vodstvom.
________________________________________________________________________
Dana 15. listopada 1910. godine izveden je prvi pokušaj prijelaza Atlantskog oceana zračnim brodom. Radilo se o zračnom brodu America izrađenom u Francuskoj za američkog istraživača i novinara Waltera Wellmana.
America je napustila Atlantic City na obali New Jerseyja i uputila se na pokušaj prijelaza Atlantika. Ipak, ubrzo su se pojavili problemi. Kondenzirana voda na vanjskoj strani zračnog broda toliko ga je otežala da je bilo teško postići željenu visinu. Nakon 38 sati leta motori su otkazali, navodno zbog pijeska koji je ušao u njih. Nakon prijeđenih otprilike 2.200 kilometara pomoć je zatražena od parobroda Trent, kojeg su iz zračnog broda ugledali zapadno od Bermude. Posada je napustila zračni brod i u čamcu za spašavanje dokopala se parobroda. Srećom, nitko nije stradao, a zanimljivo je da ostaci napuštenog zračnog broda America nikada više nisu pronađeni (vjerojatno su potonuli na dno Atlantskog oceana).
_________________________________________________________________________
Dana 15. listopada 1924. godine rođen je Lee Iacocca, američki menađer i jedan od najpoznatijih čelnih ljudi u povijesti američke automobilske industrije. Rodio se u obitelji talijanskih imigranata, koji su se doselili u SAD iz grada San Marco dei Cavoti, smještenog u talijanskoj provinciji Beneventu.
Lee Iacocca školovao se za inženjera, a u kompaniji Ford zaposlio se 1946. godine. Nakon desetak godina započeo je njegov strelovit uspon na čelo Forda, nakon što je osmislio genijalnu prodajnu kampanju koja je izrazito odgovarala kupcima (kampanja 56 for ’56, u kojoj je modele Forda iz 1956. godine prodavao na rate od 56 dolara mjesečno). Iacocca je došao na čelo automobilske marke Ford, a 1964. lansirao je popularan model sportskih automobila pod imenom Ford Mustang. Taj je model doživio kultni status, a Iacocca je 1970. godine postao predsjednikom cjelokupne kompanije Ford.
Nakon što ga je Henry Ford II iz osobnih razloga otpustio 1978. godine Iacocca je prešao u Chrysler, gdje je također ostvario velik uspjeh. Izvukao je tu kompaniju iz propasti i učinio je ponovno profitabilnom. Postao je predsjednikom cjelokupne korporacije Chrysler, što je razmjerno rijedak slučaj u povijesti da ista osoba bude tijekom karijere na čelu dvaju vodećih konkurentskih kompanija u nekom sektoru.
_____________________________________________________________________
Dana 15. listopada 961. godine umro je moćni kalif Abd al-Rahman III., jedan od najvećih muslimanskih vladara svog vremena. Uzeo je titulu kalifa, koja označava vođu čitavog muslimanskog svijeta (naziv kalif dolazi od arapske riječi Khalīfah koja znači predstavnik ili nasljednik Proroka Muhameda).
Abd al-Rahmanova prijestolnica bio je grad Cordoba u Španjolskoj. Malo kome je poznato da je u to doba Cordoba bila daleko najveći europski grad zapadno od Carigrada. Imala je 471 džamiju i čak 80.455 trgovina. Pokraj Cordobe Abd al-Rahman dao je izgraditi novu veličanstvenu palaču, nazvanu Medina Azahara. Palača se prostirala na 112 hektara. Imala je pozlaćene stropove i mramorne zidove, te prekrasne vrtove. U palači je postojao i bazen ispunjen živom koji je proizvodio neviđene refleksije svjetlosti kad bi se površina žive uskomešala.
Abd al-Rahman držao je harem s 6.300 žena. Haremske djevojke kupovane su od trgovaca koji su ih nabavljali s dalekog Baltika. Omiljene kalifove žene bile su Fatima bint Al-Mundir i Marjan (Murja), koja mu je rodila i nasljednika. Posljednje godine života kalif je proveo u dekadenciji harema.
_________________________________________________________________________
Dana 15. listopada 1820. godine umro je feldmaršal knez Karl Philipp Schwarzenberg, austrijski vojskovođa iz razdoblja Napoleonskih ratova. Vršio je čak i službu predsjednika Dvorskog ratnog vijeća (njem. Hofkriegsrat) u Beču, što je bila najviša pozicija u vojsci Habsburške Monarhije.
Premda je glavninu obiteljskih posjeda (tzv. majorat) i kneževsku titulu naslijedio njegov stariji brat, Karlu Philippu zbog njegovih je vojnih zasluga dodijeljena nova kneževska titula (druga u obitelji Schwarzenberg) i novi majorat, što je bila rijetkost među habsburškom aristokracijom. Feldmaršal knez Karl Philipp Schwarzenberg dobio je praktički sva najviša odlikovanja dinastije Habsburg, uključujući Red zlatnog runa i Veliki križ Reda Marije Terezije. Dapače, u Francuskoj je dobio znameniti Red Svetog Duha, kao i odlikovanje Velikog orla Legije časti. Premda je jedno vrijeme bio čak i Napoleonov saveznik te suradnik, kasnije je postao jednim od glavnih vojskovođa zaslužnih za svrgavanje Bonapartea s vrha vlasti u Europi.
______________________________________________________________________
Dana 16. listopada 1959. godine umro je američki general George C. Marshall, dobitnik Nobelove nagrade za mir. Tijekom Drugog svjetskog rata bio je Marshall načelnik glavnog stožera tj. šef generalštaba američke vojske (engl. Chief of Staff of the United States Army), što ga je činilo jednim od najvažnijih ljudi za saveznički ratni napor. Marshall je taj ključni položaj držao tijekom cijelog Drugog svjetskog rata (od 1939. do 1945. godine).
George C. Marshall dobio je u američkoj vojsci najviši mogući čin tijekom Drugog svjetskog rata – onaj generala armije (engl. General of the Army). Taj generalski čin s pet zvjezdica dobila su tijekom tog rata još samo tri generala (MacArthur, Eisenhower i Arnold). Radilo se o činu ravnopravnom britanskom feldmaršalu (eng. Field Marshal), no maršalski naziv u SAD-u nije korišten, navodno i zato što bi bio neprikladan uz Marshallovo prezime (upravo je njemu prvome dodijeljen taj čin pa se pazilo na takve stvari).
Po Georgeu C. Marshallu ime je dobio znameniti Marshallov plan, zaslužan za gospodarsku obnovu Zapadne Europe nakon Drugog svjetskog rata. Marshall je nakon vojne karijere bio čak i američki državni tajnik, u kabinetu predsjednika Harryja S. Trumana, a jedno je vrijeme bio i ministar obrane. Zanimljivo je da je George C. Marshall bio jedan od samo nekoliko generala u povijesti koji su dobili Nobelovu nagradu za mir (dobio ju je, primjerice, još i Yitzhak Rabin, koji je također bio general).
________________________________________________________________________
Dana 15. listopada 2003. godine NR Kina postala je treća zemlja u povijesti koja je uspjela poslati čovjeka u svemir. Za sada su ukupno samo tri zemlje to ikada uspjele (SAD, SSSR/Ruska Federacija i NR Kina) pa NR Kina pripada vrlo elitnom krugu.
Misija lansirana se zvala Shenzhou 5, a raketa koja je podigla letjelicu u orbitu pripadala je tipu Dugi marš 2F (Changzheng 2F). Dakako, taj tip raketa nazvan je po komunističkom Dugom maršu iz 1930-ih godina pod vodstvom Mao Zedonga.
Kineski astronaut koji je na današnji dan poletio u svemir zove se Yang Liwei. Tada je imao čin potpukovnika, a kasnije je postao čak i general bojnik. U doba tog prvog leta bio je star 38 godina
U orbiti je Yang Liwei čak 14 puta obišao Zemlju, i to sve unutar 21 sata, 22 minute i 45 sekundi. Orbitirao je oko naše planete na visini između 332 i 336 kilometara (tzv. niska Zemljina orbita).
Lansiranje je obavljeno iz kineskog lansirnog centra Jiuquan u pustinji Gobi. NR Kina ima još čak tri svemirska lansirna centra na drugim lokacijama – jedan na otoku Hainan u Južnom kineskom moru, jedan u provinciji Sečuan (jugozapadna Kina) i jedan u provinciji Shanxi (sjeverna Kina).
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
=>
Hrvatsko planinarsko društvo osnovano je 15. listopada 1874. godine u Zagrebu, samo sedamnaest godina nakon osnutka prvog planinarskog društva na čitavom svijetu (u Londonu). Osnovano je na inicijativu Đure Pilara, poznatog znanstvenika i svojedobno rektora Sveučilišta u Zagrebu, i Bude Budisavljevića, velikog župana u Zagrebu i Gospiću. Osnivači i prvi članovi planinarskog društva bili znameniti znanstvenici i kulturni radnici. Tako je prvi predsjednik HPD-a bio dr. Josip Kalasancije Schlosser (liječnik, botaničar, entomolog). Spomenimo još neke znamenite članove: Ljudevit Vukotinović (geolog i književnik), Spiridon Brusina (zoolog), Mijo Kišpatić (mineralog) i August Šenoa (književnik).
Prvi skupni izlet organiziran je u svibnju iduće godine na Oštrc i Okićku Plješivicu. Godine 1877. na vrhu zagrebačke Medvednice – Sljemenu –društvo je podiglo drveni vidikovac,koji je kasnije zamijenjen željeznom konstrukcijom, a godinu dana kasnije podignuto je iprvo planinarsko sklonište. Sljedećih godina obavljeno je prvo stručno markiranje (označivanje) planinarskih putova i staza, uređeni su izvori te podignuto sklonište Kraljičin zdenac pod Medvedgradom.
_______________________________________________________________________
Hermann Göring poznat je kao jedan od najbližih Hitlerovih suradnika. Nosio je najviši čin u Trećem Reichu, onaj Reichsmarschalla, što ga je činilo nadređenim svim drugim njemačkim vojnim zapovjednicima, čak i feldmaršalima. Bio je ministar avijacije i vrhovni zapovjednik Luftwaffe.
Manje je poznato da je Göring još u Prvom svjetskom ratu bio letački as i da je srušio 22 aviona u zračnim bitkama. Za to je nagrađen najvišim njemačkim vojnim ordenom Pour le Mérite, kolokvijalno nazvanim Plavi Max. Na kraju rata čak je bio i zapovjednik letačke jedinice kojom je nekada zapovijedao Crveni barun Manfred von Richthofen.
Na Nürnberškom suđenju 15. listopada 1946. Göring je osuđen na smrt vješanjem. Psiholog u zatvoru je testirao Göringovu inteligenciju i ustvrdio da ima kvocijent 138. Noć prije nego je trebao biti obješen počinio je samoubojstvo pomoću kapsule cijanida koju je imao skrivenu u kremi protiv dermatitisa.
Hermann Göring poznat je kao jedan od najbližih Hitlerovih suradnika. Nosio je najviši čin u Trećem Reichu, onaj Reichsmarschalla, što ga je činilo nadređenim svim drugim njemačkim vojnim zapovjednicima, čak i feldmaršalima. Bio je ministar avijacije i vrhovni zapovjednik Luftwaffe.
Manje je poznato da je Göring još u Prvom svjetskom ratu bio letački as i da je srušio 22 aviona u zračnim bitkama. Za to je nagrađen najvišim njemačkim vojnim ordenom Pour le Mérite, kolokvijalno nazvanim Plavi Max. Na kraju rata čak je bio i zapovjednik letačke jedinice kojom je nekada zapovijedao Crveni barun Manfred von Richthofen.
Na Nürnberškom suđenju 15. listopada 1946. Göring je osuđen na smrt vješanjem. Psiholog u zatvoru je testirao Göringovu inteligenciju i ustvrdio da ima kvocijent 138. Noć prije nego je trebao biti obješen počinio je samoubojstvo pomoću kapsule cijanida koju je imao skrivenu u kremi protiv dermatitisa.
Hermann Göring poznat je kao jedan od najbližih Hitlerovih suradnika. Nosio je najviši čin u Trećem Reichu, onaj Reichsmarschalla, što ga je činilo nadređenim svim drugim njemačkim vojnim zapovjednicima, čak i feldmaršalima. Bio je ministar avijacije i vrhovni zapovjednik Luftwaffe.
Manje je poznato da je Göring još u Prvom svjetskom ratu bio letački as i da je srušio 22 aviona u zračnim bitkama. Za to je nagrađen najvišim njemačkim vojnim ordenom Pour le Mérite, kolokvijalno nazvanim Plavi Max. Na kraju rata čak je bio i zapovjednik letačke jedinice kojom je nekada zapovijedao Crveni barun Manfred von Richthofen.
Na Nürnberškom suđenju 15. listopada 1946. Göring je osuđen na smrt vješanjem. Psiholog u zatvoru je testirao Göringovu inteligenciju i ustvrdio da ima kvocijent 138. Noć prije nego je trebao biti obješen počinio je samoubojstvo pomoću kapsule cijanida koju je imao skrivenu u kremi protiv dermatitisa.
https://povijest.hr
Hrvatsko planinarsko društvo osnovano je 15. listopada 1874. godine u Zagrebu, samo sedamnaest godina nakon osnutka prvog planinarskog društva na čitavom svijetu (u Londonu). Osnovano je na inicijativu Đure Pilara, poznatog znanstvenika i svojedobno rektora Sveučilišta u Zagrebu, i Bude Budisavljevića, velikog župana u Zagrebu i Gospiću. Osnivači i prvi članovi planinarskog društva bili znameniti znanstvenici i kulturni radnici. Tako je prvi predsjednik HPD-a bio dr. Josip Kalasancije Schlosser (liječnik, botaničar, entomolog). Spomenimo još neke znamenite članove: Ljudevit Vukotinović (geolog i književnik), Spiridon Brusina (zoolog), Mijo Kišpatić (mineralog) i August Šenoa (književnik).
Prvi skupni izlet organiziran je u svibnju iduće godine na Oštrc i Okićku Plješivicu. Godine 1877. na vrhu zagrebačke Medvednice – Sljemenu –društvo je podiglo drveni vidikovac,koji je kasnije zamijenjen željeznom konstrukcijom, a godinu dana kasnije podignuto je iprvo planinarsko sklonište. Sljedećih godina obavljeno je prvo stručno markiranje (označivanje) planinarskih putova i staza, uređeni su izvori te podignuto sklonište Kraljičin zdenac pod Medvedgradom.
_______________________________________________________________________
Hermann Göring poznat je kao jedan od najbližih Hitlerovih suradnika. Nosio je najviši čin u Trećem Reichu, onaj Reichsmarschalla, što ga je činilo nadređenim svim drugim njemačkim vojnim zapovjednicima, čak i feldmaršalima. Bio je ministar avijacije i vrhovni zapovjednik Luftwaffe.
Manje je poznato da je Göring još u Prvom svjetskom ratu bio letački as i da je srušio 22 aviona u zračnim bitkama. Za to je nagrađen najvišim njemačkim vojnim ordenom Pour le Mérite, kolokvijalno nazvanim Plavi Max. Na kraju rata čak je bio i zapovjednik letačke jedinice kojom je nekada zapovijedao Crveni barun Manfred von Richthofen.
Na Nürnberškom suđenju 15. listopada 1946. Göring je osuđen na smrt vješanjem. Psiholog u zatvoru je testirao Göringovu inteligenciju i ustvrdio da ima kvocijent 138. Noć prije nego je trebao biti obješen počinio je samoubojstvo pomoću kapsule cijanida koju je imao skrivenu u kremi protiv dermatitisa.
Hermann Göring poznat je kao jedan od najbližih Hitlerovih suradnika. Nosio je najviši čin u Trećem Reichu, onaj Reichsmarschalla, što ga je činilo nadređenim svim drugim njemačkim vojnim zapovjednicima, čak i feldmaršalima. Bio je ministar avijacije i vrhovni zapovjednik Luftwaffe.
Manje je poznato da je Göring još u Prvom svjetskom ratu bio letački as i da je srušio 22 aviona u zračnim bitkama. Za to je nagrađen najvišim njemačkim vojnim ordenom Pour le Mérite, kolokvijalno nazvanim Plavi Max. Na kraju rata čak je bio i zapovjednik letačke jedinice kojom je nekada zapovijedao Crveni barun Manfred von Richthofen.
Na Nürnberškom suđenju 15. listopada 1946. Göring je osuđen na smrt vješanjem. Psiholog u zatvoru je testirao Göringovu inteligenciju i ustvrdio da ima kvocijent 138. Noć prije nego je trebao biti obješen počinio je samoubojstvo pomoću kapsule cijanida koju je imao skrivenu u kremi protiv dermatitisa.
Hermann Göring poznat je kao jedan od najbližih Hitlerovih suradnika. Nosio je najviši čin u Trećem Reichu, onaj Reichsmarschalla, što ga je činilo nadređenim svim drugim njemačkim vojnim zapovjednicima, čak i feldmaršalima. Bio je ministar avijacije i vrhovni zapovjednik Luftwaffe.
Manje je poznato da je Göring još u Prvom svjetskom ratu bio letački as i da je srušio 22 aviona u zračnim bitkama. Za to je nagrađen najvišim njemačkim vojnim ordenom Pour le Mérite, kolokvijalno nazvanim Plavi Max. Na kraju rata čak je bio i zapovjednik letačke jedinice kojom je nekada zapovijedao Crveni barun Manfred von Richthofen.
Na Nürnberškom suđenju 15. listopada 1946. Göring je osuđen na smrt vješanjem. Psiholog u zatvoru je testirao Göringovu inteligenciju i ustvrdio da ima kvocijent 138. Noć prije nego je trebao biti obješen počinio je samoubojstvo pomoću kapsule cijanida koju je imao skrivenu u kremi protiv dermatitisa.
https://povijest.hr
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
Dana 16. listopada 1964. u pustinjskom dijelu Kine vidio se bljesak prve nuklearne eksplozije u povijesti te zemlje. Radilo se o fisijskoj nuklearnoj bombi napravljenoj od uranija-235, a eksplozija je bila snage oko 22 kilotona. Već je ta prva kineska bomba, dakle, bila jača od američkih bombi bačenih na Hirošimu i Nagasaki 1945. godine.
Zanimljivo je mjesto gdje su Kinezi testirali to oružje. Riječ je o pokusnom području Lop Nur, nedaleko od poznate pustinje Taklamakan na sjeverozapadu Kine. Lop Nur nekoć je bilo veliko slano jezero, no s vremenom je došlo do njegovog gotovo potpunog isušivanja. Još 1928. godine to je jezero imalo površinu od čak 3100 kvadratnih kilometara, što je 5,24 puta više od mađarskog Balatona. Danas je jezero gotovo nestalo, a na njegovom nekadašnjem dnu nalazi se kora od soli, debljine do jednog metra.
Nuklearni test obavljen je blizu obale nekadašnjeg slanog jezera. Kodno ime testa bilo je 596, što označava 6. mjesec 1959. godine, kad su Kinezi započeli sa samostalnim projektom izrade nuklearne bombe (nakon prekida suradnje sa SSSR-om).
______________________________________________________________________
Dana 16. listopada 1710. godine rođen je Andreas Hadik, austrijski vojskovođa i aristokrat. Od 1774. do 1790. godine bio je predsjednik Dvorskog ratnog vijeća u Beču, najviše vojne institucije Habsburške Monarhije. Sukladno tome, tijekom tog je dugogodišnjeg razdoblja bio de facto najviši vojni zapovjednik u Monarhiji, a od 1777. godine imao je i čin feldmaršala.
U vojnom se smislu Andreas Hadik proslavio kad je u Sedmogodišnjem ratu 1757. godine osvojio Berlin, glavni grad pruskog kralja Fridrika II. Velikog (neprijatelja carice Marije Terezije, u čijoj je službi Hadik bio). Taj podvig ostvario je pomoću vojske sastavljene velikim dijelom od husarskih jedinica (lake konjice ugarskog tradicijskog podrijetla). Hadik je nagrađen odlikovanjem Velikog križa Reda Marije Terezije, jednim od najrjeđe dodjeljivanih visokih vojnih odlikovanja u europskoj povijesti.
Općenito je Hadik postao jednim od najuspješnijih vojskovođa u razdoblju vladanja Marije Terezije i njenog sina Josipa II. iz dinastije Habsburg-Lotaringija. Godine 1763. dobio je Hadik ugarsku grofovsku titulu, a 1777. godine titulu grofa Svetog Rimskog Carstva. Feldmaršal grof Andreas Hadik preminuo je 1790. godine, u 80. godini života.
_______________________________________________________________________
Dana 16. listopada 1813. godine započela je Bitka kod Leipziga, u kojoj su se trupe Napoleona Bonapartea borile protiv ujedinjene koalicije europskih sila. Tu se bitku naziva i Bitkom naroda, a bila je po broju angažiranih trupa vjerojatno najveća bitka u europskoj povijesti sve do Prvog svjetskog rata.
Pretpostavlja se da je u Bitki kod Leipziga na obje strane sudjelovalo više od 600.000 vojnika. Napoleonove trupe brojale su oko 225.000 ljudi, dok je na neprijateljskoj strani bilo oko 380.000 osoba. Napoleonovi neprijatelj sastojali su se od udruženih snaga Ruskog Carstva, Austrijskog Carstva, Pruske, Švedske, Saske i Württemberga. Toj ujedinjenoj koaliciji protiv Napoleona najviše su doprinosili Rusi, s otprilike 145.000 ljudi.
U blizini bojnog polja bila su tri cara – Napoleon kao car Francuza, Franjo kao austrijski car te Aleksandar I. kao ruski car. Vrhovni zapovjednik svih protunapoleonskih snaga bio je osobno ruski car Aleksandar I., a uz njega je pri planiranju bitke znatnu ulogu imao feldmaršal knez Karl zu Schwarzenberg, pripadnik jedne od najbogatijih njemačko-čeških obitelji.
Bitka kod Leipziga bila je prva velika bitka u kojoj je Napoleon odlučno pobijeđen, a trajala je puna četiri dana. Radilo se o najkrvavijoj bitki Napoleonskih ratova uopće, u kojoj je broj žrtava bio veći od 100.000. Saveznici su već u proljeće sljedeće godine (1814.) uspjeli zauzeti Pariz, a poraženi je Napoleon morao otići u egzil na Elbu.
U spomen na tu bitku sagrađen je u Leipzigu golem spomenik visok 91 metar i mase od oko 300.000 tona, što je do danas ostao jednim od najvećih spomenika u Europi uopće.
_________________________________________________________________________
Dana 16. listopada 2012. godine objavljena je mogućnost postojanja svemirskog tijela za koje se pretpostavlja da bi bilo nama najbliži planet izvan Sunčevog sustava. Za sada ga se naziva Alfa Centauri Bb. U proteklih desetak godina otkriveno je otprilike tisuću tzv. ekstrasolarnih planeta (planeta koji kruže oko drugih zvijezda, a ne našeg Sunca). Alfa Centauri Bb bio bi najbliži od tih planeta, jer je zvjezdani sustav Alfa Centauri najbliži našem Suncu. Alfa Centauri je tzv. binarni sustav tj. sustav s dvije zvijezde – Alfa Centauri A i Alfa Centauri B – koje kruže oko zajedničkog središta mase, pri čemu je za njih vezan još jedan crveni patuljak nazvan Proxima Centauri.
Planet Alfa Centauri Bb nazvan je tako jer kruži oko zvijezde Alfa Centauri B. Ta je zvijezda samo malo manja i lakša od našeg Sunca, a ponešto je i niže površinske temperature, te narančaste boje.
Spomenuti planet bio bi prilično sličnih dimenzija kao naša Zemlja. Međutim, bio bi tako blizu svojoj zvijezda da se ne nalazi u tzv. naseljivoj zoni. Naime, pretpostavlja se da taj planet kruži oko zvijezde Alfa Centauri B na udaljenost oko 25 puta manjoj nego Zemlja oko Sunca (tj. na desetak puta manjoj udaljenosti Merkura od Sunca). Time bi površina tog planeta bila izrazito visoke temperature, oko 1.200 °C.
_______________________________________________________________________
Rimski general Flavije Ricimer (ili Rikimer) rodio se oko 405. vjerojatno u Hispaniji. Njegov otac bio je velikaš iz naroda Sveva, a majka mu je bila kći zapadnogotskog kralja Wallije. Živjeli su u sklopu Zapadnog Rimskog Carstva, pa je i Ricimer odgojen kao Rimljanin. Mladost je proveo na dvoru cara Valentinijana III. i postao vojnik.
Nakon ubojstva cara Valentinijana na vlast je došao sentor Avit i Ricimeru dodijelio titulu magister militum, što znači označava vojskovođu. Od Zapadnog Rimskog Carstva preostali su Italija, Alpe i južna Galija te dijelovi Hispanije. Ricimer je posložio novu kopnenu i pomorsku vojsku, čiji su temelj činili germanski plaćenici. Nakon što je napustio Rim 455. barbar Gejzerik ostavio je moćnu flotu koja je blokirala italsku obalu. Ricimer je uspio pobijediti Vandale 456. u pomorskoj bitki kod Korsike i kopnenoj kod Agrigenta na Siciliji. Dobio je podršku od Senata za pobunu protiv cara Avita i njegovog vrhovnog vojnog zapovjednika i patricija Remistusa. U krvavoj bitki kod Piacenze 16. listopada 456. Ricimer je s vojnim zapovjednikom Majorijanom pobijedio Remistusa. Avitus je pobjegao, ali je uhvaćen i uskoro ubijen. Središte Zapadnog Rimskog Carstva vratilo se u Italiju, a na apeninskom poluotoku Ricimer je de facto držao vlast i postao jedna od najkontroverznijih osoba tog razdoblja. Postavljao je careve i svrgavao ih kako je htio, a njegovi vojnici opljačkali su Rim 472. godine. Samo dva mjeseca nakon toga umro je od bolesti.
__________________________________________________________________________
Dana 16. listopada 1793. na giljotini je smaknuta francuska kraljica Marija Antoaneta. Prije toga dugo je vremena provela u zatvoru, gdje je izgleda počela bolovati od tuberkuloze, a možda i od raka grlića maternice. Suprug, kralj Luj XVI., smaknut je još 21. siječnja iste godine. Organizirano joj je montirano suđenje u kojem je optužena za urotu protiv republike i za različite gadosti u kojima po svemu sudeći uopće nije sudjelovala.
Prije smaknuća kraljici su odrezali kosu i vozili je po Parizu u otvorenim kolima, obučenu u skromnu bijelu haljinu. Dovezli su je na pariški Trg Revolucije (današnji Place de Concorde) gdje je bila postavljena giljotina. Okupilo se mnogo publike. Posljednje riječi su joj navodno bile “Oprostite gospodine, nisam to namjerno učinila.”, što je izgovorila nakon što je slučajno stala na nogu krvniku. Glava joj je odsječena točno u podne i petnaest minuta.
________________________________________________________________________
Dana 16. listopada 1815. godine Napoleon Bonaparte iskrcao se na Svetoj Heleni, britanskom otoku kamo su ga doveli u zarobljeništvo. Svojim je položajem Sveta Helena bila dobro izolirana u Atlantskom oceanu, jer je taj otok čak oko 2.000 kilometara udaljen od najbliže kontinentalne obale (Afrike). Površina otoka Svete Helene iznosi 122 četvorna kilometra, što znači da je oko 36 % veća od hrvatskog otoka Visa.
Obale Svete Helene prilično su strme, tako da jedno od rijetkih sigurnih pristaništa predstavlja tamošnji glavni grad – Jamestown. Taj grad ima zanimljiv oblik jer je smješten u uskom usjeku između dvaju strmih uzvisina. Kroz taj se usjek Jamestowna može doprijeti do unutrašnjosti otoka.
Napoleona su Britanci isprva smjestili u paviljonu Briars, nekoliko kilometara udaljenom od obale prema središtu otoka. Napoleonovi pratioci, koji su došli s njim na Svetu Helenu bili su: Henri Gratien Bertrand (Napoleonov veliki maršal palače), general Gaspard Gourgaud, Emmanuel de Las Cases, general Charles-Tristan Montholon, Louis-Étienne Saint-Denis (poznat i kao Mameluk Ali) i Louis Joseph Marchand (Napoleonov poslužitelj).
________________________________________________________________________
Dana 16. listopada 1908. rođen je Enver Hoxha, dugogodišnji albanski politički vođa. On je Albanijom vladao više od 40 godina, a nadživio je za pet godina čak i jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita. Enver Hoxha rođen je u gradu Gjirokastëru na području današnje južne Albanije. U doba njegovog rođenja 1908. to je područje još uvijek pripadalo Osmanskom Carstvu.
Kad je u Europi počeo Drugi svjetski rat Hoxha je imao 30 godina. Pridružio se partizanskom pokretu koji se borio protiv talijanskih, kasnije njemačkih okupatora. Već tijekom rata Hoxha je postao vođa albanskih komunista, što mu je nakon oslobođenja donijelo vladajući položaj u državi. U Albaniji je za vrijeme Enevera Hoxhe razvijen specifičan oblik komunizma, koji se jedno vrijeme izrazito povezao s Narodnom Republikom Kinom. Albanska politika bila je izrazito izolacionistička čak i prema ostalim komunističkim državama. Hoxha je, naime, smatrao da je jedino Staljin znao pravi put ka ostvarenju komunističkog društva, a sve je ostale proglasio revizionistima i lažnim komunistima.
Za vrijeme Hoxhine vlasti stanovništvo Albanije praktički se utrostručilo. Međutim, Albanija je na kraju njegove vlasti bila država s najnižim životnim standardom u Europi. Oko Hoxhe je razvijan izraziti kult ličnosti, a postojala je i represivna tajna služba zvana Sigurimi, organizirana po uzoru na sovjetsku. Enver Hoxha umro je u Tirani 1985. godine, u 77. godini.
________________________________________________________________________
Dana 16. listopada 1923. osnovana je kompanija Disney, jedna od najvažnijih u povijesti animiranih filmova. Izvorno je nosila naziv Disney Brothers Cartoon Studio, a osnovala su je braća Walt i Roy Disney. U trenutku osnivanja spomenute kompanije imao je Walt Disney samo 21 godinu, dok je Roy bio u znatno zrelijoj dobi od punih 30 godina. U kompaniji je Walt bio kreativan element, dok se Roy pretežito posvetio financijama i poslovnom aspektu poduzetništva.
Kompanija Disney u međuvremenu je postala jednom od najvećih svjetskih korporacija iz sektora masovnih medija i zabave. Godišnji joj prihodi u današnje vrijeme premašuju iznos od pedeset milijardi dolara, a zapošljava čak oko 180.000 osoba. Prvi zabavni park, Disneyland u kalifornijskom gradu Anaheimu, otvorio je Walt Disney 1955. godine, a do danas se broj zabavnih parkova u vlasništvu kompanije Disney toliko povećao da ih godišnje po cijelom svijetu posjeti više od stotinu milijuna ljudi.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
Dana 16. listopada 1801. godine rođen je slavni hrvatski ban Josip Jelačić. Potjecao je iz stare hrvatske plemićke obitelji koja je potjecala iz područja uz rijeku Unu, no stoljećima je živjela na području Zagrebačke županije. Jelačići su imali plemićki pridjevak iz Buzina, koji označava naselje Buzin južno od Zagreba, na putu prema Velikoj Gorici. Kasnije je taj pridjevak iskvaren u Bužimski, prema Bužimu u Lici, no po svemu sudeći oni tu ličku utvrdu nikada nisu posjedovali i riječ je bila o namjernoj ili slučajnoj pogrešci koja je nastala vjerojatno zbog sličnosti toponima Buzin i Bužim.
Već u 15. stoljeću Jelačići se sa sigurnošću mogu locirati u Turopolju, sijelu hrvatskog sitnijeg plemstva. Obitelj je imala više grana koje su se raširile po prostoru od Zagorja do Posavine, no nama je najzanimljivija grana koja je dala hrvatskog bana Jelačića. Banov otac zvao se Franjo i visoko je napredovao u vojnoj karijeri. Dobio je čak i čin podmaršala te barunsku titulu 1808. godine. Budući ban Josip rođen je u Petrovaradinu, u vrijeme dok je njegov otac bio ondje zapovjednik divizije. Petrovaradin je bio važna vojna tvrđava na području današnje Vojvodine. Josip je rođen s titulom plemića, a kad je 1808. njegov otac proglašen barunom, tu titulu je dobio i sedmogodišnji Josip (austrijske titule automatski su se prenosile na sve potomke, za razliku od engleskih koje su se prenosile samo na najstarijeg sina i to tek kad bi otac umro).
Mladi barun Josip Jelačić školovao se na uglednoj akademiji Theresianum u Beču, gdje je bio izvrstan učenik. Nakon završetka školovanja odlučio se za zanimanje vojnog časnika. Već s 18 godina postao je konjički potporučnik u dalekoj Galiciji (današnja Poljska). Međutim, kad mu je bila 21 godina teže se razbolio i došao na oporavak u roditeljsku kuću u Zagreb, kao i na obiteljski posjed u Kurilovcu (danas južni dio Velike Gorice). Naime, u Kurilovcu je njegova obitelj imala posjed koji je naslijedila po Josipovoj baki Barbari rođenoj Grošić.
U seoskoj atmosferi Kurilovca mladi barun Josip oporavio se od bolesti i s 24 godine se vratio u Beč u vojnu službu. Imenovan je natporučnikom i pobočnikom zapovjednika brigade. Bio je to početak njegove velike vojne karijere koja će ga na kraju dovesti do čina višeg čak i od njegovog oca, te do još više titule grofa. Žalosno je da je obiteljska drvena kurija Jelačić u Kurilovcu, važna za mladost bana Josipa, u međuvremenu potpuno propala prepuštena nemaru.
_______________________________________________________________________
Preteča institucije kojoj mnogi Zagrepčani doslovce duguju život,Hitna pomoć, osnovana je 16. listopada 1909. godinepod imenomDruštvo za spasavanje. Inicijativu za osnutak ovog humanitarnog društva pokrenuo jeEmilij pl. Laszowski, znameniti povjesničar i veliki meštar Braće hrvatskog zmaja, a neposredan povod bio je jedan tragičan događaj.
Naime, 13. rujna iste godine služavkaKatarina Hedrich okliznula se perući prozor i pala na pločnik s II. kata u ulici Prilaz 23. (današnji Prilaz Gjure Deželića) Služavka je, u očekivanju pomoći, brzo izdahnula, a njeno tijelo prevezeno je u bolnicu tek 10 sati nakon događaja, kako su tadašnji mediji sarkastično pisali. Laszowski, koji je tuda prolazio, bio je užasnut agonijom nesretne žene kao i svojomi nemoći i prisutnih da joj pruže pomoć.
Laszowskije sazvao veliki zborBraće hrvatskog zmaja, u svratištuTri gavrana, kojemu su prisustvovali mnogi poznati liječnici, lijekarnici i drugi ugledni građani. Na tom je zboru gradski fizik (tadašnji naziv za liječnika) dr. Milan Figatner obrazložio potrebu Društva za spasavanje te je apelirao na pojedince i ustanove da se angažiraju u prikupljanju sredstava. Prisutni su podržali Laszowskog u ovoj važnoj ideji i upustili se u njeno realiziranje. Za prvog predsjednika Društva izabran je grof Milan Kulmer, a Laszowski je bio tajnik.
Midas - Nativno Internet oglašavanje
Društvo je službeno započelo s radom 1910. godine sa sjedištem na Savskoj cesti. Prva kola preteče Hitne pomoći bile su dvije kočije s konjskom zapregom, a zaposlena su četiri sanitarna pomoćnika. Svremenom je opremljenost Hitne rasla, pa je postajala sve sposobnijom spašavati živote.
https://povijest.hr
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
Vladimir Gortan bio je istarski Hrvat iz sela Beram, protivnik fašizma i član organizacije TIGR (Trst-Istra-Gorica-Rijeka) koja se borila za oslobađanje hrvatskih i slovenskih krajeva od talijanske vlasti. Prilikom talijanskog fašističkog plebiscita u Istri, u ožujku 1929. godine, sudjelovao je u oružanoj akciji na Kamuš-brijegu, cilj koje je bilo ometanje provođenja plebiscita. Pri akciji je došlo do pucnjave, i jedan je metak pogodio istarskog seljaka Ivana Tuhtana, koji je od posljedica ranjavanja zatim umro u bolnici.
Vladimir Gortan ičetvorica njegovih kolega uhićeni supri pokušaju bijega u Kraljevinu Jugoslaviju. Nakon dugog mučenja suđeno im je u Pulipred takozvanim Posebnim sudištem za zašitu države Gortan je osuđen na smrt, a Živko Gortan, Viktor Bačac, Dušan i Vjekoslav Ladavac osuđeni su na strogu tamnicu od 30 godina.
Fašističke su vlasti odlučile smaknuti Gortana kako bi zastrašile druge istarske antifašiste.
________________________________________________________________________
Dana 17. listopada 1973. godine OAPEC (engl. Organization of Arab Petroleum Exporting Countries – hrv. Organizacija arapskih zemalja izvoznica nafte) je započeo naftni embargo. Bila je to reakcija na američku potporu Izraelu u arapsko-izraelskom sukobu.
Kao posljedica embarga, cijena nafte na svjetskom tržištu se učetverostručila. To je teško pogodilo gospodarstva industrijskih zemalja. Diljem svijeta uvođene su redukcije u upotrebi nafte. Ipak, taj naftni šok uputio je razvijene zemlje da počnu razmišljati o alternativnim izvorima energij
Slične manipulacije količinom izvoza, a time i cijenom nafte nisu isključene ni u budućnosti. Tim više što će rezervi nafte u svijetu u budućnosti biti sve manje, a potrebe za energijom postaju svakog dana sve veće.
_______________________________________________________________________
Kralj Edvard III. prekršio je Ugovor iz Edinburgha i Northamptona o granici između Engleske i Škotske. Tvrdio je da je potpisao ugovor jer je bio maloljetan i prisiljen na to. Edvardov štićenik Edward Balliol umarširao je u Škotsku 1332. i okrunio se za kralja. Međutim, otjerali su ga pristaše škotskog kralja Davida II., pa je Balliol pobjegao u Englesku i molio pomoć. Engleski kralj Edvard II. i Balliol zajednički su krenuli u pohod na Škotsku 1333. godine. Osvojili su grad Berwick (danas najsjeverniji grad Engleske) i pobijedili škotsku vojsku u Bitki kod Halidon Hilla. U međuvremenu su se škotski kralj David II. i njegova obitelj sklonili u Francusku.
Za to vrijeme škotski su velikaši uspjeli potući Balliola u Bitki kod Culbeana 1335., pa se David II. vratio u Škotsku i preuzeo prijestolje. Na temelju odredbi Starog savezništva (Auld Alliance) između Francuza i Škota mladi je David II. 1346. napao Englesku kako bi se engleske snage povukle iz Francuske. Na taj način htio je pomoći Francuskoj koju je Engleska nedavno bila napala. David II. je pretpostavio da će sjeverna Engleska biti loše čuvana, ali su Englezi to predvidjeli i vrlo brzo mobilizirali 3000 ljudi.
Škoti su se 17.10.1346. zaustavili blizu Durhama. David II. bio je vrlo uvjeren u nadmoć škotske vojske. Zauzeli su položaje i čekali napad Engleza, koji su prešli rijeku Wear. Engleski strijelci popeli su se na brežuljke i s njih gađali Škote koji se nisu mogli spasiti od kiše strelica. Poginulo je oko 3500 Škota i iako premoćni, izgubili su bitku. Dvadeset milja slijedili su Englezi Škote u bijegu. Kralj David II. je ranjen te zarobljen u dvorcu Odiham. U zatočeništvu je proveo 11 godina nakone čega se vratio u Škotsku.
_________________________________________________________________________
Hitler je došao na vlast u Njemačkoj u siječnju 1933. godine. Einstein se u to vrijeme nalazio u SAD-u kao sveučilišni predavač. U travnju je nacistička vlada zabranila Židovima predavanje na sveučilištima. U svibnju je došlo do paljenja knjiga, među kojima i Einsteinovih djela. Nacistički ministar propagande Joseph Goebbels tom prigodom je izjavio: “Židovski intelektualizam je mrtav”. Einstein je doznao da je njegovo ime na listi meta za ubojstvo, uz nagradu od 5000 dolara. Jedan časopis proglasio ga je neprijateljem njemačkog režima uz napomenu da “još nije obješen”.
U takvim uvjetima Einstein je odlučio otići u inozemstvo. Dobio je mjesto predavača na Sveučilištu Princeton u New Jerseyu i tamo je odlučio trajno ostati. Postao je američki državljanin 1940. godine. Njemačkog državljanstva se odrekao, no zadržao je švicarsko. Na Princetonu je ostao do kraja života, a ondje je i umro 1955. godine.
_______________________________________________________________________
Dana 17. listopada 1610. godine okrunjen je francuski kralj Luj XIII., pripadnik znamenite dinastije Bourbon. Krunidba je održana u francuskom gradu Reimsu, smještenom u povijesnoj pokrajini Šampanji. U trenutku krunidbe imao je Luj XIII. samo devet godina, a prijestolje je naslijedio tako rano jer mu je otac, prethodni kralj Henrik IV., ubijen u atentatu. Po majci je Luj XIII. dijelom bio talijanskog podrijetla. Naime, majka mu je bila Marija Medici, pripadnica znamenite toskanske (firentinske) bankarske i vladarske dinastije.
Krunidbu mladog Luja XIII. u katedrali Blažene Djevice Marije u Reimsu obavio je kardinal François de Joyeuse. Inače je čast krunjenja francuskih kraljeva pripadala nadbiskupima Reimsa, no u to doba tamošnji nadbiskup još nije bio primio biskupsko posvećenje pa je umjesto njega obred predvodio spomenuti kardinal. Tijekom prvih sedam godina kraljevanja Luja XIII. umjesto njega kao maloljetnika vladala je njegova majka, kraljica-udovica Marija Medici.
Samostalno je Luj XIII. zatim vladao od 1617. godine pa sve do svoje smrti 1643. tj. tijekom 26 godina. Veliki dio tog razdoblja bio je obilježen dominacijom kardinala Richelieua, prvog ministra Luja XIII. i jednog od najmoćnijih državnika u Europi preve polovine 17. stoljeća.
______________________________________________________________________
Neobična nesreća u londonskoj četvrti St. Giles (između Sohoa i Bloomsburyja) dogodila se 17. listopada 1814. godine. Naime, u lokalnoj pivovari na Tottenham Court Roadu puknuo je veliki spremnik piva, tako da se oko 1.470.000 litara piva izlilo na susjedne ulice.
U okolici pivovare nalazile su se sirotinjske kuće, u kojima su i čitave obitelji živjele u podrumskim stanovima. Velika količina piva potopila je podrume i uzrokovala smrt 8 ljudi. Oni su se ili utopili u pivu ili su stradali od vala pive koji je rušio slabo sagrađene kuće.
U lokalnom pubu Tavistock Arms val piva srušio je zid i zarobio mladu 14-godišnju namještenicu ispod ruševina. Ona nažalost nije preživjela. Val piva srušio je i još dvije kuće. Od osmero poginulih dvoje su bila djeca u dobi od 3 i 4 godine.
Pivovara je bila u vlasništvu kompanije Meux utemeljene 1764. godine i nalazila se na križanju Oxford Streeta i Tottenham Court Roada. Protiv pivovare je podignuta tužba, no sud je odlučio da je bila riječ o “višoj sili” i da nitko nije odgovoran.
_________________________________________________________________________
Dana 17. listopada 1919. godine dotadašnja njemačka država zvana Reichsland Elsass-Lothringen pridružena je Francuskoj. U sastavu Njemačkog Carstva bila je ta država još od 1871. godine, kad su je Nijemci osvojili od Francuske pobjedom u Francusko-pruskom ratu.
Područje pokrajina Alsace (njem. Elsass) i Lorraine (njem. Lothringen) predstavljalo je spornu točku u odnosima Francuske i Njemačke već stotinama godina ranije (još u vrijeme moćnog francuskog kralja Luja XIV. vodili su se ratovi oko tog teritorija). Nakon stvaranja Njemačkog Carstva spomenute 1871. godine država zvana Reichsland Elsass-Lothringen obuhvatila je površinu od 14.522 četvornih kilometara, a glavni joj je grad bio Strassburg. U jezičnom smislu radilo se o graničnom njemačko-francuskom području, u kojem je ipak većina stanovnika govorila njemačkim dijalektima (samo u krajnjim zapadnim dijelovima Reichslanda prevladavali su francuski dijalekti).
Nakon poraza Njemačke u Prvom svjetskom ratu Francuzi su cjelokupni teritoriji spomenutog Reichslanda Elsass-Lothringen pridružili svojoj državi. Znatan dio stanovnika njemačkog govornog područja našao se tako unutar granica Francuske. Slične granice zadržane su sve do danas, s obzirom da Njemačka ponovno nije uspjela prevladati u Drugom svjetskom ratu i trajno anektirati to područje. Danas na području koje je nekoć pokrivao Reichsland Elsass-Lothringen živi gotovo 3.000.000 stanovnika.
______________________________________________________________________
Predstavnici srpskih političkih stranaka u Austro-ugarskoj 17. listopada potpisali su dokument poznat kao Zadarska rezolucija 17. listopada 1905. godine. Ovim dokumentom srpski političari iz Hrvatske prihvaćaju načela Riječke rezolucije kojom se uspostavlja tzv. politika novog kursa. Jednostavno rečeno oboljšanju odnosa između hrvatskih i srpskih političara, narušenih za vrijema bana Hedervaryja, u cilju ujedinjenja hrvatskih zemalja te suprostavljanju germanizaciji i politici prodora na istok. U tom smjeru smatralo se da je alternativa zbližavanje s Mađarima i Talijanima (što se kasnije pokazalo iluzornim).
U Zadarskoj rezoluciji navedeno je da se traži ravnopravnost srpskog naroda s hrvatskim , da se u školama uči srpska povijest te rabi ćirilica. Uz to navedeno je da podupiru poboljšanje državnopravnog položaja Hrvatske i podržavaju hrvatski zahtjev za priključenje Dalmacije Banskoj Hrvatskoj.
Dokument je potpisalo 26 srpskih opozicijskih zastupnika iz Hrvatske i Dalmacije, odnosno srpskih zastupnika u Carevinskom vijeću Austro-Ugarske.
Midas - Nativno Internet oglašavanje
Nakon potpisa su uslijedili pregovori s hrvatskim predstavnicima s kojima je u studenom iste godine potpisan sporazum u kojem je istaknuto da su Hrvati i Srbi jedan narod, koji će zajednički raditi na sjedinjenju hrvatskih zemalja. Nadalje, utvrđeno je da se zajednički jezik ubuduće treba zvati hrvatski ili srpski.
Ovom rezolucijom dovršeno je približavanje hrvatskih i srpskih političara u Hrvatskoj, stvoren temelj za stvaranje hrvatsko-srpske suradnje i provođenje politike novog kursa. Na temelju Riječke i Zadarske rezolucije ustrojena je oporbena skupina nazvana Hrvatsko-srpska koalicija, koja će odigrati odlučujuču ulogu u formiranju Kraljevine SHS.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
=>
Dana 17. listopada 1893. godine umro je Patrice de Mac-Mahon, vojvoda od Magente i maršal Francuske. Od 1873. do 1879. godine bio je Mac-Mahon francuski predsjednik, u razdoblju tzv. Treće republike. Patrice de Mac-Mahon rodio se 1808. godine u dvorcu Sully u Burgundiji. Bio je pripadnik plemićke obitelji Mac-Mahon, koja se u 18. stoljeću bila doselila iz Irske u Burgundiju. Maršalov je otac imao titulu grofa, a djed čak i titulu markiza prije Francuske revolucije.
Patrice de Mac-Mahon postao je profesionalnim vojnim časnikom, a bio je čak i zapovjednik u francuskoj Legiji stranaca. Istaknuo se tijekom Krimskog rata, a vjerojatno najvažniji vojni uspjeh u karijeri bila mu je pobjeda u Bitki kod Magente 1859. godine. U toj su znamenitoj bitki Francuzi i Talijani zajedničkim snagama pobijedili Austrijsko Carstvo, uz znatne žrtve na obje strane. Zbog te ga je pobjede tadašnji francuski car Napoleon III. nagradio titulom vojvode od Magente (fr. Duc de Magenta), što je bila je jedna od posljednjih vojvodskih titula u francuskoj povijesti uopće. Napomenimo, titula vojvode bila je svojedobno najviša u hijerarhiji aristokratskih titula u Francuskoj. Tijekom Drugog Carstva spomenutog Napoleona III. dodijeljeno je samo sedam vojvodskih titula. Maršal i vojvoda Patrice de Mac-Mahon poživio je do 1893. godine, a preminuo je u Montcressonu, južno od Pariza, u 86. godini.
______________________________________________________________________
Dana 17. listopada 1972. godine umro je srpski princ Đorđe Karađorđević, stariji brat poznatog jugoslavenskog kralja Aleksandra (koji je uveo diktaturu, a kasnije je ubijen u atentatu u Marseillesu). Kao stariji brat, Đorđe je trebao naslijediti prijestolje, a ne Aleksandar, no došlo je do neobičnog razvoja situacije. Naime, Đorđe je doista bio prijestolonasljednik sve do 1909. godine, kad je u napadu bijesa ubio jednog slugu. U to vrijeme imao je samo 21 godinu. Zbog tog se incidenta odrekao prijestolja i prepustio ga mlađem bratu Aleksandru. Neki su tu Đorđevu abdikaciju povezivali i sa spletkama međunarodne politike.
Zanimljivo je da je Đorđe kasnije nadživio svog brata – kralja Aleksandra – za punih 38 godina. Naime, princ Đorđe umro je tek 1972. godine.
Čime se Đorđe bavio nakon što se odrekao prijestolja? Zanimao se za matematiku i niz drugih stvari. Bio je u lošim odnosima s bratom Aleksandrom, a velik dio vremena do Drugog svjetskog rata proveo je zapravo u zatočeništvu. Kasnije je pušten na slobodu, a u vrijeme Titove Jugoslavije dopušteno mu je da živi u Beogradu. Ondje je i umro, a iza sebe nije ostavio potomke.
______________________________________________________________________
Mađarski državnik ključan za uspostavu Austro-Ugarske Monarhije, Ferenc Deak, rođen je 17. listopada 1803. godine. Deak je, naime, predvodio ugarsku stranu pri inicijalnom dogovaranju Austro-ugarske nagodbe, kojom je spomenuta državna zajednica osnovana u doba cara Franje Josipa I. Podrijetlom je bio ugarski plemić, a rodio se u Söjtöru u jugozapadnoj Ugarskoj..
Ferenc Deak pripadao je generaciji koja je imala vodeću ulogu tijekom Mađarske revolucije 1848. i 1849. godinekada je vodio resor pravosuđa uprvoj samostalnoj vladi za Ugarsku. Ipak, Deak je svoju glavnu povijesnu ulogu dobio tek 20-ak godina kasnije, u svojoj starosti. Zbog toga je dobio imidž nacionalnog mudraca. Nakon sklapanja Austro-ugarske nagodbe1867. godine Deakjebio jedan od glavnih kandidata za ministra-predsjednika ugarske polovice Monarhije, no svoje je mjesto ustupio znatno mlađem Gyuli Andrássyju.
Što se tiče odnosa prena Hrvatskoj, Deak je negirao njezino pravo na punu neovisnost, ali joj je priznavao pravo napolitičku nacionalnost. Sudjelovao je i u pregovorima oko Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868., ali se povukao kada je njegov prijedlogo djelomičnoj financijskoj samostalnosti Hrvatske naišao na protivljenje u objema delegacijama
Ferenc Deak preminuo je u Budimpešti 1876. godine.
____________________________________________________________________
Dana 17. listopada 1980. godine kraljica Elizabeta II. posjetila papu Ivana Pavla II. u Vatikanu. Radilo se o povijesnom događaju jer je to bio prvi put da je jedan vladajući britanski monarh službeno posjetio Vatikan. Napomenimo – engleski, a zatim i britanski kraljevi često su bili u zategnutim odnosima s papom, još od raskida kralja Henrika VIII. s Katoličkom crkvom. Ipak, s vremenom su se odnosi poboljšali i u novije je vrijeme katolička vjera ojačala u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Potrebno je istaknuti da navedeni posjet nije bio ujedno i prvi Elizabetin posjet Vatikanu. Naime, ona se već bila susrela s čak dvojicom prethodnih papa – Piom XII. (još kad je bila princeza, a ne kraljica) te Ivanom XXIII. (u privatnom, a ne službenom posjetu).
Prilikom prijema kod pape, kraljica Elizabeta II. je nosila crnu odjeću, u skladu s vatikanskim protokolom. Zanimljivo je da je kraljica tom prilikom nosila i tijaru. S njom je kod pape bio i njen suprug – princ Philip (vojvoda od Edinburgha). Papu Ivana Pavla II. kraljica Elizabeta II. posjetila je još jednom – 2000. godine.
_______________________________________________________________________
Dana 17. listopada 532. godine umro je papa Bonifacije II., prvi germanski papa u povijesti Katoličke crkve. Po rođenju je papa Bonifacije II. bio pripadnik germanskog plemena Ostrogota, koje se naselilo na području nekadašnjeg Rimskog Carstva. Zanimljivo je da je papa Bonifacije II. bio suvremenik znamenitog sveca Benedikta iz Nursije. Dapače, sv. Benedikt utemeljio je Benediktinski red otprilike uoči dolaska Bonifacija II. na papinski tron.
Nakon pape Bonifacija II. sljedeći papa germanskog podrijetla bio je tek Grgur V., koji je živio gotovo 500 godina kasnije (bio je papa od 996. do 999. godine).
______________________________________________________________________
Tomás de Torquemada imenovan je velikim tj generalnim inkvizitorom (španj. Inquisidor general) 17. listopada 1483. godine. Time je postao prvim velikim inkvizitorom u povijesti Španjolske inkvizicije. Torquemada je rođen 1420. godine kod grada Valladolida u Kastilji. Stric mu je bio kardinal Juan de Torquemada, poznati teolog. Tomás de Torquemada već je u mladosti stupio u Dominikanski red, nazvan po sv. Dominiku, suvremeniku sv. Franje Asiškog.
Torquemada postao je s vremenom utjecajnim dominikanskim redovnikom i priorom Dominikanskog samostana Svetog Križa u Segoviji. Postao je i ispovjednikom buduće moćne kraljice Izabele Kastiljske, koja je sponzorirala putovanje Kristofora Kolumba preko Atlantskog oceana. Navodno je upravo Torquemada savjetovao Izabeli Kastiljskoj da se oženi Ferdinandom Aragonskim (tim su vjenčanjem ujedinjene španjolske zemlje).
Kad je osnovan španjolski inkvizicijski sustav, Tomás de Torquemada isprva je bio jedan od nekoliko inkvizitora, no ubrzo je imenovan velikim tj. generalnim inkvizitorom. Na toj je funkciji ostao sve do svoje smrti 1498. godine tj. tijekom gotovo 15 godina
________________________________________________________________________
Posljednji kineski car – Puyi – umro je 17. listopada 1967. godine. Car je postao još 1908. godine kad je bio star samo 2 godine i 10 mjeseci. Njegovo odrastanje teško da je moglo biti normalno i uravnoteženo jer su ga smatrali božanstvom i nisu očekivali od njega dječje ponašanje. Kad bi se negdje pojavio, odrasli ljudi bi mu se duboko klanjali izvodeći ritual kowtow (padanje na koljena, dodirivanje poda glavom i skretanje pogleda). Bliskost je Puyi razvio jedino sa svojom dojiljom Wen-Chao Wang, koja je bila nježna prema njemu. No nju su otjerali s dvora kad je malom caru bilo samo 8 godina. Upečatljiv prikaz carevog djetinjstva dan je u Oskarom nagrađenom filmu Bernarda Bertoluccija Posljednji kineski car iz 1987. godine (film je dobio čak 9 Oskara).
Posljednje godine života Puyi je proveo u komunističkoj Kini, kao običan građanin. Mao Zedong mu je dao specijalno dopuštenje da se naseli u Pekingu, gdje je čak dobio i smještaj u hotelu koji je bio u vlasništvu države. Podržavao je komunistički režim Mao Zedonga. Radio je isprva u Pekinškom botaničkom vrtu, a kasnije kao urednik u literarnom odjelu Kineske komunističke savjetodavne konferencije. Za svoj posao dobivao je redovitu mjesečnu plaću.
Kad je započela Maova Kulturna revolucija Puyi je postao meta nadobudnih i fanatičnih mladih aktivista koji su bivšeg cara smatrali simbolom imperijalne prošlosti. Vlada je osigurala Puyiu zaštitu od fizičkih napada, no uvjeti su mu se ipak jako pogoršali. Umro je od komplikacija nastalih uslijed bolesti u 62. godini u Pekingu.
https://povijest.hr
Dana 17. listopada 1893. godine umro je Patrice de Mac-Mahon, vojvoda od Magente i maršal Francuske. Od 1873. do 1879. godine bio je Mac-Mahon francuski predsjednik, u razdoblju tzv. Treće republike. Patrice de Mac-Mahon rodio se 1808. godine u dvorcu Sully u Burgundiji. Bio je pripadnik plemićke obitelji Mac-Mahon, koja se u 18. stoljeću bila doselila iz Irske u Burgundiju. Maršalov je otac imao titulu grofa, a djed čak i titulu markiza prije Francuske revolucije.
Patrice de Mac-Mahon postao je profesionalnim vojnim časnikom, a bio je čak i zapovjednik u francuskoj Legiji stranaca. Istaknuo se tijekom Krimskog rata, a vjerojatno najvažniji vojni uspjeh u karijeri bila mu je pobjeda u Bitki kod Magente 1859. godine. U toj su znamenitoj bitki Francuzi i Talijani zajedničkim snagama pobijedili Austrijsko Carstvo, uz znatne žrtve na obje strane. Zbog te ga je pobjede tadašnji francuski car Napoleon III. nagradio titulom vojvode od Magente (fr. Duc de Magenta), što je bila je jedna od posljednjih vojvodskih titula u francuskoj povijesti uopće. Napomenimo, titula vojvode bila je svojedobno najviša u hijerarhiji aristokratskih titula u Francuskoj. Tijekom Drugog Carstva spomenutog Napoleona III. dodijeljeno je samo sedam vojvodskih titula. Maršal i vojvoda Patrice de Mac-Mahon poživio je do 1893. godine, a preminuo je u Montcressonu, južno od Pariza, u 86. godini.
______________________________________________________________________
Dana 17. listopada 1972. godine umro je srpski princ Đorđe Karađorđević, stariji brat poznatog jugoslavenskog kralja Aleksandra (koji je uveo diktaturu, a kasnije je ubijen u atentatu u Marseillesu). Kao stariji brat, Đorđe je trebao naslijediti prijestolje, a ne Aleksandar, no došlo je do neobičnog razvoja situacije. Naime, Đorđe je doista bio prijestolonasljednik sve do 1909. godine, kad je u napadu bijesa ubio jednog slugu. U to vrijeme imao je samo 21 godinu. Zbog tog se incidenta odrekao prijestolja i prepustio ga mlađem bratu Aleksandru. Neki su tu Đorđevu abdikaciju povezivali i sa spletkama međunarodne politike.
Zanimljivo je da je Đorđe kasnije nadživio svog brata – kralja Aleksandra – za punih 38 godina. Naime, princ Đorđe umro je tek 1972. godine.
Čime se Đorđe bavio nakon što se odrekao prijestolja? Zanimao se za matematiku i niz drugih stvari. Bio je u lošim odnosima s bratom Aleksandrom, a velik dio vremena do Drugog svjetskog rata proveo je zapravo u zatočeništvu. Kasnije je pušten na slobodu, a u vrijeme Titove Jugoslavije dopušteno mu je da živi u Beogradu. Ondje je i umro, a iza sebe nije ostavio potomke.
______________________________________________________________________
Mađarski državnik ključan za uspostavu Austro-Ugarske Monarhije, Ferenc Deak, rođen je 17. listopada 1803. godine. Deak je, naime, predvodio ugarsku stranu pri inicijalnom dogovaranju Austro-ugarske nagodbe, kojom je spomenuta državna zajednica osnovana u doba cara Franje Josipa I. Podrijetlom je bio ugarski plemić, a rodio se u Söjtöru u jugozapadnoj Ugarskoj..
Ferenc Deak pripadao je generaciji koja je imala vodeću ulogu tijekom Mađarske revolucije 1848. i 1849. godinekada je vodio resor pravosuđa uprvoj samostalnoj vladi za Ugarsku. Ipak, Deak je svoju glavnu povijesnu ulogu dobio tek 20-ak godina kasnije, u svojoj starosti. Zbog toga je dobio imidž nacionalnog mudraca. Nakon sklapanja Austro-ugarske nagodbe1867. godine Deakjebio jedan od glavnih kandidata za ministra-predsjednika ugarske polovice Monarhije, no svoje je mjesto ustupio znatno mlađem Gyuli Andrássyju.
Što se tiče odnosa prena Hrvatskoj, Deak je negirao njezino pravo na punu neovisnost, ali joj je priznavao pravo napolitičku nacionalnost. Sudjelovao je i u pregovorima oko Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868., ali se povukao kada je njegov prijedlogo djelomičnoj financijskoj samostalnosti Hrvatske naišao na protivljenje u objema delegacijama
Ferenc Deak preminuo je u Budimpešti 1876. godine.
____________________________________________________________________
Dana 17. listopada 1980. godine kraljica Elizabeta II. posjetila papu Ivana Pavla II. u Vatikanu. Radilo se o povijesnom događaju jer je to bio prvi put da je jedan vladajući britanski monarh službeno posjetio Vatikan. Napomenimo – engleski, a zatim i britanski kraljevi često su bili u zategnutim odnosima s papom, još od raskida kralja Henrika VIII. s Katoličkom crkvom. Ipak, s vremenom su se odnosi poboljšali i u novije je vrijeme katolička vjera ojačala u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Potrebno je istaknuti da navedeni posjet nije bio ujedno i prvi Elizabetin posjet Vatikanu. Naime, ona se već bila susrela s čak dvojicom prethodnih papa – Piom XII. (još kad je bila princeza, a ne kraljica) te Ivanom XXIII. (u privatnom, a ne službenom posjetu).
Prilikom prijema kod pape, kraljica Elizabeta II. je nosila crnu odjeću, u skladu s vatikanskim protokolom. Zanimljivo je da je kraljica tom prilikom nosila i tijaru. S njom je kod pape bio i njen suprug – princ Philip (vojvoda od Edinburgha). Papu Ivana Pavla II. kraljica Elizabeta II. posjetila je još jednom – 2000. godine.
_______________________________________________________________________
Dana 17. listopada 532. godine umro je papa Bonifacije II., prvi germanski papa u povijesti Katoličke crkve. Po rođenju je papa Bonifacije II. bio pripadnik germanskog plemena Ostrogota, koje se naselilo na području nekadašnjeg Rimskog Carstva. Zanimljivo je da je papa Bonifacije II. bio suvremenik znamenitog sveca Benedikta iz Nursije. Dapače, sv. Benedikt utemeljio je Benediktinski red otprilike uoči dolaska Bonifacija II. na papinski tron.
Nakon pape Bonifacija II. sljedeći papa germanskog podrijetla bio je tek Grgur V., koji je živio gotovo 500 godina kasnije (bio je papa od 996. do 999. godine).
______________________________________________________________________
Tomás de Torquemada imenovan je velikim tj generalnim inkvizitorom (španj. Inquisidor general) 17. listopada 1483. godine. Time je postao prvim velikim inkvizitorom u povijesti Španjolske inkvizicije. Torquemada je rođen 1420. godine kod grada Valladolida u Kastilji. Stric mu je bio kardinal Juan de Torquemada, poznati teolog. Tomás de Torquemada već je u mladosti stupio u Dominikanski red, nazvan po sv. Dominiku, suvremeniku sv. Franje Asiškog.
Torquemada postao je s vremenom utjecajnim dominikanskim redovnikom i priorom Dominikanskog samostana Svetog Križa u Segoviji. Postao je i ispovjednikom buduće moćne kraljice Izabele Kastiljske, koja je sponzorirala putovanje Kristofora Kolumba preko Atlantskog oceana. Navodno je upravo Torquemada savjetovao Izabeli Kastiljskoj da se oženi Ferdinandom Aragonskim (tim su vjenčanjem ujedinjene španjolske zemlje).
Kad je osnovan španjolski inkvizicijski sustav, Tomás de Torquemada isprva je bio jedan od nekoliko inkvizitora, no ubrzo je imenovan velikim tj. generalnim inkvizitorom. Na toj je funkciji ostao sve do svoje smrti 1498. godine tj. tijekom gotovo 15 godina
________________________________________________________________________
Posljednji kineski car – Puyi – umro je 17. listopada 1967. godine. Car je postao još 1908. godine kad je bio star samo 2 godine i 10 mjeseci. Njegovo odrastanje teško da je moglo biti normalno i uravnoteženo jer su ga smatrali božanstvom i nisu očekivali od njega dječje ponašanje. Kad bi se negdje pojavio, odrasli ljudi bi mu se duboko klanjali izvodeći ritual kowtow (padanje na koljena, dodirivanje poda glavom i skretanje pogleda). Bliskost je Puyi razvio jedino sa svojom dojiljom Wen-Chao Wang, koja je bila nježna prema njemu. No nju su otjerali s dvora kad je malom caru bilo samo 8 godina. Upečatljiv prikaz carevog djetinjstva dan je u Oskarom nagrađenom filmu Bernarda Bertoluccija Posljednji kineski car iz 1987. godine (film je dobio čak 9 Oskara).
Posljednje godine života Puyi je proveo u komunističkoj Kini, kao običan građanin. Mao Zedong mu je dao specijalno dopuštenje da se naseli u Pekingu, gdje je čak dobio i smještaj u hotelu koji je bio u vlasništvu države. Podržavao je komunistički režim Mao Zedonga. Radio je isprva u Pekinškom botaničkom vrtu, a kasnije kao urednik u literarnom odjelu Kineske komunističke savjetodavne konferencije. Za svoj posao dobivao je redovitu mjesečnu plaću.
Kad je započela Maova Kulturna revolucija Puyi je postao meta nadobudnih i fanatičnih mladih aktivista koji su bivšeg cara smatrali simbolom imperijalne prošlosti. Vlada je osigurala Puyiu zaštitu od fizičkih napada, no uvjeti su mu se ipak jako pogoršali. Umro je od komplikacija nastalih uslijed bolesti u 62. godini u Pekingu.
https://povijest.hr
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Dogodilo se na danasnji dan
Sveučilište u Heidelbergu, najstarije na području današnje Njemačke, otvoreno je 18. listopada 1386. godine. Puni naziv tog sveučilišta na njemačkom jeziku glasi Ruprecht-Karls-Universität Heidelberg (hrv. Sveučilište Ruprechta Karla u Heidelbergu), po osnivaču, njemačkom knezu izborniku Ruprechtu od Falačke, pripadniku dinastije Wittelsbach. Na početku je upisano 600 studenata na četiri fakulteta. U to vrijeme u Heidelbergu se obrazovala elita kasnoga srednjeg vijeka: liječnici, teolozi, pravnici i učitelji. Knez Ruprecht I. u Heidelberg je dovodio profesore iz Praga i Beča, iz najstarijih sveučilišta na području Svetoga Rimskog Carstva. Prvi rektor bio je nizozemski znanstvenik Marsillius iz Inghena.
Sveučilište je igralo važnu ulogu u eri humanizma i reformacije, u sukobu između luteranstva i kalvinizma u 15. i 16. stoljeću. Biblioteka u Heidelbergu osnovana je 1421. godine, najstarija je javna biblioteka u Njemačkoj i danas je potpuno netaknuta.
Među predavačima, studentima i suradnicima Sveučilišta u Heidelbergu do danas je bilo 56 dobitnika Nobelove nagrade, po čemu je to sveučilište vodeće u Njemačkoj, a četvrto u Europi. Od poznatih osoba povezanih sa Sveučilištem u Heidelbergu spomenimo papu Pija II. (Enea Silvio Piccolomini), Helmuta Kohla, Maxa Borna, kardinala Nikolu Kuzanskog, Ericha Fromma, Gottfrieda Kellera, Gustava Kruppa, Talcotta Parsonsa, Roberta Schumanna, Arnolda J. Toynbeea, Wilhelma Wundta, Jürgena Habermasa, Georga Wilhelma Friedricha Hegela, Karla Jaspersa i Maxa Webera.
________________________________________________________________________
Prijenos vlasništva Aljaske od Ruskog carstva na Sjedinjene Američke Države izvršen je 18. listopada 1867. godine. Kupovina je izvršena pomoću čeka od 7,2 milijuna dolara. Na taj način Amerikanci su dobili zemljište na Aljaski za manje od pet centa po hektaru (po toj cijeni bi površina cijele Republike Hrvatske vrijedila samo 268.000 dolara).
Zanimljivo je da su Rusi smatrali da su dobili dobru pogodbu. Naime, bojali su se da bi im Aljasku ionako otela neka druga sila ukoliko je ne bi prodali (npr. Velika Britanija, koja je vladala susjednom Kanadom), te da u tom slučaju ne bi dobili ništa. Znatan broj Amerikanaca bio je protiv kupnje Aljaske. Njena vrijednost pokazala se tek mnogo kasnije, kad je na njoj otkriveno zlato. Svakog 18. listopada slavi se na Aljasci državni praznik, tzv. Alaska Day.
________________________________________________________________________
U noći sa 17. na 18. listopad 1534. po francuskim su gradovima postavljeni plakati koji su izazvali skandal. Taj je događaj nazvan Afera plakata. To je bio jedan od važnih događaja u razvoju plakata i njegovog korištenja za poticanje pobune u narodu. Nije sigurno tko su autori plakata. Pretpostavlja se da ih je osmislio tadašnji vođa francuskih protestanata Guillaume Farel ili svećenik iz Neuchâtela Antoine de Marcourt.
Cilj plakata bio je izravan napad na Katoličku crkvu. Protestanti su optuživali katoličke svećenike za zloporabu u euharistiji. Na plakatu je bio otisnut podugačak naslov koji otprilike glasi Članak o groznim, velikim i nepodnošljivim zloporabama papističkih misa koje su čista suprotnost posljednjoj večeri našeg Gospodina, jedinog posrednika i spasitelja Isusa Krista. Protestanti su također pisali o tome kako ceremonije i rituali na misama odvlače pozornost od pravog značenja posljednje večere.
Jedan plakat dospio je čak u kraljevski dvorac u Amboiseu, što je prilično uvrijedilo i prestrašilo kralja Franju I. Nakon toga je prekinuo donekle pomirljivu politiku prema protestantima u zemlji. Ponuđena je velika svota novca za one koji će prokazati autore plakata. Samo dva tjedna kasnije pale su prve presude. Neki su spaljeni, a neki obješeni i zatim spaljeni, no pravi autor nikad nije otkriven.
Razdor između katolika i protestanata nakon ovog sedogađaja produbio, a oni katolici koji su i bili za reforme unutar Crkve, predomislili su se i stali čvrsto na stranu pape. Zbog općeg stanja u Francuskoj istaknuti protestanti, među njima i Jean Calvin, morali su pobjeći iz zemlje.
____________________________________________________________________
Dana 18. listopada 1967. godine održana je premijera crtanog filma Knjiga o džungli u produkciji znamenitog Walta Disneyja. To je ujedno bio i posljednji crtani film koji je Disney osobno producirao jer je preminuo 15. prosinca 1966. godine tj. tijekom rada na tom filmu.
Izrada crtanog filma Knjiga o džungli koštala je oko četiri milijuna dolara, a zarada je bila višestruka zbog velike popularnosti tog uratka. Priča je bila inspirirana znamenitim književnim djelom Rudyarda Kiplinga iz 1894. godine. Walt Disney uvelike je utjecao na konačni scenarij crtanog filma jer je želio ukloniti mračne i zlokobne prizvuke iz Kiplingovog izvornog djela. Budući da je crtani film ujedno bio i mjuzikl, imao je osam izvornih pjesama. Osobito su popularnima postale pjesme The Bare Necessities, koju u crtanom filmu izvode medvjed Baloo i dječak Mowgli te I Wan’na Be like You u izvedbi majmunskog kralja Luija.
Za usporedbu, iste godine koje je održana premijera filma Knjiga o džungli, u kinima su se prikazivali također i filmovi Diplomac s Dustinom Hoffmanom u glavnoj ulozi te Dvanaestorica žigosanih s Leejem Marvinom, Ernestom Borgnineom i Charlesom Bronsonom u glavnim ulogama. Nagradu Oscar za najbolji film dobio je za tu godinu U vrelini noći, a postojala je namjera da Knjiga o džungli bude nominirana u kategoriji najboljeg filma (za to je lobirao tadašnji predsjednik Akademije filmskih umjetnosti i znanosti Gregory Peck). Ipak, Knjiga o džungli nije nominirana za najbolji film, vjerojatno zbog nesklonosti tadašnjih utjecajnih filmaša prema nominacijama crtanih filmova za tu prestižnu kategoriju Oscara.
_______________________________________________________________________
Dana 18. listopada 1945. vjenčali su se Juan i Evita Peron (iako neki izvori datiraju vjenčanje 22. listopada). Njih dvoje upoznali su se samo godinu dana ranije u Buenos Airesu, u vrijeme kad je on bio pukovnik, a ona glumica. Potrebno je napomenuti da je Peron u to doba već bio udovac. Naime, njegova prva supruga – Aurelia Tizón – umrla je još 1938. godine, kad joj je bilo samo 29 godina.
Iako je Peron bio u višemjesečnom zatvoru iz političkih razloga, Evita mu je ostala vjerna, što ga je duboko dirnulo. Evita je tada imala svega 26 godina, a Juan punih 50.Već sljedeće godine Juan Peron postao je predsjednik Argentine, uvelike zahvaljujući njenoj pomoći u predizbornoj kampanji. Evita je napustila glumačku karijeru te se upustila u politiku, radeći kao čelnica posebnog odjeljenja za žene u Ministarstvu rada i socijalne skrbi. Bila je zadužena za primanje poslanstava radnika i sindikata te je vrlo aktivno sudjelovala u borbi za osiguravanje skrbi za najsiromašnije slojeve. Vjerno je pomagala i pratila supruga sve do svoje rane smrti od raka 1952. godine. S vremenom je njena karizma nadjačala njegovu te je danas svjetska kulturna ikona.
________________________________________________________________________
Dana 18. listopada 1663. rođen je princ Eugen Savojski, jedan od najslavnijih vojskovođa u povijesti Habsburške Monarhije. Eugen je rođen u Parizu, a njegov je otac u Francuskoj posjedovao titulu grofa od Soissonsa, jednu od najuglednijih grofovskih titula u toj državi uopće. Eugenovoj majci Olympiji Mancini moćni kardinal Mazarin bio je ujak.
Unatoč spomenutom talijansko-francuskom podrijetlu, Eugen Savojski svoju je vojnu karijeru ostvario u austrijskoj (habsburškoj) službi. Naime, 1683. ušao je u vojsku Habsburške Monarhije, upravo u vrijeme posljednjeg napada Osmanlija na Beč. U tom je trenutku Eugen imao nepunih 20 godina i praktički je odmah došao na bojno polje. Odigrao je veliku ulogu sljedećih desetljeća u postupnom potiskivanju Osmanlija iz Ugarske, Hrvatske i ostalih krajeva, koji su time došli pod vlast Beča.
Eugen Savojski nagomilao je golemo bogatstvo, a dao je sagraditi velike i impresivne palače, od kojih je najpoznatiji Belvedere u Beču.
________________________________________________________________________
Dana 18. listopada 1405. godine rođen je Enea Silvio Bartolomeo Piccolomini, kasniji papa Pio II. Rodio se u gradu Corsignano u Toskani, otprilike 35 kilometara jugoistočno od Siene. Zanimljivo je da je gradu Corsignanu kasnije ime promijenjeno u Pienza, upravo prema tom papi. Papa Pio II. bio je suvremenik talijanskih ranorenesansnih umjetnika, poput Donatella, Brunelleschija i Albertija, a također je živio u dobu svete Ivane Orleanske i Johannesa Gutenberga. Kristofor Kolumbo imao je šest godina u trenutku kad je Pio II. postao papom.
Zanimljivo je da je u svojim ranim 30-im godinama, prije nego se zaredio za svećenika, Enea Silvio Bartolomeo Piccolomini posjetio čak i Englesku i Škotsku. Kasnije je bio biskup Trsta. Papom je Pio II. bio od 1458. pa sve do svoje smrti 1464. godine. U to vrijeme europski su pomorci počeli otkrivati brojne nove krajeve, a zanimljivo je da je papa Pio II. oštro osudio stavljanje pokrštenih ljudi u ropstvo. Papa Pio II. umro je u 59. godini života u Anconi, a sahranjen je u Rimu, u crkvi Sant’Andrea della Valle.
________________________________________________________________________
Najpoznatiji tajlandski kralj u povijesti – Mongkut (Rama IV.) rođen je 18. listopada 1804. godine. Za njegovu popularnost najzaslužniji su roman, film i kazališna predstava Ana i kralj. Zanimljivo je da je legendarna engleska učiteljica Ana bila povijesna osoba. Zvala se Ana Leonowens i doista je podučavala djecu i žene kralja Mongkuta. Napisala je memoare, iz kojih je američka spisateljica Margaret Landon mnogo godina kasnije napravila roman Ana i kralj Sijama.
Roman je izašao 1944. i postao je vrlo popularan. Prodan je u preko milijun primjeraka i preveden na dvadesetak jezika. Prema popularnom romanu snimljen je dvije godine kasnije i film istog imena s Rexom Harrisonom u ulozi kralja Mongkuta. Film je dobio dva Oscara, a priča je toliko zaživjela da je napravljen i brodvejski mjuzikl na tu temu u kojem je glumio poznati Yul Brynner. On je do smrti glumio kralja Mongkuta na kazališnim daskama nevjerojatna 4633 puta.
Yul Brynner glumio je kralja i u filmu snimljenom 1956. i za tu je ulogu dobio Oscara. Film se zvao Kralj i ja i dobio je ukupno 5 Oscara. Konačno, 1999. napravljena je nova ekranizacija pod nazivom Ana i kralj s Jodie Foster i Chow Yun-fatom.
Stvarni kralj Mongkut naslijedio je prijestolje s 47 godina. Zanimljivo je da je prije toga bio budistički redovnik i da je bio 27 godina u celibatu. Nakon tako dugog celibata, postavši kraljem, odlučio je osnovati neviđeno veliku kraljevsku obitelj. Navodno je u palači imao više od 3000 djevojaka i žena. Od njih, službeno se oženio s 32 supruge i dobio je 82 djeteta.
Engleskinja Ana Leonowens doista je provela 6 godina na sijamskom dvoru (u to vrijeme je Tajland još nazivan Sijam), sve do kraljeve smrti u dobi od 63 godine
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
-
- Similar Topics
- Replies
- Views
- Last post
-
- 2 Replies
- 39 Views
-
Last post by Peace
-
- 42 Replies
- 6796 Views
-
Last post by biljka
-
- 12 Replies
- 1549 Views
-
Last post by Peace
