Moja glasna razmisljanja

[Coolio]

Daj Boze da je tako Peace

Ovdje cu, razmisljah o tome cijelo jutro.
Uvijek mislim da ne trebam odgovoriti nista, ali ako me pitaju, tada to nije pristojno.
Kad pitamo ljude, moramo biti nacisto, da li zelimo cuti drugo misljenje, ili zelimo potrvdu svoga.
Mi, ljudi, svaki dan moramo imati potvrdu svojih strahova. I kad idemo na portale s vijestima, idemo da nahranimo strahove i ego.
Strahove crnim vijestima, i ego dramama iz zivota drugih ljudi. Oni se moraju nahraniti svako dan, u protivnom nestali bi.
Neko nam ih je posadio u srca, i sada ih “zalijeva”, uz nase dupustenje.
Meni nije briga od ukidanja kesa, od 5G mreze, od smart telefona i tv…To nas nece unistiti.
Ali strahovi, koje vecina od nas danas hrani kod sebe, hoce. Jer iz njega nicu sve druge negativne osobine - i mrznja, i zavist, i prezir i ljubomora, i na koncu fizicko nasilje.
Kad ne bi bilo straha da ce nas partner prevariti, ne bi bilo ljubomore.
Kad ne bi bilo straha da ce nam drugi muskarac preoteti zenu, ne bismo ga mrzili.
Kad ne bi bilo straha da ce nekom na poslu pripasti nesto sto mi zasluzujemo, ne bismo ga prezirali.
Kad ne bi bilo straha jednih da ce drugi ojacati i napasti ih, ne bi ni ovi prvi napali njih.

Svidja mi se jako izreka - bilo je i boljih vremena, ali ovo je NASE.
A mozda i nije bilo, svako je imalo svoje tezine.

Iz mojih NDE emisjia, koje btw i dalje gledam, cula sam od mnogo puta ovo
- Mi smo sami izabrali da dodjemo, sada, u svijet kakav jeste, da iskusimo…
I zivot bi trebo biti radost, ne strah. Radost i strah ne mogu biti zajedno u jednom srcu.
Predivna mi je i moja vizija/san od nekoliko noci unazad, a o kojoj pisah gore.
Zivot je stadion, utakmica ce zavrsiti, moci ces tada da se okrenes, i znat ces - bilo je to tvoje vrijeme, bili su to tvoji izbori, a tvoje izbore je uveliko oblikovalo tvoje uvjerenje/misli.
Tvoje misli/uvjerenja su bili pod tvojom kontrolom.
Pa izaberimo pozitivne.
Izaberimo biti radosni zbog onog sto imamo umjesto da budemo u strahu zbog sto moze biti, ili zbog onog sto jeste.
Vec samim tim mozemo doprinijeti da svijet bude bolje mjesto za sve nas.
Radost i smijeh su zarazni, pa zarazimo njime svijet.
I neka niko ne ceka da pocne neko drugi, svi moramo davati svoj doprinos.
Malo, po malo. I neka nas ne smete ako “padnemo” povremeno opet u svoje strahove, vazno je da se osvijestimo, i ustajemo, iznova i iznova…

Jedan od razloga zasto volim da te citam. I koliki si ti talenat u pisanju. Nacin na koji ti nesto objasnjavas je savrsen. Ostavis me bez teksta.

Inace sto se teme tice,ja zaista nemam strah. Tacno je da postavim ovako neki link i pitam pametne ljude sta misle o tome. Ja tvoj odgovor volim cuti po pitanju svega.

To sam postavio jer recimo bila je emisija na RTS televiziji, snimano u jednom delu Kine gde ljude ocenjuju. Dakle ako postujes pravila,ne prelazis na crveno bla bla bla raste ti score. Dok je jedan novinar na primer otkrio kopupciju u vlasti, pisao o tome, pao mu je score pa nije mogao da kupi kartu za voz. Dosao na stanicu, hteo da kupi kartu, na automat izasla blokada.

[Peace]

Ma ako se danas citaju i prate vijesti, normalno je osjecanje straha i nervoze.
Politicka scena je jedna velka ludnica. Svako protiv svakoga.
Muz kad je kuci preslusava, i meni nije dobro od tolike kolicine ludila.
Ako to pratimo svaki dan, ne mozes vise ni primijetiti koliko to utjece na tvoju psihu.
Ali ako danima, ili sedmicama ne pratis, pa odjednom cujes, tada shvatas koliko to utjece na tebe, tvoje raspolozenje, tvoj dan.
I ti sam tada, tako (ne) raspolozen utjeces dalje na ljude s kojim dolazis u kontakt taj dan…
Tako smo zatrovali negativnoscu citav svijet. To nas unistvi vise nego ista drugo, odnosno to je izvor svih drugih nesreca.

[Peace]

Nazvala me sinoc cura s kojom sam radila.
Putovala je s porodicom u svoju rodnu zemlju, nakon skoro 2 god.
Upitah je sinoc - kakav je osjecaj, i kako si dozivjela sebe ?
Rekla mi je ovako - zadovoljna sam sobom, sad znam sta hocu, i sta mogu. Imam drukciji pristup svemu, drukcije poglede, drukcije ponasanje, imam cilj…to je tek shvatila tamo, kad se ponovo nasla u krugu prijatelja koje je ostavila.
Ovo se zapravo svima desi kada se vrate tamo odakle su poceli.
Sjetila sam se nase prve posjete domovini. Mislila sam da su se ti ljudi previse promijenili, i da se zato sada vise ne razumijemo kao nekad…
Pa sam onda tvrdila da su se putevi smanjili… Ali kad sam otisla ne jedno brdo i pogledala dole na grad, prvo sto sam pomislila - woww, podiglo se brdo…
Drugi glas, glas razuma, rekao je - ali to je nemoguce!
Tu sam skontala, i povjerovala, ono sto je svo vrijeme meni brat govorio - vi ste se promijenili.

I ma kako je nekad ovdje grubo i bolno bilo prvo suocavanje, ma kako da si nekad i plakao, preoblikuju te ta iskustva, ojacaju te, a ti i ne znas da se to desilo dok se ponovo ne sretnes s onima koji sve to nisu morali prolazili.
I volis sta si postao.

Na svemu zato trebamo biti zahvalni, i na teskocama.

[Peace]

Znaci sinoc me zvala djevojka, a nocas mi texto kolega, bivsi, s obzirom da ne radim sada.

S djevojkom, nismo mi samo radile, imale smo mi nase male slatke pauze. Al u pravom smislu slatke.
Imale smo Publix blizu, pa smo stalno isle po neke slatkise.
Donutse, cokolade, isprobavale smo nove stvari, kuhale kafice…Jedan dan je ona meni nesto mutila 15ak minuta u solji.
I to je bilo dobro.
Pa onda porucimo rucak, ona voli ljuto, pa i ja porucim isto. Al to nije samo ljuto, to je da umrses ljuto…
Pa podijelimo poklone za praznike. Pa price iz nasih desavanja kuci…
I tako.
Kaze djevojka - nedostajes mi. Sa Lesli se nista ne desava.

A ovaj kolega nocas kaze - svima nedostajes, ali meni extremely.
Njemu je najteze pala kada sam ja otisla. Pokusao je razgovarati sa mnom i sa direktorom, zelio je silno da se vratim. I dalje se nada da ce se to desiti.
I nas dvoje smo imali neke smislene pauze.
Kuhali smo cajeve, ostavljali jedno za drugo slatkise u frizideru, porucivali pizzu…imali smo tu blizu jedan persijski restoran, pravili su odlicnu kebab pizzu…Oni su kuci przili kikiriki, ja sam to volila, i nije mi falilo…pravili smo kokice…
Imali smo jedno prema drugom ogroman respekt.
Nikad se nije desilo nista neprimjereno, ni pogled, ni dodir…
Ja sam isla na posao profesionalno odjevena, ni kratko, ni usko. Ne koristim parfeme. Nista da potjera iskru muske maste.
Bilo smo nekako prijatelji, vjerovao mi je, i ja sam njemu.
A dobar je toliko da sam ja cesto mislila - ma nije on s ovog svijeta. Nemoguce je da neko pred kraj 40ih zadrzi toliko cistu dusu ko u dijeta…
Javi se, bar sedmicno. Pita kako sam, jesam li se zaposlila, prolazim li pored naseg posla, hocu li nekad svratiti, zasto ne nadjem neki razlog da dodjem u taj dio grada…I nedostajem mu mnogo.
I ja osjetim koliko je iskreno to njegovo nedostajanje, i jako.
Toliko jako da vise nisam sigurna koji je izvor toga.
Poslije svakog textanja ili razgovora ostanem u neznanju..
Da li je doslo da jace emocije? Ali ja sve primijetim, ako jeste, kako to nisam primijetila…?
A ako nije, odakle i zbog cega je toliko nedostajanje?
Pitam se i u isto vrijeme ne zelim znati…

[Coolio]

Ovakav tekst potvrdjuje moje reci a to je da si ti jedna predivna osoba za koju se covek lako veze. I ja mogu da razumem tvog (bivseg) kolegu. Recimo ja koji te ne poznajem pa volim kada si tu (na forumu), navikao sam da te citam i ne bih voleo nikada da nestanes. Zvuci preterano ali je istinito. Covek je radio sa tobom, uvideo da si skroz normalna zena koja se razlikuje od danasnjeg vremena. Ne nameces svoje stavove, lepo vaspitana, veoma pametna (sto se da primetiti) pa i lepa zena. Kada covek sa tobom radi,provodi vreme i komunicira svakodnevno logicno je i da se navikne. Ne moras se ti nabacivati, davati povoda i slicno jer to i ne radis ali covek kod tebe ili na tebi primeti sve te dobre osobine koje posedujes. I s'obzirom da je u danasnje vreme tesko imati kontakt i pronaci takvu osobu, svako normalan takav kontakt zeli zadrzati.

Opet se vracam na sebe jer sam takodje o tebi stvorio jako lepu sliku. I da sam ti blizu i ja bih radio na tome da imamo kontakt,da se druzimo, da mogu razgovarati sa tobom. Na osnovu svega do sada ja sam takvo misljenje stvorio o tebi i ubedjen sam da ne gresim. A ujedno, ne bih zeleo da zvucim kao da se uvlacim jer nije tako. Ja sve sto mislim to i kazem.

Kod tebe se primecuje da nista nije vestacki, da si jednostavno takva i to je dodatna stvar koju normalan covek voli. Ne pretvaras se da bi se prilagodila nekome a to je danas redak slucaj.

Mozda je zvucalo kao sala ono za kloniranje ali da je srece i da je to moguce, bilo bi predivno imati vise PEACE u nasim zivotima.

[Peace]

Zelim ovo s vama podijeliti.

Sinoc razgovaram s kcerkom, i kaze mi, pored ostalog…
- Mama,toliko sam zahvalna, ne mogu to opisati. Da sam unazad 5 god stavila u jorney sve sto zelim postici i pored toga ostavila otvoren box gdje sada treba da kliknem yes or no, ja bi u svaki box trebala da stavim yes.
I prijatelji me pitaju - kako si to postigla?
Vjerovala sam, kaze, da mogu. I trudila sam se maximalno, a trudila sam se jer sam od starta vjerovala da mogu. I prijateljima kazem - ne slusajte vijesti, to ce vas demoralisati, vi se necete usuditi poceti nista. Ne slusajte ni ljude koji vam govore da ne mozete.

Frendica nas pozvala na grah sinoc , i tako odemo na veceru kod njih.
Njen muz ne radi vec godinama. Prvo je zadobio neki bol u ramenu na poslu, pa je imao operaciju. Tek sto se bio oporavio i ponovo zaposlio, pao je u kuci s stolice i slomio ruku. I opet oporavljanje.
Helem, nakon toliko vremena provedenog kod kuce, njemu se nije vise radilo, pa je, iako tek u 40im, poceo raditi papire za neku invalidsku penziju. I ovo sve zajedno potrajalo je evo vec nekih 7-8 god.
Kako drustveni zivot skoro i ne postoji, jer sve i ako ti imas vremena, niko drugi nema, uglavnom prati tv i desavanja u svijetu.
Energija mu je pala skroz, pesimizam se uvoko u kosti, strah iz kojeg su nikli i zavist i mrznja, isto u kosti, jos je i neke nezdrave adikcije navuko.
Znaci njega sve to prozima do te mjere, da on sam postaje svjesan da potrebuje psiholosku pomoc. Obicno ljudi sami to tesko uvidjaju.
Nema vjere, ni u sebe, ni u ljude, ni u sudbinu, ni u vlast, ni u buducnost…jednostavno ni u sto. Sve je strasno, sve je crno, sve je pateticno, sve je lose da ne moze biti gore…
On ima lijepog u zivotu, ali tome ne pridaje nikakv znacaj. On place zbog onog sto nema.

Tako mi je zao. Znaci mi porodica. Znam ih oduvijek. Ali ne mozete pomoci nekim ljudima. Cak i Bog kaze - ja necu promijenuti situaciju jednog naroda sve dok taj narod ne izmijeni sebe.
To je nama poruka. Mi kod sebe imamo moc da se izmijenimo. Mi biramo u sta cemo povjerovati, o sebi i svijetu uopste.

Zelim se opet vratiti na kcerku. Fakultet je zavrsila na prestiznom fakultetu koji po nekim mjerenjima ulazi u top 10 najboljih univerziteta u US. Ona u zivota nije nikad nista dobila osim najvisih ocjena. Zavrsila je s brojim priznanjima, i njeno je ime uvijek stajalo sa studentima koji su postizali najvise.
Ali po zavresetku skole ne moze da se zaposli u svojoj struci. Interviju nakon intevijua, ali nista.
Prihvata posao koji joj se nudi, za satnicu od $13. Ja sam placena vise od nje.
Tesko joj je psihicki, jer za toliku satnicu mogla je raditi da samo zan citati i pisati.
Muz govori - jesam govorio da upise nesto drugo.
Ja govorim - zlato moje, ne budi tuzna. Mozda je to tvoj put. Mozda sami Bog zeli nesto drugo za tebe. Mlada si, trudi si i daj sve od sebe, ma koji posao da radis, ti mozes napredovati.
Satnica ne samo da je mala, ponekad ona umjesto do 5 pm, radi do 8 pm. To dodatno vrijeme nije joj cak ni placeno.
I da, to se sve desava u US.
Konstanto je potsjecam i bivam vjetar u ledja. Iznosim pozitivne stvari - pazi ti nisi izasla s univerziteta duzna i nemas kredit koji moras vracati…Pa gledaj, ti imas nas, mi cemo platiti sve drugo - krov, hranu, struju…i tvoja mala plata u uvjetima u kojima ti jesi ista je i kao necija 3 puta veca ko ima sve ovo da placa na svom vratu.
Nakon godinu njeni sefovi prepoznaju njen trud, imenuju je za account menagera, i satnica ide na $25. Sad je to malo bolje, ali ni blizu onog sto ona zeli za sebe.
Nakon god i po, salje aplikacije na druge firme, sada ima znanje iz dvije oblasti i to veoma trazene oblasti.
Prima je firma, i ona se misli da li je previse zatrazoti $65,000.
Ljudi kazu plata ti je $75.000, i bonus $10,000.
Radi za njih, posao je od kuce, ne trosi gorivo, ne koristi auto, i posao je skroz relax.
Desava se da je jedan klijent za kojeg je zavrsila dobar posao dok je jos radila u prvoj firmi, uporno poziva da dodje raditi kod njih…
Sta da radim, pitala je nas.
Pa, kazem, zatrazi platu koju zelis, i sve sto zelis od te firme, i gledaj sta ce se desiti.
Zatrazila je odredjenu platu, odredjeni bonus, odredjeni odmor, odredjene uslove rada, i cekala…Mislila je, cak se i nadala da nece prihvatiti njene uslove, jer je volila posao koji je imala sada…
Ali to se nije desilo, ljudi su pristalo na sve sto je trazila. I prelazi kod njih raditi.
Oni postaju uspjesna firma, razradila je da se njihovi proizvodi nadju na policama svih velikih trgovinskih lanaca u US.
I srecna je zbog njih. Ali ona je imala tu ideju prije njih, nije se usudila. Nije se usudila a nekog je drugog odvela dotle.
To je bila lekcija.
Odlucila je da otvori svoj online butik. Kupila je mnogo stvari, i sada su neke kod nas. Ali nije imala energije ni vremena. Taj plan nije nikad sprovela do kraja.
Onda je pocela nesto drugo, i to je sprovela do kraja.
Znack prvi put je imala ideju.
Drugi put pokusaj.
Treci put kompletno ostvarenje.

Postoji izreka - kad ti hoces i nebo ti pomogne.
I ova - bilo da vjerujes da mozes, ili ne mozes, u pravu si.
Ovu sam neki dan citala - sta god vi mislili, svemir odgovara sa - DA.

Stoga treba paziti sta mislimo i u sta vjerujemo

[dezire]

Baš mi je drago zbog tvoje kćerke
Trud, upornost, vjera u sebe... Uvijek se isplati!

[Peace]

Nekako sam nocas otisla na temu hospice.

Evo sta je hospice.
Hospicijska njega fokusira se na pružanje udobnosti, dostojanstva i kvalitete života terminalno bolesnim pacijentima kada izlječenje nije moguće, upravljanje boli i simptoma te emocionalnu i duhovnu podršku porodicama, često kod kuće ili u specijaliziranim ustanovama, s uslugama koje pokriva Medicare i druga osiguranja. To je holistički pristup usmjeren na palijativnu njegu, dajući prioritet udobnosti nad kurativnim tretmanima, s timovima dostupnim 24/7 kako bi podržali pacijente i njegovatelje kroz putovanje na kraju života.

Ili da ja skratim, to je mjesto gdje se ide umrijeti. Znaci doktori rekli nema nade.
Ostadoh sat i duze istrazivati. Nekih tako zanimljivih info nasla.
Zelim ovo podijeliti s vama.
Ako i vi imate gdje, podijelite.
Koliko se je bitno sjecati da smo ovdje privremeno…i da svaki dan pruza novu priliku - za oprostiti, zagrliti, pomoci, podijeliti, nazvati, reci…Vrijeme nam istice. Jednom to vise necemo moci.


ŽALJENJA KOD UMIRANJA


Dugi niz godina sam radio u palijativnoj njezi. Moji pacijenti su bili oni koji su otišli kući da umru. Dijelili smo neke nevjerovatno posebne trenutke. Bio sam s njima posljednje tri do dvanaest sedmica njihovih života.

Ljudi mnogo rastu kada se suoče sa vlastitom smrtnošću. Naučio sam da nikada ne podcjenjujem nečiji kapacitet za rast. Neke promjene su bile fenomenalne. Svako je iskusio razne emocije, kao što se i očekivalo, poricanje, strah, ljutnju, kajanje, još više poricanja i na kraju prihvatanje. Svaki pacijent je pronašao svoj mir prije nego što je otišao, svaki od njih.

Kada su ih pitali o bilo kakvom žaljenju ili nečemu što bi uradili drugačije, uobičajene teme su se iznova i iznova pojavljivale. Evo pet najčešćih:

1. Volio bih da sam imao hrabrosti živjeti život vjeran sebi, a ne život koji su drugi očekivali od mene.

Ovo je bilo najčešće žaljenje od svih. Kad ljudi shvate da im je život gotovo gotov i jasno se osvrnu na to, lako je vidjeti koliko je snova ostalo neispunjeno. Većina ljudi nije ispunila ni polovicu svojih snova i morala je umrijeti znajući da je to zbog izbora koje su donijeli, ili nisu donijeli.

Vrlo je važno pokušati poštovati barem neke od svojih snova putem. Od trenutka kada izgubite zdravlje, prekasno je. Zdravlje donosi slobodu koju malo tko shvaća, sve dok je više nemaju.

2. Volio bih da nisam toliko naporno radio.

To je dolazilo od svakog muškog pacijenta kojeg sam njegovao. Nedostajala im je mladost njihove djece i društvo njihove partnerice. Žene su također govorile o ovom žaljenju. Ali budući da je većina bila iz starije generacije, mnoge pacijentice nisu bile hraniteljice obitelji. Svi muškarci koje sam njegovao duboko su žalili što su toliko vremena proveli na traci radnog života.

Pojednostavljivanjem načina života i donošenjem svjesnih odluka usput, moguće je da vam prihodi za koje mislite da vam trebaju ne trebaju. A stvaranjem više prostora u svom životu postajete sretniji i otvoreniji za nove prilike, one koje više odgovaraju vašem novom načinu života.

3. Volio bih da sam imao hrabrosti izraziti svoje osjećaje.

Mnogi su ljudi potiskivali svoje osjećaje kako bi održali mir s drugima. Kao rezultat toga, zadovoljili su se prosječnim životom i nikada nisu postali ono što su zaista mogli postati. Mnogi su razvili bolesti povezane s gorčinom i ogorčenošću koju su nosili kao rezultat toga.

Ne možemo kontrolirati reakcije drugih. Međutim, iako ljudi u početku mogu reagirati kada promijenite način na koji jeste tako što ćete iskreno razgovarati, na kraju to podiže odnos na potpuno novu i zdraviju razinu. Ili to ili oslobađa nezdrav odnos iz vašeg života. U svakom slučaju, pobjeđujete.

4. Volio bih da sam ostao u kontaktu sa svojim prijateljima.

Često ne bi u potpunosti shvatili prednosti starih prijatelja sve do svojih posljednjih tjedana i nije ih uvijek bilo moguće pronaći. Mnogi su se toliko zaokupili vlastitim životima da su tijekom godina dopustili da im zlatna prijateljstva promaknu. Bilo je mnogo dubokog žaljenja što prijateljstvima nisu posvetili vrijeme i trud koji su zaslužila. Svima nedostaju prijatelji kada umiru.

Uobičajeno je da svatko tko ima užurban način života dopusti da mu prijateljstva promaknu. Ali kada se suočite s nadolazećom smrću, fizički detalji života nestaju. Ljudi žele srediti svoje financijske poslove ako je moguće. Ali novac ili status nisu ono što im je istinski važno. Žele srediti stvari više za dobrobit onih koje vole. Obično su, međutim, previše bolesni i umorni da bi ikada uspjeli u tom zadatku. Na kraju se sve svodi na ljubav i odnose. To je sve što ostaje u posljednjim sedmicama, ljubav i odnosi.

5. Volio bih da sam sebi dozvolio/dopustila da budem sretniji/sretnija.

Ovo je iznenađujuće česta pojava. Mnogi nisu shvatili do kraja da je sreća izbor. Ostali su zaglavljeni u starim obrascima i navikama. Takozvana „udobnost“ poznatog preplavila je njihove emocije, kao i njihov fizički život. Strah od promjene ih je natjerao da se pretvaraju pred drugima, i pred samima sobom, da su zadovoljni. Kada su duboko u sebi, žudjeli su da se pravilno smiju i da ponovo imaju gluposti u svom životu.

Kada ste na samrtnoj postelji, ono što drugi misle o vama je daleko od vašeg uma. Kako je divno moći se opustiti i ponovo se nasmiješiti, mnogo prije nego što umrete.

Život je izbor. To je TVOJ život. Biraj svjesno, biraj mudro, biraj iskreno. Izaberi sreću.

[Peace]

Pricala sam o starijem paru kojem pripazim na kucu, macu i bastu kada negdje otputuju.
U 60im su, pred kraj. Ona se razbolila. Ceka nalaza. Sve asocira na rak jetre.
Ima bol u stomaku, ne zna zapravo je li to bol, ili nemoc. Nasli su neku uzraslinu na jetri, ceka se samo biopsy nalaz.
Smrsala je mnogo. Mrsa vec cijelu godinu. Sada gubi apetit, a i ono sto pojede, brzo izbaci. Napadaju je i virusi.

Prvi put googlah o tome, o ulozi jetre.
Zanimljivo, jetra je haman mozak stomaka. Bez nje, mi bismo umri za nekoliko sati.
I doktori vjeruju, bilo koju bolest da ste dobili, prije toga je obolila vasa jetra.
Ona je bukvalno filter i labaratorija naseg organizna. Zaista fascinantno sta sve odradjuje.
A izda kad uglavnom ne moze vise da izadje na kraj sa svim toxicnim stvarima koje mi unosimo u sebe.

Zelim s vama podijeliti korisan clanak. Mora se razmisliti bar o svojim zivotnim navikama.

https://centarzaprirodnumedicinu.com/le ... nim-putem/

Zena o kojoj sam vam ovdje pisala otisla je jucer u vjecnost.
Znaci prosle god je pocela da mrsa. Ove god u ljeto osjeca neku malaksalost, manjak apetita, virusi je napadaju…
Radi nalaze, a iz dana u dana je sve slabija. Dobija rezultate, rak jetre, i sad ceka da pocnu cemo terapije.
Toliko je u to vrijeme smrsala, ostali su kosti i koza. Apetit skroz nestao. Zivi na nekim sokovima i cajevima.
Doktori se plase staviti je od pocetka na terapije, ali probat ce s manjom dozom. Obara je. Svi smo bili svjesni da ih nece izdrzati.
Nakon par primljenih, zavrsava trajno u bolnici. I nakon par dana njena dusa napusta tijelo.
Znaci sve je bilo tako brzo.

Znam ljudi koji su umrli od raka, ali ovaj slucaj je prvi put da sam se suocavala s oboljelom osobom.
I moram reci ovo - smrt je u ovakvim slucajevima oslobodjenje. Od patnje, od iscekivanja, od nezainteresovanosti, od toga da drugi pate gledajuci vas..

Bila je u drugom braku. Iz prvog je ponijela bolna sjecanja, i polomljena rebra.
Ali ipak, sin koji je ostao uz oca nije joj nikad oprostio odlazak.
Kcerka je u toj porodicnoj drami uzela sebi zivot.
Ponos kod njenog sina je toliki da nije zelio da dodje ni u ovim njenim zadnjim danima.
Nisu ga ni stavili na smrtovnici ozaloscenih.


Sinoc pred spavanje gledam novu NDE pricu.
Mlad skroz covjek, igrao je kosarku u Jax, Florida.
Dobio je povredu lakta i treba na operaciju.
Objasnjava sebe - 18 god, pun ponosa, ega, i svega sto mlad kosarkas moze biti…
Pored niz tih pitanja za pripremu operacije, ide na kraju pitanje - jeste li alergicni na anesteziju?
Odgovara sa - ne. Iako ne zna.
Daju mi infuziju i kroz nju anesteziju, objasnjavaju da ce zaspati do opecijeske sobe.
Ali on je budan, posve budan.
Pripemaju doktori sve, uzima doktor skalper i ide s njim prema njmu…ovaj momak konta - sta im je, zar ne vide budan sam.
Odjednom se cuje zvuk s monitora koji prati rad srca…ravna linija. I doktori zapocinju proces ozivljavanja.
U to vrijemo on ih posmatra odozgo, odlazi, i da skratim…
Gleda svoj zivot do sada. Na mnogo toga nije ponosan. Svjesan je, protracio je zivot. Prica o scenama koje vidi, jedna od njih ide ovako.
Ja i deda moj sjedimo na klupi. Deda je veteran, i prica neke stvari koje jd prosao u vijetnamskog ratu.
Ja ga jednim uhom slusam, ali rukama skrolam moj mobtel i tu mi je focus…
Nakon niza tih pregledanih scena, moli se Bogu da ga vrate u zivot. Sad zna i zeli sebe popraviti.
I vratio se. Oporavio. Vraca se na stadione. Ali sada samo tijelom, dusom i srcem ne moze tu vise biti.
Zeli biti kreativan, zeli stvarati, zeli pomoci, podijeliti…
Sada je pisac i life coach.

Zasto vam ovo ispricah.
Nekima je data jos jedna sansa, vecina je nece dobiti.
Ako jos uvijek zivimo, mi mnogo stosta jos mozemo uraditi/popraviti.
I rekla bih da bi svi trebali prvo ponos da progutamo.

[Peace]

Danas dzenaza bila ovoj zeni sto pisah o njoj.
Isla sam u dzamiju na tevhid.
I kako to uvijek biva kad neko umre poznat, svi se odjednom sjecamo da treba zivjeti.
Kao da sada ne zivimo. Imamo sve al ne zivimo opet nekako.
Svi su duboko u sebi svjesni da sada puno propustamo.
I jednu heftu svi su nesto drukciji, bolji. I onda se vratimo opet biti onakvim kakvi jesmo…Odnosno kakvi smo usput postali.

[Peace]

S obzirom da su praznici, ljudi su slobodni, i vise je druzenja.
Samim tim vise i paznje dajem ljudskim ponasanjima.
I sebe usporedjujem. I uglavnom se vratim kuci s tih druzenja ponosna na sebe.
Mada to, s religijskog gledista, nije ispravno. Ne smijemo se drzati boljim od drugih, Bog sami zna kakav je ciji put.
Ali radila sam na sebi, na svojoj osobnosti, i sad vidim rezultate toga, i tek ih vidim kad dodjem u uzi kontakt s drugima.
Mnogo se analiziram, i ne mogu prestati. Godinama. Poslije razgovora mislim da li sam trebala nesto reci, cak i svoje misli analiziram…I ispravljam/kontrolisem. Ne uvijek uspjesno, ali uvijek pokusavam.
Nekako svaki cas gledam kako bi mogla biti bolja od ovog sto vec jesam, bolja nego jucer.
Kad vidim ljude koji se ponasaju/pricaju sada kad su u 50im jednako kao i kad su bili u 30im, cak su i gori u nekim stvarima, meni je to velko cudo.
Kad bih trebala navesti 7 cuda a koja se vezu za ljudske osobine, za meni bi broj jedan bilo cudo to da ljudi nemaju taj nutarnji poziv za radom na sebi.
Moj je toliko jak, pa mislim da je prirodno da ga svako ima. Razumijem da u 20im i 30im jos kusamo zivot, tada jos dodajes i dodajes u zivot. Ali u 40im, 50im, valjda je prirodno da si vec neke stvari sabro, da imas neke stavove, i da znas sta ti sam trebas i mozes biti, sta zelis biti, da nisi ista budala koja pravi iste greske i koja se ponasa isto kao unazad 20-30 god.
Kcerkica mi sinoc kaze - ne mama, nemaju svi ljudi taj poziv duse da se vrate sebi.
Ali ja imam osjecaj da moraju imati. Mozda ga ignorisu. Nisam pametna, ne mogu da zavirim ni u cije srce.
I sve mi je teze odrzavati kontakte s ljudima s kojim se znam godinama. Nismo nikako na istoj razini svjesnosti.
Pocesto se osjecam otrovano nakon nekih druzenja.

[Coolio]

Ima i toga Peace. U velikom delu ponekada drugi ljudi iz naseg okruzenja uticu na nase raspolozenje. Ja sam dugo godina bio drugar sa jednim likom koji kada god ga sretnes imao neku negativnu pricu. Stalno taj neki pesimizam. Sta god sam predlagao da se uradi govorio mi je ma nema sanse da to uspe.Kao klinac sam zeleo da prelazimo granicu, da idemo da se snalazimo za bolji zivot...uvek je govorio ma gde cemo mi preci granicu, nadrljacemo..Cak i kada sam ga zvao da idemo do grada na pice,govorio je ma sta cu tamo...I uvek ta neka mrzovolja ili kako vec da nazovem. Na kraju je to bio razlog sto sam prekinuo kontakt sa njim. Sto kazes ti, ne zele jednostavno da menjaju nesto na sebi...

[Peace]

Sinoc preslusah na yt zivotnu ispovijest jedne zene. Razvela sa od muza kad je usla u 70e.
I uglavnom je o tom njihovom braku najvise pricala. On je bio ucitelj.
Dok bi ona okopavala u njivi krompire, on bi se u njihovoh kuci druzio s ljubavnicom.
Kad je otisla majki na dzenazu, vratila se kuci i zatekla njega s ljubavicom, a muzika je “grmila”.

Boze sta su zene deverale nekad…
Nakon tih generacija, isla je druga, s nesto vise prava.
Pa onda nova - ljutim se ja, ljutis se ti, oprostim ja tebi, oprostis ti meni…al nadjemo se na sredini.
Pa opet nova - ne oprastam ti vise nista, ni dedu i njegovo ponosanje, sve cu ti nas nabiti.
Pa opet nova - nemam sta da oprastam, jer uopste necu ni da se udam.

[Peace]

Pogledah nocas ovaj video



I ovaj



I ovaj



Koja tuga.
I zamolih Boga za oprost - sto sam nekad nesto trazila i za sebe.

[Coolio]

Pogledah nocas ovaj video



I ovaj



I ovaj



Koja tuga.
I zamolih Boga za oprost - sto sam nekad nesto trazila i za sebe.

I ja sam pregledao sve ovo...Za ovu Filadelfiju sam znao da je ovakva..,.Odavno su kruzili snimci ovih narkomana sto spavaju po ulici...Uzas...

[Peace]

Al koja strava u Indiji. Kako tuzni psi.
Ja sam ko Robert, rastuze me ljudi, ali zivotinje, srce mi se slomi.
Ljudi kontam mogu izabrati, ali zivotinje ne.
Mada i ljude oblikuje sredina. Tesko se razlikovati.

Interesantni su ti Indijci i ovdje.
Od svih ljudi drukciji. Skoro je nemoguce s njima. I toliko glume vaznost, bi cojek pomislio da su dosli iz Bog zna kakvog sredjenog drustva.

[Peace]

U zadnje nekoliko mjeseca cula sam par predavanja na temu sinhroniciteti.
Uglavnom life coaching predavanja.
Oni govore da obracamo paznju na to, to je kao da ti sam svemir salje odgovor na nesto.
Danas mi se desilo nesto jako, ne mogu izbaciti iz glave
.
Odem u Kroger ( trgovina s hranom)
Trebale mi jabuke, jos nekih sitnica, i kontam uvijek imaju akcije na cokolade a imaju i dobar izbor.
I dok parkiravam, misli mi odose na jedan dogadjaj koji se desio bas na parkingu te prodavnice, mozda godinu ili dvije unazad. Pisala sam o tome ovdje.
Prilazi mi covjek u invalidakim kolicima i zatrazi nesto novca, imao je neku pricu o teskoci zivota.
Nisam se mislila, dala sam mu $20,00
Samo 2-3 mjeseca, ponovo isti covjek na istom parkingu…Opet meni pridje.
Magnet sam za ljude koji traze pomoc. Moja kcerka kaze da meni na licu pise da cu im pomoci.
Medjutim ovaj sam se put malo mislila kod ovog covjeka. Iako u invalidakim kolicima, djelovao je sretno i odmorno, tako sam imala momenat kad sam pomislila - well, i zdrav covjek moze sjesti u invalidska kolica…Dala sam mu $5,00.
Znaci danas parkiravam i te su mi slike zive u mislima. Mislim da li sam pogrijesila misleci da je mozda glumio, i opravdavam se pred sobom - znas mnogo ljudi danas izmisli i slaze da ne radi….Da sam sigurno imala uvid da je invalid, ne bih se mislila…Zaboravljam Kur’ansko pravilo - udijeli onim koji traze i onim koji ne traze.
S tim mislila sam usla u trgovinu.
Pokupim voce i idem na odjel sa slatkisima.
Mislim se koju cu cokoladu. Citala sam dosta o cokoladama skoro. I ako kupite tamnu, ne mislite kupili ste zdravu, nevjerovatno koliko proizvodjaci idu preko nekih dozvoljenih mjera nekih sastojaka. Plus, ako cacao nije organski uzgojen, on poprima nevjerovatno mnoge od hemije kojom se tretira.
Sceniram cokolada sa yuka app. I odjednom se pored mene stvori covjek. Stavlja note ispred mene. Na njemu pise - gluhonijem sam, da li zelite kupiti ove cestitke za $2,00 ili $3,00?
Stavlja cestitke u moja kolica.
Otvaram torbu, znam da imam smotuljak novcanica po dolar, ali nisu tu.
U drugoj su torbi pretpostavljam.
Otvaram novcanik, vidim $40,00, dvije novcanice po $20,00.
Trazim dalje. Nadjem 4 quarters, to je $1,00. Dajem to covjeku, i u tom momentu primjecujem da nema saku, od nje je ostao samo palac. Cestitke vracam, nisu mi potrebne.
Na usnama sam skuzila da se zahvaljuje i odlazi.
A meni mozak pocinje raditi.
Cek malo, kako je moguce? O ovome sam razmisljala od trenutka kad sam pocela zagledati mjesto gdje bi parkirala do mog ulaska u trgovinu…Da li ovo moze biti slucajno?
Kako sam mogla jedan dolar da mu dam
Trcim za njim.
Vicem - gospodine sacekajte me…Molim vas, sacekajte…Ne okrece se, samo ide.
Pa ja sam jedna budala, kontam. Covjek je gluhonijem.
Stigla sam ga.

Obracajte paznju na sinhronicitete.
Mozete se iznenaditi.
Ovo mi nije prvi put od kada sam pocela da obracam.

[Coolio]

U zadnje nekoliko mjeseca cula sam par predavanja na temu sinhroniciteti.
Uglavnom life coaching predavanja.
Oni govore da obracamo paznju na to, to je kao da ti sam svemir salje odgovor na nesto.
Danas mi se desilo nesto jako, ne mogu izbaciti iz glave
.
Odem u Kroger ( trgovina s hranom)
Trebale mi jabuke, jos nekih sitnica, i kontam uvijek imaju akcije na cokolade a imaju i dobar izbor.
I dok parkiravam, misli mi odose na jedan dogadjaj koji se desio bas na parkingu te prodavnice, mozda godinu ili dvije unazad. Pisala sam o tome ovdje.
Prilazi mi covjek u invalidakim kolicima i zatrazi nesto novca, imao je neku pricu o teskoci zivota.
Nisam se mislila, dala sam mu $20,00
Samo 2-3 mjeseca, ponovo isti covjek na istom parkingu…Opet meni pridje.
Magnet sam za ljude koji traze pomoc. Moja kcerka kaze da meni na licu pise da cu im pomoci.
Medjutim ovaj sam se put malo mislila kod ovog covjeka. Iako u invalidakim kolicima, djelovao je sretno i odmorno, tako sam imala momenat kad sam pomislila - well, i zdrav covjek moze sjesti u invalidska kolica…Dala sam mu $5,00.
Znaci danas parkiravam i te su mi slike zive u mislima. Mislim da li sam pogrijesila misleci da je mozda glumio, i opravdavam se pred sobom - znas mnogo ljudi danas izmisli i slaze da ne radi….Da sam sigurno imala uvid da je invalid, ne bih se mislila…Zaboravljam Kur’ansko pravilo - udijeli onim koji traze i onim koji ne traze.
S tim mislila sam usla u trgovinu.
Pokupim voce i idem na odjel sa slatkisima.
Mislim se koju cu cokoladu. Citala sam dosta o cokoladama skoro. I ako kupite tamnu, ne mislite kupili ste zdravu, nevjerovatno koliko proizvodjaci idu preko nekih dozvoljenih mjera nekih sastojaka. Plus, ako cacao nije organski uzgojen, on poprima nevjerovatno mnoge od hemije kojom se tretira.
Sceniram cokolada sa yuka app. I odjednom se pored mene stvori covjek. Stavlja note ispred mene. Na njemu pise - gluhonijem sam, da li zelite kupiti ove cestitke za $2,00 ili $3,00?
Stavlja cestitke u moja kolica.
Otvaram torbu, znam da imam smotuljak novcanica po dolar, ali nisu tu.
U drugoj su torbi pretpostavljam.
Otvaram novcanik, vidim $40,00, dvije novcanice po $20,00.
Trazim dalje. Nadjem 4 quarters, to je $1,00. Dajem to covjeku, i u tom momentu primjecujem da nema saku, od nje je ostao samo palac. Cestitke vracam, nisu mi potrebne.
Na usnama sam skuzila da se zahvaljuje i odlazi.
A meni mozak pocinje raditi.
Cek malo, kako je moguce? O ovome sam razmisljala od trenutka kad sam pocela zagledati mjesto gdje bi parkirala do mog ulaska u trgovinu…Da li ovo moze biti slucajno?
Kako sam mogla jedan dolar da mu dam
Trcim za njim.
Vicem - gospodine sacekajte me…Molim vas, sacekajte…Ne okrece se, samo ide.
Pa ja sam jedna budala, kontam. Covjek je gluhonijem.
Stigla sam ga.

Obracajte paznju na sinhronicitete.
Mozete se iznenaditi.
Ovo mi nije prvi put od kada sam pocela da obracam.

Peace, dobra i osecajna zena/covek

[Vjetar]

Kako sam mogla jedan dolar da mu dam
Trcim za njim.
Vicem - gospodine sacekajte me…Molim vas, sacekajte…Ne okrece se, samo ide.

Pa jel ti vratio dolar? Nisi napisala epilog

[Coolio]

Kako sam mogla jedan dolar da mu dam
Trcim za njim.
Vicem - gospodine sacekajte me…Molim vas, sacekajte…

Pa jel ti vratio dolar? Nisi napisala epilog

Bog ce da joj vrati visestruko. Dobro se dobrim vraca, Peace nasa mekog srca

[Peace]

Ovo je isto od unazad par sedmica.
Polazim u moju setnju i mislim se da li da ponesem flasicu s vodom…
Ono pa mogu izdrzati jedan sahat bez vode.
U tom momentu mislim - ali ako neki veliki pas potrci prema meni mogu se prepasti i u tom ce mi momentu dobro doci voda.
Nosim vodu.
Drugi dan isto - sta ce mi voda, mogu jedan sahat bez nje…pa ako veliki pas potrci…
Pa kazem sebi - koji veliki pas zenska glavo? Hodas godinama i nikad veliki pas nije potrcao prema tebi…
Za svaki slucaj nosim vodu.
Treci dan je ogroman pas trcao prema meni.
Ne da me napadne, vec da se igra, ali ja to u tom momentu nisam znala.
Prepala sam se.

[Peace]

Kcerka je isla jucer produziti vozacku. Ovdje uglavnom nemamo licnu/osobnu kartu, vozacka je zamjenjuje.
A s obzirom da je vozacku dozvolu jako jeftino dobiti, svako je sposobno dijete sa 16 god dobije.
Test i voznja te izadju nekih $120,00. Ne moras platiti instruktora da te uci voznji, mogu te nauciti tvoji roditelji.
Kad dodjes da polozis voznju, njima je vazno da znas osnovna pravila - izaci u rikverc, voziti, motati, kociti, davati zmigavce, parkirati paralelno. Na voznji ces ostati nekih 15ak minuta. Kasnije, ukoliko ne budes znao i ne budes se drzao pravila, brutalni zakon ce dovesti u red ili odvesti u zatvor.
A sto se tice samog usmenog testa, imas nekih 100 pitanja da naucih, od toga ces na testu imati oko 25.
Stvarno maciji kasalj. Kad sam ja polagala ovdje, sa 24 god, bila sam najstarija tu. Svi amerikanci dobiju prvu dozvolu sa 15 god. Prvu god smiju voziti sa vozacem na suvozacevom sjedistu. Ta im se god pruzi da steknu iskustvo. Ako ih se uhvati da voze tada sami, oduzima im se pravo da steknu dozvolu do 18 god.

Ali nisam mislila o ovome pisati.
Kcerka se jucer nasminkala i sredila za ovu priliku.
Iznenadim se na trenutak, a ona kaze - mama, idem se slikati.
Aha, proradi mi mozak.

Na zadnjem poslu, pored niza drugih usluga koje je moja firma pruzala, mi smo takodjer slikali ljude za pasos.
Nisam to volila, ali ako te zapadne kupac, jednostavno moras.
Za 3 god uskikala sam nekoliko stototina ljudi.
Prije izrade slike, pokazemo ljudima sliku na aparatu, da ne trosimo ink i papir.
I vjerujte, nikad, nikad, ni jedna zena nije bila zadovoljna svojom fotkom.
Dva-tri puta se desilo da muskarac zatrazi da ponovimo sliku.
Zena, skoro svaka. Neke rijetke su znala reci - ma ok je, nikad nisam bila zadovoljna, ili niko nije zadovoljan kako izgleda na fotki..
Uglavom svima im je bilo zajednicko da su bile nezadovoljne kako izgledaju na slici.

Jedan slucaj pamtim jace.
Uslikali smo zenu nekih 20-30 puta. Nekako joj je prirodno glava naginjala vise u jednu stranu, sto se uzivo stvarno nije uocavalo, ali na slici jeste.
Prvo sam ja slikala, i nista, ne valja. Onda je kolega a ja sam kod nje stajala i pokazivala joj kako da drzi glavu.
Pa kad potrefimo da je odrzala glavu u ispravnom polozaju, onda joj se ne svidja nesto oko izraza na licu.
Kad smo potrefili i s licem, onda je ona odlucila da promijeni majicu, vise joj se nije ta boja svidjala.
Na koncu smo i mi poceli gubiti strpljenje i ona se odlucila je jednu sliku, platila i otisla, na ocigled i dalje nezadovoljna.
Vratila se nakon par dana s izjavom da joj iz nekog razloga nisu htjeli uvaziti tu sliku, pa je zahtijevala da joj napravimo novu.
Pravilo je, da ako slika stvarno bude odbijena, mi kal firma pravimo novu bez naplate.
Ali znali smo sta je u pitanju kod ove zene, slika je skroz ok, ali nije ona zadovoljna, i znali koje opet mucenje moramo proci s njom.
Kolega je tada objasnio da treba donijeti pismeni i potpisani dokaz da su sliku odbili, tada cemo raditi novu…

Kcerkica je dosla zadovoljna jucer. Kaze - mama, ovi ljudi ne pokazuju vise ljudima slike prije finalnog procesa, uslikaju te i to je to, valjalo ti, ne valjalo. Samo ce oni imati pregled slike, i ako je neko slucajno trepnuo i imao zatvorene oci, uradit ce novu…
Znam zasto to rade…Da se ne muce sa zenama..

Pitam kcerku ono sto sam brojne zene znala pitati - koliko cesto ti gledaju ljudi u vozacku? I sta mislis, ako gledaju a ti si tu ispred njih, da oni stvarno stavljaju focus na to kako si “ispala” na sliki.

Zbog drugih usluga na poslu svaki sam dan gledala ljudima u vozacke. Nekad zbog potrvde adrese, nekad zbog potrvde godista, nekad zbog potvde isteka,
Nikad nisam focus imala na fotki, osim jednu secundu da se uvjeris da je to ta osoba.
Ponekad ni tu secundu, pa sam se znala prekoriti - pazi na to, moze ti neko staviti na sto i tudju vozacku.

[Vjetar]

Ovo je isto od unazad par sedmica.
Polazim u moju setnju i mislim se da li da ponesem flasicu s vodom…
Ono pa mogu izdrzati jedan sahat bez vode.
U tom momentu mislim - ali ako neki veliki pas potrci prema meni mogu se prepasti i u tom ce mi momentu dobro doci voda.
Nosim vodu.
Drugi dan isto - sta ce mi voda, mogu jedan sahat bez nje…pa ako veliki pas potrci…
Pa kazem sebi - koji veliki pas zenska glavo? Hodas godinama i nikad veliki pas nije potrcao prema tebi…
Za svaki slucaj nosim vodu.
Treci dan je ogroman pas trcao prema meni.
Ne da me napadne, vec da se igra, ali ja to u tom momentu nisam znala.
Prepala sam se.

Pa čekaj, šta bi sa flašom vode? Udarila ga flašom? Polila vodom? Doslovno prvi put čujem u životu da neko nosi flašu vode za samoodbranu

[Peace]

Kako te dobro poznajem, ocekivala sam da ces to pitati
Ili je opet jak sinhronicitet.

Zbog aritmije. Bukvalno samo jedan gutljaj vode pomogne.

[Peace]

Kaze mi sin kod njega je dog friendly office.
Kako mislis, pitam
- Ljudi mogu dovesti na posao svoje pse ukolike se fino ponasaju.
Pa dovedu li ?
- Dovedu.
Ponasaju li se lijepo?
- Ponasaju. I on je zavolio jednog huskija. Sjedi mirno ko cojek kod njegove vlasnice.

Googlah na tu temu

Prednosti ureda prilagođenih psima

Smanjuje stres i podiže moral:
Interakcija sa psima snižava kortizol, poboljšava raspoloženje i čini zaposlenike sretnijima.

Povećava produktivnost:
Podstiče kratke pauze, pomažući zaposlenicima da se napune energijom i ponovo fokusiraju.

Poboljšava zadržavanje i kulturu:
Popularna pogodnost koja potiče zajednicu, timski rad i povezanost, čineći zaposlenike zadovoljnijima.

Smanjuje izostajanje s posla:
Zaposlenici ne moraju uzimati slobodno vrijeme da bi se brinuli o svojim ljubimcima.