Najljepse izreke o Bogu

[Peace]

Paramahansajiju su često postavljali vječno pitanje o tomu zašto Bog dopušta patnju. On bi uvijek sa strpljenjem objašnjavao:

„Patnja je posljedica naše zloporabe slobodne volje koju nam je Bog dao i kojom sami odlučujemo hoćemo li Ga prihvatiti ili ne. On ne želi da mi patimo, ali neće se miješati ako mi krenemo putem koji će nas odvesti u jad i nevolje.

Ljudi slabo mare za mudre savjete svetaca, ali itekako očekuju čuda koja će ih spasiti kada upadnu u probleme. Bog je svemoguć, ali On isto tako zna da se ljudska ljubav i dobro ponašanje ne mogu kupiti čudima.

Bog nas je poslao u ovaj svijet kao Svoju djecu i želi da Mu se u toj božanskoj ulozi vratimo natrag. Taj se ponovni susret ne može dogoditi ako mi ne pokažemo volju za tim. Nema te sile ni na Nebu ni na Zemlji koja to može učiniti umjesto vas. Ali, kada vi uputite istinski zov duše, Bog vam šalje gurua koji će vas odvesti iz divljine patnje natrag u božji Dom vječne radosti.

Gospod vam je dao slobodnu volju, stoga On ne može djelovati kao tiranin. Iako Svemoguć, On vas neće osloboditi iz kruga patnje ako ste vi odlučili krenuti putem zlodjela. Zar bi bilo pošteno očekivati da vas On izbavi dok istodobno vi mislite i djelujete suprotno Njegovim zakonima? Tajna sreće leži u postupanju u skladu s moralnim načelima koja je On dao u Deset zapovjedi.“

[Peace]

Odluka čoveka je suštinski bitna. Na osnovu onoga što je odlučio, ostvariće se onakva ili ovakva budućnost. Važno je upitati se i odlučiti se: Želim li da se bavim duhovnošću i da budem duhovni turista ili hoću zaista da Sazrim? Želim li da Spoznam Sebe ili želim samo da sanjam san duhovnog sadržaja? Bog neprestano «vidi» i «čuje» sve i svaka čovekova odluka je za Boga svetinja. Čovek može lagati sebe, ali ne može lagati Sebe-Boga. Bilo koju stvar čovek odluči ili uradi, Bog će to «ispoštovati». Bog ne kažnjava i ne sudi, uvek je čovek taj, koji sebe kažnjava i koji sebe sputava: nema veće kazne, koju uvek samo čovek sam sebi dodeljuje, od one da Ne Traži i da Ne Nađe Sebe.

[Peace]

Poucna pricica i moze ovdje

Jednom je na dnu velike kristalne rijeke živjela zajednica bića. Riječni tok mirno je strujao preko svih njih – mladih i starih, bogatih i siromašnih, dobrih i zlih, idući svojim putem, poznavajući samo svoje kristalno ja. Svako stvorenje na svoj se način čvrsto držalo za grane i stijene na dnu rijeke, jer držanje je bio njihov način života, a opiranje toku nešto što je svatko učio od rođenja.

No jedno je stvorenje naposljetku reklo: “Dosta mi je više držanja. Iako to ne mogu vidjeti vlastitim očima, vjerujem da tok zna kuda ide. Pustit ću se i neka me odnese kud hoće. Budem li se i dalje držao ovdje, umrijet ću od dosade.” Drugi su mu se smijali. “Luđak. Pusti se i struja koju obožavaš prevrnut će te i razbiti o stijene i umrijet ćeš prije nego od dosade.”

Ali stvorenje se nije obaziralo na njih. Zadržalo je dah i pustilo se, a struja ga je odmah zgrabila i razbila
o stijene. Kako se stvorenje nije htjelo ponovno uhvatiti, tok ga je s vremenom oslobodio s dna i više ga ništa nije udaralo ni boljelo. Stvorenja koja su prebivala niže niz rijeku i nisu ga poznavala, kriknula su: “Pogledajte, čudo! Stvorenje kao mi, a lebdi! Pogledajte, došao je naš Spasitelj!”

Stvorenje kojeg je nosila struja je odgovorilo: “Nisam spasitelj ništa više od vas. Rijeka nas želi osloboditi, samo ako se usudimo pustiti. Naša prava zadaća je upravo to putovanje, ta avantura.” Ali stvorenja su još glasnije vikala: “Spasitelj!” cijelo se vrijeme držeći za stijene. Kad su ponovno pogledala, više ga nije bilo… i ostali su sami sa svojim legendama o Spasitelju.

[Peace]

Odnosi nisu cilj sami po sebi

Odnos s osobom predstavlja način razvijanja ljubavi, ali sam odnos nije cilj. Ljubav, i to božanska ljubav je najviša je razina ljubavi.

Ovo su tri stupnja prema postizanju božanske ljubavi u duši:

Radost, sreća i bezuvjetna ljubav.

Radost je u ovom slučaju zadovoljstvo je kratkotrajan osjećaj poleta i veselja koji čovjek iskusi zbog ispunjenja određene želje ili nekog sretnog događaja u životu.

Pod srećom podrazumijevamo kada osjećaj radosti postaje trajniji, nije više vezan uz sretne prilike u našem životu već postaje dio naše svakodnevnice, dio našeg karaktera i blagostanje u budućnosti.

Ljubav, i to božanska ljubav, najviša je razina ljubavi. U toj je ljubavi sreća postignuta ne samo našim dugotrajnim osjećajem ljubavi i veselja, već i poimanjem sebe, i svih drugih bića djelićima jedne univerzalne kozmičke cjeline.

Ljubav prema Bogu je za dušu primarna i ništa ne smije biti iznad nje.

[Peace]

Cilj molitve je da promijenimo sebe

Božansku milost ne mogu kontrolirati vaša očekivanja.

Ne možete se moliti nekome koga ne volite. Ispostavlja se da svako direktno nezadovoljstvo Bogom, prelazi u dušu i ostaje tamo. I onda u kritičnoj situaciji osoba se počinje moliti, ali njegova molitva ne funkcionira.

Cilj molitve nije da prosimo Boga da nam da ozdravljenje, već da promijenimo sebe i oslobodimo se uzroka koji su nas doveli do bolesti.

Promjena podrazumijeva promjenu životne filozofije, karaktera i ponašanja.

Pored direktnih zahtjeva Bogu, postoje indirektni.

Oni prolaze kroz tri točke:

Prvo – nezadovoljstvo s Bogom kroz svijet, društvo, državu, grupu ljudi.

Drugi zahtjev Bogu je kroz roditelje, voljene i bliske ljude.

Treći zahtjev Bogu je nezadovoljstvo situacijom, sobom i sudbinom. Svako produženo nezadovoljstvo sobom ili situacijom je podsvjesno nezadovoljstvo usmjereno prema Bogu.

[Peace]

Svatko ima svoj put, nekome je potrebna religija, nekome nije – i to je ono što moramo poštivati. Ono što je najbitnije u svemu tome je to da kojim god putem idemo, sve dok nas vodi čista ljubav, put nije bitan, jer odredište je isto…

[Peace]

Kada se čovjek udalji od svoje suštine, on ide u svoju propast. Kada više nije sposoban da daje ljubav, istinu i pravednost, život napušta čovjeka i on počinje trunuti. Isto je i s religijama, onog trenutka kada u svojim dogmama one zaborave srž nauka iz kojeg su nastale, one idu ka svojoj propasti.

[Peace]

Moze i ovo ovdje

Što je bilo prije mene


Gdje se nalazi povjerenje? Je li ono u tijelu, jeli u umu, u zraku, na nebesima?

Povjerenje počiva na slutnji da postoji nešto, neka sila ili svijest koja ima širu sliku, vidi malo više nego što mi vidimo. Da biste mogli vidjeti kako će završiti neka partija šaha, odnosno koji su potezi najbolji da bi figura stigla do kraja polja, morate prilično dobro poznavati igru, cijelo polje, svaku figuru i igrača. To možete samo ako ste sve to vi.

Na primjer, Deep Blue je kompjuter kojeg je razvio IBM, a napravljen je za igranje šaha. Da bi on mogao pobjeđivati ljude, u njega su morali integrirati sve poznate verzije, poteze, strategije koje je čovjek napravio igrajući šah. Znači, možemo reći da je Deep Blue nešto što sve zna. I on uredno pobjeđuje ljude, malo tko mu se može suprotstaviti. Ipak, izgradili su ga ljudi. U njega su stavili sve svoje znanje i pustili ga da slaže kombinacije tog znanja. Zajedno s tim, u njega su stavili i svoje otpore, programe i sjećanja, pa su tako njegovi stvoritelji i njegova najveća slabost. On je savršen stroj, ali u njemu živi terminator, odnosno čovjekova povijest. Tko zna, da su kojim slučajem inženjeri IBM-a bili u Nuli, možda bi Deep Blue postao AI (Umjetna inteligencija).

Dakle, možemo reći da je prije Deep Bluea bio čovjek.

Što je bilo prije mene, prije vas? Je li postojalo nešto prije našeg imena i prezimena, našeg identiteta, titule, sve ove gomile podataka i sjećanja? Tko je nas izgradio?

Ako postoji jedan dio nas koji sve zna i koji je došao na ovaj svijet, onda moramo pretpostaviti da je taj imao širu sliku i da je vrhunski poznavatelj šaha. Možemo zamisliti da je sa sobom ponio nekoliko zanimljivih poteza, možda da što prije dođe do kraja, ili čak i da malo uzburka igru, učini je zanimljivijom. A možda i da ispravi neke pogrešne poteze koje je nekada davno načinio?

Povjerenje dajemo njemu, onome tko zna. No, ipak treba imati na umu da je to energetska razmjena i da bi povjerenje funkcioniralo, mi trebamo nešto dati.

Što smo onda mi? Pa mi bi bili dopustitelji, odnosno otporaši, to jest terminatori . Mi smo sjećanja i podaci svakog čovjeka koji je na Zemlji živio. Naša zadaća i izazov je da dopustimo toj primarnoj energiji da nas iscijeli, da obnovi našu svijest, resetira je na prihvaćanje. Taj dio nas zna kako će to napraviti, a mi moramo propustiti njegovu namjeru kroz sebe. Većina ljudi koji su se na neki čudesan način iscijelili nisu to učinili posve sami. Netko ili nešto je to učinilo za njih, a oni nad tim nisu imali potpunu kontrolu, osim što su otpustili i dopustili.

Slučajnost je izvrstan primjer našeg propuštanja. To su događaji kojih nismo svjesni, nema im najave, a nekako zaobilaze dva metra debeli zid kojeg je um izgradio zbog “zaštite”. Jednako funkcionira i inspiracija – to su propusti sasvim apstraktne energije kroz malene otvore u zidu, a ipak, čuda koja sa sobom donesu mogu biti zaista nevjerojatna! Sad zamislite kakva bi čuda radili kada bi to bilo stopostotno prihvaćanje? Kada bi povjerenje bila najveća valuta naše svijesti?

Izgleda da problemi i bolesti ipak nisu glavni problem, nego naša propusnost, odnosno otpor prema iscjelitelju u nama.

Svaka sila poznaje jednu razinu šahovske igre. Ljudi znaju jednu, Deep Blue zna sve ljudsko i linearno, a nešto nepoznato zna sve neljudsko i ljudsko zajedno. Tko zna koliko tih nivoa ima! Može to dosezati do i 17 beskraja! .

Ali mi moramo položiti prvi nivo, onaj od pijuna koji poput uzbuđenog mrava panično skače od kocke do kocke. Zapravo, ovo nije ispit o znanju šaha, nego ispit povjerenja. To nam je jedini predmet na planeti Zemlji. Ali da bi ga položili, moramo svladati otpuštanje, propuštanje, dopuštanje, predanost, hrabrost, djelovanje i tako dalje. Ove opet polažemo ispitima osviještene Ljubavi ili energije koja će nam to sve skupa omogućiti i dati snagu i nepokolebljivost. Sve je to jako jednostavno, piramida je tu, sve se zna i razumije. Nacrtajmo je zato na zidove iznad svojih stolova, kreveta, retrovizora, ogledala i ekrana.

I zaigrajmo partiju!