Vampir (prasl. ǫpyrь), u pučkom vjerovanju, mrtvac koji ustaje noću iz groba i siše ljudima krv[1], a također posjeduje čarobne i nadnaravne moći. Vampirom postaje zao čovjek ili onaj kome je vampir sisao krv. Skoro sve kulture i civilizacije posjeduju nekakav mit o nemrtvim krvopijnim stvorenjima ili vampirima. No, sam izraz vampir potječe sa Balkana i Istočne Europe, gdje su mitovi o vampirima bili česti i odakle su se u 18. stoljeću proširili na Zapadnu Europu.
Prva dokumentirana uporaba riječi vampir jest za osobu pod imenom Arnold Paole (vjerojatno: Arnaut Pavle?) iz sela Meduegia kod Kruševca 1725. u izvješću lokalnog liječnika Beču u vrijeme kada Austrija vlada Srbijom 1717.-1739.
U prirodi postoje životinje i organizmi koji žive na tekućinama drugih životinja, od kojih je jedna i krv, te se termin vampirizam ili krvopijstvo u zoologiji koristi za naprimjer: pijavice, komarce i šišmiše.
U popularnoj kulturi termin vampirizam ili krvopijstvo koristi se kao pogrdan naziv za amoralno i bezgranično iskorištavanje pojedinaca ili društva. Isto tako vampirstvo, vampirizam, povampirenje su termini koji se rabe za demoniziranje pojedinaca ili skupina jer se vampiri prema nekim narodnim vjerovanjima smatraju demonima i oličenjem zla, jednaki Sotoni.
iječ vampir potječe iz slavenskih jezika (hrv.: vampir, rus. упырь/upyr, polj. upior, bjelorus. упыр/upir). Smatra se da je prvobitni oblik riječi bio upir i da se kao takav proširio s istoka prema zapadu slavenskim zemljama, Balkanom, dinarskim i jadransko-panonskim krajevima, gdje je prilagođen različitim jezicima.
U engleskom jeziku riječ vampire počinje se upotrebljavati od 4. svibnja 1732. kada je London Journal objavio članak o navodnoj vampirskoj epidemiji na području oko Beograda.
Mitovi o krvožednim stvorenjima poput vampira postojali su još u drevnim civilizacijama Egipta, Mezopotamije,Perua, Indije i Kine, sudeći prema mitovima i božanstvima koja su imala vampirske karakteristike. Na području Europe mit o vampirima bio je raširen među slavenskim narodima i njihovim bliskim susjedima (Albanija, Grčka, Litva). Vjeruje se da je nastanak predaja o vampirima povezan sa slavenskim animističkim kultovima.
Vampiri ulaze u književnost u 18. stoljeću. Prvo prozno djelo o vampirima napisao je 1813. lord Byron (The Vampyre), ali opću popularnost postižu tek nakon objave gotičkog romana Drakula Brama Stokera 1897. godine.[5] Od tada je napisan niz književnih djela o vampirima.
Na filmskom platnu vampiri se pojavljuju 1922. u kultnom njemačkom nijemom filmu redatelja Murnaua Nosferatu u kojem je zapaženu ulogu vampira ostvario glumac Max Schreck. Svjetsku popularnost ulogom grofa Drakule u nizu filmova ostvario je Bela Lugosi kao i Christopher Lee.
>
0
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Yuki-Onna (雪女, snježna žena) je duh koji se nalazi u japanskom folkloru. Popularna je u animeu, mangi i ostalim japanskim animacijama. Nekad je zamjenjena s likom Yama-uba, ali ta dva lika nisu ista.
Yuki Onna-lijepa i smrtonosna Snezna Kraljica s dugom kosom i sneznom bijelom boje kože
>
0
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Ragnar Lothbrok u izvedbi Travisa Fimmela (TV serija "Vikinzi")
Legenda: Sin švedskog kralja Sigurda Ringa i brat danskog kralja Goodfreda. Nadimak je dobio zbog činjenice da je Ragnar nosio kožne hlače, koje je sašila njegova supruga Lagertha, smatrajući ih sretnima. Ragnar je od mladosti sudjelovao u mnogim kampanjama, stekavši autoritet velikog "kralja mora". Godine 845. okupio je golem odred za napad na zapadnu Francusku. 28. ožujka zauzeo je Pariz, a Karlo Ćelavi, kralj Franaka, platio je otkupninu od sedam tisuća srebrnih livara kako bi spasio glavni grad od uništenja. Godine 865. Ragnar je već krenuo u pljačku Engleske. Ali flotilu je odnijela oluja, a kraljev brod se nasukao. Ragnar je zarobljen i odveden na dvor nortumbrijskog kralja Elle, koji je naredio da se vođa Normana baci u jamu sa zmijama otrovnicama.
Umirući, Ragnar je uzviknuo: "Kako bi moji praščići grcali kad bi znali kako je meni, starom svinju!", nagovještavajući osvetu svojih sinova. I nisu podbacili – okupili su ogromnu vojsku, poznatu kao “velika poganska vojska”, i 867. napali Britaniju. Zarobili su i brutalno pogubili kralja Ellu, te opljačkali Northumbriju, Mersiju i Istočnu Angliju. Samo je kralj Wessexa, Alfred Veliki, uspio zaustaviti širenje "velike vojske" dijelom mačem, a dijelom diplomacijom.
Ragnar Lothbrok udvara se svojoj trećoj ženi Aslaug (slika Augusta Malströma, 1880.)
Povijest: Ragnarovo postojanje nije u potpunosti potvrđeno, o njemu znamo uglavnom iz skandinavskih saga. Što se tiče pisanih kronika Zapadnih Europljana, koji govore o događajima povezanim s mogućim djelima Ragnara, oni ili ne navode njegovo ime, ili su čak nastali u mnogo kasnijim vremenima.
Epitaf: Klasični vikinški avanturist. Čovjek plemenitog roda, sve je postigao sam - zahvaljujući vojničkom umijeću i osobnoj hrabrosti. Stekavši ogromno bogatstvo u kampanjama, Ragnar je stekao vlastito kraljevstvo, preuzimajući kontrolu nad dijelom danske i švedske zemlje. Međutim, u duši je ostao razbojnik. Inače, teško je objasniti njegovu najnoviju avanturu, kada je, već u dubokoj starosti, otišao "zezati" u Northumbriju
>
0
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Legenda: Sin Ragnara Lodbroka, kralja Švedske, osnivača dinastije Munse (nazvan po brdu na kojem je pokopan). Nadimak je povezan s trofejnim metalnim oklopom koji je Björn nosio u bitci. Proslavio se pohodima na južne zemlje: 860. godine opustošio je mediteransku obalu Maroka, opljačkao Provansu, Španjolsku i Italiju. No, u sukobu sa saracenskom eskadrilom, nije uspio – koristeći Vikinzima nepoznatu „grčku vatru“, Mauri su spalili četrdeset brodova. Godine 867. Bjorn je bio jedan od zapovjednika "velike vojske", ali se nije dugo zadržao u Engleskoj.
Povijest: Glavni izvor su sage. Međutim, nekoliko franačkih kronika spominje vikinškog vođu po imenu Berno.
Epitaf: Vrlo razuman viking. Nosio je metalni oklop – i nema veze što Vikinzi to ne rade. Suočen s "grčkom vatrom" Maura, nije uništio flotu i povukao se. "Ždral na nebu" (osvajanje Engleske) preferirao je "sicu u ruci" - dominaciju nad Švedskom.
Mač ratnika "velike poganske vojske", pronađen u Reptonu (bivša Mercia)
Ivar bez kostiju
Legenda: Sin Ragnara Lothbroka. Gotovo jedini poglavica poznat kao berserker. Postoje dvije verzije nadimka: prva je povezana s bolešću (možda impotencijom ili bolešću kostiju), druga - s Ivarovom borbenom vještinom, okretnom i fleksibilnom poput zmije. Bio je jedan od zapovjednika "velike vojske", istaknuo se svojim talentima za vodstvo i okrutnošću. Mučio, a zatim ubio kralja Ellu. Godine 870. naredio je atentat na kralja Edmunda Istočne Anglije. Umro je 873. godine, kao vladar irskog grada Dublina.
Povijest: Uz sage i anglosaksonske kronike, spominje se u Annals of Ireland, gdje je naznačen datum njegove smrti - i to od “strašne bolesti”.
Epitaf: Vikinški manijak, neljudski okrutni barbar. Zapadni ga kroničari prikazuju kao zaljubljenika u slavnu egzekuciju "krvavog orla" - iako njegovo postojanje opovrgavaju suvremeni povjesničari.
Sigurd Serpentin
Legenda: Sin Ragnara Lothbroka. Nadimak je nastao zbog činjenice da je Sigurd rođen s biljegom u oku (prstenom oko zjenice), što je izazvalo asocijacije na Ouroborosa, mitološke zmije koja guta vlastiti rep. Ragnarov miljenik je nakon očeve smrti naslijedio veliki dio njegovih zemalja. Bio je jedan od vođa "velike vojske". Oženio je Blaye, kćer kralja Elle, ubojicu Ragnara Lothbroka. Koliko je brak bio dobrovoljan, teško je reći, jer je Blaya nakon očeve smrti bila u zatočeništvu. Međutim, Sigurd je bio s njom dugi niz godina, nakon što je stekao četvero zakonite djece. Nakon povratka iz Britanije, posvađao se s kraljem Ernulfom i poginuo u bitci 890. godine.
Povijest: Poznat samo iz saga.
Epitaf: "Meka" verzija Vikinga. Odvažan borac, ali se proslavio kao revni zemljoposjednik i dobar obiteljski čovjek.
Vodene su vile oduvijek nastavale dunavske virove i živjele u sestrinskim zajednicama od po devet ili jedanaest vila. Vilinska sestrinstva vezivale su čvrste veze srodstva, zajedno su živjele majke i kćeri, bake i unuke, sestre, tetke i nećake. Očevi i djedovi tih vila bili su dunavski vodenjaci s kojima bi se vile sastajale ponekad, za punoga mjeseca, kad bi topao vjetar uzburkao dunavske valove i krv u vilinskim venama... Dunav bi se tada zapjenio od strasti, vjetar bi uskovitlao površinu vode ... Rusalke bi se ljubile s vodenjacima, a s prvim zracima sunca vraćale bi se u svoj dom na dnu vira. A vodenjaci su radije ljubili rusalke nego pripadnice svojeg, vodenjačkog roda. Rusalke su bile strastvenije od šumskih i gorskih vila, od vodenjačica i od smrtnica.
Rusalke su bile vile koje su svoju slobodu cijenile iznad svega, pa se nisu htjele vezivati ni za vodenjake ni za smrtnike.
Rusalke su besmrtne vile, pa im stoga djetinjstvo dugo traje. Svaka bi rusalka, napunivši 150 godina, postala punoljetna i bila bi svečano primljena u vilinsko sestrinstvo. Vilinske sestrice mladoj bi rusalki dugu kosu okrunile vijencem od lopočevih cvjetova. Ona bi u svečanom i tajanstvenom ritualu dobila ime koje će nositi u svojem odraslome životu. Rusalke bi na livadi, uz dunavsku obalu, zaplesale kolo a tada bi mlada rusalka polagala zavjet. Zasjekla bi dlan oštricom riječne školjke, i dok bi joj krv kapala u Dunav, zavjetovala se da se neće nikada ljubiti nikoga osim Dunava, da neće svoju slobodu pokloniti nikomu.
No, rusalke su strastvene vile, pa taj zavjet nije značio celibat. Svaka je odrasla rusalka imala slobodu birati vodenjake po svojoj volji i ljubovati s onima koje odabere. Osim s vodenjacima, rusalke su ponekad ljubovale i sa smrtnicima. Svojom bi pjesmom rusalka očarala smrtnika, nekog ribara, čamdžiju, splavara ili putnika koji bi sišao do Dunava da se vode napije, pa bi ga povukla u svoj vir. Rusalkin bi zagrljaj svakome smrtniku donio užitak kakav nikad nije iskusio ni sa jednom zemaljskom ženom, no taj bi zagrljaj za smrtnika značio i smrt. U viru strasti, nesretni bi se smrtnik popeo na vrhunce ... a zatim bi vir izbacio njegovo beživotno tijelo na obalu. Iako su za legendu o rusalkama znali svi oni koji su živjeli na dunavskim obalama, iako su znali da neće preživjeti rusalkin zagrljaj, ipak nijedan smrtnik, od kada se pamti, nije mogao odoljeti rusalki. Jer, rusalke su bile vile izuzetne ljepote, a njihov je zagrljaj bio tako vatren i strastven, da bi u njemu smrtnik umirao sretan.
I tako je to bilo od pamtivjeka.
Mala se rusalka rodila jedne kasne jeseni kad su se u ogledalu Dunava već ogledale žute krošnje drveća a dunavski valovi bili hladni. Već se nekoliko stotina godina, u tom najstarijem sestrinstvu rusalki nastanjenih u najdubljem dunavskom viru, nije rodila ni jedna mala rusalka. Jer, rusalke toga sestrinstva, najstarijeg i najotmjenijeg u cijelom Dunavu, toliko su cijenile svoju slobodu, da se više nisu odlučivale za rađanje. Žilama rusalki tekla je vrela krv pa nisu mogle dugo izdržati bez ljubavi. No, na obalama Dunava rasle su svakojake trave, a Perunika, najstarija među rusalkama, baka svih rusalki iz sestrinstva, znala je koje trave treba skuhati da bi rusalka mogla ljubovati bez straha. Za noći punog mjeseca Perunika bi nabrala trave, rusalka bi popila taj napitak ... i od sljedećeg do sljedećeg punog mjeseca mogla bi voditi ljubav s vodenjacima i smrtnicima, bez bojazni da će zatrudnjeti. A stara je Perunika uvijek imala napitka u zalihi.
I tako, već stoljeće i po, u njihovu sestrinstvu nije bilo novih rusalki. A to je sestrinstvo tajnu napitka ljubomorno čuvalo i nije je dijelilo s ostalim sestrinstvima dunavskih rusalki.
A tada se, na izmaku zime, najmlađa rusalka u sestrinstvu, koja je tek položila zavjet, tako zagrijala za jednog vodenjaka da nije izdržala od punog mjeseca do punog mjeseca. S jednim je zavodljivim vodenjakom uzburkala valove Dunava prije no što se mjesec ponovo potpuno zaokružio. Njihova je strast bila takva da posljedice nisu izostale.
Sestrice rusalke okupile su se oko grješnice dok je rađala a najstarija među njima primila je u ruke novorođenče. Rodila je kćer, jer rusalke su mogle rađati samo kćeri. Nakon stotinu i pedeset godina, opet će cijelo sestrinstvo uživati gledajući kako nova rusalka raste i odrasta. No, to je značilo da jedna od njih mora otići, jer sestrinstvo nije smjelo brojati više od jedanaest rusalki.
Sve ih je obuzela strepnja: Koja će od njih morati napustiti svoju obitelj i lutati Dunavom tražeći novo sestrinstvo koje će je biti voljno primiti?
Odluku je, prema običaju, donijela najstarija među njima. Bila je to okrutna odluka. Morala je otići ona koja je zgriješila i lakomisleno ugrozila svoju slobodu.
I tako je mati novorođene rusalke poljubila svoje čedo i otplivala gorko plačući. Nikada više neće vidjeti ni svoje sestrice ni novorođenu kćer.
Malena je rusalka rasla kao jedanaesta, najmlađa vila u sestrinstvu, uz baku i brojne tetke. Sve su one uživale u njezinu veselom smijehu, u bezbrojnim pitanjima kojima ih je obasipala. I sve su se, baš sve, zaklinjale da malena izrasta u ljepoticu kakvu rod rusalki još nije vidio. Njene su oči bile plavlje od ljetnog neba nad Dunavom, a kosa valovitija od valova dunavskih. Put joj je bila bijela poput pahulja koje bi zimi zaplesale nad rijekom i pokrile rječne obale, zubi blistavi kao unutarnja strana školjke, a glas snažan i zvonak.
Rusalke su čuvene po svojim prekrasnim glasovima i umijeću pjevanja zavodljivih pjesama. Taj bi dar starije sestre razvijale kod mlađih sestrica, pa bi svaka mlada rusalka do punoljetsva naučila sve pjesme koje su se generacijama prenosile među rusalkama. Malena je rusalka imala prekrasan glas, pa su se sve njezine tetke čudile kako rusalka koja još nije sazrela može pjevati tako moćnim glasom.
Njezino je punoljetstvo bilo još daleko, kad je malena rusalka naučila i posljednju pjesmu koja se može naučiti. Uživala je pjevajući. No, jednoga joj je dana dosadilo pjevati iste pjesme, uvijek iznova.
Upitala je Peruniku, najstariju rusalku iz sestrinstva: Bako, zar sam ja zaista naučila baš sve pjesme?
Da, mila Malena, odgovorila joj je najstarija rusalka. Naučila si sve pjeme koje postoje ... i pjevaš ih ljepše od ijedne među nama.
No mala rusalka, koja još nije imala imena, pa su je tetke zvale Malenom, nije se zadovoljila tim odgovorom.
Bako, ti si mene naučila pjesmama ... A tko je naučio tebe?
I mene je naučila moja baka ... a nju njezina ...
Tako je bilo od kada Dunav teče, otkad je prva rusalka došla živjeti u Dunavu, na dnu vira ...
A tko je Prvu rusalku naučio pjevati? ... Jer, ako je ona bila prva ... onda nije imala baku ...
I tada je Malenoj pala napamet čudna pomisao: Ako ta prva rusalka nije imala bake ... od koga je ona naučila pjesme ...
Možda je Prva te pjesme ... spjevala sama!
Malena je htjela o tomu upitati baku, no prijekorni joj je bakin pogled poručio da više ne smije ništa pitati .... Stisnula je svoja lijepa ustašca ... i pitanje je ostalo neizgovoreno.
Godine su prolazile, Malena je rasla, bližilo se njezino punoljetstvo. Kada navrši 150 godina, prvi će puta, za noći punoga mjeseca, izići na obalu sa starijim rusalkama iz svojeg sestrinstva. Plesat će tada s njima u kolu, na mjesečini ... i položit će zavjet. Zaboljet će je kad bude oštrom školjkom zarezala dlan ali tada će postati odrasla pa će moći plivati i izranjati sama, bez nadzora. Tada će upoznati svojeg prvog Vodenjaka, a potom još mnoge druge. Možda će čak sresti i nekog smrtnika i poigrati se njime...
Malenu su njezine tetke i baka ljubomorno čuvale i nadzirale. Nije smjela izranjati na površinu sama. Tek u noćima bez mjesečine, tetke bi je ispratile na površinu i dozvolile joj da tamo ostane koji časak. Obala Dunava bila je nevidljiva u mraku, a malena je rusalka tako željela vidjeti obalu ....
Ponekad, kad bi zatekla tetke u razgovoru, one bi naglo ušutjele, pa je slutila da razgovaraju o nečemu što ona ne smije čuti. Jednoga je dana sjedila iza busena vodene trave i nije se oglasila kada su tetke prišle tome mjestu, razgovarajući.
Smrtnici ljube bolje od vodenjaka ... rekla je tetka Iris.
Ah, Vodenjaci se samo poigravaju i znaju da će se uskoro igrati ponovo ... a Smrtnici znaju da ljube posljednji puta i zato je njihov zagrljaj čvršći, a poljubac dublji od vodenjačkog ... dodala je tetka Zlatica.
Mene je jedan smrtnik, dok sam bila još sasvim mlada, ljubio tako da sam poželjela da to ne bude samo taj jedan jedini put ... poželjela sam da smrtnik poživi ...
Čak sam poželjela i razgovarati s njim ... prošaptala je tetka Nezaboravak.
Sve su rusalke ciknule od užasa.
Razgovarati sa Smrtnikom! To vodena vila ne smije učiniti. Jer, smrtnik bi mogao rusalku nagovoriti da poželi s njim izići na obalu. Tada bi se ta rusalka morala oprostiti sa svojim sestrama, sa dunavskim valovima, sa svojom besmrtnošću ... Proživjela bi uz Smrtnika kratak ljudski vijek, i kraći od ljudskoga, jer rusalke bi van vode brzo venule i starile ... A uz to bi je do smrti morila čežnja za Dunavom i za sestricama rusalkama...
Ja sam čula da rusalke, kad se zaljube u smrtnika, izgube besmrtnosti, ali za uzvrat dobiju ljudsku dušu ... rekla je rusalka Nezaboravak.
Pih ... ljudska duša ... što je to spram besmrtnosti ... narugala joj se Zlatica.
Znaš sestrice, prema sestrinskom zavjetu, rusalka ne smije sa smrtnikom izmijeniti niti jedne riječi ... Bila bi izopćena iz sestrinstva ... i sve bi sestrice od nje okretale lice kada bi ih u čežnji zazivala ... a Dunav bi se na izdajnicu naljutio i ona više nikada ne bi smjela prići njegovoj obali.
Niti jedan smrtnik nije toga vrijedan ....
Malena je ostala skrivena iza busena vodene trave i dugo pošto su se starije rusalke razišle. I dugo je, dugo razmišljala o onome što je čula.
Kakav li je bio taj smrtnik zbog kojeg je tetka Nezaboravak poželjela izaći na obalu?
Hoću li ja, kad odrastem, sresti nekoga sličnog njemu?
Baka i sve tetke tako su voljele svoju Malenu, da su je razmazile. A svojeglava je Malena često zloupotrebljavala njihovo strpljenje. No, ipak, nikada se nije usudila prekršiti pravila i izričite zabrane ...
No, jednoga dana, baka ju je zatekla kako prekapa po kutiji s nakitom i kiti se biserima koje nijedna rusalka nije smjela ponijeti prije punoljetstva. Malena je znala da je zaslužila tešku kaznu.
Prekršila si zabranu i iznevjerila povjerenje. Moraš biti kažnjena.
Vrijeme od jednog do drugog punog mjeseca provest ćeš sama. Tetka Iris ispratit će te do vira uz obalu i tamo ostaviti. Sjedit ćeš sve te dane i noći na dnu vira, ne izranjajući i razmišljati o svojem grijehu ...
Moraš se brzo pokajati, jer idućeg punog mjeseca napunit ćeš stopedesetu, vrijeme je da izađeš prvi puta na obalu, da zaplešeš u kolu sa sestrama i položiš vilinski zavjet.
No, Malena se nije kajala.
Već je prve noći izgnanstva, po prvi puta sama, tiho izronila na površinu. Prvi je puta vidjela pun Mjesec. Blistao je i obasjavao dunavske valove, a prizor je bio tako lijep da je mala rusalka pomislila kako bi umrla kad bi morala napustiti takvu ljepotu.
A zatim je pogled skrenula na obalu. Meka se zelena trava puna bijelih cvjetova spuštala do vode, a duge se kose vrba ogledale u dunavskom ogledalu. Malena je poželjela izaći na obalu i zaplesati na toj livadi, pod srebrnim mjesečevim svjetlom.
Dok je gledala Mjesec, Dunav i livadu na obali, u njezinu se srcu nešto pomaklo ...
Zapjevala je ...
Pjevajući, shvatila da ne pjeva ni jednu od onih pjesama kojima su je naučile tetke i baka. Bila je to nova, njezina pjesma ...
Nije znala kako je i gdje ta pjesma u njoj nastala, no pjevala ju je iz puna srca pa je pjesma zvučala ljepše od bilo koje pjesme koju je Malena do tada otpjevala.
Jedan je ribar sjedio na obali te noći i gledao pun mjesec. Nije više bio mlad, no još ga nisu smatrali starcem. Njegove su ruke već bile umorne od izvlačenja mreža, oči su mu već bile zasićene dunavskim prizorima, on je već popio brojne čaše vina i ljubio sve krčmarice u krčmama duž obale. Više se nije veselio punim mrežama, Dunav je u njegovim očima počeo gubiti ljepotu, vino je kisilo, a poljupci krčmarica činili su mu se hladnima i površnima. Sjedio je na obali, gledajući Mjesec i pomislio je kako je na pragu starosti, kako je ispio svoju čašu gotovo do kraja ...
A tada je začuo pjesmu. Čuo je on za svojega vijeka mnogo pjesama a zapjevao je i sam pokoju. Mislio je kako zna sve pjesme ... a sad je shvatio da ovu čuje po prvi put. Pjesma je bila puna čežnje i neizrecive slasti. A glas ... taj glas ... Ribar je pomislio kako bi se mogao utopiti u tom glasu tako zvonkom, tako nježnom, a ipak tako moćnom i širokom poput Dunava nad čijim se vodama razlijegao.
Upro je pogled u Dunav i ugledao je. Izronila je iz vira u blizini obale. Mjesečeve zrake posrebrile su joj kosu, valovi su joj milovali tek propupale grudi. Gledala je u Mjesec i pjevala ...U njezinom je glasu odjekivala i radost i tuga i čežnja ...
U jednom su im se trenutku pogledi sreli. Pogledala ga je pogledom koji mu je taknuo dušu, a zatim zaronila u valove. Sjedio je do jutra, zureći u vodu, ne videći ništa osim tih plavih očiju ... i toga pogleda.
Noć ga je zatekla opet na obali, na istom mjestu. A ona je opet izronila u ponoć ... i opet pjevala istu pjesmu, gledajući u Mjesec i praveći se da ne vidi njega. Istu su igru igrali svake noći, on bi čekao, ona bi izronila i pjevala Mjesecu, no on je znao da ona pjeva njemu, dunavskom ribaru. Pjevala je njemu, iako je izbjegavala njegov pogled ...
Noć prije isteka njezine kazne pogledi su im se opet sreli.
Tvoja je pjesma nešto najljepše što sam u životu čuo, vodena vilo ... rekao joj je.
U tvojoj je pjesmi ljepota mjesečine i snaga Dunava i vječna mladost ... Mogao bih umrijeti od ljepote, slušajući tvoju pjesmu ...
Povedi me sa sobom, vilo ...
Ti si zemaljski stvor, ne možeš živjeti u vodi ... Ako te povedem, to će značiti tvoju smrt ...a ja te ne bih mogla ljubiti, ako bih znala da će ti to smrt donijeti ... odgovorila mu je.
Onda, pođi ti sa mnom ... pozvao ju je. Mogu ti ponuditi samo skromnu ribarsku kolibu i svoju ljubav. Ljubit ću samo tebe, vilo ... I ljubit ću te tako da nećeš požaliti za Dunavom...
Poželjela je s njim krenuti. No, tada je veliki tamni oblak prekrio Mjesec, površina se Dunava uzburkala, kao da se moćna rijeka razbjesnila od ljubomore. Malena se rusalka uplašila i zaronila na dno vira. A ribar je ostao na obali, dozivajući je.
Mjesec je obišao puni krug i ponovo se zaokružio. Rusalkina je kazna istekla. Njezine su tetke povjerovale da se pokajala, a baku ju je čitavoga dana pripremala za izlazak na obalu. Dok joj je češljala dugu kosu, učila ju je riječima vilinskog zavjeta ...
Kada ti, pod mjesečinom, budem stavila oko vrata ogrlicu od bisera a na glavu vijenac od lopoča, izgovorit ćeš sljedeću zakletvu:
Zavjetujem se Dunavu i svojem sestrinstvu, da nikome, ni jednom Vodenjaku, ni jednom Smrtniku neću pokloniti svoju ljubav.
Ljubit ću koga poželim, no zavoljeti neću nikoga. Moja ljubav pripadat će samo Dunavu, velikom i vječnom, a moja odanost samo mojem sestrinstvu.
Ja ... tu ćeš izgovoriti ime koje ćemo ti priopćiti i koje ćeš nositi ... zaklinjem se svojim vilinskim rodom i svojom besmrtnošću da svoje srce neću pokloniti nikomu ...
Te je noći, točno u ponoć, Malena stajala na livadi u kolu rusalki iz svojega sestrinstva. Najstarija rusalka Perunika, njezina baka, stavila joj je oko vrata bisernu ogrlicu i šapnula joj na uho, tako tiho da samo ona može čuti: Perla, tvoje je ime Perla ...
Malena je osjetila kako ju nešto u srcu žacnulo kad je čula svoje novo ime.
Perla ...
Zbog perli je prekršila zabranu, zbog tih je rječnih bisera bila kažnjena. Mudra baka Perunika izabrala je ime koje će je uvijek podsjećati na zabrane ... i na kaznu koja je čeka ako ih prekrši ... No ona je znala da će je to ime podsjećati na suze koje će cijelu vječnost prolijevati ako se ne usudi prekršiti zabranu i poći s dunavskim ribarem u kojeg se zaljubila.
Dok joj je baka na glavu spuštala lopočev vijenac, izgovarala je:
Ja, Perla, zaklinjem se svojim vilinskim rodom i svojom besmrtnošću ... da svoje srce neću pokloniti nikomu.
Zauvijek ću ostati vjerna samo Dunavu i svojem vilinskom sestrinstvu.
Glas joj je zadrhtao, znala je da čini krivokletstvo.
Jer, ona je svoje srce već poklonila ...
Kada se zajedno sa ostalim rusalkama spustila u vir, baka joj je do postelje donijela veliku čašu, punu tamnog napitka.
Ispij, Perla, u jednom gutljaju ... rekla joj je.
Napitak je bio gorak i pekao joj je grlo.
Sastojci toga napitka razlit će se tvojom krvlju. Kada sljedećeg punog mjeseca budeš sama izronila, moći ćeš voditi ljubav s vodenjakom kojeg izabereš ... i bit ćeš sigurna ...
No, pazi Perla, pazi ... moraš čekati do idućeg punog mjeseca ... jer inače napitak neće djelovati ...
Mjesec je još uvijek bio tanki srp, kad je Perla izronila i zapjevala svoju pjesmu Mjesecu. No, znala je da pjesmu pjeva Njemu. On je sjedio na obali i čekao ju je.
I zagazio je u Dunav, krenuvši joj ususret. Znao je da će umrijeti u njezinu zagrljaju, no ipak joj je u zagrljaj krenuo.
Kad ju je poljubio, osjetio je da bi okus tih usana mogao vratiti slast vinu ...i njegovu životu. Znao je da smrtnici umiru u rusalkinu zagrljaju ... Znao je, no nije mario ...
Kad ga je poljubila, ona je osjetila da ne želi ljubiti nikoga drugoga, ni vilenjaka ni smrtnika. Ona, dunavska rusalka, poželjela je umrijeti u zagrljaju tog dunavskog ribara.
I dok ga je ljubila, na dnu vira, znala je da ga želi zadržati ... i znala je da ga mora pustiti ...
I pustila ga je, u trenutku kad se se zajedno popeli na vrhunac užitka. Malena je rusalka ljubila po prvi puta, ljubila je iz dubine srca. Shvatila je da je tom ljubavlju stekla ljudsku dušu, znala je da tom ljubavlju gubi vilinsku besmrtnost ...
I znala je da ljubi i prvi i posljednji put ...
Zagrlila ga je, posljednji puta ... i odgurnula prema površini.
Blijedi je srp mjeseca osvjetlio dunavsku obalu na kojoj je, dopola u vodi, onesvješten ali živ, ležao ribar. A na dunavskom dnu, na dnu vira ležala je Malena, vila koja je svoje novo ime Perla nosila tek jedan dan ...
Znala je da je prekršila zakletvu.
Znala je da ne može imati obje ljubavi ... i Dunav i dunavskog ribara.
Znala je da ne može živjeti ni bez jednoga od njih.
Dok su je ljuljali dunavski valovi, dok su joj još uvijek na usnama gorjeli ribarevi poljupci, izronila je na površinu i zapjevala Mjesecu, po posljednji put.
I dok ju je Mjesec gledao ribarevim očima, a niz njezine se obraze kotrljale biserne suze ... malenoj je rusalki prepuklo srce.
Dunavski su valovi uzeli njezinu dušu, a zatim joj tijelo nježno i tiho odnijeli do mora ...
>
0
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Nekad davno živjele su dvije sirene u Baltičkom moru. Bile su sestre i čitav su život provele u moru zbog čega su se smrtno dosađivale. Tako su jednoga dana odlučile kročiti na kopno. Jedna je odlučila poći putem Danske, tj. do ulaza u luku Kopenhagen, gdje je i do danas ostala. No druga je odplivala do Gdanska i nastavila do kraja toka rijeke Visle. Tamo je stala da se odmori, i toliko joj se svidjelo da je i ostala. To se nalazilo u današnjem varšavskom Starom Gradu (Stare Miasto). varszsiren.jpg
Uskoro je tamošnji ribar primijetio da netko pušta ribe iz mreže, te je proširio glasine. To je zasmetalo mještane pa su naumili uhvatiti tu osobu. No kada su shvatili da je to sirena te kada su začuli njezin milozvučni glas, zakleli su se da joj nikada neće nauditi. Upravo ju je njezin glas doveo do toga da svaku večer uveseljava mještane svojom pjesmom. To ju je skoro stajalo glave. Jednog je dana bogati trgovac šetao uz tok rijeke Visle i oteo je mladu sirenu kako bi ju prodao na sajmu. No njeni su urlici bili tako snažni i jaki da ju je mladi ribar po imenu Wars pohitao spasiti. Sirena je bila toliko zahvalna da je obećala da će zauvijek štititi stanovnike i njihov grad. Po ovoj legendi je Warszawa i dobila ime, naime sirena po imenu Sawa (po nekim izvorima i Ewa) je postala žena mladog ribara. Od tog trena sirena (prikazivana s mačem i štitom) štiti glavni poljski grad.
>
0
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Šest zastrašujućih mitoloških bića iz cijelog svijeta
Predstavljamo vam šest najjezivijih mitoloških stvorenja, a nakon što otkrijete njihove glavne osobine i „moći“, biće vam drago što ne postoje 1. Slovenska legenda besmrtnosti - Košej
Košej je dio slovenske mitologije i predstavlja tipičnog sadističkog zlikovca koji kidnapuje žene pretvarajući se u vrtoglavi tornado i navodeći ih da se u njega zaljube. Poznat je po mogućnosti da se pretvori u mladog muškarca koji zavodi djevojke, a opisan je kao visok i nadljudski tanak muškarac odličnog zdravlja koji nag jaše planinama Rusije na svom začaranom konju. Ipak, u knjigama i karikaturama predstavljen je kao izuzetno star i ružan čovjek.
Iako se kaže da je besmrtan, zapravo nije. Tačno je da on ne može biti ubijen konvencionalnim oružjem samim ciljanjem u njegovo tijelo, ali svakako može umrijeti onda kada ubijete njegovu dušu. Zvuči jednostavno, ali njegova duša (ili smrt) sakrivena je u igli koja se nalazi unutar jajeta koje se nalazi u patki, a patka u zecu, zec u kutiji, a kutija zakopana ispod drveta. Preciznije, kutija je zakopana ispod hrastovog drveta na misterioznom ostrvu Bujan, na nepoznatoj lokaciji. Dakle, praktično, ako postoji besmrtnost onda je Košej veoma blizu bića koje ga posjeduje.
2. Prokletstvo pohlepnih - duh Jikininki iz Japana[
Ljudi izvan Japana vjerovatno nijesu čuli za noćnu moru poznatu kao Jikininki. Ukoliko ste pomalo pohlepni, trebalo bi da se plašite možda i najjezivijeg mitološkog bića na svijetu. Jikininki je duh na koga je nekada bačeno prokletstvo upravo zbog gramzivosti, te se on sada hrani ljudskim leševima. Tokom dana, Jikininki izgleda kao potpuno normalno ljudsko biće, a uveče se pretvara u čudovište koje započinje potragu za leševima.
3. Strigoi - rumunski vampiri
U rumunskoj mitologiji, Strigoi su problematični duhovi mrtvih koji izlaze iz grobova. Neki od njih mogu biti i živi ljudi sa određenim magičnim svojstvima. Osim što imaju sposobnosti da se transformišu u bilo koju životinju na zemlji ili postanu nevidljivi, data im je i mogućnost da ubiju žrtvu sisanjem njene krvi zbog čega ih nazivaju i vampirima. Ova čudovišta obično imaju crvenu kosu, plave oči i dva srca.
4. Leši, duh slovenskih šuma u istočnoj Evropi
Da li ste se ikada izgubili u šumi? Sudeći prema slovenskoj mitologiji, sljedeći put kada vam se to desi, trebalo bi da okrenete svoju odjeću na naličje i zamijenite lijevu cipelu desnom. To će biti jedini način da umaknete Lešiju, mišićavom čovjekolikom čudovištu koje proždire ljude i plaši putnike i lovce. Leši nema svoju sjenku i posjeduje sposobnost mijenjanja visine ili težine. Ono se može transformisati u biće koje je nisko kao trava ili visoko kao najviše drvo u šumi. Takođe, Leši mijenja svoj glas i oponaša glasove ljudi koji su bliski izgubljenima u šumi, a na taj način ih navodi u pećine, zarobljava i... golica do smrti.
5. Pećinska vještica, crna Anis iz Velike Britanije
Veštica plave kože i dugih noktiju koja živi u pećini vezana je za englesku mitologiju i na tim prostorima predstavlja ekvivalent Babaroge. Žena smežurane kože, izuzetno oštrih zuba i dugih kandži skriva se u šupljinama hrastova i posebno zadovoljstvo pronalazi u hvatanju dece čiju kožu guli i stavlja na zidove pećine kao trofej.
6. Domovoi iz Rusije
Sudeći prema ruskoj mitologiji, svaka kuća ima jednog Domovoia koji se krije u podrumu, ostavi ili tavanu. U svom pravom obliku on je mali, bradat muškarac sa izrazitom dlakavošću po cijelom tijelu i sa nesrazmerno velikim stopalima. Domovoi ima mogućnost da se transformiše u ljudsko biće, mačku ili psa. Domovoi želi da dom bude čist, a s obzirom na to da ga ruske porodice smatraju kućepaziteljem i nekim ko je prijatelj doma, često se mogu videti činijice pune mlijeka, kaše, duvana, soli ili hleba koje su ostavljene za Domovia. Za Ruse, Domovoi, takođe, predstavlja i proročanstvo jer njegovo ponašanje može predskazati budućnost. Ukoliko se smije, priča viceve ili igra, mogu se očekivati dobra vremena, ako se igra češljem očekuje se vjenčanje u kući, ali ako noću zavija, gasi vam sveće ili ga vidite u odsjaju svog posuđa, on će umrijeti što nikako nije dobar znak za kuću.
>
0
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Radi boljeg objašnjavanja prirode, običaja i istorije jednog naroda, ljudi su izmašljali priče i bića, kako bi kroz njih preneli neku važnu poruku. Priče i slike stvorene kroz ljudsku maštu služila su na neki način kao vodič za životna iskustva i izazove.
Svaki mit bio je samo simbol i tvorevina ljudske psihe, koji se bavio sazrevanjem pojedinca kroz različite periode njegovog odrastanja.
Izmešljenom stvarnošću, pričama od kojih su možda i neke bile bazirane na istinitim događajima, ljudima se pokušavalo objasniti neshvatljivo.
Generacije čovečanstva koristile su mitove kako bi prenele neku mudrost, pouku, ili dale odgovor na neke ljudske nepoznanice. U nekim krajevima i narodima širom planete priče o mitskim bićima su se održale sve do danas.
Stara Grčka bila je poznata kako po mitovima, tako i po bićima koja su često bila vezivane za neko od grčkih božanstva. Navešćemo neke od onih za koje se veruje da bez njih grčka mitologija ne bi imala značaj.
Kerberje bio gigantski pas sa 3 glave i zmijom umesto repa. Smatrao se čuvarem podzemnog sveta, koji niko nije mogao napustiti, jer bi se u suprotnom sa njim morao suočiti.
ArgusPanoptesili džin sa stotinu očiju, onaj koji sve vidi. Verovalo se da je služio boginji Heri, čuvajući jednu od Zevsovih ljubavnica.
Minotaur, biće koje je imalo glavu i torzo čoveka, a kopita bika. Po predanju,kralj Minos ga je zatvorio u lavirint, kako bi sačuvao svoju ćerku od njega.
Himera, ime koje se u grčkoj mitologiji koristilo kako bi se objasnila pojava bića koja su spoj nekoliko životinja. Pretežno je opisavana kao biće sa kozijom ili lavljom glavom i zmijom umesto repa. Prema nekim verzijama imala je i zmajeva krila i bljuvala vatru. Za nju se smatralo da predskazuje katastrofe širokih razmera.
Žena meduza, ćerka morskog boga Forkije. Prema mitu njenu kosu činile su zmije otrovnice, koje su svojim ujedom čoveka pretvarale u kamen.
Pored Grka i Stari Sloveni gajili su verovanja u mitska bića. Neka od njih, poput vampira, doživela su svetsku slavu Slovenske mitologije. Sloveni su ih uglavnom nazivali demonima i svrstavali ih u grupe, zavisno od toga odakle potiču.
Shodno tome, postojali su demoni prirode (vile, poljski duhovi..), atmosferski demoni (zmajevi, ale..), oni koju najavljuju bolest (milosnice, babice..), razne karankondžule, drekavci…Svakako među njima najpoznatiji su čovekoliki demoni, a u koje se ubrajaju veštice, vampiri, Baba Jaga..
Košej je takođe biće iz staroslovenske mitologije, za koje se verovalo da kidnapuje žene. Pričalo se da se pretvarao često u mladog muškarca kako bi zavodio devojke. Iako slike govore drugačije, opisivan je kao stasit i vitalan muškarac koji nag jaše planinama Rusije. Verovalo se da je besmrtan i da se njegova duša nalazi u crnoj kutiji koja je zakopana na nepoznatom mestu, na ostrvu Bujan.
Veliki je broj mitoliških bića da bi ih sve mogli pomenuti, ali činjenica je da su ona ostavila neizbrisiv trag u kulturi i tradiciji mnogih naroda.
Slikom i rečju kroz pojednica, duh ovih bića ostao je da živi. Onaj koji i dan danas zna da probudi jezu u telu, ,,utera”strah u kosti, ne samo kod male dece već i kod odraslog čoveka.
>
0
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Ovo sazvezdje grcki mit povezuje sa Friksom. On je bio sin kralja Atamanta i Nefele. Nefelu je Zevs stvorio po Herinom liku. Ipak i pored Nefeline lepote kralj Atamant se zaljubio u drugu zenu koja se zvala Ina. On je doveo na svoj dvor iako je na dvoru vec bio sa Nefelom. Posto nije imala drugog izbora Nefela se obratila Heri za pomoc, jer je ona bila zastitnica zena. Hera je resila da kazni kralja Atamanta zbog nepostovanja svoje zene. Ina je da bi zastitila svog kralja Atamanta izvadila iz zemlje sva posejana zrna zita jer je to htela da pripise Atamantovom sinu Friksu. Zavladala je glad jer prinosa od zetve nije bilo. Ina se posluzila svojim lukavstvom i optuzila je Friksa, Atamantovog sina, da je on kriv za gubitak zetve. Samim tim zahtevala je da se Friks zrtvuje. Ni manje ni vise nego je licno njegov otac kralj Atamant trebao da ga ritualno ubije. U momentu kada je Friks trebao da dobije smrtonosni udarac pojavio se Herkul i istrgao srp iz Atamantovih ruku. U istom momentu po naredbi Here tu se stvorio krilati zlatni Ovan koga je Friks odmah uzjahao. Friksova sestra Hela je zelela da ode sa svojim bratom pa je Friks i nju poveo sa sobom. Posto su visoko leteli Hela je dobila vrtoglavicu i nakon toga pala u moreuz. Ovaj moreuz je po njoj kasnije dobio ime Helespont. Kada je Friks stigao na Kolhadu zrtvovao je Zevsu zlatnog Ovana a njegovo zlatno runo prikovao je na hrast. Kada je zlatno runo bilo ukradeno Zevs se naljutio i zajedno sa zlatnim runom postavio ga na nebo kao sazvezdje Ovna.
U ovom sazvežđu nema mnogo zvezda, najveće su DIFIDA i MIRAH (zvezde druge veličine).
Iz ovog mita mozemo zakljuciti da je Ovan neoprezno leteo i da nije dovoljno pazio na Helu. Iako je hteo da pomogne, njegova nepaznja i nesmotrenost uzrokovala je da Hela padne u more. To cesto predstavlja sliku Ovna koji hoce da pomogne i ima hrabrost za to ali njegova nepredvidivost, prevelika brzina, nesmotrenost i nepaznja prema drugima, uzrokuju da pokvari ono sto je dobro zapoceo. Ovde je jasno da osoba treba da razvija bolji odnos sa drugima jer previse paznje obraca na sebe pa i ne vidi kada se drugi zbog njega nadju u problemu. Iz tog razloga se Venera (koja je ovde u izgonu) i Mesec kao zenski principi ne osecaju bas najbolje u znaku Ovna. Zato se nasuprot Ovnu nalazi Vaga jer od nje treba da nauci da bude tolerantniji i da uspostavlja harmonicne odnose sa drugima.
1
1
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Evropa, cerka kralja Atenora, bila je izuzetno lepa i Zevs se u nju zaljubio. Mit kaze da je Zevs uzeo oblik snezno belog bika koji je imao veliki podvaljak i male rogove koje je razdvajala crna pruga. Evropi se ovaj bik izuzetno dopao te je prisla da se sa njim poigra. U momentu kad se Evropa popela na bika i zajahala ga, on je brzo otrcao u more i tako plivao do ostrva Krit gde je poprimio oblik orla i tako silovao lepu Evropu. Posle je Zevs povratio svoj bozanski izgled i nekoliko godina je proveo sa Evropom u ljubavi. Posejdonu, koji je umirio more dok su on i Evropa prolazili do Krita, zrtvovali su bika, koga je kasnije Posejdon postavio u nebo kao sazvezdje Bika.
Najvažnije zvezde su ALMAH i ALGOL.
Bikom vlada Venera planeta ljubavi i uzivanja. Nije cudo sto je Zevs poprimio bas taj oblik i njime opcinio Evropu. Ovde Bik ima simboliku culnosti, ljubavi, posesivnosti, uzivanja ali i seksa. To mozemo videti i kroz opozicioni znak Skorpije. U astrologiji se desava da znacenja opozicionog znaka uticu na onaj znak koji se nalazi nasuprot njega. Zato Skorpija i nije slucajno nasuprot Bika, jer to silovanje kao i orao u koga se Zevs preobrazio nije nista drugo do sibmolika Skorpije koja bas stoji nasuprot Bika.
>
0
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Po legendi, iz grčke mitologije, sazvežđe Blizanaca povezano je sa legendom o braći Kastoru i Poluksu, koji su zajedno izvršili značajan broj podviga i dela. U jednom od podviga, jedan od braće, Kastor, je poginuo. Poluks, je bio toliko beskrajno potrešen, smrću brata blizanca, da je pao pred Zevsa – Jupitera – i molio ga da njegovom bratu pokloni, ili podari besmrtnost. Jupiter, ili Zevs, je tada besmrtnost podelio na ravne časti i omogućio je braći da mogu da žive, ali na zajedno, već smenjujući jedan drugog. Zato se braća nikad nisu mogla zajedno pojavljivati u društvu bogova, isto kao što se zajedno ne pojavljuju ni glavne zvezde sazvežđa Blizanaca. Kada jedna izlazi na videlo, druga se sakriva za horizontom. Ovo sazvežđe predstavlja sinove blizance Lede i Zevsa po imenima Poluks i Kastor. Neki smatraju da mogu predstavljati Apolona i Herakla.
Ovo sazvežđe je prepuno velikih zvezda, od kojih najveća ALDEBARAN (oko Bika), RIGEL, KAPELA, BETELGEZ. Aldebaran označava i istok, prolećnu ravnodnevnicu i jedna je od četiri carske zvezde.
Blizancima mnogo znace braca i sestre bez obzira da li su bliizanci (rodjeni zajedno) ili ne. Jasno je da zbog ove simbolike ne mozemo reci da Blizanci kao znak nisu osecajni. Ovaj mit to u potpunosti opovrgava. Poluks je odbacio besmrtnost jer je nije mogao deliti sa bratom, sto znaci da su medjusobno bilo izuzetno vezani. S druge strane ovaj mit govori da je Blizancima uvek potreban neko. Ne zele i ne mogu da budu sami bez obzira da li se radi o ljubavi, prijateljstvu ili nekim drugim odnosima. Blizanci ce uvek teziti da imaju nekog pored sebe. Kada su sami postaju ocajni i psihicki vrlo uznemireni. To mozemo videti na primeru Poluksa koji je spreman da zrtvuje i svoj zivot za brata. Znaci ovaj znak predstavlja i zrtvovanje ali tek kad se potone u ambis.
>
0
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Ovo sazvezdje je povezano sa Herkulovom borbom protiv viseglave vodene zmije Hidre. Ona je bila jedna od Tifonove dece i zivela je u Leriskom jezeru. Nanosila je veliku stetu natapavsi plodnu zemlju pretvarajuci je u mocvarno tlo. Iz tog razloga Herkul dobija zadatak od kralja Euristeja da ubije Hidru. Kaze se da je bila toliko otrovna da se moglo umreti samo od njenog daha. Nju je bilo tesko unistiti posto je imala puno glava. Kako bi Herkul odsekao jednu glavu na isto mesto bi se pojavile dve nove, tako da je morao spaliti to mesto koje je odsekao kako ne bi porasle nove glave. Kada je bila skoro ubijena, Hidri je u pomoc pritekao Rak stipajuci Herkula za noge. Herkul ipak uspeva sa smrska ljusturu Raka i ubije ga a nakon toga pobedjuje i Hidru. Posto je Herkul bio vanbracno Zevsovo dete, Hera ga je mrzela a raka u znak zahvalnosti zbog toga sto je ometao Herkula postavlja na nebo kao sazvezdje Raka.
Najveće zvezde ovog sazvežđa su SIRIJUS, KANOPUS, POLUKS i PROKION (Tu su zvezde Poluks i Kastor, gde se Poluks smatra kraljevskom zvezdom. Deluje snažno na rođene od 10-13 jula.
Ovde je vrlo jasno prikazana rakova zelja da nekog zastiti. Iako je znao da je Herkul od njega izuzetno mocniji rak ga je ipak stipao za nogu kako bi zastitio Hidru. Za razliku od drugih sazvezdja gde Zevs postavlja nekog na nebo, ovde to cini boginja Hera. Ona jeste zastitnica zena a Rak u sebi nosi puno zenskog principa. Zato je i povezan sa majkom, porodicom, zastitom ali i strahom da mu neko ne razbije oklop koji mu je ustvari jedina zastita. Zato se rakovi cesto uvlace u svoju ljusturu kako bi ostali nepovredjeni. Iz ovog mita se vidi, da kada je neko drugi u opasnosti Rak izlazi i suocava se opasnoscu.
>
0
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Lava je stvorila boginja Selena od morske pene a kasnije ga je Irida bacila u pecinu blizu grada Nemeje. Lava nije moglo probosti nikakvo oruzije koje je covek stvorio. Hera, koja je mrzela svu Zevsovu vanbracnu decu, nagovorila je kralja Euristija da posalje Herkula da ubije nepobedivog lava. Hera je znala da lava niko ne moze ubiti i bila je sigurna da ce Herkul tako stradati. Ipak borba Herkula i lava bila je izuzetno viteska. Iako je izgledalo da ce lav odneti pobedu, Herkul u poslednjem trenutku hvata lava ispod svog pazuha i davi ga, jer je lav prethodno vec bio osamucen udarcem Herkulove toljage. Od neprobojne lavlje koze koju je odrao njegovim kandzama napravio je oklop, a od glave lava napravio je svoj slem. U zelji da napakosti Zevsu, Hera je lava postavila na nebo kao sazvezdje Lava.
U ovom sazvežđu najveća je kraljevska zvezda REGULUS. Oznacava sever i leto.
Iz ovog mita vidimo da Lav predstavlja izuzetno veliku snagu, hrabrost i upornost. Lav se borio do poslednjeg daha ali nije on zapoceo borbu vec je bio izazvan. Herkul dolazi u njegovu pecinu i tu ga izaziva. On prihvata dvoboj i kao nagradu za veliku hrabrost Hera ga postavlja visoko na nebo kao sazvedzdje Lava. Ovde mozemo videti veliku borbu i upornost u kojoj niko ne popusta. To takodje simbolizuje ovaj znak. Zato Lav i jeste fiksni vatreni znak. Ipak, vidimo da je Lava tesko pobediti i da je na neki nacin njegova koza neprobojna. Znaci pobediti lava nije bilo lako. Ipak posto je Herkul sin boga Zevsa uspeo je da se sa njim izbori sto bi malo kome poslo za rukom. Samim tim sto lava ubija upravo jedan od najjacih antickih junaka shvatamo da je bio itekako mocan. Ipak Herkul dobija slavu a lav nebo. A biti visoko na nebu sigurno je bolje nego biti u pecini.
>
0
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Sazvezdje Device je povezano sa dva mita. Prvi govori o boginji Demetri cija je cerka Persefona pola godine (jesen i zimu) morala da provodi u podzemnom svetu kod njenog oca Hada, a pola godine (prolece i leto) iznad zemlje kod svoje majke Demetre. Kada je Persefona bila kod nje ona je bila srecna i zadovoljna. Sunce je tada sijalo, priroda je cvetala i davala plodove. Kada je Persefona odlazila u Had, Demetra je bila ocajna. Stalno je tragala za svojom cerkom. Tada je bila sama i ocajna, sto se u prirodi prikazuje kao odumiranje, sivilo, hladnoca i depresija.
Drugi mit govori o kralju Ikariju koga su pastiri ubili i zakopali pod jedan bor, nakon sto ih je kralj ugostio vinom. Ovo je video pas Marja koje je doveo Erigonu, Ikarijevu cerku na mesto zlocina. Ona se od zalosti i ocajanja zbog ubistava oca obesila o taj bor. Zevs je Iakrija postavio na nebo kao Botes, psa Marju kao Malog psa a Erigonu zbog njene velike ljubavi i tuge u sazvezdje Device.
U ovom sazvežđu najveća je zvezda DENEBOLA. Inače, ovo je najveće zodijačko sazvežđe, proteže se na najvećem području.
U prvom slucaju Demetra gubi cerku u drugom Erigona gubi oca. Obe postaju psihicki labilne i vrlo depresivne. Tuga nadvladava njihov um i u tom stanju Demetra se razboljeva a Erigina izvrsava samoubistvo. Ovde vidimo jednu tuznu sliku ovog znaka. Zato su Device cesto same, tuzne, zabrinuti i ocajne. Ipak Devica je vrlo osetljiva i spremna da zrtvuje sebe ako nekog istinski voli. Nekad na nju uticu okolnosti bez njene moci da nesto promeni. Ta situacija je baca u ocaj i time joj povecava bol. Osobe rodjene u ovom znaku treba da se cuvaju depresija i drugih psihiloskih problema. Cista i verna Devica ponekad ostaje sama jer joj moze biti uskraceno upravo ono sto najvise voli. Ako se to dogodi ne treba da pada u ocaj jer se time svesno ili nesvesno moze unistiti. Ipak kao nagradu za svoja osecanja sigurno nalazi mir i blazenstvo, bas kao sto je to Erigona nasla visoko na nebeskom svodu.
>
0
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Sazvezdje Vage povezano je sa mitom o tri Sudjaje koje su bile cerke Temide i Zevsa, vrhovnog boga Olimpa. Jedna od njih zvala se Tiha koja je bila izuzetno pravedna. Upravo njoj Zevs daje moc da odlucuje o sudbinama ljudi. Ona sa vagom u rukama vezanih ociju nadgleda ponasanje ljudi i bez ikakve privrzenosti, donosi svoj sud. O ovome obavestava Zevsa koji na kraju donosi konacnu odluku o nagradi ili kazni. Da bi ljudi stalno imali na umu kosmicki princip pravde Zevs je Tihu postavio na nebi kao sazvezdje Vage.
Najveće zvezde su SPIKA (kralj zvezda) – blagotvornog uticaja i ARKTURUS.
Ovaj mit naglasava pravednost i postenje i to bez ikakvih emocija i privrzenosti. Na to ukazuje Tihin povez preko ociju sto govori da ona ne vidi kome sudi. Ona samo gleda dela koja je neko pocinio. To znaci da je Vaga vrlo nepristrasan znak i ne bas preterano emotivan. Dokaz za to je i Saturnova egzaltacija u ovom znaku koga takodje mozemo posmatrati kao sudiju ali i kao kaznu, odnosno karmu koju osoba zbog proslozivotnih zasluga dobija.
>
0
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Orion, sin Posejdona, vazio je za najlepseg coveka na zemlji. Nije bas bio omiljen medju bogovima Olimpa. Prvi gnev bogova iskusio je zbog svog neumesnog ponasanja prema Meropi, Ojnopionovoj cerci. Zbog nedolicnog ponasanja Orion je bio oslepljen. Vid je uspeo da povrati gledajuci u Sunce koje se radjalo. Nakon toga Orion se hvalio da ce udruzivsi se sa Artemidom i pobiti sve divlje zveri na zemlji sto je uzrokovalo da Apolon nagovori majku Geu da na Oriona posalje cudnovatu skorpiju koja nije mogla biti ubijena nikakvim oruzijem. Ona je trebala da ubije Oriona. Dok se sa njom borio u vodi Orion je greskom bio pogodjen Artemidinom strelom, jer je Apolon rekao da se u vodi nalazi njen neprijatelj. Posto je bila ocajna kada je saznala da je ustvari pogodila Oriona, Artemida je od Asklepija trazila da vrati zivot Orionu. Iako je Asklepije prihvatio Artemidin zahtev Zevs ga je udarom groma u tome sprecio. Ipak Zevs ih je kasnije sve zajedno postavio na nebo. Tako je nastalo sazvezdje Skorpije, ali je sazvezdje Oriona odvojio od sazvezdja Asklepija, kako Asklepije ne bi mogao da ozivi Oriona.
Najveće zvezde AKRUKUS, AGENA i BUNGULA.
Orion je izuzetno nadmen i ukazuje da je bio previse ponosan na svoju moc i snagu. Jedina koja je mogla da mu se suprodstavi bila je skorpija. Ona se sa njim borila u reci ali greskom Orion biva savladan strelom koja ustvari nije bila namenjena njemu. Skorpija je ovde prihvatila da se suoci sa onim koji je pretio da ce sve pobiti. U tome vidimo njenu snagu, hrabrost, pozrtvovanost i spremnost da se suoci sa opasnoscu i sa smrcu, kojom Skorpija i vlada. Skorpija je u reku uvucena pa nije ni cudo sto rekom i vlada, jer je bas u reci Orion, njen neprijatelj bio i pogodjen.
>
0
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Sazvezdje Strelca a kasnije i znak, dobili su ime po najpoznatijem kentauru Kironu. On je bio sin Kronosa i prelepe nimfe Filire. Posto se rodio kao polu covek - polu konj majka Filira se zgrozila i odbacila ga je od sebe. Tako Kirona prihvata i odgaja Apolon koji ga je naucio mnogim vestinama i znanjima. (borbu lukom i strelom, medicinu, filozofiju, poeziju i sl.). Kasnije Kiron ovo znanje prenosi drugima velikim mitskim licnostima. Njegovo ranjavanje u koleno od strane Herkula bice rana koju Kiron nikada nije mogao da zaleci. Herkulova strela je bila umocena u otrovnu krv Hidre zbog cega rana nikako nije mogla da zaceli. Iako je bio najpoznatiji iscelitelj, sebe nije mogao da izleci. Tako je neizmerno patio. Ipak, posto je bio besmrtan, nije mogao ni umreti. Herkul nije hteo namerno da pogodi Kirona. To se desilo slucajno u jednoj od borbi sa kentaurima. Zato je pokusao da pomogne Kironu tako sto je zamolio Zevsa da Kiron kao besmrtno bice zameni Prometeja i umesto njega ode u tartar. Zevs je pristao ali se i sazalio nad Kironovom teskom sudbinom pa ga je na nebu ovekovecio kao sazvezdje Strelca..
Najveća zvezda je ANTARES, označava zapad i jesenju ravnodnevnicu.
Ovaj mit oslikava simboliku Strelca ali i asteroida Kirona. Zbog filozofske i avanturisticke prirode Kirona i ovaj znak imaju slicne osobine. Kiron voli da zivi slobodno i nesputano. Voli sirok prostor aktivan je. Moralan je i voli druge da poducava. Zato Strelac i simbolizuje visoko obrazovanje. Interesantno je to sto je Kiron bio odbacen od roditelja a narocito od majke. To moze da ukaze da ce Strelac ukoliko ima ugrozen horoskop mozda stvarno biti odbacen. To ne mora biti samo od roditelja! Odbacenost moze biti od partnera, prijatelja, drustva i sl. Ovo ce narocito pokazati mesto Kirona u horoskopu. Tamo gde se on nalazi mozemo imati neku ranu koja ne moze da zaceli. Tu cemo biti povredjeni ili cemo imati nekih neprijatnosti vezani za kucu u kojoj se Kiron nadje ili sa planetom sa kojom pravi konjunkciju. Ipak Strelac govori o jednom visoko filozofskom umu, optimisti koga povredjuje neko blizak pa iako po prirodi velikodusan, inteligentan i hrabar, ispasta zbog tudje greseke i nemarnosti. Vidimo da ga Herkul na neki nacin spasava iako ga je on i povredio. Pa eto, shvatamo da strelceve povredjuju i spasavaju isti ljudi. Najblizi mu mogu doneti nepremostiv problem ili bol. To cesto moze da bude bas neko iz kuce.
>
0
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
U vreme ratova Bogova sa Titanima bogovi su bili prognani cak do Egipta. Posto si Titani bili uzasno jaki Bogovi su morali da promene svoj oblik kako bi mogli da pobegnu. Bog Pan se pretvorio u polu - ribu polu - jarca. Naime, gornji deo tela je bio jarac a donju deo ribe. Prerusen u ovakvo bice Pan je skocio u reku Nil i tako se spasao od Tifoina.
Drugi mit kaze da je sazvezdje Jarca povezano sa kozom Augokeros koja je hranila Zevsa (Jupiter) u pecini planine Ido na Kritu. Majka Rea je Zevsa sakrila tamo kako ga Kronos (Saturn) ne bi sa ostalom decom prozdrao.
Najveća zvezda u ovom sazvežđu je VEGA – (na Arapskom Al–vaka ili lešinar, označava ozbilnost, trezvenost).
Iz ova dva mita mozemo videti da je Jarac snazan i jak, ali i da zna da pobegne na jedan lukav nacin. Pretvaranja u polu-ribu polu-jarca ukazuje da je svakako srodan sazvezdju Ribe. Ranije se sazvezdje Jarca i obelezavalo ovim sombolom (spoj jarca i donjeg dela ribe) sto i ukazije na njegovu prirodu. Bezanje u vodu je svakako vreme opasnosti za Jarca zato je njegov vladar Saturn u izgonu u Raku. Ipak slicnost sa Ribama moze biti u tome sto se i Jarac kao znak cesto zrtvuje za nesto ili za nekoga. To vidimo i po kozi Augokeros koja se brinula za mladog Zevsa. Znaci da Jarac predstavlja brigu ali i zastitu. Ova koza je zivela u pecini na planini sto je u svakom slucaju simbolika Jarca, koji upravo planinama i pecinama i vlada.
>
0
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Postoje dve priče o nazivu ovog sazvežđa.
Sazvedje Vodolije predstavlja Ganimed, mladic izuzetne lepote koga je Zevs u obliku orla preneo na nebo da bude peharnik bogova. Naravno i ovo je naljutilo Heru Zevsovu zenu. Ona je smatrala da se tim postupkom vredja njena cerka Heba koja je pre Ganimeda vrsila tu funkciju. Zbog Herine reakcije Zevs se naljutio i Ganimeda postavio na nebo kao sazvezdje Vodolije.
Neki ovo sazvdje povezuju i sa Deukalionom koji je jedini sa svojom zenom Parom preziveo veliki potop. Da bi se secali velikog potopa Deukalion je uznesen na nebo kao sazvezdje Vodolije.
Vodolija je simbol čoveka, najljudskiji od svih znakova.
Simbol avijacije je let Ganimeda a najveća zvezda ALTAIR.
Iz ovog mita mozemo videti da je Ganimed izabran direktno od Zevsa da sluzi bogove. Bio je obdaren izuzetnom lepotom sto je takodje bozanska odlika. Zbog poziva Zevsa da ode na nebo Ganimed je bio blizu zvezda pa zato Vodolija i vlada astrologijom. Kaze se da je Ganimed bio izuzetne lepote a u astrologiji se ljudski znaci smatraju lepim. Jedan od njih (pored Blizanaca i Device) je i Vodolija. Svakako da ovo sazvezdje (iako po elementu vazduh) vlada i velikom kolicinom vode, jer pored potopa koji ovo sazvedje simbolicno u sebi nosi ono predstavlja i amritu ili nektar besmrtnosti koji piju samo bogovi. Zato ovaj znak predstavlja vise stanje svesti, slobodu od ropstava, nezavisnost ali i zavist zena, jer Hera nije ovo Zevsu nikada oprostila. Vidimo da je Ganimed posvecen sluzbi bogova pa ga time mozemo smatrati njihivim slugom.
>
0
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Afrodita (Venera) je sa svojim sinom sedela na obali reke Eufrat kada je u jednom momentu naisao veliki Tifon, najgroznije cudoviste koje je ikada rodjeno. On je bio neprijatelj svih bogova na Olimpu. Da bi spasla sebe i svog sina Afrodita je skocila u opasni reku. Ipak dve ribe su joj pomogle da se spasu i ona ih je u znak zahvalnosti postavila na nebo kao sazvezdje Ribe. Drugi mit govori o Darketi koja je skocila u more kako bi okoncala ovozemaljski zivot. Da bi je kaznio zbog pocinjenog greha Posejdin (Neptun) ja pretvorio u morsku sirenu. Darketa je ipak nastavila da zivi ali negde izmedju dva sveta pa je tako lutala morima kao polu zena - polu riba.
Najveća zvezda je FOMALHAUT (Kraljevska zvezda, označava Jug i zimu), zaštitinik je rođenih od 20-24 januara. Tu je i blagotvorna zvezda AHERNAR (utiče na osobe rođene od 5-8 marta.
Iz prvog mita mozemo videti pozrtvovanost i zelju za zastitom. Afrodita zajedno sa svojim sinom skace u nepoznato i samim tim u neizvesno kako bi spasla sebe i svoje dete. Ustvari drugog izbora nije ni bilo ali je imala srecu da je neko u najvecoj opasnosti spase. Tada se pojavljuju dve ribe koje im pomazu da pobegnu i srecno se vrate na kopno. Ipak ako je osoba dovoljno hrabra da se sa time suoci neko ce se sigurno pojaviti i pomoci joj. Potrebna je samo jaka vera. Ribe takodje predstavljaju i veru pa vidimo da se verom i prihvatanjem nepoznatog osoba moze spasiti. Beg je tekodje vezan za ovaj mit kao i skrivanje. Drugi primer govoro o bezanju od stvarnosti i prihvatanje linije manjeg otpora. Darketa zeli da se utopi i time se oslobodi teskog zivotnog tereta. Ona ne zeli da zivi u ovom svetu koga smatra surovim pa se odlucuje da sebe lisi zivota. Posejdon je zbog toga pretvorio u sirenu. Ona zivi u nekom potpuno drugom svetu. Tako i znak Riba ima potpuno drugaciji pogled na svet. Ona vise zivi u masti, bajci i obicno ne voli onu realnost u kojoj se nalazi. Zato cesto od nje bezi kroz umetnost, religiju ili glumu. Ipak lako moze zakoraciti i u svet narkomanije i drugih opijata koje je opet iz ovog sveta odvod
>
0
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Vile su najkraće rečeno antički duhovi prirode ili personifikacija njenih snaga. O njima su znali još stari Iliri, Rimljani, Grci... Vjerovanje u vile nailazimo duž cijele Europe, ali i Bliskog istoka.
Prema bosanskoj mitologiji, vile se rađaju iz rose koja pada po lišću velikog stabla koje raste na tajanstvenom, nepoznatom brdu. Legende kažu da posjeduju magijske moći koje mogu upotrebljavati za dobre i loše svrhe o čemu svjedoče brojni događaji opjevani u narodnim pjesmama gdje se opisuje kako su vile pojedinim junacima poput Alije Đerzeleza, Muje Hrnjice ili Halila postajale majke, sestre ili ljubavnice.
Upravo ovo vjerovanje o ostavljenoj vilinskoj djeci rezultiralo je nastankom jedne humane prakse zbrinjavanja siročadi koja je spasila od sigurne smrti na hiljade ostavljene djece u najranijoj životnoj dobi. Naime, bosanski narod je vjerovao kako su ostavljena djeca nakon porođaja zapravo dijete neke vile te su ga vrlo rado usvajali i odgajali kao svoje vlastito. Vjerovalo se da ta djeca donose sreću i blagostanje familiji koja je od tada pod zaštitom vile. Kako u prošlim vijekovima u BiH nije bilo sirotišta ili neke druge državne ustanove koja bi preuzela brigu o napuštenoj djeci ovo vjerovanje je uvelike pomoglo u zbrinjavanju mnoge siročadi koje su neodgovorni roditelji ostavljali u šumi ili na ulici.
Naši stari su vjerovali da vile obitavaju po planinama i velikim šumama te oko jezera. Najviše vremena provode u letenju sa drveta na drvo, kupanju, češljanju kose i igranju kola.
Bosanska mitologija navodi brojne nazive vile od kojih su najpoznatije ova imena: Bosanska vila, vila kraljica Zlatna, Crvena vila, Gorska vila, vila Planinka (vila planine), itd.
Crvena vila: ona se uglavnom pojavljuje u vremenu oko zalaska sunca. Sjedi na nekom prolazu ili pored puta češljajući svoju dugu crvenu kosu. Onom ko je susretne može nauditi tako što zamahne kosom u njegovom pravcu i udari ga njome. Od tog udarca čovjek postane bolestan a zna se desiti i da padne u komu. Njen simbol je crvena boja.
Bosanska vila: ona je djevojka zlatne kose i bujnih grudi. Obučena je u dugu bijelu haljinu čiji su rubovi prošiveni zlatnim koncem. U kosi joj se nalazi cvijeće ljiljana. Tijelo joj krase i velika krila sa kojima prema legendi leti zrakom i prelijeće Bosnu u svim smjerovima. Bosanska vila ima izrazito umiljat glas i često pjeva. Po naravi spada u dobronamjerne vile. Često se nalazi u društvu drugi vila koje su na nižem rangu od nje. Njen simbol je cvijet ljiljan.
Kraljica vila Zlatna: ona je gospodarica svih bosanskih vila. Obitava u velikim i gustim šumama i uvijek se kreće u društvu svojih podanica. Noću, posebno za vrijeme punog mjeseca, izlazi iz šume i kupa se na jezeru ili u rijeci. Ima zlatna krila i krunu na glavi. Poslije kupanja zajedno sa drugim vilama igra i pjeva na nekom brežuljku sve do oglašavanja prvih pijetlova u zoru. Njen simbol je pun Mjesec.
Gorska vila: ona je među najstarijim vilama i često se naziva majkom vila. Smatra se da je vila Zlatna njena kćerka koja ju je nasljedila. Gorska vila je među bosanskim narodom najviše upamćena po tome što je zaslužna za to što je Mujo Hrnjica postao najveći junak Bosne i Hercegovine. Po naravi je blaga, mudra je i ima umiljat glas. Nju bosanske stravarke pozivaju u pomoć pri liječenju oslovljavajući je riječima „majko, sestro“. Njen simbol je zlatna jabuka.
Planinka: ona je vila koja ima vjenac cvijeća upleten u kosi. Nosi dugu haljinu i ponekad drži u ruci štap koji joj služi za hodanje. Ima moć transformacije pa se često pretvori u kozu kako bi lakše prolazila strmim dijelovima planine. Poznaje sve tajne biljaka i liječenja. Sa njom su se najviše susretali pastiri kojima je priskakala u pomoć kada bi to zatrebalo. Njen simbol je bijela koza.
>
0
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Za razliku od svoga pejorativnog značenja, u smislu nevjerodostojnog prikaza nekog događaja ili čak puke izmišljotine, mit kao povijesna kategorija presudan je za shvaćanje civilizacije. Tim pojmom podrazumijevamo priče nastale u raznim kulturnim područjima, koje govore o porijeklu i nastanku čovjeka, naroda, junaka, bogova te cjelokupnog svemira. Bile su slikovit način na koji je čovjek objašnjavao svijet, a iz njih mnogo možemo naučiti i danas, kroz arhetipe koji se opsesivno ponavljaju u pričama raznih naroda. Donosimo niz zanimljivosti o mitovima diljem svijeta!
1. Prepričavanje mitova u lancu usmene predaje prvobitnih zajednica bilo je ritualni događaj, sa svrhom obnavljanja kolektivnoga pamćenja i osjećaja pripadnosti matičnoj cjelini. Na mitskim su se svetkovinama svaki put iznova uprizorivali događaji nastanka bogova, svijeta, čovjeka, zajednice i zakona te se u dramsko-glazbenim obredima prizivanja osvježavalo sjećanje na pretke. Kod nekih plemena, koja žive izolirano, tradicija pričanja priča o povijesti vlastitog naroda očuvala se do danas.
2. Mnoge mitove povezuje figura kakva boga ili junaka. Premda su takvi kultni likovi zaštitni znakovi određenih zajednica – primjerice, Marduk babilonske, Prometej grčke a Mojsije židovske – njihove značajke svojom stereotipnošću nadilaze granice pojedinih kultura.
3. Jedan od motiva koji se ponavlja u mitovima raznih naroda jest onaj o uništenju većeg dijela čovječanstva u velikom potopu. Dijelom se spominje u grčkim i hinduističkim mitovima, no najtipičnija je za mezopotamske religije (“Ep o Gilgamešu”), a donosi ga, dakako, i Biblija, u priči o Noi. Bez obzira na vezu sa stvarnim poplavama kakvih je u prošlosti bilo često između Eufrata i Tigrisa, mitovima o potopu zajedničko je religiozno iskustvo čovjeka u katastrofi vezanoj uz vodu. Postoje, međutim, i razlike: dok je u babilonsko-sumerskoj verziji (politeističkoj religiji) uzrok poplave samovoljan a spasenje glavnog junaka, Utnapištima, slučajno, u biblijskom potopu naglašen je moralni razlog i položaj čovjeka prema njegovu ponašanju (pravednik Noa).
4. Kao pretknjiževna forma, mit ne poznaje fiksiranu, autentičnu inačicu, već se u predaji svaki put pojavljuje ponešto preinačen. To znači da je tumačenje zapravo ugrađeno u sam proces prenošenja mita s koljena na koljeno te da su prvi tumači bili sami izvođači, koji su iz složenoga mitskoga tkiva razlučivali i izdvajali ono što su u danim okolnostima držali bitnim.
5. Sve piramide izgrađene su na zapadnoj obali rijeke Nil, koja se, kao mjesto zalaska sunca, u egipatskoj mitologiji povezuje s carstvom mrtvih. Pozicionirane su tako da nijedna ne stvara sjenu drugoj, a za njihovu izgradnju bili su potrebni precizni matematički i atronomski proračuni budući da je svaka njihova stranica točno okrenuta određenoj strani svijeta.
6. Gnomovi, ne baš zla ali ni osobito plemenita bića, od davnina se spominju u mitolgiji, a mnogim su književnicima poslužili kao neiscrpno vrelo inspiracije. Folklor brojnih naroda spominje ta malena, strahovito ružna stvorenja, a samu riječ “gnomus” je, pretpostavlja se, u šesnaestom stoljeću skovao alkemičar Paracelsus. Dok zapadnoeuropska mitologija navodi demonska bića koja nastanjuju šume, kabalistička tradicija opisuje ih kao pohlepne patuljke koji žive u dubini zemlje čuvajući su zlato i drago kamenje. U devetnaestom stoljeću, gnomovi su često obrađivani u romantičarskoj literaturi, gdje su nerijetko poistovjećivani s goblinima, a ruski skladatelj Musorgski je jedan od stavaka “Slika s izložbe”, popularnog ciklusa minijatura za glasovir, naslovio “Gnomus”, pokušavajući stvoriti glazbeni ekvivalent trčkaranja ovih fantastičnih bića.
7. Sadržaj mita često oblikuju izvanjske okolnosti, poput klime. Primjerice, nije slučajno da je u nordijskoj mitologiji pakao prikazan kao mjesto vječne studeni. U Niflheimu, najnižem od devet svjetova stabla Yggdrasila, hladnoća je tolika da njegovim zlosretnim stanovnicima otpadaju udovi (dakako, ponovno im narastu, samo kako bi mogli opet otpasti i tako ukrug), a ugođaj beznađa zaokružuju vječna tama i magla. Mjestom upravlja divovska zmija Niddhog (“Razdirač leševa”), koja radi upravo ono što joj ime govori, a zubi su joj oštri kao noževi. Odgovorna je božici podzemnog svijeta Hel, koja je napola živa žena a napola istrunuto truplo. Nakon Ragnaroka, nordijske inačice smaka svijeta, jednosmjernu kartu za Nilfheim dobivaju najgori od najgorih, a to su ubojice, razvratnici i prekršitelji prisege. To se odnosi samo na duše onih koji su umrli od bolesti ili starosti: duše ratnika, čak i ako su za života bili pravi gadovi, automatski idu u raj odnosno Valhallu.
8. O važnosti piva za Germane svjedoči njihova mitologija: vjerovali su da oluja nastaje kad se vrhovni bog Odin i vrhovna božica Freja posvađaju oko vlasništva nad golemim kotlom piva.
9. Njemački gradić Lorsch, smješten u blizini Darmstadta, nadaleko je poznat po opatiji Laurissa, koja datira iz osmog stoljeća. Ovo su mjesto stoljećima obilazili hodočasnici iz svih krajeva svijeta, a legenda kaže da se upravo ondje nalazi grobnica Siegfrieda, junaka iz germanskih saga.
10. Istaknuto mjesto u polinezijskoj mitologiji ima junal Māui. Sličan je Prometeju iz grčkog mita – želja da pomogne ljudskom rodu za njega je imala vrlo visoku cijenu. Čovjeku je, naime, htio podariti besmrtnost, i to unatoč upozorenju vidovitog oca da će na toj misiji izgubiti život. Proročanstvo je bilo vrlo jasno: ako uspije ugrabiti plamen besmrtnosti, boginja noći Hine-nui-te-pō, divovska ženturača s munjama u očima, ustima kao u barakude, morskim algama umjesto kose i vaginom punom zuba, njegovu će drskost kazniti smrću. Poduzetan kakav je bio, Māui je problem odlučio riješiti na način da on prvi ubije nju. Hrabri mladić zaputio se prema spilji u kojoj je boginja noći obitavala. Na svoju sreću, zatekao je Hine-nui-te-pō u dubokom snu. Ova je hrkala gola kao od majke (ili čega već) rođena, sa široko razmaknutim nogama. Kako je bila stotinjak puta veća od njega, junak se nije mogao osloniti na snagu bicepsa. Neprijatelja je odlučio uništiti iznutra – i to doslovno. Zavukao se, naime, u golemu vaginu božice, u namjeri da dopuže do njenog srca i zada joj kobni udarac nožem. Ova se, međutim, osjetivši da ima uljeza u sebi, probudila. Snažno je stegnula bedra, a njena vagina dentata je prepolovila nesretnika.
11. Za Kelte, rat je predstavljao obnovu bitaka koje su vodili bogovi. Mitološki junak Cuchulainn, ratnik nadljudske snage, unio je kodeks časti u borbu, donijevši pravilo da se ne smiju ubijati nenaoružani muškarci, kočijaši, sluge, žene i djeca. Keltske bitke bile su prožete magijskim ritualima: tijela su bojali i ukrašavali nakitom a štitove amblemima kako bi dobili zaštitu božanstava.
12. Divovi, poput nakaznih storukih Hekatonhira, imaju istaknuto mjesto u grčkoj mitologiji. Neizmjerno jaki, u pravilu pogane ćudi, predstavljali su izazov i za olimpske bogove, a da o običnim smrtnicima i ne govorimo. Nije čudno da gigantima pripada tako značajna uloga: antički Grci su, naime, smatrali da imaju “dokaz” njihove egzistencije. Radilo se o golemim kostima i lubanjama koje su pronalazili diljem svoje domovine: ta kome su, ako ne divovima, mogle pripadati? Pa, danas znamo da su pripadale vunastim mamutima i ostalim izumrlim životinjskim vrstama iz prapovijesti.
13. Najobdareniji junak grčke mitologije zacijelo je Prijap, sin Afrodite i Dioniza koji je podario ime osobito neugodnome medicinskom stanju. Ovaj seoski bog nerijetko je prikazivan s nabreklim udom većim od njega samoga: mnoga dvorišta krasile su njegove skulpture, koje su funkcionirale kao – strašila za ptice!
14. Grčka mitologija obiluje čudovištima, hibridima ljudi i životinja, a jedan od primjera jest strašni Minotaur. Ova spodoba plod je nestašne prirode čarobnice Pasifaje: ova je mužu, kretskom kralju Minosu, nabila rogove s jednim četveronošcem. Radilo se o biku, istinabog svetom, ali ipak samo biku. Plod njihove “ljubavi” bio je Minotaur, monstrum s ljudskim tijelom i bikovskom glavom. Kaznivši nevjernu ženu, Minos je njenu bebicu zatvorio u labirint i hranio ljudskim mesom. Osim zločincima, Minotaur se sladio mladićima koje su, kao danak u krvi, morali davati Atenjani. Uz pomoć klupka, svojevrsnog kompasa koji mu je omogućio snalaženje u labirintu a koje mu je poklonila Minosova kći Arijadna, čudovište je ubio junak Tezej. Zanimljivo je da ovaj mit možda ima povijesnu jezgru: danak u krvi koji je Atena davala Kreti upućuje na prvotnu prevlast Krete u Egejskome moru. Iz te perspektive gledano, Tezejeva pobjeda nad Minotaurom simbolizira pobjedu Atenjana nad kretskom hegemonijom.
15. Slavohlepni rimski car Komod rimski car Komod (161. – 192.) zahtjevao je da mu se, kao utjelovljenju Herakla, odaju božanske počasti. Štoviše, u monumentalnim skulpturama dao se prikazivati u liku toga mitološkog junaka.
16. Povijesni zapisi o vampirima i srodnim bićima tame sežu do samih početaka pisane riječi. U asirskoj i babilonskoj mitologiji trećeg tisućljeća prije Krista spominje se ekimmu, duša preminulog čovjeka koja ne uspjeva pronaći mir. Postojalo je više načina da se pojavi ovaj neugodan entitet – neuzvraćena ljubav, nasilna ili preuranjena smrt te neispravno provedeni pogrebni obredi. Iz istog razdoblja potječe prvi pisani zapis o vampiru: spominje ga se na pečatu jednog cilindra iz drevnog Babilona. U prvom tisućljeću prije Krista, vampiri su pronašli put u grčki, a kasnije i rimski panteon čudovišta. Grci su ih nazivali lamijama, Rimljani strigama: prve su bile ljepotice koje su zavodile neoprezne mladiće kako bi im posisale krv (privlačnost im je donekle narušavala nezgodna navada da si vade oči!), a druge krvožedne babuskare koje su se, po potrebi, pretvarale u vrane.
17. Japanska mitologija, koja objedinjuje budističku i šintoističku tradiciju, od pamtivijeka se temelji na obožavanju entiteta povezanih uz prirodu. Božanstva, njih više od osam tisuća, štovala su se u hramovima i svetim mjestima poput planine Fuji, a zajedničkim imenom poznati su kao kamiji – duhovi prirode. U njihovom očuvanju, istaknuto mjesto pripada jednoj nevjerojatnoj ženi. Godine 861. car je mladoj Heido-no-Are, dvorskoj dami koja je bila cijenjena zbog inteligencije i enciklopedijskog znanja, naredio da naizust zapamti sve šintoističke mitove, koji su pod naletom budizma brzo padali u zaborav. Više od tri desetljeća kasnije, na caričin zahtjev, ponovila je te riječi pisaru, koji je od njih sastavio nsjvažniju knjigu japanske mitologije: “Kojiko ili Sjećanje na drevne stvari”.
18. U drevnoj japanskoj mitologiji pojavljuje se neobično stvorenje nalik na sirenu – ningyo, žena sa škrgama i ribljim repom. Predaja kaže da će onaj tko je ulovi i pojede postati besmrtan.
19. Dok je prosvjetiteljstvo žestoko kritiziralo primitivno-praznovjerni značaj mita, romantičari su mu početkom devetnaestog stoljeća vratili dostojanstvo kao kolijevci ljudske kulture i zalihi njezinih trajnih vrijednosti koja ne smije biti zaboravljena. Mit, naime, pohranjuje osjetilnu stranu ljudskog iskustva, koja po njihovu sudu – za razliku od racionalne – povezuje najrazličitije kulture. Za romantičare, korijen svekolike književnosti valja tražiti upravo u mitu. Tu argumentaciju nastavili su antropolozi druge polovice tog stoljeća, tumačeći mit kao ritualni izraz kompleksa osjećaja kojega se obrazac i repertoar likova ponavlja ne samo u različitim europskim već i u azijskim, afričkim, američkim i australskim kulturama. Freudova i Jungova psihoanalitička istraživanja mitu su pak pripisala važnu ulogu u ustrojavanju nesvjesnog dijela ljudske psihe.
20. Ivana Brlić-Mažuranić (1874. – 1938.) književni vrhunac je ostvarila “Pričama iz davnine”, zbirkom bajki s likovima iz slavenske mitologije objavljenom 1916. godine. Djelo je prevedeno na brojne jezike, a englesko izdanje – naslovljeno “Croatian Tales of Long Ago”, 1924. je objavila je londonska izdavačka kuća “George Allen & Unwin” – ista ona koja će se trinaest godina kasnije proslaviti objavljivanjem Tolkienovog “Hobita”.
>
0
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Legenda kazuje kako je starorimski ratnik, koji je u silnim bitkama ogrubio od osjećaja za lijepim, kada je ugledao smaragdnozelenu boju vode, bajkovite slapove, pozlaćenu sedru i živopisne obale čudesno lijepe rijeke, uskliknuo: - Una! Ispred njegovih očiju tekla je ljepotica rijeka kojoj ravne nema na svijetu. Jedna i jedina je toliko očarala rimskog ratnika da je ostao na njenim obalama i nikamo više nije išao ratovati. Legenda nadalje kazuje da je Rimljanin, skinuo okove, obukao pastirsku odoru i prepustio se unskim ljepotama. Slučaj je htio da jednog jutra na obali Une ugleda mladu i lijepu djevojku koja kao da je izronila iz rijeke poprimivši njenu gotovo nestvarnu ljepotu. Odlučio je pratiti “vidru od žene”. Djevojka je prešla preko brvna, postavljenog između dvije sedre, i zamakla u sojenicu. Ušao je za njom i nije izlazio sve dok se nije dogodilo nešto što će prekaljenog ratnika učiniti najsretnijim čovjekom na svijetu. U svom naručju nježno je držao prekrasno žensko čedo. Pogledao je Unu, podigao novorođenče visoko iznad glave i uzviknuo njeno ime: - Una, Una, Una! Neki vole kazati kako se i danas na obalama ove smaragdne rijeke može čuti glas najsretnijeg ocw
>
0
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
