Zanimljivosti
Re: Zanimljivosti
Jedan rudnik soli u Poljskoj su iskoristili za lječilište za astmatičare. So održava pluća suhim i smanjuje napade astme.
- Attachments
-
2
2
Re: Zanimljivosti
Poslednji sunčan dan u gradu Barou na Aljasci ove godine, 18. novembra sunce će zaći i neće ga biti sve do 23. januara, tačnije 67 dana.
1
1
Re: Zanimljivosti
Jeste li ikad čuli za Cotardovu obmanu? Naziv ove boleštine zvuči benigno, kao da je riječ o vrsti šahovskog otvaranja, ali oni koji od nje pate doista mogu reći da znaju kako pakao na zemlji izgleda. Riječ je o rijetkome i opasnom neurološkom poremećaju koji karakteriziraju mahnite misli i deluzije. Sindrom, poznat i kao “nihilistička obmana”, manifestira se izrazito depresivnim i hipohondričnim mislima o grešnosti, propasti sebstva i svijeta te sveopćem ništavilu.
Neki pacijenti vjeruju da su mrtvi, drugi da gube krv, treći da im nedostaje neki vitalan organ (poput bubrega, gušterače ili mozga) ili pak duša sama, četvrti osjećaju smrad svoga raspadajućeg tijela ili migoljeće crve pod kožom. Deluzije o vlastitom postojanju sežu toliko daleko da većina pacijenata nije u mogućnosti vidjeti vlastiti odraz u zrcalu. U rjeđim slučajevima, oboljeli uvjere sami sebe da su besmrtni, što potom pokušavaju testirati samoubojstvom. Ukratko, u usporedbi s Cotardovom obmanom, i najcrnja depresija doima se poput dana provedena na pikniku.
Prvi dokumentirani primjer datira iz 1800. godine. Radilo se o djevojčici koja je bila uvjerena da nema želuca te da joj ne treba hrana. Veći dio života provela je u umobolnici, ne dobivši adekvatnu pomoć za svoj ozbiljan psihološki problem, a kad je umrla, težila je manje od dvadeset kilograma.
Prvi koji se ozbiljnije pozabavio ovom stravičnom bolešću bio je francuski neurolog Jules Cotard (1840. – 1889.), po kojem je sindrom i nazvan. Koncem devetnaestog stoljeća, dobri doktor liječio je ozbiljno poremećenu djevojku. Mlada dama vjerovala je da ne mora jesti ni piti, budući da je ionako mrtva. Prevarila se: umrla je, ovaj put zapravo, od gladi.
Neki pacijenti vjeruju da su mrtvi, drugi da gube krv, treći da im nedostaje neki vitalan organ (poput bubrega, gušterače ili mozga) ili pak duša sama, četvrti osjećaju smrad svoga raspadajućeg tijela ili migoljeće crve pod kožom. Deluzije o vlastitom postojanju sežu toliko daleko da većina pacijenata nije u mogućnosti vidjeti vlastiti odraz u zrcalu. U rjeđim slučajevima, oboljeli uvjere sami sebe da su besmrtni, što potom pokušavaju testirati samoubojstvom. Ukratko, u usporedbi s Cotardovom obmanom, i najcrnja depresija doima se poput dana provedena na pikniku.
Prvi dokumentirani primjer datira iz 1800. godine. Radilo se o djevojčici koja je bila uvjerena da nema želuca te da joj ne treba hrana. Veći dio života provela je u umobolnici, ne dobivši adekvatnu pomoć za svoj ozbiljan psihološki problem, a kad je umrla, težila je manje od dvadeset kilograma.
Prvi koji se ozbiljnije pozabavio ovom stravičnom bolešću bio je francuski neurolog Jules Cotard (1840. – 1889.), po kojem je sindrom i nazvan. Koncem devetnaestog stoljeća, dobri doktor liječio je ozbiljno poremećenu djevojku. Mlada dama vjerovala je da ne mora jesti ni piti, budući da je ionako mrtva. Prevarila se: umrla je, ovaj put zapravo, od gladi.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Zanimljivosti
“Oduvijek sam želio samo jedno – pobjeđivati!” čuvena je izjava Fernanda Alonsa. Izdvojena iz konteksta, ova bi nas rečenica mogla zavesti na zaključak kako je riječ o osobi megalomanskih ambicija. U Alonsovu slučaju, ništa nije dalje od istine. Dvostruki svjetski prvak Formule 1, prvak FIA Svjetskog prvenstva u utrkama izdržljivosti te jedini vozač u povijesti koji je dva puta uvršten u FIA-inu Kuću slavnih izuzetno je skromna i nenametljiva osoba. Kad kaže da želi pobjeđivati, on samo konstatira činjenično stanje, ono što mu se čini toliko prirodnim koliko i disanje. “Rođen sam za utrke i to je jedino u čemu sam uistinu dobar”, kaže šampion, po mnogima jedan od nakompletnijih vozača u Formuli 1. “Običan sam čovjek, samo malčice brži od ostalih”.
Za volanom kao trogodišnjak
Običan čovjek po imenu Fernando Alonso Díaz rođen je 1981. u Oveidu, ljupkom gradiću u pokrajini Asturiji na sjeveru Španjolske. Otac José Luis radio je kao mehaničar u tvornici eksploziva, a majka kao prodavačica u robnoj kući. Unatoč skromnim primanjima, kćer Lorenu i pet godina mlađeg Fernanda obasipali su ljubavlju i pažnjom. “Živjeli smo u stančiću od pedesetak kvadrata, ali vrlo čistom i lijepo namještenom”, prisjeća se Alonso. “Prema nismo imali mnogo, ljudi su kod nas uvijek rado navraćali, jer je mama pekla najbolje kolače na svijetu, a tata je izvrsno pričao viceve i zabavljao čitavo društvo”.
Osim za pričanje viceva, José Luis bio je talentiran za vožnju. Kao mladić, maštao je o visokooktanskom svijetu Formule 1, ali se taj san nikad nije ostvario. Ljubav prema automobilima našla je oduška u vidu hobija, karting utrka. Kad je Loreni bilo osam godina, tata joj je vlastoručno izradio maleno vozilo, nadajući se da će svoj entuzijazam prenijeti na djevojčicu. Preračunao se: Lorenu su automobili zanimali koliko i pisanje zadaća u sunčano prijepodne. Ipak, kako ne bi razočarala oca, tu i tamo sjela bi za volan.
U tim trenucima maleni Fernando počeo bi zavijati poput vatrogasne sirene. “Čim sam ugledao automobil, u kojem još nisam mogao niti nogama dosegnuti pedale, zaljubio sam se. Briznuo bih u gorak plač svaki put kad bi mu se Lorena pokušala približiti. Kad je tata napokon shvatio koga u obitelji zanima vožnja, adaptirao je pedale za mene, balavog trogodišnjaka. Nikad neću zaboraviti dan kad sam prvi put sjeo za volan, na parkiralištu ispred robne kuće. Bio sam prilično nespretan, ali mi se činilo da je svijet moj!”, priča.
Čudo od djeteta
Da je Fernando čudo od djeteta, vrlo brzo je postalo jasno. “U početku se radilo samo o igri, no nije trebalo dugo da shvatim kako raspolaže sirovim talentom”, ispričao je otac, koji je gotovo svaki vikend vodio mališana na utrke. Mali Nano, kako su mu bližnji tepali, već s četiri godine počeo se natjecati na utrkama za djecu. Na cilj je u stizao među zadnjima, što i nije neobično: suparnici su bili dvostruko stariji od njega.
Kad mu je bilo samo šest godina, osvojio je prvu utrku, a do sedmog rođendana već je bio juniorski prvak Asturije, i to s osam pobjeda u osam utrka. “Jednog dana prišao mi je mladić od petnaestak godina i rekao da sam mu ja uzor”, prisjeća se. “Kad vam to kaže netko kome jedva dosežete do prsa, osjećate se uistinu polaskano”.
Nakon šti je postalo razvidno da utrke nisu dječakov usputan hobi, José Luis našao se u problemima. “Nismo imali sredstava da unajmimo mehaničara, pa sam ja popravljao Fernandov automobil. Nažalost, odlasci na utrke u inozemstvu koštali su više nego što smo si mogli priuštiti. Osjećao sam se bespomoćno: nekako sam se pomirio s činjenicom da nisam uspio ostvariti vlastite ambicije, ali me spoznaja da bi sličnu sudbinu mogao doživjeti moj sin razdirala”, ispričao je otac.
Srećom, podršku dječaku pružio je Genis Marcó, imućni uvoznik karting vozila. “Osjećao sam se dužnim pomoći tome neobičnom, talentiranom dječaku”, ispričao je Alonsov prvi sponzor. “Mali me uistinu fascinirao, ne samo vještinom za volanom nego i karakterom. Bio je nevjerojatno bistar, miran i staložen. Od djece ne očekujete da s takvom ozbiljnošću pristupaju odlukama, no odmah se vidjelo kako je on poseban”.
Šampion skoro pao na – vozačkom ispitu!
Unatoč brojnim obavezama koje su donosile utrke, Fernando je u školi uvijek imao odlične ocjene. “Bio je to majčin uvjet”, smije se vozač. “Puštala me da se natječem svaki vikend, sve dok ne popustim kao đak. ‘Možeš biti najbrži na svijetu, no slaba ti od toga korist ako ti je glava prazna!’ često je ponavljala. Danas sam joj itekako zahvalan: zbog njenih napora stekao sam solidno obrazovanje i naučio dva strana jezika, engleski i talijanski”.
Uz takav tempo, imao je malo vremena za izlaske. Uostalom, za nečim takvim i nije imao osobitog interesa. “Vrlo je povučen. Nikad ga nije privlačio noćni život”, ispričao je Ricardo, prijatelj iz školskih klupa. “Toliko je bio koncentriran na utrke da nam je to svima išlo na živce. U jednom sam mu trenutku to i rekao, a on je mirno odgovorio kako možda imam pravo, ali je njemu vožnja najvažnija u životu, jer želi biti najbolji na svijetu”.
Uistinu, Fernando je čitavo vrijeme imao cilj pred očima. Ponovno je osvojio prvenstvo Asturije, ovaj put u kadetskoj klasi, nakon čega postaje prvak Španjolske u kartingu. Titule juniorskog svjetskog prvaka domogao se s nepunih petnaest godina. Sa sedamnaest godina imao je već golemo vozačko iskustvo, bez problema je vozio i brže od 250 kilometra na sat, ali nije imao standardnu vozačku dozvolu, pa je morao polagati ispit. Nevjerojatno, “leteći Nano” skoro je pao, i to zato što je bio – prespor! “Instruktor me umalo srušio. Bilo mi je toliko neobično voziti po gradu da sam se sav zbunio i vozio jedva trideset kilometara na sat”, prisjeća se.
“Sve se odigralo u djeliću sekunde”
Karijeru u Formuli 1 započeo je 2001. na Velikoj nagradi Australije, vozeći za Minardi. Premda nije zaradio bodove tijekom sezone, više je puta porazio protivnike u superiornim vozilima, čime je zapeo za oko Bernieju Ecclestoneu. Prvi čovjek Formule 1 osobno je intervenirao kako bi daroviti Španjolac potpisao za Renault. Ecclestone je na sve načine smišljao kako će Formula 1 preživjeti eru nakon dugogodišnje dominacije Michaela Schumachera, da bi došao do rješenja: Alonsu će namijeniti mjesto njegova nasljednika.
Premda je bio oduševljen prilikom koja mu se pružila, činjenica da mora napustiti obiteljski dom itekako je kosnula Alonsa. “Preseljenje u predgrađe Oxforda jako mi je teško palo. Premda sam dobro govorio engleski, osjećao sam se potpuno izgubljeno. Navikao sam da me tata prati na treninge i da mi mama kuha omiljena jela, pa me počela hvatati panika!“ prisjeća se.
Mjesta panici nije bilo: svoju prvu utrku u Renaultu završio je na sedmome mjestu, da bi na VN Malezije sa dvadeset jednom godinom bio najmlađi vozač koji je osvojio pole position i završio na postolju. Prvu pobjedu izvojevao je na VN Mađarske, postavši najmlađi vozač koji je ikad pobijedio u utrci F1. Alonsomanija, kako su mediji nazvali pomamu za Schumacherovim nasljednikom, službeno je počela.
Samozatajni mladić nije se prepustio sirenskom zovu slave: “Kad vam svi ponavljaju da ste najbolji, lako se možete umisliti. Po mom mišljenju, to je najbrži način da si čovjek zezne karijeru. Meni se to neće dogoditi, jer ne razmišljam o utrkama koje sam osvojio, nego o onima koje su tek ispred mene. A pozive na druženja odbijam: kako bih sačuvao bistru glavu, svaku večer odlazim na spavanje već u deset sati”.
Premda je sačuvao bistru glavu, živu glavu umalo je izgubio na utrci u Brazilu. Naletjevši na ostatke automobila Marka Webbera, koji je imao nesreću, Alonso se pri brzini od 280 kilometara na sat zaletio u zaštitnu ogradu. Srećom, izvukao se bez težih ozljeda. “Sve se odigralo u djeliću sekunde, tako da nisam ni imao vremena da se prestrašim”, ispričat će kasnije. “Tek kad su mi pomogli da iziđem iz automobila, počeo sam se tresti. Što se uistinu dogodilo, shvatio sam tek idući dan. Pretpostavljam da se radilo o stanju zakašnjelog šoka”.
“Špijunski” skandal
Godina 2005. svakako je bila Alonsova. Nakon niza pobjeda, sezonu je završio kao najmlađi svjetski prvak u povijesti Formule 1, preotevši tu titulu Emersonu Fittipaldiju. Komentirajući naslov, izjavio je: “Dolazim iz zemlje koja nema tradiciju Formule 1, pa sam se morao boriti sam. U karijeri mi je pomogla tek nekolicina ljudi, a tu u prvom redu mislim na svoje roditelje. Bez njih, ne bih bio tu gdje danas jesam”. Nakon obrane naslova iduće godine, postao je najmlađi dvostruki svjetski prvak.
Godine 2007. Alonso prelazi u tim McLaren Mercedes, zajedno s mladim Lewisom Hamiltonom. Iskazao se već u drugoj utrci u Maleziji, osvojivši prvo mjesto. U nevjerojatnoj završnici sezone, Ferrarijev vozač Kimi Räikkönen uspijeva osvojiti naslov svjetskog prvaka, “pobjegavši” Alonsu i Hamiltonu za jedan bod.
Nezadovoljan tretmanom u timu (navodno su favorizirali Hamiltona na njegovu štetu), potresen “špijunskim” skandalom s kojim su ga povezivali (spekuliralo se da je izmjenjujući mailove s Ferrarijevim testnim vozačem Pedrom De La Rosom došao u posjed tajnih tehničkih podataka suparničkog tima), Alonso se vraća u Renault. Sezona, koju je završio na petome mjestu, nije bila lišena skandala. Na Velikoj nagradi Singapura, šefovi Renaulta naložili su Nelsonu Piquetu da se zabije u ogradu, kako bi Alonso mogao pobijediti. Srećom, istraga je pokazala da Alonso nije imao pojma o dogovoru između Flavija Briatorea i Piqueta.
U rujnu 2009. godine, “najbolje čuvana tajna Formule 1” prestala je biti tajnom: u javnost je procurila vijest da će Alonso zamijeniti Kimija Räikkönena u Ferarijevu timu. Glasine su se pokazale istinitima, a Alonso je itekako opravdao povjerenje novih šefova: odnio je pobjedu već u prvoj utrci. Te godine, postao je najbolje plaćen vozač Formule 1.
Godine 2015. vratio se u momčad McLarena, gdje je, u tri sezone, ostao bez značajnijih uspjeha zbog nekonkurentnog bolida. Nakon dvogodišnje stanke, ove se godine vratio u Formulu 1, vozeći za tim Alpine.
Osim Formule 1, vozio je sezonu FIA Svjetskog prvenstva u utrkama izdržljivosti za momčad Toyotu Gazoo Racing, uz vozače Sebastiena Buemija i Kazukija Nakajimu. S njima je osvojio naslov prvaka, uključujući dvije pobjede na utrci 24 sata Le Mansa. Nadalje, sudjelovao je u IndyCar seriji u utrkama 500 milja Indianapolisa te u utrkama 24 sata Daytone. Uz to je vlasnik momčadi koja se natječe u Formuli Renault, Formuli 4 i kartingu, osnivač modnog brenda “Kimoa” te UNICEF-ov ambasador dobre volje.
Za volanom kao trogodišnjak
Običan čovjek po imenu Fernando Alonso Díaz rođen je 1981. u Oveidu, ljupkom gradiću u pokrajini Asturiji na sjeveru Španjolske. Otac José Luis radio je kao mehaničar u tvornici eksploziva, a majka kao prodavačica u robnoj kući. Unatoč skromnim primanjima, kćer Lorenu i pet godina mlađeg Fernanda obasipali su ljubavlju i pažnjom. “Živjeli smo u stančiću od pedesetak kvadrata, ali vrlo čistom i lijepo namještenom”, prisjeća se Alonso. “Prema nismo imali mnogo, ljudi su kod nas uvijek rado navraćali, jer je mama pekla najbolje kolače na svijetu, a tata je izvrsno pričao viceve i zabavljao čitavo društvo”.
Osim za pričanje viceva, José Luis bio je talentiran za vožnju. Kao mladić, maštao je o visokooktanskom svijetu Formule 1, ali se taj san nikad nije ostvario. Ljubav prema automobilima našla je oduška u vidu hobija, karting utrka. Kad je Loreni bilo osam godina, tata joj je vlastoručno izradio maleno vozilo, nadajući se da će svoj entuzijazam prenijeti na djevojčicu. Preračunao se: Lorenu su automobili zanimali koliko i pisanje zadaća u sunčano prijepodne. Ipak, kako ne bi razočarala oca, tu i tamo sjela bi za volan.
U tim trenucima maleni Fernando počeo bi zavijati poput vatrogasne sirene. “Čim sam ugledao automobil, u kojem još nisam mogao niti nogama dosegnuti pedale, zaljubio sam se. Briznuo bih u gorak plač svaki put kad bi mu se Lorena pokušala približiti. Kad je tata napokon shvatio koga u obitelji zanima vožnja, adaptirao je pedale za mene, balavog trogodišnjaka. Nikad neću zaboraviti dan kad sam prvi put sjeo za volan, na parkiralištu ispred robne kuće. Bio sam prilično nespretan, ali mi se činilo da je svijet moj!”, priča.
Čudo od djeteta
Da je Fernando čudo od djeteta, vrlo brzo je postalo jasno. “U početku se radilo samo o igri, no nije trebalo dugo da shvatim kako raspolaže sirovim talentom”, ispričao je otac, koji je gotovo svaki vikend vodio mališana na utrke. Mali Nano, kako su mu bližnji tepali, već s četiri godine počeo se natjecati na utrkama za djecu. Na cilj je u stizao među zadnjima, što i nije neobično: suparnici su bili dvostruko stariji od njega.
Kad mu je bilo samo šest godina, osvojio je prvu utrku, a do sedmog rođendana već je bio juniorski prvak Asturije, i to s osam pobjeda u osam utrka. “Jednog dana prišao mi je mladić od petnaestak godina i rekao da sam mu ja uzor”, prisjeća se. “Kad vam to kaže netko kome jedva dosežete do prsa, osjećate se uistinu polaskano”.
Nakon šti je postalo razvidno da utrke nisu dječakov usputan hobi, José Luis našao se u problemima. “Nismo imali sredstava da unajmimo mehaničara, pa sam ja popravljao Fernandov automobil. Nažalost, odlasci na utrke u inozemstvu koštali su više nego što smo si mogli priuštiti. Osjećao sam se bespomoćno: nekako sam se pomirio s činjenicom da nisam uspio ostvariti vlastite ambicije, ali me spoznaja da bi sličnu sudbinu mogao doživjeti moj sin razdirala”, ispričao je otac.
Srećom, podršku dječaku pružio je Genis Marcó, imućni uvoznik karting vozila. “Osjećao sam se dužnim pomoći tome neobičnom, talentiranom dječaku”, ispričao je Alonsov prvi sponzor. “Mali me uistinu fascinirao, ne samo vještinom za volanom nego i karakterom. Bio je nevjerojatno bistar, miran i staložen. Od djece ne očekujete da s takvom ozbiljnošću pristupaju odlukama, no odmah se vidjelo kako je on poseban”.
Šampion skoro pao na – vozačkom ispitu!
Unatoč brojnim obavezama koje su donosile utrke, Fernando je u školi uvijek imao odlične ocjene. “Bio je to majčin uvjet”, smije se vozač. “Puštala me da se natječem svaki vikend, sve dok ne popustim kao đak. ‘Možeš biti najbrži na svijetu, no slaba ti od toga korist ako ti je glava prazna!’ često je ponavljala. Danas sam joj itekako zahvalan: zbog njenih napora stekao sam solidno obrazovanje i naučio dva strana jezika, engleski i talijanski”.
Uz takav tempo, imao je malo vremena za izlaske. Uostalom, za nečim takvim i nije imao osobitog interesa. “Vrlo je povučen. Nikad ga nije privlačio noćni život”, ispričao je Ricardo, prijatelj iz školskih klupa. “Toliko je bio koncentriran na utrke da nam je to svima išlo na živce. U jednom sam mu trenutku to i rekao, a on je mirno odgovorio kako možda imam pravo, ali je njemu vožnja najvažnija u životu, jer želi biti najbolji na svijetu”.
Uistinu, Fernando je čitavo vrijeme imao cilj pred očima. Ponovno je osvojio prvenstvo Asturije, ovaj put u kadetskoj klasi, nakon čega postaje prvak Španjolske u kartingu. Titule juniorskog svjetskog prvaka domogao se s nepunih petnaest godina. Sa sedamnaest godina imao je već golemo vozačko iskustvo, bez problema je vozio i brže od 250 kilometra na sat, ali nije imao standardnu vozačku dozvolu, pa je morao polagati ispit. Nevjerojatno, “leteći Nano” skoro je pao, i to zato što je bio – prespor! “Instruktor me umalo srušio. Bilo mi je toliko neobično voziti po gradu da sam se sav zbunio i vozio jedva trideset kilometara na sat”, prisjeća se.
“Sve se odigralo u djeliću sekunde”
Karijeru u Formuli 1 započeo je 2001. na Velikoj nagradi Australije, vozeći za Minardi. Premda nije zaradio bodove tijekom sezone, više je puta porazio protivnike u superiornim vozilima, čime je zapeo za oko Bernieju Ecclestoneu. Prvi čovjek Formule 1 osobno je intervenirao kako bi daroviti Španjolac potpisao za Renault. Ecclestone je na sve načine smišljao kako će Formula 1 preživjeti eru nakon dugogodišnje dominacije Michaela Schumachera, da bi došao do rješenja: Alonsu će namijeniti mjesto njegova nasljednika.
Premda je bio oduševljen prilikom koja mu se pružila, činjenica da mora napustiti obiteljski dom itekako je kosnula Alonsa. “Preseljenje u predgrađe Oxforda jako mi je teško palo. Premda sam dobro govorio engleski, osjećao sam se potpuno izgubljeno. Navikao sam da me tata prati na treninge i da mi mama kuha omiljena jela, pa me počela hvatati panika!“ prisjeća se.
Mjesta panici nije bilo: svoju prvu utrku u Renaultu završio je na sedmome mjestu, da bi na VN Malezije sa dvadeset jednom godinom bio najmlađi vozač koji je osvojio pole position i završio na postolju. Prvu pobjedu izvojevao je na VN Mađarske, postavši najmlađi vozač koji je ikad pobijedio u utrci F1. Alonsomanija, kako su mediji nazvali pomamu za Schumacherovim nasljednikom, službeno je počela.
Samozatajni mladić nije se prepustio sirenskom zovu slave: “Kad vam svi ponavljaju da ste najbolji, lako se možete umisliti. Po mom mišljenju, to je najbrži način da si čovjek zezne karijeru. Meni se to neće dogoditi, jer ne razmišljam o utrkama koje sam osvojio, nego o onima koje su tek ispred mene. A pozive na druženja odbijam: kako bih sačuvao bistru glavu, svaku večer odlazim na spavanje već u deset sati”.
Premda je sačuvao bistru glavu, živu glavu umalo je izgubio na utrci u Brazilu. Naletjevši na ostatke automobila Marka Webbera, koji je imao nesreću, Alonso se pri brzini od 280 kilometara na sat zaletio u zaštitnu ogradu. Srećom, izvukao se bez težih ozljeda. “Sve se odigralo u djeliću sekunde, tako da nisam ni imao vremena da se prestrašim”, ispričat će kasnije. “Tek kad su mi pomogli da iziđem iz automobila, počeo sam se tresti. Što se uistinu dogodilo, shvatio sam tek idući dan. Pretpostavljam da se radilo o stanju zakašnjelog šoka”.
“Špijunski” skandal
Godina 2005. svakako je bila Alonsova. Nakon niza pobjeda, sezonu je završio kao najmlađi svjetski prvak u povijesti Formule 1, preotevši tu titulu Emersonu Fittipaldiju. Komentirajući naslov, izjavio je: “Dolazim iz zemlje koja nema tradiciju Formule 1, pa sam se morao boriti sam. U karijeri mi je pomogla tek nekolicina ljudi, a tu u prvom redu mislim na svoje roditelje. Bez njih, ne bih bio tu gdje danas jesam”. Nakon obrane naslova iduće godine, postao je najmlađi dvostruki svjetski prvak.
Godine 2007. Alonso prelazi u tim McLaren Mercedes, zajedno s mladim Lewisom Hamiltonom. Iskazao se već u drugoj utrci u Maleziji, osvojivši prvo mjesto. U nevjerojatnoj završnici sezone, Ferrarijev vozač Kimi Räikkönen uspijeva osvojiti naslov svjetskog prvaka, “pobjegavši” Alonsu i Hamiltonu za jedan bod.
Nezadovoljan tretmanom u timu (navodno su favorizirali Hamiltona na njegovu štetu), potresen “špijunskim” skandalom s kojim su ga povezivali (spekuliralo se da je izmjenjujući mailove s Ferrarijevim testnim vozačem Pedrom De La Rosom došao u posjed tajnih tehničkih podataka suparničkog tima), Alonso se vraća u Renault. Sezona, koju je završio na petome mjestu, nije bila lišena skandala. Na Velikoj nagradi Singapura, šefovi Renaulta naložili su Nelsonu Piquetu da se zabije u ogradu, kako bi Alonso mogao pobijediti. Srećom, istraga je pokazala da Alonso nije imao pojma o dogovoru između Flavija Briatorea i Piqueta.
U rujnu 2009. godine, “najbolje čuvana tajna Formule 1” prestala je biti tajnom: u javnost je procurila vijest da će Alonso zamijeniti Kimija Räikkönena u Ferarijevu timu. Glasine su se pokazale istinitima, a Alonso je itekako opravdao povjerenje novih šefova: odnio je pobjedu već u prvoj utrci. Te godine, postao je najbolje plaćen vozač Formule 1.
Godine 2015. vratio se u momčad McLarena, gdje je, u tri sezone, ostao bez značajnijih uspjeha zbog nekonkurentnog bolida. Nakon dvogodišnje stanke, ove se godine vratio u Formulu 1, vozeći za tim Alpine.
Osim Formule 1, vozio je sezonu FIA Svjetskog prvenstva u utrkama izdržljivosti za momčad Toyotu Gazoo Racing, uz vozače Sebastiena Buemija i Kazukija Nakajimu. S njima je osvojio naslov prvaka, uključujući dvije pobjede na utrci 24 sata Le Mansa. Nadalje, sudjelovao je u IndyCar seriji u utrkama 500 milja Indianapolisa te u utrkama 24 sata Daytone. Uz to je vlasnik momčadi koja se natječe u Formuli Renault, Formuli 4 i kartingu, osnivač modnog brenda “Kimoa” te UNICEF-ov ambasador dobre volje.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Zanimljivosti
U Japanu postoje specijalni stalci za kišobrane. U slučaju kiše, možete se poslužiti besplatno, s'tim što ih posle prestanka kiše ostavljate na sledećem mestu sa kišobranskim stalcima, vama najbližim.
Dopada mi se ovo kod njih...
Dopada mi se ovo kod njih...
- Attachments
-
Re: Zanimljivosti
Koristeći ogromne traktorske gume i čelik sa otpada, jedan Nijemac je napravio bicikl težak 940 kilograma da bi postigao svjetski rekord.
Bicikl Franka Dozea je već prevazišao Ginisov svjetski rekord najtežeg bicikla koji može i da se vozi.
Doze planira da ove nedjelje dogradi svoju konstrukciju da bi bila teška 1.200 kilograma.
Potom će pokušati da njime u subotu prevali 200 metara, potrebnih za rekord.
“Želim četvorocifrenu težinu”, rekao je 49-godišnjak iz Ščezvig-Holštajna, prenijela je njemačka agencija DPA.
Doze gradi svoj bicikl od marta ove godine. Postavio je pneumatike prečnika 153 centimetra i navodno se pokazalo da ih je iznenađujuće lako voziti.
“To je senzacionalan bicikl”, kaže njegova supruga Astrid.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Zanimljivosti
Najprodavanija knjiga u 15 vijeku bila je erotska knjiga pod nazivom “Priča o dvoje ljubavnika”, koju je napisao niko drugi nego papa Pio II.
1
1
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Zanimljivosti
papa pijo drugi mi je najdrazi od svih papa
ima veoma zanimljiv opus
ima veoma zanimljiv opus
1
1
za mene senf je istina
po virslama je ispisan
po virslama je ispisan
Re: Zanimljivosti
Iako nije stanovnik Kine lav je vazan simbol snage, hrabrosti i vladara, sposoban da nadvlada zle duhove. Kineska legenda kaze da je lav deveti sin zmaja i da je nezamjenljiv cuvar pa se zato postavljaju njegove figure na ulaze kraljevske palate, poslovnih i stambenih zgrada. Najpoznatiji lavovi su oni koji cuvaju palate u Zabranjenom gradu i 485 lavova koji cuvaju cuveni most Marka Pola ( Lugou Qiao ).
Igra lavova je jos jedna vazna tradicija u Kini zajedno sa igrom zmajeva ali podrazumjeva vise vjestine. Obicno dva igraca obuku kostim jednog lava – jedan drzi glavu lava, vodi igru i prikazuje emociju lava, a drugi igrac drzi tijelo i rep lava. Oba igraca se uvlace u kostim do pola ili u cjelosti. Igra je pracena instrumentalnom muzikom u kojoj dominiraju bubnjevi, gong i cimbala, a covjek koji mami lava obicno drzi u ruci lepezu ili veliku loptu koja se zove Qing.
Igra lavova je jos jedna vazna tradicija u Kini zajedno sa igrom zmajeva ali podrazumjeva vise vjestine. Obicno dva igraca obuku kostim jednog lava – jedan drzi glavu lava, vodi igru i prikazuje emociju lava, a drugi igrac drzi tijelo i rep lava. Oba igraca se uvlace u kostim do pola ili u cjelosti. Igra je pracena instrumentalnom muzikom u kojoj dominiraju bubnjevi, gong i cimbala, a covjek koji mami lava obicno drzi u ruci lepezu ili veliku loptu koja se zove Qing.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Zanimljivosti
Rim nazivaju „večnim gradom“ jer je od svog postanka glavni grad?
Na Antarktiku ima više od 70 jezera koja leže hiljadama metara ispod leda?
Najniže jezero na svijetu je Mrtvo more?
Keopsova piramida kada je izgrađena bila je visoka 147 m, ali da zbog ulegnuća tla njena visina sada iznosi 137 m?
Demokratska Republika Kongo bila je kolonija osamdeset puta manje Belgije?
kineski grad Venčum najviše je naseljeno mjesto na planeti Zemlji? On leži na nadmorskoj visini od 5.009 metara.
Na Antarktiku ima više od 70 jezera koja leže hiljadama metara ispod leda?
Najniže jezero na svijetu je Mrtvo more?
Keopsova piramida kada je izgrađena bila je visoka 147 m, ali da zbog ulegnuća tla njena visina sada iznosi 137 m?
Demokratska Republika Kongo bila je kolonija osamdeset puta manje Belgije?
kineski grad Venčum najviše je naseljeno mjesto na planeti Zemlji? On leži na nadmorskoj visini od 5.009 metara.
1
1
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Zanimljivosti
U Oslu postoji spomenik podignut Johanu Voleru koji je izmislio spajalicu za papir?
… da je Vatikan jedina država u kojoj nema rađanja, a samim tim ni prirodnog priraštaja?
… da su Havaji jedina američka država koja uzgaja kafu?
… da je Vatikan jedina država u kojoj nema rađanja, a samim tim ni prirodnog priraštaja?
… da su Havaji jedina američka država koja uzgaja kafu?
1
1
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Zanimljivosti
Ne postoje dokazi da su Vikinzi nosili rogove na svojim sljemovima. U stvari, slika Vikinga sa rogovima potice iz scenografije jedne opere iz 1876. godine.
- Savremeni istoricari osporavaju popularnu zabludu da je pojas nevinosti, uredjaj dizajniran da spreci zene od seksualnog odnosa, izmisljen u srednjem vijeku. Vecina postojecih pojaseva se danas smatra namjernim falsifikatima iz 19. i 20. vijeka. Dugo se tokom srednjeg vijeka vjerovalo da masturbacija dovodi do ludila, sto je dovelo do misljenja da ovi pojasevi izmisljeni bas u to vrijeme.
- Savremeni istoricari osporavaju popularnu zabludu da je pojas nevinosti, uredjaj dizajniran da spreci zene od seksualnog odnosa, izmisljen u srednjem vijeku. Vecina postojecih pojaseva se danas smatra namjernim falsifikatima iz 19. i 20. vijeka. Dugo se tokom srednjeg vijeka vjerovalo da masturbacija dovodi do ludila, sto je dovelo do misljenja da ovi pojasevi izmisljeni bas u to vrijeme.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Zanimljivosti
Legendarni 501, najpoznatiji model “levisica”, nastao je posve slučajno. Bio je to broj skladišta koji je tim hlačama dodijeljen davne 1890. godine!
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Zanimljivosti
iskog su rasta, širokih lica i miroljubive naravi: niti jedno pleme ne poznaje izraz za riječ “rat”. Žive u malim, složnim zajednicama, na velikom prostranstvu od Grenlanda i Labradora na istoku do Beringova mora i sibirskih obala na zapadu, kao i na nekim arktičkim otocima. Po nepreglednim snježnim prostranstvima kreću se psećim zapregama i čamcima poput kajaka i umiaka, a za kraće destinacije sasvim dobro ih služe i krplje (u novije vrijeme, istinabog, preferiraju motorne sanjke). Sami sebe nazivaju Inuit, odnosno Ljudi (jednina glasi “Inuk”), a ostatak svijeta naziva ih Eskimima (od indijanske riječi “esquimantjik”, odnosno “oni koji jedu sirovo meso”). Unatoč preuzimanju modernih civilizacijskih stečevina u novije vrijeme, približno 90.000 pripadnika ovoga polarnog naroda nastoji očuvati svoj kulturni identitet. Donosimo zanimljivosti o njihovoj bogatoj tradiciji!
1. Kad su se, početkom osamnaestog stoljeća, prve grupe europskih misionara vratile s Grenlanda, donijele su brojne zanimljive priče o narodu koji je živio na najvećem otoku na svijetu, uključujući onu o eskimskom poljupcu trljanjem nosa o nos ili nosa o obraz. Antropolozi koji su odlučili istražiti podrijetlo ovoga neobičnog običaja (tzv. “kunik”) došli su do zanimljivog otkrića. Suprotno prvotnoj pretpostavci, spoznali su da ova praksa nije izraz ljubavnih osjećaja nego neka vrsta pozdrava. Naime, u ledenom i surovom okolišu, jedini nepokriven dio tijela Eskima upravo je nos. Da bi se pozdravili, Eskimi ne skidaju rukavice kako bi si pružili ruke nego se, što je mnogo praktičnije, jednostavno dodirnu već otkrivenim nosovima.
2. Nemilosrdni životni uvjeti stoje iza još jednog običaja, gostinjske obljube. Evo o čemu je riječ: osim hranom i pićem, Eskim koji drži do finih manira gosta bi trebao ponuditi – svojom suprugom! U ovom ritualu nema ljubomore niti predbacivanja, naprotiv: domaćin će se smrtno uvrijediti ako gost odbije spavati s njegovom boljom polovicom. Dok će feministkinje skočiti na zadnje noge vrišteći o tretiranju žene kao objekta, ovaj je običaj zapravo štitio Eskimke. Naime, stradanja muškaraca u lovu i ledenim mećavama bila su prilično česta pojava pa, u trenutku kad se gost otputi u “spavaću sobu” s domaćinovom suprugom, prešutno prihvaća obavezu da preuzme brigu o njoj i njenoj djeci ako glava kuće ostane bez glave.
3. Kad smo već kod koitusa, otkrit ćemo vam drevnu praksu kojom su Eskimke partnerima davale do znanja da su raspoložene za malo akcije: omotale bi im spolovilo komadom zaleđene fokine kože. Ledeni žmarci koji bi prostrujali tijelom su, prema predaji, i mrtvog Eskima vraćali u život!
4. Vjerojatno ste čuli da Eskimi imaju preko stotinu naziva za snijeg, no jeste li se ikad zapitali koji su to nazivi? Evo nekoliko primjera: “tlapa” je pršić, “tlapat” mirni snijeg, “tlamo” snijeg koji pada u velikim mokrim pahuljama, a “tliyelin” onaj koji su obilježili vukovi. Dok je “tlaslo”, snijeg koji pada polako, pravi blagoslov, nitko ne voli “kayi”, snijeg koji klizi, “tlapinti”, snježnu mećavu, “shlim”, bljuzgu ili nedajbože “quinayu”, snijeg pomiješan s psećim izmetom. Ako su se pahulje skupile na predmetima, govorimo o “ontli”, ako su ušle u prostoriju, riječ je o “intli”, a one koje smo, kao pristojni gosti, stresli s odjeće prije ulaska u prostoriju nazivaju se “blontla”. Da Eskimi imaju smisla za romantiku, govore sljedeći nazivi: “kriplyan” je snijeg koji je plavkast u rano jutro, “sotla” onaj obasjan suncem, a “astrila” kristalići koji svjetlucaju pod svjetlom zvijezda.
5. Riječ je o iznimno muzikalnom narodu. Dok u današnje vrijeme sve više koriste glazbala tvorničke izrade, poput gitare i harmonike, u prošlosti su poznavali samo jedan instrument – bubanj s opnom od kitove kože. Sviralo se i pjevalo u brojnim prigodama: za vrijeme šamanističkih obreda, prije odlaska u lov, na sprovodima i svadbama, prilikom razmjene dobara… Posebnost eskimske glazbe su tzv. “pjevački dvoboji” kojima pojedinci na društveno prihvatljiv način rješavaju konfliktne situacije. Evo kako stvar funkcionira: zavađeni muškarci se, uz pratnju bubnjeva, jedan drugome izruguju u pjesmama. Tu i tamo, na napetim dijelovima, smiju odvaliti jedan drugome šamar, ali su ostali udarci najstrože zabranjeni. Kad se ispucaju, nježno se zagrle i konflikt se smatra riješenim. Hm, ovo pomalo podsjeća na rapperske duele… Ako izuzmemo dio s grljenjem i oprostom!
6. Vrsni su ribari i lovci na tuljane, morževe, kitove, karibue, polarne medvjede i mošusna goveda. Od ulovljene životinje iskoristit će svaki dio: od surove zime obranit će se odjećom od krzna ili kože, a od kostiju će napraviti igle, nakit ili naočale s uskim prorezima koje ih štite od snježnog sljepila. U prošlosti su plijen ubijali harpunima s otrovnim vrškom i tzv. “uluima”, noževima s polukružnom oštricom; danas preferiraju puške.
7. Meso i riba, često sirovi, gotovo su im isključiva hrana (jedan od najpoznatijih eskimskih specijaliteta je juha od tuljanove krvi!). Povremeno konzumiraju sezonske bobice, korijenje i alge, ali većinu biljne hrane dobivaju iz želudaca irvasa i jelena. Ugljikohidrati i prerađena hrana uopće nisu na njihovom meniju, a znanstvenici vjeruju da je upravo to razlog zbog koje gotovo uopće ne obolijevaju od raka niti moždanog i srčanog udara.
8. Predodžba da Eskimi žive u igluima raširena je, ali i pogrešna. Ove nastambe od ledenih blokova služe im isključivo kao privremeno sklonište kad idu u lov ili na dalek put. U prošlosti su živjeli u nastambama od kamenja i naplavnih drva (zimi) ili u šatorima od kože karibua i tuljana (ljeti), a danas većina stanuje u kućama sa strujom i ostalim civilizacijskim blagodatima.
9. Najvažnija osoba u zajednici jest šaman (“angatkuq”), kojeg smatraju posrednikom između svijeta duhova i ljudi. Tradicionalno eskimsko vjerovanje jest animizam: ideja da duhovi upravljaju živim i neživim svijetom. Jedna od glavnih božica jest Sedna, gospodarica kitova, tuljana i ostalih morskih stvorenja, koja živi na dnu oceana. Dok ona pomaže ljudima u lovu, božanstvo Agloolik im, iz čiste zlobe, pregriza dno kanua ili otima plijen. Za plodnost je zadužena Akna; Amarok, bog-vuk, uzima živote onih koji su dovoljno blesavi da u lov odlaze sami; Sila je personifikacija vjetra a Nanook je moćni gospodar polarnih medvjeda. Eskimska verzija babe Roge je o Qualupalik, čudovište zelene kože, dugačkih noktiju i kreštava glasa kojim majke plaše neposlušnu djecu.
10. Tradicionalan ukop uključivao je umatanje trupla u tuljanovu kožu, nakon čega su ostaci prepušteni “dubokom smrzavanju” u tundri. Oko tijela je, u kružnom poretku, postavljano kamenje, koje je imalo olakšati prijelaz u zagrobni svijet. Prema vjerovanju nekih plemena, duh pokojnika selio se u tijelo susjedovog djeteta.
11. Premda je riječ o patrijarhalnom društvu, ženski poslovi, poput pripreme namirnica, smatraju se ključnim za preživljavanje i kao takvi su iznimno cijenjeni. Djecu smatraju blagom i nikad ih ne tuku niti posežu za “odgojnim” šamarima. A kad se mališani razbole, njihove brižne mamice pribjegavaju poprilično gadljivoj praksi: sišu im sline iz nosa kako bi se što prije “pročistili”.
12. U kulturi Eskima, pristojno je ispustiti vjetar za vrijeme obroka. To se smatra znakom zahvalnosti prema domaćinu.
1. Kad su se, početkom osamnaestog stoljeća, prve grupe europskih misionara vratile s Grenlanda, donijele su brojne zanimljive priče o narodu koji je živio na najvećem otoku na svijetu, uključujući onu o eskimskom poljupcu trljanjem nosa o nos ili nosa o obraz. Antropolozi koji su odlučili istražiti podrijetlo ovoga neobičnog običaja (tzv. “kunik”) došli su do zanimljivog otkrića. Suprotno prvotnoj pretpostavci, spoznali su da ova praksa nije izraz ljubavnih osjećaja nego neka vrsta pozdrava. Naime, u ledenom i surovom okolišu, jedini nepokriven dio tijela Eskima upravo je nos. Da bi se pozdravili, Eskimi ne skidaju rukavice kako bi si pružili ruke nego se, što je mnogo praktičnije, jednostavno dodirnu već otkrivenim nosovima.
2. Nemilosrdni životni uvjeti stoje iza još jednog običaja, gostinjske obljube. Evo o čemu je riječ: osim hranom i pićem, Eskim koji drži do finih manira gosta bi trebao ponuditi – svojom suprugom! U ovom ritualu nema ljubomore niti predbacivanja, naprotiv: domaćin će se smrtno uvrijediti ako gost odbije spavati s njegovom boljom polovicom. Dok će feministkinje skočiti na zadnje noge vrišteći o tretiranju žene kao objekta, ovaj je običaj zapravo štitio Eskimke. Naime, stradanja muškaraca u lovu i ledenim mećavama bila su prilično česta pojava pa, u trenutku kad se gost otputi u “spavaću sobu” s domaćinovom suprugom, prešutno prihvaća obavezu da preuzme brigu o njoj i njenoj djeci ako glava kuće ostane bez glave.
3. Kad smo već kod koitusa, otkrit ćemo vam drevnu praksu kojom su Eskimke partnerima davale do znanja da su raspoložene za malo akcije: omotale bi im spolovilo komadom zaleđene fokine kože. Ledeni žmarci koji bi prostrujali tijelom su, prema predaji, i mrtvog Eskima vraćali u život!
4. Vjerojatno ste čuli da Eskimi imaju preko stotinu naziva za snijeg, no jeste li se ikad zapitali koji su to nazivi? Evo nekoliko primjera: “tlapa” je pršić, “tlapat” mirni snijeg, “tlamo” snijeg koji pada u velikim mokrim pahuljama, a “tliyelin” onaj koji su obilježili vukovi. Dok je “tlaslo”, snijeg koji pada polako, pravi blagoslov, nitko ne voli “kayi”, snijeg koji klizi, “tlapinti”, snježnu mećavu, “shlim”, bljuzgu ili nedajbože “quinayu”, snijeg pomiješan s psećim izmetom. Ako su se pahulje skupile na predmetima, govorimo o “ontli”, ako su ušle u prostoriju, riječ je o “intli”, a one koje smo, kao pristojni gosti, stresli s odjeće prije ulaska u prostoriju nazivaju se “blontla”. Da Eskimi imaju smisla za romantiku, govore sljedeći nazivi: “kriplyan” je snijeg koji je plavkast u rano jutro, “sotla” onaj obasjan suncem, a “astrila” kristalići koji svjetlucaju pod svjetlom zvijezda.
5. Riječ je o iznimno muzikalnom narodu. Dok u današnje vrijeme sve više koriste glazbala tvorničke izrade, poput gitare i harmonike, u prošlosti su poznavali samo jedan instrument – bubanj s opnom od kitove kože. Sviralo se i pjevalo u brojnim prigodama: za vrijeme šamanističkih obreda, prije odlaska u lov, na sprovodima i svadbama, prilikom razmjene dobara… Posebnost eskimske glazbe su tzv. “pjevački dvoboji” kojima pojedinci na društveno prihvatljiv način rješavaju konfliktne situacije. Evo kako stvar funkcionira: zavađeni muškarci se, uz pratnju bubnjeva, jedan drugome izruguju u pjesmama. Tu i tamo, na napetim dijelovima, smiju odvaliti jedan drugome šamar, ali su ostali udarci najstrože zabranjeni. Kad se ispucaju, nježno se zagrle i konflikt se smatra riješenim. Hm, ovo pomalo podsjeća na rapperske duele… Ako izuzmemo dio s grljenjem i oprostom!
6. Vrsni su ribari i lovci na tuljane, morževe, kitove, karibue, polarne medvjede i mošusna goveda. Od ulovljene životinje iskoristit će svaki dio: od surove zime obranit će se odjećom od krzna ili kože, a od kostiju će napraviti igle, nakit ili naočale s uskim prorezima koje ih štite od snježnog sljepila. U prošlosti su plijen ubijali harpunima s otrovnim vrškom i tzv. “uluima”, noževima s polukružnom oštricom; danas preferiraju puške.
7. Meso i riba, često sirovi, gotovo su im isključiva hrana (jedan od najpoznatijih eskimskih specijaliteta je juha od tuljanove krvi!). Povremeno konzumiraju sezonske bobice, korijenje i alge, ali većinu biljne hrane dobivaju iz želudaca irvasa i jelena. Ugljikohidrati i prerađena hrana uopće nisu na njihovom meniju, a znanstvenici vjeruju da je upravo to razlog zbog koje gotovo uopće ne obolijevaju od raka niti moždanog i srčanog udara.
8. Predodžba da Eskimi žive u igluima raširena je, ali i pogrešna. Ove nastambe od ledenih blokova služe im isključivo kao privremeno sklonište kad idu u lov ili na dalek put. U prošlosti su živjeli u nastambama od kamenja i naplavnih drva (zimi) ili u šatorima od kože karibua i tuljana (ljeti), a danas većina stanuje u kućama sa strujom i ostalim civilizacijskim blagodatima.
9. Najvažnija osoba u zajednici jest šaman (“angatkuq”), kojeg smatraju posrednikom između svijeta duhova i ljudi. Tradicionalno eskimsko vjerovanje jest animizam: ideja da duhovi upravljaju živim i neživim svijetom. Jedna od glavnih božica jest Sedna, gospodarica kitova, tuljana i ostalih morskih stvorenja, koja živi na dnu oceana. Dok ona pomaže ljudima u lovu, božanstvo Agloolik im, iz čiste zlobe, pregriza dno kanua ili otima plijen. Za plodnost je zadužena Akna; Amarok, bog-vuk, uzima živote onih koji su dovoljno blesavi da u lov odlaze sami; Sila je personifikacija vjetra a Nanook je moćni gospodar polarnih medvjeda. Eskimska verzija babe Roge je o Qualupalik, čudovište zelene kože, dugačkih noktiju i kreštava glasa kojim majke plaše neposlušnu djecu.
10. Tradicionalan ukop uključivao je umatanje trupla u tuljanovu kožu, nakon čega su ostaci prepušteni “dubokom smrzavanju” u tundri. Oko tijela je, u kružnom poretku, postavljano kamenje, koje je imalo olakšati prijelaz u zagrobni svijet. Prema vjerovanju nekih plemena, duh pokojnika selio se u tijelo susjedovog djeteta.
11. Premda je riječ o patrijarhalnom društvu, ženski poslovi, poput pripreme namirnica, smatraju se ključnim za preživljavanje i kao takvi su iznimno cijenjeni. Djecu smatraju blagom i nikad ih ne tuku niti posežu za “odgojnim” šamarima. A kad se mališani razbole, njihove brižne mamice pribjegavaju poprilično gadljivoj praksi: sišu im sline iz nosa kako bi se što prije “pročistili”.
12. U kulturi Eskima, pristojno je ispustiti vjetar za vrijeme obroka. To se smatra znakom zahvalnosti prema domaćinu.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Zanimljivosti
Neki dosadan čovjek dugo je pričao Aristotelu. Pošto je filozof uporno ćutao, pričljivac pomisli da priča uzalud pa upita:
- Možda vam dosadjujem? Možda moje riječi smetaju vašim dubokim mislima?
- O, ne! - odvrati Aristotel. - Slobodno produžite, ja vas uopšte ne slušam!
- Možda vam dosadjujem? Možda moje riječi smetaju vašim dubokim mislima?
- O, ne! - odvrati Aristotel. - Slobodno produžite, ja vas uopšte ne slušam!
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Zanimljivosti
Prvo dokumentovano otkriće antibiotika desilo se 1877. godine, a dokumentovali su ga Robert Koch i Louis Pasteur. Ipak, Selman Waksman Abraham, američki naučnik i mikrobiolog je otkrio niz antibiotika koji su na kraju spasili milione života. Upravo se on često i naziva “Otac antibiotika”.
Ali ovo nisu bili prvi antibiotici na svijetu. u Nubiji su pronađene kosti koje pokazuju tragove tetraciklina, antibiotika koji se koristi i danas, a stare su oko 2.500 godina! Kako su ovi drevni narodi koristili antibiotike? Pili su pivo! Proizvodili su kvasac, gljivice koje sadrže antibakterijska svojstva i koje se koriste za proizvodnju piva. Arheološki nalazi su pokazali da su u to vrijeme i odrasli i djeca pili pivo kao lijek.
Ali ovo nisu bili prvi antibiotici na svijetu. u Nubiji su pronađene kosti koje pokazuju tragove tetraciklina, antibiotika koji se koristi i danas, a stare su oko 2.500 godina! Kako su ovi drevni narodi koristili antibiotike? Pili su pivo! Proizvodili su kvasac, gljivice koje sadrže antibakterijska svojstva i koje se koriste za proizvodnju piva. Arheološki nalazi su pokazali da su u to vrijeme i odrasli i djeca pili pivo kao lijek.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Zanimljivosti
Kada je trudna, ćelije bebe migriraju u krvotok majke, a zatim kruže nazad u bebu, to se zove „fetalno-majčinski mikrohimerizam“.
Tokom 41 nedelje, ćelije cirkulišu i stapaju se napred-nazad, a nakon što se beba rodi, mnoge od ovih ćelija ostaju u majčinom telu, ostavljajući trajni otisak u majčinim tkivima, kostima, mozgu i koži, i često tamo ostaju. decenijama. Svako dete koje majka posle dobije ostaviće sličan otisak i na njenom telu.
Čak i ako trudnoća ne ide do punog termina ili ako imate abortus, ove ćelije i dalje migriraju u vaš krvotok.
Istraživanja su pokazala da ako je majčino srce povređeno, fetalne ćelije će pojuriti na mesto povrede i promeniti se u različite vrste ćelija koje su specijalizovane za popravku srca.
Beba pomaže popravljanju majke, dok majka gradi bebu.
Kako je to kul?
To je često razlog zašto određene bolesti nestaju tokom trudnoće.
Neverovatno je kako majčina tela štite bebu po svaku cenu, a beba štiti i obnavlja majku nazad - tako da se beba može bezbedno razvijati i preživeti.
Razmislite o ludim žudnjama na trenutak. Šta je majci nedostajalo da ih beba natera da žude?
Studije su takođe pokazale ćelije iz fetusa u mozgu majke 18 godina nakon njenog porođaja. Koliko je to neverovatno?"
Ako ste mama, znate kako možete intuitivno da osetite svoje dete čak i kada ga nema... Pa, sada postoji naučni dokaz da ga mame nose godinama i godinama čak i nakon što su ga rodile.
Tokom 41 nedelje, ćelije cirkulišu i stapaju se napred-nazad, a nakon što se beba rodi, mnoge od ovih ćelija ostaju u majčinom telu, ostavljajući trajni otisak u majčinim tkivima, kostima, mozgu i koži, i često tamo ostaju. decenijama. Svako dete koje majka posle dobije ostaviće sličan otisak i na njenom telu.
Čak i ako trudnoća ne ide do punog termina ili ako imate abortus, ove ćelije i dalje migriraju u vaš krvotok.
Istraživanja su pokazala da ako je majčino srce povređeno, fetalne ćelije će pojuriti na mesto povrede i promeniti se u različite vrste ćelija koje su specijalizovane za popravku srca.
Beba pomaže popravljanju majke, dok majka gradi bebu.
Kako je to kul?
To je često razlog zašto određene bolesti nestaju tokom trudnoće.
Neverovatno je kako majčina tela štite bebu po svaku cenu, a beba štiti i obnavlja majku nazad - tako da se beba može bezbedno razvijati i preživeti.
Razmislite o ludim žudnjama na trenutak. Šta je majci nedostajalo da ih beba natera da žude?
Studije su takođe pokazale ćelije iz fetusa u mozgu majke 18 godina nakon njenog porođaja. Koliko je to neverovatno?"
Ako ste mama, znate kako možete intuitivno da osetite svoje dete čak i kada ga nema... Pa, sada postoji naučni dokaz da ga mame nose godinama i godinama čak i nakon što su ga rodile.
2
1
1
1
Re: Zanimljivosti
Tko kaže da je povijest dosadno nabrajanje godina i bitaka oko nekih tamo zemalja koje vas se ne tiču? Za vas smo, nasumičnim redosljedom, odabrali samo zabavne anegdote iz prošlosti koje nećete naći niti u jednom školskom udžbeniku!
1. Električna sušila za kosu počela su se proizvoditi 1920. godine u američkom gradu Wisconsinu.
2. Poput jezivog Normana Batesa, poremećenog ubojice iz Hitchcockova remek-djela “Psiho”, Indijac Abdul Ghafoor u podrumu obiteljske kuće čuvao je majčin leš. Duže od dva desetljeća, ovaj profesor engleske književnosti oko svih važnijih odluka se “savjetovao” s truplom, položenim u stakleni lijes. Tek 1995., pokojnica je propisno ukopana – zajedno sa svojim jedincem, koji je te godie preminuo.
3. Naranča je voće koje su još u četvrtom stoljeću prije Krista poznavali Kinezi. Bila je popularna i u drevnoj Indiji, a brojni jezikoslovci smatraju da njen naziv korijene vuče od sanskrtske riječi “nagarunga”, što bi u prijevodu značilo “voće koje vole slonovi”.
4. Godine 2014., američki znanstvenici su stvorili pivo s okusom – fosila! Na kosti staroj trideset pet milijuna godina pronašli su, naime, kvasac te od njega napravili slatkasto, aromatično pivo. Nadjenuli su mu duhoviti naziv “Bone Dusters Paleo Ale”.
5. Karlo VI., francuski kralj od 1380. pa do smrti 1422., u povijesti je ostao zapamćen pod nadimkom Karlo Ludi. Sin Karla V. Mudrog, zbog psihičke bolesti je proglašen nesposobnim za vladanje, pa su tu dužnost preuzeli njegovi stričevi. Jadnik je, naime, vjerovao da je napravljen od stakla te nije dopuštao da ga diraju, kako se ne bi razbio na komadiće.
6. U bitki kod Peluzija 525. godine prije Krista, Perzijanci su pobijedili Egipćane, i to zahvaljujući – mačkama! Znali su, naime, da protivnici te životinje smatraju svetima, pa su ih vojnici u prvim redovima nosili u rukama. U strahu od božanske osvete, Egipćani nisu htjeli strijelama gađati Perzijance kako ne bi ozlijedili mačke.
7. Od davnina, Romi na Đurđevdan trljaju lica jajima, vjerujući da će im to donijeti zdravlje tijekom godine. Kaže se da slavlje traje koliko traje ispečeno janje, a ono nipošto ne smije biti crne dlake, jer se smatra da to donosi zlu kob.
8. Nikola Tesla (na slici!), jedan od najvećih znanstvenika u povijesti, rođen je 10. srpnja 1867. godine, točno u ponoć, i to za velike grmljavinske oluje. Prema legendi, primalja je vremenske nepogode proglasila lošim znakom, a novorođenče “djetetom tame”.
1. Električna sušila za kosu počela su se proizvoditi 1920. godine u američkom gradu Wisconsinu.
2. Poput jezivog Normana Batesa, poremećenog ubojice iz Hitchcockova remek-djela “Psiho”, Indijac Abdul Ghafoor u podrumu obiteljske kuće čuvao je majčin leš. Duže od dva desetljeća, ovaj profesor engleske književnosti oko svih važnijih odluka se “savjetovao” s truplom, položenim u stakleni lijes. Tek 1995., pokojnica je propisno ukopana – zajedno sa svojim jedincem, koji je te godie preminuo.
3. Naranča je voće koje su još u četvrtom stoljeću prije Krista poznavali Kinezi. Bila je popularna i u drevnoj Indiji, a brojni jezikoslovci smatraju da njen naziv korijene vuče od sanskrtske riječi “nagarunga”, što bi u prijevodu značilo “voće koje vole slonovi”.
4. Godine 2014., američki znanstvenici su stvorili pivo s okusom – fosila! Na kosti staroj trideset pet milijuna godina pronašli su, naime, kvasac te od njega napravili slatkasto, aromatično pivo. Nadjenuli su mu duhoviti naziv “Bone Dusters Paleo Ale”.
5. Karlo VI., francuski kralj od 1380. pa do smrti 1422., u povijesti je ostao zapamćen pod nadimkom Karlo Ludi. Sin Karla V. Mudrog, zbog psihičke bolesti je proglašen nesposobnim za vladanje, pa su tu dužnost preuzeli njegovi stričevi. Jadnik je, naime, vjerovao da je napravljen od stakla te nije dopuštao da ga diraju, kako se ne bi razbio na komadiće.
6. U bitki kod Peluzija 525. godine prije Krista, Perzijanci su pobijedili Egipćane, i to zahvaljujući – mačkama! Znali su, naime, da protivnici te životinje smatraju svetima, pa su ih vojnici u prvim redovima nosili u rukama. U strahu od božanske osvete, Egipćani nisu htjeli strijelama gađati Perzijance kako ne bi ozlijedili mačke.
7. Od davnina, Romi na Đurđevdan trljaju lica jajima, vjerujući da će im to donijeti zdravlje tijekom godine. Kaže se da slavlje traje koliko traje ispečeno janje, a ono nipošto ne smije biti crne dlake, jer se smatra da to donosi zlu kob.
8. Nikola Tesla (na slici!), jedan od najvećih znanstvenika u povijesti, rođen je 10. srpnja 1867. godine, točno u ponoć, i to za velike grmljavinske oluje. Prema legendi, primalja je vremenske nepogode proglasila lošim znakom, a novorođenče “djetetom tame”.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Zanimljivosti
Svi znaju za junačku pogibiju 300 Spartanaca pod vodstvom kralja Leonide, koji su izginuli kako bi spasili svoju zemlju od nadiranja nadmoćnih perzijskih osvajača. S druge strane, činjenica da su u bitki sudjelovali i mnogi drugi Grci obično se prešućuje.
Prema grčkom povjesničaru Herodotu, kojeg se smatra najpouzdanijim i neposrednim izvorom za podatke o bitki, na grčkoj se strani okupilo:
500 iz grada Tegeje (južno od Mantineje),
120 iz grada Orhomena (sjeveroistočno od Mantineje),
1000 iz Arkadije, ruralnog kraja u unutrašnjosti Peloponeza,
400 iz Korinta, luke na prevlaci koja spaja Peloponez s ostatkom Grčke,
200 iz grada Flijunta blizu Korinta,
80 iz drevnog grada Mikene, tada samo sjene svoje negdašnje slave,
700 iz grada Tespije sjeverno od Korintskog zaljeva,
400 iz grada Tebe istočno od Tespije,
1000 iz regije Fokide istočno od Tebe,
„svi (vojnici)“ iz istočne Lokrije, regije sjeverno od Fokide.
Valja napomenuti da Herodot spominje prisutnost spartanskihhelota (robova) i Lakedemonjana, vojnika iz okolice Sparte, ali ne navodi njihov broj. Prema današnjim procjenama, njih je vjerojatno bilo oko 1900. Stoga se grčka vojska sastojala od oko 7000 vojnika. Perzijanaca je prema današnjim procjenama bilo između 100.000 i 300.000.
Grci su dva dana odolijevali perzijskim napadima jer su se borili protiv Perzijanaca u uskom klancu, gdje Perzijanci nisu mogli iskoristiti svoju brojčanu premoć. Napokon je jedan od Grka izdao svoje sunarodnjake i Perzijancima pokazao stazu pomoću koje su mogli Grke napasti s leđa. Većina se Grka tada povukla, a Leonida se odlučio žrtvovati kako bi im kupio vrijeme. Tako su na bojištu uz Leonidu ostali Spartanci i njihoviheloti, Tespijci i Tebanci – manje od pola početne vojske. Prema predaji, svi izuzev Tebanaca izginuli su do posljednjeg čovjeka (Tebanci su se nakon kratkog vremena predali).
Prema grčkom povjesničaru Herodotu, kojeg se smatra najpouzdanijim i neposrednim izvorom za podatke o bitki, na grčkoj se strani okupilo:
500 iz grada Tegeje (južno od Mantineje),
120 iz grada Orhomena (sjeveroistočno od Mantineje),
1000 iz Arkadije, ruralnog kraja u unutrašnjosti Peloponeza,
400 iz Korinta, luke na prevlaci koja spaja Peloponez s ostatkom Grčke,
200 iz grada Flijunta blizu Korinta,
80 iz drevnog grada Mikene, tada samo sjene svoje negdašnje slave,
700 iz grada Tespije sjeverno od Korintskog zaljeva,
400 iz grada Tebe istočno od Tespije,
1000 iz regije Fokide istočno od Tebe,
„svi (vojnici)“ iz istočne Lokrije, regije sjeverno od Fokide.
Valja napomenuti da Herodot spominje prisutnost spartanskihhelota (robova) i Lakedemonjana, vojnika iz okolice Sparte, ali ne navodi njihov broj. Prema današnjim procjenama, njih je vjerojatno bilo oko 1900. Stoga se grčka vojska sastojala od oko 7000 vojnika. Perzijanaca je prema današnjim procjenama bilo između 100.000 i 300.000.
Grci su dva dana odolijevali perzijskim napadima jer su se borili protiv Perzijanaca u uskom klancu, gdje Perzijanci nisu mogli iskoristiti svoju brojčanu premoć. Napokon je jedan od Grka izdao svoje sunarodnjake i Perzijancima pokazao stazu pomoću koje su mogli Grke napasti s leđa. Većina se Grka tada povukla, a Leonida se odlučio žrtvovati kako bi im kupio vrijeme. Tako su na bojištu uz Leonidu ostali Spartanci i njihoviheloti, Tespijci i Tebanci – manje od pola početne vojske. Prema predaji, svi izuzev Tebanaca izginuli su do posljednjeg čovjeka (Tebanci su se nakon kratkog vremena predali).
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Zanimljivosti
Sao Paulo sa 11 miliona stanovnika najveći grad južne Zemljine polulopte?
na Novom Zelandu ima 17 puta više ovaca nego ljudi
Vatikan najmanja država na svijetu sa površinom od samo 44 hektara
najniža temperatura ikad izmjerena bila -88 C u Vostoku, Antarktik
na Novom Zelandu ima 17 puta više ovaca nego ljudi
Vatikan najmanja država na svijetu sa površinom od samo 44 hektara
najniža temperatura ikad izmjerena bila -88 C u Vostoku, Antarktik
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Zanimljivosti
Kralj Almotamid koji je polovinom XI veka vladao Seviljom naredio je da se na brdimo u okolini Kordobe zasade bademi jer njegova žena Itimad, nekada hrišćanka i robinja, nikada u životu nije videla sneg, a to je žarko želela. Tako bi u proleće, kad opadnu, bele latice bademovog cveta prekrile sve padine koje bi izgledale kao da su pod snegom.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.