Muzički instrumenti

[kreja]

Orgulje nas zvučeći potiču da poniremo u svoje najskrovitije dubine i postavljamo si neizbježna pitanja o smislu, sjedeći u nekoj gotičkoj katedrali poput one u Reimsu ili Chartresu, dok se fantastično titranje obojene svjetlosti vitraja stapa s titranjem zraka iz orguljskih svirala zatvarajući krug jedinstva svih umjetnosti.
Ljerka Očić

Teško je danas zamisliti katedralu, crkvu ili koncertnu dvoranu bez orgulja. Kraljica instrumenata, kako ih je Mozart nazvao, svojim zvukom vibrira čitavim prostorom noseći slušatelja daleko od svakodnevice.

Korijeni orgulja sežu daleko u prošlost. Njihove su preteče gotovo svi aerofoni instrumenti kao što je siringa ili Panova frula koja je bila sastavljena od nekoliko spojenih svirala u koje se upuhivao zrak ili paixiao koji nalazimo u Kini, s trinaest svirala različite dužine. Prvi poznati srodnik orguljama kineski je sheng iz XII. st. pr. Kr. te grčki hidraulos, vodene orgulje iz III. st. pr. Kr. U rimsko doba spominju se prve pneumatske orgulje koje su padom Rimskog Carstva zaboravljene. Ponovno ulaze u glazbeni život tek u VIII. stoljeću, posredstvom Bizanta, i to prvenstveno u crkvenu liturgiju. To su uglavnom bile male prenosive orgulje, tzv. portativi i kasnije pozitivi. Do XV. stoljeća šire se zapadnom i srednjom Europom, a tijekom renesanse doživljavaju veliki procvat.

Zlatno doba orgulja započinje u XVII. stoljeću, u doba baroka, kada prestaju biti samo pratnja crkvenoj liturgiji i vokalnoj skladbi, već se pišu i samostalne instrumentalne kompozicije za orgulje. Instrumentalna glazba postaje sve važnijom i samostalnijom, a orguljaško umijeće i osobni izraz svirača postaju sastavni dio liturgije. U XIX. stoljeću započinje tehnički procvat orgulja jer se postupno uvodi pneumatska i električna traktura umjesto mehaničke.

Građa i graditelji

Orgulje su najveći i po građi najsloženiji instrument iz skupine puhačkih instrumenata. Osnovne dijelove čine: mijeh i traktura, sviraonik i svirale.

Sviraonik su klavijature po kojima se svira rukama (manuali) i nogama (pedali). Broj manuala ovisi o veličini orgulja.

Svirale, odnosno cijevi, dio su u kojem titra stupac zraka i proizvodi različite zvukove, odnosno pritiskom tipke na klavijaturi dovodi se zrak iz mijeha u svirale i nastaje zvuk.

Karakteristika zvuka ovisi o vrsti svirala: o materijalu od kojeg su napravljene (drvo, kositar, olovo, bakar, slonovača), obliku, kao i omjeru njihove dužine i visine. Svirale mogu biti od 3 mm do 6 metara visine, a broj im varira od sto do nekoliko tisuća. Tako nastaju registri tamnih i svijetlih tonova, tiših i glasnijih, prodornijih i reskijih. Danas se najveće poznate orgulje nalaze u Atlantic Cityju, SAD, i imaju 33114 svirala.

Majstori graditelji usklađuju svirale kao da usklađuju različita bića: raznih veličina i vrsta, oblika i boja, ona visoka i niska, uska i široka. Kada se orgulje grade, svirale se moraju tako smjestiti da tvore skladno jedinstvo. A graditelj ih svojim znanjem, osjećajem i dodirom oživljava u prostoru i vremenu, nastojeći dosegnuti boju i toplinu ljudskog glasa. Upravo su zato orgulje, ovisno o graditelju, odražavale zvuk zemlje kojoj je on pripadao, karakter i duh naroda te zemlje. Zato razlikujemo zvukovne karakteristike različitih europskih škola orgulja: kod talijanskih orgulja prevladava baršunasti i meki zvuk, u francuskim orguljama zvukovi su nazalni, njemački su ozbiljni, naglašeni i prodorni, a anglosaksonski njeguju zaobljene tonove. Zato se kaže da su majstori graditelji pravi arhitekti zvuka, zanesenjaci i umjetnici tako da, iako su osnovne konstrukcije uvijek zadane, svake su orgulje neponovljivo muzičko biće ili, kako ih se naziva, instrument s karakterom.

Zanimljivo je da su u srednjem vijeku majstori najčešće sa sobom vodili svoje radnike i čitave obitelji u mjesto gdje su gradili orgulje. Živjeli su unutar katedrale ili crkve, ponekad i više godina, i tu su posvećeni gradnji orgulja na neki način gradili zgradu unutar zgrade.

Orguljaši



Da bismo ostvarili što bolji odnos sa svojim glazbalom, moramo orguljama prići kao živom biću, kao materiji koja nosi u sebi već ugrađenu energiju koju mi svojim udjelom pokrećemo.

Spona između samog glazbenog djela, orgulja i slušatelja su orguljaši. Ovi vrsni umjetnici oživljavaju višedimenzionalni duh glazbe unutar monumentalnog prostora katedrale, otvarajući tako vrata nekog drugog, neizrecivog prostor-vremena.

Osobitost orguljne glazbe je i u tome što su prilikom izvedbe orguljaš i orgulje u većini slučajeva publici nevidljivi pa je glazba u prvom planu i jedina s kojom publika uspostavlja izravni kontakt.

Velik broj skladatelja tijekom povijesti bili su ujedno i orguljaši. Tako su najčešće započinjali svoj glazbeni put. Za samog Johanna Sebastiana Bacha kaže se da je bio orguljaš od vremena kada mu noge još nisu mogle dohvatiti pedale.

Orguljaši su često surađivali s graditeljima orgulja kako bi proizveli što bolji i kvalitetniji zvuk pa se i glazba često pisala upravo za točno određene orgulje.

Zlatno doba orgulja – Johann Sebastian Bach
Barok predstavlja zlatno doba orgulja u izvođačkom i skladateljskom smislu. To je također razdoblje u kojem se grade sve raskošnije i sve veće orgulje sa sve većim tonskim mogućnostima. Najznačajniji europski predstavnici tog razdoblja koji su pisali i izvodili orguljaška djela su: Johann Sebastian Bach, Dietrich Buxtehude i Georg Böhm u Njemačkoj, George F. Handel u Engleskoj te Nicolas de Grigny i Francois Couperin u Francuskoj.

Neizmjeran je Bachov doprinos glazbi općenito, a posebno glazbi pisanoj za orgulje koju Goethe naziva slušanjem vječne harmonije u razgovoru sa sobom.

U svom vremenu bio je više poznat kao orguljaš, a manje kao skladatelj.

Među njegovim djelima za orgulje ističu se fuge, vokalne i instrumentalne, u kojima je on do danas nedostižan majstor. One su dokaz njegove silne stvaralačke snage i inventivnosti, njegova dubokog poniranja u svete prostore. Upravo im Bach daje konačan složeni i dotjerani oblik tako da se barok često naziva i razdobljem fuge. Njegove najpoznatije fuge za orgulje su Tokata i fuga u d-molu, koja je zaštitni znak orguljskog umijeća uopće, te Fantazija i fuga u g-molu koja predstavlja remek-djelo Bachove harmonijske kreacije.

Nakon baroka orgulje pomalo gube na važnosti. Tek u XIX. stoljeću, u doba romantizma, ponovo oživljava orguljaški duh zahvaljujući F. Mendelssohnu, J. Brahmsu, F. Lisztu, R. Schumannu te Maxu Regeru koji otpočinje preporod baroknih orguljskih oblika početkom XX. stoljeća.

Mogućnosti orgulja podsjećaju nas na božansku neizmjernost i veličanstvo. Taj plemeniti instrument čini da katedrale i crkve vibriraju iznutra, uspostavljajući rezonanciju između ljudskog i božanskog. Upravo orgulje imaju tu snagu povezivanja, snagu čudesnog glazbenog posrednika koji objedinjuje sva glazbala, stvara suglasje različitih zvukova i jedinstvo u raznolikosti i time potvrđuje svoju pripadnost svetim prostorima.

Svake su orgulje jedinstvene, a njihova individualnost nije samo u tehničkim karakteristikama. Povijest orgulja, zemlja iz koje potječu, povezanost s određenim skladateljem ili izvođačem, glazba koja je skladana za te orgulje i publika kojoj je namijenjena – sve to čini taj instrument jedinstvenom kreacijom vrijednom velikog poštovanja.

[Vjetar]

Odlično! Siguran sam da ćešt i naći dobre članke na ovu temu. Ja ću doprinositi slikama Tako lijepih instrumenata ima. Ev' za početak:


Bas klarinet

[Kamilica]

Marimba je glazbeni instrument, koji pripada grupi udaraljki s određenom visinom tona.

Prenesena je iz Afrike u Južnu Ameriku. Pripada tipu idiofona, a po svojoj konstrukciji slična je ksilofonu, s tim da marimba ima duže i šire drvene pločice što joj daje dublji ton, pa bi se mogla nazvati "ksilofon-bas". Pločice su od ružinog drveta i širine su 4,5 – 6,4 cm. Ispod svake pločice nalazi se rezonantna metalna cijev naštimana na osnovni ton, kao na klaviru.

Marimbe imaju široku primjenu u glazbi zapadne i središnje Afrike. Ime potiče od Bantu marimbe ili malimbe, ksilofona. Riječ 'marimba' je odlikovana od ma = 'mnogo' i 'rimba' = jednocijevni ksilofon.

Diatonički ksilofoni su uvedeni u Srednju Ameriku u 16. ili 17. stoljeću. Prvi povijesni zapis Maja glazbenika, koji koriste marimbe s rezonatorima od tikve u Gvatemali zabilježio je povjesničar Domingo Juaros 1680. godine.

[kreja]

Jednom davno, dok su na zemlji još živjeli divovi, hodao je neki čovjek obalom rijeke. Bio je sam. Samo se vjetar poigravao oko njegovih ramena zalijećući se povremeno među stabljike trstike koja je rasla uz obalu. Odjednom se začuo čudan zvuk, drugačiji od svih koje je do tada čuo. Tišina pa opet zvuk. Tišina… pa opet. Svakim naletom vjetra začuo bi se zvuk koji je prestajao kako bi vjetar slabio. Čovjek se približio trstici ne bi li otkrio kakav se to stvor glasa na tako čudan način. Nije vidio ništa, samo je jedna šuplja i napukla stabljika trstike stršala drugačije od ostalih. Vjetar je ponovno puhnuo, trstika je zatitrala i zvuk se opet začuo. Čovjeku srce zaigra od veselja, uzme slomljenu trstiku i puhne… Od tada više nikada nije bio sam.’

Bilo je to davno, jako davno, još tamo negdje u praskozorje ljudskoga roda, ali to druženje između vjetra, trstike i čovjeka traje do dana današnjega.

Flauta je jedan od najstarijih i najraširenijih glazbenih instrumenata na svijetu. Poznata je od prapovijesnih vremena, a susrećemo je u različitim oblicima kod gotovo svih naroda svijeta. Najstarije flaute izrađivane su od kosti ili rogova, trske, drveta, gline i drugih prirodnih materijala.

Flautu se smatra pretečom svih današnjih puhačkih instrumenata, a tome u prilog govori i porijeklo njezina imena. Naziv flauta dolazi od latinskog pridjeva flatus koji znači puhaći, puhajući (instrument).

U širem smislu, flautama nazivamo instrumente srodne u načinu proizvodnje tona, pa ovdje spadaju različiti oblici frula (koji su samo jednostavniji oblici ovog instrumenta), kao i razne zviždaljke, fućkaljke i okarine.

Tijekom cijelog svog dugačkog razvoja flauta se javljala u dva osnovna oblika: uzdužni i poprečni. Uzdužna flauta ima otvor na vrhu cijevi i u cijev se puše odozgo, pa se ovaj oblik flaute uopćeno naziva tipom frule.1 Za razliku od uzdužne, poprečna flauta ima otvor za puhanje sa strane, pri gornjem kraju instrumenta, pa to uvjetuje i drugačiji položaj instrumenta kod sviranja.

Iako danas flautu uglavnom zamišljamo kao metalni instrument, ona se po svojim tonsko-tehničkim osobinama i po tradiciji ubraja među drvene puhačke instrumente, a ono što je razlikuje od ostalih puhačkih instrumenata način je dobivanja tona. Zvuk nastaje puhanjem u usnik svirale ili puhanjem u otvore na samoj svirali; unutar cijevi instrumenta stvara se zračni jezičak koji počinje titrati stvarajući mekan ton, a zrak koji bježi kroz otvore instrumenta dodaje prepoznatljiv šum. Otvaranjem i zatvaranjem određenih otvora, odnosno rupica na tijelu instrumenta, mijenja se visina, odnosno nagib zračnog stupca i time se pro­izvode tonovi različitih visina.


Najstarija flauta je ujedno i najstariji glazbeni instrument čija se starost procjenjuje na trideset i pet tisuća godina. Pronađena je u špilji Hohle Fels, u ­Njemačkoj, a izrađena je od ptičjih kostiju.

Stari su narodi muziku općenito smatrali Božjim darom. U svim se mitovima Istoka i Zapada flauti pripisuju božansko porijeklo i nadnaravne moći.

U jednom od najčešćih prikaza, indijski bog Krišna pojavljuje se kao pastir koji svira flautu. Zvuk njegove flaute zaustavlja tokove rijeka, a ptice se spuštaju na zemlju da bi ga slušale. U hinduističkoj tradiciji zvuk Krišnine flaute ispunjava ljudsko srce božanskom ­ljubavlju.

Kineska legenda o Xiao Sheu i Long Yuu spominje natprirodne vrline zvuka frule – sheng. Od njega nastaju lagani povjetarci, šareni oblaci i feniksi koji odvode spomenuti par na Otoke besmrtnika. Zvuk frule nebeska je glazba, glas anđela. Taoisti govore i o željeznoj fruli koja presijeca korijene oblaka i cijepa stijene, što je dovodi u vezu s gromom i kišom i čini je simbolom plodnosti.

Na jugozapadu sjevernoameričkog kontinenta, posebno kod kultura Hopi, Anasazi i Zuni, susreće se legenda o Kokopeliju. Kokopeli se prikazuje kao grbav čovjek koji svira flautu, a njegove prikaze susrećemo na stijenama i na zidnim slikarijama u špiljama. Poznat je kao učitelj, iscjelitelj, simbol je sreće i veselja. Svirajući flautu, Kokopeli najavljuje proljeće i tjera zimu, razgovara s vjetrom i nebom, a njegova flauta može se čuti u proljetnom povjetarcu koji donosi toplinu nakon hladne zime.

I u islamskoj je tradiciji trščana frula važan simbol. Mevlana Dželaludin (Jalal-od-Din) Rumi, osnivač derviškog reda Mevlevi, u svom obraćanju Bogu kaže: “Mi smo frula, a glazba dolazi od Tebe.” U jednom četverostihu govori: “Poslušaj trstiku, ona priča toliko toga! Ona kazuje skrivene tajne Uzvišenog; njezino je lice blijedo, a nutrina prazna. Glavu je prepustila vjetru i ponavlja: Bože, Bože, bez riječi i bez jezika.” Ovi derviši upotrebljavaju trščanu frulu tijekom svoje ceremonije, sema, koja se izvodi kao ples uz muziku. Frula simbolizira dušu odvojenu od njezina božanskog izvora, kojemu se želi vratiti, te zbog toga jadikuje.

Rumi priča da je prorok Muhamed otkrio svom zetu Aliju tajne koje ovaj nije smio odati. Četrdeset dana Ali se trudio održati riječ, a onda je, ne izdržavši, otišao u pustinju, nagnuo glavu nad otvor bunara i počeo pričati… U ekstazi mu je slina pala u vodu bunara, a malo zatim iz njega je izrasla trstika. Jedan ju je pastir odrezao, probio na njoj otvore i počeo svirati u sviralu. Njegove su melodije očaravale slušatelje i postale su nadaleko slavne. Vijest o tome došla je i do proroka, koji je dao dovesti pastira i zamolio ga da svira. Svi prisutni pali su u ekstazu. “Te su melodije”, reče tada prorok, “tumačenje misterija koje sam u tajnosti povjerio Aliju. Onaj koji među ljudima nema čistoće, taj u melodiji frule ne može čuti tajne, niti u njima uživati, jer ­potpuna je vjera užitak i muka”.

U grčkoj mitologiji jednostruka flauta pojavljuje se kao atribut Euterpe, muze tragedije. U staroj Grčkoj frule su se upotrebljavale naročito prilikom svečanosti u slavu boga Pana, po kome je instrument i dobio ime. Drugi naziv Panove frule – sirinks (siringa), potekao je iz mita prema kojem se nimfa Sirinks (Siringa), želeći se sakriti od Panovog ljubavnog proganjanja, pretvorila u snop trske. Pan je odsjekao snop, izrezao ga u niz frula različite dužine koje je međusobno povezao i načinio instrument koji je za utjehu svirao.



U Mozartovoj operi Čarobna frula instrument ima posebno mjesto u dramaturgiji i postaje jedan od glavnih likova priče. Frula nastaje od grane tisućljetnog hrasta u jednoj olujnoj noći dok sijevaju munje. Bogovi su joj podarili čarobnu moć da onoga tko u nju zasvira štiti od svih nevolja i da sve one koji slušaju njezin zvuk vodi na put dobra, na put prema božanskim izvorima.

[kreja]

Kao jedan od najstarijih instrumenata i preteča mnogih današnjih gudačkih instrumenata, lira je postala muzičkim amblemom. Tu titulu zavrijedila je zahvaljujući svojoj ulozi u povijesti glazbe.

Prvi instrument nalik liri nalazimo kod Sumerana; kod Egipćana liru susrećemo kao Ramzesovu harfu ili k’nn’r. Kinor je hebrejski naziv za liru kralja Davida, dok kod Arapa liru susrećemo pod nazivom kinira. No, tek su Grci postavili liru na počasno mjesto, uzdižući je nad ostalim instrumentima, baš kao što je i glazba u grčkoj kulturi imala posebno mjesto među ostalim umjetnostima

Treba naglasiti da se grčka riječ musike u svom prvotnom značenju odnosila na ono što pripada muzama, a one su bile zaštitnice svega ondašnjega znanja. Kada se za nekoga govorilo da je musikos, to je značilo da on ne samo da razumije jezik glazbe, već i da je obrazovan. Ne treba nas stoga čuditi što su nazivi za pojedine pjesničke vrste (na primjer oda, himna) upravo glazbeni izrazi jer su napjev, riječi i ples (ritam) nekada tvorili nerazdvojnu cjelinu. Tako je naziv lirska poezija označavao pjesništvo koje je namijenjeno pjevanju uz pratnju lire.

Poput ostalih starih naroda i Grci su glazbu promatrali i prosuđivali s etičkog stajališta, smatrajući da ona u čovjeku može razvijati i dobre i loše sklonosti i osobine. U tome su znatno nadmašili svoje prethodnike, izgradivši čitav sustav moralne valjanosti ili štetnosti pojedinih napjeva, odnosno ljestvica na kojima su izgrađeni. Glazba se povezivala s filozofijom i pripadala je općem sustavu odgoja u kojem je imala vrlo istaknutu ulogu. Prema Platonovu shvaćanju “država mora biti stvorena na muzičkim osnovama; što je bolja muzika, bolja će biti i država koja se oslanja na njena načela.”

Zato je mladima bilo dozvoljeno učiti samo one melodije koje su na njih pozitivno utjecale. Lira se smatrala kućnim instrumentom, a poduka na njoj bila je obvezna za sve. Lira je, uz aulos, bila glavni i najpoznatiji grčki instrument, a svojim prisustvom u glazbenoj praksi utjecala je na stvaranje glazbenih oblika.

Kao i u glazbi civilizacija starog Istoka, tako i u grčkoj glazbi susrećemo melodijske prauzore – normose, kojima se pripisivalo božansko podrijetlo. Stari su narodi muziku općenito smatrali božjim darom.

Pronalazak instrumenta lire pripisuje se egipatskom bogu Thotu koji je ljudima na taj način darovao glazbu. Pronalazačem harfe u Indiji smatran je Narada, dok Biblija uzdiže Adahinog sina Jubala do “oca svih onih koji rukuju lirom i flautom”. U Grčkoj liru ponajprije susrećemo kao Apolonov atribut, a o stvaranju samog instrumenta govori se u mitu o Apolonu i Hermesu.

Hermes je pronašao kornjačin oklop na koji je pričvrstio životinjska crijeva do kojih je došao otevši Apolonu stado goveda. No, svojim predivnim sviranjem Hermes je toliko oduševio Apolona da je razmirica oko ukradenih goveda ubrzo zaboravljena. Apolon je zatražio od Hermesa da ga nauči svirati i od tada lira postaje jedan od Apolonovih atributa. Budući da su Apolona pratile muze, lira je također postala atributom Erate, muze lirskog pjesništva, a ponekad i Terpsihore, muze plesne umjetnosti.

Apolon je liru darovao i svojim sinovima, mitskim pjevačima Linosu i Orfeju čiji su životi tragično završili. Linos je glazbi poučavao mladog Herakla kojemu to baš i nije išlo od ruke. Kada ga je jednom zgodom Linos prekorio zbog slaba napretka i nezalaganja, Heraklo ga je tako snažno udario lirom po glavi da je Linos ostao na mjestu mrtav.

Orfej se ističe kao izvanredan glazbenik koji zvukom lire smiruje razbješnjele oluje, očarava biljke, životinje, ljude i bogove. Zahvaljujući čaroliji svoje glazbe, uspijeva izmoliti od bogova podzemnog svijeta oslobađanje svoje žene Euridike od smrti. Budući da se pri izlasku iz podzemlja okrenuo prema Euridiki, iako to nije smio, ponovno ju je izgubio, no ovaj put zauvijek. Od tada je Orfej tugovao u osami svirajući svoju liru. Budući da je izbjegavao žene, pobješnjele Tračanke proglasile su ga neprijateljem ljudskog roda i rastrgale. Njegovu glavu i liru bacile su u rijeku Hebar koja ih je donijela do mora, a morski su ih valovi izbacili na obale otoka Lezba. Orfejeva lira dugo je stajala na žrtveniku hrama u Antisi, odakle ju je legendarni muzičar Terpandar uzeo i zadivio svijet svoga vremena nenadmašnim sviranjem. Tada se vjerovalo da su zbog Orfejeve lire Lezbljani najpoznatiji po poeziji i muzici jer se na otoku Lezbu nalazilo žarište ljubavne lirike gdje je svoju stvaralačku književnu i glazbenu djelatnost razvila glasovita pjesnikinja Sapfo koju Platon naziva desetom muzom.

O glazbo moja,
u kojoj se božanski zvuci kriju,
nek’ i zvonkost tvoja
u ovom trenu ovlaži
srca zjenu.
(svojoj liri)

Sapfo
alaganjem Apolona i muza, Orfejeva je lira postavljena na nebo kao zviježđe Lire.
Amfion je još jedan od mitskih muzičara o kojemu Horacije Flak u djelu De Arte Poetica piše:

Pričalo se da je Amfion, osnivač Tebe,
kamenje zvukom svoje lire
pokretao i umilnom svirkom,
koja je molila, doveo ondje gdje je htio.

Muzika je bila dio velikih natjecanja koja su u grčkoj kulturi imala važnu ulogu. Pitijske igre, jedne od najstarijih igara koje su se održavale u Delfima u čast Apolona, bile su prvotno posvećene isključivo pjesništvu i muzici, a kasnije su to bila i gimnastička natjecanja.

Spomenuti Terpandar s Lezba, poznat po uzastopnim pobjedama na Olimpijskim igrama, također je bio i osnivač prve muzičke škole i vokalne muzike. Snaga i ljepota njegova sviranja bile su poznate i proročištu u Delfima. Kada su u Sparti izbili krvavi neredi među političkim strujama i vođama, proročište je naložilo Spartancima da pozovu Terpandara jer jedino je on mogao smiriti duhove i vratiti gradu mir i blagostanje.

Kod Homera i muzičkih sljedbenika njegova doba lira se spominje pod nazivom helos, helone, što odgovara prvom opisu lire koja je za rezonantnu kutiju imala kornjačin oklop. Žice lire okomito su položene i donjim dijelom pričvršćene za rezonator ili trup koji se kasnije izrađivao od drveta. Žice su jednake duljine, a svaka od njih može proizvoditi samo jedan ton čija visina ovisi o debljini i napetosti žice. Lira se pri sviranju držala u okomitom položaju, a svirači su dodirivali žice izravno prstima ili pomoću trzalice (plektrona).

Kasnije su liri dodane ručke u obliku rogova (kerata) koji se pri vrhu spajaju s malom prečkom od čvrstog komada cedrovine nalik volovskom jarmu, pa je stoga taj dio i dobio ime zigon (jaram). U kasnijem razdoblju u zigonu nalazili su se pokretni vijci – (kalope) namijenjeni zatezanju da bi se dobila tonska razlika. S vremenom lira dobiva daščicu – most (megadion, hipolirion) koji povezuje ručke na rezonantnoj kutiji, što pridonosi jačoj rezonanciji i olakšava rukovanje instrumentom.

Broj žica, odnosno njihovo dodavanje povezano je s razvojem muzike i upotrebom samog instrumenta. Prvotni broj žica, koji se spominje kod lire i sličnih joj instrumenata (harfe), bila je brojka tri. Postupno dodavanje žica (četiri, pet, sedam, pa čak i petnaest) bilo je povezano s razvojem muzičkih oblika i ljestvica te načinom ugađanja samog instrumenta.

[kreja]

šeng (shêng), drevno kin. puhačko glazbalo, vrsta usnih orguljica. Čini ga zračna komorica od izdubene tikve (može biti i od plemenita drva) s 10–17 okomito utaknutih bambusovih cjevčica različite duljine. Svirač glazbalo drži u skupljenim dlanovima i prstima prebire po rupicama puštajući zrak da strujeći iz komorice proizvodi tonove. Upotrebljava se za solističko sviranje ili kao pratnja pjevanju. Spominje se u pretkonfucijsko doba, upotrebljava se i danas. Vjerojatno u IX. st. prenesen u Japan, gdje je nazvan sho.

[kreja]

SAZ

Saz je žičani muzički instrument dugog vrata, na perzijskom i turskom jeziku pojam je za muzički instrument. Saz je raširen u islamskim zemljama, posebno u Iranu, Turskoj, ali i Bosni i Hercegovini, sličan je tamburi. Na Kavkazu donji dio saza, koji je kruškolikog oblika služi kao rezonator, a može biti građen tako da ima od osam, deset i do 14 žica. Takav instrument se koristi za solo izvođenja ili pratnju drugih izvodžača.



Saz (perzijski: ساز sāz) je drevni narodni žičani, trzački, muzički instrument iz grupe tambura porijeklom iz Irana. Na teritoriji Bosne i Hercegovine pojavljuje se u 15. vijeku dolaskom Osmanlija. Saz ima najčešće šest žica, međutim, broj žica može biti i veći – osam, dvanaest, pa čak i više, ovisno o volji graditelja ili interpretatora. Saz i šargija su bili prošireni po urbanim sredinama Bosne i Hercegovine. Često se saz poistovjećuje sa šargijom, a ustvari radi se o dva različita instrumenta. Šargija ima kratku dršku, a saz dužu dršku. Međutim, to nije najvažnija niti presudna razlika između njih. Glavna razlika je u perdetima – pragovima, koji su drugačije postavljeni kod saza nego kod šargije. Zbog toga su i tonovi koji se poslije dobijaju drugačiji. Sazevi su ukrašavani sa srebrom, tako što su se vezli ornamenti srebrenom žicom i kitili sa biserima. Ukrašeni sazevi su se u našim narodnim pjesmama nazivali ‘sedefli tambura’, ‘biserli tambura’, ‘tamburica bisernica’, ‘bisernica’ i drugo. (Wikipedia)

Među istaknutim sazlijama u BiH su Salem Trebo, Selim Salihović, Muhamed Mešanović – Hamić i Šukrija Trako, koji je napisao i knjigu o sazu, “Saz u Bosni” (Visoko: Institut sevdaha – Fondacija Omera Pobrića, 2003). Adi Lukovac, pionir elektronske muzike u Bosni i Hercegovini, često je provlačio motive saza u svojoj muzici. Bouzouki (Greece); Buzuq (Libanon); Tambura; Baglama, Kabak saz (Turski);

[kreja]

ŠARGIJA



Šargija je narodni, žičani, trzački instrument. Sigurno i najstariji instrument naših područja. Da nije pojedinaca zaljubljenih u tradiciju sviranja, ovo bi skoro bio izumrli instrument na našim širim područjima. Šargija, ponegdje nazvana i tambura-samica pripada grupi žičanih, dugovratih instrumenata, a na naše područje je stigla još u vrijeme Osmanskog Carstva, kada je bila jedan od najomiljenijih instrumenata bosanskih janjičara koji su svirali na instrumentu sličnom tamburi kao solisti samci pa je narod dao naziv tambura-samica, no ipak je prevladao turski naziv šargija.

U modernijem obliku se svira uz violinu (Podrinje). Uz nju se pjevaju tzv. izvorne pjesme. U Bosni i Hercegovini, rasprostranjena je u sjevernoj Bosni, prije svega u Bosanskoj Posavini te u žepačkom, šeherskom i komušanskom kraju pa sve do Olova i Vareša. Šargiju danas sviraju i drugi narodi naših krajeva, tako da je šargija ostala prepoznatljiva u očuvanju nacionalnog identiteta šireg područja Bosne i Hercegovine.



TAMBURA


Tambura je narodni, žičani, trzački (terzija) instrument. Ona je tradicionalna, a ne autohtona kulturna tekovina južnih Slavena i drugih naroda u jugoistočnoj Evropi, kako su je donijeli Turci u XIV. i XV stoljeću. Najstariji sačuvani pisani povijesni dokument o tamburi u Bosni i Hercegovini, Sandžaku i Srbiji, a potječe iz 1551. godine, u putopisu N. Nikolaja, pratioca francuskog konzula u Turskoj. Tambura se razvila iz žičanog instrumenta poznatog već u kulturi Mezopotamije. O pretečama tambure govore i sačuvani likovni spomenici iz Tebe u Egiptu. Daljnjim razvojem i migracijom, tambura je dospjela na područje Jugoistočne Evrope gdje se najviše i udomaćila na tlu bivše Jugoslavije, prvenstveno kod muslimana; u Makedoniji, na Kosovu te posebno u Bosni i Hercegovini. Iz Bosne je seobom Bunjevaca i Šokaca prenesena u Slavoniju i Bačku, pa je u XVIII. i XIX. stoljeća postala najizrazitijim narodnim instrumentom Slavonije i Vojvodine. Najstarija sačuvana tambura je iz XIX. stoljeća. Oblik tambura koje se koriste danas, u južnoj i srednjoj Evropi, razvijen je u Mađarskoj, u Budimpešti na početku XX. stoljeća radom graditelja violina. Kao primjer za oblik modernih tambura poslužila im je čak i “mala Bečka gitara”. Stare tambure su bile dosta ograničene zbog svojih muzičkih mogućnosti zbog načina naštimavanja, i što su imale samo dvije ili tri žice. Cilj je bio stvoriti od tambure, kao narodnog instrumenta jedan novi, koji bi po svojim glasovnim mogućnostima bio ravnopravan klasičnim instrumentima kao što su to violina i gitara. Tako je nastala cijela porodica muzičkih instrumenata, sa četiri žice i kvartnim načinom štimanja. Tamburaška muzika bila je jako popularna i u Mađarskoj u XIX. i XX. stoljeću ali je potisnuta zbog neprilika kojima je rezultirao I. svjetski rat. Kako je u Budimpešti tambura “nestala iz mode” tako se pojavila u Vojvodini [od tud i naziv ‘vojvođanski štim’].

Tambura se izrađuje od mekog drveta, može biti izrađena sa 4, 5 i 6 žica, i jer je pogodan instrument, može da se koristi kako za solo, tako i za grupna izvođenja. Za primjere postoji veliki broj solista, ali i poznatih tamburaških ansambla.

[kreja]

Poznati i manje poznati žičani instrumenti

Mandolina

lute

Lute i saz

Vrtsa citre

Kora

Citra

Turski el. saz

[kreja]

Trzalice, terzije



TAMBURICA BRAČ farkaš

Brač/basprim je drugi po veličini instrument tamburaškog orkestra, uglavnom svira glavnu melodiju i povremeno solo dionice te ritam. Svira se tehnikom trzanja.
Dolazi u više kombinacija žica i štimova sa prvom ili prve dvije poduplane.

[kreja]

Mandola je žičani instrument koji pripada obitelji mandolina, koji se razvio u 19. stoljeću. Mandola ima nešto veće tijelo nego mandolina i u nekim zemljama se podešava za oktavu niže od mandoline / violine: četiri kora po dvije žice u kvint-stimu – gg – dd – aa – e'e ‘, (za oktavne-mandole), te cc – gg – dd – a'a’ (za tenor-mandole/viola tuning). Ovaj štim je pogodan za mandole sa tanjim žicama i često se naziva (bračen tuning). Mandola je instrument dužine oko 60 cm. 40 cm za ljestvice je, istina kratko. Mandole obično za ljestvice imaju duljine 43cm – 46 cm

U orkestru mandola ima funkciju kao viola (Brače) za violinu u gudačkiom orkestru. Zbog toga, što se za jednu oktavu različito podešava, prelazak sa mandoline na mandolu je veoma jednostavan. Ruka mora hvatiti tek malo veće razmake.Tehnika je ista kao i kod mandoline. Žice mandole udaraju se terzijom (trzalicom) isto kao i kod mandoline. Izrada mandole nije standardizovana kao kod mandoline, pa neke mandole imaju ravno, druge opet, lahko savinuto dno. Kako god, ovaj instrument se rijetko svira solo, ipak spada u stalnu postavu tamburaškog orkestra.

[kreja]

Berda je najveći tamburaški instrument i svira ritam kontrira bugariji. Ima 4 žice kao i većina ostalih tambura.
Svira duboke tonove. Njezino sviranje najviše sadrži otkucavanje, a rijetko i zatrzavanje. Berda se u nekim slučajevima može svirati i prstima.
trzalice

[kreja]

Harfa je žičani instrument, na kojem se svira objema rukama "okidanjem" žica vrhovima prstiju. U primitivnom obliku postojala je još kod starih antičkih naroda (Egipat, Grčka).

Ima sedam pedala, a prilikom sviranja harfa se oslanja na postolje, desno rame i koljeno svirača. Harfa je dijatonski muzički instrument, a hromatika se dobija pritiskom noge na pedalu, kojom se žice skraćuju i povišavaju za pola tona. Ubraja se među najraširenije i najstarije muzičke instrumente. To je škotski i irski narodni instrument. Ima 46–48 žica, a sve su nejednake i imaju različitu boju tona. Štimovana je u Ces-duru i notira se u violinskom i bas-ključu. Žice se prave od ovčijih i goveđih crijeva i metala

[kreja]

Violončelo je gudački instrument, nastao u 16. vijeku. Građen je slično violini, ali je mnogo veći od violine i viole.

Pri sviranju muzičari ga drže među koljenima. Na kraju trupa ima šiljasti klin (nogu) kojim ga svirač oslanja o pod. Note za violončelo najčešće se pišu u F-ključu (bas ključu), ali se upotrebljavaju i drugi ključevi: G ključ i C ključevi (C ili tenor ključevi).

Tehnika sviranja na violončelu slična je kao i na violini. Ton se proizvodi prevlačenjem struna gudalom ili "trzanjem" žica prstima. Zbog veličine instrumenta neki hvatovi, koji su mogući na violini ili violi, nemogući su za izvođenje na violončelu. Ton na violončelu je sonoran i voluminozan, u visokim položajima sličan tenoru, u dubljim baritonu i basu. Krajem 17. vijeka nastaju prve solističke kompozicije za ovaj muzički instrument. Od tog vremena violončelo je jedan od najznačajnijih instrumenata orkestarskog, kamernog i solističkog muziciranja. U prvo vrijeme violončelo se isključivo koristilo kao prateći instrument. Najsavršenije gudačke instrumente izrađivali su u 17. vijeku italijanski majstori Stradivari, Guarneri i Amati. Gudački instrumenti mogu sačinjavati i manje kamerne sastave, kao što su gudački trio, gudački kvartet i kamerni gudački orkestar.

Najznačajniji skladatelji za violončelo su bili: Johann Sebastian Bach, Antonio Vivaldi, Luigi Boccherini, Joseph Haydn, Antonin Dvorak, Robert Schumann, J.- B. Breval.

Među najvećim violončelistima svakako su Pablo Casals, Mstislav Rostropovič, Antonio Janigro, Pierre Fournier, Grigorij Pjatigorski, Paul Tortelier, Enrico Mainardi, Jaquline du Pre, Mischa Maisky, Yo-Yo M







https://bs.wikipedia.org/wiki/Violončelo

[Mina]

Klavir je instrument sa tipkama koji proizvodi ton udarom batića, koji je povezan sa tipkom, u žicu. Opseg mu je od subkontra A (2A) do c5. Literatura se piše u dva linijska sistema, gornji svira desna ruka i piše se uglavnom u violinskom ključu, donji linijski sistem svira lijeva ruka i piše se većinom u bas ključu. Izvođač na klaviru se zove pijanist. Zbog svojih velikih tehničkih i muzičkih mogućnosti je jedan od instrumenata sa vrlo bogatom muzičkom literaturom.



Klavir se razvio iz čembala, klavikorda i drugih srodnih instrumenata sa tipkama. Opće prihvaćeno mišljenje je da je klavir izumio Bartolomeo Cristofori oko 1720, tako što je upotrijebio mehanizam sa batićima koji udaraju o žicu, umjesto dotada korštenih mehanizama u instrumentima sa tipkama. Na taj način je postigao da jačina tona ovisi o jačini udara prsta na tipku. Zato su se ti prvi klaviri nazivali piano e forte (ita. "tiho i glasno"). Piano e forte prvi je počeo graditi Gottfried Silbermann njemački graditelj instrumenata sa tipkama. Njegovi učenici su te klavire nastavili proizvoditi i usavršaviti u Engleskoj i Beču, te su mehanizmi nastali tamo dobili svoja imena po tim pojmovima. Građenje klavira sa bečkom mehanikom je bilo najmasovnije na prelazu iz 19. u 20. stoljeće, ali tokom prošlog vijeka potisnula je engleska mehanika, te se takvi grade i danas.

Vanjski dio klavira čini drveni sanduk ili rezonator koji ima oblik polegnute harfe ili krila. Na njemu je poklopac koji se može otvoriti. Sanduk je postavljen na tri noge, a između prednje dvije se nalazi pedaliter. Klavijatura je smještena na prednjem, najširem dijelu sanduka. Na dnu se nalazi drveni rezonator sa poprečnim rebrima koji građen od jelovine. Unutar sanduka se nalazi okvir koji od čelika ili lijevanog željeza. Na njemu su nategnute žice koje stvaraju vrlo veliku napetost, te je zato okvir od tako čvrstih materijala. Na žicama za najdublje tonove (od 2A do 1Fis) je dodatni namotaj bakrenih niti da bi se dobila bolja zvučnost. Po dvije žice ima svaki ton od 1G do Ais, a po tri sve ostale (H do c5). Žice su pričvršćene za metalne čivije, čijim se zatezanjem i otpuštanjem štima klavir.

Klavirska klavijatura ima 88 tipki - po jednu za svaki ton. Bijele tipke su prekrivene slojem slonovače, a danas je moguće i plastikom. Na njima se sviraju dijatonski tonovi. Na crnim tipkama se sviraju alterirani tonovi i građene su od ebanovine. Pritiskom prsta na tipku pokreće se mehanizam koji gurne batić koji je obložen filcom i udara o žicu te zazvuči ton. U istom trenu pada prigušivač na žicu ne dozvoljavajući joj da slobodno titra, a batić se spušta u prvobitini položaj.

Pedalama se proširuju zvukovne mogućnosti klavira. Najčešće se koristi desna pedala. Njena funkcija je da odiže prigušivače, pa žice mogu slobodno titrati. Tako se produžuje trajanje tonova, povezuju tonovi ili se postižu neki zvukovni efekti. Lijeva pedala (Una corda) se koristi za postizanje mehkog i baršunastog zvuka. Njenim pritiskanjem se klavijatura pomjera malo u desno zajedno sa cijelim mehanizmom, pa batić umjesto u tri udara u dvije žice, ili umjesto u dvije u jednu. Srednja pedala se rijetko koristi i klavir može biti bez nje. Njome se postiže prigušeni zvuk, a odiže i pojedine prigušivače te se može postići posebna boja zvuka.

Klavire su kroz historiju gradili brojni graditelji. Kako se klavir usavršavao tako su brojni graditelji nestajali a pojavljivali se novi. Ipak postoje neke fabrike klavira koje su se održale, a ovo su neke od svjetski poznatih: Steinway & Sohn, Bosendorfer, Forster, Petrof, Grotrian-Steinweg, Yamaha.

Pijanino je mali oblik klavira razvio se radi ekonomičnosti prostora. Njegov rezonator je okomit i manji nego kod klavira, zato su mu žice savijene više puta da bi se smjestile u njega. Ima zvuk kao i klavir, samo što zbog manjeg razonatora nema isti kvalitet.

[kreja]

Gitara je glazbalo sa žicama kod kojega se zvuk proizvodi okidanjem žica desnom rukom, dok se pritiskanjem žica uz vrat gitare lijevom rukom mijenja visina tona. Korijene vuče još od antike, a danas se rabi u gotovo svim glazbenim stilovima. Najčešće ima šest žica, ali postoje i modeli s četiri, sedam, osam, deset i dvanaest žica.

Gitara je prepoznata kao jedno od primarnih glazbala u bluesu, countryu, flamencu, rocku i mnogim oblicima pop glazbe. Također se često rabi i kao solističko glazbalo. Zvuk se na akustičnoj gitari dobiva vibracijom žice i moduliranjem od šupljine tijela ili pak pomoću pickupa i pojačala gdje se zvukom manipulira elektronički. Akustična se gitara nije previše mijenjala sve do 20. stoljeća kada se, najčešće u raznim plesnim prigodama, počinju upotrebljavati metalne žice po uzoru na bendžo. Početak je to sve značajnije uloge gitare u popularnoj glazbi, što pak s vremenom dovodi do izuma poluakustične gitare, kao i suvremenih električnih gitara. Kasnije u 20. stoljeću električne gitare gotovo sasvim prevladavaju u popularnoj glazbenoj kulturi.

Povijest

Gitara kao glazbalo postoji još od starog vijeka, no prvi pravi pisani spomen o gitari potječe iz 14. stoljeća. U Europu su je donijeli Arapi za vrijeme njihovih osvajanja od 8. do 13. stoljeća, a u današnjem obliku vjerojatno je nastala u Španjolskoj gdje je od 16. stoljeća pandan među srednjom i nižom klasom aristokracije[2]. Instrument u obliku broja 8 u Europi se prvi put pojavio u Španjolskoj

Hrvatska riječ gitara, engleski oblik guitar, njemački Gitarre, francuski guitare kao i brojne druge europske izvedenice temelje se na španjolskoj riječi guitarra koja potječe od andaluzijskog arapskog pojma qitara (قيثارةر), dok podrijetlo te riječi mnogo dublje u stari vijek: latinski oblik cithara na kojoj se temelji arapska riječ proizišao je iz starogrčkog oblika kithara (κιθάρα), dok se ta riječ konačno temelji na perzijskoj riječi tar što znači „žica”.

Klasična gitara se najčešće povezuje sa Španjolskom pa se zbog toga i naziva španjolskom gitarom. U 17. stoljeću gitara se svirala diljem Europe, a današnje akustične i električne gitare proširile su se cijelim svijetom.
Klasična gitara

Električna gitara

[kreja]

O glazbi Kine više od riječi govori mnoštvo zadivljujućih instrumenata, od prapovijesnih drvenih i kamenih pa sve do lutnji, citri i harfi prekrasnih zvukova. Prema vrsti materijala od kojih su izrađeni, instrumenti su razvrstani u osam skupina: bambusovi, tikvini, drveni, svileni (žičani), zemljani, metalni, kameni i kožni instrumenti.




Odakle se čuje ta žadna frula što pušta svoje tamne note da plove,
raspršuju se na proljetnom vjetru ulicama Lo-yanga?
Ako čujemo noćas pjesmu koja slama vrbu,
kako da ne čeznemo za vrtovima doma?
Li Bai

Instrumente su povezivali i s godišnjim dobima zbog toga što su njihovi zvuci prizivali atmo­sferu određenog godišnjeg doba. Na drvenim i bambusovim puhačkim instrumentima sviralo se u proljeće, ljeto je bilo vrijeme žičanih (svilenih i drvenih) instrumenata, brončana zvona instrumenti su jeseni, kao i kameni instrumenti, a u vrijeme zime prevladavali su bubnjevi. Tako je zvuk hsüna (okarina), prvobitno kamenog, a kasnije glinenog instrumenta, bio zvuk jeseni. Priča kaže da je kamen kojim su drevni Kinezi lovili imao po sebi rupe. Kad je kamen letio kroz zrak, strujanje zraka stvaralo je zvuk koji je podsjećao na jesenje vjetrove, kao da zemlja nježno plače.



Pitaš me zašto sam ostajem na zelenoj planini,
Smiješim se u tišini, dok mi duša slobodno luta.
Potok nosi pupoljak breskvinog cvijeta u nepoznato,
Odvojen od svijeta ljudi, imam svoje nebo i zemlju.
Li Bai

Posebno mjesto među instrumentima uživao je guqin. Za obrazovane ljude drevnog carstva očekivalo se da poznaju četiri umje­tnosti: sviranje na guqinu, kaligrafiju, slikanje i igranje igre go. No, guqin su svirali i siromašni i bogati pa je tako bio sastavni dio svakodnevnog života.

Kroz povijest je imao različit broj žica (izvorno pet, a od III. st. pr.Kr. sedam žica), a glazba koju je proizvodio obogaćivala je srce i uzdizala duh. I Konfucije je svirao i skladao na ovom instrumentu, kao i poznati kineski pjesnik Li Bai (VIII. st.). Jedini danas postojeći primje­rak ovog instrumenta iz porodice citri nađen je u grobnici vladara Yija od Zenga.



Bianzhong – brončana zvona
Za vrijeme dinastije Chou, kineski vladari uspostavili su sustav obredne glazbe uz značajnu uporabu bianzhong i bianqing brončanih zvona. Upravo iz tog razdoblja potječe nalaz od 125 različitih instrumenata nađenih u grobnici vladara Yija od Zenga, vladara države Zeng – čitav jedan dvorski orkestar pažljivo položen u grobnicu.

Bianzhong zvona iz te grobnice sastoje se od tri tipa čvornatih zvona, bez klatna, neobično izrezanih otvora i spljoštenog tijela. Radi se o ukupno šezdeset pet ceremonijalnih zvona obješenih u tri reda, različitih veličina i ukupne težine četiri i pol tone. Najveće je zvono teško čak 203 kg i visoko 153 cm. Zvona proizvode tonove u pet oktava, a svaki red stvara sedmotonsku (heptatonsku) ljestvicu pa se može proizvesti polifona glazba. Ispisana su s 3700 kineskih znakova te se smatra da sadrže izgubljeni traktat o drevnoj kineskoj glazbenoj teoriji iz Knjige glazbe.

Ono što se smatra briljantnim izumom drevne kineske glazbene znanosti jest to da svako zvono može proizvesti dva različita tona ako se drvenim štapićem udari točno na označeno mjesto. Današnji glazbenici i akustičari pokušavaju shvatiti način njihovog funkcioniranja i vrlo zahtjevnog sviranja. Interesantno je da se zvona u zapadnoj civilizaciji razvijaju i usavršavaju tek u srednjem vijeku, ali nisu dostigla ovu sofisticiranost i mogućnost sviranja dva tona na jednom zvonu.

Akustični uređaj junzhong (ugađač zvona), također nađen u grobnici i jedini takve vrste do danas pronađen, služio je ugađanju brončanih zvona. Ukrašen je s dvanaest feniksa što se povezuje s legendom o nastanku glazbe. Poleđina ugađača ukrašena je s dvije slike legendarnog cara Xia Qija koji jaše zmaja. Legenda o tom caru vezana je i uz drugu legendu o nastanku glazbe koja kaže da je Xia Qi uzašao tri puta na nebo i tamo ukrao za svoju zabavu Devet pjesama i Devet Rasprava od Vladara Neba. Na ovaj je način glazba donesena čovječanstvu.

Drevna bianzhong zvona nalaze se danas u muzeju pokrajine Hubein, a prvi se put na njima sviralo na otva­ranju novog kongresnog centra u Hong Kongu 1997. godine, proslavljajući uz poeziju Li Baija pripajanje Hong Konga Kini, povezujući tako dugu kinesku prošlost i budućnost.


Pjevanje kao pratnja sviranju guqina bilo je važna forma u drevnoj Kini tako da postoji velik broj pjesama napisanih upravo s tim ciljem. Postojale su mnoge legende o ovom instrumentu, a jedna od njih kaže kako je u VI. st. pr.Kr. živio glazbenik Yu Boya, veliki majstor u sviranju guqina. Jednog je dana na obali rijeke svirao svoju melodiju ne znajući da ga netko sluša. Bio je to drvosječa koji mu je rekao: Vi ste prvo svirali o veličanstvenosti visokih planina, a onda o šumorenju rijeke. Yu Boya je bio iznenađen kako drvosječa poznaje njegovu dušu i srce i postali su iznimni prijatelji. Drvosječa je ubrzo umro, a prije smrti tražio je da ga pokopaju na obali rijeke gdje svira Yu Boya. Kad je sljedeće godine Yu Boya došao na obalu i vidio da je drvosječa umro, ožalošćen što je izgubio iskrenog prijatelja razbio je guqin i zakleo se da ga više neće svirati. Njegove melodije Visoka planina i Rijeka koja teče simboliziraju iskreno prijateljstvo dvoje ljudi. Sedamdesetih godina XX. stoljeća ove su dvije melodije, zaje­dno s melodijama iz cijelog svijeta, poslane u svemir kao kulturna baština čovječanstva.

Povezanost kineskog naroda s glazbom i važnost koju su pridavali svakom glazbenom izričaju vidljiva je kroz njihovu dugu povijest. Bogatstvom instrumenata koji su stvarali skladne tonove nastojali su izraziti povezanost prirode i čovjeka, Neba i Zemlje, jer svaki zvuk u prirodi, pjev ptice i žubor šuma nije ništa drugo do izraz hvale božanskom.

[kreja]

Vegetable Orchestra je austrijska muzička grupa čiji su muzički instrumenti u potpunosti napravljeni od svežeg povrća. Oni su najistaknutiji svetski predstavnici ovog retkog žanra.

Grupa je formirana 1998. godine i sastoji se od 10 muzičara, kuvara i tehničara za zvuk. Svi članovi su aktivni u raznim umetničkim sferama i zajedno rade na konceptualizaciji i ostvarivanju projekta.

Bend tvrdi da je poznavanje različitih umetničkih disciplin ključno u daljem stvaranju muzike posredstvom povrća.
Njihov cilj je da kreiraju zvučno iskustvo koje se može osetiti svim čulima.


Inspiraciju za ovaj čudan poduhvat sviranja na povrću, orkestar nalazi u muzičnom konceptu Fluksus pokreta. Prepoznatljiv repertoar orkestra duboko je povezan sa muzičkom umetnošću, eksperimentalnom i elektronskom muzikom. Oni sviraju obrađena dela Igora Stravinskog, pionira elektronske muzike poput Kraftverka ili austrijskog benda Radian, kao i sopstvene kompozicije.



Instrumenti su kreacija članova benda i sastoje se od uključuju pojačala od šargarepe, klapalice napravljene od jaja, trube od tikvica i mnogog drugog povrća, koje se pojačava upotrebom posebnih mikrofona.

Instrumeni se prave iznova za svaki nastup, samo sat vremena pre izlaska benda na scenu. Za izradu instrumenata koriste najsvežije povrće, a posle nastupa svo povrće završi u supi.



Vegetable Orchestra izdao je tri CD-a: Gemise (1999), Automate (2003) i Onionoise (2010), a nastupali su na turnjama kroz Evropu, Ameriku, Kinu i Singapur.

Grupa je veoma popularna u i izvan granica svoje rodne Austrije, a njihovi koncerti su uvek rasprodati. Izgleda da svi žele da vide i čuju kakve divne zvuke povrće može da proizvede.

[kreja]

Građevinski strojevi često bučno i neugodno zvuče u kontrastu s malom muzičkom kutijom. Masivan music box nastao je kao kombinacija male muzičke kutije i građevinskog stroja.



Mačke su sa sjedištem u oktavi, u skladu s tonom njihovih glasova. Njihovi repovi su izdužene u smjeru dirki sa čavlima. Kada se pritisnu jedna od mačaka,osjeti jak bol koji osigurava da se čuje željeni ton,


gitara sa 12 vratova



Ako radio-talasi nisu dovoljno opaki, a ni vatra vam ne može ništa, a razumete se u Tesline navoje i munje ovo je pravi smrtonosni instrument za vas. Naravno, morate se opremiti zaštitnim odelima, kacigama i gledati da ne spržite publiku, ali bukvalno. Muzičko-scenska atrakcija ArcAttack koriste par ovih čudesa kao obavezan deo svojih scenskih nastupa.

[kreja]

Kahon (Cajon) što u prevodu sa španskog znači „sanduk“ , „fioka“ ili „kutija sa rupom“ je šestostrani drveni perkusioni instrument nalik kutiji. Veruje se da je nastao među robovima koji su bili muzičari u južnoameričkoj španskoj koloniji, na prostoru današnjeg Peru-a tokom ranih 1800-tih godina.Svira se udaranjem rukama ili dodacima (plastičnim i metalnim četkama, metlicama, zvečkama, pedalama i dr.) po prednjoj ploči koja je nešto tanja od ostatka instrumenta. Najčešće ima dva zvuka a to su bas i sner. Materijal od kog se kahon pravi je uglavnom šperploča debljine od 1,3 do 1,9 cm.



Postoje dve teorije kako je kahon zaista nastao. Prva je da je kahon direktni potomak kutijastih bubnjeva iz Angole. Kako robovi iz Afrike nisu imali svoje instrumente, oni su koristili brodske sanduke koje su imali na raspolaganju, kao bubnjeve i po njima su lupali. Druga teorija je da su španski kolonijalisti zabranili muziku afričkim robovima. Robovi su razvili instument nalik kutiji jer su lako mogli da ga preruše u stolicu, i tako negovali svoju tradiciju a ipak ostali neprimećeni.

Takođe na Kubi je kahon pravljen od starih fioka i drugog kućnog kockastog nameštaja i korišćen je uglavnom za latino muziku. Kahon je u početku bio prateći instrument afričkih plesova Tondero i Zamacueca dok ga perkusionista Rubem Dantas koji je svirao zajedno sa španskim gitaristom Paco de Lucia-om nije otkrio u Peru-u za vreme njihove turneje po južnoj Americi. Po predstavljanju instrumenta bendu Dantas je pokrenuo trend da se kahon koristi u većini flamenko bendova. Danas se kahon učestalo koristi u afroperuanskim , afro-kubanskim, i flamenko stilovima muzike.



Kahon je 2001. godine proglašen nacionalnim instrumentom Peru-a i smatra se glavnim delom njihovog bogatog kulturnog nasleđa. Moderni kahon se često koristi kao pratnja akustičnoj gitari. Ovaj instrument veoma brzo postaje popularan i u bluzu, popu, roku, fanku, džezu, fjužn-u ali takođe postaje veoma popularan u svim ostalim stilovima i žanrovima širom sveta. Čest moderan naziv za kahon je „Bubnjevi u kutiji“ ili „Kahon kutija“.

Kahon se pravi u raznim vrstama oblika i veličina a i izbor materijala može da varira sto sve utiče na finalni zvuk instrumenta. Stranice su uglavnom napravljene od šperploče debljine 1,3 – 1,9 cm. Prednja strana je tanja i uglavnom je zakucana ekserima i ima ulogu udarača. Otvor se nalazi sa zadnje strane nasuprot udaračkoj strani. Vrhovi su uglavnom ostavljeni nezakucani i mogu se udarati o kutiju koja je uglavnom kockastog oblika ali se povremeno viđa i poneki asimetričan oblik. Izvodjač sedi na kutiji i može se ljuljati nazad dok udara prednju stranu koju drži između kolena. Moderni kahoni najčešće imaju gumene nogare i nekoliko šrafova sa donje strane kojima se može menjati boja zvuka. U originalnoj verziji kahon je bio samo šuplja drvena kutija ali novije verzije imaju i nekoliko razvučenih kanapa ili žica poput snera za dobijanje efekta zujanja kao kod doboša. Neki perkustionisti stavljaju i zvonce sa unutrašnje strane udaračke ploče blizu kanapa odnosno snera. Dodatni zvukovi mogu se dobiti udaranjem kahona sa strane vrhovima prstiju ili kuckanjem u njega.

Kahon sa fiksiranim snerom.

Sner je fiksiran i unapred podešen unutar bubnja blizu gornjeg desnog ugla što daje hrskav i čist zvuk snera. Razne varijacije u boji zvuka moguće su jednostavno udaranjem u različitim delovima bubnja. Za dobijanje bongo efekta udara se godnji levi ćošak a postepeno pomeranjem ka centru sve se više čuje zvuk snera.

Kahon sa podesivim snerom.

Kod ovog modela sner je potpuno podesiv sa brzopoteznim mehanizmom za promenu položaja istog. Potpuno zategnut sner ima oštar i uzak zvuk dok je sa potpuno opuštenim sner-om više kao tradicionalni kahon bez sner-a. Takodje sner može biti precizno podešen i bilo gde između ove dve pozicije za fino podešavanje boje instrumenta a potom zaključan da se ne bi pomerao tokom sviranja.

Kahon sa dva lica.

Ova vrsta kahona ima dve površine za sviranje i svaka od njih daje sasvim drugaciji zvuk što ovaj instrument čini veoma raznovrsnim. Jedna strana ima veoma tanku površinu za sviranje što joj daje dubok i veoma „organski“ zvuk. Druga stran ima sner koji je fiksiran u gornji desni ćosak i daje uzak zvuk snera sa dubokim basovnim notama. Ovakav bubanj se preferira za akustičnu muziku. Većina kahon-a ima gumene nogare na kojima stoji a opciono može imati i mekano sedište za izvođača. Kahon može imati različite vrste rupa iako je okrugla najstandarnija.

https://sr.wikipedia.org/sr-el/Kahon#ci ... _sound_6-0

[kreja]

Najpopularniji instrumenti u Antičkoj Grčkoj bili su lira i kitara. Prema grčkoj mitologiji lira je nastala tako što je bog Hermes kornjačin oklop pokrio životinjskom kožom i rogovima od antilope. Kitara je vrlo slična liri, ali je malo komplikovanija za sviranje.

Najpopularniji duvački instrumenti u Antičkoj Grčkoj bili su aulos, diaulos, hromatski aulos kao i flauta i Panova frula. Od udaraljki najviše su se koristile kastanjete, bubnjići i činele, kao i hidraulis koji podseća na današnje orgulje, a radio je na vodeni pogon.

Svako ostrvo, svaki kopneni deo Grčke ima sopstvene plesove, a najpoznatiji izmišljeni grčki ples je Sirtaki. Iako je izmišljen povodom snimanja filma, Sirtaki je stekao međunarodnu slavu i postao sinonim grčkog plesa.

Platon je rekao: “ Što je u državi bolja muzika, bolja će biti država”.

[kreja]

Termin Antička Grčka odnosi se ne samo na područje današnje Grčke, već i na sva ostala područja koja su u antička vremena bila naseljena Grcima: Kipar, egejska obala Turske, Sicilija, južna Italija, kao i sva razbacana naselja na obalama Jadranskog, Mediteranskog i Crnog mora.

LIRA je kao rezonator imala kornjačinu koru, a KITARA drvenu kutiju. Prema grčkoj mitologiji, lira je nastala tako što je bog Hermes veliki kornjačin oklop pokrio životinjskom kožom i rogovima od antilope.

Oba instrumenta imala su žice iste dužine, koje su proizvodile samo jedan ton, čija je visina zavisila od debljine i napetosti žice. Broj žica se vremenom stalno povećavao – u početku ih je bilo 5, zatim 8, u 5. veku pre n.e. 11, a kasnije čak i 15 – 18. Sviralo se prstima ili trzalicom (tzv. plektron).

Lira je bila više namenjena kućnom muziciranju, a njeno učenje je bilo obavezno kod omladine, naročito u Atini.

KITARA je bila vrlo slična liri (pripadale su istoj porodici instrumenata). Koristila se uglavnom za solističke napeve, na koncertima. Bila je malo komplikovanija za sviranje od lire. Desnom rukom bi se izvodio napev (trzanjem žica prstima i trzalicom), a levom rukom bi se svirala pratnja. Ovaj instrument povezivao se sa bogom Apolonom.

I lira i kitara smatrani su instrumentima čiji zvuk donosi vedrinu i duševnu ravnotežu.

Ako vas zanima kako je sve to zvučalo, pogledajte sledeći snimak:



Ostali žičani instrumenti:

• Harfe (psalterione) stranog porekla -> velika egipatska harfa u obliku polumeseca zvala se

• Jednožični monokord

DUVAČKI INSTRUMENTI

Najpopularniji duvački instrument u antičkoj Grčkoj bio je AULOS. Sastoji se iz drvene cevi sa rupicama, koja je otvorena na kraju, i dvostrukog jezička (slično današnjoj oboi). Pravio se od trske, šimšira, obične ili slonove kosti.

DIAULOS (dvostruki aulos) sastojao se iz dve odvojene cevi, koje su mogle biti iste ili različite dužine. Obično su tonovi desne cevi bili dublji, tako da se na njoj izvodila melodija, dok je leva cev proizvodila visoke tonove, koji su bili pratnja. Pratnja je mogla biti i jedan isti ton (bordun).

HROMATSKI AULOS razvio se kasnije. Imao je mnogo više mogućnosti, tako da je i melodija koja se na njemu izvodila bila mnogo bogatija.

Na aulosu se sviralo pri verskim obredima, na gozbama, na vežbalištu, u vojsci. Smatrao se instrumentom uzbuđenja i strasti, a bio je povezivan sa bogom Dionisom. Koristio se sve do 5. veka nove ere.

Evo i jednog snimka sviranja na diaulosu:



Ostali duvački instrumenti:

• Flauta ili monoklamna (jednocevna) siringa (syrinx)

• Panova frula ili poliklamna siringa, sastojala se od niza povezanih cevi različite dužine; predstavlja preteču usne harmonik

Ostali instrumenti

Od UDARALJKI, najviše su se koristile kastanjete, bubnjići i cimbal (činele).

Treba pomenuti i hidraulis, prvi instrument sa dirkama, koji je izgledao kao današnje orgulje, a radio je na vodeni pogon

[kreja]

Gorkem Sen (36) ovih je dana gostovao u Zagrebu kao glazbenik i izumitelj instrumenta yaybahara. Riječ je instrumentu jedinstvenog izgleda i zvuka, a samo jedan video na kojem Gorkem na yaybaharu svira nekoliko kompozicija bio je dovoljan da ga pozivaju na gostovanja u zemlje diljem Europe i da nastupi s različitim glazbenicima, javlja Anadolu Agency (AA).


- Istraživanje world musica -

Gorkem Sen je svoj instrument izumio je 2010. godine, a od tada sve do danas radi na usavršavanju njegovog zvuka i oblika

"Na ideju izgradnje yaybahara došao sam u vrijeme potrage za posebnim zvukom, prilikom istraživanja world music glazbe i stvaranja svojih kompozicija. Nakon proučavanja world music instrumenata iz različitih krajeva svijeta te proučavanja elektroničkih mogućnosti zvuka i glazbe, počeo sam provoditi akustične eksperimente s prirodnim materijalima, inspiriran istočnjačkim glazbalima", kaže Sen.

"Nakon što sam proučio na tisuće instrumenata, stekao sam hrabrost stvarati vlastite jedinstvene instrumente koji neće biti kopija postojećih instrumenata ili njihov hibrid", priča Gorkem za vrijeme svog boravka u Zagrebu.

Prije negoli je nastao yaybahar, Gorkem je gotovo četiri godine radio u zvučnom laboratoriju te izradio tridesetak različitih žičanih instrumenata, udaraljki, klavijatura itd.

- Potencijal yaybahara kao klasičnog instrumenta -

"Za vrijeme istraživanja, naišao sam na jednu ideju na koju sam se fokusirao jer sam vidio da ima potencijal stvoriti novi zvuk. Pokušavam yaybahar usavršiti da postane obični, klasični instrument, a ne eksperimentalni", kaže Gorkem.

Svi dijelovi instrumenta yaybahar izrađeni su kao unikatni, a jedino što koristi iz serijske proizvodnje su žice od violončela koje se nalaze na gornjem dijelu i koje se mogu svirati gudalom.

Najneobičniji dio ovog instrumenta su dvije dugačke, spiralne opruge različite debljine koje povezuju dno vrata, na kojem su napete žice violončela, i dvije dvostruke membrane, manju i veću, koje su napravljene od kozje kože te nalikuju na bubnjeve.

Upravo su opruge ono s čim je Gorkem najviše eksperimentirao, s njihovom dužinom, debljinom, vrstom materijala, brojem namotaja i napetošću spirale. U proizvodnji spiralnih opruga koje transportiraju zvuk sa žica na membrane, kao bi se zvuk pojačao, pomogla mu je specijalizirana tvornica opruga iz Istanbula.

Pragovi na vratu yaybahara mogu se pomicati tako da je moguće promijeniti zvučnu skalu i prilagoditi je, a vrat ima ugrađen i kapodaster koji mijenja visinu osnovnog tona.

- Yaybahar: proljeće, spirala i izvor -

Ime yaybahar je Gorkemova poetična jezična tvorenica koja se koristi turskim i engleskim jezikom, kao i višestrukim značenjima riječi.

Upotrijebio je englesku riječ ”spring” koja označava tri pojma: godišnje doba - proljeće, spiralnu oprugu te izvor vode. Značenje engleske riječi za proljeće zamijenio je turskom riječju ”bahar”, a drugo značenje za oprugu zamijenio je turskom riječju ”yay".

Spojio je to s izvorom, trećim značenjem engleske riječi spring, jer je ovaj instrument izvor novog zvuka. Gorkem kaže da ”yay” ima desetak značenja u turskom, kao naprimjer u riječi ”yaymak”, za koja kaže da su sva na neki način povezana s ovim instrumentom.

- Neiskorišteni potencijali zvuka -

Tijekom svog školovanja u Istanbulu bavio se najviše zvukom, radio je niz godina kao ton majstor, a stvarao je i kompozicije za kazalište, za moderni ples te zvučne kulise za različite vizualne prezentacije. Multiinstrumentalist je, iako mu je primarni instrument na kojem svira gitara.

"Eksperimenti s novim instrumentima su potrebni i korisni za razvoj glazbe, za obogaćivanje orkestralnih izvedbi jer postoje nebrojeni akustični potencijali koji još uvijek nisu otkriveni niti iskorišteni. Kad završim yaybahar, svoja otkrića ću rado podijeliti sa svima koji su zainteresirani" kaže Gorkem.

Namjerava uskoro završiti projekt yaybahara čijem je usavršavanju posvetio posljednjih devet godina, a prije dva mjeseca preselio se na Cipar kako bi pobjegao od istanbulske gužve i strke.

Gorkem Sen u Zagreb je stigao kao izumitelj i muzičar, na Poziv Tomislava Fačinija i njegova ciklusa s Antiphonusom, a nastupili su na zajedničkom koncertu u Muzeju za umjetnost i obrt (MUO).

https://www.trt.net.tr/hrvatski/kultura ... na-1161006

[kreja]

Mega orgulje

Jedan od najvećih instrumenta na svijetu su poznate mega orgulje, a nalaze se u Atlantic Citiyu u znamenitom Boardwalk kompleksu. Ove mega orgulje sastavljene su od 33 tisuća cijevi, a proizvode zvuk veći od 130 decibela što ih čini ujedno i najglasnijima u svijetu.

Nano gitara

Svi znamo koje je veličine klasična gitara, no ova malena nano gitara dobila je etiketu najmanje gitare na svijetu. Velika je oko 10 mikrometara, a osmislio ju je tim stručnjaka sa sveučilišta Cornell. Glazbu koju proizvodi ova gitara ne možemo čuti, međutim proizvodi vibracije.

[kreja]

cimbala



snimač



gajde