Mitovi i legende

[kreja]

Zmajevi - legendarna mitološka bića

Simbol zla, ponekad i dobra, zmaj predstavlja misteriozne sile kojima se čovjek mora suprostaviti.Zmajevi su bili čudesna bića koja su u većini slučajeva rigali vatru. Imali su pandže lava, krila orla i moćni rep kojim su mogli nanesti veliku štetu (čitaj: massive damage).Prikazivani su drugačije u kineskim legendama, grčkim mitovima i srednjovjekovnim kršćanskim legendama. Kad kada je imao stotinu glava leđa oštra poput britve i tijelo prekriveno čvrstim ljuskama, uvijek je inspirirao teror i onaj tko bi ga ubio imao je zagarantiran status heroja-spasitelja. Iznad svega bio je čuvar blaga. Čuvao je Zlatno runo; uspavala ga je Jasonova voljena Medea. Čuvao je i vrtove hesperida gdje su rasne poznate zlatne jabuke; garancija vječnosti. Zmaj je zapravo bio čuvar besmrtnosti.



ZLO

Kao inkarnacija Sotone, zmaj se mogao zvati Leviatan. Predstavljao je mržnju i zlo, ignoranciju i tamu. Postoje dokazi o postojanju legendi o zmajevima na obalama Rhone između Arlesa i Avignona, u Normandiji blizu Villedieu-lrs-Roches te na otoku Batz. Bio je to ubojica koji je terorizirao zemlju, ali uvijek je postojao heroj koji je na kraju, poslje strašne i teške borbe, prekinuo klanje.

DOBRO

U Indiji zmaj je bio iskonski princip, poistovjećen sa riječju Agni ili Prajapati. Jahali su ga besmrtnici i posvetio je vodu iz koje je sve što je stvoreno, izronilo. Njegova snaga bila je fantastična i bio je simbol moći kineskih careva te keltskih naroda.
Svi koji su čitali Tolkinovog Hobbita sjetit će se strašnog zmaja Smauga, koji je čuvao blago i bio opak tip. Jedva ga ubiše ...
Mnoge legende pričaju o zmajevima i o borbama heroja sa zmajevima. Mogu se naću u svakoj religiji svijeta a ja ću vam ovdje spomenuti samo neke za koje sam ja čula.
Na primjer, spominje se sveti George, svetac zaštitnik Engleske, koji je spasio princezu od zmaja ubivši ga kopljem. Njegovo junaštvo je prikazano i na slici desno.
Jedna druga engleska legenda govori o kralju koji je živio sa svoje dvoje djece, kćerkom Margaret i sinom Childeom. Kad sin otputuje na more, otac upozna jednu čarobnicu i oženi se njom. Zloj maćehi je jako smetala ljepota kraljeve kćeri pa ju je pretvorio u užasnog zmaja koji je uništavao sve što mu se nađe na putu. Jedini način da se čarolija prekine bio je da Childe poljubi zmaja tri puta, i kad je to učinio zmaj se ponovo pretvorio u Margaret a ta čarolija je u isto vrijeme zlu čarobnicu pretvorila u žabu.
Postoji još jedna jako poznata germanska legenda o junaku Beowulfu, ona se doduše ne odnosi baš točno na Englesku ali ja sam je čitala u sklopu predmeta Engleskoj književnost pa sam je se sjetila. O njoj su čak snimljeni i filmovi. Legenda kaže (dobro, ispočetka nema puno veze sa zmajevima ali mislim da je u redu da je ispričam cijelu) da je Beowulf na poziv danskog kralja Hrothgara došao u njegovo kraljevstvo da bi ubio čudovište Grendela koje je ubijalo Hrothgarove podanike. Beowulf je naravno ubio Grendela, a poslije i njegovu majku i tako spasio Dance. Beowulfu je zahvalni kralj dao svoje prijestolje i Beowulf je u miru vladao 50 godina. I sad se tu pojavljuje zmaj koji počinje uznemiravati kraljevstvo jer mu je netko ukrao blago koje je čuvao. Beowulf u pratnji dvanaest prijatelja kreće ubiti zmaja, ali ga zmaj rani i svi prijatelji osim jednog ga napuste. Na kraju Beowulf uspije ubiti zmaja ali i on pogiba. Eto, nemaju sve legende happy end.
U hebrejskoj mitologiji postoji priča o hebrejskom proroku Danielu i njegovoj borbi sa zmajem. Priča kaže da je Daniel bio vjeran pomoćnik babilonskog kralja. U to vrijeme su Babilonci smatrali da je zmaj bog i molili su mu se. Da bi im Daniel dokazao da zmaj nije bog i pokazao im u kojeg boga oni zapravo trebaju vjerovati, pobijedio je zmaja u borbi i ubio ga. Time im je dokazao da je zmaj samo jedno smrtno biće i da mu se ne trebaju moliti.
Također postoji i priča o grčkom junaku Perzeju. Perzej je letio nad Etiopijom uz pomoć svojih krilatih čizmica. Daleko dolje na obali Crvenog mora spazio je prelijepu djevu vezanu za stijenu. Spustio se do nje i ona mu je ispričala da se zove Andromeda, i da je kći vladara Etiopije. Strašni vodeni zmaj je uništavao njihovu zemlju pa je proročica preporučila kralju da žrtvuje Andromedu zmaju. Perzej koji se zaljubio u Andromedu, odmah je odletio do njezinog oca i predložio mu da će otići ubiti zmaja i spasiti njihovu zemlju ako mu kralj obeća dati Andromedu za ženu. Kralj je pristao na Perzejev zahtjev. Taman kad se Perzej vratio do Andromede da joj priopći sretnu vijest, zmaj je strašno ričući izletio iz vode. Prema legendi, Perzej je iz borbe sa zmajem izašao kao pobjednik i od tada je Andromeda postala njegova žena.
U jednoj drugoj legendi spominje se grčki bog Apolon koji je ubio zmaja Pythona.
U skandinavskoj mitologiji postoji priča o čovjeku koji se pretvorio u zmaja. Zvao se Fafnir i bio je moćan, pohlepan i nasilan čovjek. Imao je čarobne moći. On je ubio svog oca i ukrao obiteljsko blago. Onda se pretvorio u zmaja i proveo je cijeli život čuvajući to blago. Njegov brat Regin zamolio je junaka Sigurda da ubije Fafnira i vrati obiteljsko blago. Međutim, sam Regin je planirao ubiti Sigurda nakon što ovaj vrati blago. Sigurd je saznao da Fafnir svoj brlog i blago napušta samo kad ide na obližnju rijeku popiti vode. Iskopao je rupu na putu koji je vodio do rijeke i sakrio se u nju. Kada je Fafnir prelazio preko te rupe Sigurd mu je odozdo zabio mač u srce i ubio ga. Onda je ispekao Fafnirovo srce i pojeo ga. Na taj način je stekao mogućnost da razumije govor ptica koje su ga upozorile da ga Regin želi ubiti. Tako je Sigurd na kraju ubio Regina i zadržao blago.
U Srbiji postoji legenda koja kaže da je tamo postojala jedna jako moćna čarobnica koja je jednom uhvatila zmaja i zarobila ga. Međutim, njen muž, koji je bio smrtnik, slučajno ga je pustio na slobodu. Zmaj je tada uhvatio čarobnicu i odnio je u svoj brlog. Tamo ju je držao zarobljenu dok nakon mnogo mjeseci njen muž nije došao, ubio zmaja i nju oslobodio.
Ali nisu svi zmajevi uvijek bili zli, niti su sve legende o zmajevima pričale i o junacima koji su ih ubili. U azijskoj državi Burmi (sada Myanmaru) postoji legenda o tome kako je nastao prvi rubin. Legenda kaže da je prije 2000 godina u Burmi živio zmaj koji je izlegao tri jaja. Od jednoga jajeta je postao kineski car, od drugoga vladar neke druge vjere, a od trećega je nastao rubin iz Burme.
Također postoje i priče u kojima zmajevi nisu glavni "likovi". Čula sam za jednu priču koja potječe iz Francuske o zlom duhu (ja bih pretpostavila ženskom) koji se zvao Le Succube. Ona je putovala zemljom na svom zmaju i zavodila je mlade pustolove da bi ih na kraju ubila poljupcem. Također jedna legenda govori čarobnici Marini koja je živjela u čarobnoj palači u Kijevu. Njen je ljubimac isto bio jedan zmaj. Ona je zavodila mlade junake koji su bili ubojice zmajeva i pretvarala ih je u volove i svinje. Ali jednom kad nije bilo njenih stražara nju je zaveo jedan junak i odsjekao joj glavu.

DOBRI ZMAJEVI

MJEDENI ZMAJEVI - ta vrlo inteligentna bića žive u pješčanim pustinjama. Prilično su prijateljski i vole pričati, ali su prilično sebični. Visoki su do 30 stopa. Njihovo je oružje plin za uspavljivanje, ili plin koji izaziva strah.

BRONČANI ZMAJEVI - obitavaju u podzemnim brlozima blizu velikih mora ili oceana. Često preuzmu oblik neke životinje da bi promatrali što ljudi rade. Brončani zmajevi su veći od mjedenih. Mogu dostići i do 42 stope u visinu. Postoje dva oružja koja oni koriste - grom ili plin koji odbija.

BAKRENI ZMAJEVI - oni nastanjuju razna kamenita područja i vole topliju klimu. Jako su inteligentni, ali i prilično sebični. Obično dostižu do 36 stopa u visinu, a njihova oružja su mlaz kiseline ili plina koji izaziva letargiju.

ZLATNI ZMAJEVI - mogu živjeti u bilo kojem klimatskom području, ali njihovi brlozi su uvijek od čvrste stijene - bila to pećina ili dvorac. Iako su ljubitelji plemenitih metala i dragog kamenja, a hrane se biserima i draguljima, zapravo su pravedni i dobri. Mogu preuzeti oblik životinje ili čak čovjeka. U tim oblicima ih najčešće srećemo. Visoki su oko 54 stope i jako su, čak možemo reći natprosječno inteligentni. Njihova oružja su ili mlaz vatre ili mlaz plina klora.

SREBRNI ZMAJEVI - oni se obično nastanjuju na planinskim vrhovima, u oblacima i na sličnim povišenim mjestima. Kao i zlatni zmajevi, i oni se mogu pretvoriti u životinju ili čovjeka. Dugački su 48 stopa, i također su vrlo inteligentni. Njihova oružja su mlaz leda i oblak paralizirajućeg plina.

PLATINASTI ZMAJ ILI BAHAMUT - Kralj dobrih zmajeva. Živi u ogromnoj utvrđenoj palači iza istočnog vjetra. On skoro četvrtinu svog vremena provodi lutajući zemljom u obliku neke životinje ili čovjeka. Najveći je od svih zmajeva, visok je čak 72 stope. Sedam velikih najodanijih i najsposobnijih zlatnih zmajeva su Bahamutovi čuvari, prijatelji i savjetnici. Oni žive s njim u njegovoj palači. Bahamut koristi tri oružja - mlaz mraza, oblak pare koja svakog koga dotakne pretvori u plinovito stanje i soničnu vibraciju od koje se meta raspadne.

ZLI ZMAJEVI

CRNI ZMAJEVI - crne se zmajeve obično može naći u močvarama i barama, iako ih ima i u raznim podzemnim brlozima, jer uvijek traže duboke i mračne pećine da se u njima nastane. Visoki su do 30 stopa i imaju prosječnu inteligenciju. Oni ubijaju tako što na žrtvu ispljunu kiselinu.

ZELENI ZMAJEVI - zeleni zmajevi izabiru podzemne pećine blizu ili u divljim šumama. Zmajevi te vrste imaju jako zlu ćud. Nisu nešto pretjerano inteligentni i dostižu visinu do 36 stopa. Njihovo oružje je oblak otrovnog plina.

CRVENI ZMAJEVI - obično se mogu naći u visokim brdima ili u planinskim područjima. Svoje brloge prave u podzemnim pećinama ili na sličnim mjestima. Jako su pohlepni i škrti. Od svih zlih zmajeva, ova vrsta je najgora. Visoki su 48 stopa i posjeduju visoku inteligenciju. Oružje crvenih zmajeva je vatra.

BIJELI ZMAJEVI - bijeli zmajevi preferiraju hladna područja za stanovanje. Njihovi brlozi su obično u ledenim spiljama ili dubokim podzemnim pećinama. Iako nisu inteligentni kao drugi zmajevi, jednako su zli i pohlepni. Visoki su samo 24 stope. Njihovo oružje je led.

KROMATSKI ZMAJ ILI TIAMAT

- Tiamat vlada prvom nizinom od Devet Paklova gdje okuplja sve zle zmajeve. Mrzi sve što je dobro, a obožava okrutnost i gomila zlato. Rijetko izlazi iz svoje spilje, ali ponekad dodje na Zemlju da tamo ostavi novog zmaja ili da pronadje još blaga. Tiamat ima pet glava, crna, crvena, zelena, plava i bijela. U isto vrijeme može žrtvu napasti sa svih pet glava, ubosti sa repom i bacati čarolije. Svaka glava ima oružje koje imaju niže vrste zmajeva te boje. Sve Tiamatove glave mogu se regenerirati, a regeneracija traje 24 sata. Kada je u svojoj spilji s njim su uvijek i njegovi stražari - po jedan crni, zeleni, crveni, bijeli i plavi zmaj. Tiamat je najinteligentniji od svih zlih zmajeva i dugačak je 60 stopa.

[kreja]

Plutajući Svijet - japanski mit postanka

U početku Svijet nije bio ništa drugo do blatna kaljuga. Voda i zemlja bijahu izmiješani i nije bilo ničega osim goleme blatne močvare. Dakako da tu ništa nije moglo živjeti ni opstati. No, u šest nebesa, u visinama, u šest svjetova, na nizinama prebivahu bogovi, demoni i životinje. U zamagljenom nebu i u lebdećem nebu nižih nebesa prebivaše demoni. U zvjezdonosnim nebesima i u visokim, oblačnim nebesima prebivahu niža božanstva, a u nebesima najvećih visina živio je bog stvoritelj Kamui sa svojim slugama. Njegovo je carstvo bilo okruženo silnim zidinama od kovine, a kroz njih stupiti se jedino moglo kroz velika željezna vrata. Kamui je stvorio Svijet kao veliki okrugli ocean koji je počivao na kralježnici velike pastrve. Kad ova velika riba u sebe uvuče vodu, nastaje oseka, a kada je izbaci iz sebe, nastaje plima. Kad se ta riba pomakne nastaju potresi. Kamui jednog dana sasvim slučajno baci pogled na svijet u nizini koji je bi blatna kaljuža, njemu se to ne dopadne, pa odluči da nešto poduzme. Pošalje on tako pticu vodenu plisku da izvrši njegove zapovijedi i svijet dovede u red. Kad je sirota pliska stigla nad blatnu kaljužu nije znala što bi prvo uradila nad tim beskrajem blata i vode. Ipak, lepršajući krilima i gazeći blato, te ga udarajući svojim repom ptica načini prvotne otočiće suhe zemlje. Pliska još i danas neumorno udara repom po tlu. Kad je Kamui poslao Sunce da sjaji iznad novostvorenog Svijeta, vrag odluči da ga u tom naumu spriječi. Tako vrag legne u zasjedu i širom otvori usta ne bi li u njih uletjelo Sunce. No, Kamui prezre naum vraga, pa pošalje crnu vranu koja uleti u usta vraga koji počne silno kašljati i zamalo se ugušio, pa on odustane od svog nauma da proguta Sunce. Vrana je od tog trenutka neustrašiva ptica koja se opet kasnije osokolila i radila svakakve nepodopštine, pa čak je i počela krasti ljudima hranu, a to opet čini još i danas. Kad su životinje koje su živjele na nebesima vidjele kako je novi svijet lijepo mjesto one zamole Kamuia da im dopusti da se presele u taj Svijet i tamo žive. Naravno da im je Kamui to dopustio, a pored njih na tom novom Svijetu stvorio je još bića i stvari. Tako je stvorio prve ljude, Ainu, koji su imali tijela od zemlje, kosu od mišjakinje, a kralježnicu od vrbova pruta. Zbog tog vrbovog pruta ljudi još i danas kada ostare hodaju pogrbljeno. Kamui pošalje svog božanskog čovjeka Aioina među Ainue da ih poduči korisnim stvarima poput lova i kuhanja. Kad se Aioin vratio na nebeska prostranstva, nakon što je podučio Ainue korisnim stvarima, nebesima se širio strašan smrad močvara iz kojih je nastao novi svijet. Bogovi potjeraju Aioina natrag među ljude i zatraže od njega da svoju odjeću, u koju se uvukao smrad, ostavi tamo dolje među ljudima. Aioin to doista i učini, a odbačena Aioina odjeća pretvori se u prve vjeverice.

[kreja]

Amaterasu - božica Sunca i plavog Neba

Amaterasu je glavna božica japanske mitologije (šintoizma), a Japanci još i danas vjeruju da od Amaterasu počinje njihova carska loza i od nje vodi podrijetlo svih japanskih careva. Još i danas milijuni Japanaca početkom proljeća hrle u grad Iseu gdje se nalaze hramovi podignuti u časti Amaterasu, a Japan se još i danas rado naziva - Zemlja izlazećeg Sunca.
Sada će Vam Athumanunh napisati kako je to bilo i ostalo zapisano u mitologiji drevnog Japana. Kad je bog Izanagi postao umoran od vladanja Svijetom, on pozove svoju djecu i razdijeli im svoje Nebesko kraljevstvo na slijedeći način: Susanowo dobije sva mora i oceane, Tsukuyami pripadne noćno Nebo sa Mjesecom i svim Zvijezdama, a Amaterasu dobije Sunce i plavo Nebo. Tako Amaterasu Svijetu donosi svijetlo i toplinu i zbog nje sve na zemlji raste i cvate. Susanowo postana poradi toga strašno ljubomoran na sestru Amaterasu, pa zapjeni mora, uzburka oceane i stvori oluje koje će Svijetu ubrzo donijeti nevolje. Vjetrovi su hujali zemljom i uništavali polja i stabla, te upropaštavali ljetine. Amaterasu se strašno razljuti i uznemiri, te se skloni u pećinu iz koje ne htjede nikako izaći. Bez Amaterasina svijetla i topline Svijet postane hladan i mračan, te njime zavladaju zlo i kaos. Sve to se nimalo ne dopadne drugim bogovima, pa oni na brzinu smisle kako da Amaterasu ponovno privole da izađe iz pećine. Najprije su pored ulaza u pećinu postavili čarobno ogledalo, potom na okolno drveće objesili mnoštvo dragulja i na kraju zapalili krjesove. Naposljetku, Uzume božica plesa izvede divlji i ludi ples kojemu su se grohotno smijali svi bogovi. Amaterasu je iz pećine pitala čemu se oni tako grohotno smiju, a bogovi joj u glas odgovore: 'Pronašli smo božicu sjajniju od tebe! Sada slavimo u njezinu čast.' Naravno, božica Amaterasu nije mogla odoljeti (ženska pretjerana znatiželja dakle postoji i kod božica), pa ona proviri iz pećine, te ugleda vlastiti odraz u ogledalu, što je u prvi mah zbuni. Tu Amaterasuinu zbunjenost iskoriste ostali bogovi koji zgrabe Amaterasu za zapešća i izvuku je van iz mračne pećine. Potom brzo zatvore zauvijek pećinu da se Amatersu tu više nikada ne bi skrivala. Amaterasu ponovno zauzme svoje mjesto među bogovima na Nebu, nanovo donoseći Svijetu toliku potrebitu toplinu i svijetlo novom životu na Zemlji. Nikada više Amaterasu nije otišla.

[kreja]

Izanagi


Također poznat kao 'prvi čovjek', zajedno sa svojom ženom Izanami, primio je misiju da stvori prvu zemlju. S konsenzusom, drugi Kamis dao im je koplje ukrašeno draguljima poznatim kao Amenonuhoko (koplje nebesa), koja je bila promiješana u oceanu i, u dodiru sa slanom vodom, formirala otok Onogoro gdje su odlučili naseliti se.

Kada su se upoznali, Izanami je prvi put govorio pred svojim suprugom, zbog čega su se njezina prva dvoje djece, Hiruko i Awashima, rodili deformirani, zbog čega su ih njihovi roditelji ostavili na moru u plovidbi brodom. Kada se napuste, ova prva djeca se ne smatraju kamisom.

Izanagi i njegova supruga pitaju nadređenog kami za savjet, koji objašnjava da je Izanagi na svom prvom sastanku trebao prvo govoriti pred ženom.

Kasnije, ispravno radeći, iz njihove su zajednice stvorili više otoka poznatih kao Ohoyashima, što odgovara svakom od velikih otoka koji danas čine Japan..

Izanami
Poznata kao 'prva žena', zajedno sa svojim mužem počinju rađati brojna božanstva. Međutim, ona umire tijekom rođenja Kagatsuchija, vatrenog kamija.

Izanagi kreće na put u Yomi, zemlju mrtvih, usred tame, pronalazi svoju preminulu ženu i traži da se vrati s njim. Izanami mu kaže da je prekasno, jer sada je dio svijeta mrtvih i nije moguće vratiti se u život.

Ostavljen, čovjek prihvaća, ali prije nego se vrati na zemlju i dok Izanami spava, upali svjetiljku usred mraka Yomi. Imajući svjetlost, shvaća da njegova žena više nije lijepa žena koju je nekad bio, sada je tijelo koje se raspada. Uplašen, Izanagi bježi dok ga njegova bijesna žena ne progoni.

Čovjek uspijeva pobjeći i pokriva ulaz Yomi s velikim kamenom iznutra, Izanami viče da će, ako je ne pusti van, svaki dan uništiti 1000 ljudi. On je odgovorio da će tada dati život za 1500 ljudi, što će dovesti do smrti.

[kreja]

O KRALJU ARTHURU

Kralj Arthur bio je britanski kralj koji je vladao oko 500. godine. Arthur je jedan od najpoznatijih likova keltske mitologije. Bio je legendarni kralj srednjovjekovne Britanije i heroj jedne od najuzbudljivijih i često prepričavanih legendi. Prema njoj je rođen u Tintagelu, u pokrajini Cornwall kao sin kralja Uthera Pendragona i Igraine, žene vojvode od Tintagela. Legenda kazuje kako je vještac Merlin imao svoje prste u prevari koja je dovela do susreta ovo dvoje, ali je kao nagradu zahtijevao produkt ove unije, biće koje će on uzeti za svog štićenika, brinuti se za njega i podučavati ga. S vremenom je Arthur postao kralj Britanije te uz pomoć i potporu njegovog savjetnika Merlina držao dvor Camelot i bio vođa Vitezova okruglog stola.

Vitezovi su jahali u avanture na mjesta gdje su mogli postizati junačka djela, no njihova najvažnija misija je bila potraga za Svetim Gralom, prema kršćanskoj legendi, sretan pehar iz kojeg je Isus Krist pio na Posljednjoj večeri.



Arthur je imao 15 godina kada je njegov otac Lether Pendragon umro i bio pokapan na Stonehengu. Arthur je zatim okrunjen za kralja u Silchesteru. Nije bilo osobe koja je mogla nadmašiti Pendragona i mnogi su se veliki baruni borili za tron. Merlin je potaknuo nadbiskupa Canteburyja da pozove sve velikaše u London gdje je on pripremio ogroman kamen s mačem zabodenim u njega. Natpis oko mača je govorio sljedeće: „Onaj tko ovaj mač izvuče iz kamena i nakovnja , pravi je rođeni kralj cijele Engleske.“

No, premda su mnogi pokušavali, nitko nije uspio izvući mač iz kamena sve dok mladi Arthur nije došao i to učinio. Odmah je okrunjen za kralja i tako pobijedio svoje rivale u serijama borbi. U knjizi „Povijest britanskih kraljeva“ je s jedne strane bila opisivana kao najuspješnije djelo fikcije ikada napisano, a s druge strane bila optuživana kao zločin nad povijesnom istinom. On piše kako je Arthur sa svojim mačem Caliburom, koji je bio iskovan u Avalonu, porazio Škote i osvojio Irsku, Norvešku, Island, Dansku i Francusku u kasnijim varijacama mač dobiva ime Excalibur. Merlin i Arthur su otišli do jezera , kada je iz njegova središnjeg dijela izronila ruka držeći mač, on je pripadao Gospodarici Jezera koja ga je potom dala Arthuru. Kada Arthur umire i biva odnesen na Avalon, mač je vraćen u jezero.

Vrlo su proturječne priče o kralju Arthuru i o potrazi za Svetim gralom, za kojeg se mislilo da ima veliku moć izlječenja. U potragu za Gralom otišli su i sir Galahad, sir Percival i sir Bors. Došli su do dvorca Grala okruženog jalovom pustopoljinom i otkrili da Sveti kalež čuva ranjeni, nepokretni čuvar Kralja ribara. Samo na točno postavljeno pitanje koje se odnosi na Gral, Kralj ribara će ozdraviti, zemlja će se obnoviti, a oni će dobiti Gral. Sir Galahad je postavio točno pitanje, pa su trojica vitezova brodom odnijeli Gral u Sveti grad na Istoku koji se zvao Sarras, gdje je Galahad okrunjen za kralja. Precivala se vratio u Dvorac Grala, a Borsu Camelot. Daljnja sudbina Grala je nejasna zbog brojnih urota, posredovanja križara, katara itd.

Arthur se ženi sa Guinevereom, a kao svadbeni poklon od svog tasta dobiva okrugli stol koji ima 150 mjesta za sjedenje. Njegova sestra se udala za Lotha, vojvodu od Lothiana, i s njim imala dva sina, Gawaina i Modreda. Kasnije priče kažu kako je sam Arthur, ne shvaćajući kako je Lothova žena zapravo njegova sestra, spavao s njom i tako začeo Modreda. Upravo je ovaj incest doveo Arthura i Okrugli stol do propasti, onako kako mu je prorekao Merlin.

Kada je Arthur shvaio da su njegova žena Guinevere i njegov vitez Lancelot zaljubljeni, nije o tome želio nikome govoriti zbog svoje privrženosti Lancelotu. Ali Modred i Agravaine su mrzili Lancelota i izravno ga optuživali, ravno kralju u lice, a tužbe za preljub i izdaju bile su otvorene za javnost. Arthur nije imao izbora već je naredio Modredu da zatvori Lancelota, no ovaj uspijeva pobjeći u posljednjem trenutku. Neki vitezovi su otišli s Lancelotom, a drugi su ostali vjerni Arthuru, te na njegovu pohodu sa Gawainom u Francusku, protiv Lancelota, mnogi su hrabri vitezovi poginuli na obje strane. Modred, koji je ostao u Engleskoj privremeno vladati, pokušava ugrabiti krunu, a s njom i Guinevere. Arthur se vraća i u velikoj bitci traži Modreda, te ga konačno ubija kopljem. Ali kako ne bi bilo ružičasto, Modred zadaje smrtonosni udarac Arthuru. Sir Deivere mu predlaže da dođe do jezera i po njegovim uputama baca mač natrag u jezero, kojeg je prihvatila izronjena ruka, a potom ponovo nestala u dubine.

Vilinski brod dolazi po Arthura i odnosi ga na Avalon, zemlju besmrtnih heroja. Tradicija kaže da je Glastonbury taj mitski otok Avalon. 1191. godine, monaci su tu iskopali hrastov lijes iz 4 m dubine za koji su tvrdili da je Arthurov. Natpis koji je pronađen na olovnom križu unutar lijesa sadržavao je: „Ovdje leži pokopan kralj Arthur zajedno sa Guineverom, njegovom drugom ženom na otoku Avalon.“ Također je rečeno da je na Arthurovoj grobnici pisalo: „Ovdje leži Arthur, nekadašnji i budući kralj.“ Kosti su kasnije prebačene u gradsku crkvu, ali je grob uništen u doba engleske reformacije a kosti su nestale.

[kreja]

Japan

Kagatsuchi

Božanstvo vatre i sin Izanagija i Izanamija tokom njegova rođenja uzrokuje opekotine u genitalijama Izanamija koje uzrokuju njenu smrt. Bijesan, njegov otac ga ubija mačem, a krv i unakaženo tijelo njegovog sina rađaju više kamisa.

Tijelo mu je izrezano na osam dijelova, a živjeli su osam vulkana. Smrt Kagatsuchija označava kraj stvaranja svijeta i početak smrti.

Unutar japanskih uvjerenja, on je obožavan kao bog vatre i zaštitnik kovača. Trenutno plaćaju porez u raznim svetištima Shizuoka, Kyoto i Shimane.

Amaterasu



Nakon povratka iz Yomija, Izanagi se pročisti i uranjajući u vodu da se opere, nastala su tri najvažnija japanska božanstva, među njima i Amaterasu, kami sunca, koji se smatra ravnateljem kraljevske obitelji careva.

Susanoo



Kami mora i oluja, treći je sin rođen s lica Izanagija, posebno njegovog nosa. Kada se suočava sa svojom sestrom i uzrokuje njegovo zatočenje, sudi joj drugi kamis i protjeran s neba.

Prognan i poslan u drugu regiju suočava se s zastrašujućom zmijom s osam glava i osam repova koji su uplašili mjesto. Kako bi se to prevladalo, stvorilo je osam golemih vrata koja su se iza njih skrivala ogromna količina sake da bi zmija pila. Bila je to zamka.

Kada je neutraliziran, Susanoo je odrezao glave i repove, au četvrtom repu pronašao je prekrasan mač koji je poklonio svojoj sestri, oporavljajući svoje mjesto na nebu..


Tsukuyomi



On je kami Mjeseca i drugi od djece rođene iz Izanagijevog lica, posebno njegovog desnog oka. Kada njezin otac odluči podijeliti svijet između njih, Tsukuyomi se penje na nebo i preuzima kontrolu nad noćem, dok njezina sestra Amaterasu preuzima kontrolu nad danom..

Legenda kaže da ga je nekada njegova sestra poslala kao predstavnicu pred božicom Uke Mochi, u čast njegove prisutnosti. Boginja joj je ponudila ukusno jelo, stvoreno iz njezinih usta i nosa, međutim, Tsukuyomi je postao tako ljut da je ubila Ukea Mochija..

Nakon što je učio, Amaterasu, bijesan, više nije htio vidjeti svog brata, od tog trenutka braća žive odvojeno, naizmjenično na nebu, simbol kako se dan i noć izmjenjuju na nebu.

Uke Mochi


Raznovrsna japanska hrana - zasluga božice Uke Mochi

To je kreativno božanstvo flore i faune i hrane. Njegova smrt, u rukama Tsukuyomi, dala je čovjeku hranu, budući da je iz njegovog leša rođeno pet žitarica.

Iz njegovih se očiju rodilo sjeme riže, iz njegovih ušiju, njegovo proso, iz genitalne pšenice, iz nosa, slikanog graha i iz njegove ravne soje, dajući hranu smrtnicima.

Inari



Kami plodnosti, riže, poljoprivrede, industrije i uspjeha općenito, ponekad se predstavlja kao muška figura, au drugima kao žena. Često koristi bijele lisice kao svoje glasnike, zbog čega je ponekad predstavljen iu obliku ove životinje.

Inari je jedno od najpopularnijih božanstava u Japanu i dostiglo je 32.000 svetišta diljem zemlje posvećenih njoj.

=>

[kreja]

=>

O-Wata-Tsu-Mi

Njegovo ime znači 'Stari čovjek plime' i ističe se među većinom morskih božanstava. On se smatra svojom vrstom kami, koji po volji kontrolira vode i morske mijene, ali smrtnicima dopušta predviđanje njihovih kretanja.

Između svojih karakteristika naglašava da je rođen od Izanagija u vrijeme pročišćavanja, dominira svim živim bićima oceana i, unatoč tome što ima izgled starca, njegov pravi oblik je onaj zelenog zmaja koji živi u velikoj palači u morske dubine.

Hachiman



Prema shintoizmu, on je bog samurajskih ratnika, koji se također smatraju bogom poljoprivrede, sreće i mira. Dobio je titulu zaštitnika ljudskog života, a simbolizira ga bijela golubica.

Iako je njegovo podrijetlo nepoznato, jer se ne pojavljuje u rukopisima Kojika ili Nihonshokija, s vremenom postaje jedno od najvažnijih kamisa.

Takemikazuch



Kaže se da je rođen iz krvi koju je Kagatsuchi prolio kad je ubijen, što mu je dalo dar kami grmljavine i mača. Od bitke s drugim božanstvom poznatim kao Takeminakata, rođen je prvi sumo dvoboj, poznati sport istočne zemlje..

Takemikazuchi je odgovoran za podvrgavanje soma ili Namazua, tvorca potresa.

Namazu



Kami potresa, odgovoran je za kretanje zemlje i stvaranje tsunamija. Predstavljen je u obliku divovskog soma, za koji se kaže da nastanjuje zemlju.

Takemikazuchi je čuvar ovog stvorenja i drži ga nepomično kako bi spriječio zemlju da se kreće. Međutim, kada su potresi zapostavljeni, oni putuju otocima Japana.

Shinatobe

Poznata kao kami vjetra, u knjizi Kojiki piše da je on izravni sin Izanagija i Izanamija, dok Nihonshoki kaže da je rođen iz puhanja jutarnje magle od Izanamija..

Inugami



Oni su stvorenja predstavljena kao psi koji ispunjavaju zadatak čuvanja. Mitovi kažu da je za stvaranje bilo potrebno zakopati psa do vrata i staviti hranu naprijed bez mogućnosti da ga dohvatimo.
U tom procesu, majstor potvrđuje da patnja psa nije veća od njegove i nakon smrti psa, pretvara se u Inugami. Kažu da su oni okruženi uspjehom i srećom.

Ama no Uzume



To je kami sreće, plodnosti i plesa. Bila je jedna od božica koje su uspjele ukloniti Amaterasu iz pećine u kojoj se sakrila.

Ama no Uzume plesala je sve dok joj se ne odvezala odjeća, gol pred ostalim božanstvima koja su se toliko smijala da su uhvatili Amaterasuovu pozornost.

Ebisu



Jedno od prvih djece Izanamija i Izanagija smatralo je kami prosperiteta i bogatstva u poslu.

Također ga štuju ribari, zbog čega je predstavljen kao ribar s tipičnim šeširom, štapom za ribolov u desnoj ruci i velikom ribom koja predstavlja obilje

=>

[kreja]

=>
Suzaku

Ima izgled crvenog feniksa koji predstavlja jug, ljeto i element vatre. Ovo stvorenje, kao i ostale svete zvijeri, neke su od onih koje Kinezi dijele s Japancima u svojoj mitologiji.

Genbu



To je sjeverni čuvar i obično se prikazuje kao zmija namotana oko kornjače. To je simbol zime i elementa zemlje.

Byakko



Prevedeno znači "bijelo svjetlo" i obično je prikazano kao bijeli tigar koji štiti zapad.

Predstavlja jesensku sezonu i element zraka. Kada je rika privlači oluje

Seiryu




To je posljednji zaštitnik grada Kyota, ikona elementa vode i predstavljen je kao veliki plavi zmaj..

Ona također ima simboliku za proljeće i, kao i prethodne zvijeri, ima reprezentaciju u konstelacijama kineske tradicije.

Šintoizam se temelji na obožavanju kamisa, kao što je poznato u regiji, ili duhovima prirode ili višim razinama postojanja. Ovaj koncept uključuje svaku nadnaravnu silu, pretke i ljude koji su tijekom vremena stekli kvalifikaciju božanstava, uključujući neke ideale ili vrijednosti koje simboliziraju apstraktnu moć.

Japanci, kao izravni potomci kami, imaju odgovornost živjeti u skladu s bogovima kako bi ih zaštitili i blagoslovili. Slično tome, Japanci nude ponude za rješavanje svojih problema i bolesti.

Japanski mitovi podržavaju Kojiki i Nihonshoki, dvije najstarije preživjele knjige o povijesti Japana.

Kojiki pripovijeda o stvaranju svemira i svijeta u rukama kami, također sadrži nekoliko mitova, legendi i ukazuje na pojavu prvih careva, figura koje za Japance imaju veliku važnost smatrati ih božanskim potomcima kamisa..

Zapravo, japanska riječ za "cara" je tennō, što u prijevodu znači "nebeski vladar".

Upravo u tom trenutku ne postoji pravac koji razlikuje ono što je mit i što je povijest, pa su oboje obično vrlo povezani. Knjiga također uključuje i neke pjesme pisane na kineskom, pomiješanom s japanskim, što ukazuje na važnost jedne civilizacije nad drugom..

https://hr.thpanorama.com

[kreja]

Zmaj je mitsko biće, uglavnom predstavljeno kao velika zmija ili gmizavac sa magijskim i drugim moćima. Veruje se da su legende o zmajevima nastale nezavisno u raznim kulturama, pa su stoga i predstave o zmaju nešto što zavisi od kulturnog okvira u kome se krećemo.

Dok su u zapadnoevropskoj tradiciji mahom predstavljeni kao zla bića, u Kini su zmajevi generalno dobri.



Reč zmaj je kod svih Slovena istog porekla kao i reč „zmija“. Kod Srba, Hrvata i Slovenaca to je zmaj, u istočnoj Srbiji zmej, kod Bugara i Rusa zmeй, u Makedoniji zmev, zmeh, na češkom zmek, na poljskom zmij itd. Koriste se još i izrazi drakon, drokun, baziliško (Jadran), zatim šarkanj (Podravina, Banat, ali i Mađari koriste identičnu reč), pozoj, pozojak (Zagorje, Prigorje, Slovenija), ždrokun (Dubrovnik), vojas, vojaš, vilozmaj, kačak, mulavar, lintver, voz, drak (Slovenija), latawiec (Poljska), ažder, zlina, nosak, poloz.

Predstave o izgledu zmaja kod Slovena variraju čak i u okvirima istog područja. On može u potpunosti imati oblik velike zmije, ili imati i četiri noge, a takođe može i ne mora imati krila. U nekim pričama se govori o zmaju koji se od čoveka razlikuje samo po tome što ima veću glavu i oči, a ispod pazuha krilca, a u drugim o nemani ljudske glave i zmijskog tela. Ponekad zmaj bljuje crvenu ili modru vatru, a iz očiju mu mogu sevati varnice. Često ali ne uvek je prekriven krljuštima čija boja varira od zlatne do bele, ima kandže na nogama, a po nekim pričama telo mu je uvek vlažno. Razni opisi navode i sasvim neuobičajene karakteristike koje zmaj može imati: jednu nozdrvu, dlakavo telo, petlovu krestu i perje; tri, sedam, devet ili dvanaest glava; a kada leti može izgledati kao velika ptica iz koje kuljaju varnice. Po jednom verovanju zmaj je nevidljiv za sve sem za devojke u koje se zaljubi, pred kojima uzima ljudski oblik. Otelotvorenje zmaja mogu biti tzv. „zmajevite“ životinje: vo, pas, ovan, bivo, konj i petao.

Zmajevi u keltskoj mitologiji

Keltski zmajevi najčešće imaju četiri noge, krila i bljuju vatru. U zapadnoj kulturi se danas ovaj tip zmajeva najčešće podrazumeva pod rečju zmaj uopšte.

Zmajevi u skandinavskoj i germanskoj mitologiji - Lindvormi

Lindvorm izgleda kao veoma velika zmija sa dve ili bez nogu, uglavnom ne bljuje vatru, ne leti i bez krila je (što mu je glavna razlika od Viverna). Simbolizuje kugu, ili ređe rat. Verovalo se da Lindvormi jedu stoku, ali je sa druge strane smatrano da donose sreću onome ko ih vidi. Među najpoznatijim lindvormima je zmaj Fanfir, koga je pogubio legendarni heroj Sigurd.

Zmajevi u hebrejskoj i hrišćanskoj mitologiji

Zli zmajevi se često javljaju u hrišćanskoj mitologiji. u „Otkrivenju Jovanovom“ 12:3-12:4 javlja se crveni zmaj koji ruši zvezde sa neba („I pokaza se drugi znak na nebu, i gle, velika crvena aždaha, koja imaše sedam glava, i deset rogova; i na glavama njezinijem sedam kruna; I rep njezin odvuče trećinu zvijezda nebeskijeh, i baci ih na zemlju.“) kao simboli Satane i palih anđela što se i razjašnjava u 12:9 („I zbačena bi aždaha velika, stara zmija, koja se zove đavo i sotona, koji vara sav vasioni svijet, i zbačena bi na zemlju, i anđeli njezini zbačeni biše s njom“).

U Knjizi o Jovu (40-41) na opis Behemota nadovezuje se detaljan opis Levijatana (u prevodu Đure Daničića „krokodil“), morskog zmaja iz hebrejskih mitova koji je navodno stvoren petog dana postanja: „(...) Krljušti su mu jaki štitovi spojeni tvrdo, blizu su jedna do druge da ni vjetar ne ulazi mađu njih. Jedna je za drugu prionula, drže se i ne rastavljaju se. Kad kiha kao da munja sijeva, a oči su mu kao trepavice zore. Iz usta mu izlaze lučevi, i iskre ognjene skaču. Iz nozdrva mu izlazi dim kao iz vreloga lonca ili kotla. Dah njegov raspaljuje ugljevlje i plamen mu izlazi iz usta. U vratu mu stoji sila, i pred njim ide strah. Udi mesa njegova spojeni su, jednostavno je na njemu, ne razmiče se. Srce mu je tvrdo kao kamen, tvrdo kao donji žrvanj. (...) “

Zmajevi u kineskoj mitologiji



Kineski zmaj u verovanjima simbolizuje sreću i prosperitet, otelotvorenje je kosmičke sile jang i božanstvo je voda. Kinezi sebe smatraju potomcima zmaja. Za razliku od evropskih predstava zmaja kao vatrenog bića, kineski zmajevi su povezani sa vodom i vladaju vodopadima, rekama, morima i jezerima. Oni takođe kontrolišu vreme i izazivaju kiše.

[kreja]

Demon (grčki: δαίμων, daimon – duh, više biće) bestjelesno je mitološko biće za koje se u staroj Grčkoj vjerovalo da donosi inspiraciju i znanje kao posrednik između bogova i čovjeka. Kasnije se, dolaskom kršćanstva, demon počeo smatrati zlim bićem koje želi odvesti čovjeka na stranputicu, dalje od Boga. Demone su također zvali đavolima, ili palim anđelima. Demonski zavodnici žena su se zvali incubi, a muškaraca succubi. Potomke takvih incubi demona i žena se smatralo vješticama.

Demon Belial

U drevnoj Grčkoj riječ daimon (δαίμων) označavala je duha uopšteno, da bi se vremenom počela koristiti u trenutnom smislu u značenju "zlog duha".

Tradicija

U Knjizi postanka čita se o anđelima koji opće s "ljudskim kćerima". Mitovi drevne Grčke i Rima izvještavaju o bogovima koji se prikazuju ženama kao bikovi, ili labudovi ili zlatna kiša i u tom obliku ih oplođuju. U jednoj ranoj kršćanskoj tradiciji, filozofija ne proizilazi iz ljudskog genija nego od demonskih spletki, od palih anđela koji odaju nebeske tajne svojim ljudskim bračnim drugovima. Izvještaji sa sličnim elementima pojavljuju se u svim svjetskim kulturama. Usporedno s incubima pojavljuju se arapski džinni, grčki satiri, hinduistički buti, samoanski hotua poroi, keltski dusii i mnogi drugi. U jednoj epohi opsjednutoj demonima, bilo je lako demonizirati one kojih se bojalo ili ih se mrzilo. Tako se govorilo da je Merlinov otac incubus. Isto se govorilo za Platona, Aleksandra Velikog, Augusta i Martina Luthera. Povremeno cijele narode – na primjer Hune ili stanovnike Kipra – njihovi neprijatelji optuže da njima gospodare demoni.

U talmudskoj tradiciji arhetipni succubus je Lilith, koju je Bog stvorio iz prašine, zajedno s Adamom. Ona je istjerana iz Raja zbog neposlušnosti – i to ne Bogu, nego Adamu. Sve od tada, ona provodi svoje noći zavodeći Adamove potomke. U drevnoj iranskoj i mnogim drugim kulturama, vjerovalo se da noćne izljeve sjemena uzrokuju succubi.

=>

[kreja]

Antička Grčka

Vjera u demone je bila proširena u starom svijetu. O njima se mislilo više kao o prirodnim nego natprirodnim bićima. Hesiod ih često spominje. Sokrat je opisivao svoju filozofsku inspiraciju kao djelo ličnog, dobroćudnog demona. Njegova učiteljica, Diotima iz Mantineje, govori mu (u Platonovoj Gozbi) da je "Sve demonsko posrednik između Boga i smrtnika. Bog nema izravni kontakt s čovjekom.". I nastavlja: "samo kroz demonsko postoji doticaj i razgovor između čovjeka i bogova, ili u budnom stanju ili u snu."

Platon, najčuveniji Sokratov učenik, pripisivao je veliku ulogu demonima: "Niti jedna ljudska priroda ojačana velikim moćima nije u stanju srediti ljudske poslove", rekao je, "a da ne bude preplavljena drskošću i krivnjom...".

Ne daje se govedu da bude gospodar goveda, ili kozi da gospodari kozama, nego su ljudi nadmoćna rasa koja njima vlada. Na sličan način Bog, u svojoj ljubavi naspram čovječanstva, nad ljude postavlja demone, koji su nadmoćna rasa, i oni se s velikom lakoćom i užitkom za sebe, a ništa manje za ljude, brinu o ljudima i daju im mir, poštovanje, red i pravdu, te nikad ne zakažu i čine ljudska plemena sretnima i ujedinjenima.

On je čvrsto poricao da su demoni izvor zla, i prikazao je Erosa, čuvara seksualnih strasti kao demona, a ne boga, "koji nije ni smrtan ni besmrtan, ni dobar niti zao". Ali svi kasniji platonisti, uključujući neoplatoniste koji su snažno utjecali na kršćansku filozofiju, smatrali su da su neki demoni dobri a neki zli. Aristotel, čuveni Platonov učenik, ozbiljno je razmatrao ideju da su snovi djelo demona. Plutarh i Porfirije smatrali su da demoni, koji nastanjuju gornji zrak, dolaze s Mjeseca.

Kršćanstvo

Rani crkveni oci, uprkos tome što su upijali neoplatonizam iz kulture koja ih je okruživala, čeznuli su za time da se odvoje od "paganskih" sistema vjerovanja. Naučavali su da sve paganske religije štuju demone i ljude, i oboje pogrešno shvaćaju kao bogove. Kada se Sv. Pavao žalio (u Efežanima VI, 12) o zloći na visokim mjestima, on nije mislio na korumpiranost vlasti, nego na demone koji žive na visokim mjestima: "Jer mi se ne borimo protiv krvi i mesa, nego protiv kneževina, protiv sila, protiv vladara svjetske tame, protiv duhovne zloće na visokim mjestima."

Od početka, puno se više mislilo pod pojmom demona, negoli što podrazumijeva poetska metafora o zlu u ljudskim srcima.

Sv. Augustin je bio jako uznemiren demonima. On navodi pagansko mišljenje koje je prevladavalo u njegovo doba: "Bogovi zauzimaju najviša područja, ljudi najniža, a demoni srednja područja... Oni imaju besmrtnost tijela, ali strasti su im zajedničke s ljudima." U Knjizi VIII Božje države (otpočete 413), Augustin upija ovu drevnu tradiciju, zamjenjuje bogove Bogom, demonizira demone, tvrdeći da su svi, bez izuzetka, zli. Oni nemaju nikakvih vrlina. Oni su izvor svog duhovnog i materijalnog zla. On ih zove "zračnim životinjama... koje žude nanositi zlo, kojima je potpuno tuđa pravednost, koji su natečeni od ponosa, blijedi zbog zavisti, vješti u zavođenju".

Oni mogu tvrditi da nose poruke između Boga i čovjeka, prerušavajući se u božije anđele, ali ovo shvatanje je zamka kojom pokušavaju namamiti u vlastitu propast. Oni mogu poprimiti svaki oblik, I znaju mnogo stvari; "demon" znači "znanje" na grčkom, posebice o materijalnom svijetu. Ma koliko bili inteligentni, nemaju milosti. Oni vrebaju "uhvaćene i prevarene duhove ljudi", pisao je Tertulijan, "prebivaju u zraku, zvijezde su im susjedi, saobraćaju sa oblacima".

Srednji vijek

U 11. vijeku, utjecajni bizantski teolog, filozof i sumnjivi političar, Mihael Psellus, opisao je demone ovim riječima:

"Ove životinje žive u našem vlastitom životu, koji je pun strasti, jer oni su prisutni većinom u strastima, a njihovo prebivalište je materija, a takav im je i položaj i stepen. Iz tog razloga i oni su podložni strastima i čvrsto su uz njih vezani."



Neki Richalmus, opat Schoenthala, oko 1270. godine napisao je cijelu raspravu o demonima, bogatu iskustvom iz prve ruke: on vidi (ali samo kada su mu oči čvrsto zatvorene) bezbrojne zlobne demone koji zuje oko njegove glave poput zrnaca prašine – a i svih drugih ljudskih glava.

Uprkos učestalim valovima racionalističkih perzijskih, židovskih, kršćanskih i muslimanskih nazora na svijet, uprkos revolucionarnom socijalnom, političkom i filozofskom vrenju, postojanje, velik dio karaktera, pa čak i ime demona nije se izmijenilo od Hesioda do krstaških ratova.

Kuliminacija straha od demona

Opsjednutost demonima počela je dosezati vrhunac kada je, u svojoj čuvenoj Buli iz 1484, papa Inocent VIII objavio:

"Došlo je do naših ušiju da pripadnici oba spola ne izbjegavaju odnose sa zlim anđelima, incubima i succubima, i da uz pomoć njihovih vradžbina, i čarolija, bajanja, čini i zazivanja, guše, istrebljuju i uništavaju ženski porod."
Isto tako, oni stvaraju brojne druge nevolje. Ovom Bulom Inocentije je otpočeo sa sistematskim optuživanjem, mučenjem i smaknućima bezbrojnim "vještica" po cijeloj Evropi. One su bile krive zbog, kako je to Augustin opisao, "zločinačkog miješanja s nevidljivim svijetom".

Uprkos tome što je Bula spominjala "pripadnike oba spola", nije iznenađujuće što su smaknute bile većinom djevojke i žene.

Mnogi vodeći protestanti narednih vijekova, uprkos svojim razlikama spram Katoličke crkve, prihvatili su gotovo identične poglede. Čak i humanisti poput Desideriusa Erasmusa i Thomasa Moorea vjerovali su u vještice. "Napuštanje čarolija", rekao je Johne Wesley, utemeljitelj metodizma, "jeste u biti napuštanje Biblije". William Blackstone, čuveni pravnik, tvrdio je u svojim Komentarima engleskih zakona (1765):

"Nijekati mogućnost, a kamoli postojanje čarobnjaštva i vještica je direktno kontradiktorno Božijoj riječi u raznim paragrafima i Starog i Novog Zavjeta."

Prepoznavanje demona u čovjeku

Papa je zadužio Kramera i Sprengera da napišu preglednu analizu, koristeći sve akademsko oružje kasnog 15. vijeka. Uz pomoć iscrpnih citata iz Biblije, iz djela starih i novih učenjaka, oni su stvorili Malleus Maleficarum (Malj za vještice), nerijetko opisan kao jedan od najužasnijih dokumenata ljudske historije. Thomas Ady, u Svijeći u mraku, osudio ga je kao "skup zlobnih doktrina i izuma", "stravičnih laži i nemogućih stvari", koji služi da bi se prikrila "njihova besprimjerna okrutnost od ušiju svijeta". Ono na što se Malleus zapravo svodi je da ako je neko optužen za čarolije, onda je vještica. Mučenje je nepogrešivo sredstvo za demonstraciju ispravnosti optužbe. Optuženi nema nikakvih prava. Ne postoji mogućnost suočavanja s tužiocima. Malo je pažnje poklonjeno mogućnosti da je optužba podignuta iz nečasnih motiva – recimo, zbog osvete ili ljubomore, ili pohlepe inkvizitora koji su u vlastitu korist rutinski konfiskovali imovinu optuženih. Ovaj tehnički priručnik za mučitelje također sadrži i metode kažnjavanja sračunate da oslobode demone iz tijela žrtve prije nego što je proces "ispitivanja" ubije. S Malleusom u ruci, i zagarantovanim papinim hrabrenjem, inkvizitori su se počeli pojavljivati po cijeloj Evropi.

Inkvizitori su zapošljavali tragače za vješticama, takozvane "ubadače", koji su primali zgodnu premiju za svaku djevojku ili ženu koju bi predali na smaknuće. Nisu imali nikakvog razloga da budu oprezni u svojim optužbama. Obično su tragali za "vražijim znakovima" – ogrebotinama ili madežima – koji, nakon uboda iglom niti bole niti krvare. Jednostavan trik šakom često je prikazivao iglu kako tobože duboko prodire u vješticino tijelo. Kada nije bilo "vidljivih znakova" bili su dostatni i "nevidljivi". Pod vješalima, jedan je "ubadač" priznao da je doveo do smrti 220 žena u Engleskoj i Škotskoj, za dobit od 20 šilinga po komadu.

Demoni danas

U recentnije vrijeme, vještice i zlodusi se nalaze kao normalna pojava u dječjim pričama; istjerivanje demona se još uvijek sprovodi u Rimokatoličkoj i drugim crkvama, a zastupnici nekog kulta još uvijek optužuju za čarobnjaštvo ritualne običaje drugih kultova. Još uvijek se koristi riječ "pandemonij" (doslovice, 'svi demoni'). Više od pola Amerikanaca izjavljuje u anketama da "vjeruje" u postojanje Đavola, a 10% kaže da je komuniciralo s njim, kao što je to redovno govorio i Martin Luther. U "priručniku za duhovno ratovanje" iz 1992. godine Rebecca Brown obavještava da pobačaj i vanbračni seks "gotovo uvijek završe u demonskoj zarazi"; da su meditacija, joga i ratne vještine smišljene zato da bi nedužni kršćani bili zavedeni da služe demonima; i da rock muzika nije "nastala samo tako" nego da je to bio pažljivo zamišljen plan samog Satane. Ponekad su "vaši voljeni demonski vezani i zaslijepljeni". Demonologija je još i danas dio i prateći element mnogih iskrenih religija.

https://wikipedia.org

[kreja]

Iz grčkih mitova također potječu različiti bogovi koji su, vjeruje se, upravljali svijetom i njegovim različitim aspektima. Ovaj koncept uključuje sva fantastična učenja i vjerovanja koja su bila prisutna u kulturi stanovnika ove civilizacije.

Grčka mitološka uvjerenja obuhvaćaju čitav niz čarobnih pripovijesti, obično govoreći legende o herojima i odnos koji su imali s bogovima. Osim toga, koristili su ih kao inspiraciju umjetnika u stvaranju njihovih djela.

Grčki mitovi i legende prenosili su se s koljena na koljeno kroz djela lokalnih glazbenika koji su pjevali svoje epske priče stanovnicima regije oko osamnaestog stoljeća prije Krista. C.

Međutim, najveća količina znanja o mitovima danas potječe iz drevne grčke književnosti.

Najtočniji izvor grčke mitološke kulture trenutno proučavaju arheolozi, koristeći posude i umjetnička djela iz tog razdoblja

Stvaranje

Povijest grčkog stvaranja smatra se jednim od prvih pokušaja pisane povijesti čovječanstva da objasni podrijetlo svemira.

Prema legendi, na početku je postojao samo kaos. Gaia (Zemlja) i drugi entiteti kao što su ljubav, praznina i tama stvoreni su iz ove prazne beskonačnosti..

Gaia je imala sina, Urana, koji predstavlja nebo. Uran je oplođivao Gaiju, a od toga je rođeno 12 titana. Nakon toga pojavljuju se svi bogovi koji su danas popularno poznati, svaki sa svojom posebnom legendom, a neki važniji od drugih.
Prema priči o stvaranju, bogovi, titani i polubogovi su više puta imali međusobne sukobe. Ubojstva, incest i progonstvo bili su uobičajeni u mitološkim pričama Grka.

Minotaur

Minotaur je bio čudovište iz grčke mitologije, koje je bilo pola čovjeka i pola bika. Nastala je iz zajedništva između božice i Bik s Krete, grada u kojem je rečeno da nastanjuje. Živio je u labirintu koji se nalazio u istom gradu Kreti.

Prema legendi, on je tamo živio jer je kralj grada, Minos, savjetovao proročanstvo da ga sakrije s obzirom na njegovu nasilnu prirodu. Zapravo, budući da je bio nadnaravno stvorenje, samo je jeo ljude u svojoj prehrani.

Kada je sin Minosa slučajno poginuo na Ateni, kralj je naredio da se svake godine pošalje 14 mladih ljudi kako bi nahranili Minotaura.

Međutim, prema priči, junak Teseo je otišao u labirint, upotrijebio limenu kuglicu da bi održao svoj smjer i ubio minotaura.

kiklopi

Kiklopi su bili stvorenja ljudskog oblika, ali goleme veličine i sa samo jednim okom. Najpoznatiji od Kiklopa bio je Polifem, kojeg je Odisej zaslijepio u čuvenom Homeru. Polifem je bio sin Posejdona (boga mora), a ostatak Kiklopa bili su mu braća.

Legenda kaže da su oni bili stvorenja s malo privrženosti zakonu ili dobrim društvenim običajima. Nisu se bojali bogova; imali su divlji život, jer im je bilo stalo do dobrote onih oko sebe.

Cerbero
Cerberus, također poznat kao Can Cerbero, bio je divovski troglavi pas zadužen za zaštitu ulaza u podzemni svijet, gdje je stanovao Had (bog smrti). Bila je to zastrašujuća stvorenja koja su bila odgovorna za to da nikoga ne izlaze iz "pakla" i da štite Had.

Samo je duhovima mrtvih dopušten ulazak u podzemni svijet; odatle ne može pobjeći duh.

Smatra se da je postojanje ovog mita povezano s inherentnim strahom koji su stari Grci imali za divlje pse. Karakteristike Cerberusa također su predstavljale značaj koji su psi dali kao čuvari.

=>

[kreja]

=>

Kralj Midas

Priča o Midasu popularni je mit koji povezuje posljedice pohlepe. Midas je bio moćan kralj Frigije, koji je imao veliko bogatstvo.

Međutim, uvijek je želio imati više novca, pa je tražio od bogova da mu daju blagoslov okretanja svega što je dotaknuo u zlato.

Bogovi su odobrili Midasovu želju, ali se ispostavilo da je njegova nova sposobnost bila samo prokletstvo. Nije mogao jesti, jer se ista hrana pretvorila u zlato čim je došao u kontakt s kraljem. U očaju, zamolio je bogove da oproste njihovu pohlepu i vrate ga u normalu.

Bogovi su ispunili svoju želju. Od tog trenutka, Midas je počeo dijeliti svoju sreću s ljudima, postajući kralj mnogo velikodušniji i voljen od svojih ljudi.

himera

Himera je bila žensko stvorenje sastavljeno od dijelova iz tri različite životinje. Njegov prednji dio bio je onaj lava, njegov stražnji dio od zmaja, a onaj u sredini bio je kozji.

Uništio je gradove Caria i Lycia dok je nije ubio moćni ratnik Bellerophon.

Himera je široko korištena u raznim umjetničkim djelima starih Grka, obično predstavljena kao groteskno stvorenje s različitim značajkama triju životinja koje su ga napravile.

Pegaz
Pegasus je bio stvorenje u obliku konja i ogromnih krila orla. On je bio sin Posejdona i Meduze, čudovišta sposobnog da okrene svakoga tko ju je vidio u oku.

Legenda kaže da se rodio kad je Perseus ubio Meduzu; rezanjem vrata čudovišta, Pegasus je izletio iz njega i pušten.

Bilo je to veličanstveno stvorenje koje je inspiriralo stotine grčkih umjetnika. Osim toga, postoji zvijezda ove zvijeri, za koju se smatra da ju je Zeus stvorio nakon njegove smrti, u čast Pegasu.

Legenda o Perseju

Persej je bio polubog, sin Zeusa.

Prema legendi, bio je unuk grčkog kralja zvanog Arcisio. Ovaj kralj nikada nije imao djece, pa je odlučio ići konzultirati proročište ako ih je ikada imao.

Proročanstvo mu je rekla da, i da će ga jednog dana njegov unuk ubiti. To je izazvalo paniku u kralju, a kad je njegova kći konačno rođena, zaključao ju je u ćeliju.

Međutim, Zeus ju je zadobio u trudnoći. Budući da nije mogao ubiti svoju kćer ili unuka, Arcisio ih je protjerao iz grada. Tijekom progonstva Perseus je rastao i postao moćan ratnik.
U jednom od svojih putovanja, Polidectes se zaljubio u njegovu majku. Perseus je s njom bio vrlo prezaštitan, pa mu nikad nije dopustila da joj priđe.

Polidekte su izazvale da Perseus ubije Meduzu i dovede joj glavu, ili da uzme majku kao utjehu. Razjaren, Perseus je otišao u brlog čudovišta i ubio Meduzu. Otkinuo je glavu i odveo je u Polidectes.

Potom je Perseus spasio Andromedu od kandži Polidectesa, koji su je željeli oženiti. Nakon što je pobjegao, oženio ju je. Perseus se nikada nije ljutio na svog djeda koji ga je protjerao i njegovu majku, ali na kraju je on završio svoj život, iako ga nije osobno poznavao.

Proročanstvo o Arcisiovoj smrti ispunjeno je slučajno. Na sportskom događaju Perseus je izdao nekontrolirani disk i pogodio je kralja koji je odmah umro. Događaj je uništio Perseja, ali njegov je djed sahranjen s počastima.

=>

[kreja]

=>

meduza

Medusa je bila čudovište iz obitelji sestara Gorgona, koje su se spustile sa Zemlje i oceana. Međutim, Meduza nije bila boginja; ona je bila jedina smrtnica svojih sestara.

Za razliku od današnjih priča, u srednjovjekovnoj grčkoj Meduzi nije bila lijepa žena. Zapravo, prema izvornoj legendi, imao je strašno lice i zmije umjesto kose.

Prvobitno je bila lijepa žena, pripadala je skupini grčkih svećenica. Kada se zaljubio u Posejdona, bogovi su je odlučili strogo kazniti, pretvarajući je u odvratno čudovište.

Argonauti

Argonauti su bili 50 heroja koji su putovali brodom "Argo" s Jasonom, u misiji čiji je cilj bio dobiti dragocjeno zlatno runo koje pripada Chrysomalusu..

Jason je htio dobiti ovaj komad jer je Arcisio, koji je uzurpirao prijestolje koje mu je pripadao njegov otac, obećao da će ga vratiti njegovoj obitelji ako mu se da ovaj predmet.

Svi su Argonauti bili lokalni heroji Grčke, koji su pripadali lokalnim plemenima i istoj obitelji Jasona. Osim toga, heroji drugih legendi kao što su Dioscuros i Castor također su bili regrutirani za ekspediciju.

Nakon dolaska Arga, postavljen je u špilju koju je štitio Posejdon, smješten na Korintskom prevlaku, gradu Peloponezu..

[kreja]

Bogovi u Mezopotamiji bili su odgovorni za stvaranje svemira, prema mitologiji. Osim toga, rođeni su mali mali bogovi koji su pokrivali različita područja života i kojima su ljudi štovali prema svojim zahtjevima.

Kur

Za Sumerane, svemir je bio more iskonske slane vode koja je nastala iz Nammua.
Na dnu je bio ocean svježe vode koji je bio podzemni svijet. To je bio Kur, također poznat kao Irkalla, koji je prikazan kao zmajska zmija, s vrlo strašnim i zastrašujućim gestikulacijama.
Nakon Nammuove samoproizvodnje pojavila su se dva boga An i Ki. An, također poznat kao Anu, je bog neba, kao i gospodar sazviježđa i zvijezda, za Sumerce.
Ovaj bog, oženjen s Ki, prilagodio se Babiloncima kao Marduk i Asirci kao Assur. Smatra se jednim od najvećih bogova, koji je prenosio moć monarhima i koji je stvorio zvijezde da čuvaju svijet.

ki

Ki je također rođen u samo-stvaranju Nammua, Ki je božica Zemlje. Može se zvati Ninhursag.
Ona je jedna od najvažnijih božica mezopotamskog panteona, jer ona predstavlja jedan od dvaju elemenata koji su nastali nakon što se Nammu odvojio: zemlja.
Ki je također protagonist mnogih priča kozmološkog mitskog tipa u svijetu, osobito sumerskog.

Nammu

Podrijetlo stvaranja svemira kao cjeline. Nakon osobne implozije, Nammu je stvorio An i Ki.
Ova božica bila je bezdan pred svijetom kakvim ga mi znamo da je izašao iznutra. Njegovo mjesto štovanja nalazilo se uglavnom u gradu Ur.

Enlil

Sin sindikata An i Ki, prema sumerskoj tradiciji. Enlil je postao bog vjetrova i vjerojatno je bio najcjenjeniji, jer je konstituiran kao vođa bogova.
On se bavio svim stvarima koje su bile povezane s zrakom, od velikih oluja do ljudskog disanja. Njegovo mjesto na oltaru bilo je glavno, ostavljajući Nammu u pozadini.

Ninlil

Bila je Enlilova supruga, za koju je smatrana dama u zraku. Poznata i kao Sud, živjela je u Dilmunu, djevičanskoj zemlji u kojoj žive samo bogovi.
Mit govori da ju je, dok se Ninlil kupao u rijeci, Enlil silovao i zbog toga je bio prognan iz Dilmuna. Imali su sina: Nannara.

Nannar ili Sin

Sin Enlila i Ninlila, Nannar je bio poštovan jer je bio bog mjeseca. Nannar ga poznaju u Sumeranima, dok su babilonci i arkadijanci prihvatili ime Sin.
Nannar je postao vrhovni bog panteona kada je grad Ur bio dominantan u regiji. On se također smatra ocem mudrosti. Njegov lik je bio nacrtan kao stari rogonja, nositelj brade lapis lazuli.

Nigal

Majka djece i pratilac Nannara. Nigal, također poznat kao Ningal, smatra se božicom mjeseca i trstikom. Kao i njezin muž, štovali su je stočari.
Ponekad se shvaća da je Nigal božica krava i bez boga bika. Ova identifikacija životinja također ih čini amuletom za plodnost. Imao je dvoje djece: Utu i Innanna.

Inanna ili Ishtar

Inanna za Sumerane i Ishtar za Babilonce, to je bila boginja ljubavi, ljepote i plodnosti. Kći Nannar i Nigal, obično je predstavljena kao gola žena, što također ukazuje da je ona božica seksualnosti.
Njegov simbol je osmokraka zvijezda i mnoge sličnosti su pronađene s grčkom božicom Afrodite i egipatskom boginjom Isisom..

Utu ili Shamash

Twin brat božice Inanna, bio je bog pravde i sunca.
Poznat je kao Utu među Sumeranima i Tamuza za Babilonce. Njegovo podrijetlo uzrokovalo je mnoga neslaganja u vremenu i mjestu.
Najprije je identificiran kao sin Anu ili Enill. Babilonci smatraju Tammuz suprugom Inanne. Njegovi simboli bili su vaga i čovjek u plamenu.

ERRA

I u Babilonu iu Arkadiji Erra se smatrao bogom rata, pobunama, ustancima i bilo kakvim oružanim pokretom.
Uvijek je bio povezan s bogom Nergalom. Dok je Babilon dominirao regijom, bio je poznat kao bog kuga.

Enki

Poznat u Arkadiji i Babilonu kao Ea, Enki je bio bog zemlje. Bio je Enbroov polubrat.
Njegova je funkcija u panteonu bila vrlo specifična, jer je stvarala ljude pod zaštitom božanstava i poticala stvaranje više ljudi. Osim toga, Enki je bio zadužen za opremanje ljudi tehnikama poljoprivrede.

Marduk

Bog je vrhovni u nespornom Babiloncima. Mnogo puta se obično identificira kao sumerski Enki.
Naslijedio je sve sile Ea i Enlila, među kojima je bila kontrola čovječanstva. Marduk je bio mjesni bog Babilona, ​​a kada se uzdigao u glavni grad, uzdignut je u vrhovnog boga..

[kreja]

Eldorado

Eldorado (El Dorado) je legenda koja potiče od južnoameričkih Indijanaca. Po usmenom predanju, Eldorado je kraj sa ogromnim bogatstvom u zlatu. Kao takav, bio je glavna meta španskih konkistadora u 15. i 16. veku, kojima je reč El Dorado postao sinonim za blagostanje i bio glavni cilj više ekspedicija, čiji rezultat je bio uglavnom otkrivanje novih zemalja u Novom svetu.

Zlato indijanskog kralja Zipe, od koga su Španci preuzeli mit o Eldoradu.


Eldorado - od legende do mita

Mit o Eldoradu započet je oko 1530. u kolumbijskim Andima, gde je konkistador Gonzalo Himenez de Kesada (šp. Gonzalo Jiménez de Quesada) naišao na Indijance plemena Muisko. Tamo su čuli priču od indijanskih starešina, koju je kasnije u Kitou proširio Sebastijan de Belalkazar, naravno u malo ulepšanoj, dokićenoj verziji sa elementima preterivanja, da bi priča bila privlačnija. Tako je priča o Eldoradu dobila mitske dimenzije. Prvenstveno je označavala zlatnog čoveka a ne zlatno mesto (šp. El indio dorado - Indijanac od zlata, šp. El Rey Dorado - Kralj od zlata).

Kao izmišljeno mesto, Eldorado je postao bogato kraljevstvo tog Kralja od zlata. Fascinirani pričom, Fransisko de Oreljana i Gonzalo Pizaro su 1541. poveli su slavnu ekspediciju u dolinu reke Amazon, na kome su i otkrili reku Amazon, koju je Oreljana celu preplovio.

Iako Španci nikad nisu našli Eldorado, ipak su zgrnuli veliko blago koje su zaplenili Indijancima Južne i Centralne Amerike (Inkama, Astecima i ostalima). Zlato su odneli u Španiju, šta je vrlo loše utjecalo na špansku ekonomiju zbog visoke inflacije.

Ekspedicije

Priče su se i inače menjale i transformisale vremenom, a ni priča o Eldoradu nije bila izuzetak. Transformacija legende u mit, od kralja u zlatu do kraja u zlatu, imala je veliki utjecaj na evropske kolonizatore, naročito na Špance.

Najpoznatija ekspedicija je bila ekspedicija konkistadora i istraživača Fransiska de Oreljane i Gonzala Pizara 1541.

Godine 1541-1545 nemački baron Filip fon Huten (nem. Philipp von Hutten) je organiozovao još jednu ekspediciju. Njegova potraga za Eldoradom dovela ga je u Venecuelu.

Godine 1569. Gonzalo Himenez de Kesada (šp. Gonzalo Jiménez de Quesada) je organizovao još jednu ekspediciju koja je krenula iz Bogote.

Engleski plemić Sir Valter Roli (engl. Sir Walter Raleigh) nastavio je potragu 1595., a u svojoj knjizi smestio je Eldorado negde uz reku Orinoko (današnja Venecuela). To mesto je bilo na kartama moreplovca i istraživača, sve dok njegovo nepostojanje nije dokazao Aleksandar fon Humbolt (nem. Alexander von Humboldt). Ponovna ekspedicija Sira Valtera Rolija krenula je 1616., kada je bio oslobođen iz zatvora u Londonu sa obećanjem da će potražiti Eldorado uz reku Orinoko. I ta ekspedicija nije uspela, štaviše, u njoj je ubijen njegov sin.

Pričalo se, da je u Eldorado ušao neki Španac po imenu Martinez (1531.), mornar Dijega de Ordaza (šp. Diego de Ordaz), nakon što je njegov brod potonuo.

[kreja]

Ceremonija "Zlatni čovek"

Priča ili bolje legenda o ElDoradu jedan je od najjačih mitova vezan uz «Novi svijet» . Legenda koja se po prvi puta pojavila četrdesetih godina 16.stoljeća. Sve su priče o njemu zapravo potekle iz indijanskih priča o kralju koji je bio toliko bogat se mogao prekriti zlatom tokom određenih ceremonija. U centru priče o ElDoradu su riječi koje su meðu Indijancima imala značenje «Zlatni čovjek» a to je bio upravo taj je poglavar «El Hombre Dorado», bio je to naziv Meksičkog kralja, poglavara naroda Muisca za kojeg se govorilo da je bio prekriven zlatnim prahom. No kasnije je ElDorado zauzeo svoje mjesto kao bajkoviti grad od zlata, antikna, izgubljena metropola naroda Inka. Kada je narod grada Manoa izabirao novog kralja, održavala se određena ceremonija na vodama jezera Guatavita. Jezero se pokazalo mistično, mirno kao ogledalo, savršen geometrijski krug. Okruženo uniformnim neplodnim brežuljcima. Legenda je opisivala dno jezera pokriveno neizrecivim bogatstvima koja su preci starih Muisca tamo odbacili. Narodu Muisca je jezero bilo sveto. Njihov je narod vjerovao da u jezeru živi duh žene prethodnog poglavara njihova naroda, koju je tamo zatočilo zlokobno čudovište. Osobiti ritual koji se održavao na jezeru bio je dio saznanja novookrunjenog kralja. Neposredni svjedok tih događaja Rodrigues Freyle, koji je priču čuo iz usta svojeg prijatelja Don Juana nećaka zadnjeg poglavara naroda Muisca opisao je to ovako: «Ceremonija je imala biti početak ustoličenja novog vladara naroda. Prije njenog početka, budući vladar morao je provesti neko vrijeme odvojen od svijeta. Zatvoren u hramu bez žena, a zabranjeno mu je bilo jesti sol i paprenu hranu te izlaziti van danju.»

«Prvo putovanje koje novi kralj mora proći, trebalo je biti putovanje preko velikog jezera Guatavita gdje će darovati i prinijeti žrtvu demonu kojega je narod štovao kao njihovog gospodara i boga. Tijekom ceremonije koja se održavala na jezeru, izradila se splav koju se uljepšavalo i dekoriralo sa najljepšim stvarima koje su imali Na nju se stavljalo četiri upaljena svijećnjaka u kojima se palilo mnogo aromatičnih trava te smole i mnoge druge parfeme. Dim incensa pokrio je svijetlo dana. Jezero je bilo široko i duboko tako da je brod sa visokim bokovima mogao ploviti kroz njega, prepun bezbrojem muškaraca i žena obučenih u perje, sa zlatnim ukrasnim tanjurima i krunama…» «Budući kralj prekriven je blatom dok mu se pušući kroz lulu zlatnom prašinom pokriva tijelo. Tada se nasljednika skine do gola i premaže ljepljivom zemljom u koju se pomiješala zlatna prašina tako da je nasljednik bio potpuno prekriven tim metalom. Postavili bi ga na splav na kojoj bi ostao nepokretan a do njegovih nogu bi se stavljalo zlato i smaragdi da ih daruje bogu. Na splav bi se sa budućim kraljem ukrcalo i četiri poglavara optočeni krunama, draguljima, ogrlicama i naušnicama od čistog zlata. I oni su kao i nasljednik bili goli i svatko je nosio svoje darove. Kako bi splav napustila obalu, počela bi muzika truba, flauta i drugih instrumenata zajedno sa pjevanjem koje bi streslo planine i doline sve dok splav ne bi došla do sredine lagune gdje bi dignuli zastavu kao znak šutnje.»

«Nasljednik bi tada predao svoj dar izbacujući u središte jezera hrpu zlata, a poglavari koji bi ga pratili učinili bi isto to za svoj račun. Tom bi ceremonijom novi vladar bio priznat kao vladar i kralj.»

Sebastian de Benalcazara

1533. g.Francisco Pizarro španjolski osvajač krenuo je u osvajanje novog svijeta južno od Cajamarce i poslao svog časnika Sebastiana de Benalcazara da otprati nađeno blago nazad u luku San Miguel. Benalcazar je tada čuo za nedozvoljeni upad na španjoski teritorij te je sam pokrenuo isto tako nedozvoljen pohod na grad Quito 1534 g. Nakon uspješnog pohoda Benalcazar zaposjevši je Quito od tamo pokrenuo malu ekspediciju na područje današnje Kolumbije. Vjeruje se da je zapravo bio prisiljen napustiti Quito da izbjegne uhićenju Francisca Pizarra koji je načuo za njegovu ekspediciju. Kada je tih godina počela kružiti priča o ElDoradu i njegovim bogatstvima, Benalacazar je stao tvrditi da je ElDorado bio od početka njegov cilj, nadajući se tako da će tom tvrdnjom postaviti pravo na grad u slučaju da ga netko pronađe. Benalcazar je prešao čak natrag u španjolsku gdje je žestoko zastupao tvrdnju da se grad mora nalaziti u njegovom teritoriju. Španjolsko poglavarstvo nagradilo ga je kraljevskom potvrdom o ekskluzivi toga područja, dok se zlatni grad ElDorado pokazao ništa više od mita.

Walter Raleigh

Sir Walter Raleigh možda je najpoznatiji od svih sanjara koji je isto tako izgubio život u traganju za legendarnim ElDoradom. Raleigh je tragao uporno za zlatom ElDorada ciljajuæi da će kada ga nađe vratiti se u domovinu Britaniju i postati vladar. Engleski avanturist i pisac, miljenik kraljice Elizabete I koja mu je 1585 dodijelila viteški status, optužen je bio za izdaju sa strane Jamesa I kraljičina nasljednika. Raleigh je bio zatočen u Londonskom tornju te uskoro osuđen na smrt. Izmeðu 1584 i 1589 pokušao je osnovati koloniju u blizini Roanoke Island (današnjoj sjevernoj Karolini) koju je on tada imenovao Virginija, no tamo nije on sam nikada kročio. Već 1595 predvodio je ekspediciju u predjele današnje Guyane u Južnoj Americi, ploveći po rijeci Orinoco u srcu Španjolskog kolonijalnog carstva. Svoju ekspediciju opisao je u knjizi «The Discoverie of Guiana» izdanoj 1596 g. Priče Indijanaca i španjolski dokumenti uvjerili su ga u postojanje ElDorada, neviđenom gradu od zlata negdje u unutrašnjosti Južne Amerike. Otkrio je zapravo nekoliko zlatnih rudnika no nitko nije podržao njegov projekt o koloniziranju toga područja. 1596 krenuo je zajedno sa Robertom Deverouxom, earlom od Essexa na neuspješan pohod na španjolski grad Cadiz. 1597 g. isto tako su zajedno krenuli na ekspediciju na Azore. Raleigh je još uvijek želio eksploatirati dobara Guyane navaljujući da je taj dio zemlje bio darovan Engleskoj sa strane njenih starosjedioca još u 1595-oj. Sa kraljevom dozvolom krenuo je na drugu ekspediciju u istom području obećavajući da će otvoriti zlatan rudnik ne vrijeđajuđi time španjolsko carstvo. Na putu su ga nažalost ispriječile mnoge nesreće. Groznica je Raleigha spriječila da vodi svoje ljude niz rijeku. Njegov drugi časnik Lawrence Kemys zapalio je Španjolsko uporište no nije naišao na zlato. Raleighov sin Walter umro je tokom ekspedicije. Vrativši se neobavljena posla Kralj James I osudio ga je 1618 na smrt. Ubrzo je i Walter Raleigh pao u zaborav, no mjesto blagodati nastavilo je živjeti i preraslo u legendu o ElDoradu. Slijedeća dva stoljeća ekspedicije su se nastavile u Andama i džunglama Amazone. Nitko se nije vratio sa izvješćem o pronalasku niti jednog jedinog komada sjajnog metala.

Možda u legendama ima i istine. Ali da li je stvarno moguće da je legendarni ElDorado, zlatni grad iz bajke zaista postojao? Prema nalazima arheologa Lima Pontifical Catholic University, jest, a spominjali su ga čak i Jesuitski misionari Populacije Inka zvali su ga «Paititi», a ElDorado Španjolci. Mitski grad prema legendi bio je zadnje utočište Inka kada su pobjegli sa svojim dragocjenostima pred Španjolskim conquestadoresima 1532 g. Mario Polia, talijanski arheolog koji podučava na Lima's Pontifical Catholic University, pronašao je antikni dokument koji opisuje grad čiji su zidovi bili pokriveni zlatnim lišćem.

«Paititi nije samo mit, taj je grad zaista postojao. Pronašli su ga krajem 16. stoljeća Jesuitki misionari Isusovačke udruge.» Tako je naveo Polia u zadnjem izdanju arheološkog teksta Archeo. Još jedan antikni tekst naznačuje mogućnost postojanja zlatnog grada, «Izvješće o čudu koje se dogodilo po Božjem milosrđu u kraljevstvu Paititi». Tekst je dio zbirke nazvane «Peruana Historia» (povijest Perua), a čuvan je u Romaničkom arhivu Isusovaca. U tom je tekstu naveden nevjerojatan susret svećenika Andree Lopeza sa žiteljima Paititia. Citat iz teksta kaže «..nevjerojatno zdrav grad optočen zlatom, srebrom i dragim kamenjem.»

Prema izvješću, svećenik je izvijestio Papu o otkriću i tražio dopuštenje da posveti i evangelizira područje. Polia vjeruje da Vatikan zapravo nikada nije odao točnu lokaciju Paititija, zlatnog grada bojeći se poplave zlata i masovne histerije vjernika. El Dorado je privlačio mnoge istraživače tijekom posljednjih pet stoljeća. Među njima je poznati Britanski istraživač Sir Percy Harrison Fawcett, koji je krenuo u potragu za Paititijem 1925. Druga je nedavna ekspedicija koja je krenula 1972, Amerièka ekspedicija predvođena Bob Nicholsom i 1997 ekspedicija Norveškog antropologa Lars Hafksjolda.

Zadnji istraživač koji je krenuo u potragu za legendom je Jacek Palkiewicz, bolje poznat po otkriću pravog izvora rijeke Amazone 1996 g. Palkiewicz je prije nekoliko mjeseci otputovao u neistražene džungle rijeke «Madre de Dios» na istraživanja, odakle će krenuti na sistematsko traženje u lipnju ove godine uz pomoć tehnologije «State of the art» Palkiewicz je nedavno izjavio za Dicovery News «Već dvije godine radim na ovom projektu. Čak sam prilično siguran da sam otkrio poziciju slapa i jezera koje prema legendi vode u Paititi. Velike su šanse da ću naći El Dorado.» No Polia je zapravo skeptičan prema njegovoj izjavi. A sam je izjavio da njemu to zvuči poput još jedne neutemeljene izjave. Polia je uvjeren da Paititi nije u zoni rijeke Madre de Dios, područje koje su do sada sve ekspedicije istraživale. Brian S.Bauer, asistent profesora na antropološkom sveučilištu Illinois, Chicago jedan od vodećih stručnjaka civilizacije Inka, isto je skeptičan prema Palkiewiczovom istraživanju

Dali je moguće da je ElDorado postojao prije doba Inka? Zapravo u travnju prošle godine nevjerojatno otkriće britanske, američke i peruanske arheološke ekspedicije pokazalo je da je jedan ElDorado koji se pojavljuje još prije civilizacije Inka, izmaknuo pohlepi španjolskih conquestadoresa. Njihova je potraga donijela na svijetlo dana velike količine zlata i blaga sakrivenog u grobnicama koje su stare više od 1000 godina. Ruševine bi pripadale gradu prije civilizacije Inka u središnjem Peruu. Jedna od dvije grobnice, najveća je do sada otkrivena u Americi. Ovo otkriće bi moglo uvelike doprinijeti studijama o pretkolumbovskim civilizacijama. Prema britanskom časopisu «Independent», učenjaci koji su uz pomoć ultrazvučnih sondi već otkrili još dvanaest grobnica u toj zoni, uvjereni su da grad poznat među arheolozima pod imenom Sican sakriva stotine kostura i tisuću dragocjenosti Najveća grobnica formirana je od bunara dubokog više od 15 metara. U njoj je nađeno 24 ljudskih kostura, jedan muški, najvjerojatnije princ od otprilike 25 ili 30 godina i 23 žene od 20 do 25 godina. Na kosturima većine nađeni su tragovi nasilne smrti kao što su udarci u lubanju i slomljeni vrat što ukazuje na mogućnost da su žene žrtvovane da bi princa otpratile na drugi svijet. Takvi podaci uvelike pridonose proučavanju kultura tih naroda i njihovih običaja.

U toj istoj grobnici nađena je prelijepa kruna od zlata i bakra, pozlaćena maska sa očima od ambre, par rukavica isto tako pozlaćenih i ogrlica od dragog kamenja u više nizova. U manjoj grobnici nađeni su kosturi jednog muškarca, dvije žene i dvoje djece, mnogo kila zlata i drugih dragocjenosti. Cijeli kompleks koji su arheolozi otkrili osim grobnica obuhvaća i jednu piramidu u jednu platformu. Vjeruje se da je sve to bilo dio glavnog grada, države od prije doba Inka koje se prostirala i obuhvaćala veći dio Čilea i Columbije..
Sve te antikne legende, priče i predaje starosjedioca latinske Amerike, ceremonije naroda Muisca krunidbe zlatnih kraljeva i druge dale su život legendi o ElDoradu i nevjerojatnim blagodatima koje leže na dnu jezera Guatavita. Pokušaji da se jezero isuši započeli su gotovo odmah nakon što se prvi puta dočulo za njih. Danas okolni brežuljci nose zanimljiv usjek koje je Antonio Sepulveda, Bogotanski trgovac urezao kada je 1580 g. pokušao isušiti jezero kako bi otkrio mitsko blago. Usjek je ostao vječni spomen na taj pokušaj koji je tragično završio. Pokušaj isušivanja jezera obustavljen je kada su se izdubljeni brežuljci urušili i ubili mnoge radnike. No čak i da je zlato bilo pronađeno, pripalo bi tada Španjolskom Kralju Philippu II. Mitski ElDorado ukljuèuje zlatom posute zidove, krovove, alate i ostale dragocjenosti. Ali nikada nećemo doznati dali je taj legendarni zlatni grad zaista postojao, ili dali je stvarno bio samo san španjolskih doseljenika u potrazi za blagostanjem i srećom. Moguće je da je nekada bilo mnogo zlata u južnoj Americi i da se našavši ga novopridošlima raspalila mašta i preko priča starosjedioca počeli zamišljati grad toliko velièanstven i nevjerojatan koji je sav od suhog zlata te je kroz njihovu maštu nastao grad o kojem su mnogi sanjali i mnogi još uvijek sanjaju. Manoa, Paititi.. ili ElDorado. Koji je stvaran? Mnogi su dali život da ga pronađu, a taj će mit i dalje golicati maštu mnogih ljudi na svijetu i ostati će metafora koja nam označava potragu za boljim sutra…

magicus.info

[kreja]

Autohtoni Australci su najstarija postojeća kultura na svijetu. Prema arheološkim dokazima, njihova istorija se proteže od 50,000 do 80,000 godina. Autohtoni Australci sačuvali su svoje historiju kroz priče pod nazivom Vrijeme snova, priče iz vremena snova ili priče o stvaranju.

Ove priče opisuju kako je zemlja nastala kao kreacija njihovih predaka, koja i danas postoje u zemlji. Ove priče ilustruju dubok i složen odnos koji autohtoni Australci imaju sa zemljom. Priče iz snova ilustruju snažnu i jedinstvenu vezu autohtonih Australaca sa zemljom, kako danas Australci zovu, zemljom.



Otprilike u doba Britanska kolonizacija 1778. godine bilo je 250 autohtonih jezika. Osim toga, postojalo je 500 različitih klanskih grupa ili 'nacija'. Priče iz snova razlikuju se od naroda do naroda i opisuju kako su predačka bića, zvana Prvi ljudi, stvorila fizički svijet. Autohtoni Australci nastavili su pričati kroz vrijeme iz snova plesovi, tradicija, srodničke strukture i pjesme.

Pjesma je također 'Dreaming track' i jedan je od puteva u fizičkom svijetu koji obilježavaju prisutnost predaka. Putevi pjesama su zapisani u umjetnosti, ceremonijama i ciklusima pjesama. Ljudi unutar određene regije pjesama bit će čuvari i pripovjedači priče o toj zemlji. Različiti potoci, stijene ili udubljenja u tlu fizički su tragovi koji prate stope i priče prvih ljudi. Iz tog razloga, zemljište je sveto Autohtoni Australci i bitan dio njihovog identiteta.

Najduža linija pjesama proteže se 3500 kilometara širom zemlje ili 2200 milja. Ova pjesma povezuje regiju Centralne pustinje sa plažama istočne obale. Pesme se prenose zemljom kroz pesmu i praksu i prenose na buduće generacije. Pjesme kako autohtoni Australijanci održati zemlju u životu.

Priče iz snova pokazuju nam da svaka stijena, planina, jezero ili drvo ima priču povezanu s prvim ljudima autohtonih Australaca. Oni se prenose generacijski i vezuju ljude za državu na dubok i intiman način. Pričanje priča o zemlji i prvim ljudima održava državu zdravom i živom. Kao rezultat toga, autohtoni narodi imaju snažan osjećaj identiteta sa svojim odnosom prema državi.

Za autohtone Australce, država ne znači samo biljke, stijene ili nalazišta, već složen odnos između svih živih bića. Ljudi, biljke, prvi ljudi i životinje. Država je mjesto, ali je i osjećaj pripadnosti i identiteta te sistem vjerovanja. San je priča o onome što je bilo, ali i o onome što Zemlja i danas jeste.

Duga zmija



Najpoznatija priča iz doba snova govori o Duginoj zmiji, predačkom biću koje je spavalo ispod zemlje kada je bila prazna i bezoblična. Jednog dana probudio se iz sna i izašao na površinu zemlje, ostavljajući dugačke krivudave tragove u zemlji gdje god da je bio. Dugo je tako lutala dok nije pronašla put do mjesta na kojem je spavala.

Kad se vratila, pozvala je žabe da izađu na površinu. Tako su i učinili, sa stomacima punim vode koju su čuvali tokom sna. Zmija Duga ih je golicala i nisu se mogli spriječiti da se nasmiju i svuda ispljunu vodu. Ova voda je curila u tragove koje je Duga Zmija ostavila i postala svaka rijeka i potok na zemlji.

Na kraju su druge životinje izašle na površinu da žive ispod i oko drveća koje je niklo pored jezera. Duginja zmija stvorila je zakone kako bi svi mogli mirno živjeti na zemlji, ali neke su životinje uzrokovale probleme. Duginja zmija je tada rekla da će životinje, ako poštuju zakone, biti nadarene ljudskim oblikom, a one koje to ne učine bit će pretvorene u kamen. Oni koji su prekršili zakon pretvorili su se u kamen, koji je postao planine, brda i litice.

Oni koji su poštovali zakon, međutim, bili su nadareni ljudskim oblikom da lakše lutaju zemljom. Tako ih je Duga zmija podijelila u klanove i svakom dala svoj totem. Na primjer, emu, klokan ili gmaz iz njihovog kraja. Svaki klan nije mogao jesti svoj totem, već je samo lovio drugog, osiguravajući zaštitu životinja i kako bi za sve bilo hrane.

Rituali zmijske duge

Duginja zmija značajan je dio australske autohtone prakse i priča iz snova. Neki rituali su neophodni da bi se poštovala Duginja zmija i osigurao sklad sa prirodnim svijetom. Na primjer, pri približavanju vodenoj rupi važno je pjevati Duhu iz daljine. Na ovaj način zna da neko dolazi i da ima dobre namjere. Tada može shvatiti i da ti ljudi znaju ko je ona i njena moć i da su iz te zemlje.

Dok iz daljine pjevaju Duginoj zmiji, utrljat će im zemlju po tijelu kako bi ih mogla namirisati. Nakon što se ovaj ritual završi, možete se slobodno približiti rupi za piće ili plivanje.



Sedam sestara

Možda jedna od najpoznatijih i ispričanih priča iz snova među domorodačkim Australijancima je priča o sedam sestara. Pjesma ove priče proteže se od pustinje do mora i prenosi se na više jezika, klanova i dijalekata.

Priča o sedam sestara je mitologija onoga što nazivamo zvjezdanom jatom Plejada. Priča kaže da su grupa zvijezda sestre Napaljarri iz jednog klana. Jutarnja zvijezda, Jukurra-jukurra, iz drugog klana po imenu Jakmarra, zaljubljena je u sedam sestara. Međutim, on je pogrešnog klana ili 'imena kože' i ne može ih oženiti. Pa ih tjera po nebu, a oni bježe od njega.

Na kraju, sedam sestara, bježeći od čovjeka iz Jakmarre, kopaju pećinu uz rub brda. Izašavši na drugu stranu i očajnički želeći pobjeći, lansiraju se u nebo. Prateći ih, čovjek se također lansira u nebo, što vidimo svake noći kad se Plejade podignu. To je čovjek koji se Wati lansirao u nebo kako bi potjerao sedam sestara.

Priča o Sedam sestara iz snova može se vidjeti u mnogim važnim australskim autohtonim umjetničkim djelima.



Priča o Tiddaliku

Još jedna od najraširenijih priča iz snova među autohtonim Australcima je priča o žabi Tiddalik. Tiddalik, najveća Žaba koja postoji, jednog dana probudila se iz sna s takvom neutaživom žeđu da je odlučio popiti svaku kap vode na zemlji. Kao rezultat toga, svako jezero, rijeka i lokva bili su prazni.

Nije trebalo dugo da zemlja počne venuti, a sve ostale životinje okupile su se kako bi utvrdile što treba učiniti. Konačno, odlučili su da će naizmjence nasmijati Žabu, i doista će se na kraju nasmijati tako jako da će ispljunuti vodu.

Emu, klokan, kookaburra, gušteri bezuspješno su ispričali svoje najbolje viceve. Na kraju se jegulja iskrala iz suhog korita rijeke i počela se savijati u različite oblike i čvorove. Konačno, Tiddalik više nije mogao suzdržati smijeh, ispljunuo je svu vodu na zemlji i ponovo napunio jezera i pojila.



Uluru Dreaming

Teško je na engleskom jeziku izraziti kako su priče iz snova stalna duhovna veza sa državom za autohtone Australce. Za Anangu u Centralnoj pustinji Australija, snovi se mogu vidjeti u Tjukuparu, koji nazivaju fizičkom manifestacijom prvih ljudi.

Za Anangu, mjesto Uluru je puno Tjukupara, obilježavajući pjesme sa cijele stijene i oko nje. Jedna od njih je priča o narodu Mala koji je došao u Uluru na inmu ili ceremoniju. U pripremi su podigli svečani stup nazvan Ngaltawata.

Dok je Mala spremala hranu za njihove zatvorenike, prišli su im neki muškarci iz Wintalke. Muškarci su pozvali Malu u svoju sobu. Mala je rekla ne, jer su pripreme za njihovu zatočeništvo već počele. Ljudi iz Wintalke bili su ljuti i stvorili su zlog duha po imenu Kurpany da napadne Malu i uništi im inmu.

Dok je Kurpany bio na putu, žena po imenu Luunpa, iz drugog klana, upozorila ih je da ga je vidjela kako dolazi u napad. Međutim, narod Mala ju je ignorisao. Zbog toga su Kurpany napali i ubili dvojicu njihovih ljudi, dok je ostatak naroda Mala pobjegao na jug zemlje. Pjesma se nastavlja u ovom južnom dijelu zemlje.

Danas je Luunpa još uvijek na Uluru u obliku velikog kamena. Svečani stup inma je također još uvijek tu, veliki dio stijene koji se proteže uz obalu Ulurua. Nema fotografija ovog dijela Ulurua, jer je to sveto mjesto. Autohtona kultura zabranjuje fotografiranje određenih svetih mjesta i Tjukupara.

Centralni lov na domorodačke Australce za vrijeme sna
Autohtona kosmologija je sistem srodstva i sistem vjerovanja te način zaštite i održavanja okoliša. Budući da australski domoroci vide prirodni svijet i životinje kao svoje pretke i rođake, oni su odgovorni za zaštitu ekološke ravnoteže. Postojale su posebne tehnike i godišnja doba za lov koje su osiguravale da nijedna vrsta nikada ne postane ugrožena.

Vježbe iz snova u lovu i ribolovu osiguravaju da se zemlja fizički i duhovno održava. Na primjer, u zemlji Arand postojala je sveta pećina u kojoj su ljudi čuvali svete predmete ili hranu. Budući da je pećina sveto, neutralno područje, lov u i oko nje nije dopušten. Oni neće pratiti uplašenu ili ranjenu životinju koja je potražila utočište na ovom području.

Do prekomjernog lova nikada ne dolazi jer je zemljište podijeljeno na ograničena ili otvorena područja za lov, ribolov ili sakupljanje. Zabrana lova na totemske životinje to također osigurava.

Značaj sna za autohtone Australce

Za autohtone Australce, priče iz snova predstavljaju zajednički osjećaj srodstva sa prirodnim svijetom, životinjama, vodom, ljudima i predačkim bićima. Stoga, dok čitamo priče iz doba snova, počinjemo vidjeti i osjećati krajolik na način na koji to čine autohtoni Australci.

Britanska kolonizacija Australije rezultirala je kontrakcijom bolesti u domorodačkim narodima. Kao rezultat toga, mnogi australski domoroci su umrli tokom prvih godina bijelih doseljenika. Takođe su nasiljem i diskriminacijom raseljeni iz svojih tradicionalnih zemalja. To rezultira naglim smanjenjem autohtonog stanovništva do 80% u nekoliko kratkih godina. Starosjedioci koji su željeli zadržati svoj način života bili su prisiljeni napustiti svoju zemlju i otići na rubove europskog društva.

Australci starosjedioci također su pretrpjeli zla politike asimilacije koja je uključivala uklanjanje djece starosjedilaca iz njihovih klanova radi odgoja u evropskim sirotištima i domovima. Na taj način bi bili obrazovani i 'civilizirani' u europske načine života. Danas se ta djeca danas zovu ukradene generacije. Sve je to uzrokovalo dubok i razoran gubitak kulturnog identiteta autohtonih Australaca.

Ne samo da su raseljeni sa svoje zemlje, već su i njihovi rođački sistemi vezani za tu zemlju i njihove pjesme. Autohtoni Australci sada imaju još veću vezu s pričanjem i prenošenjem priča iz doba snova. Danas je pripovijedanje priča iz Dreamtimea način popravljanja i obnavljanja njihovog kulturnog identiteta i vraćanja njihove povijesti.



Kulturni značaj u antropologiji

Autohtoni australski identitet isprepleten je pričama iz snova, ritualima i lovom, koji također čine veliki dio njihove rodbinske strukture. Ovo je oduvijek zanimalo antropologe, jer je nevjerojatno jedinstveno i razlikuje se od euroameričkih ideja srodstva i ličnosti.

Dreamtime prenosi znatno drugačiji pogled na svijet i ideje o tome kako su ljudi povezani. Za autohtone Australce to je složena mreža međusobno povezanih odnosa koja uključuje ljude i neljude. Međutim, naš koncept pojedinca kakav postoji u evropskoj filozofiji i prosvjetiteljskim idejama koji dominiraju u našem razumijevanju srodstva i ljudi, nije prisutan.

Mnogi su antropolozi surađivali s autohtonim zajednicama kako bi prikupili znanje o autohtonim pričama i načinima života. Neki antropolozi također rade u području 'domaćeg naslova'. Zavičajni naslov je grana studija koja se fokusira na istraživanje i oporavak zemlje koja je sveta za autohtone narode. Ne samo da je ovo važno za kulturni identitet starosjedilaca, već mogu poduzeti i političke mjere kako bi osigurali zaštitu zemljišta od razvoja. Ne samo da je ovo značajno za australske domoroce, već i za europske australce koji stvaraju zajednički identitet kroz povijest i zemlju iz snova.

[kreja]

Tri brata



Planine Tri brata su planine regije Srednje sjeverne obale u Južnom Walesu. Ležeći između sela Laurieton i Moorland, planine su od duhovnog značaja za Aboridžine. Vjeruju da neki od njihovih predaka žive tamo, a planine ih štite. Prema autohtonom mitu, legenda kaže da je tri brata ubila vještica poznata kao Widjirriejuggi. Potom su sahranjeni na današnjim planinama. Legenda kaže da su braća pripadala plemenu Biripi i živjela u blizini rijeke Camden Haven. Priča se prenosila s koljena na koljeno, mijenjala se godinama. Različito pripovijedanje dovelo je do nekoliko različitih verzija.

Jedna verzija koja se dugo zadržala je da su tri brata prošla ceremoniju inicijacije. Bilo je potrebno da žive u grmu mnogo mjeseci prije nego što se vrate u svoje pleme. Budući da su bili izolirani, braća i sestre počeli su se brinuti za svoje roditelje. Najmlađi se dobrovoljno javio da ih provjeri. Po izlasku, uočio je staru vješticu u blizini njihovog logora. A po povratku iz logora svojih roditelja, vidio je da je vještica progutala njegovu braću. Vidjevši da je on sljedeća žrtva, udario ju je u glavu i ubio. Sakupio je kosti svoje braće i sahranio ih na mjestu gdje danas stoje dvije planine, Sjeverni Brat i Srednji Brat. Planina Južni Brat je mjesto gdje je otišao i ubio se od srama što nije zaštitio svoju braću.

Emu i Jabiru

Priča o Emuu i Jabiruu je australski domorodački mit. Mit pripovijeda priču o pohlepi između dva zeta. Kroz svoje borbe, oni su pretvoreni u prve emu i jabiru (veliku rodu).

Legenda počinje sa čovjekom po imenu Gandji i njegovom djecom, koji su lovili ražnjeve. Nakon što su ulovili dosta toga, vraćaju se s ribolova i nude dio ulova Wurrpanu, Gandžijevom zetu i njegovoj djeci. Međutim, Wurrpan saznaje da je Gandži sačuvao najbolju ribu za svoju obitelj. Izbija tuča, a Wurrpana napada Gandji, koji ga baca kamenjem. I bojeći se što bi Wurrpan učinio da mu uzvrati, počinje skakati i letjeti unaokolo dok se ne pretvori u jabiru, minus kljun. Kljun dobiva tek kad ga Wurrpan kopljem prebaci u kljun. Što se tiče Wurrpana, on i njegova porodica pretvaraju se u emusa kako bi mogli brže trčati i bježati. Prema autohtonom mitu, tako su emus i jabirus došli u svoju zemlju.



Zašto se krokodil kotrlja



Jeste li se ikada zapitali zašto krokodili kotrljaju i vuku svoje žrtve prije nego što ih proždru? Pa, Aboridžini za to imaju objašnjenje. Prema autohtonom mitu, u aboridžinskim naseljima sve je bilo dobro i dobro. Ljudi su bili sretni, prosperitetni i nije bilo kraja hrani i drugim resursima. Djevojčice su se igrale zajedno, žene su spremale obroke, a muškarci obučavali dječake da preuzmu plemenske dužnosti. Ali seoski život nije bio dovoljan jednoj djevojci, Min-na-wee, koja bi se stalno tukla s ostalim djevojčicama i dječacima. Prema legendi, njeno se lice razvilo u tvrdo, ljuskavo lice, a stariji bi uvijek predvidjeli da će joj se dogoditi nešto gadno.

I očigledno jeste. Kada je Min-na-wee odrasla, niko je nije htio oženiti jer je stvarala probleme. Nakon još jedne užasne borbe, starješine su odlučile da bi Min-na-wee trebala biti kažnjena. I kako bi spriječila da bude uhvaćena, Min-na-wee je počela da se kotrlja po zemlji, dozivajući zli duhovi da je transformiše u životinju kako bi mogla tražiti osvetu. Duhovi su je pretvorili u krokodila, i do danas Aboridžini vjeruju da su Min-na-weeine radnje koje sada uzrokuju da krokodili kotrljaju svoje žrtve prije nego što ih pojedu.

Crna planina

Crna planina je ušuškana Queensland. Aboridžini planinu nazivaju Kalkajaka, tradicionalno ime koje znači mjesto koplja. Crna planina je bila sveto mjesto mnogih krvavih bitaka između duhova vremena snova i zaraćenih klanova predaka. Za zajednicu Aboridžina iz istočne Kuku Yalanji, planina je važno mjesto susreta. Također je izvor raznih Legende iz snova.



Crna planina je ozloglašenija iz drugog razloga. Masa ogromnih granitnih gromada koja se nadvija nad krajolikom dovoljno je zastrašujuća. U poređenju sa zelenom savanom ispod, planina je prilično zastrašujući prizor. Crna planina je jezivo mjesto sa svojom misterijom. Dok je za starosjedilačka plemena to sveto mjesto, stranci su ga nazvali 'bermudski trokut' iz Queenslanda. Postoje mnoge priče o ranim istraživačima, stoci i konjima koji su netragom nestali u gromadama planine, da se više nikada ne pojavljuju. Prema domorodačkom mitu, planina je ukleto mjesto i dom mnogih zlih duhova i demona.

Kako je voda dospjela u ravnice

Davno, kada je svemir prvi put stvoren, Aboridžini su se naselili u planinama. Kiše je bilo rijetko, a domoroci su postali zabrinuti. Kad je padala kiša, kiša bi tek otišla niz planinu u more, koje je bilo daleko od bilo kojeg naselja. S druge strane planine nalazile su se suhe ravnice na kojima se ništa nije moglo uzgajati. Voda se smanjivala u bunaru naselja. Dva čovjeka po imenu Weeri i Walawidbit odlučili su ukrasti ono što je ostalo od vode i napustiti naselje.

Tako su u tajnosti napravili ogroman nosač vode, nazvavši ga jegulja-muna. Kad je palo mrak, kad su svi spavali, dvojica muškaraca ukrala su vodu do posljednje kapi. Dođite sljedećeg jutra, svi su bili šokirani i uspaničeni pri pogledu na to da nema vode. Starešine naselja, nakon sazivanja sastanka, vidjele su da su dvojica mladića nestala. Praćenje dvojice muškaraca pokazalo se lakim jer su njihovi tragovi brzo pronađeni. Ratnici klana krenuli su i zatekli ljude na udaljenosti.

Što se tiče Weerija i Walawidbita, nije bilo lako nositi teški nosač vode. Opterećenje ih je usporilo. Ratnici su bili stručnjaci za praćenje i lov, pa nije bilo iznenađenje koliko su ih brzo uhvatili. Ratnici su počeli bacati sva koplja koja su imali na njih dvojicu. Jedan od njih udario je u vodonosnik koji je ispao. Nažalost, probio je rupu u nosaču. U želji da uhvate lopove, ni ratnici nisu primijetili vodu koja curi, sve dok limenka nije bila gotovo prazna. Tako su dvojica lopova vraćeni kući i odlučeno je da budu kažnjeni ne samo zbog krađe, već i zbog toga što su sebe stavili na prvo mjesto, a ne zajednice. Tako je Wonmutta, mudri starac iz plemena, pretvorio Weerija u emua koji je potrčao u ravnicu. Što se tiče Walawidbita, on je pretvoren u guštera plavog jezika koji je otpuzao u pukotine stijena.

Međutim, prema autohtonom mitu, voda koja je iscurila iz nosača pretvorila se u pojilište. Suhe i sušne ravnice pretvorile su se u bujne zelene krajolike u kojima je život cvjetao. A prema Aboridžinima, tako je voda došla u ravnice.

Đavolji bazen

Đavolji bazen u Australiji



Đavolji bazen je prirodno postojeći bazen na posebno podmuklom dijelu Babinda Creeka. Korito potoka je ispunjeno ogromnim granitnim gromadama. Iako je to jedna od glavnih atrakcija slikovitog rezervata gromada Babinda, bazen je također poznat po brojnim životima koje je odnio. Aboridžini tvrde da je bazen mjesto legendi, a smrti u bazenu su vezane za legendu.

Autohtoni mit pripovijeda priču o mladoj ženi po imenu Oolana, koja je bila iz plemena Yindinji. Oolana je obećano cijenjenom starješini u plemenu. No, upoznala je mladog ratnika po imenu Dyga, koji je, kako se to često događa, bio iz drugog plemena. Pa su pobjegli od svojih plemena u šumu da budu zajedno. Ali prema legendi, starješine su ih uhvatile i odvukle Dygu. Oolana je pobjegla i u očaju skočila u đavolji bazen. Legenda kaže da su se njeni uznemireni jauci pretvorili u bujice. Prema autohtonom mitu, njen duh proganja Đavolji bazen i davi svaku nenamjernu osobu koja ode na plivanje. Mještani su postavili znak koji upozorava svakoga na kupanje u bazenu, posebno tamo gdje je voda duboka i struja je opasna.

Autohtoni mitovi o vrani

Prema australskim autohtonim mitovima, vrana glumi varalicu, predačko biće i kulturnog heroja. Legende o vrani su različite u različitim kulturama širom Australije.

Jedna uobičajena legenda pripovijeda kako je vrana imala važnu ulogu u donošenju vatre na ljude. Prema priči koju pripovijedaju ljudi Wurundjeri iz naroda Kulin, u vrijeme stvaranja univerzuma vatru je pomno čuvalo sedam gospođa Karatgurk koje su boravile u blizini rijeke Yarra (gdje se nalazi današnji Melbourne). Žene su nosile upaljeni ugalj na kraju štapića i kuhale jam. Vrana je htjela vatru, ali žene su odbile da je podijele. Vrana se pretvorila u prevaranta da opljačka žene-sakrio je neke zmije u mravinjak i pozvao žene. Tvrdio je da je unutra skrivena neka hrana koju su žene počele kopati. Samo su zmije skočile na njih. Žene su počele da ih udaraju, zbog čega je upaljeni ugalj sa štapova poleteo. Ovo je bilo dovoljno da ih lukava vrana uleti i ukrade.

Prema drugom autohtonom mitu, vrana je letjela preko rijeke Murray kada je naišao na močvarnog jastreba. Da bi se izigrao s pticom, vrana je posadila ehidne pere u prazno gnijezdo kenguru pacova i namamila Močvarnog Jastreba da skoči u njega. Iako je ptica završila s pericama na nogama, bilo je ugodno otkriti da može lakše uloviti hranu.

[kreja]

Legenda o zlatnom gradu

Kada su stigli Spanci posle Kolomba (Pisaro i Kortez) i poceli osvajanje Juzne Amerike, Indijanci su im se suprotstavljali kako su znali i umeli...

Iako su bili u velikoj brojcanoj prednosti, bili su neuporedivo slabije naoruzani od Spanaca, losiji ratnici i nisu mogli da im se ozbiljnije suprotskave, iako ima plemena koja nikad nisu bila pokorena od nikoga (naprimer ratoborno pleme Karibe, po kojem su i more i sva ostva i obala dobili ime).

Kada vec nisu mogli da uniste Spance vojno, Indijanci su pribegli lukavstvu: znajuci za spansku pohlepu za zlatom izmisli su pricu o EL DORADU, zlatnom gradu u kome je sve od zlata: i kuce i plocnici i sve ostalo...Taj grad su navodno napravila neka davno izumrla indijanska plemana...


El Dorado se nalazio negde u najguscoj dzungli i mocvari, niko nije znao tacno gde..

I pohlepni Spanci su progutali udicu: masovno su kretali u dzunglu da traze Zlatni grad..Odlazili su u zlatnoj groznici...i nikada se vise nisu vracali... Nestajali su u zivom blatu dzungle.. Jer tropska dzungla je cudo prirode: u njoj vlada neobicna mistika, gde sve cega se masite je otrvno, bode, stipa i ujeda, od prekrasnih Difenbahija do zmijica koje sa drveca padaju za vrat i totalno su smrtonosne...O krpeljima, skorpijama, komarcima, slepim misevima, anakondama, krokodilima svih velicina - da i ne pricamo..

Da li ste se nekada zapitali zasto u J. Americi nema velikih zivotinja kao recimo u Africi?
Zato sto bi im brzo kojekakvi insekti, gmizavci imali sisari isisali svu krv..
I tako, bajka o EL DORADU je ubila vise spanskih okupatora nego svi Indijanci zajedno...Jos i danas ubija ljude...

Na mestu gde bi trebao biti El Dorado, na teritoriji Venecuelanske Amazonije, nalazi se najstravicniji zatvor na svetu. Koga posalju tamo, vise se nikad ne vraca. U Venecueli zvanicno ne postoji smrtna kazna, ali postoji El Dorado.. Tamo se umire polako, ali sigurno..

Kada bi me, ne daj Boze, osudili da treba da idem tamo zbog nekog velikog greha, sve sto imam dao bih za samo jedno uze: da se obesim...

[kreja]

Kako Sakyamuni nije obratio 'Zemlju snijega' (Tibet), Buddha Amitabha je tu misionarsku zadaću povjerio Bodhisattvi Avalokitesvari (Avalokitešvara). Avalokitesvari sjedne na vrh planine Potala i pogleda na zemlju koju je trebao obratiti. Stanovnici te zemlje bili su neuki i slijedili su opaki put. Avalokitesvari pošalje zraku svijetlosti s dlana svoje ruke i iz nje se pojavi majmun (prema jednoj drugoj verziji sam Avalokitesvari pretvorio se u majmuna). Avalokitesvari je uveo majmuna u Učenje i potom ga je poslao u 'Zemlju snijega' gdje je trebao meditirati. 'Zemlja snijega' bila je tada podijeljena na devet oblasti: gornje tri oblasti nastanjivali su slonovi i jeleni, srednje tri oblasti nastanjivali su kamena ljudožderka i majmuni, a donje tri pak ljudožderi. U to doba ljudi još nisu postojali. Udubljenu u meditaciju majmunu se približila kamena ljudožderka preobličena u ženku majmuna, ali se on nije obazirao na nju. Potom se kamena ljudožderka preobliči u prekrasnu mladu ženu i zatraži od majmuna da mu bude supružnica. No, majmun je glatko odbije, a kamena ljudožderka pobjesni i zaprijeti da će, ukoliko ne pristane, pozvati ljudoždere da pojedu sva stvorenja ostalih oblasti. Nagovorit će ljudožderke da porode mnoštvo svoje djece i tada će ljudožderi zavladati svekolikim poznatim Svijetom. Majmun je bio zbunjen i zabrinut, pa je pošao po savjet k Avalokitesvari. Avalokitesvari mu savjetuje da će biti najbolje da pristane na zahtjev kamene ljudožderke, pa će s njim ona izroditi ljudske potomke na koje će se onda moći proširiti Učenje. majmun posluša savjet Avalokitesvari i nakon devet mjeseci kamena ljudožderka porodi devet sinova. Tijelo im je bilo pokriveno čekinjama i imali su rep kao otac, a po majci su dobili crveno lice i žudjeli su za mesom i krvlju. Kada su sinovi zatražili hranu, otac majmun odvede ih u Paunovu šumu gdje su obitavali i drugi majmuni, pa ih tamo ostavi. Nakon godinu dana majmun se vrati i primijeti da se broj majmuna povećao, no, to više nisu bili majmuni, a nisu još bili ni ljudi. Ta su bića ljeti trpjela vrućine i kiše, a zimi hladnoću i snijeg. Otac majmun dobro ih nahrani, ali nakon što su pojeli obrok stanu se redom žaliti da ih boli trbuh. Otac majmun ožalošćen opet krene po savjet Avalokitesvari. Avalokitesvari utješi majmuna kazavši mu da su njegovi potomci postali ljudi i da su spremni na obraćenje i Učenje. Avalokitesvari dade majmunu sedam vrsti žitarica, dragocjeni prah i vrijedne minerale koje on odnese svojim potomcima, te ih poduči kako obrađivati zemlju i pribaviti hranu.

[kreja]

Mitovi i legende o sovama

U ranim indijanskim civilizacijama sove su simbolizirale moć i pomoć, te su imale moći proročanstva.

U antičkoj Grčkoj sova je bila simbol dobre sreće, a povezivali su je s Athenom, božicom mudrosti. Athena je bila toliko
impresionirana velikim očima i veličanstvenošću sove da je postala njena omiljena ptica. Ova sova bila je zaštićena i naseljena unutar akropole u velikom broju. Vjerovalo se da je magično "unutarnje svjetlo" dalo sovi noćni vid. Kao simbol
Athene, sova je bila zaštitnica i pratiteljica grčke vojske u ratovima. Vjerovalo se da viđenje sove pretkazuje pobjedu.

Neka su indijanska plemena vjerovala da su sove duše nedavno umrlih i stoga se moraju poštovati. Neki su pak u sovi vidjeli utjelovljenje svojih bogova.

Postoji i eskimska priča o tome zašto sove imaju plosnato lice i kratak kljun. Priča govori o prekrasnoj mladoj djevojci koja se čudom preobrazila u sovu koja je imala dugi kljun. Međutim, preplašila se je i u letu se zabila u zid kuće te je tako dobila sadašnji izgled.

Mnogi sovama pridaju magične moći. Arapi vjeruju da ženka sove snese dva jaja; jedno ima moć ispadanje kose, a drugo ponovnog popravka i rasta. U Alžiru vjeruju da ako se u ruku spavajuće žene stavi sovino desno oko, ona će reći sve što želite saznati.
U Welsu su vjerovali da je, kad se među kućama zaćuje sovin huk, jedna neudata djevojka izgubila djevičanstvo.Također su vjerovali da će novorođeno dijete biti blagoslovljeno čuje li trudnica sovin huk.

Babilonke su nosile amulete s likom sove da ih zaštite u trudnoći, a u Francuskoj su vjerovali da sova može pomoći usidjelicama pronaći muža.

Poljaci su vjerovali da djevojke koje umru neudate postaju grlice, a oženjene se pretvaraju u sove. Vjerovalo se, također, da
sove ne izlaze danju jer bi svojom ljepotom izazvale zavist drugih ptica.

Nažalost, mnoge su sove praznovjerje platile glavom. Vjerovanja da sove imaju mistične, magične moći ili da jedući oči ili meso sove i čovjek dobiva posebne moći doveli su do toga da su se ove ptice lovile, mnoge su vrste dovedene gotovo do istrebljenja.

[kreja]

Legenda o nastanku Ferhadije

Trojica najboljih neimara gradila su džamiju Ferhadiju u Banjoj Luci. Po namjeri i želji Ferhat-paše Sokolovića, morala je biti "velika i lijepa, kakve na ovom kraju svijeta nikada nije bilo, niti će biti". Kada je objekt bio sagrađen, neimari čuše da ih Ferhat-paša namjerava pogubiti kako graditeljsku ljepotu više nikada nigdje ne bi sazidali. Čuvši za to, napraviše sebi krila i poletješe s vrha džamije. Sva trojica padoše na tri različite strane Banje Luke, Petar na današnji Petrićevac, Pavle na današnji Pavlovac, a treći, koji slomi rebra, pade na desnu obalu Vrbasa, pa ovaj dio grada nazvaše Rebrovac.

Centralna uloga

Ovo je najpoznatija legenda vezana uz gradnju Ferhat-pašine džamije u Banjoj Luci, sve ostale pišu se i danas... Kompleks Ferhadije imao je centralnu ulogu i značaj u životu grada na Vrbasu od 1579. do 1993. godine. Svi oni koji to prepoznaju, s nestrpljenjem iščekuju ponovni susret s istorijom, učvršćenom u čak 414 godina Banje Luke. Najbolji neimari i danas precizno i autentično zidaju Ferhadiju, česmu, turbe Ferhat-paše i njegove supruge, bajraktara i unuke Safikadune, te najznačajniji banjolučki šadrvan. - Kult vode donesen je s Istoka i ima posebno mjesto u svakodnevnom životu muslimana, pa tako i u prostornim rješenjima orijentalnih gradova. Šadrvan, koji ima funkcionalnu ulogu, uzimanje abdesta prije namaza, predstavlja i simbolično mjesto izvora, koje je još od prvih džamija arapskog svijeta bilo ograđeno i čuvano. U dvorištu Ferhadije, šadrvan je napravljen kada i džamija, a voda dovedena drvenim cijevima, s pečenom glinom, iz sela koje se danas zove Palovac, s izvora koji se i danas zove Šadrvan - napisala je u "Dokumentima opstanka" prof. dr. Sabira Husedžinović, docent na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu i stručna savjetnica za kulturno-istorijsko naslijeđe BiH. Prema njenim zapisima, šadrvan sa 12 česmi - lula, na samom ulazu u kompleks Ferhadije, s ukrasnom mrežicom od kovanog željeza, u 19. vijeku podigao je Hadži Feslija iz marokanskog grada Fesa. Njegov baldahin, naime, bio je oslikan s unutrašnje strane. Nakon zemljotresa 1969. godine, ponovo je sagrađen, a arheolozi su čak osamdesetih godina otkrili temelje kompletnog karavan-saraja na ovom mjestu. Nakon miniranja Ferhadije 1993. godine, ostaci šadrvana pronađeni su na lokalnim deponijama, gdje je tadašnja vlast odvozila istorijsko naslijeđe grada. Ponovo je sagrađen i do potpune funkcionalnosti dijeli ga još samo priključak vode.

Prvi sastanci

Društvena funkcija Ferhat-pašinog šadrvana jednako je velika kao i vjerska. "Vjernici su nekada sat i više prije namaza dolazili u kompleks džamije i kako se rjeđe odlazilo u kafane tada, kraj šadrvana se razgovaralo i dogovaralo. Tu se odvijao jedan zajednički život", priča 72-godišnji Banjolučanin Zijahudin Smailagić. Posebno u danima ramazana, kaže on, Banjolučani bi kraj šadrvana gledali u munaru Ferhadije čekajući vrijeme iftara. "Banjalučki šadrvan nalazi se na samom ulazu pred Ferhadijom, u desnom uglu je posebna džamijska česma, odakle su besplatno točili vodu svi oni koji su prolazili kroz Banju Luku. Omladina bi na tom mjestu zakazivala prve sastanke. Ali, odlazak na Bajram u Ferhadiju i doživljaj cijelog tog kompleksa, najveća je svečanost koju ja nosim iz svog života", naglašava Smailagić.

Ferhat-pašu ubio rob

Svaka duša okusiće smrt. Računajući s tom činjenicom da ćemo se svi vratiti svome Gospodaru, iako niko ne zna gdje će umrijeti, to predviđam, ako se svome Gospodaru preselim u Banjoj Luci, neka podignuvši mi turbe, nad mojim grobom, svakodnevno dvojici turbedara isplaćuju po četiri akče, navodi su iz vakufname Ferhat-paše, a pretpostavlja se da je njegovo tijelo preneseno u Banju Luku nakon što ga je na drugom kraju Bosne iz pritaje ubio njegov rob. Uz njega je, prema jednoj priči, ukopana supruga, a prema dostupnoj literaturi, sin ili unuk. Pretpostavlja se da je turbe bilo podignuto 1590. godine. Malo je zvaničnih dokumenata koji svjedoče o životu Ferhat-paše. Poznato je da je jedan od najznačajnijih Bošnjaka koji su se istakli pod osmanskom upravom, vojskovođa i veliki vakif i dobrotvor.

Sagrađena od dukata Habsburgovaca

Prema predanjima, 1575. godine Ferhat-paša se borio s barunom Herbertom Auerspergom. Habsburgovci su pretrpjeli poraz, poginuo je i sam barun s još 200 ljudi, a 2.000 vojnika bilo je zarobljeno. Među zarobljenicima je bio i barunov sin Volf (Wolf), kojeg je kasnije porodica otkupila za 30.000 dukata, od kojih će Ferhat-paša napraviti Ferhadiju.

Dan džamija - subota, 07. maj 2022.

Odlukom Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini 07. maj je proglašen Danom džamija. Ovaj datum je odabran jer je 07. maja 1993. godine u 03.05 sati srušena Ferhadija džamija u Banjaluci. Ferhadija džamija je sagrađena 1579. godine a dao ju je sagraditi bosanski namjesnik Ferhat-paša Sokolović. Bila je pod zaštitom UNESKO-a, a njeno rušenje sastavni je dio plana o uništavanju objekata duhovne i materijalne kulture muslimana.

[kreja]

Kralj Arthur bio je britanski kralj koji je vladao oko 500. godine. Arthur je jedan od najpoznatijih likova keltske mitologije. Bio je legendarni kralj srednjovjekovne Britanije i heroj jedne od najuzbudljivijih i često prepričavanih legendi. Prema njoj je rođen u Tintagelu, u pokrajini Cornwall kao sin kralja Uthera Pendragona i Igraine, žene vojvode od Tintagela. Legenda kazuje kako je vještac Merlin imao svoje prste u prevari koja je dovela do susreta ovo dvoje, ali je kao nagradu zahtijevao produkt ove unije, biće koje će on uzeti za svog štićenika, brinuti se za njega i podučavati ga. S vremenom je Arthur postao kralj Britanije te uz pomoć i potporu njegovog savjetnika Merlina držao dvor Camelot i bio vođa Vitezova okruglog stola.

Vitezovi su jahali u avanture na mjesta gdje su mogli postizati junačka djela, no njihova najvažnija misija je bila potraga za Svetim Gralom, prema kršćanskoj legendi, sretan pehar iz kojeg je Isus Krist pio na Posljednjoj večeri.

Arthur je imao 15 godina kada je njegov otac Lether Pendragon umro i bio pokapan na Stonehengu. Arthur je zatim okrunjen za kralja u Silchesteru. Nije bilo osobe koja je mogla nadmašiti Pendragona i mnogi su se veliki baruni borili za tron. Merlin je potaknuo nadbiskupa Canteburyja da pozove sve velikaše u London gdje je on pripremio ogroman kamen s mačem zabodenim u njega. Natpis oko mača je govorio sljedeće: „Onaj tko ovaj mač izvuče iz kamena i nakovnja , pravi je rođeni kralj cijele Engleske.“

No, premda su mnogi pokušavali, nitko nije uspio izvući mač iz kamena sve dok mladi Arthur nije došao i to učinio. Odmah je okrunjen za kralja i tako pobijedio svoje rivale u serijama borbi. U knjizi „Povijest britanskih kraljeva“ je s jedne strane bila opisivana kao najuspješnije djelo fikcije ikada napisano, a s druge strane bila optuživana kao zločin nad povijesnom istinom. On piše kako je Arthur sa svojim mačem Caliburom, koji je bio iskovan u Avalonu, porazio Škote i osvojio Irsku, Norvešku, Island, Dansku i Francusku u kasnijim varijacama mač dobiva ime Excalibur. Merlin i Arthur su otišli do jezera , kada je iz njegova središnjeg dijela izronila ruka držeći mač, on je pripadao Gospodarici Jezera koja ga je potom dala Arthuru. Kada Arthur umire i biva odnesen na Avalon, mač je vraćen u jezero.

Vrlo su proturječne priče o kralju Arthuru i o potrazi za Svetim gralom, za kojeg se mislilo da ima veliku moć izlječenja. U potragu za Gralom otišli su i sir Galahad, sir Percival i sir Bors. Došli su do dvorca Grala okruženog jalovom pustopoljinom i otkrili da Sveti kalež čuva ranjeni, nepokretni čuvar Kralja ribara. Samo na točno postavljeno pitanje koje se odnosi na Gral, Kralj ribara će ozdraviti, zemlja će se obnoviti, a oni će dobiti Gral. Sir Galahad je postavio točno pitanje, pa su trojica vitezova brodom odnijeli Gral u Sveti grad na Istoku koji se zvao Sarras, gdje je Galahad okrunjen za kralja. Precivala se vratio u Dvorac Grala, a Borsu Camelot. Daljnja sudbina Grala je nejasna zbog brojnih urota, posredovanja križara, katara itd.

Arthur se ženi sa Guinevereom, a kao svadbeni poklon od svog tasta dobiva okrugli stol koji ima 150 mjesta za sjedenje. Njegova sestra se udala za Lotha, vojvodu od Lothiana, i s njim imala dva sina, Gawaina i Modreda. Kasnije priče kažu kako je sam Arthur, ne shvaćajući kako je Lothova žena zapravo njegova sestra, spavao s njom i tako začeo Modreda. Upravo je ovaj incest doveo Arthura i Okrugli stol do propasti, onako kako mu je prorekao Merlin.

Kada je Arthur shvaio da su njegova žena Guinevere i njegov vitez Lancelot zaljubljeni, nije o tome želio nikome govoriti zbog svoje privrženosti Lancelotu. Ali Modred i Agravaine su mrzili Lancelota i izravno ga optuživali, ravno kralju u lice, a tužbe za preljub i izdaju bile su otvorene za javnost. Arthur nije imao izbora već je naredio Modredu da zatvori Lancelota, no ovaj uspijeva pobjeći u posljednjem trenutku. Neki vitezovi su otišli s Lancelotom, a drugi su ostali vjerni Arthuru, te na njegovu pohodu sa Gawainom u Francusku, protiv Lancelota, mnogi su hrabri vitezovi poginuli na obje strane. Modred, koji je ostao u Engleskoj privremeno vladati, pokušava ugrabiti krunu, a s njom i Guinevere. Arthur se vraća i u velikoj bitci traži Modreda, te ga konačno ubija kopljem. Ali kako ne bi bilo ružičasto, Modred zadaje smrtonosni udarac Arthuru. Sir Deivere mu predlaže da dođe do jezera i po njegovim uputama baca mač natrag u jezero, kojeg je prihvatila izronjena ruka, a potom ponovo nestala u dubine.

Vilinski brod dolazi po Arthura i odnosi ga na Avalon, zemlju besmrtnih heroja. Tradicija kaže da je Glastonbury taj mitski otok Avalon. 1191. godine, monaci su tu iskopali hrastov lijes iz 4 m dubine za koji su tvrdili da je Arthurov. Natpis koji je pronađen na olovnom križu unutar lijesa sadržavao je: „Ovdje leži pokopan kralj Arthur zajedno sa Guineverom, njegovom drugom ženom na otoku Avalon.“ Također je rečeno da je na Arthurovoj grobnici pisalo: „Ovdje leži Arthur, nekadašnji i budući kralj.“ Kosti su kasnije prebačene u gradsku crkvu, ali je grob uništen u doba engleske reformacije a kosti su nestale.

[kreja]

Krici su grozni, čas se čuju na jednoj, čas na drugoj strani...jezivi su, ja ih ne znam opisati.“
„U jednom momentu dok sam išao ka ovcama nešto je nadletelo nad mene. Imao je glavu, kao detinju. Krupne oči, vosok, uši male, nos neodređen, ali širi nego čovečiji.“
„Ne bih mogao opisati kakav je to krik, u njemu se sve pomiješalo, počinje kao da dijete zaplače, a onda se pretvara u bolan dugi krik.“
„U posljednje dvije godine kad god bi se to čudovište pojavilo, netko bi iz sela umro.“
Ovim su riječima prestrašeni mještani brojnih sela u Bosni i Hercegovini i Srbiji opisivali biće koje poznajemo pod imenom drekavac. Brojni ljudi, pogotovo u ruralnim područjima i danas smatraju da je mitološko čudovište drekavac „vijesnik smrti“.
Počeci priče o „drekavcu“ sežu u našu daleku prošlost i pripadaju mitologiji južnih Slavena. Prvi spomen Slavena i njihove mitologije napravio je u 6. stoljeću bizantski historičar Prokopija, čije je djelo Bellum Gothicum opisivalo uvjerenja stanovitog južnoslavenskog plemena koji je prešao rijeku Dunav u samo dva dana. Prema Prokopiju, ovi su Slaveni štovali jednog boga, gospodara svega, koji je stvorio grom i munje - Peruna (u mnogim slavenskim jezicima Perun i danas znači "grom"). Istovremeno, Prokopije spominje i vjerovanja u razne demone i nimfe (vile).
Jedan od tih demona je i drekavac – vjerovalo se da je on manifestacija umrlog, nekrštenog djeteta, koje ne može da nađe mir.
Kako stare priče kažu, drekavac je malo, dlakavo stvorenje, slično životinji, koje neprestano gazi na sopstveno krzno, a potom urla mješavinom plača i vučjeg zavijanja. Najčešće se šeta po grobljima, a žrtve davi u snu. Jako se plaši svjetlosti, iako ne može biti uništeno dok ne nađe mir.
Prema mitu, drekavci napadaju ljude koji se kasno u noći zateknu u blizini groblja, rijeke, jezera ili šume, tako što im skoče na leđa i tjeraju ih da hodaju cijelu noć. Ako se žrtva ne povinuje zahtjevima drekavca bit će izgrebana i počupana ogromnim kandžama ovog mitskog bića. Kažu i da ga mogu vidjeti samo oni koji su ga sanjali.
Legenda o drekavcu proširila se nakon Drugog svjetskog rata, nekako taman kad su u modi (u cijelom svijetu) bili vampiri, vukodlaci i druge mitske kreature. Veliku „slavu“ stekao je jednog ljeta krajem devedesetih, kada su brojni mediji pisali o Srebrnom jezeru (Srbija), čiji su stanovnici tvrdili da ih terorizira ovo čudovište. Iako su mještani bili sigurni u to što su vidjeli, oni malo „hladnije glave“ sve su objasnili pomoću tri riječi: rakija, piva i jako sunce...
Posljednji put, drekavac je isprepadao Balkan krajem prošle godine. Mirjana (52) i Dragan Stanković (54) ovako su opisali „jezivi susret s urlikavcem“: „Ispred nas je počeo da skakuće pas, pa poveća ovca, pa nešto nalik medvedu - ispuštala je životinja jake krike. Ranije smo slušali od starijih za pojavu omaja, čudnih životinja koje su davile kokoške, jagnjad… Nismo verovali. Ali ovo je bilo baš čudno. Nešto me je udarilo po glavi, izgledalo je kao medvedić, a onda je počelo da ispušta zvukove, ponovo je to stvorenje pokušalo da skoči na mene, ali kao da nije bio medved, već nešto manje. Kada je žena upalila baterijsku lampu video sam životinju koja je ličila na psa. Zaštitio sam se granom, a kada sam uspeo da izvadim upaljač i zapalim lišće, životinja se uz kreštanje povukla u stranu i pobegla.“
Mirjani i Draganu skeptici su pokušali objasniti da je vjerovatno riječ o rakunopsu, vrsti porijeklom iz istočne Azije koja se proširila i na centralnu i zapadnu Evropu, koja se upravo ovako ponaša i koja ispušta čudne zvukove nalin na krike. Zalud bilo - onima koji vjeruju u drekavca i tvrde da su ga vidjeli ne pomažu naučna objašnjenja. Ubijeđeni su da šumama Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore luta krvoločno čudovište spremno da vas „ščepa“ kad se najmanje nadate.
Pa dobro, možda to i nije tako loše za još jednu turističku ponudu BiH: Škotska ima Nessie, Mexico ima Chupacabru, Amerika Bigfoota, a mi - drekavca...