Mitovi i legende

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: Mitovi i legende

Post by kreja »

Priroda je najbolja čovjekova učiteljica, ona postoji i razvija se prema urođenim zakonima i principima, pri čemu ispunjava i slijedi kozmičke arhetipove.

Jedna od manifestacija božanskih snaga je i drveće, duboko štovano u svim kulturama i svim vremenima. Život drveća oduvijek je bio usko povezan sa životom čovjeka. Drveće je predstavljalo manifestaciju svetoga, hijerofaniju, izraz kozmičkih stvaralačkih snaga i jedinstva univerzalnog života.

Image

Na početku povijesnog vremena, Europa je bila prekrivena prašumama u kojima su se rijetke čistine činile poput otoka u zelenom moru. Život ljudi toga vremena bio je najuže povezan sa šumom i drvećem. Drvo je hranilo vatru: sve donedavno drvo i lignit bili su jedina goriva. Drvo je idealna sirovina, laka za obradu i upotrebljiva u različite svrhe. U drveću su živjele pčele koje su davale vosak i med; davalo je i živežne namirnice, ne samo voće, već prije svega šišarice koje su se mljele u brašno i pekle kao kruh. Koristila se i smola prerađena u ljepilo, katran, mirisi poput tamjana te začini.

Čovjek je dugo živio u uskoj simbiozi s drvećem te je vjerovao da njemu zahvaljuje svoj opstanak. U njemu je, štoviše, vidio i podrijetlo svijeta. Kroz drveće su se izražavali univerzalni kozmički principi, utjelovljivalo je snagu života, predstavljalo je aspekte božanskoga, svetoga. Nikada nije bilo štovano samo kao drveće, već uvijek zbog onoga što se kroz njega iskazivalo te što je to podrazumijevalo i značilo.

Simbolika stabla

U mnogim mitologijama stablo (ili drvo) je simbol središta svijeta te veze između neba i zemlje jer mu korijenje prodire duboko u zemlju, a grane se šire visoko u nebo.

Kozmičko stablo

Kozmičko je stablo vrlo često, takozvano obrnuto stablo ili arbor inversus, a predstavlja stvaranje kao pokret koji dolazi odozgo. Duhovno korijenje toga stabla leži na nebu, u božanskom svijetu, a njegova se krošnja širi nad svijetom. Povezuje tri razine kozmosa: nebo – svijet bogova, zemlju – svijet ljudi te podzemni svijet – svijet mrtvih.

Kozmičko stablo stoji u središtu svijeta; ono je središnji stup, axis mundi, koji podupire svijet i nalazi se na svetome mjestu. Antičkom čovjeku sveta mjesta predstavljala su mikrokozmos: krajolik od kamena, vode i drveća. Kamen ukazuje na trajnost, nerazorivost i statičnost. Svojim periodičkim obnavljanjem stablo predstavlja svetu moć živoga, a voda i izvor predstavljaju tajne snage iz unutrašnjosti zemlje, klijanje i očišćenje. Ovaj mikrokozmički krajolik s vremenom se reducirao na jedan jedini bitni element: stablo ili sveti stup koji simbolizira kozmos.

Image

Drvo života

Drvo je manifestacija života, kroz njega se objavljuje univerzalni, vitalni princip. Neke vrste drveća dosežu starost od više tisuća godina te stoga za čovjeka drvo utjelovljuje vječni život. Drvo soma u Vedama ili haoma u Avesti prikazuju se ponekad i kao izvor ili sveti napitak besmrtnosti.

Za plodove Drveta besmrtnosti uvijek se teško izboriti. Ono se nalazi nakraj svijeta ili na nebu – kao kinesko stablo breskve, P’an mou, čiji plodovi daju besmrtnost – ili na nekom drugom nepristupačnom mjestu, a čuvaju ih čudovišta, kao na primjer jabuke Hesperida ili Drvo života u raju. Simbolika je jasna: čovjek ili heroj mora pronaći put, a pobjeda nad čudovištem ima inicijatsko značenje. Takve ili slične postavke nalazimo u mnogim predajama.

Drvo spoznaje

Drvo života i Drvo spoznaje u uskoj su vezi. Mudrost i spoznaja postižu se isto tako teško kao i besmrtnost. Čovjek mora podnijeti velike žrtve i izboriti velike pobjede. Mora stupiti u izravnu vezu sa Stablom svijeta koje kao axis mundi omogućuje uspon do duhovnog svijeta i mistično viđenje. Stablo služi kao kanal spoznaje, osovina je intuicije i izvor inspiracije.

Image


=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: Mitovi i legende

Post by kreja »

=>

Drveće u predajama

Egipat

Od najstarijih vremena u Egiptu drveće je predmet štovanja, možda i stoga što je bilo toliko rijetko.

Na istočnom nebu je visoka sikomora, kozmičko stablo, na kojem sjede bogovi. Na zapadu stanuje božanska krava Hathor, Gospodarica sikomore, koja je stvorila svijet i sve što je u njemu. Puna sućuti silazi s krošnje i pozdravlja netom umrle. Daje im hranu i piće, čime im osigurava život poslije smrti. Duše preminulih u obliku ptica sjede na granama sikomore. Posredstvom tog svetog stabla duše su se vraćale u krilo božanskog svijeta vječnih bića koji su napustile samo tijekom jednog ljudskog života.

U egipatskim prikazima vrlo se često nailazi na motiv Drveta života iz kojega izlaze božanske ruke krcate darovima te iz posude izlijevaju vodu života.

Image
Sikomora, egipatsko stablo svijeta i života, raste iz “voda dubine”. Iz njene krošnje božica pruža ljudima hranu i piće besmrtnosti darujući ih tako vječnom životnom snagom.

Grčka

U prahelenskom egejskom svijetu uz kult drveća vezana je božica majka Rea. Stablo je neiscrpan izvor plodnosti, zbog čega je Rea prikazivana pokraj neke simbolične biljke ili pod Drvetom života. Velika je božica personifikacija nepresušnog izvora stvaranja, dok stablo predstavlja Svemir u neprekidnoj regeneraciji. Stablo je, kao što smo ranije vidjeli, uvijek simbol središta svijeta, vječnog života ili mudrosti. Prema tome, simbolička povezanost božice i stabla ukazuje nam da život, plodnost, rast i besmrtnost imaju podrijetlo u univerzalnom vitalnom principu. Jedan aspekt Velike Majke je i mudra žena, iz čega je vidljiva povezanost s Drvetom spoznaje.

U klasičnoj mitologiji pojedini se bogovi povezuju s određenim drvećem. Veza između određenog drveta i karakteristika pripadajućeg božanstva uvijek je smislena. Neki od primjera tih veza su: Zeus – hrast; Posejdon – jasen; Apolon – lovor; Had – mirta, topola; Hera – kruška, vrba; Atena – maslina.

U Epiru, na sjeveroistoku Grčke, nalazilo se najstarije grčko proročište – sveta hrastova šuma u Dodoni. Proročište su vodile tri svećenice, Plejade ili Peristere, što znači “golubice”. Prema Platonu, svećenice su proricale u ekstazi tumačeći šuštanje lišća. Proročištu u Dodoni Grci su pripisivali vrlo veliku starost; smatrali su da potječe još od Pelazga. Prema mitovima to je proročište proreklo Heraklu svršetak njegovih djela i smrt.

Image

Kult hrasta i mitologije vezane uz hrast bile su u pretkršćansko doba rasprostranjene diljem Europe. U arhaična vremena smatralo se da je čovjek rođen iz hrasta; tako su Arkadijci tvrdili da su, prije nego što su postali ljudi, bili hrastovi. Kod Germana nalazimo sličnu predaju: tamo su prvi ljudi načinjeni od dvaju panjeva. Predodžba po kojoj je čovjek nastao iz drveta pripada indoeuropskom naslijeđu. To je možda povezano s činjenicom da se trenjem dvaju komada drva može proizvesti vatra. Tako je bio rođen Agni, indijski bog vatre, a čovjek u sebi nosi božansku iskru, vatru koju je Prometej donio s Olimpa…

Maslina

Za Grke nije bilo korisnijeg ploda od masline, zbog čega je i simbolički imala važnu ulogu. Bila je posvećena Ateni koja je prvu maslinu posadila na Akropoli. I Židovima je maslina sveto stablo, smatrali su je najvrednijim Jahvinim darom. Od njih su štovanje masline preuzeli Arapi te je u islamu ona Stablo svijeta, njegovo središte i potporni stup.

Rim
Hrast

Hrast je bio štovan i u Italiji. Postoje brojne predaje o svetim hrastovima. Sedam brežuljaka bilo je, navodno, pokriveno hrastovim šumama posvećenim Jupiteru. Vječna vatra, koju su održavale vestalke, smjela se ložiti samo hrastovim drvom, a vijenac od hrastova lišća darivao se u znak pobjede.
Ovidijeve Metamorfoze zbirka su brojnih predaja, a nekoliko njih govori o magičnoj pretvorbi nimfi u drveće. Nimfu Dafnu progonio je Apolon zbog neuzvraćene ljubavi. Spas je pronašla tako što ju je njen otac, riječni bog Penej, pretvorio u stablo lovora. Leuku je progonio Had i bila je pretvorena u srebrnu topolu. Okeanidu Filiru, koja je Kronosu rodila kentaura Hirona, bogovi su na njenu molbu pretvorili u lipu. Kariju, koja je umrla od žalosti za sestrom, Dioniz je pretvorio u stablo oraha. Siromašni Filemon i njegova žena Baukida ponudili su Zeusu i Hermesu gostoprimstvo. Za nagradu su nakon smrti pretvoreni u hrast i lipu pred ulazom u hram.

U Ovidijeva su vremena te predaje bile poznate samo kao bajke, ali sigurno su odražavale vrlo stare vjerske sadržaje. Pretpostavljamo da se te pripovijesti temelje na prastarom znanju o duhovima prirode, genijima koji borave u drveću i bilju općenito.
Smokva

I smokva ima važnu ulogu u mitologiji. U Rimu se štovalo više svetih smokvinih stabala. Naročita čast pridavana je jednom smokvinom stablu na Forumu Romanumu koje je, prema mitovima, hranilo utemeljitelje Carstva. Bilo je posvećeno Marsu jer je on s vestalkom Reom Silvijom začeo blizance Romula i Rema.

Kelti

Drveće i biljke imali su za Kelte veliko značenje. Za njih je sve u prirodi imalo dušu i bilo je prožeto snagama i energijama.

Hramovi Kelta bili su sveti gajevi ili šume. Prije rimske prevlasti Kelti nisu imali građene hramove. Mnogi su pisci izvještavali o svetištima, ali to se uvijek odnosilo na neko mjesto u šumi ili čistinu. U svojem djelu De bello gallico Cezar izvještava o locus consecratus (“posvećenom mjestu”). To su sveti gajevi za koje se koristi i izraz nemus, “gaj” ili “šuma”. Tipično keltsko svetište bio je, dakle, nemeton, sveta ili nebeska šumska čistina. Nemeton je bilo mjesto dodira božanskog i ljudskog
svijeta. Svaki je nemeton i omphalos – središte svijeta.

U središtu druidskih obreda bili su hrastovi na kojima je rasla imela. Berba imele odvijala se šestog dana mjesečevog ciklusa. Druid, keltski svećenik, od­sijecao je grane imele zlatnim srpom koji je simbolizirao Sunce i Mjesec: zlato Sunce, a srp Mjesec. Grane su se skupljale u bijelu tkaninu, a druid je nosio bijelu odoru.
Hrast je simbol znanja i moći. Ako na njemu još raste imela, to znači da je u njemu prisutno božanstvo. Imela je bila simbol uvijek svježe snage života. Dok tijekom zimskog razdoblja sve druge biljke izgledaju mrtve, imela donosi svoje bijele plodove simbolizirajući mladenačku snagu vječnog života i besmrtnost.

Kultno drveće druida bili su također i tisa, lješnjak, oskoruša i jabuka.

Stablo jabuke imalo je važnu ulogu. Otok Avalon, zagonetni i mistični otok na zapadu, bio je prema mitu potpuno prekriven stablima jabuka koja daju besmrtnost, znanje i mudrost, kao i jabuke iz vrtova Hesperida u grčkoj mitologiji.

Poznati keltski motiv je takozvana “Bitka drveća” (Cad Goddeu) koji prepoznajemo i u Gospodaru prstenova J. R. R. Tolkiena. Aktualna interpretacija toga mita govori o Gwydionu koji čuva otočne Bretonce od strašnog poraza tako što ih pretvara u drveće i grmlje te u tom obliku pobjeđuju neprijatelja.

Poznato je da su u svim keltskim jezicima za slova alfabeta preuzeti nazivi drveća. Naziv najstarijeg irskog alfabeta, Beith-Luis-Nion, dolazi od imena triju drveća: breze, oskoruše i jasena. Inicijali imena drveća tvore slijed slova tog alfabeta koji se sastoji od pet samoglasnika i trinaest suglasnika. Broj suglasnika jednak je broju lunarnih mjeseci, kalendarskih mjeseci mjerenih prema mjesečevim mijenama u jednoj Sunčevoj godini, tako da je taj alfabet ujedno i sakralni kalendar. Ljetni solsticij pada u mjesec hrasta te se solsticijska vatra uvijek morala ložiti hrastovim drvom.

=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: Mitovi i legende

Post by kreja »

=>

Image
Yggdrasil iz germanske mitologije Mircea Eliade označava kao kozmičko stablo. Ono je jasen ili hrast koji stoji uspravno i povezuje tri svijeta. Korijenje mu prodire do srca zemlje, do carstva divova, podzemnih bogova i carstva mrtvih. Deblo Yggdrasila prolazi kroz svijet ljudi, Midgard, a njegova krošnja tvori Asgard, nebo bogova.
U njegovom su podnožju tri izvora. Jedan od njih je izvor Mimir koji daje znanje i spoznaju. Na njemu je Odin žrtvovao svoje jedno oko. Odin je devet dana i devet noći visio o grani stabla, uspješno prolazio kušnje i tako postizao najviše znanje. Tom se izvoru uvijek ponovo vraća kako bi održao svoju mudrost. U krošnji Yggdrasila prikazane su brojne životinje: koza, orao, jelen i vjeverica. Uz njegovo korijenje živi zmaj Nidhög koji ga pokušava oboriti.

Molitva drveću

Moja drevna braćo,
Naučite srce moje postojanosti
I kako iz zemlje crpsti snagu
I rasti uspravno u visinu
Gdje lišćem svojim
Ptice dozivate i nebo dodirujete.

Branka Kovačević
XXI. stoljeće
Danas, u XXI. stoljeću, šume za čovjeka gube čaroliju. Ono što je započelo kroz pokušaj iskorjenjivanja svih “poganskih običaja”, dovršeno je racionalizmom i pozitivističko-materijalističkim ateizmom.

Čovjek iskorištava prirodu tehnikama koje su razorne za šume: gradi ceste kroz njih, truje vodu i zrak oduzimajući im izvor života te razara ozonski omotač tako da više nisu izložene samo blagotvornim zrakama Sunčevog svjetla.

Ako je tisućljećima postojala duboka, mistična veza između čovjeka i drveća, moramo se zapitati što će biti s čovječanstvom koje je na tako grub način raskinulo tu vezu?
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: Mitovi i legende

Post by kreja »

Mitovi I legende Kmera

Bili nekada demon po imenu Rimisou i nebeska princeza Meklia. U ta davna vremena služili su kod jednog veoma moćnog čarobnjaka i učili magijske nauke. Služili su oni revnosno, ne iz straha, već po savesti, takmičeći se ko će biti bolji i ko će da osvoji srce učitelja. Ali kako su po pameti i obdarenosti bili savršeno jednaki, veliki čarobnjak ih je podjednako voleo, nikoga nije izdvajao. Tako se pak i završilo njihovo službovanje i učenje. Došlo je vreme kada se čarobnjak morao izjasniti te reći ko je od njih dvoje bio bolji učenik. Rekao im je tada: - Uzmite po jedan bokal i napunite ga rosom.Pretvoriću tu rosu u čaroban kamen. Onome ko ga poseduje ispuniće se svaka želja. Rimisou je počeo da sakuplja rosu sa lišća drveća i vlati trave. Svakoga je jutra išao kroz šume i livade, ali se bokal sporo punio. Meklia je odmah znala šta joj valja činiti. Otišla je u šumu, našla suvo drvo, odlomila mu srčevinu i služeći se njom kao sunđerom za samo jedno jutro sakupila puno rose. Iscedila je rosu iz srčevine u bokal i on već beše pun. Sutradan ga je poslala učitelju. Pohvalio je čarobnjak njen bistri um i pretvorio rosu u čarobni kamen. Zatim joj reče: - Uzmi ovaj kamen, tvoj je! Znaj da je moć njegova ogromna. Kada nešto poželiš baci ga u visine i želja će ti se ispuniti. Možeš da letiš po nebu, zaroniš u oblake da se krećeš ispod zemlje lako poput crva.. Likovala je Meklia, bacila kamen i poletela iznad oblaka. Za to vreme Rimisou, uporan i vredan, i dalje je sakupljao rosu i nakraju napunio bokal. Kada je pristupio učitejlu ovaj mu reče : - Nesrečniće, zakasnio si. Čarobni kristal pripao je Meklii. Ja ne smem dva puta rosu u kamen pretvarati! Rimisou je bio očajan. Ridao je i valjao se po zemlji. Videvši koliko je njegovo očajanje, čarobnjak se sažali i reče mu: - Ne očajavaj, nije sve izgubljeno. Dozvoljavam ti da probaš da otmeš kamen Meklii. Evo ti sekira, trebaće ti. Meklia leti nebom i kupa se u kišnim oblacima. Gađaj je sekirom. Ispustiće kamen i ti treba samo da ga zgrabiš. Svetlost kamena je jaka, ne zaboravi da zatvoriš oči kada baciš sekiru. Uzeo je Rimisou sekiru, podigao je u vazduh i počeo da traži Mekliu.Nebeska princeza letela je iznad samog nebeskog svoda.Zaslepljen bleskom kristala koji je princeza imala, demon je zažmurio i bacio sekiru. Proletela je sekira parajući vazduh uz strašan prasak ali cilj nije pogodila. Prošlo je mnogo vremena od tada a Rimisou i dalje progoni Mekliu. Kad na tamnom oblačnom nebu bljesne munja i prasne grom setimo se da to blješti magijski kristal u rukama nebeske princeze i grmi sekira koju je bacio neutešni demon. Možda se baš zbog toga svaki kamen oblikom na oštricu sekire zove * ronteh* - munja!

Image
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: Mitovi i legende

Post by kreja »

Trojan, Trajan

Trajan je bio mitsko biće iz folklora starih Slovena koje se ponekad smatralo i božanstvom. Njegov kult bio je vezan za ruševine zamkova i utvrđenja rimsakog cara Trajana zbog čega se smatra da je slovenki bog Trajan zapravo samo deifikovani rimski car. Ovu tezu ipak ne treba prihvatiti zdravo za gotovo jer se za Trajanovo ime vezuju mnoge legende koje nisu ni u kakvoj vezi sa rimskm carem Trajanom.

Postoje brojni istorijski izvori koji nam pružaju saznanje o slovenskom bogu tj. demonu Trajanu. O Trajanu saznajemo iz hrišćanskih srednjevekovnih spisa Otkriće Svete Marije božje o paklui Apokalipsis apostolakoji Trajana, Peruna, Horza i Velesa proglašavaju lažnim bogovima, odnosno deifikovanim istorijskim ličnostima. Trajan se opisuje kao rimski car koji je proglašen božanstvom dok se Perun i Horz vezuju za Grčku i Krit. Slovo o polku Igorovu spominje Trajana četiri puta, a Rusiju zove zemljom Trajanovom. Pored pisanih izvora iz kojih saznajemo o postojanju Trajana, širom teritorije koju su naseljavali Sloveni mogu se naći brojni spomenici koji su podignuti u čast rismkog cara Trajana, ili se na neki drugi način vezuju uz njegovo ime. Ovakva mesta sedište su Trajanovog kulta i za njih se vezuju brojne legende.

U kijevskoj guberniji se, recimo, nalazi mesto poznato kao Trojanov Val dok brojni toponimi i mesta oko kojih kruže legende o Trajanu postoje i u Bugarskoj i Rumuniji. Rumunska mesta koja u sebi sadrže Trajanovo ime su Valul lui Trajan, calea lui Trajan, masa lui Trajan i pratul lui Trajan a ovakvih toponima ima i u Bugarskoj: Trajanov drum i Trajanov grad, varoš Ulpia augusta Trajanai mnogi drugi. Što se tiče teritorije bivše Jugoslavije, u Mostaru postoji jedan most koji se naziva Trajanovim mostom, dok se u Dalmaciji nalaze ruševine Trajanovog zamka. Na reci Dunav nalazi se, pak, spomenik poznat pod nazivom Trajanova tabla.

Pored brojnih spomenika posvećenih rimskom caru Trajanu na teritoriji bivše Jugoslavije nalazimo i na legende o mitskom biću po imenu Trajan. Srbima je poznata bajka o caru Trajanu koji je od naroda krio svoj neobičan fizički izgled. Naime, on je imao kozje uši koje je video samo njegov berberin. Tu je i legenda o demonu Trajanu koju je Vuk Karadžić a koja govori o tome kako je ovaj demon izlazio svake noći iz svoje trvđeve blizu Šapca da bi imao odnose sa lepim seoskim devojkama. Trajan je veoma pazio da se vrati u tvrđavu pre izlaska sunca koje bi ga svojim zracima spžilo. Ipak, ovakvu sudbinu Trajan nije mogao da izbegne. Nakon što su seljaci odsekli jezike petlovima koji su Trajana upozoravali na dolazak zore, Trajan je, nemajući vremena da se vrati u tvrđavu pre izlasla sunca, bio spržen. Ova legenda veoma podseća na neku od priča o vamprima kao i na legendu o ukrajinskom knezu Višeslavu koji je žurio da dođe do svog zamka na Krimu pre izlaska sunca. Još jedna od srpskih legendi govori o troglavom demonu po imenu Trojan koji je živeo planini Cer. Jedna Trojanova glava gutala je životinje, druga ljude a treće ribe. Kao i Trajan iz priče koji je zabeležio Vuk Karadžić i cerski Trojan bio je kažnjen na isti način- zraci sunca spžili su ga dok je pokušavao da pobegne u svoje utvrđenje.

Spomenuli smo već da mnogi istraživači smatraju da Trajanov kult nastao na osnovu verovanja u ukletost mesta koja se na neki način povezuju sa rimskim imperatorom Trajanom. Istraživač Jagić smatra da su Sloveni sve ruševine počeli postepeno povezivati sa carem Trajanom zbog čega je on postao demon ruševina, odnosno, biće koje naseljava ostatke nekadašnjih zamkova i utvrđenja. Na ovaj način, Trajan je stekao i status božanstva pa se smatrao jednakim Perunu, Horzu, Velesu i ostalim bogovima koje spominje Apokalipsis apostola. Autori ovog spisa zapravo su iskoristili činjenicu o ljudskom poreklu boga Trajana i na osnovu ove činjenice proglasili i ostale slovenske bogove lažnim. Ipak, treba imati u vidu da nisu sve legende o Trajanu povezane sa nekadašnjim rimskim carem. Njegovo drugo ime, Trojan, sugeriše da se ovde radi o entitetu čije je jedna od odlika trostrukost. U srpskom jeziki postoji, štaviše, epitet trojan koji upravo označavo nešto što je trostruko. U Trojanovom slučaju, trostrukost je vezana za njegove tri glave koje su nanosile zlo ljudima i životinjama.

Velesova knjiga takođe spominje Trojana, i to u kontekstu slovenske religioznosti, naime, ovde se ime Trojan odnosi na jednog od slovenskih patrijarha. Trojan iz Velesove knjige bio je, dakle, jedan od magova, odnosno, sveštenika a iz poštovanja prema ovoj ličnosti jedan period slovenske istorije nazvan je Trojanovim vekovima. Spomenuli smo već da Slovo o polku Igorovu naziva Rusiju Trajanovim zemljom. Velika verovatnoća je da se ovde radi o patrijarhu Trojanu a ne o rimskom caru Trajanu koji je, doduše, dolazio u kontkakt sa Rusima i Skitima ali nikad nije zašao u njihovu zemlju.

Kako god shvatili Trojana moramo uzeti u obzir da se ovde radi o jednom posebnom biću koje ni na koji način nije povezano sa rimskim carem sličnog imena već da je najverovatnije da je kult ovog bića, bio on mag ili demon predstavljao osnovu kulta rimskog cara Trajana. Jer i kao demon, Trajan je morao postojati u ljudskoj svesti nezavisno od postojanja imperatora Trajana, a u prilog ovoj tezi govore sledeće činjenice. Bića muškog pola koja pod okrijem noći imaju odnose sa ženama postoje u legendama mnogih naroda pa nije ni čudo što se ovakav entitet pojavljuje i u mitovima Slovena. Jedno od imena ovakvog entiteta je inkubus dok je ženski obik ovog demona, koji ima odnose sa muškarcima sukubus. Da je Trajan na neki način povezan sa seksualnom energijom govori i činjenica da se on opisuje na sličan način kao i Pan, pohotno biće iz rimskog folklora. Demon je delimično čovek a delimično jarac budući da ga srpske legende opisuju kao čoveka sa kozjim ušima.

Rimski car koji je živeo u prvom i drugom veku nove ere nije, dakle, sam od sebe mogao da postane objekat obožavanja, da se u slovenskoj mitologiji već nije nalazilo biće sičnog ili istog imena. Deluje krajnje neobično da se jedna slovenska zemlja, Rusija, naziva zemljom rimskog cara koji je u svojim osvajačkim pohodima otišao najdalje do obale Dunava. Čak i da je imperator Trajan na ovaj način deifikovan ostaje pitanje zašto nisu i ostali rimski carevi takođe proglašeni bogovima ili demonima od strane Slovena.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: Mitovi i legende

Post by kreja »

Lesnik predstavlja šumskog duha starih Slovena. Da je povezan sa šumama može se zaključiti iz njegovog imena, jer les na staroslovenskom (a i u mnogim živim slovenskim jezicima) znači šuma. U okolini Vranja ovog su šumskog duha zvali i šuman. U Rusiji su ga zvali lješi, a poznata su i imena ljesovik, lešak, lesnoj i lisun. Žena mu se zvala lešačaha, lesoviha ili lešiha. U Češkoj, Moravi, Slovačkoj i Sloveniji poznata je pojava šumskih ljudi (lesni lide, lesni mužove). Šumski ljudi su bili divlji i sličnog izgleda i osobina kao i lesnici, ali živeli su u zajednici, dok je lesnik u drugim krajevima obično individualni šumski duh.
Image
Lesnik se zamišljao kao antropomorfno biće, ali sa glavom neke rogate životinje, obično obučen u krzno. Neretko je zamišljan sa kopitima. U obredima su se pojavljivali ljudi koji su bili maskirani u lesnika i zadirkivali snašku. Snaška je muškarac preobučen u ženu. U tim obredima čovek sa maskom se poistovećivao sa maskom, odnosno bićem čiju masku nosi.
Lesnik je naklonjen pastirima i čuva im stoku. On je i zaštitnik divljih životinja, pa se tu naizgled javlja oprečnost u njegovoj funkciji, jer su domaće i divlje životinje prema predanju tradicionalni neprijatelji.

Image

Međutim, ovakva funkcija je prema verovanju tadašnjeg čoveka sasvim normalna, jer je lesnik bio zadužen da upravlja odnosima između njih. Verovalo se da neko mora da rešava antagonističke probleme. Ovakva uloga se kasnije prenosi i na svetog Savu, koji je bio zaštitnik domaće stoke, ali istovremeno i vučji pastir. Lesnik je mogao da se javi i u potpuno ljudskom obličju, jedino što tada ne bi imao trepavice ili bi imao samo jedno oko. Prema narodnom predanju, lesnici žive u svakoj većoj šumi. Otimaju često lepe žene i odvode ih u svoje kolibe prekrivene krznom. Često teraju devojke da igraju kolo oko njih. Po nekim verovanjima lesnik je ceo obrastao u runo. Medved mu je ljubimac i često su zajedno. Nekad je zamišljan kao pastir čije stado čine jeleni, košute i zečevi, a čuvaju ga vukovi i risovi. Postoji verovanje da lesnik nema senku. Svoj dolazak oglašavaju bukom i drekom. Takođe lepo sviraju na fruli.
Lesnici spadaju u najstarija vilinska bića. Od njih su stariji možda samo vodeni demoni i duhovi. Pojava bića poput lesnika nije svojstvena samo Slovenima, ona je panevropsko. Skoro svi narodi u Evropi su imali biće koje je imalo karakteristike slično lesniku. U nekim narodima radilo se o šumskom duhu, kao i kod Slovena, dok je kod nekih to bio neki od bogova. Tako se po Evropi javljaju razna imena poput Pana, Satira, Silena, Fauna, Silvana, Dionisa, u čijim osobinama nije teško uvideti sličnost sa slovenskim lesnikom. O tome da su lesnici jedna od prvih vilisnkih bića svedoči i činjenica da su se pre nego što su Sloveni počeli da grade hramove obredi odvijali u šumama i gajevima. Postojalo je veliko poštovanje prema šumama, i mnoge biljke i drveće bili su sveti. Tim biljkama i drveću su pripisivane mnoge natprirodne moći. Lesnici se pominju u skoro svim spisima o Slovenima. Pojavljuju se u Kapitolaru paderbornskom, kao i u Slovu o polku Igorovu
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: Mitovi i legende

Post by kreja »

Šumska majka se nalazi i kod drugih naroda, čak se može predpostaviti da je ovaj demon zaostavština paleolitske kulture, jer se šumske majke nalaze skoro kod svih paleolitskih naroda. Takođe ovaj demon ukazuje i na izražen matrijarhat, koji je kasnije zamenjen patrijarhatom, ostao veoma jak kod Slovena. Takođe biće ovog tipa ukazuje na jaku vezu Slovena sa šumom, koja je bila zapravo sveto mesto. Kada nije postojalo svetilište obredi su se činili u šumama, a šumska majka je bila gospodarica šuma i čuvar tog svetog mesta.
Šumska majka je zamišljana kao jako lepa žena, razvijenih grudi, raspletene duge kose i dugim noktima. Razvijene grudi ukazuju na plodnost, što je predstava kod svih demona i božanstava koja imaju veze sa plodnošću. Mislilo se da živi u šumi, da može da boravi u krošnjama drveća. Po šumi je išla ili gola ili odevena u dugu belu haljinu. Takođe ona se mogla javiti i kao ružna starica, ali takođe velikih grudi i izraženim zubima. Takođe mogla se pretvoriti u plast, naviljak sena, ćurku, kravu, svinju, psa, konja, ili kozu. Pojavljuje se samo noću, a pri susretu s ljudima ne želi da nanese zlo. Često je zavodila smrtne muškarce. Pojava da demoni vode ljubav sa smrtnicima je prisutna gotovo kod svih demona. Neki su smrtnike uzimali silom, drugi ih zavodili. Postoje u Srbiji kazivači, koji tvrde da su vodili ljubav sa šumskom majkom
Zabeležena je priča jednog mlinara, koji tvrdi da je noću zatekao u mlinu divnu nagu ženu velikih grudi, koja mu se podala. Nakon toga kaže da ju je video u krošnjama.
Šumska majka je bila gospodarica šuma. Kada bi išla šumom drveće bi se savijalo do zemlje. Verovalo se da jako lepo peva. Takođe se smatrala zaštitnicom bremenitih žena i novorođenčad. Međutim često ih je napadala tako što je donosila bolest dece. Ali takođe od nje se tražila pomoć kada je u pitanju bolest dece. Pri lečenju bajalo se deci i u tim bajalicama često se pominje šumska majka. Iz tih tekstova proističe da ona kako donosi tako i odnosi bolest. Postojala je i trava koja se zvala šumska majka, za koju se verovalo da kađenjem tom travom obezbeđuje nerotkinjama da zatrudne. Mogla se naći u proleće pored gorskih potoka, pre nego što kukavica zakuka. Žena koja je krenula u potragu za ovom travom, nije smela da govori, a morala je da bude čista, što je podrazumevalo i čistu odeću i to da pre toga izbegava polne odnose. Ova trava je mogla biti još jedan oblik šumske majke.

Image
Kod banatskih Hera, ovo mitsko biće se nazivalo planinskom majkom. Kada kunu, govorilo se ,,Uzela te, dabogda, planinska majka’’. Kod Đerdapa ovo biće se zvalo šumenka. Šumenka se mogla javiti i kao lepa i kao ružna žena. Kada bi se javljala kao lepa, ne bi nanosila nikakvo zlo. Dok kao ružna, ona bi imala čarobni štapić kojim je ljudima nanosila zlo (ovako je zamišljana i veštica, verovatno je u ovom kraju šumska majka preuzela obe funkcije). Bugari su znali za gorsku majku. Lešačiha se zvala kod Rusa. Poljaci su imali mamonu. Mamona je mogla i da ukrade dete. Slovaci su sličnog demona nazivali matoha, koja je bila zamišljana bez glave. Česi su imali dive ženi i lesne pani (međutim lesne pani su više ličile na šumske vile). Poljaci su imali dzivoženi.
Osnovana može biti pretpostavka da je šumska majka nekada bila i boginja, jer šumska majka ima dosta sličnosti sa boginjama klasičnih mitologija. Po nekim osobinama liči na Dijanu i Artemidu. Kao i šumska majka one ne samo što su čuvale decu i žene, već su ih i napadale. Takođe to da je šumska majka mogla biti božanstvo pre nego što je postala demon potvrđuje i činjenica da su gotovo sve neolitske civilizacije verovale u božanstvo sličnih osobina kao što poseduje šumska majka. Tako da je ovo biće verovatno starije od same religije slovena, ili predstavlja početak stvaranja religije kod slovena.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: Mitovi i legende

Post by kreja »

Aleksandar je imao svog omiljenog konja Bukefala. Prvi put ga je vidio kao djete, Jedan trgovac je kralju pokazivao crno punokrvno grčko ždrijebe. Filip, Aleksandrov otac je pokušavao par puta da se popne na konja, ali je ovaj bio toliko divlji da Filip nikako nije uspio da se održi na njemu. I mnogi njegovi generali su pokušavali da savladaju konja, ali nisu uspjeli čak ni da mu pridju a kamoli da ga uzjašu.
Zatim je Aleksandar nakon pomnog posmatranja samog ponašanja konja, zatražio od oca da i on pokuša. Povukao je konju uzde i okrenuo ga ka suncu.Konj se iznenadio i nije mogao da vidi više svoju sjenku koja je i bila razlog njegovog straha, pa je Aleksandar bez problema uspio da ga uzjaše. Elegantno je prodefilovao ispred oduševljene publike. Tako je mladi pastuv postao Aleksandrov konj, nerazdvojan i u svim njegovim bitkama i osvajanjima. Za Bukefala govore da je rođen iste godine kada i njegov gospodar, ali za to ne postoje istorijski dokazi. Ovo je, uostalom, još samo jedna priča.
Aleksandar je toliko bio privržen svom konju, kao uostalom i ovaj njemu da ga je ukrasio zlatnim rogom kako bi ličio na jednoroga. U bitkama je znao jahati i druge konje, ali je u važnim trenucima osvajanja i teških bitaka, jahao samo Bukefala.
Konj je stradao podlegavši povredama koje su mu nanijete u bici protiv Pora. Aleksandar je oplakao smrt svog konja i jednom gradu nadjenuo njegovo ime, gradu koji je izgradio na sjeveru Indije.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: Mitovi i legende

Post by kreja »

Orfej i Euridika je antički mit o tragičnoj ljubavi. Orfej je bio mitski pevač i pesnik, po nekim verzijama sin Eagra i jedne od Muza. Prema mitu, kada bi zasvirao na svojoj liri, čak ni priroda nije ostajala ravnodušna: drveće bi se povijalo prema njemu, ribe bi iskakale iz mora ga bolje čuju, a šumske životinje bi mu bez straha prilazile. Iako se brzo proslavio, nije imao mnogo sreće u ljubavi. NJegova žena, nimfa Euridika, umrla je od ujeda zmije nedugo pošto su se uzeli. Orfej je bio toliko skrhan da je odlučio da siđe u donji svet ne bi li uspeo da je vrati. Zvuk njegove lire kao da je začarao stanovnike podzemlja: Kerber je postao umiljato kuče, Haron je zaustavio svoj čamac, Sizif je seo na svoj kamen, Tantal na kratko nije osetio glad ni žeđ. NJegova tužna pesma dotakla je čak i hladna srca Hada i Persefone. Dozvolili su mu da Euridikinu dušu izvede na svetlost dana i tako je oživi, ali pod uslovom da se nijednom ne okrene za njom pre nego što izađu. Zbunjen i pod pritiskom, ne prepoznajući Euridiku u sablazni čije je kretanje osetio iza sebe, ipak se okrenuo i tako drugi i poslednji put izgubio svoju voljenu. Nakon toga sedam dana je gladovao, sedam meseci neprestano plakao, a zatim je tri godine proveo u samoći.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: Mitovi i legende

Post by kreja »

Sveti gral (lat. Lapsit exillis) je sveti predmet koji se spominje u literaturi i kršćanskoj tradiciji. Odnosi se na kalež iz kojega je Isus pio za vrijeme Posljednje večere. Postoji vjerovanje da sveti gral ima čudotvorne moći.

Dio je legende o Kralju Arthuru koja se javlja krajem XII vijeka u različitim oblicima u srednjovjekovnoj književnosti. Legenda o gralu dio je istorije, književnosti i mit. Vjerovanje u taj tajanstveni sveti predmet postoji i danas u nekim krugovima. Roman "Da Vincijev kod" Dana Browna opisuje fikciju o svetom gralu.

Prema vjerovanju, gral se poistovjećuje s kaležom iz kojeg je Isus pio na Posljednjoj večeri i u kojeg je Josip iz Arimateje sakupio Kristovu krv.Taj je kalež sveti Petar odnio u Rim gdje su ga tokom dva vijeka pape koristili kao svoj kalež. U III viojeku sveti Laurencije je za vrijeme kršćanskog progona prenio kalež u Španiju, na imanje svojih roditelja u Huesci. Kada su muslimanski Mauri 711. godine upali u Španiju i godinu dana poslije osvojili i Huescu, kršćani su sveti pehar prvo sakrili u jednu pećinu u brdima, da bi nakon brojnih premještanja sveta relikvija pronašla utočište u samostanu San Juan de la Pena.

Godine 1399. na zahtjev protupape Benedikta XIII., relikvija je premještena u kapelu palače u Zaragozi, a potom je smještena u Barcelonu. Kasnije je kalež prebačen u Valenciju, gdje je više od petsto godina bio štovan pod imenom Santo Caliz. U ljeto 2006. papa Benedikt XVI. došao je u Valenciju povodom Svjetskog susreta obitelji i zatražio da mu se pokaže sveti kalež te je u obraćanju građanima Valencije potvrdio status relikvije.

Njemački stručnjak za srednji vijek profesor Hans-Wilhelm Schäfer iščitao je na kaležu riječi upisane kufijskim slovima kakva su korištena i u kršćanskoj Španiji u VIII i IX vijeku - Al-labsit as-sillis, što se dovodi u direktnu vezu s izrazom lapsit exillis. Arheolozi su uvjereni da je pehar nastao u I vijeku pne u Siriji, ali iako potiče iz tog vremena, nemoguće je, dakako, dokazati da je Isus pio iz njega na Posljednjoj večeri.


Mit o svetom gralu pojavio se u doba Križarskih ratova. Najstarije sačuvano književno djelo o gralu je Percival Francuza Chrétiena de Troyesa, napisano 1180. godine, koji je kao izvor za svoju priču naveo knjigu koju je pronašao u biblioteci svog mecene Filipa Flandrijskog. Postojanje tog izvora potvrdio je i Wolfram von Eschenbach kada je oko 1200. napisao Parzival, svoju verziju legende o gralu.

Prema priči, mladi vitez i pustolov Percival naišao je u šumovitim brdima Pireneja staroga plemića koji je lovio ribu. Plemić ga je ugostio u svom dvoru, gdje je Percival svjedočio prolasku svečane procesije koja je nosila gral. Chrétien ga je opisao kao posudu od zlata s dragim kamenjem, a Wolfram ga naziva kamen, u značenju posude od kamena. Poslije mnogo godina lutanja, Percival je doznao istinu o gralu. Kralj je u jednoj borbi smrtno ranjen od strane nevjernika, ali nije mogao umrijeti sve dok nekome ne prenese svoju tajnu. Tada je Percival shvatio da je pozvan služiti gralu.

Priča je odražavala najviše viteške ideale i postigla velik uspjeh na srednjovjekovnim dvorovima te potakla i druge autore da je opišu na svoj način. Poslije je legenda o gralu dovedena u vezu s legendom o kralju Arthuru i vitezovima okruglog stola
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: Mitovi i legende

Post by kreja »

Buga (grč. Bουγά, Bougá), bila je jedna od dviju legendarnih sestara (uz Tugu) koje su, prema hrvatskoj narodnoj predaji zabilježenoj i u XXX. poglavlju djela Konstantina VII. Porfirogeneta O upravljanju Carstvom, s petoricom braće (Klukas, Lobel, Kosjenc, Muhlo i Hrvat) dovele Hrvate iz zakarpatske u današnju Hrvatsku. Istoričari su na različite načine objašnjavali porijeklo imena Buga, promatrajući ga u vezi s imenima Bugojna i Bužima, te u vezi s imenom hrvatskoga plemena Bužana, koje je za vladavine narodnih vladarā živjelo na području oko današnjega Smiljana u Lici.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: Mitovi i legende

Post by kreja »

Čak i ako znate mnogo o njihovoj istoriji, mitologiji, brodovima i naoružanju, moguće je da ovu zanimljivost niste znal

Image

Ako mislite da su vikinzi nosili šlemove sa rogovima, u velikoj ste zabludi.

Ovaj način prikazivanja postao je široko popularan 1876. godine, kada je izvedena opera “Prsten Nibelunga” Riharda Vagnera u kojoj je prvi put bio zastupljen danas dobro poznati tip kostima.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: Mitovi i legende

Post by kreja »

Narod i bogovi; »Crni Tor« protiv »Bijelog Krista«
Image
Važno je napomenuti da Snorrijeva Edda, iako vrijedan izvor za upoznavanje sjevernogermanske mitologije, nije njezina općenito važeća slika ( Maček, 1997; 11 ). Unatoč Snorrijevoj znanstvenoj objektivnosti i radnji usklađenoj s mitološkim pjesmama, nije mogao pobjeći od srednjovjekovnog, kršćanskog vremena u kojem je živio ( u doba nastanka djela Island je već dva stoljeća bio pokršten ).
Kad su Vikinzi početkom 9. stoljeća počeli pustošiti susjedne zemlje, svaki njihov susret sa kršćanstvom završavao je pogubno ( za kršćane, dakako ). Bez imalo želje za upoznavanjem stranih kultura, ali odan svojim božanstvima, taj se ratnički narod ponajviše divio bogu groma, Toru. Njega su vidjeli kao vikinškog poglavicu natprirodne veličine i snage, hrabrog riđobradog borca, titanskog jelca i pilca. Iako ponekad nepredvidiv i razdražljiv, bio je svačiji zaštitnik, prijatelj i uzor. Najviše mitoloških priča ispričano je o njegovim smjelim pothvatima, znak u obliku njegovog malja nosili su ljudi oko vrata za sreću i zaštitu, te njime blagoslivljali nevjestu pri vjenčanju i stavljali ga u grob da zaštite mrtve. Još i danas bezbroj nordijskih imena sadrži u svome korijenu Torovo ime. Jedan od omiljenih bogova, posebice u Švedskoj, bio je i Frey, bog plodnosti, mira i zadovoljstva, kojeg se uvijek prikazivalo s uzdignutim falusom. U Staroj Uppsali u Švedskoj, ljudi su sve do 13. stoljeća poštovali kipove trojice bogova u velikom hramu. Kipovi bogova su bili postavljeni na prijestolja; Tor u sredini, Odin s jedne, a Frey s druge strane. Zanimljivo je da je Odinov kult bio prilično slabiji od kultova Tora i Freya. Odin je, naime bio onaj koji u boju pruža pobjedu, no kao i neki drugi veliki bogovi, bio je prevrtljiv i hirovit, te je pobjedu često znao i oduzeti. Rijetko bi se netko osmjelio, pa nadjenuo djetetu ime po njemu, a malobrojna su svetišta u kojima se molilo Odinu. Najčudniji je lik nordijske, pa čak možda i svjetske mitologije Loki, koji uz ulogu izdajice, pakosnika i antijunaka igra i onu mudrog savjetnika. Njegovi su postupci najčešće zlobni, te on nema ni poznatog kulta, niti se njegovo ime nalazi danas u bilo kojem obliku.

Kad su Vikinzi naselili Normandiju, koja je po njima potom dobila ime, vikinški pohodi prema jugu su polako počeli jenjavati, a kroz Dansku je počelo pokrštavanje Skandinavije. Bijeli je Krist polako zamijenio Crnog Tora, a simbol malja Mjollnira polako se stopio s kršćanskim simbolom križa. Crkva je poticala da se sva čudesa pripisuju kršćanskim likovima, bilo dobrim ili zlim ( Simpson, 1988; 21 ). Drevna religija se zasigurno još neko vrijeme zadržala u prostom puku, i stopivši se s folklorom iznjedrila mnoge priče i bajke koje možda i nisu više govorile o bogovima, no junaci su se još uvijek borili s mitskim čudovištima, a nestašni šumski vragovi i glupavi divovi spletkarili i plašili ljude. Sve dok ih nije stigao Malleus Maleficarum..
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: Mitovi i legende

Post by kreja »

Nordijska mitologija

Nordijska ili Skandinavska mitologija predstavlja predkršćansku religiju, vjerovanja i legende skandinavskih naroda, uključujući i one koji su se nastanili na Islandu, gdje su pisani izvori Nordijske mitologije sakupljeni. Ipak je važno napomenuti da Finska mitologija nije ista kao i Nordijska, iako sadrže neke sličnosti. Nordijska mitologija je najbolje očuvana verzija starije Germanske mitologije, koja uključuje i blisko povezanu Anglo-Saksonsku mitologiju. Treba napomenuti da se u svoje vrijeme Germanska mitologija razvila iz ranije Indo-Evropske mitologije.
Nordijska mitologija je grupa vjerovanja i priča koje dijele Sjeverno Germanska plemena. Ona za razliku od današnjih monoteističkih religija nije predstavljena kao istina koju su sveta bića poslala smrtnicima (iako ima priče u kojima normalne osobe saznaju priče od bogova tokom neke božanske posjete) i ona nema svetu knjigu. Mitologija se usmeno prenosila u obliku duge poezije. Usmeno prenošenje se nastavilo kroz doba vikinga i naše znanje o njoj se uglavnom bazira na Eddama i drugim srednjovjekovnim tekstovima zapisanim tokom i poslije preobraćavanja na kršćanstvo.
Ova su se vjerovanja najduže zadržala u skandinavskom folkloru, i u nekim ruralnim područjima određene tradicije su se održale do danas. Druge su nedavno oživljene u obliku germanskog neopaganizma. Ova mitologija ostaje kao inspiracija u literaturi isto kao i u pozorišnim predstavama i filmovima.
Image
Veći dio ove mitologije se prenosio usmeno i dosta toga se zaboravilo i promijenilo. Ipak, dio mitologije je pronađen i zapisan od strane kršćanskih učenjaka, uglavnom u Eddama i Heimskringli Snorrija Sturlsona, koji je vjerovao da su predkršćanska božanstva bili ljudi, a ne đavoli. Isto tako ima i Danska Gesta Danorum Saxoa Grammaticusa, gdje su Nordijski bogovi žestoko euhemerisani.
Proznu ili Raniju Eddu je napisao u ranom 13. vijeku Snorri Sturluson, koji je bio vodeći pjesnik, poglavica i diplomata na Islandu. Pretpostavlja se da su u početku ljudi mislili o tome kao vodiču za pjesnike. Ona sadrži skup tradicionalnih metafora koje su uglavnom nađene u poeziji. Prepjevavanje te proze čini razne priče o nordijskim bogovima sistematskim i dosljednim.
Poetska Edda je napisana 50 godina poslije pisanja Prozne Edde. Ona sadrži 29 dugačkih pjesama, od kojih se 11 bavi germanskim božanstvima, a ostatak legendarnim herojima poput Sigurda Volsunga. Iako se učenjaci slažu da je zapisana poslije druge Edde, jezičke i poetske forme koje su korištene u pjesmama su komponovane vijekovima prije nego što su zapisane.
Osim ovih izvora tu su još i preživjele legende skandinavskog folklora. Neke od njih se mogu povezati sa legendama koje se pojavljuju u drugim germanskim literaturama, npr. priča o Anglo-Saksonskoj Borbi u Finnsburgu, i mnoga navođenja u mitološkim pričama u Deoru. Kada nekoliko djelimičnih priča preživi, naučnici mogu od njih izvesti čitavu osnovnu priču. Uz to, u Skandinaviji ima na stotine mjesta nazvanih po bogovima.
Par runskih natpisa, kao što je Rök Runska Ploča i Kvinneby amulet, navode na mitologiju. Postoji i nekoliko runskih ploča i kamenih slika koje opisuju scene iz Nordijske mitologije, poput Torovog pecanja, scena iz Völsunga sage, Odin i Sleipnir, Odin kako ga guta Fenrir i Hyrrokkin kako jaše na Baldrovu sahranu.
U Danskoj jedna kamena slika opisuje Lokija sa uvijenim brkovima i zašivenim usnama i Britanski Gosforth križ pokazuje nekoliko intrigantnih slika. Postoje i manje slike poput figurina koje oslikavaju boga Odina (sa jednim okom), Tora (sa njegovim čekičom) i Freyr (sa erektovanim falusom).


=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: Mitovi i legende

Post by kreja »

=>

Mit o postanju
Image
Odin-thor

U početku postojao je svet na severu koji se zvao Niflhajm (Niflheimr), u sredini tog sveta postojao je bunar zvan Hvergelmir, iz koga je teklo 12 reka: Svavl, Guntra, Fiorm, Fimbul, Tul, Slid, Hrid Slig, Ilg, Vid, Lajpt i Giol. Na jugu postojao je još jedan svet, Mjuspelhajm (Muspellheimr), svetao i vruć, odbojan svet granica koju je čuvao Surt (Surtr) sa plamenim mačem. Hladnoća i Toplota su se nadmetale jedna protiv druge. Iz Niflhajma tekla je otrovno ledena reka zvana Elivagar, koja se pretvarala u led i tako taložila jedna preko druge u Ginungagapu (ambisu), ili drugačije zvanom ambisom svih ambisa, koji je bio okrenut prema severu; ali sa juga toplota je zračila iz Mjuspelhajma. Toplota se srela sa ledom, koji je počeo da se topi i kaplje vodu; kapljice su onda, kroz snagu koja je poslata posredstvom toplote, dobila život, i primila formu ljudskog života koji se zvao Imir (Ymir) i koji je bio džin, a koji je od strane Ledenih džinova (Hrimthusar) zvan Aurgelmir, to jest, drevna masa haosa. On nije bio bog, već zlo, zajedno sa celom svojom rasom. A opet još uvek nije bilo ni peska ni mora niti je bilo hladnih talasa, ni zemlje ni trave, već samo Ginnga prostora, ambisa svih ambisa. Imir je odgajan od mleka koje je muzao od krave Adhumule, bića koje je napravila volja Surta. U ovom vremenu, pre nego što su Zemlja i Raj postojali, Nebeski Otac (Al-fodr) bio je među Ledenim džinovima.
Krava Audhumla lizala je snegom pokriveno kamenje, i prve večeri, izrasla je iz kamenja ljudska kosa, drugog dana ljudska glava a trećeg čitav čovek. On se zvao Buri i bio je veoma visok i moćan. Njegov sin Bor oženio se Bestlom, ćerkom džina Boltorna, i njih dvoje su imali tri sina, Odina (Vodena), Vilija i Vea. Ova braća su bili bogovi, i napravili su Raj i Zemlju.
Borovi sinovi su ubili džina Imira, i toliko je krvi teklo iz njegove rane da su se svi ledeni džinovi podavili u njoj, osim džina Belgermira (čiji je otac bio Thrudgelmir (Thrudgelmir) a deda Aurgelmir), koji je pobegao sa svojom ženom. Ali Borovi sinovi su odneli Imirovo telo i postavili ga u Ginnunga prostoru, i od njega formirali Zemlju, od njegove krvi mora i reke, od kostiju planine a od zuba i krhotina kostiju kamenje i šljunak; od krvi koja je tekla iz njegovih rana napravili su veliko neprelazno more, u kojem su smestili Zemlju, koju more okružuje sa svih strana; od njegove lobanje napravili su raj sa četiri regije i postavili ga iznad zemlje, i ispod svakog ugla postavili po patuljka , čija su imena bila, Austri, Vestri, Northri, Suthri (Istok, Zapad, Sever i Jug); od njegovog mozga napravili su oblake, od njegove kose biljni svet a od njegovih obrva zid odbrane od džinova koji su okruživali Midgard (Midgardr), središnji deo Zemlje, prebivalište ljudske rase. Zatim su uzeli vatru koja je odbačena iz Muspellheima, i postavili je u raj, i jedan deo ispod raja, i zadali joj kurs putanje po kojoj se vatra kreće, tako da su nastala smenjivanja godina i dana... Takođe su napravili mesta za grmljavine i vatrene meteorite, neke u raju, a neke ispod raja, i njima takođe dali putanju. Zatim su se Sveti BOgovi posavetovali među sobom i svakom svetlu dali određeno mesto, i ime novom mesecu (Nyi) i nestajućem mesecu (Nithi).
Dan i Noć

Noć (Nott) i Dan (Dagr) su bili različitih rasa. Noć, rase džinova, bila je mračna, kao njen otac, džin Norvi (Narfi). Ona je bila prvo udata za Naglfari-a, i podarila mu je sina zvanog Aud (Audr) koji je sa Anar (Onar) dobio ćerku Earth (Iord), koja je pak sa Delling-om dobila sina rase Aesir i njihov sin bio je Dan, koji je bio čist, svetao i prelep. Nebeski Otac je uzeo Noć i Dan, i dao im je dva konja i dve zaprege, i postavio ih je u raj, kako bi mogli da jašu uspešno oko Zemlje. Noć jaše prva na njenom konju koji se zove Hrimfaxi. Konj koji pripada Danu zove se Skinfaxi, sa čije se svetle grive svetlost prelama između raja i Zemlje.


Sunce i Mesec

Image
Yggdrasil čini osnovicu sveta.

Sunce (Sol) i Mesec (Mani) su brat i sestra, deca Mundilfori-ja. Postoje takođe dva vuka koja valja spomenuti, od kojih se jedan zove Skoll, on prati Sunce, i od kojeg se ona plaši da će je progutati, drugi se zove Hati, sin Hrodvitnir-a, koji trči ispred Sunca u nameri da proguta Mesec, i na kraju sveta tako će i biti. Majka ovih vukova je džin Jarnvid (Jarnvidr), koja živi u šumi istočno od Midgarda, u istoj šumi gde žive žene demoni zvane Jarnvids (Jarnvidjur). Ona je donela na svet mnogo sinova, koji su džinovski vukovi. Jedan od ovih sinova je i Fanrir (Managarm), najmoćniji od svih, i rečeno je da će on progutati Mesec i tako okaljati i raj i vazduh krvlju. Tada će Sunce izgubiti svoj sjaj, i vetrovi će divljati i duvati u svim pravcima, kao što je rečeno.

=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: Mitovi i legende

Post by kreja »

=>
Godišnja doba
Otac Zime (Vetur) zvao se Vindsval, a Leta (Sumar) – Svasvud. Oboje će vladati svake godine sve dok bogovi ne preminu. U zadnjem delu raja sedi džin Hraesvelg U orlovskom obličju. Od mahanja njegovih krila nastaje vetar koji se spušta na Zemlju. Kao što je rečeno, prvo biće koje je bilo stvoreno bio je Imir i njegova rasa, džinovi; sledeći su bili bogovi koji su napravili raj i Zemlju, a svoj red tada su čekali patuljci i ljudski rod. Moćni bogovi Aesir-i skupili su se na Ida-nom pašnjaku i sred njihovog grada Asgard-a. Prvo su osnovali sud (Hof), u kojem je bilo mesta za svih dvanaest bogova, i glavno mesti za Nebeskog oca. Zatim su napravili kovačnicu, pravili su čekiće, kovnjeve i sva druga metalna oruđa. Tu su radili sa metalom, kamenom i drvetom, i veoma intenzivno sa metalom zvanim zlato, da bi na kraju sva njihova oruđa bila napravljena upravo od ovog metala, zato je ovo doba i nazvano Zlatnim Dobom. Ovo doba je trajalo sve dok ga nisu zagadile i oskrnavile žene koje su došle iz Jotunheim-a, tj. sveta džinova.

Postanak i oblikovanje mitologije

Od svojih najranijih početaka čovjek kao racionalno biće manje ili više sustavno promatra i promišlja svijet oko sebe. O svemu što vidi, čuje ili dotakne, čovjek ima potrebu promisliti, sve što se dogodi čovjek želi shvatiti. Uz to što je misaono biće, kažu za čovjeka da je i društveno biće. Kad shvati što se oko njega zbiva, ili kad mu pri tome treba pomoć, obratit će se nekom drugom pripadniku svoje zajednice kako bi s njim podijelio svoje otkriće ili nedoumicu. Kako drevni čovjek nije mogao dokučiti stvarne uzroke života i smrti, izmjene godišnjih doba, dana i noći, vremenskih prilika i gomile drugih stvari koji su suvremenom čovjeku ( većinom ) poznati, on je te uzroke pripisao višim, najčešće personificiranim silama. Razlog takve personifikacije vjerojatno leži najvećim dijelom u opravdanom strahu koji je snaga prirode budila u čovjeku, no taj je isti čovjek oduvijek imao potrebu nekome se obratiti kad zakažu svi »ovozemaljski« prijatelji, tražiti stvari koje ne može postići običan smrtnik ili pak vjerovati da je zaštićen silom koja je jača od svakog živog čovjeka. Naravno, iako se u raznim mitologijama mogu pronaći prilično slična vjerovanja o postanku svijeta, prvih ljudi i životinja i sl., ovisilo je o podneblju i načinu života pojedinog naroda čemu će se pridati najveća važnost i kako će mitologija biti ustrojena, tj. kakve će funkcije biti raspodijeljene među bogovima. Tako su Grci za grmljavinu i nevrijeme »okrivili« Zeusa, Egipćani su plavljenje Nila pripisivali Ozirisu, a Maye štovali boga kiše Čaka.
Da bi razumio skandinavsku mitologiju, čovjek dakle mora pokušati stvoriti si barem približnu sliku života skandinavskog čovjeka prije više od tisuću godina. Na sjevernim i zapadnim obalama onoga što je danas Norveška ljudi su živjeli još prije završetka ledenog doba, prije otprilike 10 000 godina. Tada je većina regije bila prekrivena debelim slojem leda, koji se počeo topiti tek oko 2000 godina pr. n. e. te su područje počela naseljavati germanska plemena. Kao što je već navedeno, mala neujedinjena plemena na čelu s plemenskim starješinama ili kraljevima živjela su loveći i obrađujući zemlju, neprestano se boreći s hladnoćom i tamom noći koja je u nekim dijelovima trajala i po šest mjeseci. Granica između života i smrti bila je vrlo mala i često prelažena.
Taj je antagonizam prirode spram sjevernogermanskih naseljenika imao veliku ulogu u stvaranju njihovih mitova, ali i u stvaranju najomraženijih ratnika 9. i 10. stoljeća u Europi – Vikinga. Njihova su osvajanja krenula iz Danske, južne Norveške i južne Švedske oko 800. godine i trajala su gotovo 300 godina. U tim su pohodima vikinški ratnici napali i osvojili Britaniju, Baltičke države, sjevernu Francusku ( Normandiju ) i Irsku. Iako se vjerojatno mitologija rađala već i puno prije ovih događaja, sigurno je i ratnička povijest ovog naroda imala u njezinom konačnom obliku velik udio, što je vidljivo iz činjenice da je Odin, vrhovni bog i otac svih bogova istovremeno i otac palih u ratu, bog rata.
Ako, dakle prihvatimo činjenicu da je nordijska mitologija i narodna predaja nastala iz bespoštedne borbe ovih naroda sa snijegom, ledom i uzburkanim morem u zemljama sjevera, te neprestanim okršajima na kopnu i moru, lako ćemo shvatiti zašto su njihove priče tako mračne i hladne, nerijetko vrlo nasilne i gotovo uvijek prožete strahom od srdžbe prevrtljivih i nepredvidivih bogova.

Mitologija i folklor

Iako se u prvilo često isprepliću, treba ipak istaknuti razliku između onoga što smatramo mitologijom nekog naroda i njegovim folklorom, tj. narodnom predajom. Kao što je već napomenuto, mitologija nastaje uslijed čovjekove želje da objasni postanak svijeta i stvari, otkrije zagonetke života i smrti, shvati korijene društva i društvenih institucija. Jednako tako i bajke i priče koje se u narodu prepričavaju od pradavnih vremena jednim dijelom pokušavaju objasniti čovjekova iskustva i zadovoljiti njegovu znatiželju. No, za razliku od narodnih pripovjetki koje najčešće u centar događaja stavljaju čovjeka ( koji ponekad i posjeduje nadnaravne moći ), i, rjeđe, kojekakve životinje ili čudovišta, u mitološkim se pričama gotovo uvijek govori o božanskim ili polubožanskim stvorenjima, ako ne kao glavnim, onda barem kao sporednim akterima. Nadalje, mitovi kao drevne religije tvore cijeli sustav vjerovanja i raznih obreda, dok je folklor mnogo fragmentarniji i ima više svjetovni karakter. Mitološku građu stvarale su najčešće vladajuće socijalne grupe ( plemenski starješine, druidi, vračevi...), a niži slojevi, narod neovisan ili čak suprotstavljen kulturi elite iznjedrio je jednako važne bajke i »bapske priče«. Jedan od utjecajnih mislilaca osamnaestog stoljeća rekao je da svaka nacija ima vlastiti identitet, svoju »dušu«, čiji se najčistiji izraz nalazi u poeziji neknjiževnih stvaralaca, nepoznatih sastavljača i pripovijedača epova, balada i narodnih pjesama. Jednako kao i mitologija, folklor jedne zajednice može nam dati možda i najjasniju sliku o tome kako je nekad svijet izgledao i kako ga je čovjek vidio i promišljao, te ga nikako ne treba zanemarivati niti potcjenjivati.


=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: Mitovi i legende

Post by kreja »

=>
Nordijske priče i bajke

U mnogočemu se priče i bajke sjevernogermanskih plemena isprepliću sa njihovom mitologijom. I u njima postoje bogovi, iako su najčešće samo sporedni likovi, a postoji i Valhall, mjesto gdje odlaze poginuli ratnici. Postoji i sveto drvo svijeta Yggdrasill, iako su sačuvani opisi malo različitiji od onih Snorrija Sturlsona. Neke su priče izravno preuzete iz mitologije, kao ona o junaku Sigurdu, koji zbog poočimova blaga ubija zmaja, te nakon što čuje da ga poočim želi ubiti, preduhitri ga i uzme zlato. Ova legenda ima mnogo zajedničkog s mnogim indoeuropskim pripovijestima ( upozorenje o pohlepi, ocoubojstvo... ). Mnoge priče su proizašle iz štovanja velikih ratnika ili kraljeva, koji su nakon smrti sticali legendarnu slavu, a njihova djela opjevana u svim mogućim oblicima. Tako je, na primjer bilo s kraljem Olafom Haraldssonom iz Norveške ( 1016 – 1030 ), koji je svrgnut s prijestolja kad je krenuo u pokrštavanje svog kraljevstva, te poginuo u bitki dok se pokušavao vratiti na prijestolje.
Javljaju se tu i mnoga mitološka bića, poput mraznih i šumskih divova, zmajeva, patuljaka koji žive u zemlji ili pak gadnih trolova. Pojavljuju se, naime, i neka nova stvorenja. Možda prvi preci današnjih zombija, u norveškoj se predaji spominju oživjela tjelesa utopljenih ljudi, draugi. Ime su dobili prema staronorveškoj riječi draugr, nazivu za tijelo koje leži u grobu, ali tamo nastavlja »živjeti«, a kad ustaje iz groba, pretvara se u divljeg i zlog duha ( Simpson, 1988; 46 ). Tu su i vodeni dusi, poznati i u Škotskoj, gdje ih zovu kelpi. Oni se pojavljuju na obali u obliku konja, a ako ih tko zajaši, odvuku ga u more da se utopi. U Norveškoj su opasni trolovi i trolovice ( riječ troll znači čudovište ), koji navode ljude da s njima vode ljubav, vještice i divlji lovci ( jolerei ). Ovakvih primjera ima nebrojeno mnogo, no nisu toliko važni za ovaj rad.
U ovom kontekstu valja još samo spomenuti kako su i mnogi običaji skandinavskih naroda bili povezani ne samo s mitologijom, već i s narodnim vjerovanjima. Na primjer, tijela umrlih su se zakapala ili spaljivala zajedno sa pokojnikovim čamcem ili konjem, jer se vjerovalo da duša putuje s lomače uz dim. Takva se putovanja ne spominju nigdje vezano uz mitologiju, kao ni da se ratnici ponekad vraćaju iz Valhalla na obljetnicu svoje smrti, da bi na svome grobu još jednom vodili ljubav sa svojim ženama.
Neupitno je da mitologija i narodna predaja pružaju prilično dobar uvid u »dušu« naroda kojem pripadaju. Kako narod izgradi i oblikuje vlastitu mitologiju, tako te priče i vjerovanja dalje grade i usmjeravaju potomke onih koji su ih stvorili. Nordijska mitologija nije ostavila traga samo na skandinavske narode, već je na svakom uglu možemo naći i u vrlo udaljenim dijelovima svijeta. Imena nekih bogova našla su svoje mjesto u nazivima dana u tjednu. Odin ili Wotan,Wodan – Wednesday ( srijeda ), Tor – Thursday ( četvrtak ), Frey – Friday ( petak ). Književna djela J. R. R. Tolkiena, koja su zbog nedavne ekranizacije još proširila krug obožavatelja, velikim se dijelom oslanjaju na građu skandinavske mitologije, što je potaklo i mnoge druge autore da se njome pozabave. Nadalje, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina 20. stoljeća upravo se u Norveškoj i Švedskoj rodio pravac metal glazbe kojeg su neki predstavnici pokušali ( i uspjeli ) oživiti svoju mitologiju i narodnu predaju, što je vidljivo iz imena nekih bendova ( Satyricon, Einherjer, Berserker...). Nordijska mitologija nasreću još nije doživjela vikinški pogreb, već čuči skrivena čak i među nama i čeka svoj trenutak da zavitla Mjollnirom.

=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: Mitovi i legende

Post by kreja »

=>
IZVORI ZA SKANDINAVSKU MITOLOGIJU

Priče koje su zabeležene u ovoj knjizi izvadjene su iz dva stara nordijska epa: iz tkzv. "Mladje ede" i "Starije ede". Pesme i sage mitološke i herojske sadržine bile su tipične za Nordijce. Prenošene su usmenim putem od skalda do skalda sve negde do početka dvanaestog veka. Tada je Simund Učeni počeo da ih zapisuje.
Simund Učeni je rođen na Islandu oko 1057. godine, pedeset godina nakon hrišćanizacije ostrva. U ranoj mladosti proputovao je Nemačku, Francusku i Italiju, učeći sa velikim žarom sva znanja onoga sveta. Tako "pun" znanja je bio Simund da mu se često dogadjalo da zaboravi osnovne stvari ~ kao što je lično ime. Ako bi ga neko pitao kako se zove on bi često davao ime čoveka o kome je nešto upravo pročitao. Kažu da se takodje bavio i astrologijom. Kada se vratio na Island, postao je sveštenik oda, podučavajući Ijude o njima, studirajući religiju. Pored toga što je pisao istoriju Norveške i Islanda, koje su izgubljene, prevodio je mitske i herojske pesme severa, koje sve zajedno znamo pod imenom Simundova Eda. Te pesme su nastale po svoj prilici negde u osmom veku ali je osnovna ideja mnogo starija. Simund ih je zapisao u dvanaestom veku. Najstarija kopija ovog teksta "Mlađe Ede" (MS), je iz četrnaestog veka i nalazi se u Kraljevskoj biblioteci u Kopenhagenu.
Medjutim, Simund nije bio jedini čovek koji je zapisivao pesme i sage. Pedeset godina posle njegove smrti mi znamo za Snora Sturlesona, bogatog čoveka, koji je dva puta imao vrhovnu vlast u islandskoj republici. Bio je veoma obrazovan i za njega kažu da je dao Islandu i Severu isto onoliko koliko je Livije dao Rimljanima. Između ostalih dela napisao je komentare i uradio korekciju za Simundovu Edu, poznatu kao MSS. Ona se naziva Mladja ili Snorova Eda. "Mladja Eda" je sastavljena iz dva dela — mitološkog i herojskog. Mitološke pesme govore o formiranju i destrukciji sveta, o geneologiji, prirodi i avanturama bogova, magiji i svemu onome što je moralno. Ovaj deo Eda izložen je u pesmi "Suncu" koju je, pretpostavlja se, sastavio Simund. Pesma je snažna mešavina hrišćanstva i paganstva. Na to nas upućuju sledeći stihovi:

"Ja ću pevati tebi
ako te noć prekrije
kada na mističnom putu
ta mrtva hrišćanka
neće imati snage
da ti učini zlo. "
"Mladja Eda" je veoma zanimljva tvorevina. Ona počinje pričom: "Bio jednom kralj' Gilfi veoma slavan po mudrosti i magiji. On poželi da sazna sve o bogovima na taj način što će njih lično da pita. I tako on pođe u Asgard — jedinom božijem domu. Kada je stigao tamo naišao je na tajanstveno drvo na kome su se nalazila tri trona. Sve jedan viši od drugoga. Pripovedač je, pretpostavljamo, uzeo ovu sliku iz hrama u Upsali gde su bila prestola Odina, Tora i Freja, jedno iznad drugog. Gilfi uzima drugo ime, Gangler i počinje da pita. Njega interesuje poreklo sveta, prirode i doživljaji bogova. Ganglerova pitanja i odgovori koje on dobija pomoći će nam da poredeći ih sa "Starijom Edom" saznamo nešto više o skandinavskoj mitologiji.
"Kakav je bio početak svih stvari", pita Gangler a Har, koji je na najvišem tronu, odgovara u stihovima:
"Jednom je bilo doba
kada nije bilo ničeg
ni peska ni mora
ni slanih talasa
ni zemlja nije postojala
ni nebo
samo ždrelo ponora."


Taj ponor je bio Ginungagap, bezdan bezdana, beskrajna jama i Har o njoj priča: "Na severnoj strani Ginungagapa ležao je Niflhejm, dom magličastih senki, ciče zime, skupljene tame. Ali na jugu je ležala sjajna teritorija Muspelhejma. U sredini Niflhejma postojao je grmeći bunar Hverglemir koji je ispuštao 12 reka u snažnim talasima. One su tekle u bezdan i tamo se ledile ispunjavajući ga ledom. Ali, iskre vatre iz Muspelhejma padale su po ledu. Ginungagap, prekriven ledom na koji su padale iskre, počeo je da isparava. I tako, nastavio je Har, toplota je srela hladnoću, led se pretvorio u kapi, kapi su oživele i tako je nastala prva forma živih hića — džin Ymir." "Da li je on bio bog", pita Gangler. "O ne, nikako! Daleko je on od boga. On je bio zao i otac svih ledenih džinova." "Pitam se šta je on jeo," nastavlja Gangler. "Tada je živela velika krava, takodje nastala iz kapi, i džin je dolazio po njeno mleko svaki dan." "Bože, odgovorio je Gangier, ali šta je jela krava? " "Ona je lizala kamenje Ginungagapa koje je bilo prekriveno zaledjenom solju."
I tada je Har nastavio da objašnjava kako je postepeno nastao prvi heroj, Bur, koji je izrastao iz kamenja, koje je krava lizala. On je bio dobar i rodonačelnik bogova. Možemo opaziti da su džin i Bur po svojoj ulozi isti. Ymir je otac džinova a Bur bogova. Bur je imao sina po imenu Bor. Kasnije su se ove dve rase pomešale. Bor se oženio džinovom ćerkom i dobio tri sina: Odina, Vilija i Vea. "Da li je bilo razumevanja izmedju ove dve rase,"pita Gangler. "Daleko od toga," rekao je Har, i tada mu je ispričao kako su sinovi boga pobili sve džinove osim jednog i bacili telo staroga Ymira u središte Ginungagapa. Od toga džinovskog tela napravili su Zemlju — od njegove krvi mora, od mesa zemlju, od kostiju planine, od kose drveće, od obrva nebesa i od uma oblake. Tada su uzeli čudesne iskre iz Muspelhejma i stavili ih na nebo. O onome što je bilo pre ovog trenutka takođe nam kazuje jedan stari skandinavski ep — "Voluspa".
"Sunce nije znalo Gde je postavljeno Mesec nije znao Kakvu snagu poseduje Zvezde nisu znale Gde one stoje."
Nakon tog vremena sinovi boga su hodali po morskoj obali i tamo našli dva debla od kojih su napravili čoveka i ženu. Prvi čovek se zvao Aske a prva žena Embla.
"Dah im je dao Odin
Razum im dao Henir
Krv i boju im dao Loki". Nakon ovoga svi Aesiri, bogovi, otišli su u sudnicu i dali nazive za dan, jutro, poslepodne, podne, noć i odredili kako da računaju godine. Tada su oni izgradili grad Asgard nasred Zemlje, oltare i hramove. Napravili su topionice, kovačnice i pravili su oružje i druge dragocene stvari. Svako veče skupljali su se u velikoj dvorani Valhali gde su se gostili pečenim mesom i pili medovinu. To je bio zlatni period bogova i tada su svi na Zemlji bili srećni. "Za njih, kaže stara pesma, bilo je bespotrebno da žele zlato, sve dok se nisu pojavile tri devojke džina pune snage."
Na neki mističan način javlja se žudnja za zlatom kod bogova usred njihovog zlatnog perioda. Tada su oni stvorili patuljke i naložili im da vade zlato iz zemljinih dubina. Patuljci su inače nastali iz larvi koje su se začele u Ymirovom mesu — tj. iz zemlje. I senka je počela da se spušta na zemlju i zlatno doba je prošlo.
U isto vreme dešavaju se tri stvari: bogovi su počeli da koriste zlato, došle su tri devojke džina i počeo je prvi rat. "Odin j'e bacio njegovo koplje medju ljude i to je bio prvi rat. Zlato je izazvalo kraj najlepšeg perioda Zemlje."
Tri devojke džina su tri sestre sudbine — Prošlost, Sadašnjost i Budućnost. Čim su došle, počelo j'e da teče vreme. "Za sreću je ono najteži udarac," kaže germanska poslovica.
Najveći deo ledenog dela zemlje bio je nastanjen ledenim džinovima. More je poput velikog prstena okruživalo svet. Na sredini zemlje bila je teritorija gde su živeli Ijudi, zvana Midgard koja je bila napravljena od Imirovih obrva. Na sredini te "Ijudske" zemlje nalazio se Asgard, grad bogova.
Har nastavlja dalje da priča Gangleru i dolazi na temu o Igdrasilu, velikom drvetu koje prožima čitavu Zemlju i kosmos. "Taj jasen", kaže Har, "najveličanstvenije je drvo na svetu". Njegove grane prožimaju zemlju i dosežu do neba. Njegova tri korena su široko odvojena i prolaze kroz tri različita područja. Jedan ide kroz Ginungagap, iza kojeg je Jotunhejm, zemlja ledenih džinova. Drugi koren se pruža kroz Niflhej gde se nalazi grmeći bunar Hverglemi. Dan i noć velika zmija Nidhog glođe taj koren i Igdrasil mora da trpi strahovite muke o kojima ijudi ne znaju ništa. Ispod ovog korena leži Helhejm, dom smrti. Treći koren probija se kroz nebesa i ispod njega žive bogovi i ijudi. Tu žive i tri sudjaje na sredini duginog luka u blještavoj palati pokraj svetog izvora Urda. Urd kvasi svojom svetom vodom svaki dan veliko drvo tako da ono uvek ostaje sveže i zeleno. Ove devojke se zovu Norne i određuju sudbinu Ijudi. "Ali", kaže Har, "pored njih postoje mnoge druge suđaje koje određuju sudbinu čoveka čim se rodi". "Čini mi se", pita Har, "da ove Norne ne pripadaju samo jednoj rasi"? "Neke pripadaju Aesirima, neke Vilenjacima, a neke su ćerke patuljaka".
Među granama Igdrasila živi orao koji iznenadnim napadi-ma na Nidhoga pokušava da ga spreči da izjeda drvo. Četiri jelena trče između grana i pupoljaka a veverica Ratatosk skače sa grane na granu, prenoseći poput glasnika, poruke izmedju orla i Nidhoga, i tako izazivajući sukob izmedju njih.
Naravno ovakvo drvo predstavlja samo simbol nastao iz pokušaja drevnih Skandinavaca da objasne neke zakone i pojave u prirodi. Ali šta je tačno taj simbol? Postoji tendencija da se drvo dovede u vezu sa Odinom prostom analizom njegovog imena. Igg — što znači užas, teror, strah, što je jedno od Odinovih imena i reči drasil — što znači konj. Medjutim, ovakvo razmišljanje ne dovodi do odgovora. Možda bi pre na ovo mitsko drvo trebalo da gledamo kao na simbol večnosti, simbol beskrajnosti i večnog obnavljanja. To je izvrsna slika bića u kome deluju dve sile — stvaranja i destrukcije. To je biće koje samo sebe uništava i samo sebe obnavlja. Prema savremenom shvatanju prirode i sila koje vladaju u njoj možemo reći da je takvo biće u stvari kosmos.
"Ko je bio najstariji bog? " — pita Gangler. "Mi smo ga zvali otac svih ali je bio poznat još i pod dvanaest imena."
Otac svih, Odin ili Voden, najstariji je sin Bora i žene džina — vrhovni je bog u "Edama." Nazivan je "otac svih", bogova i ljudi, zatim "otac odabranih", tj. "onaj koji bira", zbog toga što je on birao ratnike koji će doći u Vaihalu. Kao putnik poznat nam je pod imenom Ig, ali je najpoznatiji kao Odin. Odin oličava najednostavniju ljudsku ideju. Priroda i duh su nerazdvojivi i on postaje vodič čovečijh duša. Vazduh, najrasprostranjeniji duhovni element, prirodno je srodan sa vetrom, koji u besnim talasima pokreće dušu čoveka. Inspiriše ga, izaziva ludilo, stvara poeziju, podiže ratnički duh, gnev, olujne misli — sve ono što nalazimo u Odinovim osobinama.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: Mitovi i legende

Post by kreja »

=>

Tor, bog groma, stoji po važnosti odmah iza Odina. Odin mu je otac a majka Jerd, žena—džin (čije ime znači Zemlja). Osim niih Har nabraja još čitav niz bogova: Baldura, Tira, Bragija, Hodura i druge. Svi ovi bogovi su bili pripadnici rase Aesira koji su živeli u niihovom gradu Asgardu. Među njima su živela i ostala božanstva, boginje i Vaniri. Vaniri i Aesiri su bili dve različite rase i nije poznato kako su se pomešale. Ono što saznajemo iz "Eda" je krajnje oskudno. Aesiri su sklopili mir sa Vanirima na taj način što su razmenili zarobljenike. Aesiri su za taoca postali Vanirima Mimira koji je bio čuvar izvora mudrosti i koji je svom nećaku Odinu tražio da mu da oko da bi mu dozvolio da pije iz njega. S obzirom na to da Vaniri predstavljaju čiste prirodne sile i svu njihovu neukrotivu snagu — vetar, vodu. Ubistvo Mimira koga su dobiii za taoca ima svoje simboličko značenje. Divlja snaga prirode ne trpi racionalni um, mudrost, ona je nebouzdana i pokreće se u uništavajuću snagu bez razmišljanja, isključivo putem inercije, dogadjaja koji traže odgovor na već odigrane događaje. Međutim, Odin izgovarajući čarobne reči nad Mimirovom glavom postiže to da može sa njom da razgovara prilikom donošenja izuzetno važnih odluka. To u stvari znači. pomirenje duha i prirode. Duh je uskrsnut i pokazuje nadmoć nad elementarnim silama, i od tog trenutka oni žive u simbiozi.
Od Vanira u "Edama" se spominju Niord, bog vetra i morske obale, čiji su sin i ćerka Frej i Freja, "lepota i snaga". Aegir čija priroda nije jasno definisana — ne znamo da li je bog ili džin. Frej vlada kišom, sunčevim zracima — znači plodovima zemlje. Freja je božica dobre, rodne godine i ljubavi, te bi se njene funkcije mogle pripisati i Frigi, majci bogova koja je zaštitnica svih vrsta Ijubavi i sreće u braku. Od Vanira spominje se još i Heimdal, čuvar drhtećeg mosta Bifrosta, odnosno duge. Kada dodje do sudnjeg dana on će duvati u svoj rog, Gialar, i objaviti početak sukoba mračnih i svetlih sila. To nam daje potvrdu mišljenju da su Vaniri elementarna snaga prirode. U Asgardu je živeo još jedan, verovatno za objašnjenje najteži lik. To je Loki. Mi ga nalazimo kako zajedno sa Odinom učestvuje u stvaranju čoveka. On često putuje u društvu bogova, tačnije, pridružuje im se na putovanjima na kojima ih često uvaljuje u nevolje. On je zavidan, uvek izdvojen od ostalih u svojim razmišljanjima, zloban, prevrtljiv, nekarakte-ran, ali veoma inteligentan. "Neki ga nazivaju klevetnikom bogova", kaže Har. "On je pronalazač svih zala, sramota bogova i Ijudi."
U umetnosti lukavstva i perfidnosti on nadmašuje bilo koje biće. Često svojm postupcima stavlja bogove u veoma teške situacije iz kojih ih i izvlači kada mu zaprete. U korenu njegovog bića je vatra koja sadrži i dobro i zlo. Kada je Loki bio kod kralja Utgarda, zajedno sa Torom, morao je da izvrši jedno junaštvo pred džinovima. Izjavio je da može da pojede korito hrane brže od bilo kojeg džina. Kralj se složio i ispred džinova pozvao Logija da se takmiči sa Lokijem. Logi je proždirao i korito i meso dok je Loki jeo samo meso. Kasnije, kralj Utgarda otkriva Toru da je Logi u stvari bio vatra i da je zato proždirao munjevito sve ispred sebe. To znači da se Loki borio protiv samoga sebe, svoje destruktivne prirode. Pošto vatra ima i pozitivnu ulogu u ljudskom društvu, otuda pretpostavka da je Loki u isto vreme i dobro i zlo biće. Iz jednostavne priče motiva lako je razumeti moralne principe personifikovane u bogovima a koji se prenoseći na Ijude materijali-zuju kroz relgiju. Dobro i zlo kroz borbu elemenata stvaraju život.
Na čelu boginja stajala je Friga. U "Edama" je ona Odinova žena. Majka je većine bogova i brižno se stara o njima i njihovim životima. Ta njena briga najbolje se manifestuje u priči kada je Baldurova sudbina bila određena i kada je on, shodno tome, trebao da umre. Tada je Friga pozvala sve elemente prirode i naterala ih da joj se zakunu da neće povrediti njenog sina. Pored Frige poznate su nam još Iduna, Gefjun, Freja i još čitav niz sporednih boginja kojima je ponekad posvećen samo jedan red. Važno mesto naravno pripada i Valkirama, devojkama koje su služile pale heroje u Valhali i koje su rešavale ishode bitaka. Takodje su bile i Odinove glasnice.
Mir izmedju Vanira i Aesira, jednom je ustanovljen da bi potrajao do kraja božijeg roda. To je u stvari mešavina religija dva plemena Severnih Germana, u ranom periodu njihovog verovanja. Njihova verovanja su vodila poreklo iz istog izvora ali su vremenom bila modifikovana zbog razdvojenog života ove dve grupe. Pretpostavka je da su Vanire obožavali stanovnici morskih obala koji su gajili duboko poštovanje prema vetru i vodenim božanstvima. Vaniri su isključivo bogovi prirode sa malo moralnih elemenata u svojim karakterima. Snaga prirode stvara i uništava. Jedno živo biće izloženo je uticaju spolja i tako propada, dok opet, zahvaljujući unutrašnjim snagama održava ravnotežu. imamo stihove koji nas upućuju na ovakav stav. Tiču se velikog kosmičkog drveta — jasena Igdrasila.
"Kupa se prozračnom vodom Nagrizan od strašne zmije
Više no i jedna druga stvar Koja je smrtna."
Ta sveta voda izvora Urda obnavlja Igdrasil i tako mu omogućuje lanac neprekidnog "uskrsavanja", naravno ne u pravom smislu jer on nikada i ne umire, sve do sumraka bogova kada će za trenutak njegov opstanak biti ugrožen ali će se ipak održati u životu, dajući tako potvrdu o svojoj personifikaciji sa značenjem — celokupan kosmos.
"Šta možeš da mi kažeš o budućnosti", pita Gangler a Har mu odgovara. "Prvo će doći zima", i tada on opisuje buduću propast sveta, poplave, oluje, led, vatru i užasni rat, kraj sveta. Sve snage zla, haotične sile, primarni haos — zatalasaće se i krenuće iz Muspelhejma i Niflhejma protiv bogova formiranih po zakonima kosmosa. Tako će se žestoko "sudariti", da će se Igdrasil zatresti. "Stenje staro drvo." Monstrumi i bogovi će se ubijau medjusobno. Sunce i mesec će nestati i zemlja će potonuti. Zabeleženi su i stihovi koji govore o tom budućem sukobu.


"Mi malo možemo videti u budućnost
I tek ćemo malo nazreti
Kada Odin Vuka sretne."
Tok nordijske mitologije je poput drame: počeci sveta, zlatni vek bogova, prva senka zla, zlo koje raste s vremenom, borba sa zlom i na kraju Sumrak bogova i propast sveta. Čitav period od postanka do kraja je ispunjen neprestanom borbom izmedju bogova i džinova. Oni se bore u bezbrojnim borbama i ta borba će se nastaviti i u novom svetu koji će nastati posle Ragnoraka, sudnjeg dana. Nordijska mitologija često nema srećan završetak, često je kraj surov i iznenadjuje čitaoca. Tako je i na sudnji dan. Kada se čini da su sile zla zauvek uništene Odin opaža na horizontu zmiju koja nosi u sebi zlo i samim tim produžetak borbe. Odin kaže: "Mi svi umiremo, ali slava koju smo stekli nikada neće umreti."
"Ti si mi rekao mnoge čudesne stvari", govori Gangler, "ali šta je sa božijim staništima na nebu? Gde bogovi prebivaju." U odgovoru Har priča o Odinovoj', Torovoj, Friginoj dvorani. Među njima je Valhala koju je Odin napravio specijalno za ratnike pale u borbi i koji su od tog trenutka smatrani za njegove sinove — heroje. "Mora da je bilo mnoštvo ljudi u Valhali. Kako su oni ulazili i izlazili. Kolika su bila vrata te dvorane? " A Har odgovara:
"Pet stotina vrata I još četrdeset više Su u Valhali." "Ali čime je Odin hranio tolike heroje", pita Gangler. "Meso divljeg vepra Sehrimnira je bilo više nego dovoljno da bi se svi zasitili. On bi bio pojeden uveče a preko noći bi oživeo tako da je uvek bio svež i ukusan." "Šta su heroji i bogovi pili? Da li su oni pili vodu?" "Za njih je trebalo obilje pića", kaže dalje Gangler. "Zar misliš da bi heroji u ime nagrade za svoje rane i junaštvo trebali da piju samo vodu? Ne, ne. Druga stvar je u pitanju. U Valhali se pila medovina i bilo je uvek dovoljno za sve. " "A šta su heroji radili preko dana, osim što su jeli i pili? " "Svaki dan se bore dok se ne saseku na komade. To je njihova zabava. Ali kada se približi vreme obroka njihove rane bi se zacelile i oni bi ponovo bili spremni za boj." "Odin je moćan i veliki", reče Gangler, kao što je i rečeno u jednoj poemi:
"Jasen Igdrasil
Je najveći od svih drveća
Kao Skidbiandir od brodova
Odin od Aesira
Sleipnir od konja
Bifrost od mostova
Bragi od pesnika
Habrok od sokolova
I Garm od pasa." "Ali, da li svi mrtvi idu u Valhalu? " "Ne, dole u Niflhejmu je još jedan dom za mrtve kojim upravlja boginja mrtvih Hel. Ime mu je Helhejm. Hladnoća, glad, neugodnost i dosada su njegove osnovne karakteristike pre nego patnja. Svi umrli su bili tužni kada bi trebalo da idu tamo. Oni koji bi umrli od starosti ili od bolesti išii su kod Hel. Helhejm je verovatno u stara vremena poštovan kao mesto zle sreće a ne kao mesto okajavanja nekakvih greha, kao u paklu kod hrišćana, koji je mesto baš za patnje i iskupljenje greha. Hladnoća koja dole vlada je personifikacija stanja mrtvih. Odsustvo svetla i topline gornjeg sveta dosada — sve su to elementi za koje su stari Nordijci mislili da prate čoveka nakon smrti i odlaska u Helino carstvo. Ulaz u ovaj svet čuvao je Garm, ogromni pas, pandan grčkom Kerberu. Da li je to još jedan dokaz da grčki i skandinavski mit vode poreklo sa istog velikog vrela mitova svih indoevropskih naroda? Ili je to samo kasnija interpolacija. Opis Helhejma je u "Edama", dat u "Baldurovom snu", kada Odin šalje Hermoda da moli Hel da pusti Baldura natrag u Asgard među žive. Helino kraljevstvo je imalo devet nivoa. Nivoi su verovatno odredjeni stepenom hladnoće i dosade koji vladaju tamo. Verovat-no nisu išli na isto mesto oni koji su umrli od starosti, oni koji su se udavili, umrli od bolesti itd.
Postoje stihovi koji opisuju neku dvoranu za koju samo možemo da pretpostavimo da je reč o Helhejmu.
"Dvorana što postoji
Daleko od sunca
Tamo, u Nastrondu
Čija se vrata otvaraju ka severu
Gde se kapi niz zidove cede
I teku kroz njene šupljine
Dvorana koja je obmotana
Zmijinim velikim telom."
"Tamo je ona videla prolaz
Kroz spore potoke
Videla je krvožedne ljude
I krivokletnike
Tamo Nidhog isisava
Mrtva tela
Vuk kida Ijude
Razumete li vi to? " "Sada", kaže Her, "ako ti Ganglere želiš da ideš i ako nemaš više pitanja ti onda idi, ali zapamti da ne znam nikoga ko bi mogao da ti da odgovor na pitanja o budućnosti ukoliko te ona bude ikada zainteresovala." Gangler je zatim čuo užasnu buku, uplašeno je gledao oko sebe i s užasom primetio da su palata i grad nestali a da je veliko polje potpuno prazno. Tada je uplašen pobegao kući i ponovo postao Gilfi.

=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: Mitovi i legende

Post by kreja »

=>

MAGIJA


Neizostavni element koji prati svaku pagansku religiju jeste magija. Ona je u velikoj meri prisutna i kod Skandinavaca. Ako uzmemo da je magija prodirala na evropski kontinent iz Male Azije i iz Egipta, a znajući za udaljenost Nordijaca od tih teritorija, zapanjiće nas činjenica da su oni poznavali apsolutno iste načine za postizanje određenih ciljeva putem magije. Magija kojom raspolaže Odin, uz Lokija jedini koji njome barata, zasnovana je na runama, starom skandinavskom pismu. S obzirom na to da je u to vreme ranog srednjeg veka većina Ijudi bila nepismena i da su samo retki srećnici znali čitati i pisati, sasvim je logično da su za većinu stanovništva rune bile nešto sveto i tajanstveno. Izražavanje misli putem zapisa predstavljalo je u očima tih primitivnih Ijudi veliku stvar i poznavanju pisma pripisivan je magijski karakter. Odin je mogao da oživi, kao što je oživeo Mimirovu glavu, svako umrlo biće. On je oživeo i staru proročicu Valu, a mrmljanjem tajanstvenih reči, formula, uskršnjavao je svaki dan Sehremnira, divljeg vepra koga su Aesiri svake noći jeli na gozbama, te je iz toga jasno da je on gospodar mrtvih.
Medjutim, daleko je interesantniji Loki kao nosilac umetnosti magije. On je pravi rano srednjovekovni čarobnjak. On može da uzima kakav hoće oblik, da utiče na volju svih živih bića, kao što je uticao na Freju, može da leti i čitav niz stvari. Sve to postiže bez izgovaranja čarobnih formula, isključivo snagom volje što je blisko današnjem shvatanju natprirodnog. Setimo se samo indijskih fakira i jogija koji postižu fantastične stvari samo snagom volje. Jošnajbolji primer je kralj Utgarda koji je u stanju da u umovima prisutnih stvori predstavu o slikama koje zamisli. Kao na primer, kada se Tor borio sa staricom Eli ili kada je trebalo da podigne mačku. Sve su to fantastične stvari i fascinira nas kako je taj izolovani narod uspeo da razvije svoja magijska razmišljanja na isti način kao i drugi narodi, na većem stepenu civilizacije, hiljadama kilometara daleko. U njihovoj magiji se ocrtava i njihova filozofija. Utgardski kralj pita Tora šta je brže od misli, što ukazuje na dubinu razmišljanja ovog naroda prinudjenog da misli o surovoj prirodi koja ga je okruživala i tako podstiče razvoj uma.
Sve magijske operacije kojima raspolažu heroji i zla bića skandinavske mitologije upućuju nas na pomisao da je morala postojati neka zajednička početna ideja koja je nastala u kolevci velike grupe indoevropskih naroda. Gde je taj centar i koji narodi su se nalazili u njemu mi ne znamo, ali možemo pokušati to da otkrijemo upravo preko mita jer se u njima nalaze oni praelementi iz kojih su se razvili noviji mitovi usled različitih faktora. Uporedjujući najpoznatije i najočuvanije indoevropske mitove možemo naći mnoge dodirne crte kod naroda koji su teritorijalno veoma udaljeni. Prva krava u skandinavskoj mitologiji po svojoj funkciji je veoma bliska egipatskoj kravi sa početka stvaranja. Nastanak sveta i kosmosa veoma je sličan indijskom mitu na istu temu. Odbacujući one elemente za koje je jasno da su kasnije ubačeni u mit možda možemo napraviti jedan svetski mit o nastanku sveta. Ukoliko pravilno protumačimo simbole i pažljivo lingvistički proučimo imena bogova i prvobitnog haosa mi zaista možemo da dokučimo tajnu sveta koja je zapisana u tim arhetipskim simbolima.

=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: Mitovi i legende

Post by kreja »

=>

MAGIJA


Neizostavni element koji prati svaku pagansku religiju jeste magija. Ona je u velikoj meri prisutna i kod Skandinavaca. Ako uzmemo da je magija prodirala na evropski kontinent iz Male Azije i iz Egipta, a znajući za udaljenost Nordijaca od tih teritorija, zapanjiće nas činjenica da su oni poznavali apsolutno iste načine za postizanje određenih ciljeva putem magije. Magija kojom raspolaže Odin, uz Lokija jedini koji njome barata, zasnovana je na runama, starom skandinavskom pismu. S obzirom na to da je u to vreme ranog srednjeg veka većina Ijudi bila nepismena i da su samo retki srećnici znali čitati i pisati, sasvim je logično da su za većinu stanovništva rune bile nešto sveto i tajanstveno. Izražavanje misli putem zapisa predstavljalo je u očima tih primitivnih Ijudi veliku stvar i poznavanju pisma pripisivan je magijski karakter. Odin je mogao da oživi, kao što je oživeo Mimirovu glavu, svako umrlo biće. On je oživeo i staru proročicu Valu, a mrmljanjem tajanstvenih reči, formula, uskršnjavao je svaki dan Sehremnira, divljeg vepra koga su Aesiri svake noći jeli na gozbama, te je iz toga jasno da je on gospodar mrtvih.
Medjutim, daleko je interesantniji Loki kao nosilac umetnosti magije. On je pravi rano srednjovekovni čarobnjak. On može da uzima kakav hoće oblik, da utiče na volju svih živih bića, kao što je uticao na Freju, može da leti i čitav niz stvari. Sve to postiže bez izgovaranja čarobnih formula, isključivo snagom volje što je blisko današnjem shvatanju natprirodnog. Setimo se samo indijskih fakira i jogija koji postižu fantastične stvari samo snagom volje. Jošnajbolji primer je kralj Utgarda koji je u stanju da u umovima prisutnih stvori predstavu o slikama koje zamisli. Kao na primer, kada se Tor borio sa staricom Eli ili kada je trebalo da podigne mačku. Sve su to fantastične stvari i fascinira nas kako je taj izolovani narod uspeo da razvije svoja magijska razmišljanja na isti način kao i drugi narodi, na većem stepenu civilizacije, hiljadama kilometara daleko. U njihovoj magiji se ocrtava i njihova filozofija. Utgardski kralj pita Tora šta je brže od misli, što ukazuje na dubinu razmišljanja ovog naroda prinudjenog da misli o surovoj prirodi koja ga je okruživala i tako podstiče razvoj uma.
Sve magijske operacije kojima raspolažu heroji i zla bića skandinavske mitologije upućuju nas na pomisao da je morala postojati neka zajednička početna ideja koja je nastala u kolevci velike grupe indoevropskih naroda. Gde je taj centar i koji narodi su se nalazili u njemu mi ne znamo, ali možemo pokušati to da otkrijemo upravo preko mita jer se u njima nalaze oni praelementi iz kojih su se razvili noviji mitovi usled različitih faktora. Uporedjujući najpoznatije i najočuvanije indoevropske mitove možemo naći mnoge dodirne crte kod naroda koji su teritorijalno veoma udaljeni. Prva krava u skandinavskoj mitologiji po svojoj funkciji je veoma bliska egipatskoj kravi sa početka stvaranja. Nastanak sveta i kosmosa veoma je sličan indijskom mitu na istu temu. Odbacujući one elemente za koje je jasno da su kasnije ubačeni u mit možda možemo napraviti jedan svetski mit o nastanku sveta. Ukoliko pravilno protumačimo simbole i pažljivo lingvistički proučimo imena bogova i prvobitnog haosa mi zaista možemo da dokučimo tajnu sveta koja je zapisana u tim arhetipskim simbolima.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: Mitovi i legende

Post by kreja »

=>
NIFLHEJM

U Asgardu je živeo jedan polubog koji se zvao Loki. On je, ka-da bismo ga upoređivali sa Aesirima, bio samo sličan njima. Radio je uvek pogrešno i ostao je nedovršen. Bio je noć i dan istovreme-no. izuzetan govornik, svojim pogrešnim savetima često je bogove uvalljivao u nevolje. Kako je došao među Aesire niko nije znao, niti je iko znao odakle je došao. Jedanput ga je Odin ispitivao o njego-vom poreklu. Loki je bio izričit u tome da je on plemenit i da ima dobre namere kao i Aesiri. Rekao je da je posle mnogo lutanja po zemlji i ispod zemlje našao na polu-sagorelo srce jedne žene. ,,Od tada", rekao je Odinu, ,,ja postojim onakav kakvog me vidite svi vi u Asgardu." Za Odina je to bila dovoljno strašna priča i on zaista više nikada nije pitao da mu priča o svojoj prošlosti.
Dok su Aesiri gradili njihov grad, Loki, umesto da pomaže stalno je lutao po Jotunhejmu i upoznavao se sa džinovima i zlim vešticama koji su tamo živeli. U Jotunhejmu je živela jedna tako strašna veštica da je gledanje na njen greh i svirepost teralo na pomisao: Kako je Loki mogao da oženi tako užasno biće. Nikada nije rekao da se oženio sa njom i da žive zajedno. Živeli su jadno i bedno, bez izobilja, sve zbog njihovih zlih srca. Veštica mu je izrodila troje dece koja su bila tri nevolje čovečanstva: Kuga, užas i beda. Prvorođeni je bio Jormungand, monstruozna zmija. Drugi je bio Fenrir, izuzetno divalj vuk. Treća je bila Hela, pola leš, pola devojka. Kada su Loki i njegova žena-veštica videli svoje užasno potomstvo, silno su se zabrinuli.
„Šta će reći Aesiri kada vide ovo", pitao se Loki. „Ali ne," mislio je u sebi, ,,oni neće videti moju decu niti ću im dati mogućnost da posumnjaju u narav moje žene. Vratiću se u Asgard, samo na kratko, pozdraviću oca Odina, ponizno, kako da ništa ne skrivam od njega." Pošto je to rekao, Loki se pozdravio sa svojom ženom, sakrio decu u kuću, zaključao vrata i pošao prema Asgardu.
Ali sve vreme dok je Loki išao njegova deca su rasla. I u trenutku kada je došao do zidina grada, Jormungand je postao tako velik da je njegova majka bila primorana da odškrine vrata i da mu na taj način omogući da provuče rep napolje. Međutim, on nije prestao da raste. O, kako je užasno brzo Jormungand rastao. Niko ne zna kako je to bilo moguće, ali on je u jednom danu izrasto do neslućenih razmera.
Za to vreme Odin je osmatrao svet sa svog vidikovca. Očima upravljača, vrhovnog gospodara, punim opreza, gledao je buđenje jutra. „Toliko je tiho i mirno Friga, da i dalje moram ostati u lenjosti i učmalosti u Asgardu", rekao je Odin svojoj ženi. Aji kada je malo bolje pogledao u pravcu Jotunhejma, primetto je ogromnog džina. „Ipak je dobro. Primetio sam neprijateija bogova i Ijudi i krenuću ka Jotunhejmu jer me zemlja treba." Tako govoreći spustio se sa „Vazdušnog trona" i uputio prerna zlatnoj kapiji Asgarda da bi stupio na zemlju običnih Ijudi.
Veoma brzo Odin je stigao do Jotunhejma i zametnuo borbu sa džinom. U kratkoj ali iscrpljujućoj borbi Odin je probo monstru-ma i on se uz krik srušio.
Pošto je ubio džina koji je terorisao to selo, Odin se pomešao sa njegovim stanovnicima učestvujući u njihovim radovima, saosećajući sa njima u njihovoj patnji, tuzi i radosti. Posmatrajući ove ljude i razmišljajući o njima, Odin je naučio mnogo. Jedne večeri ka-da su se svi umorni vratili sa svojih polja a sunce polako nestajalo na horizontu, Odin je skupio oko sebe mlade krupne seljake i počeo da im govori o tome kako borba još nije završena sve dok džinovi i monstrumi slobodno žive oko njih. Govorio im je da i oni mogu dobiti moć, te da mogu da povedu boj i postanu heroji kao Aesiri. Iste večeri posle gozbe seljani zajedno sa Odinom odoše do kovačnice i tamo im on iskova za samo jednu noć, oružje i oklope i nauči ih da ih koriste. U zoru on reče: „Doviđenja deco. Ja sada moram da krenem kući, ali me nemojte zaboraviti kao ni ono čemu sam vas naučio, nego se borite protiv neprijatelja. Nikada nemojte da prestanete da verujete u hrabrost i istinu, nikada ne okrećite oružje jedni na druge i nikada ne bežite pred džinovima i ugnjetačima."
Seljaci su pomno saslušali njegove reči i ispratili ga sa dužnim poštovanjem. Odin se zaputio kroz tajanstvenu šumu u kojoj nije bilo staze, prolazio je preko tihe planine, preko okeana, sve dok nije došao na ono mistično mesto gde se susreću nebo i zemlja. Tamo je u senci drveta sakriven zelenom izmaglicom, ležao Mimer, čuvar izvora pameti i mudrosti.
„Mimere", rekao je Odin, dok mu je smelo prilazio, ,,daj mi da pijem vodu mudrosti." ,,To je veliko blago što ti tražiš kao i mnogi drugi što su prohujali ovuda u potrazi za mudrošću. Ali kad su čuli cenu vratili su se od kuda su i došli." ,,Ja ću ti dati moju desnu ruku za voljenu mudrost", ponovo je rekao Odin. ,,Ne", odgovorio je ne-milosrdno Mimer, ja neću tvoju desnu ruku ali tvoje desno oko možeš ponuditi."
Odinu je u trenutku bilo žao kada je čuo Mimerov predlog, ali to je potrajalo samo tren i on je naglim pokretom iščupao desno oko i bacio ga Mimeru koji ga je prihvatio u letu i bacio u dubinu izvora. Zatim je Odin prišao Mimeru, uzeo rog iz njegove ruke i zahvatio vodu sa izvora mudrosti. Istog trenutka on je spoznao unu-trašnje svetlo za koje je bio siguran da ga nije mogao dobiti od njegovog mržnjom iskvarenog oka. U tom trenutku on je spoznao šta treba da uradi da bi zaista postao prvi među Aesirima. Krenuo je ka Niflhejmu. Čvrsto uveren u ispravnost onoga što radi išao je ka severu, preko ledenog mora, kroz mračne predele maglu i sneg, lica izloženog snažnom ledenom vetru, sam u nepoznatoj zemlji, ridajući i tugujući nad nedovršenim kreaturama koje su lutale bez ikakvog smisla. „Sada", rekao je Odin pun zbrkanih misli, ,,ja sam došao na kraj onoga što sam stvoriio i nedaleko odavde mora se nalaziti Niffhejm." Nastavio je da ide dalje ka severu sve dok nije dosegao kraj zemljine granice. Na ivici zemlje je legao potrbuške i držeći se za jednu ledenicu oprezno provirio u ričući bezdan. Bio je to Niflhejm. U prvom trenutku Odin je pomislio da je Niflhejm samo tamo i ništa više. Ali, pošto je proveo viseći nad ponorom tri noći i dana, njegovo oko je spaziio jedan od Igdrasilovih moćnih koreno-va. Igdrasil je bio staro zemljin-drvo, čije je korenje prolazio kroz čitavu zemlju pa čak i izvan granica Niflhejma. Odin je dugo gledao, sve dok mu se oko nije zamorilo. Video je kako Igdrasilov koren nagriza odvratna zmija Nidhog. Video je otrovna i bolesna bića koja su jedno iza drugog izlazila iz Nastronda. Lutala su tim područjem, gola, bezimena, bez doma. Odin je gledao sve dublje i dublje u taj pakao, bezdan bezdana, i video sve njegove bezoblične, bezimene bolesti. Dole, ispod njega, nalazili su se Nastrond, Igdrasil i Nidhog. Još dublje nalazio se grmeći Hverglemir, bunar zla. Devet dana i noći ovaj hrabri Asa visio je nad Nifihejmom duboko uljuljkan u svoje misli. Samo mnogo više hrabrosti i mudrosti nego što je imao, on se okrenuo i vratio tamo odakle je i došao.

=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: Mitovi i legende

Post by kreja »

Erinije

Erinije ili Eumenide (grč. Ἐρινύες, Erinúe; Εὐμενίδες, Eumenídes) u grčkoj mitologiji boginje su osvete i prokletstva, koje stanuju u podzemlju. Eshil ih smatra Niktinim, a Sofoklo Skotovim i Gejinim kćerima. U orfičkim su himnama njihovi roditelji naznačeni kao Had i Perzefona, jer su oni vladari podzemlja. Euripid piše da su bile tri, a potonji autori navode i imena: Alekta, Megera i Tizifona. Hrvatski naziv za njih jest Srde, a njihov su pandan u rimskoj mitologiji Furije (lat. Furiae ili Dirae). Katkad su bile znane kao pomirljive Eumenide ("dobrohotne").
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: Mitovi i legende

Post by kreja »

Fenghuang (ki. 鳳凰/凤凰; pinyin: Fènghuáng; ja. 鳳凰 hō-ō; ko. 봉황 bonghwang; vi. Phượng Hoàng) je mitološka ptica kineske mitologije koja uopće ne nalikuje niti jednom drugom stvorenju kineske mitologije. Kinezi su nekoć smatrali da mušku pticu trebaju zvati Feng, a žensku pticu da treba zvati Huang. U modernom svijetu, Kinezi su produžili njezino ime i nazvali je Fenghuang, a to je mješavina muške i ženske ptice. Ime mitološke ptice produženo je zbog razloga da se one mogu pariti s kineskim zmajem, koji se smatra simbolom sreće te koji ima muške inačice. Fenghuang katkad se također naziva i "Kolovozni pijetao" (na tradicionalnom kineskom jeziku 鶤雞; pinyin: kūnjī), vjeruje se da je to zbog toga da je "pijetao" stavljen u kineski zodijak. U zapadu, narodno se smatra da je Fenghuang kineski feniks. Fenghuangom se vrlo često pogrešno naziva Karura.
Image
Slike te drevne ptice su se pojavile dinastije Shang, a počele su se izrađivati i figurice od žada i bronce. Neki su vjerovali da je to idol koji donosi sreću. Fenghuang nije povezan s Feniksom na Zapadu. Zapadni Feniks (zapravo egipatski) je također bio drevna ptica, Bennu, jedan oblik boga Ra.

Tijekom dinastije Han, dva Feniksa (muški i ženski) spojila su se u dvospolnog Feniksa. Tijekom dinastije Yuan Feniks znači "kralj ptica". I Fenghuang je opisan kao čudesna ptica. Fenghuang je bio pozitivno biće te je simbol milosti. Znači jedinstvo yina i yanga, dviju sila. Pojavljuje se u mirnim vremenima, kao dekoracija zajedno sa zmajevima, koji su simbol cara.

Smatra se da udara i napada zle zmije, a to je također i zadaća Karure, koja također ubija i zle zmajeve. Zmije otjerava mahanjem krila. Fenghuang je vrlo neobično mitološko stvorenje, sastavljeno s mnogo dijelova. Zamišlja je se da ima kljun pijetla, lice lastavice, čelo kokoške, vrat zmije, grudi guske, leđa kornjače, stražnjicu jelena i rep ribe. Sve u svemu, ptice su najčešće prikazane s glavom zlatnog fazana, tijelo mandarinske patke, rep pauna, noge ždrala, kljun papige i krila lastavice.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: Mitovi i legende

Post by kreja »

Kappa (japanska mitologija)

Kappa je rasa majmunolikih demona iz japanske mitologije, koji žive u blizini vode, najčešće nastanjuju jezera. Vole krastavce i krv. Vrlo su mudri. Koža im je žuto-zelene boje, a na vrhu glave imaju tanjuraste posude koje su ispunjene vodom. Imaju majmunska lica, ruke i noge s plivaćom kožom, a na leđima imaju oklope poput kornjača.
Image
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

Post Reply