HRVATSKI ZNANSTVENICI I UMJETNICI NA DVORU MATIJAŠA KORVINA
Ivana Malus Tomorad
Doba vladavine Matijaša Korvina vrijeme je uspona duhovnog života i procvata umjetnosti i kulture u Ugarskoj. Zbog svoje velike obrazovanosti i podupiranja razvoja znanosti i umjetnosti Korvin se ubraja među najveće ličnosti tog vremena, uz Firentinca Lorenza Medicija, francuskog kralja Luja IX., engleskog kralja Henrija VII., Kristofora Kolumba, Leonarda da Vincija i Boticellija.
Vjerojatno je Matijaševa težnja za usvajanjem novih znanja svoje korijene imala u njegovoj mladosti. Njegovi su odgajatelji bili učeni humanisti Grgur Sanočki i Ivan Vitez. Zahvaljujući dobrom poznavanju latinskog jezika, Korvin je čitao na originalu antička djela, ponajviše povijesna, i razgovarao s brojnim stranim izaslanicima koji su pohodili njegov dvor bez pomoći prevoditelja.
Kraljev najveći ponos bila je čuvena biblioteka Corvina koja je sa svojih 2000 – 2500 svezaka svojevremeno bila, nakon Vatikanske biblioteke, veličinom druga zbirka knjiga u Europi. Biblioteka je imala samo nekoliko knjiga. Većinom su je činili rukopisi izrađeni u budimskoj radionici za minijaturno slikarstvo te djela vrsnih renesansnih majstora koje je Matijaš stekao u sjevernoj i središnjoj Italiji. Za Corvinu je bio svojstven uvez crvene, zelene ili ljubičaste boje, učvršćen metalnim kopčama i ukrašen kraljevim grbom. Ubrzo nakon Matijaševe smrti biblioteka se počela smanjivati iznošenjem njezinih vrijednih knjižnih primjeraka.
Na svoj je dvor u Budimu Matijaš pozivao ugledne europske znanstvenike i umjetnike. Među istaknutim predstavnicima korvinskog društvenog i humanističkog kruga nalazilo se nekoliko Hrvata. Humanističke ideje koje su se širile Europom kralj Matijaš je upoznao zahvaljujući Ivanu Vitezu od Sredne (1405. – 1472.). Vitez je slovio kao osoba najvećeg kraljevog povjerenja. On je mladog Matijaša doveo iz zatočeništva u Pragu u Budim te je, kao primas Ugarske, 1465. godine okrunio Matijaša krunom Sv. Stjepana. Vitez je osnovao prvu značajnu knjižnicu u Ugarskoj. Dvor varadskog biskupa i kasnije ostrogonskog nadbiskupa postao je okupljalište humanista od kojih je mnoge upoznao tijekom studija u Beču, Bolonji i Padovi. Kao kancelar kraljevstva i glavni savjetnik kralja, Vitez je sudjelovao u brojnim vojnim i diplomatskim akcijama. Vitezove epistole i politički govori potvrđuju veliki spisateljski talent i govorničko umijeće. Jedna od najvećih Vitezovih zasluga bilo je osnivanje sveučilišta u Požunu (današnjoj Bratislavi) – Academie Istropolitane. Požunsko sveučilište, Vitezov dvor u Ostrogonu i Matijašev dvor u Budimu bili su, zahvaljujući istaknutim humanistima kulturno i znanstveno povezani. Nakon nekoliko godina, sveučilište je ukinuto, no Matijaš je 70-ih godina 15. stoljeća nastojao osnovati novo sveučilište u Budimu. Zgrada Filozofskog fakulteta, čija je izgradnja počela na obali Dunava, nakon Matijaševe smrti nikada nije dovršena.
Svom nećaku Ivanu Česmičkom (u Europi poznatom kao Janus Pannonius; 1434. – 1472.), Vitez je usadio ljubav prema književnosti i jeziku. Česmički je rođen 1434. godine u Česmici ili Kesincima u Slavoniji. Nakon rane očeve smrti, brigu o njegovom školovanju preuzima Ivan Vitez te ga šalje u Ferraru u školu Giovannija Guarina Veronesea, glasovitog učitelja jezika i humanističkih disciplina, a potom u Padovu na studije prava. U Italiji je Česmički upoznao napredne humanističke ideje i stekao brojne prijatelje. Nakon povratka u Ugarsku, Česmički je kratko vrijeme bio tajnik Matijaševe žene Katarine, a zatim je imenovan biskupom u Pečuhu. S vremenom je stasao u najcijenjenijeg pjesnika ugarskog humanizma. Njegove elegije i epigrami (više od 400) pisane na latinskom jeziku i danas pobuđuju u čitaocima snažne emocije. Česmički je preveo s grčkog na latinski jezik brojna djela antičkih autora, a napisao je i nekoliko govora, svadbenih pjesama i panegirika. Podučavao je kralja Matijaša o talijanskoj umjetnosti, novim idejama i ponajboljim humanistima. Česmički je kao kraljev ambasador obavljao različite diplomatske aktivnosti. Tako se 1456. godine sastao u Rimu s novim papom Pavlom II. kako bi dogovorio pomoć protiv Turaka i dobio dozvolu za osnivanje sveučilišta u Požunu. U jednoj je elegiji opisao i pohod u Bosnu 1463. godine, a s Matijašem je sudjelovao i u vojnom pohodu protiv češkog kralja Jurja Podjebradskog 1468. godine. Kratkotrajno je obnašao i dužnost slavonskog bana. Vitez i Česmički su 1471. godine stali na čelo nezadovoljnika koji su se pobunili zbog rastuće kraljeve samovolje, njegovog pohoda u Češku 1468. godine i dugotrajnih ratova s Fridrichom III. Neposredno nakon urote obojica su umrla. Vitezova biblioteka postala je osnovica Matijaševe velike biblioteke Corvine, a njegov znanstveni i kulturni krug se raspao.
Kotoranin Nikola Modruški (1427. – 1480.) bio je prvi krbavsko – modruški biskup kojeg je papa Pio II. 1461. godine imenovao sa sjedištem u Modrušu. Modruški je kao papin poslanik u boravio u Bosni za Stjepana Tomaševića, kojem je papa poslao krunu priznavši tako neovisnost i samostalnost bosanske države. Modruški je 1463. ponovo pohodio Bosnu, a zatim je po prvi puta boravio na dvoru Matijaša Korvina. Kao nosilac papinskih ideja nastojao je ostvariti zajednički angažman kršćanskih država protiv turske ekspanzije Europom. Pad Bosne pod tursku vlast i pogubljenje Stjepana Tomaševića Modruški je opisao u najznačajnijem djelu Defensio ecclesiasticae libertatis (Obrana crkvene slobode). Nakon turskog osvajanja Bosne Modruški odlazi na Matijašev dvor u Budimu gdje se uključuje u političke i kulturne krugove. U Veneciji 1463. godine kao Matijašev poslanik traži pomoć protiv Turaka, a potom sudjeluje u vojnim akcijama kojima je oslobođen dio Bosne. Početkom 1464. godine Nikola zauvijek napušta Budim te odlazi u Italiju i uključuje se u njezin renesansni život. Ostao je zapamćen po izvrsnom govorničkom daru, a njegov briljantan govor na pogrebu kardinala Petra Riarija prvi puta tiskan u Rimu 1474. godine prvo je tiskano djelo hrvatskog autora. Kao uzor humanističkog govora ove vrste taj je govor doživio sedam izdanja.
Među umjetnicima na Korvinovom dvoru istaknuto su mjesto zauzimali i Trogiranin Ivan Duknović i Dubrovčanin Feliks Petančić. Kipar Ivan Duknović (Giovanni Dalmata, o. 1440. – nakon 1509.) je na Matijašev dvor došao, vjerojatno 1482. godine, s reputacijom vrsnog umjetnika školovanog u Italiji. U Budim prenosi umjetničke tekovine talijanske renesanse unaprijeđujući tako ugarsku umjetnost. Na budimskom je dvoru intenzivno surađivao s brojnim dalmatinskim graditeljima, kiparima i slikarima (Ivan Grubanić, Mihovil Puhera, Marin Vladić, Petar Busanin, Frano Radov, Juraj Librari i dr.). Duknović je izradio mnoga djela koja su uništena prilikom turskog osvajanja Budima ili u kasnijim razdobljima osmanske vladavine. U Ugarskoj portretira uglednike humanističkog kruga i istaknute crkvene prelate. Vjerojatno mu je kao vrsnom portretistu i klesaru povjereno stvaranje skupine skulptura kralja Matijaša s ocem i bratom. Sa sigurnošću se može tvrditi da je Duknović u Ugarskoj napravio reljef Bogorodice iz Diósgyőra, zdenac kod Matijaševog ljetnog dvora u Višegradu koji se ubraja među najljepša djela ugarske renesanse, i dva reljefa kralja Matijaša i kraljice Beatrice. Nakon Matijaševe smrti Duknović odlazi iz Ugarske. Do kraja života je većinu vremena proveo u Hrvatskoj, ali je izradio nekoliko djela i u Italiji. Ivan Duknović pripada samom vrhu talijanskog renesansnog kiparstva, a njegova kiparska djela u domovini smatraju se vrhuncem hrvatskog kiparstva 15. stoljeća.
Feliks Petančić (1455. – nakon 1517.) se vjerojatno školovao u rodnom Dubrovniku gdje je usvojio latinski i grčki jezik i osnove kaligrafije i slikarstva. Na Matijaševom je dvoru od 1487. godine radio kao kaligraf i minijaturst te voditelj skriptorija (pisarske radionice). Vodio je 30-ak pisara i iluminatora koji su napisali i oslikali velik dio knjiga u Matijaševoj biblioteci Corvini. Sudjelovao je u iluminaciji najljepšeg rukopisa izašlog iz te radionice, Cassianusovog De institutis coeno diorum. Nakon Korvinove smrti Petančić je kratkotrajno obnašao dužnost poslanika Dubrovačke Republike, a uskoro postaje diplomat Vladislava II. Napisao je i bogato ukrasio iluminacijama nekoliko poslanica od kojih je najpoznatije i najizdavanije Petančićevo djelo spomenica De itineribus in Turciam. Posebno je ostao poznat po portretima sultana i minijaturama s prizorima iz turskog života.
Desavanja kroz istoriju
Re: Desavanja kroz istoriju
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Desavanja kroz istoriju
Od kada znamo da je Zemlja okrugla?
Još i danas se tvrdi da su ljudi tek sa Kopernikom, Galileom i Keplerom počeli primećivati da neke srednjevekovne tvrdnje nisu istinite. Tada se činilo da nikako ne stoje tumačenja da je Zemlja središte svemira, da je poput tanjira koji pluta na prvobitnim vodama, a pridržava ga Bog ili anđeo te da zvezde postoje samo zato da bi ljudima noću osvetljavale put.
Ipak, dubljim proučavanjem istorije drevnih naroda, njihovih ideja i dostignuća, možemo utvrditi da ovakve konstatacije nisu pravilo već da se, uglavnom, javljaju u srednjevekovnom periodu evropske istorije. Čini se da je upravo ta srednjevekovna atmosfera bila ispunjena zaboravom ranije dosegnutih spoznaja, kako fizikalnih, tehničkih tako i drugih. Ovaj period naše istorije ponajviše obeležava opšte opadanje kulture življenja. Tako su Teodosijevi i Justinijanovi pravni kodeksi stavili izvan zakona sve knjige i učitelje koji su podučavali da je Zemlja okrugla i da predstavlja tek mali deo svemira. Tek u renesansi dolazimo do novih spoznaja, ali uz velike žrtve i napore onih koji su nastojali uneti malo svetla u tamu. Godine 1543. Kopernik izdaje knjigu De orbium coelestium revolutionibus što izaziva proganjanje od strane inkvizicije. Treba samo prizvati u sećanje Giordana Bruna koji je zbog podržavanja sličnih ideja bio spaljen, a i mnoge druge učene ljude koji su se svojom ličnom hrabrošću suprotstavljali praznoverju i neznanju. Zapravo čini se da svi oni nanovo otkrivaju da se Zemlja okreće oko Sunca i da je naša planeta okrugla. Nakon renesanse otvaraju se novi, gotovo zaboravljeni putevi spoznaje, opet se susreću različiti ljudi i ideje, led se razbija, pojavljuju se teorije i istraživači. Nešto kasnije na Zapad dospevaju i počinju se prevoditi stari rukopisi sa istoka. Ovo znanje nam je u ograničenijem obliku, dostupno i danas. Kao što je to danas poznato, ovo je znanje postojalo i pre evropskog srednjevekovnog perioda, a u određenoj je meri, iako potisnuto i proganjano, bilo prisutno i u tom razdoblju.
Međutim treba naglasiti da postoje činjenice, ali i njihova vrednost. U tom pogledu Platon daje prednost vrednosti nad pukim činjenicama. Naime, u starim kulturama (uključujući i antiku) čovek se shvatao kao kosmičko biće koje je sa kosmosom usko povezano, ali ne samo na fizičkom planu već i na psihičkom i duhovnom. Prema tome, za jednog Egipćanina činjenica da je Sunce u središtu sveta imalo je svoje fizičko, ali i metafizičko značenje. Ovo poslednje izbija iz vizije sveta utemeljene samo na merljivim činjenicama, a poduprte konceptualnom logikom. Naposletku, da li sama činjenica da znamo koliko je svetlosnih godina udaljena najbliža galaksija ima za nas neki veliki značaj? Određivanje mesta čoveka u svetu, i to na svim nivoima, imalo je nekada presudnu važnost, kako na znanje kako živeti i delovati u suživotu sa Univerzumom i samim sobom, tako i za očuvanje prirodne harmonije i ravnoteže koje bi mi danas nazvali ekološkom svešću. U tom smislu, paradoksalno, savremeni pristup ima gotovo sva obeležja antropocentrizma, ne u fizičkom smislu, već prvenstveno u psihološkom, gde čovek smatra da je upravo on središte kosmosa. U tom smislu, za nas danas stare spoznaje mogu još uvek biti nadahnuće, čak i pri osmišljavanju bliske budućnosti. Takođe, moramo priznati da su mnoga od naših nedavnih, izvanrednih otkrića bila poznata još u davnim vremenima. Jedno od njih je da je Zemlja okrugla.
GRČKA
Pitagora je tvrdio da je Zemlja okrugla. Kasnije je i Platon podučavao isto, što je vidljivo i iz njegovog dijaloga. Fedon: Ja sam zaista, kaže, uveren da Zemlji pre svega, ako se nalazi usred neba, a okrugla je, ne treba ni vazduha da ne padne, niti ijedne takve sile, nego je svestrana jednakost neba i ravnoteža same Zemlje dovoljna, da je drži; jer kad se stvar, koja drži ravnotežu, stavi u sredinu nečega što je svud naokolo jednako, neće se moći ni na jednu stranu ni više ni manje nagnuti, nego će, jer je jednaka, čvrsto stajati. Pre svega, kaže, u to sam zaista uveren.... Još sam, kaže, uveren, da je ona nešto veliko i da mi, koliko god nas živi od Fasida do Heraklovih stubova, obitavamo oko mora na jednom malom delu kao mravi ili žabe oko bare, i da mnogi drugi obitavaju negde drugde na mnogo takvih mesta. Jer svuda ima oko Zemlje mnogo i po obliku i po veličini kojekakvih udubina, gde se slila voda, magla i vazduh. A sama Zemlja leži čista u čistom nebu, na kojem su zvezde, a zovu ga eterom mnogi od onih koji o tome obično govore; a ono mu je kažu talog, što se uvek sliva u dubine zemaljske.... Govori se dakle, prijatelju moj, da je pre svega Zemlja sama, kad bi je ko odozgo gledao, na pogled kao lopta od dvanaest komada kože, šarena, raznih boja, za koje nam kao za ogled mogu biti boje naše, što ih slikari upotrebljavaju.
Među predsokratovcima, Anaksimandar tvrdi: Zemlja je okrugla i kruži oko Sunca.
Aristarh iz Samosa takođe je smatrao da se Zemlja kreće oko Sunca. Potvrda tome su i Plutarhovi zapisi o Aristarhu u kojima kaže: Zemlja se kreće po nagnutoj kružnici okrećući se istovremeno oko svoje ose.
Takođe, treba navesti način na koji je grčki mudrac Eratosten koji je radio u Egiptu izračunao obim Zemlje. Zahvaljujući svojim prethodnim spoznajama o velikoj udaljenosti izmedju Sunca i naše planete, zaključio je da zraci svetlosti koji sa Sunca dolaze na Zemlju moraju biti paralelni. Jedan je štap zabio u Asuanu (Gornji Egipat), a drugi u Aleksandriji (Donji Egipat). Štapovi su bili međusobno udaljeni 800 km. Leti, u podne, štap u Asuanu nije na tlu stvarao senku, dok onaj u Aleksandriji jeste. Zraci Sunca u Aleksandriji zatvarali su ugao od 7 stepeni i 20 minuta. Taj isti ugao su morale zatvarati dužine koje povezuju središte Zemlje sa Asuanom i Aleksandrijom. Budući da je izmereni ugao pedeseti deo punog ugla, iz toga sledi da je udaljenost od Aleksandrije do Asuana pedeseti deo obima Zemlje, što iznosi 40 000 km. Ovaj je proračun toliko precizan da od današnjih vrednosti za obim Zemlje odstupa svega 150 do 200 km.
Ovim se pokazalo da je za vreme klasične antike znanje o kružnom obliku Zemlje bilo ne samo verovanje, već dokazana činjenica.
INDIJA
U staroj Indiji nailazimo na brojne podatke koji potvrđuju njihovo poznavanje sferičnosti Zemlje. Tako Vishnu Purana, govoreći o kretanju Zemlje oko Sunca kaže: Sunce je uvek na istom mestu. Surya Siddhanta, astronomski tekst iz bramanske Indije takođe određuje Zemljin dijametar na 12.617 km (12.756 km je tačna vrednost), a udaljenost između Zemlje i Meseca na 407.198 km (tačno je 406.731 km). Ovo delo na svojim stranicama tvrdi da je Zemlja balon u svemiru. Staroindijski kralj Marya (302. godine p.n.e.) je rekao grčkom astronomu Megastenu da njegovi bramani veruju da je Zemlja okrugla.
KINA
U drevnoj kineskoj knjizi Husi Nan Tzu opisana je centripetalna kosmogonija. Vrtlozi koji su od prvobitne materije stvarali čvrste svetove, kasnije su se kružno širili svemirom.
Kineska knjiga Shang Heng (78. – 139. god nove ere) kaže: Zemlja je jaje vrhom okrenuto prema polarnoj zvezdi.
MAJE
Popol Vuh, sveta knjiga Maja, na jednoj stranici spominje: Promatrali su naizmenično nebeski luk i okruglo Zemljino lice. Njihova mudrost je bila velika.
Autor Petar Bujas
Preuzeto iz časopisa Nova akropola br.18
Još i danas se tvrdi da su ljudi tek sa Kopernikom, Galileom i Keplerom počeli primećivati da neke srednjevekovne tvrdnje nisu istinite. Tada se činilo da nikako ne stoje tumačenja da je Zemlja središte svemira, da je poput tanjira koji pluta na prvobitnim vodama, a pridržava ga Bog ili anđeo te da zvezde postoje samo zato da bi ljudima noću osvetljavale put.
Ipak, dubljim proučavanjem istorije drevnih naroda, njihovih ideja i dostignuća, možemo utvrditi da ovakve konstatacije nisu pravilo već da se, uglavnom, javljaju u srednjevekovnom periodu evropske istorije. Čini se da je upravo ta srednjevekovna atmosfera bila ispunjena zaboravom ranije dosegnutih spoznaja, kako fizikalnih, tehničkih tako i drugih. Ovaj period naše istorije ponajviše obeležava opšte opadanje kulture življenja. Tako su Teodosijevi i Justinijanovi pravni kodeksi stavili izvan zakona sve knjige i učitelje koji su podučavali da je Zemlja okrugla i da predstavlja tek mali deo svemira. Tek u renesansi dolazimo do novih spoznaja, ali uz velike žrtve i napore onih koji su nastojali uneti malo svetla u tamu. Godine 1543. Kopernik izdaje knjigu De orbium coelestium revolutionibus što izaziva proganjanje od strane inkvizicije. Treba samo prizvati u sećanje Giordana Bruna koji je zbog podržavanja sličnih ideja bio spaljen, a i mnoge druge učene ljude koji su se svojom ličnom hrabrošću suprotstavljali praznoverju i neznanju. Zapravo čini se da svi oni nanovo otkrivaju da se Zemlja okreće oko Sunca i da je naša planeta okrugla. Nakon renesanse otvaraju se novi, gotovo zaboravljeni putevi spoznaje, opet se susreću različiti ljudi i ideje, led se razbija, pojavljuju se teorije i istraživači. Nešto kasnije na Zapad dospevaju i počinju se prevoditi stari rukopisi sa istoka. Ovo znanje nam je u ograničenijem obliku, dostupno i danas. Kao što je to danas poznato, ovo je znanje postojalo i pre evropskog srednjevekovnog perioda, a u određenoj je meri, iako potisnuto i proganjano, bilo prisutno i u tom razdoblju.
Međutim treba naglasiti da postoje činjenice, ali i njihova vrednost. U tom pogledu Platon daje prednost vrednosti nad pukim činjenicama. Naime, u starim kulturama (uključujući i antiku) čovek se shvatao kao kosmičko biće koje je sa kosmosom usko povezano, ali ne samo na fizičkom planu već i na psihičkom i duhovnom. Prema tome, za jednog Egipćanina činjenica da je Sunce u središtu sveta imalo je svoje fizičko, ali i metafizičko značenje. Ovo poslednje izbija iz vizije sveta utemeljene samo na merljivim činjenicama, a poduprte konceptualnom logikom. Naposletku, da li sama činjenica da znamo koliko je svetlosnih godina udaljena najbliža galaksija ima za nas neki veliki značaj? Određivanje mesta čoveka u svetu, i to na svim nivoima, imalo je nekada presudnu važnost, kako na znanje kako živeti i delovati u suživotu sa Univerzumom i samim sobom, tako i za očuvanje prirodne harmonije i ravnoteže koje bi mi danas nazvali ekološkom svešću. U tom smislu, paradoksalno, savremeni pristup ima gotovo sva obeležja antropocentrizma, ne u fizičkom smislu, već prvenstveno u psihološkom, gde čovek smatra da je upravo on središte kosmosa. U tom smislu, za nas danas stare spoznaje mogu još uvek biti nadahnuće, čak i pri osmišljavanju bliske budućnosti. Takođe, moramo priznati da su mnoga od naših nedavnih, izvanrednih otkrića bila poznata još u davnim vremenima. Jedno od njih je da je Zemlja okrugla.
GRČKA
Pitagora je tvrdio da je Zemlja okrugla. Kasnije je i Platon podučavao isto, što je vidljivo i iz njegovog dijaloga. Fedon: Ja sam zaista, kaže, uveren da Zemlji pre svega, ako se nalazi usred neba, a okrugla je, ne treba ni vazduha da ne padne, niti ijedne takve sile, nego je svestrana jednakost neba i ravnoteža same Zemlje dovoljna, da je drži; jer kad se stvar, koja drži ravnotežu, stavi u sredinu nečega što je svud naokolo jednako, neće se moći ni na jednu stranu ni više ni manje nagnuti, nego će, jer je jednaka, čvrsto stajati. Pre svega, kaže, u to sam zaista uveren.... Još sam, kaže, uveren, da je ona nešto veliko i da mi, koliko god nas živi od Fasida do Heraklovih stubova, obitavamo oko mora na jednom malom delu kao mravi ili žabe oko bare, i da mnogi drugi obitavaju negde drugde na mnogo takvih mesta. Jer svuda ima oko Zemlje mnogo i po obliku i po veličini kojekakvih udubina, gde se slila voda, magla i vazduh. A sama Zemlja leži čista u čistom nebu, na kojem su zvezde, a zovu ga eterom mnogi od onih koji o tome obično govore; a ono mu je kažu talog, što se uvek sliva u dubine zemaljske.... Govori se dakle, prijatelju moj, da je pre svega Zemlja sama, kad bi je ko odozgo gledao, na pogled kao lopta od dvanaest komada kože, šarena, raznih boja, za koje nam kao za ogled mogu biti boje naše, što ih slikari upotrebljavaju.
Među predsokratovcima, Anaksimandar tvrdi: Zemlja je okrugla i kruži oko Sunca.
Aristarh iz Samosa takođe je smatrao da se Zemlja kreće oko Sunca. Potvrda tome su i Plutarhovi zapisi o Aristarhu u kojima kaže: Zemlja se kreće po nagnutoj kružnici okrećući se istovremeno oko svoje ose.
Takođe, treba navesti način na koji je grčki mudrac Eratosten koji je radio u Egiptu izračunao obim Zemlje. Zahvaljujući svojim prethodnim spoznajama o velikoj udaljenosti izmedju Sunca i naše planete, zaključio je da zraci svetlosti koji sa Sunca dolaze na Zemlju moraju biti paralelni. Jedan je štap zabio u Asuanu (Gornji Egipat), a drugi u Aleksandriji (Donji Egipat). Štapovi su bili međusobno udaljeni 800 km. Leti, u podne, štap u Asuanu nije na tlu stvarao senku, dok onaj u Aleksandriji jeste. Zraci Sunca u Aleksandriji zatvarali su ugao od 7 stepeni i 20 minuta. Taj isti ugao su morale zatvarati dužine koje povezuju središte Zemlje sa Asuanom i Aleksandrijom. Budući da je izmereni ugao pedeseti deo punog ugla, iz toga sledi da je udaljenost od Aleksandrije do Asuana pedeseti deo obima Zemlje, što iznosi 40 000 km. Ovaj je proračun toliko precizan da od današnjih vrednosti za obim Zemlje odstupa svega 150 do 200 km.
Ovim se pokazalo da je za vreme klasične antike znanje o kružnom obliku Zemlje bilo ne samo verovanje, već dokazana činjenica.
INDIJA
U staroj Indiji nailazimo na brojne podatke koji potvrđuju njihovo poznavanje sferičnosti Zemlje. Tako Vishnu Purana, govoreći o kretanju Zemlje oko Sunca kaže: Sunce je uvek na istom mestu. Surya Siddhanta, astronomski tekst iz bramanske Indije takođe određuje Zemljin dijametar na 12.617 km (12.756 km je tačna vrednost), a udaljenost između Zemlje i Meseca na 407.198 km (tačno je 406.731 km). Ovo delo na svojim stranicama tvrdi da je Zemlja balon u svemiru. Staroindijski kralj Marya (302. godine p.n.e.) je rekao grčkom astronomu Megastenu da njegovi bramani veruju da je Zemlja okrugla.
KINA
U drevnoj kineskoj knjizi Husi Nan Tzu opisana je centripetalna kosmogonija. Vrtlozi koji su od prvobitne materije stvarali čvrste svetove, kasnije su se kružno širili svemirom.
Kineska knjiga Shang Heng (78. – 139. god nove ere) kaže: Zemlja je jaje vrhom okrenuto prema polarnoj zvezdi.
MAJE
Popol Vuh, sveta knjiga Maja, na jednoj stranici spominje: Promatrali su naizmenično nebeski luk i okruglo Zemljino lice. Njihova mudrost je bila velika.
Autor Petar Bujas
Preuzeto iz časopisa Nova akropola br.18
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Desavanja kroz istoriju
Godine 333 pre n.e., u hramovima grada Gordiona koji je osvojila makedonska vojska su se mogle pronaći mnoge neobične stvari. Jedna od njih su bile kočije na kojima je dio za koji su se vezivali konji bio obmotan konopcem vezanim u čvor. Legenda je kazivala da će osoba koja uspije da razveže čvor postati kralj Male Azije. Mnogi su pokušavali da odvežu ovaj čvor, ali niko nikada nije uspio. Kada je čuo za ovu priču, Aleksandar je odmah prihvatio izazov. Konopac je međutim bio tako uvezan da Aleksandar nije mogao da pronađe mjesto odakle bi počeo da ga odvezuje - oba kraja su bila sakrivena u čvoru. Aleksandar je bez razmišljanja izvukao mač i presjekao konopac. Kao što se moglo i očekivati, čvor se mačem mogao presjeći bez problema, tako da se raspao u komade. Aleksandar je pokušao nešto čega se niko prije njega nije dosjetio. Tako je prema proročanstvu Aleksandar bio taj koji će postati kralj Azije.
Postoje teoretičari koji sumnjaju u istinitost ove priče. Budući da je Aleksandar poslije svoje smrti predstavljan kao božanstvo, o njemu postoje mnoge slične priče. Postoje i mnogi mitovi, ako onaj što govori o tome da su njegovi uspjesi i neuspjesi zavisili od jednog boga dalekog Sjevernog mora. Svejedno, sudeći po njegovoj sopstvenoj prirodi, priča o Godrijevom čvoru bi lako mogla da bude istinita.
Postoje teoretičari koji sumnjaju u istinitost ove priče. Budući da je Aleksandar poslije svoje smrti predstavljan kao božanstvo, o njemu postoje mnoge slične priče. Postoje i mnogi mitovi, ako onaj što govori o tome da su njegovi uspjesi i neuspjesi zavisili od jednog boga dalekog Sjevernog mora. Svejedno, sudeći po njegovoj sopstvenoj prirodi, priča o Godrijevom čvoru bi lako mogla da bude istinita.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Desavanja kroz istoriju
Vinston Leonard Spenser Čerčil i Hitler
"Imamo samo jedan cilj: da srušimo Hitlera i uništimo Nacističku partiju. Šta god da se desi, ovo ne smijemo da zaboravimo. Šta god da se desi, sa Hitlerom nema pregovora."
Engleska je bila izložena njemačkim napadima iz vazduha, a Čerčil se obraćao javnosti putem radija i držao govore da bi ljudima podigao moral. Hitler je u početku razmišljao o eventualnom savezu sa Engleskom. Međutim, Čerčil je to odbio, a Hitler je 1940.godine poslao avione na Englesku.
Godine 1900-te, je izabran za zamjenika Konzervativne stranke, a u svojoj karijeri je doživio mnogo uspona i padova sve do 1940.godine, kada je imenovan za premijera i kada mu je povjerena bezbjednost države. Bio je poznat kao političar koji je "izgubio većinu izbora".
Engleska je uspjela da preživi bombardovanje njemačke avijacije, a uloge su se kasnije promijenile. Britanci su načinili veliki pomak u odbrambenoj tehnologiji od vazdušnih napada i uspjeli da se odupru snažnom bombardovanju. Čim su utvrđene neophodne odbrambene mjere, Čerčil je prešao na slijedeću tačku dnevnog reda: sklapanje saveza sa Rusijom.
"Sklopićemo savez sa svoma koji se suprotstavljaju nacistima, bez obzira na njihovo političko uređenje", rekao je Čerčil.
Molio je Amerikance da se pridruže ratnim naporima i da se osnuje uspješna koalicija, koju će činiti SAD, Engleska i Rusija. Osim toga, pružio je svoj doprinos prilikom napada na Normandiju, koji je označio početak kraja nacističke dominacije.
Poslije rata, Čerčil je postao glavni propagator pacifističkog pokreta. Ponovo je biran za premijera, sa mandatom od 1951. do 1955.godine, i dobio je Nobelovu nagradu za književnost kao priznanje za njegova obimna istorijska djela.
"Imamo samo jedan cilj: da srušimo Hitlera i uništimo Nacističku partiju. Šta god da se desi, ovo ne smijemo da zaboravimo. Šta god da se desi, sa Hitlerom nema pregovora."
Engleska je bila izložena njemačkim napadima iz vazduha, a Čerčil se obraćao javnosti putem radija i držao govore da bi ljudima podigao moral. Hitler je u početku razmišljao o eventualnom savezu sa Engleskom. Međutim, Čerčil je to odbio, a Hitler je 1940.godine poslao avione na Englesku.
Godine 1900-te, je izabran za zamjenika Konzervativne stranke, a u svojoj karijeri je doživio mnogo uspona i padova sve do 1940.godine, kada je imenovan za premijera i kada mu je povjerena bezbjednost države. Bio je poznat kao političar koji je "izgubio većinu izbora".
Engleska je uspjela da preživi bombardovanje njemačke avijacije, a uloge su se kasnije promijenile. Britanci su načinili veliki pomak u odbrambenoj tehnologiji od vazdušnih napada i uspjeli da se odupru snažnom bombardovanju. Čim su utvrđene neophodne odbrambene mjere, Čerčil je prešao na slijedeću tačku dnevnog reda: sklapanje saveza sa Rusijom.
"Sklopićemo savez sa svoma koji se suprotstavljaju nacistima, bez obzira na njihovo političko uređenje", rekao je Čerčil.
Molio je Amerikance da se pridruže ratnim naporima i da se osnuje uspješna koalicija, koju će činiti SAD, Engleska i Rusija. Osim toga, pružio je svoj doprinos prilikom napada na Normandiju, koji je označio početak kraja nacističke dominacije.
Poslije rata, Čerčil je postao glavni propagator pacifističkog pokreta. Ponovo je biran za premijera, sa mandatom od 1951. do 1955.godine, i dobio je Nobelovu nagradu za književnost kao priznanje za njegova obimna istorijska djela.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Desavanja kroz istoriju
Jedini džokej u povijesti koji je pobijedio u utrci nakon smrti
Kako skinuti višak kilograma u dva tjedna?
Frank Hayes je od ranih dana znao što želi. Želio se baviti konjima i postati džokej. No uspon do tog položaja je bio prilično trnovit, prije toga je morao biti konjušar i trener. Pomoćni džokej je postao u 20-oj godini. Kao poznavatelj konja, u konju nazvanom Sweet Kiss prepoznao je potencijal, pa je ovog konja trenirao kako bi ga pripremio za nadolazeću utrku. No kada je došlo vrijeme prijave jahača i konja za nju nitko nije želio jahati njegova favorita. Ni Hayesov nadređeni nije imao povjerenje u ovog konja. Hayes je stoga odlučio biti sam njegovim jahačem. No, bio je svjestan da je pretežak za utrke konja pa je da bi se mogao natjecati u kratkom vremenskom roku morao izgubiti više kilograma. Konkretno imao je 64 kile, a nije smio imati više od 59 kilograma. Zato je dva tjedna prije utrke bio na rigoroznoj dijeti i neprestano je trčao.
Autsajder izbija na prvo mjesto
Dana 4. lipnja 1923. godine započela je konjska utrka s preponama na jednoj od danas najstarijih trkačkih stazi u Sjedinjenim Državama, Belmont Park u Elmontu u New Yorku. Frank Hayes je tog dana uzjahao Sweet Kiss. Konj ovog slatkog imena do tada nije imao niti jednu pobjedu iza sebi i bio je što bi se reklo potpuni autsajder u utrci. Rijetko tko se kladio na ovog konja, pa je koeficijent klađenja kada je on bio u pitanju iznosio 20 : 1. Konj je na početku držao čvrstu poziciju u sredini, a pred kraj utrke počeo je pretjecati druge konje i potpuno neočekivano izbio na prvo mjesto, pretekavši prvaka Gimmea. No, slavlje nije dugo potrajalo jer je džokej pao s konja čim je konj ušao u cilj i usporio. U početku su mislili da je u pitanju nezgoda, no onda se uspostavilo da je džokej mrtav.
Srčani udar kao posljedica ekstremnog mršavljenja
Umro je u nekom trenutku utrke, no njegovo je tijelo uspjelo ostati u sedlu dok je konj preskakao prepone. Liječnik John A. Voorhees je samo zaključio da je doživio srčani udar, kao posljedicu ekstremnog mršavljenja. Rigorozne dijete nisu neobične za džokeje, s tim da je on prvi poznati slučaj smrti od posljedica takve prakse. Ovaj mladić inače Irac imao je u trenutku utrke samo dvadeset i dvije godine, a doživio je srčani udar usred nje.
Oni koji su se kladili na ovog konja dobili su oko 1775 dolara, što bi u današnjem novcu iznosilo više od 28 000 dolara. To je Hayesu bila jedina pobjeda u karijeri, a uz to je bio jedini džokej u povijesti koji je pobijedio u utrci nakon svoje smrti. Navodno se konj više nikada nije utrkivao zbog praznovjerja jahača koji su mu nadopunili ime, i nazvali ga Slatkim poljupcem smrti. Hayes je uspio ući i u Guinnessovu knjigu rekorda, upravo zbog toga što je mrtav pobijedio u utrci.
Kako skinuti višak kilograma u dva tjedna?
Frank Hayes je od ranih dana znao što želi. Želio se baviti konjima i postati džokej. No uspon do tog položaja je bio prilično trnovit, prije toga je morao biti konjušar i trener. Pomoćni džokej je postao u 20-oj godini. Kao poznavatelj konja, u konju nazvanom Sweet Kiss prepoznao je potencijal, pa je ovog konja trenirao kako bi ga pripremio za nadolazeću utrku. No kada je došlo vrijeme prijave jahača i konja za nju nitko nije želio jahati njegova favorita. Ni Hayesov nadređeni nije imao povjerenje u ovog konja. Hayes je stoga odlučio biti sam njegovim jahačem. No, bio je svjestan da je pretežak za utrke konja pa je da bi se mogao natjecati u kratkom vremenskom roku morao izgubiti više kilograma. Konkretno imao je 64 kile, a nije smio imati više od 59 kilograma. Zato je dva tjedna prije utrke bio na rigoroznoj dijeti i neprestano je trčao.
Autsajder izbija na prvo mjesto
Dana 4. lipnja 1923. godine započela je konjska utrka s preponama na jednoj od danas najstarijih trkačkih stazi u Sjedinjenim Državama, Belmont Park u Elmontu u New Yorku. Frank Hayes je tog dana uzjahao Sweet Kiss. Konj ovog slatkog imena do tada nije imao niti jednu pobjedu iza sebi i bio je što bi se reklo potpuni autsajder u utrci. Rijetko tko se kladio na ovog konja, pa je koeficijent klađenja kada je on bio u pitanju iznosio 20 : 1. Konj je na početku držao čvrstu poziciju u sredini, a pred kraj utrke počeo je pretjecati druge konje i potpuno neočekivano izbio na prvo mjesto, pretekavši prvaka Gimmea. No, slavlje nije dugo potrajalo jer je džokej pao s konja čim je konj ušao u cilj i usporio. U početku su mislili da je u pitanju nezgoda, no onda se uspostavilo da je džokej mrtav.
Srčani udar kao posljedica ekstremnog mršavljenja
Umro je u nekom trenutku utrke, no njegovo je tijelo uspjelo ostati u sedlu dok je konj preskakao prepone. Liječnik John A. Voorhees je samo zaključio da je doživio srčani udar, kao posljedicu ekstremnog mršavljenja. Rigorozne dijete nisu neobične za džokeje, s tim da je on prvi poznati slučaj smrti od posljedica takve prakse. Ovaj mladić inače Irac imao je u trenutku utrke samo dvadeset i dvije godine, a doživio je srčani udar usred nje.
Oni koji su se kladili na ovog konja dobili su oko 1775 dolara, što bi u današnjem novcu iznosilo više od 28 000 dolara. To je Hayesu bila jedina pobjeda u karijeri, a uz to je bio jedini džokej u povijesti koji je pobijedio u utrci nakon svoje smrti. Navodno se konj više nikada nije utrkivao zbog praznovjerja jahača koji su mu nadopunili ime, i nazvali ga Slatkim poljupcem smrti. Hayes je uspio ući i u Guinnessovu knjigu rekorda, upravo zbog toga što je mrtav pobijedio u utrci.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Desavanja kroz istoriju
Što je zajedničko Isaacu Newtonu, Nielsu Bohru, Francisu Baconu, Alanu Turingu, Ludwigu Wittgensteinu, lordu Byronu, Vladimiru Nabokovu, Iris Murdoch, Oliveru Cromwellu i princu Charlesu? Svi odreda studirali su na Cambridgeu, drugome najstarijem anglofonskom sveučilištu. Vječni rival Oxforda, u više od 800 godina postojanja ovaj je univerzitet itekako opravdao svoj moto “Hinc lucem et pocula sacra” (“Odavde svjetlost i dragocjeno znanje”) – s njega je poteklo gotovo stotinu Nobelovaca! Kako je sve počelo?
Godine 1209. Engleskom lutaju vitezovi križari na povratku iz Svete zemlje, velikaši pritišću kralja Ivana, a grupa profesora i studenata, pod prijetnjama građana, bježi iz Oxforda i naseljava se u Cambridgeu. Iako su predavanja u početku organizirali gdje god je to bilo moguće, primjerice u crkvama, ta se godina smatra početkom Sveučilišta. U malome trgovačkom središtu na rijeci Cam, došljaci baš i nisu bili dobrodošli. Kroz cijelo 13. i 14. stoljeće traju razmirice, čak i fizička razračunavanja: studenti se stalno žale da ih građani “deru” za smještaj i hranu, dok ovi prigovaraju da sveučilište ima previše privilegija.
Sveučilište je s vremenom uređeno po sustavu koledža, združenih nastambi za profesore i studente, pomoću donacija kraljevske obitelji, crkvenih poglavara i bogatih udovica. Prvi koledž, Peterhouse, 1284. je osnovao biskup grada Elyja, kako bi lakše održavao disciplinu među razuzdanim studentima, a kraljevi Henrik VI. i Henrik VIII. podigli su dva najreprezentativnija zdanja, King’s College i Trinity College. U 16. stoljeću u Cambridge stiže prvi veći val bogatijih studenata: ove zlatne momke često su optuživali za lijenost i kockanje, ali i “moderne opačine” poput streličarstva ili lova na lisice. Neki su u studentskim sobama držali lovačke pse i sokolove, što je uskoro zabranjeno pod prijetnjom izbacivanja. Lord Byron je zabranu poštovao, pa je u sobi držao – medvjeda!
Godine 1209. Engleskom lutaju vitezovi križari na povratku iz Svete zemlje, velikaši pritišću kralja Ivana, a grupa profesora i studenata, pod prijetnjama građana, bježi iz Oxforda i naseljava se u Cambridgeu. Iako su predavanja u početku organizirali gdje god je to bilo moguće, primjerice u crkvama, ta se godina smatra početkom Sveučilišta. U malome trgovačkom središtu na rijeci Cam, došljaci baš i nisu bili dobrodošli. Kroz cijelo 13. i 14. stoljeće traju razmirice, čak i fizička razračunavanja: studenti se stalno žale da ih građani “deru” za smještaj i hranu, dok ovi prigovaraju da sveučilište ima previše privilegija.
Sveučilište je s vremenom uređeno po sustavu koledža, združenih nastambi za profesore i studente, pomoću donacija kraljevske obitelji, crkvenih poglavara i bogatih udovica. Prvi koledž, Peterhouse, 1284. je osnovao biskup grada Elyja, kako bi lakše održavao disciplinu među razuzdanim studentima, a kraljevi Henrik VI. i Henrik VIII. podigli su dva najreprezentativnija zdanja, King’s College i Trinity College. U 16. stoljeću u Cambridge stiže prvi veći val bogatijih studenata: ove zlatne momke često su optuživali za lijenost i kockanje, ali i “moderne opačine” poput streličarstva ili lova na lisice. Neki su u studentskim sobama držali lovačke pse i sokolove, što je uskoro zabranjeno pod prijetnjom izbacivanja. Lord Byron je zabranu poštovao, pa je u sobi držao – medvjeda!
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Desavanja kroz istoriju
Fuad II. protjeran je iz Egipta kao 17-mjesečna beba.
Na današnji dan rođen je posljednji kralj u povijesti Egipta. Ime mu je bilo Fuad II. i predstavljao je kraj monarhijske tradicije u Egiptu koja je trajala gotovo 5000 godina. Naime, znameniti raniji vladari Egipta imali su titule faraona, još od oko 3000. godine pr. Kr. kad je zemlja po prvi put ujedinjena pod vlasti jednog vladara. Nakon faraona, Egiptom su vladali rimski carevi, pa muslimanski kalifi, a zatim i sultani. Tek godine 1922. uzeo je egipatski sultan Fuad I. titulu kralja Egipta.
Posljednji egipatski kralj Fuad II. bio je unuk spomenutog prvog kralja Fuada I. iz dinastije Muhameda Alija. Zanimljivo je da je ta dinastija bila zapravo albanskog podrijetla. Fuad II. naslijedio je prijestolje dok je bio još beba od samo 6 mjeseci. Ukupno njegova vladavina nije trajala niti godinu dana, jer je svrgnut već 18. lipnja 1953. godine, kad je Egipat proglašen republikom. Dakle Fuadova vlast nad Egiptom trajala je u doba njegovog najranijeg djetinjstva, kad je tek učio hodati i govoriti.
Nakon što je svrgnut i protjeran iz Egipta, malog 17-mjesečnog kralja skrbnici su odnijeli u Švicarsku, gdje je odrastao. Kasnije se preselio u Francusku, a u Parizu se oženio Francuskinjom židovskog podrijetla, imenom Dominique-France Picard. Ona je pri obraćenju na islam dobila ime Fadila. Fuad II. još je i danas živ i pretendira na titulu kralja Egipta.
Na današnji dan rođen je posljednji kralj u povijesti Egipta. Ime mu je bilo Fuad II. i predstavljao je kraj monarhijske tradicije u Egiptu koja je trajala gotovo 5000 godina. Naime, znameniti raniji vladari Egipta imali su titule faraona, još od oko 3000. godine pr. Kr. kad je zemlja po prvi put ujedinjena pod vlasti jednog vladara. Nakon faraona, Egiptom su vladali rimski carevi, pa muslimanski kalifi, a zatim i sultani. Tek godine 1922. uzeo je egipatski sultan Fuad I. titulu kralja Egipta.
Posljednji egipatski kralj Fuad II. bio je unuk spomenutog prvog kralja Fuada I. iz dinastije Muhameda Alija. Zanimljivo je da je ta dinastija bila zapravo albanskog podrijetla. Fuad II. naslijedio je prijestolje dok je bio još beba od samo 6 mjeseci. Ukupno njegova vladavina nije trajala niti godinu dana, jer je svrgnut već 18. lipnja 1953. godine, kad je Egipat proglašen republikom. Dakle Fuadova vlast nad Egiptom trajala je u doba njegovog najranijeg djetinjstva, kad je tek učio hodati i govoriti.
Nakon što je svrgnut i protjeran iz Egipta, malog 17-mjesečnog kralja skrbnici su odnijeli u Švicarsku, gdje je odrastao. Kasnije se preselio u Francusku, a u Parizu se oženio Francuskinjom židovskog podrijetla, imenom Dominique-France Picard. Ona je pri obraćenju na islam dobila ime Fadila. Fuad II. još je i danas živ i pretendira na titulu kralja Egipta.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Desavanja kroz istoriju
Koliko je engleskih kraljeva skončalo na nimalo kraljevski način, na nužniku? Zašto se čaj u imućim kućanstvima svojedobno držao pod ključem? Zvijezda kojega kultnog serijala je sudjelovala u iskrcavanju u Normandiji? Uživajte u zanimljivim činjenicama iz povijesti koje smo za vas odabrali!
1. U georgijanskom periodu, čaj se u Englesku uvozio iz Kine te je, kao takav, bio astronomski skup. Bio je rezerviran za pripadnike najviših društvenih slojeva, no čak ni oni si ga nisu mogli svakodnevno priuštiti. Kao najveću dragocjenost, zaključavali su ga u posebne drvene kutije, a njegovu pripremu nisu povjeravali slugama već je to bio zadatak gospodarice kuće.
2. Predodžba da je Napoleon Bonaparte (1769. – 1821.) bio nizak raširena je ali i pogrešna. Francuski car i vojskovođa bio je visok 168 centimetara, koliko i prosječan muškarac u ono vrijeme. Za ideju da je bio “vertikalno izazvan” dijelom su zaslužni njegovi neprijatelji, koji su ga u propagandnim pamfletima pokušavali prikazati manje moćnim nego što je to bio, a dijelom činjenica da se volio okruživati iznimno visokim i mišićavim vojnicima, pored kojih se doimao nižim.
3. Engleski kralj Edmund II. (993. – 1016.), zbog ratobornosti zapamćen pod nadimkom Ironside (“Željeznoboki”), skončao je na nimalo dostojanstven način – izboden je dok je vršio veliku nuždu. Vjerovali ili ne, nije bio jedini engleski monarh koji je izdahnuo na zahodu. Točno dvije stotine godina kasnije, sličnu sudbinu dočekao je Ivan Bez Zemlje (1167. – 1216.). Nitko ga, istinabog, nije ubio ali je umro na zahodu, od dizenterije. O nelijepom kraju Henrika I. (1069. – 1135.) već smo pisali: osvajač Normandije i tvorac povelje koja je poslužila za podlogu “Magna Chartae” umro je od prejedanja omiljenim specijalitetom, paklarama. Dogodilo se to na nužniku, kamo su ga potjerali grčevi u želucu uzrokovani neumjerenošću u konzumaciji ovih primitivnih ribolikih kralježnjaka sličnih jeguljama. U nusprostorijama je zadnji put udahnuo i Đuro II. (1683. – 1760.), kralj Velike Britanije i Irske te knez izbornik Braunschweig-Lüneburga.
4. Taj Mahal, veličanstveni mauzolej od bijelog mramora koji je šah Džahan u sedamnaestom stoljeću dao podići za preminulu suprugu Mumtaz Mahal, jedan je od najblistavijih bisera svjetske athitekture. Smješten je nedaleko od grada Agre u indijskoj saveznoj državi Uttar Pradesh, a na njemu je gotovo dva desetljeća radilo dvadeset tisuća radnika. Tijekom Drugoga svjetskog rata, Indijci su ga maskirali bambusovim stabljikama, kako ne bi bio uništen u eventualnom bombardiranju.
5. James Montgomery Doohan (1920. – 2005.), kanadski glumac najviše zapamćen po ulozi Montgomeryja “Scottyja” Scotta u kultnom serijalu “Zvjezdane staze”, sudjelovao je u brojnim bitkama Drugoga svjetskog rata, uključujući iskrcavanje u Normandiji. Tijekom rata, ranjen je sedam puta, od toga dvaput vrlo teško.
6. Imućne žene u antičkoj Grčkoj mnogo su pažnje pridavale mirisnim kremama i uljima. Za svaki dio tijela koristile su različiti miris: u kosu su utrljavale mažuran, noge su mazale palminim uljem, ruke metvicom, vrat timijanom, a ekstrakt ljubičice smatrale su djelotvornim stimulansom za živahan duh i bistar um.
7. Od trećeg stoljeća prije Krista, u Kini su održavane utakmice u igri loptom koja uvelike podsjeća na današnji nogomet. Bile su popraćene okladama, a često i fizičkim sukobima navijača dviju momčadi. Ovaj sport se zvao cuju, a osobitu popularnost stekao je za vladavine dinastije Han. Od Kineza su ga, pod nazivom kemari, preuzeli Japanci.
1. U georgijanskom periodu, čaj se u Englesku uvozio iz Kine te je, kao takav, bio astronomski skup. Bio je rezerviran za pripadnike najviših društvenih slojeva, no čak ni oni si ga nisu mogli svakodnevno priuštiti. Kao najveću dragocjenost, zaključavali su ga u posebne drvene kutije, a njegovu pripremu nisu povjeravali slugama već je to bio zadatak gospodarice kuće.
2. Predodžba da je Napoleon Bonaparte (1769. – 1821.) bio nizak raširena je ali i pogrešna. Francuski car i vojskovođa bio je visok 168 centimetara, koliko i prosječan muškarac u ono vrijeme. Za ideju da je bio “vertikalno izazvan” dijelom su zaslužni njegovi neprijatelji, koji su ga u propagandnim pamfletima pokušavali prikazati manje moćnim nego što je to bio, a dijelom činjenica da se volio okruživati iznimno visokim i mišićavim vojnicima, pored kojih se doimao nižim.
3. Engleski kralj Edmund II. (993. – 1016.), zbog ratobornosti zapamćen pod nadimkom Ironside (“Željeznoboki”), skončao je na nimalo dostojanstven način – izboden je dok je vršio veliku nuždu. Vjerovali ili ne, nije bio jedini engleski monarh koji je izdahnuo na zahodu. Točno dvije stotine godina kasnije, sličnu sudbinu dočekao je Ivan Bez Zemlje (1167. – 1216.). Nitko ga, istinabog, nije ubio ali je umro na zahodu, od dizenterije. O nelijepom kraju Henrika I. (1069. – 1135.) već smo pisali: osvajač Normandije i tvorac povelje koja je poslužila za podlogu “Magna Chartae” umro je od prejedanja omiljenim specijalitetom, paklarama. Dogodilo se to na nužniku, kamo su ga potjerali grčevi u želucu uzrokovani neumjerenošću u konzumaciji ovih primitivnih ribolikih kralježnjaka sličnih jeguljama. U nusprostorijama je zadnji put udahnuo i Đuro II. (1683. – 1760.), kralj Velike Britanije i Irske te knez izbornik Braunschweig-Lüneburga.
4. Taj Mahal, veličanstveni mauzolej od bijelog mramora koji je šah Džahan u sedamnaestom stoljeću dao podići za preminulu suprugu Mumtaz Mahal, jedan je od najblistavijih bisera svjetske athitekture. Smješten je nedaleko od grada Agre u indijskoj saveznoj državi Uttar Pradesh, a na njemu je gotovo dva desetljeća radilo dvadeset tisuća radnika. Tijekom Drugoga svjetskog rata, Indijci su ga maskirali bambusovim stabljikama, kako ne bi bio uništen u eventualnom bombardiranju.
5. James Montgomery Doohan (1920. – 2005.), kanadski glumac najviše zapamćen po ulozi Montgomeryja “Scottyja” Scotta u kultnom serijalu “Zvjezdane staze”, sudjelovao je u brojnim bitkama Drugoga svjetskog rata, uključujući iskrcavanje u Normandiji. Tijekom rata, ranjen je sedam puta, od toga dvaput vrlo teško.
6. Imućne žene u antičkoj Grčkoj mnogo su pažnje pridavale mirisnim kremama i uljima. Za svaki dio tijela koristile su različiti miris: u kosu su utrljavale mažuran, noge su mazale palminim uljem, ruke metvicom, vrat timijanom, a ekstrakt ljubičice smatrale su djelotvornim stimulansom za živahan duh i bistar um.
7. Od trećeg stoljeća prije Krista, u Kini su održavane utakmice u igri loptom koja uvelike podsjeća na današnji nogomet. Bile su popraćene okladama, a često i fizičkim sukobima navijača dviju momčadi. Ovaj sport se zvao cuju, a osobitu popularnost stekao je za vladavine dinastije Han. Od Kineza su ga, pod nazivom kemari, preuzeli Japanci.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Desavanja kroz istoriju
Tokom ljudske istorije bilo je mnogo serijskih ubica iz različitih zemalja.
Psihopate, za koje brojni psihijatri smatraju da su “najopasnije individue u društvu”, uopšte ne izgledaju niti se ponašaju ludo.
Kako tvrde stručnjaci, oni nisu mentalno bolesni, ne pate od napada, nesvjestica, ne gube dodir sa stvarnošću zbog svog stanja. Ustvari, nisu samo majstori u tome da djeluju potpuno normalno svima oko sebe, već su isto tako stručnjaci u zadobijanju povjerenja.
Glavna karakteristika psihopata je ono što psiholozi zovu “teška emocionalna odvojenost”. Riječ je o jednoj od najtežih anomalija za dijagnosticirati – teža je od šizofrenije, bipolarnog poremećaja, psihoze, pa čak i graničnog poremećaja ličnosti.
Jednostavnije rečeno, teška emocionalna odvojenost predstavlja nemogućnost da se iskuse osjećaji kao što su ljubav, simpatija, sažaljenje, privrženost, milost, empatija, pokajanje, krivica i drugi slični osjećaji.
Psihijatri smatraju da je riječ o najopasnijim individuama u društvu.
U nastavku pročitajte kojih je 10 najopasnijih ubica obilježilo čovječanstvo.
Oni su ubijali na stotine ljudi bez predomišljaja, zbog čega su dobijali titule zvijeri, monstruma i vukodlaka.
Andrej Romanovič Čikatilo (Andrei Romanovich Chikatilo)
Romanovič je, takođe, ukrajinski ubica. Mediji su ga nazivali Mesarom Rostova, Crvenim Rasparačom i Rasparačom Rostova.
Nakon što je ubio 52 osobe, osuđen je na smrtnu kaznu.
Ritual ubijanja: Prvo bi našao žrtvu, šarmirao je i natjerao da ga prati na neko izolovano mjesto. Tada bi je ošamutio i zavezao. Nakon toga bi legao preko žrtve i lagano je ubadao nožem od 30 do 50 puta sve dok ne bi postigao orgazam. Priznao je i da je znao jesti organe svojih žrtava.
Samuel Litl (Little)
Litl je ubio više od 60 osoba, a uglavnom su to bile prostitutke.
On je jedan od rijetkih koji nije birao ni mjesto ni vrijeme. Ubijao je bez razmišljanja.
Ritual ubijanja: Prvo bi udavio svoju žrtvu, nakon čega bi bacio beživotno tijelo negdje u prirodu. Pretpostavlja se da mu je broj žrtava mnogo veći od potvrđenog.
Mikail Viktorovič Popkov
Popkov je bio ruski serijski ubica i silovatelj koji je kriv za 78 ubistava.
Ritual ubijanja: Presvukao bi se u policijsku uniformu i natjerao ljude da mu ulaze u auto. Tada bi ih odveo negdje i krvnički ubio čim god je mogao. Zbog izgleda njegovih žrtava nakon počinjenog djela, dodijeljen mu je nadimak Vukodlak.
Jang Ksinhai (Yang Xinhai)
Ovaj Kinez jedan je od najgorih serijskih ubica u svijetu. Ubio je 67 ljudi i silovao još 23. Osuđen je na smrt za svoje zločine.
Ritual ubijanja: Nenajavljeno je upadao ljudima u kuće i ubijao ih čim god je mogao.
Pedro Rodrigez Filjo (Rodrigues Filho)
Brazilac Pedro Rodrigez Filjo ubio je 71 osobu. Osuđen je na 400 godina zatvora, što je, ujedno, i najveća kazna ikada izrečena u Brazilu.
Filjo je rođen s udubinom u glavi, koju je dobio kada je njegov otac udario njegovu trudnu majku u stomak. Kada je imao 14 godina, ubio je zamjenika gradonačelnika, jer je njegovom ocu dao otkaz. Nakon toga je počeo ubijati ljude koji su švercovali drogu. Nakon što mu je otac ubio majku sa 21 zarezom mačete, on je u zatvoru ubio svog oca sa 22 uboda, nakon čega je pojeo njegovo srce.
Kad su prevozili njega i drugog zatvorenika u kombiju, obojici su stavili lisice, ali Filju su stavili i brnjicu. Kada su policajci nakon toga otvorili vrata, vidjeli su da je drugi zatvorenik mrtav. Kad su ga pitali zašto ga je ubio, rekao je: "Zato što je silovatelj."
U zatvoru je Filjo ubijao godinama. Jednu od žrtava ubio je zato što mu se "nije sviđala njegova faca", a drugu zato što je hrkao.
Anatoli Jurjovič Onoprienko (Anatoly Yuryevich)
Onoprienko je bio ukrajinski serijski ubica, javnosti poznat pod pseudonimima Zvijer Ukrajine, Terminator i Građanin O.
Nakon što su ga vlasti uhvatile, priznao je ubistva 52 ljudi.
Ritual ubijanja: Pronađe kuću u prirodi, prvo bi plašio građane, a potom bi ubio prvonajstarijeg muškarca, pa ženu i djecu. Na kraju ubistava zapalio bi kuću u cilju skrivanja tragova.
Daniel Kamargo Barbosa (Camargo)
Barbosa je Kolumbijac, koji je tokom godina ubio i silovao preko 150 mladih djevojaka tokom 70-ih i 80-ih.
Ritual ubijanja: Tražio je mlade djevojke bez novca i onda bi im se predstavljao kao turist koji traži sveštenika. Rekao bi im da mora odnijeti ogromnu svotu novca koju bi pokazao djevojkama i obećao bi im veliku nagradu, ako ga odvedu svešteniku. Tada bi ih zavukao u neku šumu, silovao i udavio. Ako bi neka pokušala pobjeći, ne bi je zaustavljao.
Džavud Igbal (Javed Iqbal)
Ovaj serijski ubica iz Pakistana kriv je za silovanja i ubistva 100 dječaka.
Ritual ubijanja: Našao bi neko siroče koje je hodalo ulicama, a onda bi ga silovao i izrezao noževima. Nakon toga bi otopio tijelo u kiselini.
Osuđen je na smrtnu kaznu.
Pedro López
Pedro Lopez je monstrum iz Kolumbije koji je optužen za 110 ubistava mladih djevojaka, međutim, sam je priznao da ih je zapravo bilo 300. U javnosti je poznat kao Zvijer Andi.
Počeo je ubijati kao mlad i nastavio je sve dok ga nije uhvatilo jedno domorodno pleme koje ga je potom osudilo na smrt. Jedan hrišćanski misionar uvjerio ih je da ga predaju policiji.
Na suđenju je priznao da je ubio 300 ljudi, ali mu vlasti nisu vjerovale. Sve dok nije pala kiša i otkrila masovne grobove na mjestu na kojem je rekao da je zakopao svoje žrtve. Tada je osuđen, no ubrzo je i izašao iz zatvora zbog "dobrog ponašanja".
Nakon toga je nastavio ubijati sve dok ga nije uhvatio Interpol 2002.
Luis Garavito
Luis Garavito poznatiji kao Zvijer daleko je najgori na ovom popisu.
Na suđenju je priznao 138 silovanja i ubistava, ali se pretpostavlja da ih je bilo više od 300.
Osuđen je na 1.853 godine i devet dana u zatvoru.
Ritual ubijanja: Nalazio bi mladu siročad na ulicama i podmićivao bi ih slatkišima. Potom bi ih odveo u šetnju i tjerao da šetaju sve dok ne bi pali od umora. Tada bi im skidao odjeću, silovao ih te im odrezao glavu.
Psihopate, za koje brojni psihijatri smatraju da su “najopasnije individue u društvu”, uopšte ne izgledaju niti se ponašaju ludo.
Kako tvrde stručnjaci, oni nisu mentalno bolesni, ne pate od napada, nesvjestica, ne gube dodir sa stvarnošću zbog svog stanja. Ustvari, nisu samo majstori u tome da djeluju potpuno normalno svima oko sebe, već su isto tako stručnjaci u zadobijanju povjerenja.
Glavna karakteristika psihopata je ono što psiholozi zovu “teška emocionalna odvojenost”. Riječ je o jednoj od najtežih anomalija za dijagnosticirati – teža je od šizofrenije, bipolarnog poremećaja, psihoze, pa čak i graničnog poremećaja ličnosti.
Jednostavnije rečeno, teška emocionalna odvojenost predstavlja nemogućnost da se iskuse osjećaji kao što su ljubav, simpatija, sažaljenje, privrženost, milost, empatija, pokajanje, krivica i drugi slični osjećaji.
Psihijatri smatraju da je riječ o najopasnijim individuama u društvu.
U nastavku pročitajte kojih je 10 najopasnijih ubica obilježilo čovječanstvo.
Oni su ubijali na stotine ljudi bez predomišljaja, zbog čega su dobijali titule zvijeri, monstruma i vukodlaka.
Andrej Romanovič Čikatilo (Andrei Romanovich Chikatilo)
Romanovič je, takođe, ukrajinski ubica. Mediji su ga nazivali Mesarom Rostova, Crvenim Rasparačom i Rasparačom Rostova.
Nakon što je ubio 52 osobe, osuđen je na smrtnu kaznu.
Ritual ubijanja: Prvo bi našao žrtvu, šarmirao je i natjerao da ga prati na neko izolovano mjesto. Tada bi je ošamutio i zavezao. Nakon toga bi legao preko žrtve i lagano je ubadao nožem od 30 do 50 puta sve dok ne bi postigao orgazam. Priznao je i da je znao jesti organe svojih žrtava.
Samuel Litl (Little)
Litl je ubio više od 60 osoba, a uglavnom su to bile prostitutke.
On je jedan od rijetkih koji nije birao ni mjesto ni vrijeme. Ubijao je bez razmišljanja.
Ritual ubijanja: Prvo bi udavio svoju žrtvu, nakon čega bi bacio beživotno tijelo negdje u prirodu. Pretpostavlja se da mu je broj žrtava mnogo veći od potvrđenog.
Mikail Viktorovič Popkov
Popkov je bio ruski serijski ubica i silovatelj koji je kriv za 78 ubistava.
Ritual ubijanja: Presvukao bi se u policijsku uniformu i natjerao ljude da mu ulaze u auto. Tada bi ih odveo negdje i krvnički ubio čim god je mogao. Zbog izgleda njegovih žrtava nakon počinjenog djela, dodijeljen mu je nadimak Vukodlak.
Jang Ksinhai (Yang Xinhai)
Ovaj Kinez jedan je od najgorih serijskih ubica u svijetu. Ubio je 67 ljudi i silovao još 23. Osuđen je na smrt za svoje zločine.
Ritual ubijanja: Nenajavljeno je upadao ljudima u kuće i ubijao ih čim god je mogao.
Pedro Rodrigez Filjo (Rodrigues Filho)
Brazilac Pedro Rodrigez Filjo ubio je 71 osobu. Osuđen je na 400 godina zatvora, što je, ujedno, i najveća kazna ikada izrečena u Brazilu.
Filjo je rođen s udubinom u glavi, koju je dobio kada je njegov otac udario njegovu trudnu majku u stomak. Kada je imao 14 godina, ubio je zamjenika gradonačelnika, jer je njegovom ocu dao otkaz. Nakon toga je počeo ubijati ljude koji su švercovali drogu. Nakon što mu je otac ubio majku sa 21 zarezom mačete, on je u zatvoru ubio svog oca sa 22 uboda, nakon čega je pojeo njegovo srce.
Kad su prevozili njega i drugog zatvorenika u kombiju, obojici su stavili lisice, ali Filju su stavili i brnjicu. Kada su policajci nakon toga otvorili vrata, vidjeli su da je drugi zatvorenik mrtav. Kad su ga pitali zašto ga je ubio, rekao je: "Zato što je silovatelj."
U zatvoru je Filjo ubijao godinama. Jednu od žrtava ubio je zato što mu se "nije sviđala njegova faca", a drugu zato što je hrkao.
Anatoli Jurjovič Onoprienko (Anatoly Yuryevich)
Onoprienko je bio ukrajinski serijski ubica, javnosti poznat pod pseudonimima Zvijer Ukrajine, Terminator i Građanin O.
Nakon što su ga vlasti uhvatile, priznao je ubistva 52 ljudi.
Ritual ubijanja: Pronađe kuću u prirodi, prvo bi plašio građane, a potom bi ubio prvonajstarijeg muškarca, pa ženu i djecu. Na kraju ubistava zapalio bi kuću u cilju skrivanja tragova.
Daniel Kamargo Barbosa (Camargo)
Barbosa je Kolumbijac, koji je tokom godina ubio i silovao preko 150 mladih djevojaka tokom 70-ih i 80-ih.
Ritual ubijanja: Tražio je mlade djevojke bez novca i onda bi im se predstavljao kao turist koji traži sveštenika. Rekao bi im da mora odnijeti ogromnu svotu novca koju bi pokazao djevojkama i obećao bi im veliku nagradu, ako ga odvedu svešteniku. Tada bi ih zavukao u neku šumu, silovao i udavio. Ako bi neka pokušala pobjeći, ne bi je zaustavljao.
Džavud Igbal (Javed Iqbal)
Ovaj serijski ubica iz Pakistana kriv je za silovanja i ubistva 100 dječaka.
Ritual ubijanja: Našao bi neko siroče koje je hodalo ulicama, a onda bi ga silovao i izrezao noževima. Nakon toga bi otopio tijelo u kiselini.
Osuđen je na smrtnu kaznu.
Pedro López
Pedro Lopez je monstrum iz Kolumbije koji je optužen za 110 ubistava mladih djevojaka, međutim, sam je priznao da ih je zapravo bilo 300. U javnosti je poznat kao Zvijer Andi.
Počeo je ubijati kao mlad i nastavio je sve dok ga nije uhvatilo jedno domorodno pleme koje ga je potom osudilo na smrt. Jedan hrišćanski misionar uvjerio ih je da ga predaju policiji.
Na suđenju je priznao da je ubio 300 ljudi, ali mu vlasti nisu vjerovale. Sve dok nije pala kiša i otkrila masovne grobove na mjestu na kojem je rekao da je zakopao svoje žrtve. Tada je osuđen, no ubrzo je i izašao iz zatvora zbog "dobrog ponašanja".
Nakon toga je nastavio ubijati sve dok ga nije uhvatio Interpol 2002.
Luis Garavito
Luis Garavito poznatiji kao Zvijer daleko je najgori na ovom popisu.
Na suđenju je priznao 138 silovanja i ubistava, ali se pretpostavlja da ih je bilo više od 300.
Osuđen je na 1.853 godine i devet dana u zatvoru.
Ritual ubijanja: Nalazio bi mladu siročad na ulicama i podmićivao bi ih slatkišima. Potom bi ih odveo u šetnju i tjerao da šetaju sve dok ne bi pali od umora. Tada bi im skidao odjeću, silovao ih te im odrezao glavu.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Desavanja kroz istoriju
Avarski utjecaj na etnos današnjih stanovnika Bosne i Hercegovine
Do slavenskog naseljavanja prostora Bosne i Huma ilirski etnos je imao milenijum i pol kontinuiteta na našim prostorima. Iliri u formirali jak plemenski savez koji se stoljećima opirao rimskoj pacifikaciji u svim tokovima njezine civilizacije.
Dolaskom Slavena, a za njima i Avara, na ove prostore cijeli taj žilavi, drevni narod, nije mogao jednostavno nestati. Svi noviji rezultati upućuju na to da je cijeli taj proces stapanja starosjedilačkog neromaniziranog i poluromaniziranog ilirskog etnosa i slavenskih došljaka, naročito u pograničnim oblastima, bio intenzivan i da je ilirski element imao veoma važnu ulogu u formiranju kulturnih, somatskih i psihičkih karakteristika slavenskog stanovništva koje danas naseljava prostore BiH. Danas se poprilično zanemaruje uloga Avara na formiranje etnosa.
Avari su nomadski narod iz srednje Azije koji, zajedno sa Slavenima koji su ih pratili (po brojnim mišljenima Slaveni su bili obični robovi Avara), prodire na prostore Balkana u VI stoljeću. Imali su znatnu ulogu na formiranje prvih oblika državno – političke organizacije, kada su predali vodstvo slavenskoj masi. Njihova dvjestogodišnja vladavina na ovim prostorima, bez sumnje ima značajan pečat za prostore današnje BiH. Danas, po mnogima, argumentirano djeluje tvrdnja da je titula bana zapravo izvedenica avarske titule bajan – bogat posjednik.
O snažnom utjecaju na društveni razvitak bosansko – husmkih Slavena svjedoči i vladarska titula urun – gospodin, koja je nesumnjivo avarskog porijekla, a koja je pronađena na Humačkoj ploči uz ime kritora crkve Sv. Mihajla. Titulu će kasnije preuzeti ugarski i bizantski dvor i ona će imati treći stepen važnosti.
Početkom XV stoljeća ova titula se nalazi uz ime velikog vojvode Bosne Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Među posuđenicama se nalazi i titula župana, koja je izvedenica avarskog termina jopan, supan, suppan. Značajna činjenica je i ta što se od 30 poznatih lokaliteta na Balkanu izvedenih iz korijena Obri, što je bio drugi naziv za Avare, čak 15 nalazi na području današnje BiH.
Do slavenskog naseljavanja prostora Bosne i Huma ilirski etnos je imao milenijum i pol kontinuiteta na našim prostorima. Iliri u formirali jak plemenski savez koji se stoljećima opirao rimskoj pacifikaciji u svim tokovima njezine civilizacije.
Dolaskom Slavena, a za njima i Avara, na ove prostore cijeli taj žilavi, drevni narod, nije mogao jednostavno nestati. Svi noviji rezultati upućuju na to da je cijeli taj proces stapanja starosjedilačkog neromaniziranog i poluromaniziranog ilirskog etnosa i slavenskih došljaka, naročito u pograničnim oblastima, bio intenzivan i da je ilirski element imao veoma važnu ulogu u formiranju kulturnih, somatskih i psihičkih karakteristika slavenskog stanovništva koje danas naseljava prostore BiH. Danas se poprilično zanemaruje uloga Avara na formiranje etnosa.
Avari su nomadski narod iz srednje Azije koji, zajedno sa Slavenima koji su ih pratili (po brojnim mišljenima Slaveni su bili obični robovi Avara), prodire na prostore Balkana u VI stoljeću. Imali su znatnu ulogu na formiranje prvih oblika državno – političke organizacije, kada su predali vodstvo slavenskoj masi. Njihova dvjestogodišnja vladavina na ovim prostorima, bez sumnje ima značajan pečat za prostore današnje BiH. Danas, po mnogima, argumentirano djeluje tvrdnja da je titula bana zapravo izvedenica avarske titule bajan – bogat posjednik.
O snažnom utjecaju na društveni razvitak bosansko – husmkih Slavena svjedoči i vladarska titula urun – gospodin, koja je nesumnjivo avarskog porijekla, a koja je pronađena na Humačkoj ploči uz ime kritora crkve Sv. Mihajla. Titulu će kasnije preuzeti ugarski i bizantski dvor i ona će imati treći stepen važnosti.
Početkom XV stoljeća ova titula se nalazi uz ime velikog vojvode Bosne Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Među posuđenicama se nalazi i titula župana, koja je izvedenica avarskog termina jopan, supan, suppan. Značajna činjenica je i ta što se od 30 poznatih lokaliteta na Balkanu izvedenih iz korijena Obri, što je bio drugi naziv za Avare, čak 15 nalazi na području današnje BiH.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Desavanja kroz istoriju
Nakon propalog pokušaja osvajanja Beča 1683. godine, Osmanlije su zapale u veliku krizu i izgubile ogromnu teritoriju. Sultan Mustafa II 1696. godine okuplja ogromnu vojsku i kreće u kontraofanzivu. Ipak, u Bici kod Sente 11. septembra 1697. godine Osmanlije doživljavaju toliko težak poraz da i definitivno prestaju biti velika sila Evrope. U tim akcijama Austrijance je predvodio princ i vojskovođa Eugen Savojski.
Poraz kod Sente donio je i veliku nesreću po Bosanski ejalet. Dana 6. oktobra 1697. godine, princ Eugen sa 6 500 vojnika kreće iz pravca Osijeka i prelazi rijeku Savu kod Bosanskog Broda. Inspirisan velikom pobjedom vrlo brzo zauzima Doboj, Maglaj, Žepče i druga mjesta. Tadašnji bosanski beglerbeg Sari Ahmed paša na brzinu je skupio nešto vojske (ostala se nalazila na granicama) i zaposjeo položaje kod Vranduka u namjer da tu dočeka neprijateljsku vojsku i spriječi joj prodor u srednju Bosnu. Pokušaj Austrijanaca da jurišem probiju bosanske položaje nije uspio. Vidjevši da ne mogu prodrijeti dolinom Bosne, krišom zaobiđu Vranduk te se preko planine Orahovice spustiše na rijeku i tu razbiše malobrojnu bosansku vojsku. Kada su se pojavili pred Zenicom grad je bio pust. Narod se uspio na vrijeme spasiti sakrivši se po okolnim brdima. Austrijanci su se dalje uputili uz rijeku Bosnu, gdje su ih kod klanca Osječenika dočekali odredi iz Dobujana i Kaknja. Kod Osječenika se pokazala prava hrabrost bosanskih ratnika. Iako malobrojni i bez ikakve šanse da zadrže neprijateljsku vojsku stupili su u borbu protiv Austrijanaca i svi do jednog izginuli. Nakon jedanaest dana borbi Eugen je stigao pred Visoko, a na tom putu je spalio Kakanj i Dobuj, te niz drugih mjesta.
Dana 22. oktobra Eugen je došao pred Sarajevo gdje se smjestio u Moštru ispred Visokog odakle je poslao pismo u kojem je zahtijevao bezuvjetnu predaju Sarajeva, a u suprotnom poručio je građanima da će biti svi poubijani, te da neće biti pošteđena čak ni djeca u majčinim utrobama, a grad će biti sravnjen sa zemljom i opljačkan. Kada su glasnici donijeli takvu poruku u Sarajevo, nastala je opća panika. Građani Sarajeva su bili bijesni na ovakve zahtjeve te su ubili jednog glasnika a drugi je uspio pobjeći. Ovo je bio izazov kojeg je Eugen jedva dočekao kao i razlog više da krene na Sarajevo. Austrijanci su 23. oktobra ušli u Sarajevo, kojeg nije imao ko braniti iz razloga što se domaća vojska nalazila na granici prema Hrvatskoj i Dalmaciji. Stanovništvo je uspjelo na vrijeme izbjeći te se sakriti po okolnim brdima i čardacima po selima. Kako nisu uspjeli zauzeti gradsku tvrđavu, Austrijanci su odlučili da opljačkaju a potom do temelja spale grad. Ovim činom Sarajevo je prvi put u svojoj historiji teško stradalo. Nevolja po Sarajevo je bila i što grad nije imao bedema i kula. Tom prilikom izgorjele su sve džamije, saraji, tekije, hanovi, čardaci, arhivi i druge vrijednosne građevine u Sarajevu. Također, odneseno je gotovo svo bogatstvo koje je grad posjedovao. Još 1628. godine izaslanik austrijskog cara Ferdinanda II piše da je Sarajevo bilo najbogatiji grad ovog dijela Evrope. Koliko je Sarajevo bilo opljačkano najbolje svjedoči podatak jednog hroničara iz Broda koji je naveo da je jedan “rif čohe stajao svega groš”. Kako nije imao sigurne odstupnice Eugen je naredio brzo povlačenje iz Sarajeva. Tom prilikom za njim je krenulo i 40 000 katolika i pravoslavaca, koji su se naselili preko Save.
Eugen je u svom dnevniku ovako opisao svoj pohod na Sarajevo: “23. oktobra rasporedio sam jedinice na uzvisini koja dominira samim gradom. Odatle sam uputio pojedine odrede da poharaju grad. Turci su već bili sklonili najvrjednije stvari, ali su svejedno ostavili za sobom veliku količinu svakojake robe. Pred večer je grad planuo. Prepustili smo grad i svu okolicu vatri. Pred večer je počeo grad gorjeti (naročito Tašlihan)… Inače se nalazi na široku prostoru i potpuno je otvoren; ima 120 lijepih džamija. Sutradan sam još ostao u Sarajevu. Naš jurišni odred, koji je progonio neprijatelja, vratio se s bogatim plijenom i mnogo žena i djece nakon što su pobili svu silu Turaka. Kršćani nam jetimice dolaze i mole za dopuštanje da se sklone u naš tabor sa svojim stvarima jer žele napustiti ovu zemlju i poći sa nama. I ja se nadam da ću povesti sve kršćane iz ove zemlje i prebaciti ih preko Save… da je bilo priprave, moglo se cijelo kraljevstvo (Bosna) zaposjeti i držati…”
Poraz kod Sente donio je i veliku nesreću po Bosanski ejalet. Dana 6. oktobra 1697. godine, princ Eugen sa 6 500 vojnika kreće iz pravca Osijeka i prelazi rijeku Savu kod Bosanskog Broda. Inspirisan velikom pobjedom vrlo brzo zauzima Doboj, Maglaj, Žepče i druga mjesta. Tadašnji bosanski beglerbeg Sari Ahmed paša na brzinu je skupio nešto vojske (ostala se nalazila na granicama) i zaposjeo položaje kod Vranduka u namjer da tu dočeka neprijateljsku vojsku i spriječi joj prodor u srednju Bosnu. Pokušaj Austrijanaca da jurišem probiju bosanske položaje nije uspio. Vidjevši da ne mogu prodrijeti dolinom Bosne, krišom zaobiđu Vranduk te se preko planine Orahovice spustiše na rijeku i tu razbiše malobrojnu bosansku vojsku. Kada su se pojavili pred Zenicom grad je bio pust. Narod se uspio na vrijeme spasiti sakrivši se po okolnim brdima. Austrijanci su se dalje uputili uz rijeku Bosnu, gdje su ih kod klanca Osječenika dočekali odredi iz Dobujana i Kaknja. Kod Osječenika se pokazala prava hrabrost bosanskih ratnika. Iako malobrojni i bez ikakve šanse da zadrže neprijateljsku vojsku stupili su u borbu protiv Austrijanaca i svi do jednog izginuli. Nakon jedanaest dana borbi Eugen je stigao pred Visoko, a na tom putu je spalio Kakanj i Dobuj, te niz drugih mjesta.
Dana 22. oktobra Eugen je došao pred Sarajevo gdje se smjestio u Moštru ispred Visokog odakle je poslao pismo u kojem je zahtijevao bezuvjetnu predaju Sarajeva, a u suprotnom poručio je građanima da će biti svi poubijani, te da neće biti pošteđena čak ni djeca u majčinim utrobama, a grad će biti sravnjen sa zemljom i opljačkan. Kada su glasnici donijeli takvu poruku u Sarajevo, nastala je opća panika. Građani Sarajeva su bili bijesni na ovakve zahtjeve te su ubili jednog glasnika a drugi je uspio pobjeći. Ovo je bio izazov kojeg je Eugen jedva dočekao kao i razlog više da krene na Sarajevo. Austrijanci su 23. oktobra ušli u Sarajevo, kojeg nije imao ko braniti iz razloga što se domaća vojska nalazila na granici prema Hrvatskoj i Dalmaciji. Stanovništvo je uspjelo na vrijeme izbjeći te se sakriti po okolnim brdima i čardacima po selima. Kako nisu uspjeli zauzeti gradsku tvrđavu, Austrijanci su odlučili da opljačkaju a potom do temelja spale grad. Ovim činom Sarajevo je prvi put u svojoj historiji teško stradalo. Nevolja po Sarajevo je bila i što grad nije imao bedema i kula. Tom prilikom izgorjele su sve džamije, saraji, tekije, hanovi, čardaci, arhivi i druge vrijednosne građevine u Sarajevu. Također, odneseno je gotovo svo bogatstvo koje je grad posjedovao. Još 1628. godine izaslanik austrijskog cara Ferdinanda II piše da je Sarajevo bilo najbogatiji grad ovog dijela Evrope. Koliko je Sarajevo bilo opljačkano najbolje svjedoči podatak jednog hroničara iz Broda koji je naveo da je jedan “rif čohe stajao svega groš”. Kako nije imao sigurne odstupnice Eugen je naredio brzo povlačenje iz Sarajeva. Tom prilikom za njim je krenulo i 40 000 katolika i pravoslavaca, koji su se naselili preko Save.
Eugen je u svom dnevniku ovako opisao svoj pohod na Sarajevo: “23. oktobra rasporedio sam jedinice na uzvisini koja dominira samim gradom. Odatle sam uputio pojedine odrede da poharaju grad. Turci su već bili sklonili najvrjednije stvari, ali su svejedno ostavili za sobom veliku količinu svakojake robe. Pred večer je grad planuo. Prepustili smo grad i svu okolicu vatri. Pred večer je počeo grad gorjeti (naročito Tašlihan)… Inače se nalazi na široku prostoru i potpuno je otvoren; ima 120 lijepih džamija. Sutradan sam još ostao u Sarajevu. Naš jurišni odred, koji je progonio neprijatelja, vratio se s bogatim plijenom i mnogo žena i djece nakon što su pobili svu silu Turaka. Kršćani nam jetimice dolaze i mole za dopuštanje da se sklone u naš tabor sa svojim stvarima jer žele napustiti ovu zemlju i poći sa nama. I ja se nadam da ću povesti sve kršćane iz ove zemlje i prebaciti ih preko Save… da je bilo priprave, moglo se cijelo kraljevstvo (Bosna) zaposjeti i držati…”
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.