Slučaj glumice Milene Radulović pokazuje svijest i odnos društva prema silovanju.
Naime, dvadesetšestogodišnja glumica iz Srbije je prijavila nedavno svog učitelja glume, Miku Aleksića da je silovao više puta u njenoj dobi od 17 godina, dok je pohađala časove glume kod njega.
Šta vi mislite o tome, o tome da je čekala skoro 10 godina da prijavi silovanje (ujedno je to predmetvelike rasprave)?
>
0
I'm waking up to ash and dust I wipe my brow and I sweat my rust
Teško je razumjeti taj vremenski odmak od užasnog čina pa do prijave nasilnika. Možemo samo nagađati. Silovanjem se ne napada samo tijelo već i psiha, vjerujem da je oporavak psihe puno duži. Postoji možda i strah od osude ili čak stid. Kako god, jasno je da niko normalan ne bi trebao prozivati žrtvu, a ako i postoje sumnje, struka će se baviti time.
Sa 17 god. to je sigurno tesko ispricati, mozes se mnogo plasiti ishoda. I sa 27 treba ti vjerovatno velika hrabrost.
Je li na ovom video sto je Kuduz stavio rijec o istom covjeku?
Stala mi krv u venama kad sam pogledala. Kakav uzas i bezobrazluk.
Kolko se nelagode vidilo na licu ovog djecaka
Nakon što je glumica Milena Radulović prijavila je prije nekoliko dana slavnog beogradskog profesora glume Miroslava Miku Aleksića za silovanje, ovaj slučaj pokrenuo je otkrivanje mnogih novih slučajeva seksualnog zlostavljanja širom regije.
Podsjetimo, Aleksića prijavile i druge učenice njegove škole, među kojima su i maloljetnice. Uhapšen je zbog sumnje da je izvršio silovanje i nedozvoljene polne radnje na saslušanju, negirao sve optužbe. rekavši "Ne znam zašto su to rekle".
Slučaj koji je potresao bh. glumište
I dok svakog dana stižu nove ispovijesti zlostavljanih Aleksićevih učenica, šok je odjeknuo i Sarajevom, a nakon otvorenog pisma kojeg je na portalu Tacno.net objavila ugledna dramska umjetnica Hasija Borić.
Borić, kako piše, "podsjeća na one mučne i strašne dane boravka i školovanja u Dramskom studiju u Sarajevu", kojeg opisuje kao kloaku, "leglo seksualnog zlostavljanja učenica i učenika, samo na podmukliji i sofisticiraniji način, što bi rekli nadrealisti: Njegove metode su perfidnije, on te prvo ponudi cigarom, pa te onda razbije".
... / Još jedna glumica tvrdi da ju je reditelj prisiljavao na seks
Prvo, profesoricu Katicu Dorić Lešić optužuje da je znala da je profesor Miroslav Avram seksualno napastovao mlade studentice glume, a da nije reagirala. Optužuje je za mobing koji je "zamotavan u oblandu velikih ljubavi": "Na kraju su ti učenici bježali iz Sarajeva stotinama kilometara daleko, kad bi se iskradali iz perverznih ralja svojih 'profesora', da bi se tek godinama nakon toga vraćali u Sarajevo, ali još uvijek u strahu od odmazde".
A učenice?
"Njima je držana ruka na klitorisu za vrijeme individualne nastave i tumačeno: 'iz p… se glumi, za to vas diram'. Šta smo mi, maloljetne, tad znale o glumi? Vjerovale smo svom profesoru. Polako smo se počele buniti, jedna drugoj povjeravati, ali smo uglavnom šutile.
Vi ste to znali, naši profesori. Jednom je jedna od naših najstarijih kolegica, M. počela vrištati, izletjela na hodnik i urlala, u stanju strave i očaja, možda pomiješanom sa histerijom, ko zna. Svi vi, naši profesori ste izletjeli na hodnik, svi ste bili tu, a izletjeli su i svi učenici. Stvar je brzo zataškana, nastava je nastavljena. Šta je bilo sa našom talentiranom kolegicom, ne znam. Da li ste je nemilosrdno srušili ili je sama odustala, to ne znam. Uglavnom, nakon toga se nikad nije bavila glumom", napisala je Hasija Borić, te dodala:
"Ja znam da sam se tako grčila na tim časovima, da nakon toga nisam mogla ni govoriti, pa se nisam čula ni u prvom redu Kamernog teatra. Sreća je bila da sam u to vrijeme bila u gimnaziji, išla sam u dvije smjene, a kako se nastava u Dramskom studiju odvijala popodne, imala sam alibi da ne dolazim na nastavu. Puno kasnije sam tek realizirala zašto su naše pojedine kolegice, iznimno talentirane djevojke ili same napuštale Dramski studio ili nemilice rušene na ispitima.
A, zašto Vi niste reagirali? Pitam Vas jer ste još jedini preživjeli profesor! Pa zato što ste bili i gori od tih naših profesora, i zato što je taj naš nesretni profesor bio direktor Kamernog teatra 55. Čula sam da je taj profesor, Miroslav Avram, profesor scenskog govora, nastavio svoje čuvene edukativne metode na ASU.(...)m ali to ne mogu tvrditi, neka o tome progovore studentice ASU, kao i moje kolegice sa Dramskog studija."
Kaća Dorić: Slučaj predajem advokatu
U vezi s navodima, redakcija portala Radiosarajevo.ba je kontaktirala glumicu Kaću Dorić koja je rekla da je slučaj prepustila advokatu.
Kompletno javno pismo Hasije Borić pročitajte OVDJE.
Posjetimo, prof. dr. Miroslav Avram (1933- 1991.) je bio poznati reditelj i direktor Kamernog teatra 55, profesor na Akademiji scenskih umjetnosti (ASU), koji je i potpisao mnoge tekstove za filmove i serije.
... / Nakon navoda o seksualnom zlostavljanju na ASU: Žbanić poslala poruku
Nakon što su pismo prenijeli mnogi mediji, reagirala je i redateljica Jasmila Žbanić koja je preporučila svim žrtvama seksualnog napastovanja i uznemiravanja, da svoje nasilnike prijave pravnim putem.
"Danas su na grupi "Nisam tražila" objavljeni anonimni iskazi seksualnog uznemiravanja/zlostavljanja na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Kolegice glumice i studentice, ako odlučite da se suprotstavite predatorima idite isključivo pravnim putem ka nadležnom tužilaštvu podnoseći kaznenu prijavu protiv počinitelja. Prije toga molim vas da se posavjetujete sa pravnicima", napisala je, između ostalog, Jasmila Žbanić.
(radiosarajevo.ba)
1
1
I'm waking up to ash and dust I wipe my brow and I sweat my rust
..Slusajuci ga.. on s njima prica kao sa odraslim osobama... navodi ih da sami shvate, da odradjuju zadatke, obaveze.... dosli su na cas ne spremni... meni ovdje ne djeluje cudno.. no, sada ga gledamo - vec s predrasudom ..tako da je tesko ostati ravnodushan....
Strašno za pročitati,mogu misliti,koliko mora biti teško to,
za ispričati i izaći u javnost,s tim!
Njihov izlazak u javnost,s ovim je, zapravo,početak onoga,kad one prestaju biti žrtve.
Dok god se osoba srami,ispričati,priznati šta joj se dogodilo...ona je žrtva,koja ne može početi normalno živjeti!
Stravična ispovest mlade glumice Milene Radulović dovela je do pravog zemljotresa u javnom životu Srbije. Škola glume Miroslava – Mike Aleksića je sigurno bila najpoznatija još u onoj Jugoslaviji, a sad je mit o njoj srušen poput kule od karata.
Decenije su u pitanju, a ne godine. Generacije i generacije mladog sveta prolazilo je torturu mimo znanja roditelja, kolega, pa i samih polaznika. Oni koji su trpeli bila su deca, po svoj prilici nesvesna šta im se dešava. O najodvratnijem zločinu seksualnog uznemiravanja – silovanju, da i ne govorimo.
Sudski organi će uradi svoj deo posla, barem se nadamo, ali Srbija kao društvo dobila je takvu šamarčinu da više ništa neće biti isto. Previše je svedočenja da bi se radilo o slučajnosti ili pojedinačnim slučajevima. Na videlo izlaze priče koje su skandalozne.
Potpuno podaništvo jednom čovjeku
Aleksić je, to nije tajna, poznat kao jako strog u tome što je radio. Nemoguće je sada napisati pedagog, ili predavač, jer oni koji se bave bilo kakvom vrstom obrazovanja ne mogu biti seksualni predatori, a sva je prilika je Aleksić to godinama bio. Kako svedoče nekadašnji mališani, polaznici te škole, a sada uspešni glumci i javne ličnosti, bili su izloženi uvredama, kaznama, potpunim podaništvom jednom čoveku. Postojala su pravila kojih su morali da se pridržavaju, a u vrhovni poglavar je bio on. Zvuči poznato?
I sada se s pravom postavlja pitanje kako je to godina prolazilo nezapaženo. Ne pričamo ovde o seksualnom uznemiravanju, to je druga dimenzija. Kako su roditelji prihvatali da im neko decu naziva glupim, debelim, nesposobnim… To se čak nije ni krilo. U emisiji prozaičnog naslova Dok anđeli spavaju, Aleksić je direktno u kamere govorio jednom dečkiću da je glup, drugom da je debeo, a devojčicama da kod njega na časove moraju da dolaze u suknjicama.
Niko, ali baš niko, nema pravo reč da kaže ni Mileni, niti bilo kojoj drugoj žrtvi seksualnog zlostavljanja o tome zašto tek sada govore o tome. A spočitava im se. Progovorile su onda kada su bile spremne, kada su osetile da su snažne i da nema tog predatora koji ih može pokolebati. To je ogromna pobeda, pre svega, njih samih, a onda i društva uopšte. Društvo mora da poštuje žrtve, a ne da ih osuđuje. Pitanje je koliko je Srbija spremna za to.
Brojna svjedočenja o ‘čeličenju’ i traumama
Aleksić ih je, prema svedočenju, pripremao za veliku scenu, čeličio ih je tako što su deca i mladi ljudi stekli traume za ceo život. Ko ima pravo da ih osuđuje? Možda je upravo takav stav tog dela javnosti razlog što se žrtve povlače u sebe i ćute. Neke nikada ne progovore. Žive sa time ceo svoj vek. To je još gore od samog čina – živeti sa saznanjem da je nad vama počinjen zločin i gledati kako se predatori komotno provlače kroz život.
Možda su roditelji još odgovorniji, zbog svojih bolesnih ambicija kada su njihova deca u pitanju, pa su govorili da tako treba, da će da ojačaju. A tu istu decu onda jednog dana taj veliki učitelj života pozove u svoju kancelariju i sruši im sve snove sa kojima su došli u tu školu. Ono što je posebno teško u ovoj priči je činjenica da je Aleksić tu decu pripremao za upis na Fakultet dramskih umetnosti, na kojem je profesor njegova supruga. Možemo samo da zamislimo kako je to uticalo na svest polaznika njegove škole.
Koliko je to sve jadno i mučno… Pitati bilo koga u bilo kojem stepenu razvoja, sa pozicije autoriteta – “da li se krešeš?” Na sve to dođe i Oče naš, sa kojim su počinjali časovi. Odvratno. Ta deca, to su heroji zbog svega šta su sve preživeli u toj školi. O njima treba da se govori sa velikim poštovanjem, a ne da se razvlače i pljuju zbog toga što sa 17 godina nisu otišli sami u policiju prijavili silovanje. Nekako se u moru informacija pojavila i ona da je dotični Aleksić bio veliki poštovalac like i dela Željka Ražnatovića Arkana i da je čak bio njegov kandidat za narodnog poslanika na nekim izborima.
Kakva je to priprema za život kada te neko seksualno zlostavlja? I u pravu je proslavljeni srpski reditelj Srđan Dragojević kada kaže da “srpsko društvo počiva na silovanju”. Možda bi još više u pravu bio da je dodao samo jednu reč pre reči silovanje – nekažnjeno. Koliko se takvih predatora izvuklo za sve godine koje su iza nas. U Srbiji je danas, gotovo svakodnevno, na televiziji sa nacionalnom frekvencijom pravosnažno osuđeni silovatelj, takvozvani megafon aktuelne vlasti, Simo Spasić. On je, doduše, odležao kaznu u zatvoru. I kao takav, voditeljski par ga najavljuje kao vojnika pravde.
Žrtva je žrtva i tu nema ‘ali’
Drugi predator piše molbe da ne ide u zatvor zbog zdravstvenih problema. Onaj iz Brusa, što volka i pipka. Zahvaljujući jednog hrabroj ženi koja je progovorila, taj nekadašnji funkcioner Srpske napredne stranke i predsednik opštine Brus Milutin Jeličić Jutka osuđen je za seksualno zlostavljanje. Sada kuka da ne ide u zatvor, a dobio je samo tri meseca. Njegovi potčinjeni su ga zdušno branili.
Aleksića nema ko da brani, u tom smislu, sem ponekih narazumnih likova, koji se iznova i iznova pitaju zašto su ćutale, a i sigurno su dobrovoljno pristale na sve da bi napredovale. Očigledno da nismo ni svesni u kakvo odvratnom društvu živimo. Žrtva je žrtva i tu nema “ali” i – tačka.
Pandorina kutija je otvorena. U ovom slučaju neće biti nikome lako. Najteže je žrtvama, ali ostaje nada da će svojim novim žrtvovanjem, da o svemu govore i pričaju slobodno, osokoliti mnoge druge žrtve da ne ćute. Osuđuju ih zbog ćutanja oni koji, kako je to odlično primetila novinarka Jelena Obućina, ćute kada ne primaju plate, kada ih biju, kada ih prave ludima, kada ih zatvaraju u kuće, a drugima dozvoljavaju da pale baklje… Ovo je veliki ispit za Srbiju i prilika da se, zahvaljujući mladim i hrabrim ženama, zemlja učini pristojnijom za život. Za sada je dovoljno to da neke buduće generacije klinaca niko neće nazivati glupim i debelim. I to je pobeda, ali nije dovoljna.
Ovako se ne uspostavlja povjerenje između djece i učitelja, vaspitača, šta li je već. Pokušava izigravati autoritet iživljavajući se na djeci pa čak ih i vrijeđa komentirajući izgled. Kao da je krim inspektor ispred kojeg sjedi lopuža. Grozno.
..I nakon 'vrijedjanja' djeca ostaju - i na kraju videa se smiju.. da. izgleda grubo(komeratisanje debljine decka i decko simpaticnio objasnjava sitaciju s hranom u kuci ) nama kad gledamo..sada nakon optuzivanja.. i mogao je to izbjeci- ali nije s namjerom..kojom.? i zasto je ovaj video snimljen... skrivenom kamerom ili s razlogom?
...
..I nakon 'vrijedjanja' djeca ostaju - i na kraju videa se smiju.. da. izgleda grubo(komeratisanje debljine decka i decko simpaticnio objasnjava sitaciju s hranom u kuci ) nama kad gledamo..sada nakon optuzivanja.. i mogao je to izbjeci- ali nije s namjerom..kojom.? i zasto je ovaj video snimljen... skrivenom kamerom ili s razlogom?
...
Zašto je video snimljen, ne znam. Čini se da je stariji snimak, sudeći po izgledu ovog čovjeka. Ja i dalje mislim da je to pogrešan pristup. Uopšteno kod nas je često odnos učenik/nastavnik baziran na strahu a ne na poštovanju i povjerenju. Ima naravno i svijetlih primjera. Svi smo bili djeca, pamtimo neke drage ljude iz školskog perioda ali i neke koji to nisu bili.
Nas je u osnovnoj skoli , profesor fizickog - mlatio - nekim gumenim kao crijevom po sakama.. - a, bio je jako zgodan - i curice se zaljubljivale. cak je jedna ostala trudna - osmi razred je pohadjala, priznao je dijete... mislim da nije tuzen. ne sjecam se .. ali smo dobile novog profesora.
.
.. desava se.. no, na starijim je da odluce, bez obzira sta ucenice pokusavaju--
Gledala sam ovu stranicu Nisam tražila i čitala ispovijesti. Užasno je zaista koliko toga ima i koliko se olako prelazi preko toga.
Mislim da bi se trebale ohrabriti da i imena navode tih zlostavljača, jer treba pritisak na njih vršiti.
>
0
I'm waking up to ash and dust I wipe my brow and I sweat my rust
Gledala sam ovu stranicu Nisam tražila i čitala ispovijesti. Užasno je zaista koliko toga ima i koliko se olako prelazi preko toga.
Mislim da bi se trebale ohrabriti da i imena navode tih zlostavljača, jer treba pritisak na njih vršiti.
Seksualno uznemiravanje i zlostavljanje. Par riječi za koje je dobar dio bosanskohercegovačkog društva do prije nekoliko dana mislio da se događa tamo negdje – na Zapadu, na Istoku, gdje god, samo ne u našim kućama. A onda, iz dana u dan, sve više svjedočanstava – naše su kuće pune seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja. Naše porodične kuće, naše obrazovne kuće, naše poslovne kuće.
Vanja za Ženske priče dijeli svoje iskustvo iz ranog djetinjstva i puberteta, utkano kroz posljedice u odraslu dob.
„Kao dijete sam imala raznih zdravstvenih problema, pa je tada jedini spas bila planina - provođenje što više vremena na planinskom zraku. Tako da je odlično rješenje bila baka kod koje su me slali na mjesec dana. Sa bakom je tada živio njen sin sa ženom i njihova dva sina. Stariji je bio nemiran, živahan, svađao se, a mlađeg su svi hvalili kako je dobar, vrijedan, pošten itd. Uvijek je stariji ''izvlačio deblji kraj'', a mlađem su svi vjerovali i u svemu ga branili. Ne sjećam se tačno kada je to počelo, čini mi se da sam imala 8 godina, a taj mlađi rođak je oko 7-8 godina stariji (išao je u srednju) i to je trajalo najmanje oko 4 godine (meni je sve u par slika složeno).
Uvijek sam voljela da crtam i da budem sama u tišini, tako je i počelo... Uzimao bi stvari od mene i tražio da molim da mi ih vrati, a onda jedini uslov bi bio da ga poljubim. Sjećam se da sam mislila da je u obraz i pošla da poljubim, ali on je okrenuo na usta. Mislila sam da je greška, dok se to nije sve češće počelo ponavljati i to ljubljenje postajalo duže, odvratnije i protiv moje volje.
Vremenom je preraslo u dodirivanje, stavljanje mene na njegov ud i tako se zadovoljavao, pa stavljao moje ruke na to. Hiljadu puta sam htjela pobjeći, ali prosto je bilo nemoguće, nisam bila dovoljno jaka da se otrgnem. Stalno sam govorila da neću, da prestane i nikad neću zaboraviti kojom jačinom me je držao i kako je stavljao ruku na moja usta da ne vrištim ili me tada ljubio... Nikad mi nije bilo jasno kako se to uvijek desi kada sam sama u kući, kada me pošalju po nešto da uzmem ili vidim gdje je sestra, trudila sam se da sve što prije završim i što prije pobjegnem vani, ali opet nisam uspijevala. Kasnije sam prihvatila da to moram istrpiti, jer znam a će proći i mrzila ga, jer sam postajala svjesnija šta radi. Rano sam i ušla u pubertet, pa sam počela i sebe da mrzim, jer je njemu to sve bilo privlačnije. Osjećala sam se užasno, bespomoćno i pitala se zbog čega ja, čak sam se i ošišala se na mušku frizuru, počela se oblačiti kao dječak da bih ga odbila, ali nisam uspijevala. Nikome nisam smjela reći, jer sam mislila da mi neće vjerovati, pošto je on ''zlatno'' dijete i mnogo stariji od mene, naravno da bi ih ubijedio da lažem (to su moja razmišljanja tada).
Kakve posljedice je ostavilo? Pa razne, a to primjećujem tek nakon 20 godina od tada. Ne volim sebe, ne volim kada mi neko kaže da sam zgodna ili lijepa, imam osjećaj da se gušim, gadim se sama sebi, ne vjerujem ljudima kada mi to kažu, posebno ne muškarcima, jer imam osjećaj da me vide samo kao seksualni objekat. Ne mogu obući ništa usko, jer me isto guši, ne želim da budem primijećena, u centru pažnje. Mnogo drugarica mi govori da zavidi na mom tijelu i da im nije jasno zašto ne nosim nešto kraće, nego se oblačim kao ''baba''. U tinejdžerskim danima sam se izgladnjivala, željela sam da što više smršam i izgubim obline. Kada god bi mi neko suprotnog pola prišao da se upoznamo, uvijek sam se sklanjala i odmicala. Tačnije, toga nisam ni bila svjesna dok me jedan momak nije pitao do kad ću ići unazad i šta želim postići sa tim. Tada sam se počela ispitivati. Prvu vezu sam imala tek sa 26 godina, ali nije dugo trajala, jer tek tada su počele vraćati slike. Druga i posljednja veza je bila nakon godinu dana, trajala je 3,5 godine. I dalje se divim njemu na ogromnom razumijevanju, pažnji i trudu, ali nikada nismo uspjeli imati odnose, jer ja psihički nisam mogla. Sve bude divno do tog ''zvaničnog'' trenutka i onda odjednom dođe taj osjećaj gdje se ja osjetim odvratnom, budem sva u grču, pa to budu strašni bolovi. Sama sam inicirala na odnose sa njim, jer sam željela, ali ipak nije moglo, na kraju je on odustao od toga, pošto ne želi da me povređuje. Vremenom smo i raskinuli (ja sam), jer sam imala osjećaj da ga samo patim sa svojim problemima. Na početku sam išla ginekologu da vidim šta se dešava, promijenila ih 4-5. Išla najboljim, ali niko nije imao vremena za razgovor i svi su rekli da se napijem, izdržim te bolove i vremenom ću se navići, ali nisam mogla to da izdržim, jer svaki pokušaj se završavao plakanjem i vrištanjem... Isto tako, ne mogu da podnesem kada neko dijete govori ''Nemoj. Prestani.'' a ta osoba ne prestaje. Nebitno da li to bilo golicanje, igranje, šta god, odjednom počnem da vičem na tu drugu osobu i ispitujem da li zna šta znači ne i ako je rekao/la ne, onda je ne! Onda svi ućute i gledaju u mene, jer nikome nije jasno šta se dešava. Na taj način su saznale mama i sestra, 15 godina nakon svega i bile su u šoku zašto sam ćutala, zašto nisam rekla nikome. Rekle su da me podržavaju u svemu šta god želim da kažem i uradim, a ja sam im samo rekla da ćute, jer mislim ako bi tata saznao da bi ga doslovno ubio. Sa tim rođakom nemam nikakav kontakt, a to je prestalo tako što sam ja prestala ići kod bake, jer nisam više željela, jednostavno sam su tu porodicu isključila iz svog života. Idem na psihoterapije i pomaže, njemu sam oprostila. Dovoljno mi je da vidim kakav mu je život sad i šta se sve dešava, prije sam bila srećna što tako prolazi, a sada ga žalim ako čujem nešto. Problem je što još uvijek ne mogu sebe da prihvatim i zavolim, ali učim se.
Moje trenutno osjećanje, nakon što masa žena počinje pričati o sličnim iskustvima je pomiješano. U šoku sam koliko ima žena kojima se to desilo, ali isto tako i muškaraca. Strašno mi je, ne mogu čak ni sve da čitam... U drugu ruku, na neki način mi je drago što se počinje pričati o tome, jer ne treba kriti, nažalost kasno sam postala svjesna toga. Ljudi treba da znaju da se to ne dešava samo u inostranstvu ili na filmovima i treba da vaspitavaju svoju djecu da nema tajni i da nemaju strah od batina, jer sam se ja bojala batina i kazni, zato sam i ćutala. Ne krivim svoje roditelje, oni su me vaspitavali na najbolji način na koji su mogli.“
A pred svima nama je još mnogo vaspitavanja. O tome kako stvarati sigurnu zonu povjerenja djeci kroz odgoj, o tome kako osposobiti pravosuđe da žene imaju povjerenja prijavljivati zlostavljanje i uznemiravanja i o tome kako senzibilizirati društvo da u svojoj kući zna reći: uz tebe sam, umjesto – šuti.
Gledam maloprije ovu sliku i van konteksta je svi odobravaju.
U kontekstu ove priče je potpuno pogrešna.
Mislim da će se nakon mjesec dana smiriti sve i opet vratiti sve u "normalu".
Niko ne spominje imena, ili gotovo niko. Ova stranica na kojoj su ove ispovijesti, ako ne budu navodile imena, ostaće samo mjesto za anonimno olakšavanje duše. Neka druga aktuelna goruća tema će gurnuti i ovu u zaborav. Daj bože da jedan bude osuđen u ovoj svoj frci.
.. problem je javno nekoga objelodaniti, a svoj identitet ne..
..na fakultetima se uglavnom zna, koji je profesor 'strog '. i, svejedno bude ' novih zrtava'
