Zanimljivosti

[kreja]

Iako na prvi pogled izgleda poput nekog mjesta s drugog planeta ovaj nevjerojatan gejzir stvarno postoji na Zemlji.Gejzir Fly nalazi se u Nevadi, ali nije dostupan za javnost. Zanimljivo je da se nalazi na privatnom posjedu, a vlasnik ga ne želi prodati iako su ponude brojne.No, iako nije omogućen prilaz gejziru može ga se pogledati izdaleka. Ono što ga čini još zanimljivijim je to da je nastao ljudskom rukom! Sve je počelo 1916. godine kada su zemljoposjednici odlučili usred pustinje stvoriti uvjete za uzgoj. Tijekom potrage za vodom nisu ni očekivali na što su naišli - bunar s jakim mlazom tople termalne vode, piše 24ur.comIz izvora je tekla voda sve do 60-ih godina kada su uklesali novi otvor. Na površini novog gejzira talože se slojevi blata na kojemu su raznobojni organizmi koji pridonose ovom spektakularnom prizoru.

[Peace]

Niz od 20 najtolerantnijih zemalja sveta izgleda ovako: Luksemburg, Kanada, Novi Zeland, Island, Irska, Urugvaj, Holandija, Finska, Belgija, Portugal, Norveška, Australija, Danska,Švedska, Velika Britanija, Španija, Malta, Švajcarska, Kostarika i Slovenija.


Najnetolerantnije države sveta: Avganistan, Sudan, Jemen, Egipat,Iran, Libija, Mauritanija, Centralnoafrička Republika, Rusija, Demokratska Republika Kongo, Irak, Kina, Čad, Alžir, Svazilend, Belorusija, Saudijska Arabija, Pakistan, Komori i Tadžikistan.

[kreja]

Malo je koji izum usmjerio ljudsku povijest poput kotača. Kotač možemo vidjeti u različitim oblicima, učestalo do te mjere da ga ne primjećujemo, iako je bez njega danas teško zamisliti život.

Najstariji poznati kotač na svijetu otkriven je u Mezopotamiji, a potječe iz 3500-te godine prije Krista. Nešto mlađi kotač arheolozi su otkrili 2002. godine nadomak Ljubljane, na lokalitetu Ljubljansko barje. Taj lokalitet, poznat i po nizu sojeničkih naselja, u pleistocenu je bio veliko plitko jezero, isušeno melioracijskim radovima tek u XVIII. stoljeću, pa je tako Ljubljanski kotač tisućljećima ležao pod vodom. U početku su stručnjaci iz Instituta za arheologiju mislili da se radi o običnoj dasci, no nakon uklanjanja mulja, ispostavilo se da su to bili ostaci drvenog kotača, a nedaleko je pronađena i drvena (hrastova) osovina. Kotač promjera 70 cm i debljine 5 cm izrađen je od dviju jasenovih ploča spojenih hrastovim klinovima. Posebnost mu je pravokutni otvor za osovinu dugu 124 cm. Osovina se umetala u kotač, pa se okretala zajedno s njim.

Način na koji je sastavljen ukazuje na to da su njegovi tvorci imali daleko veće znanje i vještinu vezane uz obradu drva nego što su to znanstvenici mogli zamisliti. Drugim riječima, kotač je izradio vrhunski prapovijesni majstor. Vjeruje se da je bio dio kola na dva kotača. Slična prapovijesna kola pronađena su u Švicarskoj i Njemačkoj.

Kotač je 2008. godine prenesen u Mainz na konzervaciju, gdje je nakon brojnih analiza utvrđena njegova starost od oko 5150 godina.

Zanimljivo je da je takozvani Ljubljanski kotač vrlo sličan kotaču izvornih vučedolskih kola. Ta su kola rekonstruirana prema malom keramičkom modelu iz jedne jame u Vučedolu. Na primjeru najstarijeg osovinskog kotača možemo pratiti prepletanje davnih kultura.

Iako jednostavnog izgleda, ljubljanski je kotač neprocjenjiv pronalazak koji je osvijetlio jednu od najranijih europskih kultura, zbog čega je UNESCO područje Ljubljanskog barja 2011. godine stavio na Popis svjetske kulturne baštine.

[gripen]

izumom tocka,civilizacija je krenula,dobila svoj smisao

[kreja]

gripen

upravo je tako

[kreja]

Jeste li znali da se među najstarija sveučilišta na svijetu ubrajaju i ona indijska?

Danas su najpoznatija Nalanda i Taksila. U svakom od njih na vrhuncu razvoja studiralo je više od 10 000 studenata i poučavalo oko 2000 profesora. Što bi značilo da je svaki učitelj imao po pet učenika, a pouke su bile isključivo usmene.

Taksila (na sanskrtu Taksaśilā), danas važan arheološki lokalitet u provinciji Pandžab u Pakistanu, bila je važno vedsko i budističko središte od VI. st. pr. Kr. do II. st. po. Kr. Od 1980. godine je na UNESCO-ovom popisu mjesta svjetske kulturne baštine. Grad Takšašilu prema legendi osnovao je Takša, sin Bharate i Mandavi iz indijskog epa Ramajana te drevni kralj države Takša Kanda, a njegovo ime na sanskrtu znači “pripada kralju Takši”. Ime po kojem ga mi znamo je grecizirano.

Sveučilište u Taksili pohađali su studenti iz Kine, Grčke, Egipta, Male Azije, Perzije, Arabije… Izvori tvrde da je tamo učio i grčki filozof Pitagora kojeg spominju kao Yavancharyu (Jonski učitelj), kao i neki njegovi učenici. Zanimljivo je da je Pitagorin poučak opisan stoljećima prije u Shulva sutri koja pripada vedskim tekstovima.

Na sveučilištu se poučavala medicina, filozofija, jezici, astronomija, ekonomske i političke znanosti, ali i streljaštvo, muzika, ples… Najpoznatiji učitelj bio je Chanakya, filozof i kraljevski savjetnik.

To sveučilište spominje grčki povjesničar Herodot, a 326. godine posjetio ga je i Aleksandar Makedonski.

Sveučilište Nalanda (u prijevodu “Mjesto koje daruje lotos”) djelovalo je od V. st. pr. Kr. do kraja XII. st. po. Kr. Za usporedbu, Bologna je kao najstarije sveučilište u Europi osnovano 1088. godine. Nalanda se nalazi u državi Bihar, na krajnjem sjeveroistoku zemlje. Studenti su dolazili iz Kine, Japana, Koreje, Sumatre, Perzije pa čak i Europe. Studirati je mogao svatko bez obzira na spol, kastu, rasu i vjeroispovijest, a jedini uvjet bila je starost iznad 16 godina te položen prijemni ispit.

Sveučilište opisuje i kineski povjesničar Hsuan Tsang koji je tamo studirao i prenio oko 700 tekstova iz Nalande u Kinu.

Izučavale su se: filozofija, fizika, metafizika, sveti spisi, medicina, astronomija, gramatika, matematika, embriologija i imunologija.

Čuveni su učenici Buddhin učenik Sariputta, Nagarjuna i Aryadeva, a najpoznatiji učitelj bio je ­Padmasambhava koji je u Nalandi poučavao jogu.

Sveučilište je bilo važno središte budističkog učenja, imalo je šest hramova i 108 samostana. Značajne su bile i tri knjižnice koje su posjedovale na stotine tisuća tekstova. Jedna od njih se zvala Dharmaganja, što se može prevesti kao Trezor Istine, a druga Dharma Gunj – Planina Istine.


Ponosim se što sam učenik Nalanda tradicije koja se odlikuje oslanjanjem na razum i logiku.
Tu je tradiciju u VIII. stoljeću u Tibet prenio učenjak iz Nalande Shantarakshita, a mi smo je održali živom proširenim i posvećenim učenjem. Čini se da je tradicija Nalande danas najsveobuhvatnije raspoloživo izlaganje Buddhina učenja. Ona uključuje poznavanje uma i emocija, što je od potencijalne koristi cijelom čovječanstvu. Od te sam tradicije naučio ispravno viđenje stvarnosti i kako odgajati um svladavanjem uznemiravajućih emocija.
Njegova Svetost Dalaj-Lama XIV

[kreja]

Povijest nam stalno budi maštu i postavlja mnoga pitanja na koja i danas nemamo odgovore. Takva nepoznanica su i takozvani Ulfberht mačevi koji potječu iz IX., X. i XI. stoljeća, a izrađeni su metalurškom tehnologijom koja je, kako se smatralo, otkrivena tek u vrijeme industrijske revolucije.

Također je zagonetka zašto mačevi ove vrste nose natpis Ulfberht (+VLFBERHT+), jer taj se naziv ne pojavljuje u pisanim tekstovima iz toga doba. Istraživači smatraju da je Ulfberht franačko ime. Moguće je da je to ime mjesta u kojem su mačevi proizvedeni ili ime dodano zbog dokaza njihove autentičnosti, a činjenica da su se mačevi pojavljivali u razdoblju od preko dvjesto godina ukazuje na to da ih nije proizvodio samo jedan kovač.

Do sada je pronađeno oko 170 primjeraka vikinških mačeva s natpisom Ulfberht, a zanimljivo je da su dva takva mača pronađena i u Hrvatskoj, u Biskupiji nedaleko od Knina i Prozoru kod Otočca.

Njihova je kvaliteta bila legendarna, mogli su se bez problema savinuti do desetak stupnjeva, a oštrice im se gotovo nisu trošile. Njihov metalurški sastav nalikuje najmodernijim čelicima koji se dobivaju na temperaturi od 1648,9 oC. Stari kovači znali su kako iz željeza izvući gotovo sve nečistoće, nešto što danas mogu postići samo neke visokospecijalizirane ljevaonice.

Zapravo izvlačenje nečistoća iz rude željeza predstavlja samo jedan od problema u stvaranju Ulfberht mačeva. Druga je nepoznanica dodavanje 1,5 % ugljika u željezo te proces stvaranja takozvanog snažnog ugljičnog čelika. Što je u željezu više ugljika, to on postaje tvrđi. Željezo s visokih 1,0 do 2,0 % ugljika naziva se ultra visokougljični čelik. Čelik također postaje tvrđi smanjivanjem nečistoća bakra, magnezija i silicija. Ulfberht mačevi u sebi imaju tri puta više ugljika od svih tada poznatih legura.

Pitanje je kako su Vikinzi mogli stvoriti ultra visokougljični čelik bez moderne tehnologije? Izrada takvih mačeva predstavlja izazov i za moderne kovače. Richard Furrer, jedan od najpoznatijih kovača današnjice, tvrdi da danas samo nekoliko ljudi može reproducirati takve mačeve, ali da ni njima to neće uspjeti “od prve”.



Stvoriti mač s takvim nevjerojatnim svojstvima zapravo je najkompleksnija stvar koju poznajem u kovačnici i u metalurgiji. I meni je stvaranje i oblikovanje takvog metala iznimno teško dostignuće. Stvaranje oružja iz sirove rude itekako je zahtjevan posao. Zamislite kako je to izgledalo ljudima u srednjem vijeku. Dobivali su iznimno oružje koje se nije moglo slomiti i nije se lako tupilo. Zasigurno su kovači mačeva Ulfberht nalikovali na čarobnjake s nadnaravnim sposobnostima.

Zanimljivo je da su se prvi Ulfberht mačevi pojavili nakon što su stvorene jake trgovačke veze s Bliskim istokom, naročito s kovačima iz Damaska koji su bili čuveni po izradi čelika. Njihov je čelik imao prepoznatljiv uzorak nalik na šare kod uzdužno prerezanog drveta ili, točnije, uzorak koji je vidljiv na takozvanom damast platnu.

Iako nema povijesnih dokaza o međusobnom utjecaju tih dviju tehnologija, teško je ne primijetiti očigledne podudarnosti u izvedbi i kvaliteti kovine. No, smatra se da je trgovačka ruta Volga, koja je tokom rijeke Volge povezivala sjevernu Europu s Kaspijskim jezerom, poslužila Vikinzima za dobavljanje lijevanih čeličnih šipki iz Irana i Afganistana. Naime, najstariji mačevi potječu iz razdoblja nakon otvaranja te trgovačke rute, a kada je zatvorena, prestala je i njihova proizvodnja.

Arheolog i metalurg dr. Alan Williams ispitao je četrdeset primjeraka mačeva Ulfberht, no nije uspio do kraja pojasniti kako su Vikinzi stvorili tu tehnologiju, a naročito kako su mačeve uspjeli izraditi u više od stotinu identičnih primjeraka.

Dr. Williams dobio je na raspolaganje primjerke Ulfberht mačeva od privatnog kolekcionara. Nakon metalurških analiza u najpoznatijim laboratorijima Velike Britanije i u suradnji s trima sveučilištima, otkriveno je da su Ulfberht mačevi rađeni vrlo slično načinu izrade najboljih japanskih mačeva. Naime, sjevernjaci su oblikovali kovinu tako da su stotine slojeva zagrijavali i oblikovali laganim kovačkim čekićima te je naglo hladili vodom, ponavljajući proces sve dok kovač ne bi bio zadovoljan stanjem kovine.

Ulfberht mačevi nestali su s tržišta jednako naglo kako su se i pojavili; čim su ruska plemena blokirala trgovačku rutu sa Srednjim istokom, nestala je proizvodnja tada najubojitijeg europskog oružja.

Treba još napomenuti da je većina famoznih Ulfberht mačeva pronađena u rijekama, dok su njihove jeftine i manje kvalitetne replike pronađene u grobovima vikinških velikana. Čini se da su Vikinzi svoje najbolje mačeve žrtvovali bogovima, polaganjem u rijeke, no i dalje ostaje pitanje zašto su to radili.

Naknadna su istraživanja pokazala da su većina primjeraka Ulfberht mačeva iz poznatih muzeja zapravo jeftine kopije iz grobnih humaka, dok samo nekolicina privatnih kolekcionara ima originale neprocjenjive vrijednosti.

[kreja]

Izdavačka kuća Millennium House 2012. godine na frank­furtskom sajmu knjiga predstavila je atlas Earth: The Platinum Edition, knjigu veličine 1,8 m x 1,4 m koja je otisnuta u samo trideset i jednom primjerku, a svaki od njih prodavat će se za 100 000 dolara. Knjiga ima sto dvadeset i osam stranica i sadrži četrdeset i pet zemljopisnih karata koje, kad se rašire, imaju dimenzije od 1,8 m x 2,7 m!

“Namjera nam je bila stvoriti nešto trajno, a ova će knjiga postojati i nakon 500 godina”, rekao je predstavnik Millennium Housea.

Ovim je izdanjem Millennium House preuzeo rekord najveće svjetske knjige od čuvenog Klenckeova atlasa, koji je napravljen kao poklon amsterdamskog trgovca Johannesa Klenckea engleskom kralju Charlesu II. povodom njegova ponovnog ustoličenja 1660. godine. Atlas visine 1,75 m i širine 1,90 m, ukoričen u bogato ukrašeni uvez, sadrži trideset i sedam zemljovida od kojih su neki unikati. Osim što donose cjelovit prikaz svijeta, zemljovidi u Klenckeovu atlasu svojom su izradom prava umjetnička djela.
U red najvećih knjiga mogla bi se svrstati i ona koju je dao izraditi burmanski kralj Mindon Min. Kraljeva je želja bila iza sebe ostaviti nešto korisno budućim naraštajima, pa je odlučio napraviti knjigu koja će trajati 5000 godina nakon Buddhe. Tako je 1860. godine, kad je počeo podizati novu kraljevsku prijestolnicu u Mandalayu u Burmi, današnjem Mjanmaru, dao izraditi i najveću knjigu na svijetu koja još uvijek stoji u podnožju istoimenog brda.



Dimenzije te knjige su zapanjujuće: ima 730 listova, odnosno 1460 stranica. Zanimljivo je da su “listovi” napravljeni od mramora, a svaki list sadrži stotinjak redaka; širine su 107 cm, visine 153 cm i debljine 13 cm. Svaka od obostrano ispisanih kamenih ploča nalazi se unutar vlastite stupe, a sve su raspoređene oko središnje zlatne pagode poznate kao Pagoda Kuthodaw. Na knjizi se radilo osam godina, a 1868. godine bila je i službeno predstavljena javnosti. Izvorno je svaki “list” imao dragulj na vrhu, ali kada su Britanci osvojili Burmu (1880. godine), dragulji su nestali, kao i sva brončana zvona (730 x 9 = 6570 zvona)

Obnova pagode započela je 1890. godine, a u drugoj polovici XX. stoljeća knjizi se vratila njezina stara slava, jedino je zlato kojim su urezani tekstovi na mramornim pločama, zamijenjeno crnim šelakom.

Redovi stupa s ispisanim kamenim pločama sadrže cjelokupan tekst Tipitake – zbirke svetih spisa theravada budizma, čiji je dio i poznata Dhammapada. Godine 1900. knjiga je dobila i svoje tiskano izdanje, i to u trideset i osam dijelova od četiri stotine stranica.

[Skitnica]

Prodavač knjiga ne gleda svoju robu i ne boji se krađe, jer čitalac ne krade, a lopov ne čita!
Slika je iz ulice Al-Mutanabi u Iračkoj prijestolnici, Bagdad - Irak

[Skitnica]

Kroz peti, šesti i sedmi sprat zgrade Gate Tower u Osaki, prolazi auto put.

[kreja]

1. U prosjeku, morski psi ubiju 5–10, a krave oko 100 ljudi svake godine. Čak 67% ljudi preživi napad velike bijele psine, ali nismo sigurni koliko često nakon toga idu na kupanje...

2. Šišmiš može pojesti do 1000 kukaca za samo jedan sat.

3.Plavi kit, najveća životinja na svijetu, je težak kao 2.667 ljudi (prosječna težina čovjeka: 70kg), te je dugačak kao košarkaški teren.

4. Štakori se razmnožavaju tako brzo da u samo 18 mjeseci 2 štakora teoretski mogu stvoriti populaciju koja broji više od milion jedinki.

5. Jezik plavog kita je velik kao prosječni azijski slon.

6. Žirafe spavaju samo oko 1,9 sati dnevno (od toga 30 minuta dubokog sna), a i taj san je podijeljen u nekoliko odvojenih intervala.

7. Pijavica ima 300 zuba i 32 mozga.

8. Ako u blizini ima vode, rakun će u većini slučajeva iskoristiti priliku i oprati hranu prije nego što je pojede.

9. Krokodil ne može micati jezik i ne može žvakati hranu. Ali zato ima toliko snažnu probavnu kiselinu da može probaviti i čelični čavao.

10. Ljudi, mravi i čimpanze su jedini organizmi koji ratuju.
11. Flamingo može jesti samo ako mu je glava okrenuta naopako.

[Peace]

Cuj pijavica ima 32 mozga

[kreja]

Posebna vrsa, Hirudo medicinalis, ima 32 mozga i 100 zuba u svakoj od 3 čeljusti.
One prave malu ranu koja krvari, a koja održava vensku cirkulaciju u područjima gdje je narušena.
Ugriz pijavice je bezbolan jer on uključuje lokalni anestetik i antikoagulant.
Pijavice mogu isisati krvi do pet puta svoje težine prije nego što otpadnu sa pacijenta.

[kreja]

U srcu australskog kontinenta, usred pustinjske ravnice uzdiže se masivna crvena stijena Ayers Rock, jedno od velikih svjetskih čuda, poznata i po svom aboridžinskom imenu – Uluru. Zahvaljujući crvenkastoj boji zemlje i stijene, za što je zaslužan željezni oksid, te njenom geografskom smještaju područje se naziva “Crveno središte”.

Stijenu je prvi put opisao istraživač Ernest Giles 1872. godine kao “neobičan oblutak”, a ime je dobila po premijeru Južne Australije, Sir Henryju Ayersu. Pješčenjačkog je sastava, a nakon stijene Augustus koja se također nalazi u Australiji najveći je monolit na zemlji: visoka 318 metara, opsega 8 km, a u dubinu zemlje seže 2,5 km. Površina joj je zaobljena i uglačana tisućljetnim djelovanjem vjetra i kiše. Danas se od monolita vidi samo zarav­njen vrh s okomitim utorima, jer su veći dio prekrile pješčane dine.

Pretpostavlja se da je stijena formirana u doba kambrija kao sedimentna podloga na dnu mora, a kada se prije nekih 300-400 milijuna godina morsko dno izdiglo, sedimentni su slojevi djelovanjem snažnih tektonskih sila dovedeni u okomit položaj, što ih je izložilo selektivnoj eroziji. To je stvorilo špilje i rupe, a na sjeveroistočnoj se strani dio stijene odvojio formirajući strukturu na­zvanu “klokanov rep”.

Uluru pokazuje spe­cifične optičke efekte koji privlače brojne turiste i fotografe-entuzijaste iz cijelog svijeta. Ovisno o dobu dana i atmosferskim uvjetima stijena može značajno mijenjati boju. U samu zoru ima narančast odsjaj, kako se Sunce diže na horizontu postaje tamnija, oko podneva je jantarne boje, a u suton je izrazito grimizna s prijelazima od plave i ljubičaste do žarko crvene.

Za australske starosjedioce Uluru je sveto mjesto koje su stvorili mitski preci oblikujući Zemlju na početku Stvaranja, u “Vrijeme snova” ili Tjukurpe, kako to naziva pleme Anangu koje živi na tom području. Uluru je također stjecište broj­nih putova, iwara, kojima su putovala “bića predaka” na svom stvaralačkom zadatku. Brazde po stijeni tragovi su burnih događaja iz te mitske prošlosti koji su stvorili ovo mjesto. Svaki dio stijene, svaka litica ili špilja ima neko sveto značenje, jer su u njima preci pohranili svoju stvaralačku energiju. U nekim se špiljama nalaze crteži koji prenose priče iz Vremena snova. Ti se crteži redovito obnavljaju već tisućama godina nanošenjem stalno novih slojeva boje.

Uluru je i važno inicijatsko mjesto, no tajna znanja vezana za Uluru, jedno od najsvetijih mjesta Aboridžina, za strance ostaju skrivena.

[kreja]

Nevjerojatno očuvan primjerak prahistorijskog puža nedavno je pronađen u komadu jantara u Mjanmaru, što baca novo svjetlo na proučavanje podrijetla vrsta. Riječ je o jednom od najznačajnijih otkrića u povijesti paleontologije: u fosilnom obliku sačuvalo se mekano životinjsko tkivo – glava, stopala i ticala – što do sada nije viđeno u istraživanju tako starih ostataka. Nadalje, egzoskelet puža, njegova “kućica”, ostao je gotovo netaknut, što je neobično ako znamo koliko je krhak.

Analiza je pokazala da je nesretni mekušac u jantaru bio zarobljen devedeset i devet milijuna godina te da je bio živ kad se oko njega počela formirati ljepljiva masa. Na to upućuje rastegnut oblik puževa tijela, iz čega možemo zaključiti da je pokušao pobjeći, te mjehurići zraka oko njegove glave, za vječnost sačuvani u jantaru. Puž je živio u razdoblju krede, u vrijeme kad su Zemljom hodali “slavni” dinosauri T-Rex, velociraptor i triceratops. Raznolikost koja se nalazi u mjanmarskom jantaru uistinu je jedinstvena: sadrži spoj primitivnih, izumrlih oblika te onih koji su slični živućim rođacima. To nam pruža bogatstvo informacija o životinjama koje su ranije bile poznate samo iz fosila u kamenu.

[kreja]

U školskim danima uživali ste u zafrkavanju nepoznatih ljudi na telefon? I dan danas mislite da je beskrajno zabavno uvaliti kolegi sol u kavu ili na licu usnula supružnika nacrtati brkove vodootpornim markerom, a svakoga prvog travnja vaša se mašta rasplamsa do neslućenih vrhunaca? Poznanici su vas, iz vama neshvatljivog razloga, počeli izbjegavati? Pa, to nije najgore što vam se može dogoditi. Da nezrelost može imati najvišu cijenu, na svojoj je koži 2014. godine otkrio američki tinejdžer Ryan Wilson.

Ovaj šesnaestogodišnji učenik iz Chicaga donio je uistinu lošu procjenu kad je pomislio da će zloglasni gangsteri cijeniti njegovu duhovitu igru riječima. Sa skupinom prijatelja, pred kojima se htio napraviti važan, odlikaš i predsjednik školskoga debatnog tima zaputio se u predgrađe u kojem se okupljaju dileri drogom, svodnici i ostali ulični “poduzetnici”. Kao prstom u go*no, za metu psine odabrao je pripadnike “Vice Lorda”, jedne od najstarijih i najopasnijih američkih bandi, poznate po tetovažama rasplakanih zečeva, trozubaca i kostura (na slici!). Dok su ga prijatelji snimali mobitelima, hrabro je istupio pred nabildane mladiće mrkih pogleda te ih pitao: “Jeste li spremni umrijeti?” Ideja je bila da im, nakon što se razbjesne, pokaže boju za kosu koju je ponio sa sobom. Riječi “die” (“umrijeti”) i “dye” (“boja”) u engleskom se jeziku, naime, jednako izgovaraju, pa je momak pretpostavio kako će gangsteri zaključiti kako ih zapravo pita jesu li spremni za bojanje kose i od srca se nasmijati. Nažalost, nije dobio priliku da psinu izvede do kraja

Dok je, u maniri revolveraša s divljeg zapada, posezao za kutijom boje skrivenom u džepu, jedan od bandita latio se pištolja te zlosretnom šaljivcu smjestio metak u čelo. Mladić je ostao na licu mjesta mrtav, a njegov ubojica, unatoč snimci zločina, do danas nije priveden licu pravde.

[kreja]

Dana 21. lipnja 1982. godine rođen je britanski princ William, poznat i kao vojvoda od Cambridgea. Dakako, rodila ga je princeza Diana, supruga princa Charlesa (princa od Walesa). Normalnim redom nasljeđivanja princ William jednog bi dana trebao postati britanski kralj i to kao William V. (do sada su bila četvorica Williama na engleskom prijestolju, od kojih je prvi bio poznati normanski vojskovođa William Osvajač). Godine 2011. princ William oženio se s Kate Middleton.

Zanimljivo je da princ William potomak poznate Barbare Celjske, koja se u hrvatskoj mitologiji izjednačuje s Crnom kraljicom s Medvedgrada. Dapače, po toj je liniji William potomak i bosanske plemkinje Katarine Kotromanić, te znamenitih grofova Celjskih. Također, William potječe i od poznatog hrvatskog i ugarskog kralja Bele IV. koji je izdao Zlatnu bulu Slobodnom kraljevskom gradu Gradecu na brdu pokraj Zagreba.

[Mina]

U školskim danima uživali ste u zafrkavanju nepoznatih ljudi na telefon? I dan danas mislite da je beskrajno zabavno uvaliti kolegi sol u kavu ili na licu usnula supružnika nacrtati brkove vodootpornim markerom, a svakoga prvog travnja vaša se mašta rasplamsa do neslućenih vrhunaca? Poznanici su vas, iz vama neshvatljivog razloga, počeli izbjegavati? Pa, to nije najgore što vam se može dogoditi. Da nezrelost može imati najvišu cijenu, na svojoj je koži 2014. godine otkrio američki tinejdžer Ryan Wilson.

Ovaj šesnaestogodišnji učenik iz Chicaga donio je uistinu lošu procjenu kad je pomislio da će zloglasni gangsteri cijeniti njegovu duhovitu igru riječima. Sa skupinom prijatelja, pred kojima se htio napraviti važan, odlikaš i predsjednik školskoga debatnog tima zaputio se u predgrađe u kojem se okupljaju dileri drogom, svodnici i ostali ulični “poduzetnici”. Kao prstom u go*no, za metu psine odabrao je pripadnike “Vice Lorda”, jedne od najstarijih i najopasnijih američkih bandi, poznate po tetovažama rasplakanih zečeva, trozubaca i kostura (na slici!). Dok su ga prijatelji snimali mobitelima, hrabro je istupio pred nabildane mladiće mrkih pogleda te ih pitao: “Jeste li spremni umrijeti?” Ideja je bila da im, nakon što se razbjesne, pokaže boju za kosu koju je ponio sa sobom. Riječi “die” (“umrijeti”) i “dye” (“boja”) u engleskom se jeziku, naime, jednako izgovaraju, pa je momak pretpostavio kako će gangsteri zaključiti kako ih zapravo pita jesu li spremni za bojanje kose i od srca se nasmijati. Nažalost, nije dobio priliku da psinu izvede do kraja

Dok je, u maniri revolveraša s divljeg zapada, posezao za kutijom boje skrivenom u džepu, jedan od bandita latio se pištolja te zlosretnom šaljivcu smjestio metak u čelo. Mladić je ostao na licu mjesta mrtav, a njegov ubojica, unatoč snimci zločina, do danas nije priveden licu pravde.

Toliko je danas tih što prave prankove i snimaju i uvijek se pitaš kad će ih neko bađš tako jednom - metak u čelo

[kreja]

Povijest medicine pamti brojne mudre liječnike i revolucionarne dijagnostičke metode ali, nažalost, i punokrvne prevarante. Evo nekoliko ne baš svijetlih primjera!

Zdravlje oko vrata

Paul Chamberlen (1635. – 1717.), tvorac tzv. “analgetičke ogrlice”, kleo se da onome tko objesi njegov izum oko vrata bolovi nestaju kao rukom odnešeni, napose oni koji se tiču problema sa zubima i trudova. U vrijeme kad je smrt dojenčadi bila vrlo visoka, a dentalna higijena niska, njegovu ugrlicu su, za svoje bebe, najčešće kupovale zabrinute majke. Nevjerojatno, ali inačice ovakvih “ljekovitih” ogrlica (na slici!) prodaju se i danas, mada ne postoji niti jedan jedini dokaz njihove efikasnosti!

Krv na papiriću

Nadriliječnik Albert Abrams (1863. – 1924.) na tržište je svojedobno lansirao uređaj zvučnog imena “Dynamizer”. Tvrdio je da njegov izum, na osnovu kapljice krvi prolivene na komadić papira te elektroda prikopčanih na glavu, može vrlo dinamično – a kako drugačije – ustanoviti od čega boluje onaj kome je ta krv izvađena. Svojim aparatom, nezgrapnim koliko i beskorisnim, dijagnosticirao je, primjerice, malariju, sifilis, dijabetes i sve poznate tumore. Za one koji su se bojali vađenja krvi postojalo je alternativno rješenje: prije spajanja na elektrodu, dovoljno je bilo da daju uzorak svoga – rukopisa!

Putujući liječnik za trakavice

Goveđa trakavica, parazitski plošnjak koji ne pokuca na vaša vrata prije nego što vam se useli u kuću, u ljudskoj utrobi može narasti do dvadeset metara. Njena manja ali opakija rođakinja, svinjska trakavica, u stanju je desetljećima živjeti u tijelu domaćina, apsorbirajući hranjive tvari iz svega što ovaj stavi u usta, nerijetko uzrokujući neizdržive bolove. Početkom dvadesetog stoljeća, kad je otkriveno kakve nam probleme paraziti mogu donijeti, u modu su ušli tzv. “liječnici za trakavice”, svojevrsna kombinacija trgovačkih putnika, travara i čistača. Ovi dobri ljudi, koji dakako nisu bili pravi liječnici, putovali su od grada do grada te pomagali oboljelima da se oslobode opakih parazita. Prije tretmana, osoba nije smjela jesti dvadeset četiri sata, kako bi trakavica ogladnjela, zatim bi – osoba a ne trakavica – popila žlicu eteričnog ulja paprati u čaši toplog mlijeka. Kad bi to probavio, pacijenta je čekao uistinu ogavan obrok – smjesa ricinusovog ulja i terpentina, laksativ koji je neželjene podstanare izbacivao za samo nekoliko minuta. Liječnik za trakavice bi tada pokupio, je li, trakavice, malo počistio nered te pružio račun korisniku usluge.

[kreja]

Davne 1971. godine, američki novinar Don Hoefler skovao je termin “Silicijska dolina”, koji se odnosio na Cupertino, Los Altos, Mountain View, San Jose, Saratogu, Palo Alto i još neke kalifornijske gradove. Već tada, u njima je bio smješten veliki broj tvrtki visoke tehnologije. Termin, dakako, nije imao nikakve veze sa silikonom, kao što mnogi pogrešno misle, nego sa silicijem, kemijskim elementom koji je osnova za izradu čipova. Upravo ovdje s radom su započele gotovo sve američke informatičke tvrtke: polako su zamjenjivale tamošnje voćnjake i vinograde, pa je do osamdesetih nekadašnji naziv regije, “Valley of Hearts’ Delights” (“Dolina radosti srca”), gotovo u potpunosti zaboravljen.

Silicijska dolina danas je sinonim za tehnološki napredak: “Google”, “Intel”, “Yahoo,”, “Facebook”, “Netflix” i “Apple Inc.” samo su neke od kompanija koje su ovdje smještene. Potonja, kružno zdanje koje se doima poput kakva futurističkog amfiteatra (na slici!), nalazi se u Cupertinu, a ovaj ljupki gradić slovi kao jedno od najboljih mjesta za život i rad u Americi.

Njegova reputacija itekako je opravdana! Ovdje, u srcu Silicijske doline, nalaze se neke od najboljih škola i sveučilišta u zemlji te više od šezdeset high-tech kompanija. Nadalje, ulice su toliko čiste da možete jesti s njih, klima blaga, kriminala gotovo da nema, a prosječan obiteljski dom košta više milijuna dolara. U centru, na Cali Mill Plazi, možete ispijati najbolji caffe latte u Americi, uz žubor brojnih fontana u pozadini, a ako prošećete do gradske vijećnice, ugledat ćete golemu skulpturu konkvistadorskog šljema, simbola grada. Cupertino je nazvan po svetom Josipu od Copertina, talijanskom fratru i mistiku koji je navodno imao sposobnost – levitacije!

[Skitnica]

Najširi autoput na svijetu je u Houstonu/Texas,Katy Freeway 26 traka..

[kreja]

O rimskom caru Vespazijanu nije sačuvano mnogo podataka izuzev činjenice da je bio vrlo sposoban general koji je izborio odlučujuće pobjede u Britaniji i Judeji, a kasnije i u građanskom ratu poznatom kao „Godina četiriju careva“ (69.) te da je pokrenuo ambiciozne građevinske projekte poput Amfiteatra Flavijevaca, koji je kasnije postao poznat kao Kolosej, jedan od simbola Rima. Nešto manje poznata informacija o Vespazijanu je da je on navodno prvi koji je izustio uzrečicu „Pecunia non olet“ (novac ne smrdi). U kojem se to kontekstu dogodilo? Naime, Rimljani su prije Vespazijana urinirali u posude koje bi zatim ispraznili u septičke jame. Car Neron čak je uveo porez na sakupljanje urina, koji je ukinut nakon njegove smrti. Vespazijan je ponovno uveo takav porez, a 74. godine uveo je prve zabilježene javne WC-e čije se korištenje naplaćivalo. Urin iz tih WC-a Rimljani su skupljali i prodavali kao izvor amonijaka, kojim su se koristili pri štavljenju kože i čišćenju odjeće. Kada je Vespazijanov sin i nasljednik Tit prigovorio o neukusnoj naravi poreza, Vespazijan mu je navodno pokazao novčić i zapitao sina smeta li mu njegov miris. Kada je Tit odgovorio da mu ne smeta, Vespazijan mu je rekao: „Ali potječe od urina.“ Iako su javni WC-i te vrste danas rijetkost u Italiji, za njih se još uvijek koristi kolokvijalni naziv vespasiani.

https://povijest.hr/jesteliznali/prvi-n ... ckom-rimu/

[kreja]

U prosincu 1994. godine u južnoj Francuskoj, nedaleko od rijeke Ardeche, troje istraživača predvođeno Jean-Marie Chauvetom krenulo je u potragu za špiljom. Zbog strujanja zraka i ranije se pretpostavljalo da bi se na tome mjestu mogla nalaziti špilja, ali bilo je potrebno pronaći ulaz. Jean-Marie Chauvet, Christian Hillaire i Eliette Brunel upuzali su 18. prosinca 1994. godine kroz uski otvor i spustili se osam metara u nepoznato. Zadivila ih je otkrivena ljepota špilje, međutim, ono što su otkrili duboko u unutrašnjosti, na dubini od 25 metara, doslovno ih je ostavilo bez daha… Pred očima su im oživjeli prikazi medvjeda, konja, lavova, bizona, borbi nosoroga koji su izgledali svježe kao da su nedavno naslikani. Kasnijom je analizom starosti sloja kalcita koji ih prekriva utvrđeno da su to najstariji poznati primjeri prapovijesnog slikarstva, a starost im je procijenjena na 32 000 godina.



U čast Jean-Marie Chauveta, vođe istraživačkog tima, špilja je nazvana Chauvetovom špiljom. Odmah nakon otkrića pristup je bio dopušten maloj skupini znanstvenika, a ulaz za javnost strogo je zabranjen zbog osjetljivosti unutrašnje klime. Zahvaljujući odobrenju francuskog Ministarstva kulture, redatelj Werner Herzog snimio je dokumentarni film Špilja zaboravljenih snova u kojem možemo vidjeti njezinu unutrašnjost i dio slika koje je kamera uspjela snimiti. UNESCO je 2014. godine zaštitio Chauvetovu špilju kao dio svjetske kulturne baštine, a nekoliko kilometara od nje 2015. godine dovršena je i njezina replika.



Europa zagonetnih slikara Chauvetove špilje bila je okovana posljednjim ledenim dobom, prevladavala je suha, hladna klima, a razina mora bila je puno niža. Osim modernih ljudi i neandertalaca, nastanjivali su je i vunasti nosorozi, mamuti, jeleni, bizoni, divokoze, antilope, lavovi, medvjedi, leopardi, vukovi, lisice… Prikazi tih životinja, od kojih su neke izumrle – poput špiljskog medvjeda, vunastog nosoroga, mamuta – na neravnim stijenama Chauvetove špilje oživljavaju igrom svjetla i sjene: bizon u bijegu, iz otvorenih usta konja u krdu gotovo se može čuti rzanje, dva nosoroga bjesomučno se bore…




Špilja i slike odlično su očuvani zahvaljujući tome što je prije 20 000 godina došlo do odrona koji je hermetički zatvorio ulaz u špilju, stvarajući tako vremensku kapsulu koja je tisućama godina ostala gotovo netaknuta. Budući da u špilji nisu pronađeni ljudski ostaci, zaključeno je da nije služila stanovanju te da je vjerojatno imala ceremonijalno značenje.

Dugačka je oko 250 metara, površine 8500 m2, a dijeli se na nekoliko komora i galerija. Sadrži više od tisuću slika te se prema njima može podijeliti na dva dijela: u prvom dijelu prevladavaju slike crvene boje, a u drugom dijelu, pri kraju špilje, slike crne boje – iz prvoga dijela čiji je ulaz prije odrona obasjavala sunčeva svjetlost, od slika crvene boje – boje životne snage, postupno se spuštalo u tamu u kojoj crna boja simbolizira plodnost, smrt i ponovno rađanje. U tami tog najdubljeg dijela špilje pronađen je trag misterija prapovijesnog čovjeka: na visećoj stijeni crnim je ugljenom prikazan donji dio ženskoga tijela koji se desno spaja s glavom bizona, a lijevo s prikazima divlje mačke, mamuta i muflona. Stijeni se ne može pristupiti zbog lomljivosti tla, tako da je za sada nepoznato postoji li prikaz i s druge strane te stijene. Prikazi ženskoga tijela, prisutni tijekom čitave prapovijesti, vezani su uz kult prapovijesne Venere, božice, snage (prepo)rađanja, Majke Prirode čiju zaštitničku i životodajnu ulogu maternice simboliziraju i špilje u kojima su ­pronađeni.



Osim Venere, možemo pokušati dokučiti simboličko značenje i ostalih slika, poput prikaza križa ili dvostruke sjekire, ili na sredinu kamena pažljivo položene lubanje medvjeda, međutim, izmiče nam cjelina religijskog poimanja prapovijesnog čovjeka kojega je očito zaokupljalo nešto više od preživljavanja. Osim slika, simbola, špilja je tisućama godina čuvala i otiske ljudskih stopala i dlana čiji nas otisak, prepoznatljiv po zakrivljenom malom prstu, pozdravlja u nekoliko komora.

Zadivljuje ljepota Chauvetove špilje i krajolika u kojem se nalazi, a tragovi ljudskog bića iz daleke prošlosti kojima je izražavao svoje misli i ideje ulijevaju strahopoštovanje prema tom prostoru koji je jednom nekome bio svet.

Slučajno otkriće Chauvetove špilje pomaknulo je znanstveno zacrtanu vremensku granicu paleolitičkog slikarstva i potaknulo na razmišljanje o špiljama, slikama i predmetima koji još uvijek čekaju da budu otkriveni, da nam prenesu poruku nekih zaboravljenih snova i, tko zna, možda pomaknu zacrtane granice povijesti malo dublje u prošlost…



Pitanje koje se neminovno nameće pred paleolitskim slikama jest pitanje svrhe radi koje su nastale… Čini se da slike koje se rasprostiru po stropovima i zidovima špilja, od vanjskog svijeta odvojene dugim i tamnim hodnicima, posjeduju ono magijsko, što dotiče tajnu koja nadilazi čovjeka, prapovijesnog kao i današnjeg.

https://nova-akropola.com/mozaik/zaniml ... nih-snova/

[Skitnica]

images.jpeg.jpg (8.19 KiB) Viewed 1663 times

Koale 99% vremena provedu ili spavajući ili jedući.

Ono malo što im je ostalo od jednog dana, traže partnera.

Ako ga ne nađu, opet spavaju.

[kreja]

Kako su izgledale osobe umrle prije mnogo stotina, pa i tisuća godina, arheolozi danas mogu doznati kombinacijom nekoliko metoda, među kojima se ističe digitalna rekonstrukcija. Evo nekoliko primjera ovakvih “čudesnih uskrsnuća”!



Buđenje prapovijesne Zore

Prije četvrt stoljeća, u Grčkoj je pronađen kostur tinejdžerice star devet tisuća godina. Arheolozi nisu uspjeli otkriti mnogo o njenom životu: doznali su tek da je umrla u špilji Theopetri, na području današnje Tesalije, te da je ovaj svijet napustila u dobi između petnaest i osamnaest godina. A onda je na scenu stupila forenzika. Zahvaljujući nedavnoj rekonstrukciji djevojčine lubanje, doznali smo kako je prapovijesna mlada dama izgledala! Znanstvenici su joj nadjenuli ime Avgi, što na grčkom znači “Zora”, mada bi joj nadimak “Mrkla noć” puno bolje pristajao. Imala je, naime, snažnu čeljust kao u muškarca, isturenu bradu te mrk pogled. Pored forenzičara, u rekonstrukciji Zorina lika sudjelovali su ortopedi, endokrinolozi, neurolozi i stomatolozi. Do lica koje je zaklopilo oči u mlađemu kamenom dobu došli su tako što su isprintali trodimenzionalnu repliku njene lubanje, a potom rekonstruirali mišić po mišić lica, analizirajući najsitnije detalje oblika lubanje, proučavajući živce i slično. Boju kose, očiju i puti znanstvenici su procijenili na osnovu prevladavajućeg fenotipa ljudi koji su nastanjivali taj kraj.

Uskrsnuće drevne ratnice

Početkom dvadesetog stoljeća, na vikinškom groblju u norveškom okrugu Solør otkopan je ženski kostur. Kako je pored trupla bilo položeno brojno oružje, arheolozi su zaključili da je pokojnica bila ratnica. Tu hipotezu učvrstila je spoznaja da se na ženinoj lubanji, koja je u grobu bila položena na štit, nalazilo udubljenje, koje odgovara povredi mačem. Iz toga se može zaključiti da je poginula na bojnom polju, a analiza je pokazala da nije doživjela tridesetu. Posmrtni ostaci, koji se čuvaju u Muzeju kulturne povijesti u Oslu, nedavno su poslužili za rekonstrukciju njenog lica. Vikinšku ratnicu, koja je poginula prije tisuću godina, škotski znanstvenici uspjeli su “oživjeti” pomoću najsuvremenije tehnologije za prepoznavanje lica. Rekonstruirano lice ima anatomske odlike, s mišićima i slojevima kože, a stručnjaci tvrde kako analiza, istinabog, nije stopostotno precizna, ali je dovoljno dobra da bi osobu prepoznao netko tko ju je u stvarnom svijetu poznavao.

Plavooka svećenica

Osamdesetih godina prošlog stoljeća, na devet lokacija arheološkog nalazišta Skateholm na jugu Švedske pronađena su izvrsno očuvana trupla prastanovnika regije. Pažnju znanstvenika osobito su privukli posmrtni ostaci sredovječne ženske osobe, stari oko sedam tisuća godina. Pokojnica je, naime, bila pokopana u sjedećem položaju, s iznimno vrijednim nakitom, što sugerira da je u lovačko-skupljačkom društvu svoga vremena imala visoku funciju. Zbog ritualih predmeta pronađenih pokraj njezina tijela, dio stručnjaka spekulira kako se radilo o šamanskoj svećenici. Kostur žene nedavno je poslužio za rekonstrukciju njezina fizičkog oblika: znanstvenici su je “oživjeli” pomoću suvremene tehnologije za prepoznavanje lica. Izrađena u prirodnoj veličini, “šamanka” je izložena u muzeju u Trelleborgu, gradiću u pokrajini Skåne: poput boginje iz nordijskih saga, sjedi na prijestolju od jelenjih rogova, zaogrnuta plaštom od perja i ukrašena pojasom izrađenim od životinjskih zuba; njena tamna koža puna je ritualnih oznaka napravljenih bijelom bojom, a pogled njenih plavih očiju prodoran je i odlučan. Kako su znanstvenici znali koje su boje bile njene oči? Zahvaljujući DNK dokazima prikupljenim u grobovima Skateholma, zaključili su kako su stanovnici regije iz kamenog doba imali tamniju nijansu kože te plave oči.

https://povijest.hr/istaknuto/kad-drevn ... strukcije/