Azija
Re: Azija
Kineske knedle – sa istorijom od preko 1.800 godina
Knedle su klasicna kineska hrana. Tradicionalno se jedu u novogodisnjoj noći, posebno u sjevernoj Kini. Prave se u ovalnom obliku koji podsjeća na srebrni kineski novac. Legenda kaze da sto vise knedli pojedete tokom proslave Nove godine, imacete vise novca u novoj godini. Knedle se uglavnom pune mljevenim mesom, ribom, povrcem i zacinima. Mogu da se kuvaju u vodi, na pari, prze ili peku. Za novogodisnju noc je tradicija da se jedu knedle sa kupusom i rotkvom, sto znaci da ce koza postati njezna i raspolozenje blago.
Prilikom izrade knedli vazno je da postoji dobar broj nabora, ako se napravi mali broj, to znaci siromastvo.
Nekada se stavlja i bijeli konac u knedlu, a onaj ko izabere tu knedlu imace dugovjecnost. Ponekada se stavlja i bakarni novcic koji simbolise bogatstvo.
Knedle treba sloziti u linije,a ne u krugove, jer knedle u krugovima znace da ce zivot ici u krug.
Niángāo (kolac od pirinca) – u kineskom, niangao zvuci kao “raste iz godine u godinu”. Za Kineze to znaci uspjesniji posao i opste poboljsanje zivota. Glavni sastojci za niangao su lepljivi pirinac, secer, kestenje, kineske urme i lisce lokvanja.
Tangiuan (slatke kuglice od pirinca) – Izgovor i okrugli oblik tangiuan su povezani sa okupljanjem i zajednistvom, zato su omiljene tokom proslave novogodisnjih praznika.
Kineski rezanci – rezanci simbolizuju zelju za dugovjecnoscu. Njihova duzina i priprema su takodje simbol zivota. Oni su duzi od normalnih rezanaca i pripremaju se na ulju
Knedle su klasicna kineska hrana. Tradicionalno se jedu u novogodisnjoj noći, posebno u sjevernoj Kini. Prave se u ovalnom obliku koji podsjeća na srebrni kineski novac. Legenda kaze da sto vise knedli pojedete tokom proslave Nove godine, imacete vise novca u novoj godini. Knedle se uglavnom pune mljevenim mesom, ribom, povrcem i zacinima. Mogu da se kuvaju u vodi, na pari, prze ili peku. Za novogodisnju noc je tradicija da se jedu knedle sa kupusom i rotkvom, sto znaci da ce koza postati njezna i raspolozenje blago.
Prilikom izrade knedli vazno je da postoji dobar broj nabora, ako se napravi mali broj, to znaci siromastvo.
Nekada se stavlja i bijeli konac u knedlu, a onaj ko izabere tu knedlu imace dugovjecnost. Ponekada se stavlja i bakarni novcic koji simbolise bogatstvo.
Knedle treba sloziti u linije,a ne u krugove, jer knedle u krugovima znace da ce zivot ici u krug.
Niángāo (kolac od pirinca) – u kineskom, niangao zvuci kao “raste iz godine u godinu”. Za Kineze to znaci uspjesniji posao i opste poboljsanje zivota. Glavni sastojci za niangao su lepljivi pirinac, secer, kestenje, kineske urme i lisce lokvanja.
Tangiuan (slatke kuglice od pirinca) – Izgovor i okrugli oblik tangiuan su povezani sa okupljanjem i zajednistvom, zato su omiljene tokom proslave novogodisnjih praznika.
Kineski rezanci – rezanci simbolizuju zelju za dugovjecnoscu. Njihova duzina i priprema su takodje simbol zivota. Oni su duzi od normalnih rezanaca i pripremaju se na ulju
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Azija
Kolacici sudbine su hrskavi keksi koji se u zapadnom svijetu uglavnom vezuju uz kineske restorane gdje se posluzuju kao desert. Poruke koje se unutra nalaze sadrze mudre izreke, a neke verzije dolaze s popisom sretnih brojeva koje onda mnogi koriste kao brojeve za lutriju.
Kolacici sudbine su nastali u Kaliforniji pocetkom XX vijeka. Danas se Los Angeles i San Francisco bore za titulu grada koji je osmislio tu popularnu slasticu (a ustvari se ne zna gdje je tacno kolacic sudbine nastao – dva ondasnja poznata kuhara su obojica tvrdili da su ga izmislili.
Legenda kaze da je jedan revolucionar u 13. i 14. vijeka kad su Mongoli vladali Kinom dosao na ideju da zumanjak u tradicionalnim mooncake kolacima zamijeni porukom na rizinom papiru s danom na koji je trebalo organizirati ustanak protiv Mongola. Mooncake kolaci se jedu u Kini za vrijeme jesenskog festivala, imaju oko 10 cm u precniku i punjeni su pastom lotosovog cvijeta, a u sredini imaju zumanjke iz pacjih jaja. Cesto se serviraju uz caj. Mongoli nisu shvatili sto smjera i ustanak je bio uspjesan pa je zapocela dinastija Ming. U sjecanje na ovaj dogadjaj Mjesecev festival se slavi uz mooncakes s porukom. Zato postoji i objasnjenje da su kineski doseljenici u Americi u nedostatku sastojaka za tradicionalne mooncakes, ove zamijenili nešto jednostavnijim kolacicima sudbine.
Kolacici sudbine su nastali u Kaliforniji pocetkom XX vijeka. Danas se Los Angeles i San Francisco bore za titulu grada koji je osmislio tu popularnu slasticu (a ustvari se ne zna gdje je tacno kolacic sudbine nastao – dva ondasnja poznata kuhara su obojica tvrdili da su ga izmislili.
Legenda kaze da je jedan revolucionar u 13. i 14. vijeka kad su Mongoli vladali Kinom dosao na ideju da zumanjak u tradicionalnim mooncake kolacima zamijeni porukom na rizinom papiru s danom na koji je trebalo organizirati ustanak protiv Mongola. Mooncake kolaci se jedu u Kini za vrijeme jesenskog festivala, imaju oko 10 cm u precniku i punjeni su pastom lotosovog cvijeta, a u sredini imaju zumanjke iz pacjih jaja. Cesto se serviraju uz caj. Mongoli nisu shvatili sto smjera i ustanak je bio uspjesan pa je zapocela dinastija Ming. U sjecanje na ovaj dogadjaj Mjesecev festival se slavi uz mooncakes s porukom. Zato postoji i objasnjenje da su kineski doseljenici u Americi u nedostatku sastojaka za tradicionalne mooncakes, ove zamijenili nešto jednostavnijim kolacicima sudbine.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Azija
Iako nije stanovnik Kine lav je vazan simbol snage, hrabrosti i vladara, sposoban da nadvlada zle duhove. Kineska legenda kaze da je lav deveti sin zmaja i da je nezamjenljiv cuvar pa se zato postavljaju njegove figure na ulaze kraljevske palate, poslovnih i stambenih zgrada. Najpoznatiji lavovi su oni koji cuvaju palate u Zabranjenom gradu i 485 lavova koji cuvaju cuveni most Marka Pola ( Lugou Qiao ).
Igra lavova je jos jedna vazna tradicija u Kini zajedno sa igrom zmajeva ali podrazumjeva vise vjestine. Obicno dva igraca obuku kostim jednog lava – jedan drzi glavu lava, vodi igru i prikazuje emociju lava, a drugi igrac drzi tijelo i rep lava. Oba igraca se uvlace u kostim do pola ili u cjelosti. Igra je pracena instrumentalnom muzikom u kojoj dominiraju bubnjevi, gong i cimbala, a covjek koji mami lava obicno drzi u ruci lepezu ili veliku loptu koja se zove Qing.
Igra lavova je jos jedna vazna tradicija u Kini zajedno sa igrom zmajeva ali podrazumjeva vise vjestine. Obicno dva igraca obuku kostim jednog lava – jedan drzi glavu lava, vodi igru i prikazuje emociju lava, a drugi igrac drzi tijelo i rep lava. Oba igraca se uvlace u kostim do pola ili u cjelosti. Igra je pracena instrumentalnom muzikom u kojoj dominiraju bubnjevi, gong i cimbala, a covjek koji mami lava obicno drzi u ruci lepezu ili veliku loptu koja se zove Qing.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Azija
Ne postoji izvor, osim brojnih priča i predaja, koji bi nam sa sigurnošću mogao reći nešto više o postanku lepeze, tog simpatičnog predmeta koji je već čitav niz stoljeća pratitelj brojnih civilizacija. Očito je oduvijek postojala potreba za predmetom koji jednako dobro pruža sjenu kao što i laganim pokretom ruke stvara lagani povjetarac. Pretpostavlja se da su prve lepeze nastale u davnoj prošlosti. Bile su jednostavne, izrađene od palmine grane, da bi se na svoj tih, gotovo bešuman način vremenom pretvorile u prava mala umjetnička djela.
Zanimljiva je poveznica između lepeza i ptica prisutna u brojnim kulturama. Očito je upravo ptičje krilo bilo inspiracija za nastanak lepeze. Tako je u Indiji naziv za lepezu panka, što dolazi od riječi pankh u značenju “pero” ili “ptičje krilo”. Isto značenje ima i shan, kineski naziv za lepezu.
Kina
Kinezi najvjerojatnije imaju najstarije povijesne zapise o kontinuiranoj izradi lepeza. Za svaku od brojnih vrsta imaju i poseban naziv dok je pojam shan zajednički za sve tipove. Tako je u počecima izrade bila popularna yu-shan, lepeza izrađena od ptičjeg perja, najčešće guske, fazana, pauna, ždrala, pijetla ili sokola. Velike lepeze na dugačkim štapovima koristile su se u carskim procesijama i to po dvije jednake u paru, a izrađivale su se od perja i luksuznih materijala.
Majstori izrade lepeza vrlo su brzo zauzeli važno mjesto u kineskoj umjetnosti jer upravo profinjenim linijama, jednostavnošću tema i lijepom kompozicijom lepeze postaju predmeti koji u sebi spajaju umjetnost i praktičnu primjenu. Sam oblik se mijenjao kroz stoljeća od okruglog i ovalnog do heksagonalnog, kvadratnog i cvjetnog oblika. Površina se izrađivala od brokata, svile, izvezenih tkanina, a drška je najčešće bila od bjelokosti, zlata, srebra i cijenjenih vrsta drveta. Oslikane lepeze izrađivale su se od bijele svile ili kvalitetnog ukrasnog papira i, iako mala, takva površina služila je kao slikarsko platno.
Običaj oslikavanja i ispisivanja lepeza zabilježen je vrlo rano. Još 33. g. pr.Kr. Cheng, car dinastije Han, na lepezama je ispisivao vlastite stihove. Za vrijeme dinastije Song (960. – 1279. g.) u carskoj su palači bile izuzetno popularne ovalne oslikane lepeze i često su se, tek izrađene, vadile iz okvira i pohranjivale u posebne albume, zbog čega su ostale i do danas sačuvane.
Majstori u izradi lepeza počeli su svoje uratke potpisivati tek u XVI. st. Kada bi se lepeza istrošila, mijenjao se samo papir ili tkanina: konstrukcija, ako je bila neoštećena, ostajala je ista, jer su lepeze s patinom od korištenja bile vrlo cijenjene. Papir se posebno pripremao na način da se presvlačio zlatnim listićima kako bi bio otporan na vodu. Samom odabiru materijala, detalja i motiva majstor je pristupao vrlo ozbiljno i njegov osobni izbor se poštivao.
Tijekom duge kineske povijesti lepeza je sa svojom nevelikom površinom bila mjesto na kojem su se susretale tri vrhunske kineske umjetnosti – slikarstvo, kaligrafija i poezija – stvarajući tako jedinstvena umjetnička djela.
Proglašenjem Narodne Republike Kine (1949. g.) kao da preko noći nestaje ona tradicionalna Kina, a s njom i lepeza. Lepeze se doduše nastavljaju proizvoditi, pejzaž je i dalje čest motiv, ali zatomilo se vjerovanje o lepezi kao simbolu leta prema zemlji besmrtnika. Kao da su od duge i bogate povijesti lepeze ostale samo sjene.
Japan
U VI. st. lepeze stižu do Japana gdje nastaje prva sklopiva lepeza ili hi-ogi, koja je u sljedećim stoljećima ostala i najpopularniji oblik lepeze. Razlikovala su se tri osnovna tipa sklopive lepeze: lepeza urešena perjem, klasična sklopiva lepeza (uchiwa ili ogi), presvučena tkaninom, i tzv. hokkan lepeza (u Europi poznata kao brise), izrađena od čvrstih dijelova (rebara, letvica) međusobno spojenih zakovicama i urešena trakom ili snopom niti. Priča govori da je takva lepeza nastala kada je jedan dvoranin spojio tanke drvene pločice koje su službenici dvora koristili za zapisivanje. Nastanak klasične sklopive lepeza navodno je inspiriran krilom šišmiša. Od X. st. poklanjala se kao izraz poštovanja japanskog dvora kineskom i tako se u ponešto promijenjenom obliku vratila u svoju pradomovinu.
Higoi je naziv za lepezu koja se koristila na dvoru isključivo u ceremonijalne svrhe, a nikada za hlađenje. Ona je obavezni dio ceremonijalne opreme koju i danas koriste šintoistički svećenici te carski dvor prilikom krunidbi i vjenčanja. Izrađivala se od 34 ili 38 drvenih letvica međusobno spojenih metalnom zakovicom u obliku leptira s prednje i ptice sa stražnje strane lepeze. Lepeza carice je umjesto zakovica imala spoj od papirnate trake, a na oba tipa carskih lepeza letvice su na donjem kraju bile spojene svilenom uzicom. Lice lepeze oslikavalo se jakim bojama te iscrtavalo motivima borova, krizanteme, cvijetom šljive ili trešnje te ponekad pticama na bijeloj podlozi okruženim zlatnim i srebrnim oblacima koji su se najčešće još obrubljivali crvenom, plavom, zelenom ili lila bojom.
Oko 1550. godine slavni majstor čajne ceremonije Sen no Rikyu uvodi u ceremoniju rikiu-ogi, lepezu koja se koristi isključivo za dodavanje kolačića prilikom čajne ceremonije.
U japanskoj no drami važnu ulogu ima chukei lepeza, izrađena od jednostavnih bambusovih štapića i papirnatog lista. Njen se izgled mijenjao kroz stoljeća, a postojala je i razlika između lepeze koju su koristili glumci iz kora i lepeze solista, koja je bila veća i obojana u crveno. Bila je sastavni dio nastupa i u toj cijenjenoj kombinaciji plesa, pokreta, glume i pjesme, glumac bi je koristio kako bi naglašenim kretnjama oblikovao geste i osjećaje prema publici.
Zanimljivo je da je u Japanu lepeza bila obavezan novogodišnji poklon kao i poklon dječacima kada su navršavali 16 godina.
Otvaranjem Japana prema svijetu u XIX. st. otvaraju se brojne manufakture za proizvodnju lepeza koje su u svom izvornom obliku postale omiljene na Zapadu i jedan od glavnih sinonima za egzotični Japan. Postaju kićenije, koriste se brojni rezbareni elementi, a izrazito popularne postaju nesklopive lepeze na kojima su se motivi otiskivali. Kyoto je do danas ostao glavni grad u proizvodnji tradicionalnih japanskih lepeza, a dašak te prošlosti još se može osjetiti u staroj gradskoj jezgri.
*************************************************************************************************************
Japanska ratna lepeza je lepeza dizajnirana za upotrebu u borbi. Samuraji su koristili nekoliko modela lepeza od kojih svaka ima drugačiji izgled i namenu. Jedne su se upotrebljavale za davanje signala vojnicima u borbi dok su se druge mogle upotrebljavati kao oružije. Izrađivale su se u nekoliko različitih modela:
Gunsen – lepeza na sklapanje koja se koristila za hlađenje. Unutrašnji kraci su se pravili od drveta, bronze, mesinga i sličnih metala, dok su se spoljni kraci pravili od tankog gvožđa što ih je činilo laganim a jakim.
Tessen – lepeza na sklapanje sa spoljnim kracima napravljenim od debljeg gvožđa, koja se po izgledu nije razlikovala od obične bezopasne lepeze. Nena prednost je bila u tome što je mogla biti nošena tamo gde mačevi i slična oružija nisu bila dozvoljena. Mogla je poslužiti za odbranu od noža, strelica, kao i za gađanje i udaranje protivnika. Zanimljivo je i to da se mogla koristiti pri plivanju.
Gunbai – velika čvrsta lepeza koja se nije sklapala. Bila je pravljena od gvožđa u celosti ili od nekog drugog metala sa drvenim jezgrom ili samo od drveta. Njih su nosili oficiri višeg ranga. Mogla se upotrebljavati za odbranu od strela, kao signal ili jednostavno za zaštitu od sunca.
Veština u kojoj se izučavala upotreba lepeza u borbi zvala se tessenjuts
Zanimljiva je poveznica između lepeza i ptica prisutna u brojnim kulturama. Očito je upravo ptičje krilo bilo inspiracija za nastanak lepeze. Tako je u Indiji naziv za lepezu panka, što dolazi od riječi pankh u značenju “pero” ili “ptičje krilo”. Isto značenje ima i shan, kineski naziv za lepezu.
Kina
Kinezi najvjerojatnije imaju najstarije povijesne zapise o kontinuiranoj izradi lepeza. Za svaku od brojnih vrsta imaju i poseban naziv dok je pojam shan zajednički za sve tipove. Tako je u počecima izrade bila popularna yu-shan, lepeza izrađena od ptičjeg perja, najčešće guske, fazana, pauna, ždrala, pijetla ili sokola. Velike lepeze na dugačkim štapovima koristile su se u carskim procesijama i to po dvije jednake u paru, a izrađivale su se od perja i luksuznih materijala.
Majstori izrade lepeza vrlo su brzo zauzeli važno mjesto u kineskoj umjetnosti jer upravo profinjenim linijama, jednostavnošću tema i lijepom kompozicijom lepeze postaju predmeti koji u sebi spajaju umjetnost i praktičnu primjenu. Sam oblik se mijenjao kroz stoljeća od okruglog i ovalnog do heksagonalnog, kvadratnog i cvjetnog oblika. Površina se izrađivala od brokata, svile, izvezenih tkanina, a drška je najčešće bila od bjelokosti, zlata, srebra i cijenjenih vrsta drveta. Oslikane lepeze izrađivale su se od bijele svile ili kvalitetnog ukrasnog papira i, iako mala, takva površina služila je kao slikarsko platno.
Običaj oslikavanja i ispisivanja lepeza zabilježen je vrlo rano. Još 33. g. pr.Kr. Cheng, car dinastije Han, na lepezama je ispisivao vlastite stihove. Za vrijeme dinastije Song (960. – 1279. g.) u carskoj su palači bile izuzetno popularne ovalne oslikane lepeze i često su se, tek izrađene, vadile iz okvira i pohranjivale u posebne albume, zbog čega su ostale i do danas sačuvane.
Majstori u izradi lepeza počeli su svoje uratke potpisivati tek u XVI. st. Kada bi se lepeza istrošila, mijenjao se samo papir ili tkanina: konstrukcija, ako je bila neoštećena, ostajala je ista, jer su lepeze s patinom od korištenja bile vrlo cijenjene. Papir se posebno pripremao na način da se presvlačio zlatnim listićima kako bi bio otporan na vodu. Samom odabiru materijala, detalja i motiva majstor je pristupao vrlo ozbiljno i njegov osobni izbor se poštivao.
Tijekom duge kineske povijesti lepeza je sa svojom nevelikom površinom bila mjesto na kojem su se susretale tri vrhunske kineske umjetnosti – slikarstvo, kaligrafija i poezija – stvarajući tako jedinstvena umjetnička djela.
Proglašenjem Narodne Republike Kine (1949. g.) kao da preko noći nestaje ona tradicionalna Kina, a s njom i lepeza. Lepeze se doduše nastavljaju proizvoditi, pejzaž je i dalje čest motiv, ali zatomilo se vjerovanje o lepezi kao simbolu leta prema zemlji besmrtnika. Kao da su od duge i bogate povijesti lepeze ostale samo sjene.
Japan
U VI. st. lepeze stižu do Japana gdje nastaje prva sklopiva lepeza ili hi-ogi, koja je u sljedećim stoljećima ostala i najpopularniji oblik lepeze. Razlikovala su se tri osnovna tipa sklopive lepeze: lepeza urešena perjem, klasična sklopiva lepeza (uchiwa ili ogi), presvučena tkaninom, i tzv. hokkan lepeza (u Europi poznata kao brise), izrađena od čvrstih dijelova (rebara, letvica) međusobno spojenih zakovicama i urešena trakom ili snopom niti. Priča govori da je takva lepeza nastala kada je jedan dvoranin spojio tanke drvene pločice koje su službenici dvora koristili za zapisivanje. Nastanak klasične sklopive lepeza navodno je inspiriran krilom šišmiša. Od X. st. poklanjala se kao izraz poštovanja japanskog dvora kineskom i tako se u ponešto promijenjenom obliku vratila u svoju pradomovinu.
Higoi je naziv za lepezu koja se koristila na dvoru isključivo u ceremonijalne svrhe, a nikada za hlađenje. Ona je obavezni dio ceremonijalne opreme koju i danas koriste šintoistički svećenici te carski dvor prilikom krunidbi i vjenčanja. Izrađivala se od 34 ili 38 drvenih letvica međusobno spojenih metalnom zakovicom u obliku leptira s prednje i ptice sa stražnje strane lepeze. Lepeza carice je umjesto zakovica imala spoj od papirnate trake, a na oba tipa carskih lepeza letvice su na donjem kraju bile spojene svilenom uzicom. Lice lepeze oslikavalo se jakim bojama te iscrtavalo motivima borova, krizanteme, cvijetom šljive ili trešnje te ponekad pticama na bijeloj podlozi okruženim zlatnim i srebrnim oblacima koji su se najčešće još obrubljivali crvenom, plavom, zelenom ili lila bojom.
Oko 1550. godine slavni majstor čajne ceremonije Sen no Rikyu uvodi u ceremoniju rikiu-ogi, lepezu koja se koristi isključivo za dodavanje kolačića prilikom čajne ceremonije.
U japanskoj no drami važnu ulogu ima chukei lepeza, izrađena od jednostavnih bambusovih štapića i papirnatog lista. Njen se izgled mijenjao kroz stoljeća, a postojala je i razlika između lepeze koju su koristili glumci iz kora i lepeze solista, koja je bila veća i obojana u crveno. Bila je sastavni dio nastupa i u toj cijenjenoj kombinaciji plesa, pokreta, glume i pjesme, glumac bi je koristio kako bi naglašenim kretnjama oblikovao geste i osjećaje prema publici.
Zanimljivo je da je u Japanu lepeza bila obavezan novogodišnji poklon kao i poklon dječacima kada su navršavali 16 godina.
Otvaranjem Japana prema svijetu u XIX. st. otvaraju se brojne manufakture za proizvodnju lepeza koje su u svom izvornom obliku postale omiljene na Zapadu i jedan od glavnih sinonima za egzotični Japan. Postaju kićenije, koriste se brojni rezbareni elementi, a izrazito popularne postaju nesklopive lepeze na kojima su se motivi otiskivali. Kyoto je do danas ostao glavni grad u proizvodnji tradicionalnih japanskih lepeza, a dašak te prošlosti još se može osjetiti u staroj gradskoj jezgri.
*************************************************************************************************************
Japanska ratna lepeza je lepeza dizajnirana za upotrebu u borbi. Samuraji su koristili nekoliko modela lepeza od kojih svaka ima drugačiji izgled i namenu. Jedne su se upotrebljavale za davanje signala vojnicima u borbi dok su se druge mogle upotrebljavati kao oružije. Izrađivale su se u nekoliko različitih modela:
Gunsen – lepeza na sklapanje koja se koristila za hlađenje. Unutrašnji kraci su se pravili od drveta, bronze, mesinga i sličnih metala, dok su se spoljni kraci pravili od tankog gvožđa što ih je činilo laganim a jakim.
Tessen – lepeza na sklapanje sa spoljnim kracima napravljenim od debljeg gvožđa, koja se po izgledu nije razlikovala od obične bezopasne lepeze. Nena prednost je bila u tome što je mogla biti nošena tamo gde mačevi i slična oružija nisu bila dozvoljena. Mogla je poslužiti za odbranu od noža, strelica, kao i za gađanje i udaranje protivnika. Zanimljivo je i to da se mogla koristiti pri plivanju.
Gunbai – velika čvrsta lepeza koja se nije sklapala. Bila je pravljena od gvožđa u celosti ili od nekog drugog metala sa drvenim jezgrom ili samo od drveta. Njih su nosili oficiri višeg ranga. Mogla se upotrebljavati za odbranu od strela, kao signal ili jednostavno za zaštitu od sunca.
Veština u kojoj se izučavala upotreba lepeza u borbi zvala se tessenjuts
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Azija
Japanska čajna ceremonija, takođe poznata i kao “Put čaja”, je visoko strukturiran način i kulturna aktivnost u vezi sa svečanom pripremom i prezentacijom maća, zelenog čaja u prahu, u društvu gostiju. Na japanskom, zove se ćanoju ili ćado. To je vrhunac jedinstva umjetničkog stvaralaštva, osjetljivosti prema prirodi, religioznim mislima i društvenoj razmjeni
Istorijska pozadina
Priprema i ispijanje čaja uvedeno je u Japan u Heian periodu (794. - 1192.). U početku, Japanci su na čaj gledali kao na neku luksuznu robu ili lijek, mnogo više nego kao na čaj, i u skladu sa tim uzimali su samo potrebnu količinu. U to vrijeme kažu kafa se još nije koristila u Japanu.
Početkom Kamakura perioda (1185.- 1333.), japanski sveštenik Eisai vratio se sa budističkih studija iz Kine, i sa sobom je donio učenje o ritualu čaja koji se praktikovao u kineskim budističkim hramovima u vrijeme Song dinastije )(960. - 1279.). Zen budizam je imao primarni uticaj na razvoj čajne ceremonije u Japanu.
Tokom Muromaći perioda, ispijanje čaja postalo je veoma popularno. Autentični kineski čaj Karamono bio je veoma hvaljen, skup i popularan među feudalnim lordovima koji su priređivali velike ceremonije da pokažu kako se čaj koristi. Sa druge strane, postojao je Murata Juko - ov način za pripremu i ispijanje čaja, koji je bio posvećen propovjedi kako je to način duhovne razmjene između domaćina i gostiju, zabranjujući kockanje i ispijanje sake - a tokom čajne ceremonije.
Nakon toga, čajna ceremonija počela je da se razvija kao “izmjenjena praksa”, i da dobija sopstvenu estetiku, posebno poznatu kao vabi.
Vabi (što znači miran ili trezveni, ili pokoravanje ukusu) prošao je kroz fazu Takeno Đoo Sakai tokom Momojama perioda, i završio sa učenicima Sen no Rikju. Rikju vabi čaj se zatim proširio i na klasu ratnika samuraja.
Do ranog Edo perioda (1603.-1868.), populacija koja je uživala u čaju bila je malobrojna, uglavom bogati trgovci i gospodari, da bi se zatim čaj polako popularizovao među srednjom ekonomskom građanskom klasom Tokija.
Čajnom ceremonijom iskazivala se dobrodošlica novim članovima glavne klase trgovaca. To je porijeklo Maćikata, ljudi koji čekaju u redu za čaj.
Mnoge vođe sela, seoski zvaničnici i trgovci držali su lekcije kako da se najbolje ovlada pripremom čaja. Novi trend Maćikata uveden je
i promovisan od strane tri porodice majstora čaja, Sen Omote- Senke, Ura- Senke i Mušanokođi- Senke, koji su vodili poreklo iz Maćiikata klase. U želji da se okupi veliki broj učenika i proširi škola, razvijen je sistem Iemoto, sistem Velikog učitelja.
Iemoto sistem obezbjeđuje prenos i promociju ispravnih metoda, i sada je široko rasprostranjen u japanskoj tradicionalnoj umjetnosti, uključujući i čajnu ceremoniju i aranžiranje cveća.
Kada se feudalni sistem raspao 1868. godine, škole za čajnu ceremoniju bile su široko rasprostranjene po cojeloj zemlji. Prethodno su pripadale bogatim gospodarima, koji su počeli da se suočavaju sa finansijskom krizom, i tada dolazi do pada interesovanja za čajnu cremoniju.
Krajem 1800- tih, zahvaljujući velikom majstoru čajne ceremonije Ura -Senke, koji je pokušao da oživi tradiciju čajne ceremonije, i tako privukao pažnju poslovnih ljudi, čajna ceremonija postaje dio kultivisanja žena. Tokom Meiđi perioda (1868. - 1912.), u okviru čajne ceremonije razvijen je aspekt "obavezno za kultivisane žene", pored tradicionalnog “ vabi načina pripreme čaja”. Okakura Tenšin bio
je japanski pisac i kustos čije je najpoznatije djelo “Knjiga o čaju” objavljeno 1906. godine dok je radio u Muzeju lijepih umjetnosti u Bostonu.
“Knjiga o čaju” privukla je intelektualce na Zapadu i termin “čajna ceremonija” postao je široko prihvaćen. (U svojoj knjizi, Okakura objašnjava duh čajne ceremonije kao najsličniji “pedantnoj brizi za goste”)
Poslije Drugog svjetskog rata čajna ceremonija postala je popularna i u inostranstvu.
Vrste čaja
Postoje dvije vrste čaja koje se koriste u čajnoj ceremoniji.
Koića koji se priprema tako što se sa vrlo malo tople vode prelije čaj u prahu, i priprema ga domaćin u jednoj posudi iz koje gosti sami sipaju i piju.
Druga vrsta čaja je usuća koji se služi svakom gostu ponaosob.
Pribor za pripremu čaja
Pribor za čaj zove se ćadōgu. Postoji veliki broj vrsta ćadōgu-a i na raspolaganju su različiti stilovi i motivi koji se koriste za različite događaje i u različitim godišnjim dobima. Svim dijelovima pribora za čajnu ceremoniju rukuje se sa najvećom pažnjom
Soba za čaj
U sobi za čaj na podu se nalaze 4 ili 5 tatami dušeka. Dekoracija sobe za čaj je minimalna, što je odraz vabi estetike. Ulaz u sobu, niđirigući, je mali. Gosti moraju da čučnu da bi se tako provukli i ušli u sobu, jer se na taj način demonstrira “ponizan i skroman” duh.
Istorijska pozadina
Priprema i ispijanje čaja uvedeno je u Japan u Heian periodu (794. - 1192.). U početku, Japanci su na čaj gledali kao na neku luksuznu robu ili lijek, mnogo više nego kao na čaj, i u skladu sa tim uzimali su samo potrebnu količinu. U to vrijeme kažu kafa se još nije koristila u Japanu.
Početkom Kamakura perioda (1185.- 1333.), japanski sveštenik Eisai vratio se sa budističkih studija iz Kine, i sa sobom je donio učenje o ritualu čaja koji se praktikovao u kineskim budističkim hramovima u vrijeme Song dinastije )(960. - 1279.). Zen budizam je imao primarni uticaj na razvoj čajne ceremonije u Japanu.
Tokom Muromaći perioda, ispijanje čaja postalo je veoma popularno. Autentični kineski čaj Karamono bio je veoma hvaljen, skup i popularan među feudalnim lordovima koji su priređivali velike ceremonije da pokažu kako se čaj koristi. Sa druge strane, postojao je Murata Juko - ov način za pripremu i ispijanje čaja, koji je bio posvećen propovjedi kako je to način duhovne razmjene između domaćina i gostiju, zabranjujući kockanje i ispijanje sake - a tokom čajne ceremonije.
Nakon toga, čajna ceremonija počela je da se razvija kao “izmjenjena praksa”, i da dobija sopstvenu estetiku, posebno poznatu kao vabi.
Vabi (što znači miran ili trezveni, ili pokoravanje ukusu) prošao je kroz fazu Takeno Đoo Sakai tokom Momojama perioda, i završio sa učenicima Sen no Rikju. Rikju vabi čaj se zatim proširio i na klasu ratnika samuraja.
Do ranog Edo perioda (1603.-1868.), populacija koja je uživala u čaju bila je malobrojna, uglavom bogati trgovci i gospodari, da bi se zatim čaj polako popularizovao među srednjom ekonomskom građanskom klasom Tokija.
Čajnom ceremonijom iskazivala se dobrodošlica novim članovima glavne klase trgovaca. To je porijeklo Maćikata, ljudi koji čekaju u redu za čaj.
Mnoge vođe sela, seoski zvaničnici i trgovci držali su lekcije kako da se najbolje ovlada pripremom čaja. Novi trend Maćikata uveden je
i promovisan od strane tri porodice majstora čaja, Sen Omote- Senke, Ura- Senke i Mušanokođi- Senke, koji su vodili poreklo iz Maćiikata klase. U želji da se okupi veliki broj učenika i proširi škola, razvijen je sistem Iemoto, sistem Velikog učitelja.
Iemoto sistem obezbjeđuje prenos i promociju ispravnih metoda, i sada je široko rasprostranjen u japanskoj tradicionalnoj umjetnosti, uključujući i čajnu ceremoniju i aranžiranje cveća.
Kada se feudalni sistem raspao 1868. godine, škole za čajnu ceremoniju bile su široko rasprostranjene po cojeloj zemlji. Prethodno su pripadale bogatim gospodarima, koji su počeli da se suočavaju sa finansijskom krizom, i tada dolazi do pada interesovanja za čajnu cremoniju.
Krajem 1800- tih, zahvaljujući velikom majstoru čajne ceremonije Ura -Senke, koji je pokušao da oživi tradiciju čajne ceremonije, i tako privukao pažnju poslovnih ljudi, čajna ceremonija postaje dio kultivisanja žena. Tokom Meiđi perioda (1868. - 1912.), u okviru čajne ceremonije razvijen je aspekt "obavezno za kultivisane žene", pored tradicionalnog “ vabi načina pripreme čaja”. Okakura Tenšin bio
je japanski pisac i kustos čije je najpoznatije djelo “Knjiga o čaju” objavljeno 1906. godine dok je radio u Muzeju lijepih umjetnosti u Bostonu.
“Knjiga o čaju” privukla je intelektualce na Zapadu i termin “čajna ceremonija” postao je široko prihvaćen. (U svojoj knjizi, Okakura objašnjava duh čajne ceremonije kao najsličniji “pedantnoj brizi za goste”)
Poslije Drugog svjetskog rata čajna ceremonija postala je popularna i u inostranstvu.
Vrste čaja
Postoje dvije vrste čaja koje se koriste u čajnoj ceremoniji.
Koića koji se priprema tako što se sa vrlo malo tople vode prelije čaj u prahu, i priprema ga domaćin u jednoj posudi iz koje gosti sami sipaju i piju.
Druga vrsta čaja je usuća koji se služi svakom gostu ponaosob.
Pribor za pripremu čaja
Pribor za čaj zove se ćadōgu. Postoji veliki broj vrsta ćadōgu-a i na raspolaganju su različiti stilovi i motivi koji se koriste za različite događaje i u različitim godišnjim dobima. Svim dijelovima pribora za čajnu ceremoniju rukuje se sa najvećom pažnjom
Soba za čaj
U sobi za čaj na podu se nalaze 4 ili 5 tatami dušeka. Dekoracija sobe za čaj je minimalna, što je odraz vabi estetike. Ulaz u sobu, niđirigući, je mali. Gosti moraju da čučnu da bi se tako provukli i ušli u sobu, jer se na taj način demonstrira “ponizan i skroman” duh.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Azija
Evo još nešto što ide uz ovu ceremonuju.
Kako se uzimaju slatkiši
Prije početka čajne ceremonije pred goste se iznose slatkiši.
Postoje dvije vrste slatkiša koji se koriste u čajnoj ceremoniji: mokar tip slatkiša,
omogaši, i suv tip slatkiša higaši. Kada se služe higaši slatkiši gosti se mogu poslužiti sa dva ili tri komada.
Kada se ispred vas stavi tanjir sa slatkišima, stavite ga prvo između vas i gosta koji sjedi do vas, blago se naklonite gostu koji sjedi do vas i podignete tanjir malo od stola da na taj način iskažete svoju zahvalnost. Zatim spustite tanjir na sto i uzmete slatkiš koji zatim stavljate na salvetu koja se zove kaiši. Nakon toga, stavite tanjir sa slatkišima ispred gosta koji sjedi do vas. Gosti se zatim naizmjenično poslužuju na isti način sve dok se svi ne posluže slatkišima.
Kako napraviti čaj
Kada su se svi gosti poslužili slatkišima, domaćin ulazi u sobu. Svi gosti tada ustanu i naklone se da pozdrave domaćina. Prije nego što će napraviti čaj, domaćin ritualno čisti sav pribor, uključujući posude za čaj, mutilicu za čaj i kašičicu za čaj. Sve se to radi u prisustvu gostiju i postoji precizan redosljed pokreta na koji se to radi. Najprije se svilenom tkaninom "fukusaom" obriše cijeli pribor; žene se koriste crvenom, a muškarci ljubičastom tkaninom. Pribor se raspoređuje prema određenom aranžmanu. Kada se pripremi sav pribor, domaćin počinje sa pripremom čaja koristeći određenu grupu pokreta. U zdjelu za čaj chawan se stavi čaj u obliku praha. Prelije se vrućom vodom, promiješa se tucalom dok se na površini ne stvori malo pjene. Potom se u zdjeli opere tucalo. Lanenom tkaninom "chakinom" obriše se pribor. Čaj je potom spreman za ispijanje.
Kada se završi ritual čišćenja pribora, domaćin poziva svakog gosta da pojede svoj slatkiš izgovorivši
Molim vas poslužite se slatkišima
prije nego što on/ona počne sa pripremom čaja. Nakon što čujete tu rečenicu, trebalo bi da pojedete vaš slatkiš pre nego što čaj bude gotov, a ako ne možete da ga pojedete do kraja, zamotajte ga u kaiši (salvetu) da ga ponesete kući. Gosti ne bi trebalo da jedu slatkiše nakon što su popili čaj.
Kako se uzima čaj
Kada je čaj spreman, ili će pomoćnik poslužiti prvog gosta, ili će gost direktno preuzeti čaj od domaćina. Kada dobijete šolju čaja, postavite je između sebe i gosta koji sjedi do vas, naklonite se njoj/njemu i kažite
Izvinite što ću se poslužiti prije vas.
Zatim stavite šoljicu ispred sebe, naklonite se domaćinu i kažete
Hvala vam što ste napravili čaj.
Zatim podignete šolju da se tako zahvalite na pozivu da prisustvujete čajnoj ceremoniji. Nakon toga, okrenete šolju 2 ili 3 puta u smjeru kazaljke na satu, da biste tako izbjegli da pijete čaj sa prednje strane, uzmete gutljaj i udijelite kompliment domaćinu za pripremljeni čaj riječima
Čaj koji ste napravili je odličan.
Čajna ceremonija je tako koncipirana da zahtjeva aktivno učešće svih gostiju, kao i samog domaćina. Čaj morate popiti iz 2 ili 3 gutljaja. Kada ste popili čaj, obrišite obod šolje prstima, a zatim očistite prste o kaiši. Okrenite šolju 2 ili 3 puta u smjeru kazaljke na satu dok se lice šolje ne nađe na suprotnoj strani od vas, a zatim je spustite na sto.
Pošto su svi gosti uzeli čaj, domaćin čisti pribor i priprema ga za odlaganje. Domaćin i svi gosti onda ustanu, poklone se jedni drugima, i to je kraj čajne ceremonije.
Pozornost gostiju
Dok osoba ispija čaj, mora biti smirena, a misli joj moraju biti uravnotežene. Nakon ceremonije, koja traje i sat i više vremena, na isti način domaćin opere pribor, složi ga, nakloni se gostima u znak zahvalnosti te ih isprati iz prostorije. Uspjeh ceremonije opisuje poslovica: "Zadrži li domaćin pozornost svojih gostiju tijekom cijele ceremonije, njegov je put čaja uspio".
Kako se uzimaju slatkiši
Prije početka čajne ceremonije pred goste se iznose slatkiši.
Postoje dvije vrste slatkiša koji se koriste u čajnoj ceremoniji: mokar tip slatkiša,
omogaši, i suv tip slatkiša higaši. Kada se služe higaši slatkiši gosti se mogu poslužiti sa dva ili tri komada.
Kada se ispred vas stavi tanjir sa slatkišima, stavite ga prvo između vas i gosta koji sjedi do vas, blago se naklonite gostu koji sjedi do vas i podignete tanjir malo od stola da na taj način iskažete svoju zahvalnost. Zatim spustite tanjir na sto i uzmete slatkiš koji zatim stavljate na salvetu koja se zove kaiši. Nakon toga, stavite tanjir sa slatkišima ispred gosta koji sjedi do vas. Gosti se zatim naizmjenično poslužuju na isti način sve dok se svi ne posluže slatkišima.
Kako napraviti čaj
Kada su se svi gosti poslužili slatkišima, domaćin ulazi u sobu. Svi gosti tada ustanu i naklone se da pozdrave domaćina. Prije nego što će napraviti čaj, domaćin ritualno čisti sav pribor, uključujući posude za čaj, mutilicu za čaj i kašičicu za čaj. Sve se to radi u prisustvu gostiju i postoji precizan redosljed pokreta na koji se to radi. Najprije se svilenom tkaninom "fukusaom" obriše cijeli pribor; žene se koriste crvenom, a muškarci ljubičastom tkaninom. Pribor se raspoređuje prema određenom aranžmanu. Kada se pripremi sav pribor, domaćin počinje sa pripremom čaja koristeći određenu grupu pokreta. U zdjelu za čaj chawan se stavi čaj u obliku praha. Prelije se vrućom vodom, promiješa se tucalom dok se na površini ne stvori malo pjene. Potom se u zdjeli opere tucalo. Lanenom tkaninom "chakinom" obriše se pribor. Čaj je potom spreman za ispijanje.
Kada se završi ritual čišćenja pribora, domaćin poziva svakog gosta da pojede svoj slatkiš izgovorivši
Molim vas poslužite se slatkišima
prije nego što on/ona počne sa pripremom čaja. Nakon što čujete tu rečenicu, trebalo bi da pojedete vaš slatkiš pre nego što čaj bude gotov, a ako ne možete da ga pojedete do kraja, zamotajte ga u kaiši (salvetu) da ga ponesete kući. Gosti ne bi trebalo da jedu slatkiše nakon što su popili čaj.
Kako se uzima čaj
Kada je čaj spreman, ili će pomoćnik poslužiti prvog gosta, ili će gost direktno preuzeti čaj od domaćina. Kada dobijete šolju čaja, postavite je između sebe i gosta koji sjedi do vas, naklonite se njoj/njemu i kažite
Izvinite što ću se poslužiti prije vas.
Zatim stavite šoljicu ispred sebe, naklonite se domaćinu i kažete
Hvala vam što ste napravili čaj.
Zatim podignete šolju da se tako zahvalite na pozivu da prisustvujete čajnoj ceremoniji. Nakon toga, okrenete šolju 2 ili 3 puta u smjeru kazaljke na satu, da biste tako izbjegli da pijete čaj sa prednje strane, uzmete gutljaj i udijelite kompliment domaćinu za pripremljeni čaj riječima
Čaj koji ste napravili je odličan.
Čajna ceremonija je tako koncipirana da zahtjeva aktivno učešće svih gostiju, kao i samog domaćina. Čaj morate popiti iz 2 ili 3 gutljaja. Kada ste popili čaj, obrišite obod šolje prstima, a zatim očistite prste o kaiši. Okrenite šolju 2 ili 3 puta u smjeru kazaljke na satu dok se lice šolje ne nađe na suprotnoj strani od vas, a zatim je spustite na sto.
Pošto su svi gosti uzeli čaj, domaćin čisti pribor i priprema ga za odlaganje. Domaćin i svi gosti onda ustanu, poklone se jedni drugima, i to je kraj čajne ceremonije.
Pozornost gostiju
Dok osoba ispija čaj, mora biti smirena, a misli joj moraju biti uravnotežene. Nakon ceremonije, koja traje i sat i više vremena, na isti način domaćin opere pribor, složi ga, nakloni se gostima u znak zahvalnosti te ih isprati iz prostorije. Uspjeh ceremonije opisuje poslovica: "Zadrži li domaćin pozornost svojih gostiju tijekom cijele ceremonije, njegov je put čaja uspio".
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Azija
Zeleni čaj se proizvodi iz biljke Camellia sinensis. Najveći utjecaj na okus zelenog čaja osim klime, nadmorske visine i tla ima postupak obrade. Najpoznatiji proizvođač zelenog čaja je Kina, zatim Tajvan i Japan. Zeleni čaj je prema legendi otkrio kineski car Shen Nung oko 2750. g. pne
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Azija
Sakura – cvijet trešnje
Upita li tko
što je duh ove zemlje, Japana:
Blistaju na jutarnjem suncu
cvjetovi brdske trešnje.
Norinaga Motoori
Ritam godišnjih doba prirodno prati život čovjeka. Rascvjetalo stablo, mirna površina jezera, cvrkut ptica, jesenje bogatstvo plodova, čistoća snijega prizori su u prirodi pred kojima ponekad zastanemo i divimo im se, osjećajući se obogaćenima.
Ljepote prirode u Japanu, pak, više su od usputnih slika, one su živo prisutne u njihovoj tradiciji i kulturi kroz proljetne svečanosti uživanja u cvatu trešnje, kroz ljetne žetvene svečanosti te promatranje krošanja zaodjevenih u rujne jesenske boje. Ipak, s najvećom se pažnjom prati cvat trešnje i nije nimalo neobično provesti čitav dan promatrajući njenu zanosnu krošnju.
I dok je u Europi ovo drvo iz porodice ruža omiljeno zbog svojih osvježavajućih plodova, u Japanu prvenstveno cijene njegov cvijet. Tako u Japanu postoji više od dvije stotine sorti trešanja koje ne daju plod već se uzgajaju zbog ljepote i raskoši cvijeta.
Cvijet trešnje dobrodošlica je proljeću nakon duge i hladne zime, a u svojoj jednostavnoj ljepoti inspirirao je careve, princeze, umjetnike, pjesnike i obične ljude starog Japana te postao jednim od glavnih simbola Zemlje izlazećeg sunca.
Cvijet trešnje se u Japanu naziva sakura i u sebi sjedinjuje brojna simbolička značenja pojmova kao što su život, smrt, hrabrost, tuga, sreća, ženstvenost, odnos prema životu…
Trešnja cvjeta prije listanja i u kratkom razdoblju, u trajanju od sedam do deset dana, očarava svojim procvalim krošnjama koje bojaju nebo i okoliš laticama bijele, nježno ružičaste, žute, nježno zelenkaste i svijetlocrvene boje te unose u proljetni zrak dah proljeća. Grane pojedinih sorti trešnje dodiruju tlo poput grana vrbe, ostavljajući nestvaran dojam cvjetnog oblaka.
Prema jednoj od legendi, za cvatnju cvijeta trešnje zaslužna je božica Ko-no-hana-sakuya-hime, koja krajem zime lebdi ponad golih krošanja stabala trešnje te ih budi svojim toplim dahom i podsjeća da je vrijeme za odijevanje u najljepše cvjetne haljine, da je vrijeme za buđenje nove godine.
Sakura je nježan cvijet kratkog vijeka koji simbolizira i prolaznost života, a rasute latice na tlu ispod stabla slika su koja podsjeća na snijeg koji nestaje s prvim zrakama sunca. Krošnje trešanja u cvatu podsjećaju također i na krupne oblake koji plove nebom te se razilaze i nestaju, metaforički simbolizirajući prolaznost i kratkotrajnost uz koje se veže japanski estetski ideal mono no aware. Ovaj ideal ima korijene u budizmu: pojava i prolaznost stvari izazivaju osjećaj radosti i tuge koji se prožimaju i pretvaraju u obogaćujuće iskustvo.
Rasute latice trešnjina cvijeta
na vodama rižina polja –
zvjezdano nebo.
Buson
Ljepota i simboličko značenje cvijeta trešnje opisani su u glazbi i poeziji, iskazani u umjetnosti. Pojam sakura samo jednom riječju izražava ljepotu, snagu i značenje jednog trenutka u prirodi.
Koliko se poštuje i voli cvijet trešnje Japanci će na svoj suzdržan način izraziti na brojne načine, od motiva cvijeta na kovanicama od sto yena, na slikama, rukom oslikanim kimonima, lepezama, čestitkama, do ispijanja čaja od trešnjinog cvijeta na ceremoniji vjenčanja i pjevanja tradicionalnih pjesama u čast sakure. Nezaobilazan je motiv i u kabazaikuu, tradicionalnoj japanskoj umjetnosti izrade ukrasnih kutija od kore trešnjinog drveta koje se koriste za čuvanje čajeva, duhana te osobnih predmeta poput lepeze.
Sakura i samuraji
Silni velmoža
sjahao s konja
pred divljom trešnjom.
Issa
Cvijet trešnje simbol je i japanskih ratnika. Stoga su korice samurajskih mačeva vrlo često oslikane cvjetovima trešnje. Za samuraja cvijet trešnje predstavlja život koji može biti prekinut na samom vrhuncu, kao što vjetar raznosi latice trešnje u punom cvatu. Život stabla trešnje povezuje se sa životom samuraja jer dok stablo trešnje unutar jedne godine četrdeset i devet tjedana živi i raste bez uočljivih promjena, ono u svome korijenju skladišti snagu koja čini da početkom proljeća, u samo tri tjedna, pokaže svu svoju raskoš bez obzira što će ta ljepota kratko trajati. I baš kao što se i cvijet trešnje predaje proljetnom vjetru, tako se i samuraj svojim borbama predaje duhu sakure.
Hanami – promatranje cvijeta trešnje
Oživljavaju
tolike uspomene:
cvjetovi trešnje!
Basho
Svoju osobitu naklonost cvijetu trešnje Japanci izražavaju u brojnim prigodama, ali najistaknutije kroz hanami, običaj promatranja i uživanja u cvijetu trešnje.
Hanami je običaj koji je nastao početkom VIII. stoljeća, kada se jednaka pažnja posvećivala promatranju cvijeta trešnje, sakure, i šljive, ume. Korijeni ovog običaja nalaze se u šintoističkim religijskim običajima, da bi kroz stoljeća postao profanijim, ali neraskidivo vezan s dugom japanskom tradicijom.
U početku je hanami bio privilegij pripadnika carskog dvora i plemstva. Za samu ceremoniju u carskim vrtovima pažljivo se pripremao prostor oko stabala trešanja. Posebno je bilo važno osigurati mir kako bi se istinski sudjelovalo u tom veličanstvenom trenutku u prirodi. Hanami je bila prigoda za pisanje poezije, kaligrafiju, sviranje instrumenata i izvođenje plesova u kojima su plesačice ceremonijalnim pokretima uveličavale trenutak. Ujedno su se pripremali svečani obroci od riže, ribe i povrća te se služio sake. Ponekad bi carica u pratnji svojih dvorskih dama napuštala dvor kako bi u prirodi u miru motrile cvat divlje trešnje.
Kroz stoljeća je ovaj običaj usvojio i običan narod. Danas je hanami nezaobilazan praznik koji Japanci obilježavaju izletima u prirodu, parkove, odlascima u hramove, kako bi ispod rascvjetanih krošanja slavili dolazak proljeća. Tih se tjedana diljem Japana održavaju posebno lijepe večernje svečanosti kada se ispod rascvjetanih krošanja pale obojeni papirnati lampioni i okupljaju obitelji i prijatelji.
Promatranje trešnjina cvata toliko je popularno da u periodu cvatnje japanska meteorološka služba redovito izvještava javnost o sakura zensen, “fronti cvatnje”, tj. o pomicanju početka cvatnje od toplijeg prema hladnijem dijelu japanskog otočja. Jer ljepota više stotina ili tisuća rascvjetanih stabala na jednom mjestu, ljepota krošanja koje dodiruju vrhove raskošnih pagoda i hramova više je od tradicije i kulture. To je način na koji se slavi veza čovjeka i prirode.
Svečanost hanami popularna je i izvan granica Japana. Otvarajući se prema svijetu Japan je često poklanjao stabla trešnje kao simbol mira i prijateljstva. Danas poznati nasadi su onaj uz rijeku Potomac u Washingtonu, te nasad od deset tisuća stabala u Berlinu koje je 1990. godine japanska vlada poklonila u znak sjećanja na Berlinski zid.
Gledati sakure i doživjeti hanami zasigurno je veličanstveno. Bez obzira da li će nam se za to pružiti prilika ispod raskošnih nasada trešnje u Japanu ili ispod rascvale krošnje u našem vrtu, trenutak je to ushita ljepotom prirode koji vrijedi zaustaviti i pohraniti u zlatnoj škrinjici sjećanja.
Upita li tko
što je duh ove zemlje, Japana:
Blistaju na jutarnjem suncu
cvjetovi brdske trešnje.
Norinaga Motoori
Ritam godišnjih doba prirodno prati život čovjeka. Rascvjetalo stablo, mirna površina jezera, cvrkut ptica, jesenje bogatstvo plodova, čistoća snijega prizori su u prirodi pred kojima ponekad zastanemo i divimo im se, osjećajući se obogaćenima.
Ljepote prirode u Japanu, pak, više su od usputnih slika, one su živo prisutne u njihovoj tradiciji i kulturi kroz proljetne svečanosti uživanja u cvatu trešnje, kroz ljetne žetvene svečanosti te promatranje krošanja zaodjevenih u rujne jesenske boje. Ipak, s najvećom se pažnjom prati cvat trešnje i nije nimalo neobično provesti čitav dan promatrajući njenu zanosnu krošnju.
I dok je u Europi ovo drvo iz porodice ruža omiljeno zbog svojih osvježavajućih plodova, u Japanu prvenstveno cijene njegov cvijet. Tako u Japanu postoji više od dvije stotine sorti trešanja koje ne daju plod već se uzgajaju zbog ljepote i raskoši cvijeta.
Cvijet trešnje dobrodošlica je proljeću nakon duge i hladne zime, a u svojoj jednostavnoj ljepoti inspirirao je careve, princeze, umjetnike, pjesnike i obične ljude starog Japana te postao jednim od glavnih simbola Zemlje izlazećeg sunca.
Cvijet trešnje se u Japanu naziva sakura i u sebi sjedinjuje brojna simbolička značenja pojmova kao što su život, smrt, hrabrost, tuga, sreća, ženstvenost, odnos prema životu…
Trešnja cvjeta prije listanja i u kratkom razdoblju, u trajanju od sedam do deset dana, očarava svojim procvalim krošnjama koje bojaju nebo i okoliš laticama bijele, nježno ružičaste, žute, nježno zelenkaste i svijetlocrvene boje te unose u proljetni zrak dah proljeća. Grane pojedinih sorti trešnje dodiruju tlo poput grana vrbe, ostavljajući nestvaran dojam cvjetnog oblaka.
Prema jednoj od legendi, za cvatnju cvijeta trešnje zaslužna je božica Ko-no-hana-sakuya-hime, koja krajem zime lebdi ponad golih krošanja stabala trešnje te ih budi svojim toplim dahom i podsjeća da je vrijeme za odijevanje u najljepše cvjetne haljine, da je vrijeme za buđenje nove godine.
Sakura je nježan cvijet kratkog vijeka koji simbolizira i prolaznost života, a rasute latice na tlu ispod stabla slika su koja podsjeća na snijeg koji nestaje s prvim zrakama sunca. Krošnje trešanja u cvatu podsjećaju također i na krupne oblake koji plove nebom te se razilaze i nestaju, metaforički simbolizirajući prolaznost i kratkotrajnost uz koje se veže japanski estetski ideal mono no aware. Ovaj ideal ima korijene u budizmu: pojava i prolaznost stvari izazivaju osjećaj radosti i tuge koji se prožimaju i pretvaraju u obogaćujuće iskustvo.
Rasute latice trešnjina cvijeta
na vodama rižina polja –
zvjezdano nebo.
Buson
Ljepota i simboličko značenje cvijeta trešnje opisani su u glazbi i poeziji, iskazani u umjetnosti. Pojam sakura samo jednom riječju izražava ljepotu, snagu i značenje jednog trenutka u prirodi.
Koliko se poštuje i voli cvijet trešnje Japanci će na svoj suzdržan način izraziti na brojne načine, od motiva cvijeta na kovanicama od sto yena, na slikama, rukom oslikanim kimonima, lepezama, čestitkama, do ispijanja čaja od trešnjinog cvijeta na ceremoniji vjenčanja i pjevanja tradicionalnih pjesama u čast sakure. Nezaobilazan je motiv i u kabazaikuu, tradicionalnoj japanskoj umjetnosti izrade ukrasnih kutija od kore trešnjinog drveta koje se koriste za čuvanje čajeva, duhana te osobnih predmeta poput lepeze.
Sakura i samuraji
Silni velmoža
sjahao s konja
pred divljom trešnjom.
Issa
Cvijet trešnje simbol je i japanskih ratnika. Stoga su korice samurajskih mačeva vrlo često oslikane cvjetovima trešnje. Za samuraja cvijet trešnje predstavlja život koji može biti prekinut na samom vrhuncu, kao što vjetar raznosi latice trešnje u punom cvatu. Život stabla trešnje povezuje se sa životom samuraja jer dok stablo trešnje unutar jedne godine četrdeset i devet tjedana živi i raste bez uočljivih promjena, ono u svome korijenju skladišti snagu koja čini da početkom proljeća, u samo tri tjedna, pokaže svu svoju raskoš bez obzira što će ta ljepota kratko trajati. I baš kao što se i cvijet trešnje predaje proljetnom vjetru, tako se i samuraj svojim borbama predaje duhu sakure.
Hanami – promatranje cvijeta trešnje
Oživljavaju
tolike uspomene:
cvjetovi trešnje!
Basho
Svoju osobitu naklonost cvijetu trešnje Japanci izražavaju u brojnim prigodama, ali najistaknutije kroz hanami, običaj promatranja i uživanja u cvijetu trešnje.
Hanami je običaj koji je nastao početkom VIII. stoljeća, kada se jednaka pažnja posvećivala promatranju cvijeta trešnje, sakure, i šljive, ume. Korijeni ovog običaja nalaze se u šintoističkim religijskim običajima, da bi kroz stoljeća postao profanijim, ali neraskidivo vezan s dugom japanskom tradicijom.
U početku je hanami bio privilegij pripadnika carskog dvora i plemstva. Za samu ceremoniju u carskim vrtovima pažljivo se pripremao prostor oko stabala trešanja. Posebno je bilo važno osigurati mir kako bi se istinski sudjelovalo u tom veličanstvenom trenutku u prirodi. Hanami je bila prigoda za pisanje poezije, kaligrafiju, sviranje instrumenata i izvođenje plesova u kojima su plesačice ceremonijalnim pokretima uveličavale trenutak. Ujedno su se pripremali svečani obroci od riže, ribe i povrća te se služio sake. Ponekad bi carica u pratnji svojih dvorskih dama napuštala dvor kako bi u prirodi u miru motrile cvat divlje trešnje.
Kroz stoljeća je ovaj običaj usvojio i običan narod. Danas je hanami nezaobilazan praznik koji Japanci obilježavaju izletima u prirodu, parkove, odlascima u hramove, kako bi ispod rascvjetanih krošanja slavili dolazak proljeća. Tih se tjedana diljem Japana održavaju posebno lijepe večernje svečanosti kada se ispod rascvjetanih krošanja pale obojeni papirnati lampioni i okupljaju obitelji i prijatelji.
Promatranje trešnjina cvata toliko je popularno da u periodu cvatnje japanska meteorološka služba redovito izvještava javnost o sakura zensen, “fronti cvatnje”, tj. o pomicanju početka cvatnje od toplijeg prema hladnijem dijelu japanskog otočja. Jer ljepota više stotina ili tisuća rascvjetanih stabala na jednom mjestu, ljepota krošanja koje dodiruju vrhove raskošnih pagoda i hramova više je od tradicije i kulture. To je način na koji se slavi veza čovjeka i prirode.
Svečanost hanami popularna je i izvan granica Japana. Otvarajući se prema svijetu Japan je često poklanjao stabla trešnje kao simbol mira i prijateljstva. Danas poznati nasadi su onaj uz rijeku Potomac u Washingtonu, te nasad od deset tisuća stabala u Berlinu koje je 1990. godine japanska vlada poklonila u znak sjećanja na Berlinski zid.
Gledati sakure i doživjeti hanami zasigurno je veličanstveno. Bez obzira da li će nam se za to pružiti prilika ispod raskošnih nasada trešnje u Japanu ili ispod rascvale krošnje u našem vrtu, trenutak je to ushita ljepotom prirode koji vrijedi zaustaviti i pohraniti u zlatnoj škrinjici sjećanja.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Azija
Ono što sada znamo kao zemlju Georgiju nekada je bilo kraljevstvo. Gruzija se nalazi na raskršću svijeta. Smještena na istoku istočne Evrope i zapadu Azije, Gruzija leži na obali Crnog mora ispod južnih granica Rusije. Takva središnja lokacija čini Gruziju povijesnom tačkom zaustavljanja puta svile, kao i svakog većeg križarskog rata u okolnim područjima od Grčkog i Rimskog carstva, turskih i mongolskih preuzimanja do najnovije kontrole nad tim područjem od strane Rusije. Gruzijska teritorija bila je stjecanje svih njih.
Postoji period istorije u kojem Gruzija nije bila samo dio drugog carstva, već Kraljevina i carstvo za sebe. Od 1008. godine nove ere do 14th Veka, kraljevstvo Georgija je bilo visoko. Oni su čak i doživjeli zlatno doba od 11th vijeka do 13th veka. Ovo je bio period vojnog napretka, kao i dostignuća u umjetnosti, arhitekturi i književnosti. Sredinom ovog zlatnog doba živio je kralj George III. Kralj George bio je mudar i cijenjen kralj, ali nije imao sinove koji bi ga naslijedili. Pritisnuti od strane plemića da odaberu nasljednika, George nije odabrao sljedećeg najbližeg muškog rođaka, kako su mnogi očekivali, već svoju najstariju kćer, Tamar.
Vjerujući da će Tamar teško naslijediti prijesto jer je žena. Kralj George organizirao joj je krunidbu da mu postane suvladar 1178. Šest godina vladala je zajedno s ocem, učeći sve što je potrebno da bi mogla vladati sama, sve do njegove smrti 1184. godine. plemići su se usprotivili njenom nasljedstvu zbog činjenice da je žena. Oni su tvrdili da nikada u istoriji Gruzijskog carstva nije bilo žene vladarke.
U dvadeset i petoj godini dokazala se kao jedini vladar Kraljevine Georgije organizirajući drugu krunidbu. Krunidbu je izvršio vođa gruzijske crkve koji joj je bio odan jer mu je dodijelila visoku državnu službu, pa je tako 1184. godine, po službenoj dužnosti, Tamar okrunjena za jedinstvenu vladarku, a u mnogim povijesnim zapisima , "Mepe" (Kralj) iz Gruzije.
Zbog svog centralnog položaja teritorij Gruzije bio je zajedničko borilište za carstva koja su ga okruživala, uključujući Grke, Rimljane, Turke i Mongole. Vladavina kraljice Tamare doživjela je vojni uspjeh gotovo odmah ponovnim preuzimanjem gruzijske i arminijske imovine pod kontrolom muslimanskih snaga. Užasnuti svojim neobičnim uspjehom, muslimani su okupili veliku vojsku u maršu protiv Gruzijskog carstva. Govor koji je održala svojim ljudima dok su se okupljali za rat opisan je kao toliko dirljiv da su trupe stekle snagu, što je dovelo do zapanjujuće pobjede. Ova pobjeda dovela je do mnogih budućih pobjeda i osvajanja, učinivši gruzijsko kraljevstvo ne samo kraljevstvom, već i vlastitim carstvom.
Veliki kapital
Jedan od najnevjerovatnijih uspjeha vladavine kraljice Tamare bila je izgradnja jednog od odbrambenih gradova koji je ikada izgrađen. Sastoji se od šest hiljada stanova ili stambenih prostora, dvadeset pet vinskih podruma, sobe za sastanke, velikog prihvatnog centra, ljekarne, velike prijestolne sobe i potpuno funkcionalne crkve, grad Vardzia zvuči kao mnogi drugi gradovi, osim jednog velikog razlika. Cijeli grad je izgrađen unutar planine.
prosperitet
Budući da im je primarna briga bila odbrana, Vardzia je imala samo jedan ulaz i, budući da je cijeli grad bio zatvoren unutar planine, bilo je teško pronaći ako ne znate gdje se nalazi. Da bi napala grad, vojska bi prvo morala pronaći ulaz, a zatim ući u grad jedan po jedan. Kad uđu u grad, morali bi se kretati lavirintom poput tunela i soba, također u jednoj datoteci. To bi Gruzinima dalo dovoljno vremena da pripreme zamke i napadnu strategiju. Zbog toga je grad postao gotovo potpuno imun na vanjske napade. Možda se prvi put u svojoj istoriji Gruzija nije plašila napada drugih nacija. S neosvojivim gradom i obilnim vojnim uspjesima, gruzijski narod uspio se odlučiti za druge stvari osim za preživljavanje.
Inovacija
Sa ovom novootkrivenom sigurnošću, Gruzijci su doživjeli period kulturnog napretka. Inovacije su bile bogate kako ih vidi sam grad. Vardzia je bila potpuno samoodrživa. Tekuća voda je cijelim gradom cijevovodom iz slatkovodnih izvora pronađenih u dubinama planine. Uzgoj hrane je također bio prilično lak na planinskoj strani zbog izuzetno plodnog tla na tom području. Osvajanja vojske i trgovine putem Puta svile učinili su Gruziju jednim od najbogatijih kraljevstava u to doba.
Kraljica Tamar cijenila je i podržavala umjetnost. Književnost, umjetnost, poezija, muzika, obrada metala i kulinarske umjetnosti svi su vidjeli brzi napredak u ovom periodu. Veliki dio poezije izravno se odnosi na kraljicu Tamar, a legenda kaže da su mnogi pisci bili ludo zaljubljeni u nju. Najpoznatija književnost koja dolazi iz Gruzije, Čovjek u koži pantera, napisano u ovom vremenskom periodu. Veći dio vjere Gruzije definiran je i dotjeran i u ovom vremenskom periodu.
=>
Postoji period istorije u kojem Gruzija nije bila samo dio drugog carstva, već Kraljevina i carstvo za sebe. Od 1008. godine nove ere do 14th Veka, kraljevstvo Georgija je bilo visoko. Oni su čak i doživjeli zlatno doba od 11th vijeka do 13th veka. Ovo je bio period vojnog napretka, kao i dostignuća u umjetnosti, arhitekturi i književnosti. Sredinom ovog zlatnog doba živio je kralj George III. Kralj George bio je mudar i cijenjen kralj, ali nije imao sinove koji bi ga naslijedili. Pritisnuti od strane plemića da odaberu nasljednika, George nije odabrao sljedećeg najbližeg muškog rođaka, kako su mnogi očekivali, već svoju najstariju kćer, Tamar.
Vjerujući da će Tamar teško naslijediti prijesto jer je žena. Kralj George organizirao joj je krunidbu da mu postane suvladar 1178. Šest godina vladala je zajedno s ocem, učeći sve što je potrebno da bi mogla vladati sama, sve do njegove smrti 1184. godine. plemići su se usprotivili njenom nasljedstvu zbog činjenice da je žena. Oni su tvrdili da nikada u istoriji Gruzijskog carstva nije bilo žene vladarke.
U dvadeset i petoj godini dokazala se kao jedini vladar Kraljevine Georgije organizirajući drugu krunidbu. Krunidbu je izvršio vođa gruzijske crkve koji joj je bio odan jer mu je dodijelila visoku državnu službu, pa je tako 1184. godine, po službenoj dužnosti, Tamar okrunjena za jedinstvenu vladarku, a u mnogim povijesnim zapisima , "Mepe" (Kralj) iz Gruzije.
Zbog svog centralnog položaja teritorij Gruzije bio je zajedničko borilište za carstva koja su ga okruživala, uključujući Grke, Rimljane, Turke i Mongole. Vladavina kraljice Tamare doživjela je vojni uspjeh gotovo odmah ponovnim preuzimanjem gruzijske i arminijske imovine pod kontrolom muslimanskih snaga. Užasnuti svojim neobičnim uspjehom, muslimani su okupili veliku vojsku u maršu protiv Gruzijskog carstva. Govor koji je održala svojim ljudima dok su se okupljali za rat opisan je kao toliko dirljiv da su trupe stekle snagu, što je dovelo do zapanjujuće pobjede. Ova pobjeda dovela je do mnogih budućih pobjeda i osvajanja, učinivši gruzijsko kraljevstvo ne samo kraljevstvom, već i vlastitim carstvom.
Veliki kapital
Jedan od najnevjerovatnijih uspjeha vladavine kraljice Tamare bila je izgradnja jednog od odbrambenih gradova koji je ikada izgrađen. Sastoji se od šest hiljada stanova ili stambenih prostora, dvadeset pet vinskih podruma, sobe za sastanke, velikog prihvatnog centra, ljekarne, velike prijestolne sobe i potpuno funkcionalne crkve, grad Vardzia zvuči kao mnogi drugi gradovi, osim jednog velikog razlika. Cijeli grad je izgrađen unutar planine.
prosperitet
Budući da im je primarna briga bila odbrana, Vardzia je imala samo jedan ulaz i, budući da je cijeli grad bio zatvoren unutar planine, bilo je teško pronaći ako ne znate gdje se nalazi. Da bi napala grad, vojska bi prvo morala pronaći ulaz, a zatim ući u grad jedan po jedan. Kad uđu u grad, morali bi se kretati lavirintom poput tunela i soba, također u jednoj datoteci. To bi Gruzinima dalo dovoljno vremena da pripreme zamke i napadnu strategiju. Zbog toga je grad postao gotovo potpuno imun na vanjske napade. Možda se prvi put u svojoj istoriji Gruzija nije plašila napada drugih nacija. S neosvojivim gradom i obilnim vojnim uspjesima, gruzijski narod uspio se odlučiti za druge stvari osim za preživljavanje.
Inovacija
Sa ovom novootkrivenom sigurnošću, Gruzijci su doživjeli period kulturnog napretka. Inovacije su bile bogate kako ih vidi sam grad. Vardzia je bila potpuno samoodrživa. Tekuća voda je cijelim gradom cijevovodom iz slatkovodnih izvora pronađenih u dubinama planine. Uzgoj hrane je također bio prilično lak na planinskoj strani zbog izuzetno plodnog tla na tom području. Osvajanja vojske i trgovine putem Puta svile učinili su Gruziju jednim od najbogatijih kraljevstava u to doba.
Kraljica Tamar cijenila je i podržavala umjetnost. Književnost, umjetnost, poezija, muzika, obrada metala i kulinarske umjetnosti svi su vidjeli brzi napredak u ovom periodu. Veliki dio poezije izravno se odnosi na kraljicu Tamar, a legenda kaže da su mnogi pisci bili ludo zaljubljeni u nju. Najpoznatija književnost koja dolazi iz Gruzije, Čovjek u koži pantera, napisano u ovom vremenskom periodu. Veći dio vjere Gruzije definiran je i dotjeran i u ovom vremenskom periodu.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Azija
=>
Kraj kraljevstva
Blagostanje koje su donijeli kraljica Tamar i njen grad Vardzia trajalo je 100 godina sve dok potres nije uzrokovao djelomično urušavanje planine i otkrivanje njenog skrivenog grada. Osim toga, samo 20 godina nakon smrti kraljice Tamar, invazija Mongola dodatno je opljačkala grad i njegovo stanovništvo. Danas turisti mogu posjetiti Vardziju i istražiti mnoge njene podzemne prostorije, proći kroz njene podzemne tunele i uživati u prekrasnom pogledu na dolinu ispod nje. Iako je veći dio grada sada otvoren prema van i nije zatvoren kao što je nekad bio, razgledanje grada i njegove arhitekture je neophodno za svakog svjetskog putnika.
antropologija
Antropolozi proučavaju kulturu, a ne nužno i historiju, pa zašto bi se historija od prije više hiljada godina pojavila na blogu o antropologiji? Odgovor je da istorija oblikuje kulturu.
Prva reč koju sam naučio na gruzijskom jezik bila je riječ za zdravo (Gamarjoba). Zapamtio sam ovu riječ i koristio je svaki dan oko godinu dana prije nego što sam započeo razgovor o tome šta riječ Gamarjoba zapravo znači. Nisam ni pomislio da dovedem u pitanje značenje riječi zdravo. Na kraju krajeva, to znači zdravo. Kako se ispostavilo, Gamarjoba znači zdravo, ali znači i više.
Korijen riječi Gamarjoba dolazi od riječi za pobjedu (gamarjveba). Rečeno mi je da će, dok je Mepe (kralj) Tamar držala svoje slavne govore ratnicima koji su krenuli u bitku, vikati POBJEDA s balkona, a vojnici ispod će joj uzvikivati POBJEDU. Govor je vojnike toliko dirnuo da su riječ pobjeda usvojili u svoje svakodnevne razgovore sve dok to među njima nije postao uobičajen pozdrav. To se zatim proširilo na sav Gruzijski narod bez obzira na njihovo znanje o kraljici Tamari. Pozdrav na gruzijskom tada se može prevesti i kao „pobjeda za vas“.
Nisam bio svjestan historijskog značaja riječi Gamarjoba oko godinu dana, a ipak sam je koristio svaki dan. kultura može obuhvatiti sve što ljudi rade i veliki dio onoga što ljudi rade, rade bez razmišljanja.
https://www.yoair.com/bs/blog/the-prosp ... een-tamar/
Kraj kraljevstva
Blagostanje koje su donijeli kraljica Tamar i njen grad Vardzia trajalo je 100 godina sve dok potres nije uzrokovao djelomično urušavanje planine i otkrivanje njenog skrivenog grada. Osim toga, samo 20 godina nakon smrti kraljice Tamar, invazija Mongola dodatno je opljačkala grad i njegovo stanovništvo. Danas turisti mogu posjetiti Vardziju i istražiti mnoge njene podzemne prostorije, proći kroz njene podzemne tunele i uživati u prekrasnom pogledu na dolinu ispod nje. Iako je veći dio grada sada otvoren prema van i nije zatvoren kao što je nekad bio, razgledanje grada i njegove arhitekture je neophodno za svakog svjetskog putnika.
antropologija
Antropolozi proučavaju kulturu, a ne nužno i historiju, pa zašto bi se historija od prije više hiljada godina pojavila na blogu o antropologiji? Odgovor je da istorija oblikuje kulturu.
Prva reč koju sam naučio na gruzijskom jezik bila je riječ za zdravo (Gamarjoba). Zapamtio sam ovu riječ i koristio je svaki dan oko godinu dana prije nego što sam započeo razgovor o tome šta riječ Gamarjoba zapravo znači. Nisam ni pomislio da dovedem u pitanje značenje riječi zdravo. Na kraju krajeva, to znači zdravo. Kako se ispostavilo, Gamarjoba znači zdravo, ali znači i više.
Korijen riječi Gamarjoba dolazi od riječi za pobjedu (gamarjveba). Rečeno mi je da će, dok je Mepe (kralj) Tamar držala svoje slavne govore ratnicima koji su krenuli u bitku, vikati POBJEDA s balkona, a vojnici ispod će joj uzvikivati POBJEDU. Govor je vojnike toliko dirnuo da su riječ pobjeda usvojili u svoje svakodnevne razgovore sve dok to među njima nije postao uobičajen pozdrav. To se zatim proširilo na sav Gruzijski narod bez obzira na njihovo znanje o kraljici Tamari. Pozdrav na gruzijskom tada se može prevesti i kao „pobjeda za vas“.
Nisam bio svjestan historijskog značaja riječi Gamarjoba oko godinu dana, a ipak sam je koristio svaki dan. kultura može obuhvatiti sve što ljudi rade i veliki dio onoga što ljudi rade, rade bez razmišljanja.
https://www.yoair.com/bs/blog/the-prosp ... een-tamar/
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Azija
legenda kaže se da su Gruzijci prilikom stvaranja svijeta priredili veliku gozbu. Gruzijci su bili toliko zauzeti gozbom sa svojim okruglicama od mesa i janjetinom na žaru da su propustili rok koji je Bog odredio za odabir mjesta za sebe u novom svijetu, pa se svijet podijelio u njihovom odsustvu. Stvaranje završeno, Bog kreće da se vrati na nebo. Na svom putu nailazi na Gruzijce kako pjevaju i nazdravljaju. Ljuti, Bog ih kažnjava zbog lijenosti i nemara. Međutim, Tamada, ili Toastmaster, nije zabrinut što gruzijski narod nema gdje živjeti. "Dobro su proveli svoje vrijeme, objašnjava, zahvaljujući Bogu u raskošnim zdravicama što je stvorio tako veličanstven svijet." (Goldstein 1999.) Zadovoljan njihovom proslavom, i što ga nisu zaboravili, Bog daje gruzijskom narodu posljednje mjesto na Zemlji koje nije obećano drugom narodu, čak ni mjesto koje je On za sebe čuvao, čak i raj.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Azija
I danas, vekovima nakon završetka radova Kineski zid je najveća građevina na svetu. Proteže se od stepa srednje Azije do Žutog mora, ukupnom dužinom od 8.851 kilometara. Visok je od 10 do 16 metara, a širok 8 metara, pa predstavlja najduži zid na svetu i najveći odbrambeni objekat u istoriji čovečanstva.
Istorija kaže da je Kineski zid nastao zapravo od više manjih zidova koji su počeli da se grade još u 5. veku pre nove ere. Ipak, ozbiljna gradnja i početak gradnje velikog Kineskog zida vezuje se za razdoblje od 220. do 206. godine pre nove ere i Ćin Ši Huanga, koji je započeo njegovu izgradnju da bi zaštitio svoju zemlju od upada varvarskih plemena – nomada.
Građen je od zemlje, kamena i cigle, a njegova gradnja trajala je s prekidima u izgradnji, i rušenjima, sve do XVII veka.
Danas je Kineski zid najveća turistička atrakcija Kine. Turisti iz celog sveta rangiraju Kineski zid na sam vrh najinteresantnijih turističkih destinacija. Dana 7. jula 2007. godine proglašen je za jedno od novih sedam svetskih čuda.
I, dok svet svakodnevno preplavljuju stotine fotogafija napravljenih sa zidina ove fascinantne građevine, malo je onih koji znaju gde je tačno stavljena “poslednja cigla” Kineskog zida.
Veliki Kineski zid nestaje u vodama Bohajskog mora, dela Žutog mora na krajnjem istoku Kine. Zanimljivo je i to da je to jedino mesto gde se ovaj objekat susreće sa morem, a sama tačka spoja zida i mora ima nadimak “Glava starog zmaja”. Zvanično mesto se zove Šanhaijski prolaz.
Razlog zbog kog se zid završava baš tu prilično je jednostavan – glavna funkcija zida bila je odbrana. Na ovom mestu prestajala je potreba za takvom vrstom zaštite jer je more činilo dovoljnu prirodnu prepreku eventualnim osvajačima.
Istorija kaže da je Kineski zid nastao zapravo od više manjih zidova koji su počeli da se grade još u 5. veku pre nove ere. Ipak, ozbiljna gradnja i početak gradnje velikog Kineskog zida vezuje se za razdoblje od 220. do 206. godine pre nove ere i Ćin Ši Huanga, koji je započeo njegovu izgradnju da bi zaštitio svoju zemlju od upada varvarskih plemena – nomada.
Građen je od zemlje, kamena i cigle, a njegova gradnja trajala je s prekidima u izgradnji, i rušenjima, sve do XVII veka.
Danas je Kineski zid najveća turistička atrakcija Kine. Turisti iz celog sveta rangiraju Kineski zid na sam vrh najinteresantnijih turističkih destinacija. Dana 7. jula 2007. godine proglašen je za jedno od novih sedam svetskih čuda.
I, dok svet svakodnevno preplavljuju stotine fotogafija napravljenih sa zidina ove fascinantne građevine, malo je onih koji znaju gde je tačno stavljena “poslednja cigla” Kineskog zida.
Veliki Kineski zid nestaje u vodama Bohajskog mora, dela Žutog mora na krajnjem istoku Kine. Zanimljivo je i to da je to jedino mesto gde se ovaj objekat susreće sa morem, a sama tačka spoja zida i mora ima nadimak “Glava starog zmaja”. Zvanično mesto se zove Šanhaijski prolaz.
Razlog zbog kog se zid završava baš tu prilično je jednostavan – glavna funkcija zida bila je odbrana. Na ovom mestu prestajala je potreba za takvom vrstom zaštite jer je more činilo dovoljnu prirodnu prepreku eventualnim osvajačima.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.