Poznate zene

[kreja]

Razija Mujanović je najuspješnija košarkašica u BiH, ali i na prostorima bivše Jugoslavije. Zahvaljujući sportskim titulama koje je osvojila, Razija se smatra jednom od najboljih košarkašica svijeta. U septembru 2017. godine postala je 13. žena članica Kuće slavnih Međunarodne košarkaške federacije [FIBA], i druga predstavnica BiH u njoj

[kreja]

Bahrija Nuri Hadžić je bila svjetski poznata operna pjevačica, čiji se vokalni dometi ubrajaju među najveće na internacionalnoj opernoj sceni. BH Pošta je 1996. godine izdala markicu s njenim likom u ulozi Salome. Umrla je u Beogradu 1993. godine i sahranjena je u Aleji velikana.

[kreja]

Laura Papo Bohoreta bila je književnica i prevoditeljica, te neumorna društvena aktivistkinja, inspirirana idejama humanizma i prožeta željom da pomogne zajednici. Smatrala je da svaka žena može da bude i majka, i supruga, i radnica. Javno je govorila i pisala o izazovima žena njenog doba, i hrabro se zalagala za obrazovanje i osnaživanje žena, zbog čega se smatra jednom od prvih feministkinja u BiH i na Balkanu.

[kreja]

Vera Šnajder je bila prva osoba iz BiH koja se profesionalno bavila matematikom. Dala je veliki doprinos razvoju matematike kao nauke, te unapređenju naučnog kadra iz oblasti matematike u BiH. Godine 1950. učestvuje u osnivanju Filozofskog fakulteta u Sarajevu i prve bh. Katedre za matematiku. Vera Šnajder bila je i prva dekanka fakulteta u BiH, te prva dekanka u Jugoslaviji.

[kreja]

Mirsada Hukić je doktorica medicine i jedna od vodećih specijalistica mikrobiologije u svijetu, poznata po velikim naučnim otkrićima u oblasti istraživanja hantavirusa (virusa mišje groznice). Ona 1995. godine u Tuzli počinje istraživati uzroke i posljedice epidemije mišje groznice od koje su počeli obolijevati vojnici, a uzročnika bolesti traži u miševima s ratišta. Iz 800 uhvaćenih poljskih miševa uspijeva izolirati dvije vrste virusa mišje groznice. Drugi virus, izoliran iz 43 miša (i zbog toga nazvan Tuzla 43), bio je genetski drugačiji i odgovoran za težu varijantu bolesti. Njeno otkriće odjeknulo je u svjetskoj naučnoj zajednici, jer je objasnilo različite forme ove opasne bolesti, te unaprijedilo dijagnostiku i terapiju.

[kreja]

Adeline Paulina Irby, poznatija kao Miss Irby, bila je britanska humanitarka, spisateljica i prosvjetiteljica, koja je otvorila drugu po redu školu za djevojčice u BiH. Zapamćena je kao velika dobrotvorka, koja je život posvetila činjenju dobrih djela, te je neumorno radila na obrazovanju djevojčica i podizanju svijesti o važnosti obrazovanja.

[kreja]

Nada Ler Sofronić je doktorica političkih nauka i dugogodišnja univerzitetska profesorica. Jedna je od prvih feminističkih teoretičarki i aktivistkinja iz našeg regiona, te idejna kreatorica prve feminističke konferencije “Drug-ca žena” u bivšoj Jugoslaviji.

[kreja]

Umihana Čuvidina je bila prva pjesnikinja među muslimankama i jedina žena u BiH koja je pisala alhamijado poeziju. Umihanina poetska inspiracija dolazila je iz tragične ljubavne priče, ali i iz ljepote rodnog Sarajeva. Poeziju je počela pisati pod pseudonimom Sevda. Bila je zaručena za Čamdži Muju koji je živio u sarajevskom naselju Bistrik, i koji je 1813. godine poginuo u borbi protiv srpskih ustanika pod Loznicom. Od velike žalosti zbog Čamdži Mujine smrti odlučila je da se nikada ne uda. Ljubav prema zaručniku, kao i bol zbog njegove pogibije, ovjekovječila je u brojnim pjesmama kojima je oplakivala njegovu smrt. Zbog toga se u Sarajevu, u vrijeme prije Drugog svjetskog rata, mogla čuti izreka da neko „voli k’o Sevda".

[kreja]

Radojka Lakić je bila članica pokreta otpora i učesnica Narodnooslobodilačke borbe koja je među prvima proglašena Narodnim herojem Jugoslavije. Bila je učesnica sarajevskog pokreta otpora, a početkom septembra 1941. godine uhapšena je sa legitimacijom na ime Marija Hodak. Narednih dana je brutalno mučena, ali ništa nije priznala. Strijeljana je 28. septembra 1941. godine na Vracama. Pred strijeljanje je ispušila cigaretu i uzviknula: „Smrt fašizmu, sloboda narodu!“. Proglašena je Narodnim herojem Jugoslavije 8. juna 1945. godine. Sahranjena je u Grobnici narodnih heroja u Spomen-parku Vraca. Na Vracama se nalazi i spomenik “Stratište”, skulptura Alije Kučukalića, posvećena Radojki Lakić. Spomenik je više puta bio vandaliziran i nedostaje mu desna ruka.

[Skitnica]

Poznate francuske glumice, uključujući Žilijet Binoš i Izabel Iper, ošišale su pramenove kose u znak protesta zbog smrti Mahse Amini, mlade Iranke koja je umrla u pritvoru posle hapšenja.
Za slobodu", rekla je Binoš kada je odsekla svoju kestenjastu kosu i podigla je ka kameri.

Njoj su se pridružile i druge popularne glumice i pevačice, uključujući Marion Kotijar i Izabel Ađani koje su šišale kosu uz zvuke italijanske protestne pesme "Bela ćao" na persijskom jeziku.

[kreja]

Jedna od najljepših Banjalučanki svoga doba bila je profesorica Marina Popović, dugogodišnja direktorka Građanske škole.
Ništa u njenom životu nije bilo obično! Prvo, ona je bila kćerka mitropolita banjalučkog Vasilija.

Vasilije Vaso Popović bio je, naime, prota gradačački i sa suprugom Danicom je stekao dvoje djece.
Kad je 1907. godine, u 48. godini, ostao udovac, zamonašio se, a potom je postao mitropolit banjalučko-bihaćki

Tako ga je služba dovela u Banjaluku i tako će i njegova lijepa kćerka postati Banjalučanka.
Gospojica Marina, kako su je zvali, bila je veoma obrazovana, gospostvena, ženstvena, srdačna i prijatna.
Osim učiteljskog poziva, bila je agilna u društvenom životu grada, posebno u Podmlatku Crvenog krsta.
– Nije se udavala, a za njenu veliku i zabranjenu ljubav čak je i čaršija imala razumijevanja – zapisao je Zoran Pejašinović.
Gospojica Marina je svoje srce poklonila doktoru Đorđu Bukincu, koji je bio oženjen suprugom Elzom, porijeklom Njemicom, i imao sa njom dvije kćerke.
Bukinac je bio vrstan ljekar, jedan od osnivača Ljekarske komore Vrbaske banovine.

Bio je i veliki veseljak i nenadmašan boem, nerijetko se žalio da njegova supruga Elza nema razumijevanja za njegov stil života i da ga jedino Marina razumije.
Ipak, u Drugom svjetskom ratu, Elza ga je, kao Njemica, spasila od sigurne smrti, iako je, kao uostalom i cijela Banjaluka, znala da je Đorđe vara.
Gospojica Marina se nikad nije udavala i ostala je do kraja života vjerna svom oženjenom vitezu

[kreja]

1384. godine unuka bosanskog bana Stjepana II Kotromanića, Jadviga krunisana je za kraljicu Poljske! Time je postala prvi ženski monarh u historiji Kraljevine Poljske. Proslavila se kao izvrstan monarh priznat u cijeloj Europi, pod čijom vladavinom je gotovo u potpunosti iskorijenjeno siromaštvo u Kraljevini Poljskoj.

[kreja]

unuka bosanskog bana Stjepana II Kotromanića, Jadviga

[Skitnica]

Neki dan tek vidim da je Samantha Fox zaljubljena u ženu..

[kreja]

Jadvida ili Hedviga bila je unuka bosanskog bana Stjepana II Kotromanića i poljske princeze Elizabete Psjast, odnosno kćerka bosanske princeze Elizabete koja je brakom sa Ludovikom I, najmoćnijim vladarom Evrope tog doba, postala ugarsko-hrvatska i poljska kraljica.

Jadviga ili Hedviga je bila poljska kraljica iz dinastije Anžuvinaca i svetica Rimokatoličke crkve. Rođena je 3. oktobra 1373. u Budimu, a umrla je 17. jula 1399. u Krakówu u današnjoj Poljskoj. Zvanično je proglašena blaženom 8. augusta 1986. godine tokom pontifikata pape Ivana Pavla II, a 8. juna 1997. godine proglašena je svetom. Sahranjena je u Vavelskoj katedrali u Krakówu.

PRVI ŽENSKI MONARH POLJSKE
Nakon očeve smrti 1382. godine, njena sestra Marija je postala kraljica Ugarske. Kada su Poljaci izrazili želju da prekinu personalnu uniju s Ugarima, njihova majka Elizabeta je za poljskog monarha predložila svoju kćerku Jadvigu. Jadviga je bila izabrana, ali je majka zadržavala na svom dvoru dvije godine prije nego što je konačno bila primorana poslati je u Poljsku. Pregovarala je o Jadviginom braku, te posvojila njenog muža kako bi on imao nasljedna prava na poljsko prijestolje u slučaju Jadvigine smrti.

Nakon dugih pregovora i građanskog rata 1383. godine u Velikoj Poljskoj, Elizabeta je popustila i dopustila je desetogodišnjoj Jadvigi da ode u Poljsku. Jedini rođak kojeg je Jadviga imala u Poljskoj bio je njen daidža Vladislav Kujavski, dok je ostatak porodice ostao u Ugarskoj. Jadviga je krunisana u Krakowu 16. oktobra 1384. godine kao kralj Poljske, a ne kao kraljica. Ovim potezom se htjelo naglasiti da je Jadviga bila monarhinja, a ne samo žena monarha.

U oktobru 1384. je Jadviga krunisana za kraljicu Poljske i tako postala prvi ženski monarh u historiji te Kraljevine. Njena udaja za velikog vojvodu Litvanije Joagila, koji zbog tog braka sa svim svojim podanicima prelazi na kršćanstvo i postaje poznat kao Władysław II Jagiełło , temeljni je kamen Poljsko-Litvanske unije, jedne od najvećih i najmoćnijih država srednjevjekovneEvrope. Za njene zasluge, koje se ogledaju i u tome što je njenim sevepom dobar dio Evrope došao pod okrilje Rima, Crkva je Jadwigu 1986. proglasila blaženom.

ODRASLA NA KRALJEVSKOM DVORU
Njen pradjed je bio poljski kralj Vladislav I, koji je 1320. godine ponovo ujedinio Poljsku. Jadviga je odrasla na kraljevskom dvoru u Budimu i Visegrádu.

U 1378. godini zaručena je, još kao dijete, za Vilima Austrijskog i provela je godinu dana na dvoru u Beču. Jadvigina starija sestra Marija zaručena je i udata za Žigmunda Luksemburškog. Ludovik je prvobitno planirao ostaviti poljsku krunu Mariji i njenom suprugu jer je on sam držao nasljedno pravo na nju, a pored toga bio je nasljednik Bradenburga koji je bio bliži Poljskoj nego Ugarskoj. Jadviga se trebala udati za austrijskog vojvodu Vilima i živjeti kao njegova supruga na bečkom dvoru, te je njoj više odgovorala Ugarska.



VLADAVINA S MUŽEM
Litvanija je potpisala sa Poljskom 1385. godine savez iz Kreva. Po tom sporazumu Litvanija i Poljska se ujedinjuju pod zajedničkom krunom tako što veliki knez Litvanije, Jagelo, ženi Jadvigu i postaje katolik. Vjenčali su se u maju 1385. godine, nakon čega je Jagelo proglašen iure uxoris (kraljem Poljske. Jadviga zadržala svoja vladarska prava, te je par vladao zajednički.

Kao vladarica Jadviga je imala malo udjela u pravoj vlasti iako je bila angažovana u političkom, diplomatskom i kulturnom životu. Vodila je diplomatsku korespodenciju sa Teutonskim vitezovima. Uspješno je organizovala povratak dijelova Galicije 1387. godine, koji su prilikom diobe ostali u mađarskim rukama. Kako je bila izuzetno dobro obrazovana i naučila nekoliko jezika, prevela je mnoge knjige sa latinskog na poljski. Osnovala je mnogo bolnica. Osnovala je i biskupiju u Vilniusu. Svojim donacijama, skupljenim od prodaje vlastitog nakita i kraljevskih obilježja, je 1399. obnovila Univerzitet u Krakovu. Godine 1817. ime Krakovskog univerziteta promijenjeno je u Jagelonski univerzitet, u čast nje i njenog supruga Jagela.

SMRT I NASLJEĐIVANJE
Jadviga je 22. juna 1399. rodila djevojčicu, nazvanu Elizabeta Bonifacija po Jadviginoj ubijenoj majci i papi Bonifaciju IX, ali u roku od mjesec dana obje su umrle zbog komplikacija tokom porođaja. Pozicija njenog supruga kao sada samostalnog vladara bila je ugrožena njenom smrću, jer on je postao kralj po njenom pravu. Jagelo je ipak ostao kralj Poljske sve do svoje smrti, 35 godina kasnije, a svoje vladarsko pravo pojačao je oženivši Jadviginu rodicu, Anu Celjsku. Nasljedili su ga sinovi rođeni od njegove treće supruge, koji nisu bili potomci nijednog prethodnog poljskog vladara. Poljskom je tako zavladala nova dinastija – Jagelovići.

[kreja]

Marija Anžuvinska (1371 – 17. maj 1395) je bila ugarska i hrvatska kraljica od 1382. do 1395. godine.

Unuka je bosanskog bana Stjepana II Kotromanića, a kćerka bosanske princeze, kasnije kraljice Elizabete I Kotromanić i kralja Ludovika I Anžuvinca, kralja Ugarske i Poljske.

Njena sestra je Jadviga I Anžuvinska, prvi ženski monarh Poljske i bosanska princeza.

Godine 1374. njihov otac Ludovik je aranžirao brakove za svoje dvije preživjele kćerke, pa je Mariju zaručio za Sigismunda Luksemburškog, sina cara i češkog kralja Karla Luksemburškog. Zamislio je prvo da Marija sa Sigismundom vlada Poljskom, a Jadviga Ugarskom sa svojim mužem, za kojeg se tada mislilo da će biti Vilim Austrijski.

Sedamnaestog septembra 1382. godine dvanaestogodišnja Marija je okrunjena kao kralj Ugarske. Njena majka, kraljica Elizabeta, upravljala je kraljevinom kao regent u ime maloljetne vladarice.

Nakon mnogo neslaganja sa plemstvom, koje je bilo nezadovoljno njenim brakom sa Sigismundom Luksemburškim, po Elizabetinom naređenju je izvršen atentat na Karla III, pa je Marija vraćena na prijestolje.

Prilikom putovanja u Hrvatsku, Elizabeta i Marija su zarobljene i bačene u zatočeništvo u Novigradu kod Zadra. Tu je Elizabeta ubijena pred Marijinim očima 16. januara 1387. godine, a Marija je umrla nakon pada s konja, kao posljednji Anžuvinac na ugarskom prijestolju.