Termalni procesi koji se odvijaju duboko unutar Zemlje manifestiraju se na površini posredstvom vulkana. Vulkani su zbog svoje zastrašujuće rušilačke snage pronašli sebi mjesto u mitovima mnogih starih naroda, pa je i sam naziv “vulkan” povezan s imenom rimskog boga vatre. Vulkanske erupcije na površinu iznose vrijedne minerale, a jedan od produkata lave je i opsidijan. Dakle, gdje postoje vulkani, tu je i opsidijan.
Arheološki ostaci pokazuju da je čovjek koristio opsidijan tisućama godina. Narodi koji su ga pronalazili u svojoj neposrednoj blizini cijenili su njegovu kvalitetu, upotrebljavali ga, ali i trgovali njime duž ustaljenih trgovačkih puteva. Tako se opsidijan može pronaći i na mjestima vrlo udaljenima od vulkana u kojima su nastali. Çatal Hüyük u Anatoliji u Turskoj je od 7000. do 5000. g. pr. Kr. bio veliko trgovačko središte, a svoj je gospodarski procvat dugovao upravo obližnjem vulkanu, bogatom izvoru opsidijana. Opsidijan iz Çatal Hüyüka pronađen je na mnogim arheološkim lokalitetima širom mediteranskog bazena. Predmeti od opsidijana pronađeni su i kod Vela Luke na Korčuli, a pretpostavlja se da su stigli s vulkanskih otoka Liparija, zapadno od Sicilije.
Obredni predmeti od opsidijana pronađeni su u Egiptu, Grčkoj, Rimu, a poseban je značaj opsidijan imao kod naroda Srednje Amerike, kod kojih je, između ostalog, zamjenjivao metal.
Naziv mu dolazi od grčke riječi opsianos, što znači “viđenje” ili “vizija” i upućuje na jedan od načina njegove
Opsidijan – vulkansko staklo
Iako je po sastavu sličan granitu, od njega se, kao i od drugog vulkanskog kamenja, razlikuje svojom glatkoćom i sjajem. I granit i opsidijan nastaju od taljevine, ali dok granit zbog polaganog hlađenja dobiva kristalnu strukturu, opsidijan nastaje naglim hlađenjem lave u dodiru s mnogo hladnijim medijem (naprimjer zrakom ili vodom) te poprima izgled stakla. Opsidijan ustvari i jest staklo nastalo prirodnim putem. Slično opsidijanu, današnje se staklo dobiva taljenjem kvarcnog pijeska i naglim hlađenjem uranjanjem u vodu.
Zanimljiv je proces tzv. devitrifikacije kojim se opsidijan (nakon otprilike dvadeset milijuna godina!) prirodno pretvara u običan kamen. Molekule silicija postepeno se reorganiziraju tvoreći pravilne kristalne strukture i opsidijan gubi svoja staklasta svojstva, kao i sposobnost pravilnog, glatkog loma. Prije nego što se u potpunosti transformira u običan kamen, u njemu se mogu vidjeti pahulje bijelih kristala kvarca. Takav se opsidijan naziva pahuljastim.
Opsidijan se uglavnom sastoji od silicija, ali sadrži i željezo, magnezij, cezij, uran, kobalt itd. Svako nalazište opsidijana karakterizira prepoznatljiva kombinacija elemenata, tako da je po njoj moguće odrediti iz kojeg je nalazišta neki komad potekao. Iako je najčešće crne boje, nalazimo ga i u raznim nijansama živih boja, ovisno o stanju oksidiranosti pojedinih elemenata koji su u njemu raspršeni. Tako će uslijed sadržaja hematita nastati crveni ili smeđi opsidijan, crni uglavnom nastaje od magnetita, varijacije u stupnju oksidacije željeza daju mu zelenu boju, a razne vrste ortoklasa obojit će opsidijan u plavo, zeleno, ljubičasto ili brončano. Osim toga, u opsidijanu nerijetko ostaju zarobljeni mjehurići vodene pare, ponekad raspršeni čitavom dužinom kamena, koji mu daju zlatni ili srebrni sjaj.
Budući da u strukturi opsidijana nema kristala, lako se lomi i na mjestu loma je vrlo gladak, a rubovi su mu oštriji od razbijenog stakla. Zato je između ostalog služio za izradu noževa, vrhova strijela, kopalja i sl. Kao ni staklo, oštrica opsidijana ne može se oštriti pa je takve predmete nakon korištenja bilo potrebno zamijeniti novima. To je i glavni razlog zašto je opsidijan kasnije zamijenjen željezom.
U Peruu su se noževima od opsidijana vršile operacije lubanje, a nakon što je suvremena medicina otkrila da je oštrica svježe odcijepljenog komada opsidijana oštrija od kirurškog čelika, uvela ga je u očnu kirurgiju. Također je dokazano da glatkoća njegove oštrice omogućava brže zarastanje kirurškog reza.
Opsidijan u životu starih naroda
Od svih civilizacija i kultura kroz povijest, opsidijan najčešće nalazimo kod naroda Srednje Amerike, osobito kod Maya i Azteka.
Kad su Španjolci došli na ovo područje, začudilo ih je što su srednjoamerički narodi postigli zavidnu kulturnu razinu bez upotrebe metala. Tehnologija Maya zasnivala se na upotrebi opsidijana, kojeg je u ovim krajevima bilo u izobilju. Samo je na Yucatanu otkriveno više od pedeset nalazišta. Maye i Azteci osobito su cijenili sjajni, zeleni opsidijan pachuca iz meksičkog vulkana Sierra de las Navajas (Planina noževa), koji je bio predmet žive trgovinske razmjene stotinama godina prije dolaska Španjolaca.
U klasičnom razdoblju trgovinu opsidijanom kontrolirao je Teotihuacan, a u njegovim su radionicama vrsni obrtnici oblikovali izvanredne predmete od opsidijana. Osim što su od njega izrađivali ornamente, nakit, vaze i zrcala za svakodnevnu upotrebu te oruđe i oružje, srednjoamerički narodi koristili su opsidijan i u obredne svrhe. Brojni žrtveni predmeti pronađeni su ispod stela, žrtvenika i kućnih pragova. U grobovima širom Meksika pronađene su opsidijanske vaze i zrcala, a prilikom sahrane pripadnika majanskog plemstva tisuće sitnih fragmenata opsidijana rasipalo se oko ulaza u grobnicu.
Tezcatlipoca – izazov i iskušenje
Opsidijan je bogato utkan u mitologiju ovih naroda. Jedan od važnih bogova srednjoameričkog panteona, Tezcatlipoca ili “Gospodar dimnog zrcala”, kao najvažniji atribut nosi zrcalo od poliranog opsidijana, koji u njegovim rukama postaje simbol noćne i mjesečeve snage. Ovim zrcalom Tezcatlipoca prebacuje koprenu preko uobičajenih slika i predodžbi stvarnosti, čime narušava uspostavljenu ravnotežu i stvarnosti daje nov i nepoznat oblik. Slike koje u svojim dubinama otkriva opsidijan mogu biti lijepe ili ružne, mogu predstavljati pogled u neumitnu budućnost ili u mogućnost, a možda su to samo iluzije i čarolije kojima se moć zrcala poigrava s osjetima, osjećajima i mislima. Ali u svakom mitološkom kontekstu one predstavljaju izazov i iskušenje za onoga tko ih vidi, izazov da ih upotrijebi za dobro ili zlo, što ovisi o njegovoj nutarnjoj snazi, a ne o gospodaru dimnog zrcala.
U jednom od mitova Tezcatlipoca stavlja pred još mladog boga Quetzalcoatla svoje dimno zrcalo od opsidijana te Quetzalcoatl u njemu najprije ugleda vlastiti, ali izboran i ispaćen odraz, sasvim neprepoznatljiv. Do tada potpuno čist i hrabar, pun ljubavi prema svemu što živi, Quetzalcoatl se prestraši te slike i sakrije se u sklonište. Želeći ga iskušati, Tezcatlipoca mu zatim stvara ljepšu viziju u zrcalu i tako ga izmamljuje iz skloništa. Zadivljen ljepotom svoga odraza, Quetzalcoatl biva uhvaćen u klopku, opčinjen i naveden na grijeh i zlo. Ali put mladog Quetzalcoatla ne završava ovdje, on tek počinje. Kada se osvijestio, potresen vlastitim činom, odlučuje kroz žrtvu ponovno zadobiti pročišćenje… U konačnici, Quetzalcoatl izgara u lomači koju je sam pripremio, pepeo se pretvara u jato ptica koje prema nebu nose njegovo srce, a iz njega kasnije nastaje planet Venera, uzvišeno biće, nebesko tijelo od velike važnosti za srednjoameričke narode. Tako je bog Tezcatlipoca, “Onaj koji pročišćava gdje god da kroči”, svojim zrcalom pokrenuo u Quetzalcoatlu proces pretvorbe, omogućujući mu da kroz pročišćenje spozna svoje skrivene snage i upotrijebi ih stavljajući se u aktivan položaj prema životu, mijenjajući time i svoj položaj i ulogu.
Materija i zarobljena duša
Od ostalih božanstava vezanih uz opsidijan spomenut ćemo još samo tri najznačajnija. Stari simbolizam povezuje ga s “božicom svijeta” koja je u početku vremena rodila nož od opsidijana. Od njega je zatim nastalo čitavo mnoštvo polubogova koji su u davna vremena nastanili svijet. U vezi s majkom svijeta, često se i kukuruz, kao najvažnija prehrambena namirnica, prikazivao kao nož od opsidijana, ali prisutna je i povezanost opsidijana s munjom, vatrom koja dolazi s neba.
S druge strane, Itzlacoliuhqui je bog sa zakrivljenim opsidijanskim nožem i predstavlja led, sljepoću i tvrdokornost materije, a prikazuje se kako hoda po vulkanskoj stijeni. Ovo ukazuje na njegovu ulogu razarajućeg aspekta prirode; oštrica njegovog opsidijana uništava i skamenjuje ono što je živo dovodeći to u stanje potpune nepokretnosti, hladnoće i mrtvila i do potrebe za obnovom života.
Njegov ženski pandan je Itzpapalotl, ona je “leptir od opsidijana”, duša sputana, zarobljena i kristalizirana u tom kamenu nepokretne materije. Mit kaže da je to duša koja je u obliku opsidijana pala sa zvijezda. Da bi se mogla vratiti u svoje prvotno boravište, mora dati život materiji i nadići je, poput Quetzalcoatla.
Mitologija starih naroda Srednje Amerike govori nam o živom i neposrednom doživljaju nečega što se danas kvalificira kao lijepa, ali ipak mrtva materija. Opsidijan nije bio cijenjen samo zbog velike upotrebne vrijednosti; to je kamen izniknuo iz žive zemlje i njezinih nutarnjih vatri i tokova, stoga možemo naslutiti nutarnju važnost koju je imao za čovjeka uronjenog u mitsku dimenziju postojanja. To je komadić tajanstvene snage života, njegovih odraza i mijena.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
