Desavanja kroz istoriju

[kreja]

Zanimljivosti iz povijesti:

1. U ljeto 1912. godine, bušeći rupu u potrazi za vodom, neki je radnik u Mansonu u Iowi na dnu izvorskog iskopa otkrio neobičnu kamenu strukturu. Više od pola stoljeća kasnije, analiza je pokazala da je krater širine dva i pol kilometra proizveo meteor koji je u Zemlju udario prije više od sedamdeset milijuna godina.

2. Godine 1919. američkog igrača bejzbola Raya Caldwella za vrijeme utakmice je pogodila munja, odbacivši ga od tla. Unatoč ozbiljnim ozljedama, dovršio je igru i doveo “Cleveland Indianse” do pobjede!

3. Celije Apicije, priređivač priručnika “O kuharskoj vještini” i jedan od najslavnijih gurmana drevnog Rima, toliko se bojao gladi da se, kad je ostao bez novca potrebnog za priređivanje banketa, odmah otrovao!

4. Slavni književnik Šolem Alejhem (1859. – 1916.), zapamćen po nadimku “židovski Mark Twain”, panično se bojao broja trinaest: sve njegove knjige prelazile su s dvanaeste na četrnaestu stranicu! Ironijom sudbine, umro je dana 13. svibnja.

5. Prema drevnom vjerovanju pripadnika afričkog plemena Yoruba, blizanci su zemaljski glasnici vrhovnog božanstva Olodumarea, pa tradicija nalaže da se njihovi roditelji svakodnevno obasipaju poklonima. U plemenu Tumbuka, situacija je dramatično različita: smatra se da blizanci donose zlo zajednici, pa njihove roditelje na dva mjeseca protjeruju u šumu, gdje jedu samo sirovu hranu.

6. Već tisućljećima žene – i muškarci – obrubljuju svoje oči nekom vrstom crne pisaljke. U starom Egiptu, ovaj običaj je, pored estetske, imao praktičnu funkciju. Zbog nadraživanja kože, oči bi zasuzile a pogled postao bistriji, što je tada bio ideal ljepote. Nadalje, tamni obrubi su, zbog speecifičnog mirisa, služili odbijanju muha i drugih dosadnih kukaca. U doba faraona, “olovka za oči” se sastojala od crnog praha koji se držao u pliticama od alabastera te nanosio tankim štapićem od slonovače.

7. Georg Friedrich Händel (1685. – 1759.) bio je gojazan muškarac koji bi se uspuhao nakon nekoliko koraka. Figura “Michelinove” maskote bila je posljedica neumjerenosti u jelu i piću: prema svjedočenju suvremenika, skladatelj bi u restoranu za sebe naručio večeru za troje! Kad bi se prejeo toliko da nije mogao disati, gurnuo bi prst u grlo i povratio, a potom nastavljao s jelom!

8. Francuski kralj Luj XIV. (1638. – 1715.) bio je poznat po snažnom libidu. “Kralj Sunce” je “posijao” na desetke nezakonite djece sa svojim mnogobrojnim priležnicama! Neke od dama koje je ugostio u ložnici utjecale su na njega i u političkim stvarima, napose Madame de Montespan i Madame de M

[kreja]

Drevne kosti katkad su u stanju ispričati neobične priče, pod uvjetom da ih pronađe stručna osoba koja im zna postaviti prava pitanja. Upravo to se nedavno dogodilo! Chan Hol, podvodna špilja u blizini meksičkog arheološkog nalazišta Tuluma, poprište je jednog od najosebujnijih, a istodobno i najjezivijih arheoloških otkrića desetljeća. Ondje, u tamnim i mutnim vodama, ronioci su prošle godine otkrili drevnu, strahovito unakaženu žensku lubanju!



Tri velike ozljede, tvrde stručnjaci, po svoj su prilici nanesene tupim predmetom, dok se udubljenja na zatiljku u obliku malenih kratera mogu pripisati bolesti, najvjerojatnije sifilisu. “Lubanja žene koja je živjela na poluotoku Yucatánu stara je gotovo deset tisuća godina”, ispričao je speleolog Jerónimo Avilés. “To našu nepoznatu ženu čini jednom od najstarijih poznatih stanovnica Meksika. Po stanju njene lubanje, možemo zaključiti da je vodila prilično težak život, čiji je kraj bio osobito ružan. Za sada nismo sigurni je li na licu mjesta podlegla traumama glave ili je još neko vrijeme umirala u agoniji”.

Voditelj istraživanja Wolfgang Stinnesbeck, profesor paleoekologije na Sveučilištu u Heidelbergu, smatra da je nesretnica – iz nepoznatog razloga – izbačena iz svoje društvene grupe te, nakon što je više puta udarena u glavu, ostavljena da sama umre u špilji. “U vrijeme njene smrti, špilja se nalazila iznad morske razine, a moguće je da je ženinim suvremenicima služila kao privremeno zaklonište”, ispričao je Stinnesbeck, dodajući kako je pred njegovim timom golem posao. “Analizirali smo tek trideset posto kostiju pokojnice, tako da bi nam žena, s onu stranu groba, mogla još štošta otkriti. Ono što znamo jest da je bila visoka oko 164 centimetra te da je, u trenutku smrti, imala oko trideset godina. Sigurno je da je umrla nasilnom smrću, no pitanje je koliko bi inače poživjela, s obzirom na to da je bila teško bolesna”.

Zanimljivo je da većina lubanja iz pretkolumbovskog doba pronađenih na Yucatánu pokazuje određene sličnosti. Naime, duže su i uže od onih otkrivenih u unutrašnjosti Meksika, a većina njih je imala brojne karijese u zubima. Arheolozi su na temelju toga zaključili da je prehrana drevnih stanovnika ovog poluotoka sadržavala puno šećera – čini se da su im voće, med i gomolji bili na svakodnevnom meniju.

[kreja]

Cosmopolitan, koktel ružičaste boje serviran u elegantnoj čaši za martini i ukrašen kriškom limete, omiljeno je piće urbanih šminkerica. Za njegovu popularnost uvelike je zaslužan serijal “Seks i grad”: upravo “Cosmo”, kako su mu tepale, redovito se nalazio u rukama Carrie, Samanthe, Mirande i Charlotte dok su u cool i trendy kafićima ogovarale poznanice koje nisu cool i trendy poput njih ili koketirale s naočitim, dakako, cool i trendy neznancima. Koktel se spominje čak i u filmskoj verziji, kad Miranda upita ostale “djevojke” zašto su prestale naručivati Cosmopolitan, a Carrie joj, napuhujući se od snobizma, odvrati: “Zato što su svi ostali počeli”.

Postoji više inačica ovog pića (klasična je ona u koju idu votka, triple sec, sok brusnice i svježe iscijeđena limeta), kao i više priča o njegovom nastanku. Prema jednoj teoriji, počeo se točiti sedamdesetih godina prošlog stoljeća, na ludim tulumima gay zajednice Massachusettsa. Prema drugoj, “krivac” za njegov nastanak je barmen Neal Murray iz Minneapolisa: želeći ugoditi dvjema dotjeranim ženama koje su sjele za njegov šank, u ljeto 1975. je koktelu Kamikaze dodao sok brusnice te, zauzvrat, od obje dame dobio telefonski broj. Jedna od njih je, gledajući ga kako gracioznim pokretima mućka koktel, navodno rekla “Kako kozmopolitski!”, što je kumovalo imenovanju nove vrste pića. Kao tvorci “Cosma” spominju se i John Caine, ugostitelj iz San Francisca, Mellisa Huffsmith, njujorška konobarica, te njena kolegica iz Floride Cheryl Cook. Talijanska inačica, Cosmocello, sok limete zamjenjuje limoncellom, a liker od metvice igrao je važnu ulogu u koktelu koji je prije nekoliko godina poslužen na brodvejskoj premijeri “Čarobnjaka iz Oza”: duhovito nazvan Ozmopolitan, napitak je bio otrovno zelene boje, baš poput kože Zle vještice Zapada!

[kreja]

U logorima smrti poput Auschwitza vrijedilo je nepisano pravilo da Židovi preživljavaju u logoru najčešće dva, svećenici tri tjedna, a obični zatvorenici tri mjeseca odnosno da svi koji ovdje dođu više u pravilu ne izađu; ipak neki su uspjeli preživjeti ovakve sumorne prognoze. Među preživjelima i bio i Wilhelme Brasse, koji je u logoru završio kao politički zatvorenik jer se odbio pridružiti njemačkoj vojsci. Ukoliko vas zanima kako i na koji način je preživio Brasse, pročitajte tekst koji slijedi.

Dolazak u Auschwitz

Kada je Poljak Wilhelm Brasse završio u Auschwitzu imao je samo dvadeset i tri godine. Bilo je to u ljetu 1940. godine. Prvi mjeseci boravka su mu bili izuzetno naporni, radio je razne poslove od izgradnje ceste koja je spajala željezničku stanicu i krematorij do odvoženja leševa na spaljivanje. Kako su nacisti bili opsjednuti dokumentiranjem svojih ratnih zločina donesena je odluka da logori imaju svoju fotodokumentaciju o zatvorenicima, a budući da je Brasse radio kao profesionalni fotograf prije rata te je govorio njemački, angažiran je na tom poslu tijekom 1941. godine. Upravo zahvaljujući tom angažmanu Brasse je preživio logor smrti.

Opis rada fotografske radionice

Posao je bio jednostavan: muškarci i žene bi formirali redove ispred foto-radionice u pratnji kapoa (zatvorenika s posebnim privilegijama, koji su obavljali neku vrst policijskog posla u logoru). Oni su znali biti podjednako brutalni kao i njihovi nadređeni te su često tukli i ubijali ljude. Tako su standardno tukli ljude koji su stajali u redu za fotografiranje, kada bi se ovi primjerice usudili pričati. Zatvorenici su po ulasku u foto radionicu sjedali na rotirajuću stolicu, koja je bila pričvršćena na pod. Snimani su u tri poze: puno lice, tri četvrtine i profil. Zatim bi druga osoba fotografske otiske označila brojevima logora, nacionalnošću i razlozima zbog kojih je osoba završila u logoru.



Brasse se često osjećao loše jer je radio relativno siguran posao uz koji je dobivao duplo veće obroke. Dupli obrok kruha i manje težak rad održavali su ga na životu. Gonjen osjećajem krivice grozničavao je razmišljao kako može pomoći. Najčešće je retuširao fotografije, kako bi oslikanim licima vratio uzeto dostojanstvo. S druge strane trebao je i psihički preživjeti sve patnje kojima je svakodnevno svjedočio. Ne bi li se zaštitio od okolnih strahota običavao je po logoru hodati spuštene glave. Taj mu je pristup omogućio da se nešto bolje osjeća. Od svih poslova u logorskom fotografiranju najviše je volio biti u fotografskoj komori jer je to bilo mjesto bez pogleda, gdje je mogao biti sam sa sobom.



Sjeća se kako su mu u laboratorij došli Židovi koje je dugo poznavao, no s njima je bio jedan od najgorih nadzornika kapoa koji je uživao u ubijanju. Kako je znao da oni neće preživjeti zamolio ga je da ih ubije, ali bez patnje. Ovaj to nije dobro prihvatio i odgovorio mu je da će ih ubiti na način koji je njemu najzgodniji. Brasse kaže da mu je omiljena metoda bila baciti zatvorenicima dršku lopate na vrat, a zatim stati na nju kako bi ih polagano ugušio uz što više bola. Tjedan dana kasnije sva su trojica bila mrtva, no utješno je bilo to što su ustrijeljeni pištoljem, a što je bila “dobra smrt”.



U trećoj godini fotografiranja posao je počeo opadati jer su odjedanput nacisti zaključili da to nema nikakvog smisla jer će svi oni koji dođu umrijeti. No, i ovaj puta mu je “sreća” bila naklonjena jer mu je u radionicu stigao i Josef Mengele kojega je fotografirao, a kako je ovaj bio prezadovoljan napravljenim poslom odredio je da mu Brasse fotografski dokumentira njegova medicinska istraživanje. Tako su mu u radionicu dolazili logoraši iz njegova laboratorija, poput djece blizanaca za koje je Mengele zahtijevao je da budu snimljeni goli. Brass bi im takvo snimanje nastojao olakšati, tako što bi im osiguravao da se svuku iza pozadine za portrete, ali kada bi izašli ispred te pozadine u njihovim očima vidio je sram. Umirali su od gladi što se vidjelo po njihovim tijelima i bilo je pitanje samo broja dana koje će još preživjeti.



Do četvrte godine njegova fotografiranja tempo ubijanja se povećao. Nijemci su svakodnevno spaljivali stotine leševa na posebnim lomačama. Nekada je morao fotografirati Mengeleova mrtva tijela. U jednom trenutku je odlučio da je spreman umrijeti, i da će poduzeti sve što može kako bi pomogao ostalim zatvorenicima. Zato je počeo krivotvoriti dokumente zatvorenika koji su se spremali za bijeg, krijumčario je fotografije mučenih zatvorenika ne bi li svijet saznao što se zbiva unutar logora. Dan 15. siječnja 1945. nije bio drugačiji od ostalih. U logoru svi dani izgledaju manje-više isto, ali taj je dan ispao sasvim drugačiji. Iako je dan započeo s prozivkom u sklopu koje su uobičajeno najslabiji likvidirani, većer je donijela velike promijene. Kada se vratio u fotografski studio, njegov mu je nadređeni SS časnik urlajući naredio: “Rusi dolaze! Spali sve fotografije. Učini to odmah!” Prije nego što je otišao je dodao je: “Vratit ću se sutra ujutro da vidim je li sve nestalo. Je li ti jasno?” U četiri godine Brasse koje je fotografirao zatvorenike, napravio je oko 50 000 fotografija osoba koje su već bile mrtve. S obzirom na situaciju vjerovao je da će sutra biti svi mrtvi, pa i on. Odlučio je otkazati poslušnost te je, zajedno sa svojim pomoćnikom logorašem Jureczkom, razbacao velik broj fotografija i negativa po prostoriji jer je znao da u brzini nacisti neće stići sve pokupiti, a nakon toga je zajedno sa svojim suradnikom u peć stavio mokri papir, kao i ostatak fotografija pri čemu su zapalili peć, no kako je bila riječ o stvarno velikom broju fotografija vatra se ugasila jer su fotke zakrčile prostor za zrak. Nakon toga je zauvijek zatvorio radionicu i odlučio na stubama pričekati smrt. No, časnik koji mu je prethodne večeri zaprijetio već je pobjegao iz logora, kao i drugi SS-časnici te je onda zajedno s ostalima bez provjeravanja, je li učinio ono što su mu naredili, premješten u drugi logor u Austriji gdje je oslobođen, nakon čega se vratio kući, a gdje se našao s ostatkom obitelji, roditeljima i braćom.



Kada je izašao izvan zatvorenog svijeta logora odlučio je nastaviti s radom, ali je shvatio da ne može raditi kao fotograf jer su pred njim oživljavale uspomene na sve one silne ljude koje je snimio. Stoga je odložio fotoaparat i više ga nikada nije uzeo u ruke. Brasse je pomogao stvaranju Državnog muzeja Auschwitz -Birkenau gdje je educirao mlade ljude o holokaustu. Njegove su fotografije našli Rusi koji su ih potom otvorili svijetu. Vjeruje se da su one korištene i tijekom suđenja u Nürnbergu. Upravo pojedincima poput Brassea dugujemo fotografije koja su danas virtualno dostupne, kao podsjetnik užasa i ludila koji je zahvatio svijet prije više od sedamdeset godina.

Brasse je tijekom vremena razvio metodu življenja u trenutku, kako bi zbrisao sva sjećanja i više ne bi postojalo jučer, samo trenutak i možda sutra. Upravo ovom čovjeku dugujemo što ljudi koje je godinama fotografirao nisu “umrli” po drugi put.

.https://povijest.hr

[kreja]

Vijesti o senzacionalnom arheološkom otkriću stižu iz Danske. Za njega nije zaslužan nikakav tim stručnjaka, već entuzijazam jednoga amaterskog lovca za blago. Oboružan detektorom metala, vremešni Ole Ginnerup Schytz pretraživao je okolicu rodnog Vindeleva. Umoran i pomalo promrzao, razmišljao je o tome da krene kući, kad je njegov uređaj počeo bjesomučno pištati. “Ulov” do kojeg je došao nadmašio je njegova najluđa očekivanja – radilo se o golemoj količini zlata… I to ne bilo kakvoga!



Arheolozi, koji su smjesta pozvani, utvrdili su da je riječ o blagu iz željeznog doba, preciznije, šestog stoljeća. “Ovo je možda najveće, najbogatije i najljepše zlatno nalazište u danskoj povijesti”, s uzbuđenjem je ispričao voditelj istraživanja Mads Ravn, arheolog iz Muzeja Vejle. Nije pretjerivao – u zbirci, teškoj preko kilograma, nalazi se raskošan nakit, rimski novčići, neobičan ukras koji po svoj prilici prikazuje neko nordijsko božanstvo te brojni brakteati, tanke, ravne zlatne medalje s otiskom na jednoj strani.

Ravn i kolege vjeruju da je blago prije tisuću i pol godina zakopao ugledan i imućan čovjek, najvjerojatnije poglavica ili vojskovođa. “Samo pripadnik najvišega društvenog položaja za života je mogao prikupiti toliku količinu zlata te platiti vrhunskim majstorima da ga obrade”, objašnjava stručnjak, dodajući kako se moglo raditi i o ratnom plijenu. Motivi na zlatnim artefaktima su raznovrsni – na nekima se nalaze prikazi ljudi, na nekima geometrijski oblici, a na nekima runski natpisi.

Postoji teorija da je velikaš iz željeznog doba blago zakopao nakon katastrofalne erupcije vulkana na Islandu 536. godine, kataklizmatičnog događaja koji je, prema nekim povjesničarima, naznačio prijelaz iz antike u srednji vijek. Oblaci pepela tada su se nadvili nad većim dijelom Europe, Azije, sjeverne Afrike i Bliskog istoka, nakon čega je, kao u kakvom biblijskom prokletstvu, uslijedilo dugih osamnaest mjeseci studeni i tame. Te 536., koju mnogi opisuju kao najgoru godinu u povijesti čovječanstva, mnogi su bogataši zakapali dragocjenosti kako bi ih zaštitili od pljačkaških hordi, ali i kako bi umilostivili bogove.
Više od četrdeset kilograma zlata, zakopanog tijekom željeznog doba, pronađeno je diljem Danske.

[kreja]

Legenda kaže da je Rade Končar, kad su ga talijanski fašisti izveli pred streljački vod te mu htjeli vezati oči i pucati u leđa, prezirno uzviknuo: “Kukavice, pucajte u prsa!”. Poznata je i anegdota o posljednjim riječima Marije Antoanete – prije nego što joj se glava otkotrljala s ramena, navodno se ispričala krvniku kojem je nehotično stala na nogu. Za vas smo odabrali i nekoliko manje poznatih primjera oproštaja povijesnih ličnosti sa životom!

1. Irski dramatičar, kritičar i esejist George Bernard Shaw (1856. – 1950.) doživio je duboku starost od devedeset četiri godine, a posljednje djelo, jednočinku “Why She Would Not”, napisao je nekoliko mjeseci prije smrti. Zapamćen je kao oštar društveni kritičar i jedan od najduhovitijih ljudi svoga vremena, a smisao za humor nije ga napustio ni na smrtnoj postelji. Njegove posljednje riječi, upućene medicinskoj sestri, navodno su bile: “Sa mnom je svršeno, a vi me pokušavate održati na životu poput kakve stare zanimljivosti!”. Umro je od zatajenja bubrega, nakon čega je kremiran a njegov pepeo pomiješan je s onim pokojne supruge Charlotte te rasut u dvorištu njihove kuće.

2. Jovan Stanisavljević (1897. – 1925.), razbojnik koji je pljačkao na prostoru Slavonije i Like za vrijeme i nakon Prvoga svjetskog rata, bio je kontroverzna ličnost. Dok su vlasti u njemu gledale drskog zločinca, Čaruga, kako su ga zvali, za mnoge je bio narodni junak, jugoslavenski Robin Hood – o njegovim pothvatima stvorene su brojne legende, a ispjevano je i nekoliko pjesama o “zaštitniku siromaha koji napada samo bogate”. Takva percepcija poprilično je iskrivljena – premda je siromašnim seljacima često davao novac i hranu, ne može se poreći da je bio okrutan čovjek koji je izvršio nekoliko hladnokrvnih ubojstava. Nakon što je života lišio nekog šumara, žandari su ga konačno ščepali. Osuđen je na smrt vješanjem. Dana 27. veljače 1925. više od tri tisuće ljudi čekalo je zloglasnog odmetnika na stratištu u Osijeku. Kad su mu stavili konopac oko vrata, bio je hladan kao špricer. “Moj naklon, gospodine krvniče… Zbogom, narode, Čaruga putuje!”, njegove su posljednje riječi.

3. Aldous Huxley (1894. – 1963.), jedan od najsvestranijih engleskih pisaca, vjerojatno je jedina osoba na svijetu koja se počela drogirati u dobi od – pedeset devet godina! Autora čuvena distopijskog romana “Vrli novi svijet” na staze omamljenosti nije odveo očaj, već znanstvena znatiželja: želio je iskusiti i dokumentirati što se događa čovjeku u izmijenjenom stanju svijesti. Meskalin je prvi put kušao paskom psihijatra Humphreya Osmonda, koji je istraživao djelovanje halucinogenih droga na um pacijenata. Repertoaru droga koje je “istraživao” pred kraj života je dodao LSD. Zadnji put ga je kušao na samrtničkoj postelji, u šezdeset devetoj godini. Posljednje riječi velikog pisca, s osmijehom upućene bolničarki, bile su: “LSD, 100 miligrama, u mišić!”.

4. Njemački skladatelj Ludwig van Beethoven (1770. – 1827.) čitav je život bio lošeg zdravlja. U siječnju 1826. godine, vraćajući se iz posjete bratu Nikolausu u otvorenoj kočiji, dobio je tešku upalu pluća. Uspio ju je preboljeti, no pogoršala je njegove ostale probleme. Shvativši da se kraj bliži, napisao je oporuku, da bi 26. ožujka te godine umro u svome domu, okružen bližnjima. Posljednje riječi koje je izgovorio na ovome svijetu bile su sljedeće: “Prijatelji, zaplješćite, komediji je kraj!”. Glazbeni genij pokopan je na groblju Währing, a na sprovodu se okupilo više od trideset tisuća ljudi.

5. Legendarni Humphrey Bogart (1899. – 1957.), glumac koji je definirao žanr filma noira, živio je punim plućima, a najviše je uživao u cigaretama bez filtera, viskiju bez leda i damama bez morala. Takav stil života imao je svoju cijenu: zvijezda “Casablance” umrla je od karcinoma, u pedeset sedmoj godini. Vjeruje se da su mu posljednje riječi bile: “Nikad nisam trebao zamijeniti viski martinijima!”.

6. “Židovi su poput ušiju. Moramo ih istrijebiti – to je pitanje čistoće”, govorio je Heinrich Himmler (1900. – 1945.), možda najbrutalniji nacistički zločinac. Čovjek odgovoran za deportacije i likvidaciju više milijuna stanovnika u okupiranim zemljama, za genocid nad Židovima, ubijanje ratnih zarobljenika i pljačku umjetničkog nacionalnog blaga okupiranih naroda za svoje zločine nikada nije odgovarao pred sudom. Po uhićenju, izvršio je suicid gutanjem cijankalija, uz glasovite posljednje riječi “Ich bin Heinrich Himmler!”.

7. Francuski državnik Louis Adolphe Thiers (1797. – 1877.), prvi predsjednik Treće republike, umro je iznenada, za objedom, odmah nakon što je supruzi uputio sljedeće kritične riječi: “Ove mahune su odvratne!”.

8. Lucije Domicije Neron (37. – 68.), po mnogima najgori rimski car, ostao je arogantni gad i u zadnjem trenutku provedenom na Zemlji. Nakon što se vođa urotnika Galba proglasio novim carem, ozloglašeni Neron je, u strahu za vlastiti život, zbrisao u prijateljevu vilu. Ondje je primio vijest da ga je Senat proglasio neprijateljem rimskoga naroda i osudio na smrt batinanjem. Kad je čuo da se približavaju konjanici, znao je da je igri došao kraj. Jednog od svojih pratioca, osobnog tajnika Epafrodita, natjerao je da mu oduzme život (na slici!). Dok ga je ovaj ubijao, Neron je navodno izgovorio čuvene posljednje riječi: “Qualis artifex pereo!” odnosno, u slobodnom prijevodu, “Kakav umjetnik umire!”.

9. Ruski književnik Anton Pavlovič Čehov (1860. – 1904.) umro je u četrdeset četvrtoj godini, od tuberkuloze. Shvativši da se kraj bliži, oprostio se sa suprugom Olgom i liječnikom. Nakon što je pacijentu dao injekciju kamfora, dobri doktor ispunio mu je posljednju želju i natočio mu punu čašu omiljena pića. “Nikad nije prekasno za čašu šampanjca!”, rekao je Čehov blago se osmjehujući. Iskapivši piće, spustio se nazad u krevet te zauvijek zaklopio oči.

10. Nikad nećemo doznati koje su bile posljednje riječi slavnog fizičara Alberta Einsteina (1879. – 1955.). Tvorac teorije ralativnosti izgovorio ih je, naime, u prisutnosti bolničarke koja nije znala ni riječ njemačkog!

[kreja]

Ovih 88 vojnih i 12 mornaričkih medicinskih sestara bile su smeštene na Filipinima tokom Drugog svetskog rata. Postale su pozante kao "Anđeli Batana", ali su ubrzo zaboravljene. One su bile zarobljene za vreme rata oko 3 godine gde su ih silom naterali da rade kao sestre. Živele su u strahu od japanskih vojnika. Na ovoj fotografiji one su konačno slobodne.

Ratne medicinske sestre spašene na Santo Tomasu 1945. godine

[kreja]

Povijest Kine, najmnogoljudnije zemlje svijeta, istodobno je veličanstvena i bremenita. Narod kojem dugujemo niz ingenioznih izuma, od papira preko baruta i kompasa do tjestenine, vojevao je u brojnim krvavim bitkama. Za vas smo odabrali detalje iz kineske prošlosti o kojima sigurno niste učili u školi!

1. Kolačići za sreću, kakve redovito možete dobiti za desert u kineskim restoranima, s Kinom imaju veze koliko i političari s altruizmom. Ne baš ukusne slastice od prhkog tijesta, u kojima se krije prigodna “mudra” poruka, zapravo su američki izum. Godine 1920., stvorio ih je radnik u tvornici rezanaca u San Franciscu.


2. Za izum papirnatih zmajeva koji lete na vjetru zaslužni su Kinezi Gongshu Ban i Mo Di, umjetnik te mislilac iz četvrtog stoljeća prije Krista. Isprva stvoreni za zabavu, s vremenom su se počeli koristiti u razne svrhe, od ribolova, preko propagande do zastrašivanja neprijatelja na bojišnici. Uz njih se veže i drevno praznovjerje: smatra se da će onoga tko nehotično ispusti zmaja snaći zla kob.

3. Premda se prve zamisli o upotrebi padobrana vežu uz renesansne mislioce Leonarda da Vincija i Fausta Vrančića, kineski alkemičari su nešto slično izumili 1.300 godina ranije. Radilo se o međusobno spojenim zmajevima koji su mogli ponijeti težinu odrasla muškarca.

4. Bolan i za zdravlje opasan običaj podvezivanja stopala Kineskinja izumro je tek u dvadesetom stoljeću, nakon što su žene na ovaj način sakaćene gotovo tisuću godina. Praksa je isprva bila raširena među pripadnicama društvene elite: stopala na kojima su jedva mogle stajati bila su simbol pošteđenosti od fizičkog rada. S vremenom, postala su ultimativna odrednica erotičnosti – priručnici za seks iz vremena dinastije Qing predlagali su čak 48 načina za predigru sa stopalima!

5. “Ohaguro”, drevna japanska tradicija bojenja zubi u crnu boju, s vremenom se raširila i u Kini, a gdjegdje još opstaje, napose među starijim gospođama iz ruralnih krajeva. Neobičan običaj nastao je iz zdravstvenih razloga: sastojci boje su, naime, sprečavali propadanje zuba. Kasnije, žene su to činile iz estetskih razloga.

6. Prvi čovjek koji je u Americi smaknut u plinskoj komori bio je kineski imigrant Gee Jon, profesionalni gangster. Na onaj svijet je otpravljen 8. veljače 1924. godine, u kaznionici u Carson Cityju, zbog sudjelovanja u ubojstvu člana protivničke bande. Zbog pogrešne temperature, otrov nije djelovao kako je bilo predviđen, pa se osuđenik punih šest minuta bacakao u agoniji prije nego što je ispustio posljednji dah.

7. Dana 15. listopada 2003. godine NR Kina postala je treća zemlja u povijesti koja je uspjela poslati čovjeka u svemir. Lansiranje je obavljeno iz lansirnog centra Jiuquan u pustinji Gobi, a astronaut Yang Liwei u orbiti je čak četrnaest puta obišao Zemlju, i to unutar jedniog dana.

[kreja]

Često čujemo da se čistoća zlata mjeri u karatima, a karat je i jedinica za mjerenje mase dragog kamenja. Kako je došlo do toga i zašto upotrebljavamo tako neobičan pojam?

Karat je kao mjerna jedinica za masu dragog kamenja standardiziran (1 karat = 200 miligrama) na 4. Općoj konferenciji za utege i mjere 1907. godine. Riječ karat dolazi – posredovanjem latinskog – od grčke riječi keratión ili možda arapske riječi quirat, koje obilježavaju sjemenku rogača.


Pojam je proizašao iz (kasnije je ustanovljeno netočnog) vjerovanja da sjemenke rogača bez obzira na veličinu i uvjete čuvanja uvijek imaju masu 200 miligrama. Stoga su se na Bliskom istoku i istočnom Sredozemlju te sjemenke upotrebljavale kao standard za mjerenje predmeta male mase, uključujući drago kamenje.

Ali kakve to veze ima s čistoćom zlata? Odgovor na to pitanje moramo potražiti u vrijeme vladavine rimskog cara Konstantina I. Velikog (306. – 337.), koji je uveo zlatnik mase 24 karata (4,8 grama). Čistoća zlatnika izražavala se u broju karata zlata u novčiću. Tako je 24-karatni novčić bio izrađen od čistog zlata, dok je 18-karatni bio slitina 75 % zlata i 25 % nekog drugog metala itd. Ovaj sustav i danas služi za mjerenje čistoće zlata.

[kreja]

Meksički predsjednik Antonio de Santa Ana došao je na neobičnu ideju – da priredi pogreb svojoj amputiranoj nozi. Kada je decembra 1838. godine komandovao odbranom Vera Kruza, u borbi sa Francuzima teško je ranjen i morala je da se izvrši amputacija noge ispod koljena. Međutim, Santa Ana je pune četiri godine čuvao tu nogu u svojoj kući u Vera Kruzu i kada je postao predsjednik i diktator priredio joj je pravi pravcati pogreb. Tako je 26. XII 1842. godine svečana povorka, uz prigodnu muziku, prošla ulicama grada Meksika, sve do groblja.
Dvije godine kasnije, za vrijeme pobune u kojoj je diktator svrgnut, noga je nestala. Santa Ana je umro 1876. godine u bijedi, gladan, slijep i usamljen. Šta se dogodilo sa sahranjenom nogom, nikada se nije saznalo.

[kreja]

Prvi ljekаr koji se pominje u istoriji bio je Imhotep i vjeruje se dа je živio prije 4600 godinа

Ulicа vitezovа u grčkom grаdu Rodosu dugаčkа je 600 metаrа i nаjbolje je očuvаnа srednjovekovnа ulicа u Evropi

Prosječаn oklop srednjovekovnog vitezа bio je težаk 23–25 kilogrаmа

[kreja]

Reklo bi se da je danas sretan onaj tko kod nas pokrene biznis, a naredne godine još uvijek nije propao. No, da je nekad bilo drugačije, te da u našem gradu postoje i začudni izuzeci što se tiče vijeka trajanja biznisa i obrta, pokazat će se i kroz našu današnju priču o najstarijoj ljekarni u Zagrebu.

Ne biste vjerovali, ali ljekarna o kojoj govorimo najvjerojatnije radi još od 14. stoljeća, točnije, od 1355. godine! Ona nosi neobičan i živopisan naziv “K crnom orlu”, koji nas danas nužno ne podsjeća na dobro zdravlje već, prije bismo rekli, na lešinare. Samo ime dobila je vjerojatno po simbolu crnog orla na gradskoj fasadi, jer u ta vremena gradske kuće nisu bile označene brojevima već sličnim živopisnim simbolima na pročelju.

Ova se ljekarna nalazi na uglu Habdelićeve i Kamenite ulice, nedaleko od Kamenitih vrata. O njezinim počecima naslućujemo iz spisa nekadašnjeg Gradeca koji je vodio evidenciju o svojim obrtnicima, među koje su se u 14. stoljeću ubrajali i ljekari.

Prvi ljekarnici pojavili su se u Zagrebu možda i stoljeće-dva ranije, te okolo rasparčavali danas vrlo upitne ljekarije. No, prvi izravni spomen nekog zagrebačkog ljekarnika datira iz spomenute 1355. godine. O njemu doznajemo iz parničkoga spisa između ljekara Jakova i nekog zagrebačkog krznara. Iako se sama ljekarna “K crnom orlu” ne spominje u spisu, na temelju danas poznate dokumentacije pretpostavlja se da je spomenuti Jakov već onda “Orla” imao u posjedu.

Ovaj se ljekar i navodni prvi vlasnik ljekarne doselio Italije, skupa s ostalim doseljenicima iz Venecije, koji su dolazili i nastanjivali se u našim krajevima još od 13. stoljeća.

Koliko je Gradec u ono vrijeme bio napredniji od Kaptola govori i podatak da je Kaptol dobio svoju prvu ljekarnu cijela dva stoljeća kasni
Mnogo je nepoznanica vezano uz rad ove povijesne građevine. Tako i iz jednog povijesno važnog pisma doznajemo, iako i ponovno ne sa stopostotnom sigurnošću, da je u Zagreb 1399. godine doselio ljekar koji je bio praunukunuk jednog od najpoznatijih talijanskih književnika. Bio je to Niccolo Alighieri, praunuk Dantea Alighierija, i pretpostavlja se da je i on jedno vrijeme posjedovao “Orla”.



Prvi izravni spomen samog imena ljekarne datira iz 1425. godine, iz gradskog statuta s propisima o radu ljekarni. Tamo se navodi njezino ime, Apotheca Civitatensis ad Aquillam Nigram.

Da li je najstarija zagrebačka ljekarna sva ova stoljeća radila bez prekida? Teško je reći. Postoje neki podaci prema kojima je na njezinome mjestu tijekom 17. i 18. stoljeća bila neka vrsta društvenoga okupljališta ili birtije, no nije sa sigurnošću moguće dokazati da ljekarna nije radila cijela dva stoljeća. Sama ljekarna nekoliko se puta tijekom stoljeća navodno otvarala i na novoj lokaciji, na Markovom trgu, pa se ponovno vraćala u prostor u blizini Kamenitih vrata.

Do 16. stoljeća vlasnici “Orla” uglavnom su bili stranci, a u 16. stoljeću ljekarna dobiva i prve domaće vlasnike. Danas je ljekarna “K crnom orlu” u vlasništvu Holdinga, i jedna je od trgovina Gradske ljekarne Zagreb.

http://kurziv.net

[kreja]

Jeste li se ikad zapitali koja je godina bila najgora u povijesti? Mišljenja stručnjaka po ovom se pitanju razlikuju. Neki povjesničari izdvajaju 1349. godinu, onu u kojoj je Europu poharala “crna smrt”, kuga. Drugi smatraju da je najgore bilo biti živ 1918., kad je španjolska groznica odnijela duše gotovo stotinu milijuna ljudi. Jak kandidat je i 1939. godina što, vjerujemo, nije potrebno podrobnije objašnjavati. Oni manje objektivni reći će da je to bila 2016. godina, nabrajajući nedaće poput epidemije zika virusa, terorističkih napada i uragana Matthew, mada je i ćoravom jasno da su tu godinu odabrali zato što je u njoj Donald Trump, po njima ljudski ekvivalent zika virusa, pobijedio na predsjedničkim izborima. Nama se posebno zanimljivim i uvjerljivim čini izbor Michaela McCormicka, profesora povijesti sa Sveučilišta Harvard, koji se opredijelio za anno domini 536. kao početak najgoreg perioda tijekom kojeg je čovjek mogao živjeti.

Te se godine, naime, misteriozna magla nadvila nad većim dijelom Europe, Azije, sjeverne Afrike i Bliskog istoka, nakon čega je, kao u kakvom biblijskom prokletstvu, uslijedilo dugih osamnaest mjeseci studeni i tame. “Sunce je bilo bez sjaja, slično mjesecu, a surova hladnoća okovala je zemlju”, zapisao je bizantski povjesničar Prokopije. Najgore je tek dolazilo. Smrtonosna je pandemija, poznata kao “Justinijanova kuga”, poharala je Bizantsko carstvo između 541. i 542., odnijevši živote trećine populacije. To je, prema McCormicku, ubrzalo pad Rima. U Kini je pak zavladala velika suša te, posljedično, glad od koje su ljudi skapavali po ulicama. Tamošnji povjesničari ostavili su zapise o “žutoj prašini neobična mirisa, koja je padala kao snijeg”. Oluje i potopi poharali su područje današnje Koreje, a u Mezopotamiji je sniježilo. Arheološki dokazi pokazuju kako je osobito snažno bila pogođena Skandinavija – čak 75 posto sela u Švedskoj napušteno je tih godina. Ukratko, tamni oblak, koji je progutao veći dio sjeverne hemisfere, zauvijek je promijenio klimatske uvjete na Zemlji: zbog njega su naši preci imali manje sunčeve svjetlosti, što je uzrokovalo niže temperature, a ove su pak dovele do selidba naroda, gladi, bolesti i ratova. Prema nekim povjesničarima, ta zagonetna pojava je, prilično doslovno, naznačila prijelaz iz antike u mračni srednji vijek, a znanstvenici su stoljećima pokušavali dokučiti što je bio njen uzrok. Od modernih teorija valja izdvojiti dvije kao najuvjerljive. Prema jednoj, tmasti oblaci posljedica su goleme erupcije vulkana na Islandu 536. godine, koja je pepelom zasula velik dio sjeverne polulopte, nakon čega su uslijedile još dvije velike erupcije, u 540. i 547. godini, donoseći mrak i hladnoću diljem planeta. Prema drugoj, “krivac” za mračno doba bio je meteorit koji je udario u Zemlju, ostavivši iza sebe debeo sloj čestica koje su se “slegnule” na atmosferu.

[kreja]

842. godine umro je kalif Al-Mutasim, vladar prostranog Abasidskog Kalifata. Bio je sin znamenitog kalifa Haruna al-Rašida, a vladao je od 833. do 842. godine. Al-Mutasim rođen je u Bagdadu, sjajnoj prijestolnici svoga oca. Zanimljivo je da je Bagdad u to vrijeme bio vrlo vjerojatno najveći grad na svijetu. Abasidski Kalifat prostirao se u razdoblju vladavine kalifa Al-Mutasima od Indije do područja današnje Španjolske. Za Al-Mutasima je vezana neobična brojčana legenda. Naime, bio je 8. kalif Abasidskog Kalifata, imao je 8 sinova i 8 kćeri, a vladao je tijekom 8 godina i 8 mjeseci. Al-Mutasim je sagradio novu prijestolnicu svoje države, grad Samaru, smještenu na rijeci Tigrisu, oko 120 kilometara uzvodno od Bagdada. Al-Mutasimov sin bio je kalif Al-Mutawakkil, koji je ujedno bio i posljednji moćni vladar Abasidskog Kalifata.

[kreja]

Tokom američkog građanskog rata između Severa i Juga "zablistao" je severnjački general Ambrouz Barnsajd (1824-1881) i to u bezbroj različitih prilika. U bici kod Antietama 1862. Barnsajd je poslao svoje čete preko uzanog mosta i dok su se vojnici tiskali da ga pređu, Južnjaci su otvorili vatru i desetkovali ih. Da je general nekim slučajem ispitao teren, lako bi ustanovio da je rečica ispod tog istog mosta duboka jedva do pojasa i da su njegovi vojnici mogli kao od šale da je pregaze i dočepaju se susedne obale bez nepotrebnih žrtvi na ubitačnom mostu. Iste godine u bici kod Frederiksburga Barnsajd je naredio samoubilački napad u kome su stradala 1284 vojnika. Prilikom opsade Petersburga 1865. ovaj genijalni strateg naredio je da se ispod neprijateljskih rovova iskopa tunel i napuni eksplozivom. Kad je eksploziv detoniran, na mestu gde se nalazio ostao je dubok krater. Baš to je i bio Barnsajdov cilj i on je izdao naređenje da vojnici poskaču u njega. Ideja je možda i bila dobra, ali nikako za tu priliku jer su se južnjački vojnici lepo okupili na ivicama kratera i pobili one koji su bili unutra. Kad je čuo šta se dogodilo u bici kod Petersburga, predsednik Abraham Linkoln je rekao: "Samo Barnsajd je u stanju da iz čeljusti pobede iščupa spektakularan poraz!"

[kreja]

S obzirom da su kuće običnih stanovnika stare Atine bile vrlo neugledne i tesne, te da su se stalno pregrađivale, prepravljale i doziđivale, tako su gradske ulice bile jako uske, a u nekima od njih se zbog toga čak nisu mogla mimoići ni dva prolaznika. Stoga je bio običaj da građani, pre nego što će izaći iz svojih kuća, pokucaju sa unutrašnje strane na izlaznim vratima najavljujući na taj način svoju nameru slučajnim prolaznicima kako bi se izbeglo da se otvaranjem vrata neko povredi. Veruje se da upravo otuda potiče naš današnji običaj da svoj ulazak u neku prostoriju najavimo na isti način.

Takođe, zidovi su bili pravljeni od drveta i nepečenih cigli koje su bile povezivane blatom. Stoga ih je bilo lako probušiti, pa se lopovi nisu hteli zamarati obijanjem vrata i prozora, već su svoje pljačkaške poduhvate ostvarivali na lakši način, to jest bušenjem zidova. O tome najbolje svedoči i činjenica da je neki poznati antički provalnik dobio sasvim neobičan, ali potpuno primeren nadimak „Bušizid

[kreja]

Marija Antoaneta i Luj XVI verovatno bi izbegli giljotinu za vreme francuske revolucije da kraljica nije promenila plan bekstva. Umesto da je dozvolila kralju da 1791. godine napusti Pariz u psoebnoj, bržoj kočiji kao što je prvobitno dogovoreno, Marija Antoaneta je zahtevala da cela kraljevska porodica putuje zajedno. Zato je morala da se uzme druga, veća, ali i sporija kočija, pa su putnici zakasnili na sastanak sa svojim naoružanim pristalicama.
Kada su konačno stigli u mesto Varen, 60km od granice, bio je mrkli mrak i na jedvite jade su našli nove, odmorne konje i tako izgubili dragoceno vreme.

Još dan ranije u selu San Mehehud mladić po imenu Drue primetio je kraljevsku kočiju dok su u njegovoj štali menjali konje. Odmah je sakupio grupu revolucionara i beguncima preprečio put. Tako je kraljevska porodica uhvaćena i vraćena u Pariz. Luj XVI završio je na giljotini januara 1793. godine, a Marija Antoaneta devet meseci kasnije.

[kreja]

PO NJIMA SU DOBILI IMENA ...

• DŽON MONTEGJU IV VOJVODA OD SENDVIČA (1718 - 1792) - Pored nekih osobina, lord Sendvič je bio strastan kockar. Kada bi zaseo da pika karte, ne bi prekidao partiju ni za živu glavu. Kada bi ogladneo, zatražio bi od sluge da mu između dve kriške hleba stavi parče mesa. To bi pojeo ne trepnuvši, baš kao što mi danas smažemo sendvič i ne razmišljajući o tome ko mu dade takvo ime.

• KAPETAN ČARLS C.BOJKOT (1832 - 1897) - Nalazio se u službi vojvode od Erna sa zadatkom da od siromašnih Irskih seljaka - zakupaca ubira neopravdano visoke dažbine. Njegove zahteve su seljaci tiho i mirno ignorisali - bojkotovali. (Ovde kod nas u Srbiji ovo se danas kaže - dinkićevali su ga)

• LUJ BRAJ (1809 - 1852) - Nesrećnim slučajem Braj je oslepeo već u trećoj godini. Naučio je da čita iz veoma nepraktičnih i glomaznih knjiga u kojima su slova bila uveličana i ispupčena. Već sa 15 godina osmislio je sistem pisanja i čitanja pomoću ispupčenih tačkica. To je Brajova azbuka, koja se i danas upotrebljava.

• RUDOLF DIZEL (1858 - 1913) - Nemački inženjer koji je radio u Krupovoj fabrici, uspeo je da konstruiše motor sa unutrašnjim sagorevanjem, baziran na kompresionom paljenju, a koji koristi jeftiniji naftin derivat nego što je to benzin. Zako dobismo dizel motore.

•ŽOSEF GILJOTIN (1738 - 1814) - Ovaj poznati pariski lekar i poslanik u Parlamentu nije konstruktor poznate Giljotine. On se samo zalagao za to da se ovaj 'humaniji' metod izvršavanja smrtne kazne uvede umesto vešanja ili odsecanja glave mačem. Giljotinu je osmislio Dr. Antoan Luj, a napravio Tobias Smit.

• KAPETAM VILIJAM LINČ (1742 - 1820) - Pošto mu je dodijalo haranje jedne bande razbojnika u okrugu Pitsilvanije, u američkoj državi Virdžiniji, Linč je uzeo zakon u svoje ruke i uhvatio i kaznio (naravno linčovao) bandite.
• ŽAN NIKOT (1830 - 1897) - Dok je boravio u Portugalu, francuskom ambasadoru nikotu dospela je u ruke biljka duvana. Preneo ju je u svoju otadžbinu, gde je kasnije veoma uspešno poslovao duvanom i naravno - nikotinom.

• MAJOR VIDKUN KVINSLING (1887 - 1945) - Posle okupacije Norveške od strane fašističke Nemačke u II svetskom ratu, Kvinsling je, kao vođa omražene stranke Nacionalnog jedinstva, postavljen na čelo zemlje. Njegovo prezime postalo je sinonim za sve domaće izdajice koje se stavljaju u službu okupatoru svoje zemlje.

• ANTON ŽOZEF SAKS (1814 - 1894) - Nastavljajući tradiciju svoga oca, koji je u Briselu imao radionicu muzičkih instrumenata, Saks je konstruisao nekoliko instrumenata, od kojih je najpopularniji postao Saksofon.

• ETIJEN DE SILUET (1709 - 1767) - Pokušavajući da ponovo postavi na noge rastom opustošenu francusku privredu, ministar Siluet je zaveo izuzetno visoke poreze, koji su, za divno čudo, najviše opterećivali bogatiji svet. U roku od osam meseci, bio je primoran da podnese ostavku. Ime mu je uskoro postalo sinonim za promašene, prazne pokušaje i stvari, kao što je svet iluzija i senki - silueta.

[kreja]

Savezni rat u Venezueli to je najduži i najvažniji oružani sukob koji je ova zemlja živjela tijekom svoje republikanske povijesti.

Zbog svoje važnosti nazivali su ga "Petogodišnji rat", "Dugi rat" i "Veliki rat". To se dogodilo između 1859. i 1863. godine, zbog političke nestabilnosti koju je nezavisnost borila i koja je, u osnovi, podigla zastavu odbacivanja na oblik raspodjele zemljišta i na centralizaciju vlasti u glavnom gradu zemlje.

Uzroci

Da bismo razumjeli podrijetlo tog sukoba, moramo opisati uvjete u kojima je Venecuela bila u to vrijeme:

Samo nekoliko vojnih vođa, sudionici procesa neovisnosti, imalo je pravo posjedovati zemlju i stoku.

Mnogi su se seljaci vratili u kuće gdje su služili za izlazak iz siromaštva u kojem su se našli.

Venezuela je prolazila kroz duboku gospodarsku krizu, kao rezultat smanjenja prihoda od izvoza. Uglavnom zbog pada cijena takvih proizvoda zbog krize 1858. godine na međunarodnom tržištu.

Napetost između ljudi i konzervativaca (na vlasti) i zemljoposjednika.

Liberalni diskurs o socijalnoj jednakosti, usred te napete okoline.

Izbacivanje iz zemlje liberalnih vođa (članova budućeg Patriotskog odbora Venecuele).

Napetosti između gospodarskih i političkih skupina u zemlji.

Različita oružana kretanja u ruralnim područjima

Temeljna povelja koju su usvojili konzervativci i liberali (koji su ostali u zemlji), 31. prosinca 1858., u kojoj nije dopušten federalni sustav vlasti

Svi ovi aspekti utjecali su na to da su prognani federalisti počeli kovati zavjeru protiv konzervativaca na vlasti, dok su u središnjim državama postojale oružane i nepovezane borbe koje su u Ezequielu Zamori pronašli vođa koji bi ih ujedinio.

Start

Dana 20. veljače 1859. u gradu Coro (država sokol), u sjevernoj Venezueli, federalisti su proglasili stvaranje federacije, ukidanje smrtne kazne, opće pravo glasa i politički pluralizam. Kao rezultat toga, izbili su sukobi u raznim dijelovima zemlje, počevši od rata.

Bandos
U osnovi, rat se vodio između konzervativaca i liberala.

liberali

Liberali su se zvali i federalni jer su federaciju proglasili idealnim oblikom vlasti i raspodjelom moći i zemljišta.

Njima je zapovijedao Ezequiel Zamora, koji je imao podršku velikog dijela stanovništva, posebno siromašnijih slojeva koji su kasnije postali dio vojske konfederacije..

konzervatori

S druge strane, konzervativci, na čelu s Joséom Antoniom Páezom, branili su središnju vladu i održavanje redoslijeda stvari kako ih je napustila borba za neovisnost.

Njezini pristaše činila je komercijalna elita koncentrirana u Caracasu, bivši zemljoposjednici i nove povlaštene skupine zahvaljujući njihovoj ulozi u neovisnim ratovima..

Države sudionice

Mnogi ljudi iz unutrašnjosti zemlje pridružili su se toj borbi, ali države koje su se otvoreno pridružile ratu bile su: Barinas, Portuguesa, Cojedes, Apure, Miranda i Guárico.

Slogani
"Zemlja i slobodni ljudi" bio je slogan koji je prevladavao u govoru federala. Pod ovim sloganom pojačana je borba koja je zahtijevala društvene reforme, raspodjelu zemljišta, podjelu vlasti u Caracasu i jačanje lokalnih vlasti u svakoj od pokrajina..

Smrtonosna ravnoteža

Procjenjuje se da ukupan broj poginulih osoba doseže gotovo 100.000. Bio je to brutalni sukob u kojem su obje strane počinile zločine, koji se danas smatraju zločinima protiv čovječnosti, protiv seljačkih doseljenika u ruralnoj zemlji..

Bitke

Savezni rat karakterizirali su gerilci koji su se pojavili u unutrašnjosti zemlje, pa su imali samo dvije bitne bitke: Santa Inés i Coplé..

Bitka kod Santa Inesa

Bitka kod Santa Inesa održana je 10. prosinca 1859., a federali su osvojili pod zapovjedništvom Ezequiel Zamora..

Od ovog trenutka, trupe Zamore su opsjedale San Carlos u siječnju 1860., s ciljem nastavka napretka prema središtu zemlje.

Za vrijeme ove opsade Ezequiel Zamora pada i Juan Crisóstomo Falcón zauzima njegovo mjesto i započinje napredak prema gradu Valenciji s namjerom da ga preuzme, ali ga slabljenje njegovih trupa prisiljava da izbjegava borbe s vladinim snagama i odstupa od Apure.

Bitka kod Copléa
Mjesec dana kasnije, 17. veljače 1860., održana je bitka kod Copléa, u kojoj je konzervativna strana pobijedila na čelu lava Febresa Corderoa..

Nakon tog poraza, Crisóstomo Falcón podijelio je svoju vojsku kako bi izvršio gerilski rat u različitim dijelovima zemlje dok je tražio potporu u Kolumbiji i drugim karipskim zemljama. Ova potraga bila je uspješna i omogućila je Falconu da uđe u Venezuelu u srpnju 1861., raspoređujući intenzivne vojne aktivnost

=>

[kreja]

=>

Oružje koje se koristi: udarna puška

Tijekom saveznog rata u Venezuelu, korištene su različite vrste oružja, s obzirom na razlike u profilu boraca. Međutim, jedno od najkorištenijih oružja u sukobu bila je udarna puška.

To je oružje koje je postalo popularno od 1830. godine, a koje puca uz mehanizam udaraljke. Ovaj se sustav sastoji od čekića s čekićem koji udara u bakrenu čašu (klip) postavljenu na usta cijevi (zvan dimnjak) koja komunicira s unutarnjom stranom stražnje strane cijevi.

Mamac, koji je već bio u zdjeli, eksplodirao je udarcem čekića i otpustio plamen kroz dimnjak, uzrokujući paljenje nabojnog baruta komprimiranog u cijevi i paljenje plamena..

Prednost ovog sustava paljenja je da će 90% pokušaja pečenja biti uspješno, čak iu nepovoljnim vremenskim uvjetima. Nedostatak: vojnik mora napuniti oružje, izložiti ga neprijateljskoj vatri, jer to mora učiniti u usta topa..

Posljedice

Iako se ekonomska ili socijalna struktura Venezuele nije bitno promijenila u ovom ratu, to je dovelo do uspostave federalnog sustava koji je još 1990-ih godina podržao nacionalni ustav..

Među ostalim, glavne posljedice venecuelanskog saveznog rata bile su:

Ukidanje smrtne kazne.

Uspostava Federacije, stupanjem na snagu Ustava iz 1864.

Gubitak poljoprivredne aktivnosti u ravnicama zbog požara, smrti stoke ili napuštanja onih koji su zaduženi za rad na zemljištu.

Smanjenje vanjske trgovine.

Boom kave kao izvozni proizvod.

Smanjenje središnje državne vojske.

Kraj rata

U prosincu 1862. građansko i gospodarsko trošenje zemlje prisiljeno je tražiti pregovaračko rješenje, koje se materijaliziralo potpisivanjem Ugovora o automobilu u travnju 1863..

[kreja]

Vinston Čerčil dvostruki premijer Velike Britanije nije oduvijek bio na dobrom glasu. Imao je problema u školi i ponavljao šesti razred. U politici je godinama bio nezapažen. Sve do svoje 62. godine je gubio u kandidaturama dok napokon nije postao premijer.

Abraham Linkoln iako je danas poznat kao jedan od najvećih vođa Amerike, Linkoln je vodio prilično težak život. U rat je krenuo kao komandant da bi se vratio kao redov (što je najniži rang u vojsci). Njegovi neuspjesi su poslije nastavili da se ređaju. U biznisu nije imao sreće, kao ni u političkoj karijeri gdje je redovno gubio.


Opra Vinfri je poznata kao jedna od najbogatijih i najimućnijih žena današnjice. Ona međutim nije imala srećno djetinjstvo, a kao reporter je dobila otkaz jer navodno nije imala dovoljno dobar izgled za televiziju.

Heri Truman je poznat kao ratni veteran, senator, potpredsjednik i predsjednik. Njegov ogroman uspjeh je takođe bio praćen raznim preprekama. Osnovao je butik koji je prodavao majice od svile i drugu odjeću. Nakon par godina je otišao u bankrot.

[kreja]

Samuraji (bushi) su bili neustrašivi ratnici drevnog Japana koji su se prvenstveno borili protiv zla, ali i protiv drugih samuraja. U periodu između 1603. i 1867. godine, oni su postali vladajuća vojna klasa, kao i najveći društveni stalež Japana. Sa katanom u ruci, vođeni strogim kodeksom poznatim kao Bushido (“put ratnika”), samuraji su bili nevjerovatno disciplinovana vojska, strah i trepet svih neprijatelja Japana, horda drevnih ratnika koji se nisu bojali smrti, ratnika koji su uvijek stavljali čast ispred svog života.

Ovo su neke od fascinantnih činjenica o samurajima:



Samuraji su služili mnoge funkcije u Japanu, međutim, njihova najpoznatija uloga je ratnik. No, ono što ih je izdvajalo od ostalih ratnika širom svijeta nisu bili samo drugačiji oklop i mač. Oni su bili obrazovana, politički aktivna elitna klasa.
Iako se njihova uloga u Japanu mijenjala tokom stoljeća, četiri stavke koje definišu pojam samuraja su ostale konstantne: 1. Samuraj je dobro obučen, izuzetno vješt borac; 2. Samuraj služi svom Daimyoiju ili gospodaru, s apsolutnom lojalnošću, čak i do smrti (sama riječ samuraj znači “oni koji služe”); 3. Samuraj je član elitne klase, smatra se superiornijim od običnih građana i običnih ratnika; 4. Samurajevim životom vlada Bushido, strogi kodeks ponašanja i životne filozofije na čijem se čelu nalazi čast.
Rat je bio sastavni dio samurajevog života, ali oni su također bili pjesnici, političari, očevi i poljoprivrednici. Upravo su oni i odigrali ključnu ulogu u posljednjih 1.500 godina japanske istorije. U stvari, istorija tog razdoblja u Japanu je zapravo istorija samuraja.

Za samuraje homoseksualnost nije bila tabu tema, naprotiv…


Samuraji nisu bili isključivo homoseksualci, ali je dobro poznata činjenica da su neki od njih imali otvorene istospolne veze koje su u to vrijeme bile sasvim normalna i uobičajnena pojava. Ne samo da za samuraje homoseksualnost nije bila tabu tema, oni su ovakve veze čak i ohrabrivali – jer su smatrali da će ljubavni odnosi ojačati same vojnike koji će dobiti motiv više za pobjedu.
Ovakva praksa je bila poznata kao wakashudo (“put mladosti”), a odnosila se na samuraje svih godina. Prema istorijskim zapisima, niko nebi upitao Daimya, “gospodara”, zašto je stupio u homoseksualnu vezu sa mlađim ratnikom, ali bi ga zato upitali zašto nije. U stvari, wakashudo je bila toliko uobičajena stvar, da se Daimyoi mogao suočiti sa jako neugodnim pitanjima ako je nije praktikovao.
Iako se wakashudo smatra temeljnim aspektom života samuraja, istorija je ovaj stil života uglavnom ignosrisala, a popularne knjige i filmovi ga gotovo nikada ne spominju.

Samuraji su bili obrazovani



Samuraji su bili daleko više od vještog ratnika sa mačem u ruci. Oni su također bili obrazovani, kako u javnoj školi, tako i kod kuće. U vrijeme kada je vrlo malo Evropljana moglo čitati i pisati, razina pismenosti samuraja je bila iznimno visoka. Pored toga, oni su bili i vješti matematičari.
Tokom Tokugawa razdoblja, mirnog doba, samuraji nisu bili previše potrebni kao ratnici – u tom periodu, oni su dominirali svojim akademskim vještinama.
Bushido, nepisani kodeks ponašanja je zahtijevao da samuraji budu iznad običnog ratnika. Upravo zbog toga, ovi neustrašivi borci iz svih klasa su pisali poeziju, uređivali preksrasne vrtove, te studirali predmete kao što su su kaligrafija, književnost i matematika.


=>

[kreja]

Samuraji nisu bili samo muškarci



U vremenu kada su žene širom svijeta uglavnom bespomoćno čekale da njihovi sinovi i muževi odluče ishod rata, u Japanu se dešavala sasvim druga priča. Žene u Japanu su imale jaku političku moć, a da pri tome nisu bile samo pijuni u igri sklapanja saveza kroz brakove. Ali politika nije bila njihova jedina snažna strana, one su također bile i neuistrašivi ratnici, poznate pod imenom Onna-bugeisha, ove žene su se borilie rame uz rame sa svojim očevima, muževima i sinovima.
Onna-bugeisha su pripadale klasi samuraja, a za njih je važio isti Bushido (kodeks ponašanja) kao i za muškarce. Jedina razlika između muških i ženskih ratnika bilo je oružje izbora: Dok su muškarci u rat uvijek išli sa svojim legendarnim katanama, žene su se uglavnom borile sa naginatom, kopljem sa zaobljenim mačem na vrhu.

Samuraji nisu koristili samo katane



Izvorno oružje samuraja bio je mač pod nazivom “chokuto,” koji je bio tanja, manja verzija ravnih mačeva koje su kasnije koristili srednjovjekovni vitezovi. Kako su tehnike izrade mačeva napredovale, samuraji su počeli koristiti zakrivljene mačeve, koji su na kraju postali katane – najlegendarnije od svih samurajskih oružja. Prema kodeksu ponašanja, duša samuraja se nalazila u njegovoj katani.

Ali ovi ratnici se nisu oslanjali na samo jedan mač. Oni su bili eksperti za razne vrste oružja, kao na primjer Yumi – dugački luk, Yari i Naginata – vrste koplja, bō, jō, hanbo i tanbo – vrste oružja napravljenih od drveta, nekoliko vrsta željeznih i drvenih palica, kao i pregršt oružja napravljenog od lanaca. Kasnije su samuraji dodali i novi arsenal: tanegashima, vrsta puške koja se počela koristiti u 1543. godini i topove koji su postali sastavni dio samurajske vojske 1570-tih godina.

[kreja]

˝Ovdje se ne živi samo da bi se živjelo,
Ovdje se ne živi samo da bi se umrLo,
Ovdje se i umire da bi se živjelo˝.
Mak Dizdar

U znak sjećanja na tragediju i stradanja civila 25. maja 1995. godine na tuzlanskoj Kapiji, kao i na sve civilne žrtve rata u Tuzli i Bosni i Hercegovini, Opcinsko vijeće Tuzle je 2003. godine donijelo Odluku o komemorativnom obilježavanju 25. maja na području Tuzle.

Vlada Tuzlanskog kantona je 2016. godine donijela Odluku o proglašenju 25. maja danom žalosti na području Tuzlanskog kantona. U skladu s tim, svi organi i institucije na području Tuzlanskog kantona 25. maja trebaju istaknuti zastave na pola koplja, odnosno jarbola. Odlukom se obavezuju medijske kuće, kao i organizatori manifestacija na području Tuzlanskog kantona, da prilagode svoje programske sadržaje danu žalosti, a to se odnosi i na vlasnike ugostiteljskih objekata, udruženja i organizacije.

Za sve građane Tuzle, 25. maj je dan žalosti, bol koja ne prestaje, još od 25. maja 1995. godine. Građanke i građani Tuzle i Grad Tuzla još od 1995. godine, na dostojanstven način, komemorativnim obilježavanjem 25. maja, njeguju sjećanje na nevine žrtve ratnog zločina na Kapiji i na sve civilne žrtve rata u Tuzli i Bosni i Hercegovini.

[kreja]

Mujina pecina

13. srpnja 2014 Prapovijest

Paleolitik ili starije kameno doba arheološko je razdoblje koje započinje pojavom prvih ljudskih artefakta, odnosno predmeta koji su ljudskom rukom bili prilagođeni određenoj radnji, dakle prije više od 2,5 milijuna godina. S druge strane, razdoblje srednjeg paleolitika na tlu Europe poklapa se sa trajanjem musterijenske kulture, a tom je razdoblju s prostora Hrvatske pripisano više nalazišta, bilo pećinskih ili lokaliteta na otvorenom. Upravo je za razumijevanje razdoblja srednjeg paleolitika Dalmacije ključno nalazište Mujina pećina u zaleđu Kaštela i Trogira, jer je to nalazište prvo musterijensko nalazište u tom dijelu Hrvatske koje je iskopavano suvremenom metodom i kronometrijski datirano.

Zbog raznih faza naseljavanja pećine, važno je skrenuti pažnju na okolnosti u kojima je ista nastanjivana, kao i karakteristike i same klimatske uvjete koji su vladali, a koje možemo samo pretpostaviti i prema tome logičkim slijedom [img]objasniti nastanjivanje nekog lokaliteta.

Mujina pećina je posebno nalazište ponajviše radi metoda istraživanja koje su omogućile bogate i zanimljive nalaze. Također, obzirom na druge skupine neandertalaca, možemo pratiti moguća kretanja raznih skupina, kao i mogućih razloga tim kretanjima.

Nalazi Mujine pećine pružaju nam jedan novi pogled na svijet neandertalaca, na visok stupanj inteligencije (ili pak u najmanju ruku „višlji“ od uobičajenog pogleda), prilagodbenih sposobnosti i društvenih odnosa. Na sve nabrojane karakteristike upućuju razni pronađeni artefakti, koji ne pripadaju jednom razdoblju, već upućuju na određeni kontinuitet i socijalno uređenje u jednom svijetu kojeg često smatramo primitivnim u najnegativnijem smislu te riječi i koji često koristimo kao sinonim za isto.

Novija istraživanja pokazala su upravo suprotno, i polako ali sigurno počinje se rušiti predrasuda o neandertalcima kao „divljacima.“

Karakteristike Mujine pećine

Mujina pećina nalazi se sjeverno od Kaštela, na približno 260 metra nadmorske visine. Špilja je svijetla, duga oko 10 metara, a široka 8 metara, te ima zaklonjenu desnu nišu i manji predšpiljski prostor, što ju čini ugodnom za život. S predšpiljskog prostora pruža se pogled na Kaštelanski zaljev i okolno područje, što je čini idealnom za nastanjivanje radi pregleda terena i kontroliranja okolnog teritorija (odnosno ima dobar strateški položaj u slučaju da su stanovnici špilje npr. lovci i sl.). Obzirom na navedene uvjete, Mujina pećina vjerojatno nije slučajno korištena kao stanište u srednjem paleolitiku.

Pretpostavlja se da je u blizini moralo biti pitke vode, koje je možda protjecala nedaleko od špilje, a tome u prilog ide i reljef oko pećine.

Što se tiče klimatskih uvjeta koji su vladali, oni su dakako bili različiti od današnjih. Stoga uvijek trebamo imati na umu kontekst u kojem promatramo neku pojavu, jer je kontekst, odnosno okolina pojave koju proučavamo, uzrok iste. Nažalost, često se zaboravlja na tu činjenicu, zbog čega mnogo toga ostaje nejasno i nedorečeno. Dakle, klima je općenito bila hladnija od današnje, a razina mora niža, stoga je i Kaštelanski zaljev bio tada kopno.

Vegetacija se mijenjala ovisno o klimatskim oscilacijama, kojih je bilo nemalo. Na klimatske promjene upućuju razlike u sedimentu, iz kojeg dobivamo informacije o starosti pojedinog sloja i mnoge druge detalje o kojima će još biti riječi kasnije. Pa tako primjerice analize fosilnog peluda iz slojeva upućuju na otvoreni okoliš s rijetkim drvećem i grmljem, a od tragova drveća pronađen je pelud bora i smreke.

Povijest istraživanja

Mirko Malez navodi da je još pri pregledu nalazišta 1977. godine prikupljeno mnoštvo kamenih rukotvorina s obilježjima srednjeg paleolitika, a kraći izvještaj o prvome probnom sondiranju objavio je Nikša Petrić 1978. godine. Prikupljeni materijal bio je dovoljan da se kultura odredi kao musterijenska, no ta istraživanja nisu nastavljena. Sustavna istraživanja Mujine pećine započela su 1995. godine u suradnji Arheološkog zavoda Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Muzeja grada Kaštela (tada Zavičajnoga muzeja Kaštela), a trajala su do 2003. godine. Ovo istraživanje je od velikog značaja jer iako su u Dalmaciji otkrivena staništa iz razdoblja paleolitika kao i nalazišta na otvorenom, u tom dijelu Hrvatske do sada nije provedeno niti jedno opsežno sustavno istraživanje paleolitičkog lokaliteta sa stratigrafskom sekvencom. Isto tako, detaljniji podaci o tehnologiji musterijenske kulture su veoma oskudni, što ide u prilog značaju spomenutog istraživanja.

Metoda

Pri tim istraživanjima primjenjivala se vrlo precizna metoda koja zadovoljava zahtjevne standarde suvremene arheološke znanosti, osobito primjenjiva pri istraživanju paleolitičkih nalazišta. Bilježene su tri dimenzije položaja svih nalaza veličine 2 centimetara ili više, koji su i ucrtavani, a sav je iskopani sediment prosijavan kako bi se prikupili i najsitniji nalazi. Dubina pojedinog iskopa iznosila je 3 centimetra. Trećina sedimenta ostala je neiskopana, prema praksi.

Sjeverni stratigrafski profil Mujine pećine dubok je samo 1,5 metara, dok je istočni profil na izlazu iz špilje oko metar deblji, a slojevi se sastoje od kamenoga krša, te pijeska, silta i rijetko gline. U najdonjim, najstarijim slojevima zemlje je najviše. Kao što je ranije spomenuto, razlike u sedimentu upućuju na klimatske promjene, a kronometrijsko datiranje pokazuju koliko su stari određeni slojevi.

Slojevi

Analiza slojeva je od izuzetne važnosti. Prema sadržaju pojedinog sloja možemo vidjeti, ne samo koliko je sloj star, nego i kakva je klima bila, je li toplo ili hladno u tom razdoblju bilo. A onda, prema učestalosti nalaza u pojedinom sloju možemo zaključiti u koje su doba godine ljudi više ili manje nastanjivali pećinu. Ipak, o takvim pojavama nikada ne možemo sa sigurnošću govoriti. Uzroci učestalosti alatki mogu biti razni, i na kraju krajeva uopće ne moraju upućivati na kontinuiranu (ljudsku) djelatnost, no pretpostavka je neophodna za istraživanje.

Svaki sloj u Mujinoj pećini je drukčiji. Njegov kemijski sadržaj je drukčiji, a s time i nalazi. Sloj E2 je tamnocrvenkastosmeđi, sediment je pjeskovito glinovit, debljine 12 – 18 centimetara, s kamenim kršjem. Navedene karakteristike upućuju na toplo razdoblje i veliku prisutnost organske materije. Sloj E1 je crvenkastosmeđi, sediment je jednak kao i E2, a debljine 8 – 12 centimetara s puno kamenog kršja. Upućuje na toplo razdoblje i prisutnost organske materije. Sloj D2 sadrži krioklastično kameno kršje sa žućkastocrvenim sedimentom debljine 25 – 28 centimetara, a upućuje na hladnu klimu. Sloj D1A, također sadrži krioklastično kameno kršje s malo žućkastocrvenog sedimenta debljine 1 – 38 centimetara, upućuje na vrlo hladno razdoblje. Na pojedinim dijelovima krioklastično kršje bilo je zasigano. Sloj D1B, krioklastično kameno kršje, s vrlo malo ili bez sitnog sedimenta, debljine 1 – 71 centimetar, urušeno sa stropa ili zidova špilje, a upućuje na vrlo hladno razdoblje. Na pojedinim dijelovima krioklastično kršje bilo je zasigano. Sloj C, izrazito smeđa pjeskovita ilovača, debljine 1 – 26 centimetara, s kamenim kršjem. Sloj je prisutan je samo u na nekim dijelovima. Upućuje na toplo razdoblje. Sloj B je izrazito smeđa pjeskovita ilovača debljine 12 – 31 centimetar s kamenim kršjem. Upućuje na toplo razdoblje. Sloj A je tamnosmeđi humus, debljine 2 – 4 centimetra.

Nalazi

U slojevima su pronađeni tragovi svih faza proizvodnje, što upućuje na to da je nalazište imalo funkciju radionice. Pronađeni su odbojci (tanki odbijeni kameni komadići), jezgre (debeli komad od kojeg se odbijalo) i gotovo oruđe. Za izradu se rabio lokalni materijal (rožnjaci) koji se mogao prikupiti u okolici, premda ima nalaza koji upućuju na udaljenija mjesta s kojih su pojedini komadi mogli biti doneseni, a nalazi specifičnih odbojaka i jezgara pokazuju primjenu levaloaške metode kojom se od posebno oblikovanih jezgara nastojalo dobiti odbojke određenoga – standardiziranoga oblika. Izrađena je i tipologija oruđa prema kojoj se vidi koja je faza proizvodnje zastupljena u kojem sloju, a i razvrstane su prema određenim osnovnim tipovima alatki.

Fosilni ljudski ostaci ondje nisu pronađeni, no pronađeni su mnogobrojni ostaci životinja. Neki od njih ukazuju na ljudsku djelatnost, a neke su donijele zvijeri koje su dolazile u špilju nakon što bi je ljudi napuštali. Prema nalazima špilja je bila i medvjeđi brlog.

Možda su najzanimljiviji nalazi dva područja gorenja u sloju D2, koja najvjerojatnije predstavljaju vatrišta, a u istom je sloju primijećena povećana koncentracija nalaza u desnoj niši, što nije čudno jer je riječ o zaklonjenom dijelu špilje.

Važnost jednog takvog istraživanja je neupitna. Ovaj doprinos se ne tiče samo dotičnog lokaliteta, već nam omogućuje usporedbu s drugim nalazima takve vrste. Konkretno, istraživanje provedeno na ovom nalazištu u Dalmaciji, omogućuje nam usporedbu s važnim nalazištima Hrvatskoga zagorja (Krapinom i Vindijom). Neandertalci su nastanjivali Mujinu pećinu prije oko 40 000 godina, čak 90 000 godina nakon postojanja krapinskog pračovjeka, što je možda bilo istodobno sa jednom skupinom neandertalaca iz Vindije. Na primjeru raznih alatki koje su odraz jednog spretnog rukovanja, možemo zaključiti da su se neandertalci podjednako dobro prilagođavali različitom okolišu, kako u kontinentalnoj, tako i u mediteranskoj Hrvatskoj, što definitivno ruši tipične predrasude o neandertalcima.