Primjenjena umjetnost

[kreja]

umjetnost od cokolade

[Peace]

Zanimljivo

[kreja]

jos malo cokolade

[kreja]

od banane

[kreja]

rezbarenje ljuske od jajeta

[Peace]

Cool

[kreja]

meni je predivno

[kreja]

crtezi olovkom

[kreja]

crtezi olovkom










Clive Meredith

[kreja]

Ra Paulette, američki skulptor nastanjen u Novom Meksiku, je za više od 25 godina mukotrpnog rada stvorio svoj podzemni svijet mašte u preko 14 različitih špilja, koristeći samo svoje ruke i ručni alat. Ponekad je koristio stijene koje su već imale neke pukotine, dok je druge u cjelosti sam rezbario, stvarajući u njima podzemne prostore za koje je tvrdio da mu daju neku vrstu duhovne snage.

Sve njegove špilje su različite, neke imaju vrata ili prozore, dok druge imaju uklesane klupe ili police na kojima se nalaze nizovi svijeća. Svi zidovi su ukrašeni rezbarijama, a njihov dizajn varira od motiva cvijeća, pa sve do apstraktnih geometrijskih oblika.

[kreja]

Robin Wight, umjetnik iz Engleske, koristi samo žice od nehrđajućeg čelika prilikom izrade ovih fantastičnih skulptura krilatih vila koje plešu na vjetru. Sve skulpture koje umjetnik izradi predstavljaju vilu koja pleše na vjetru sa maslačkom, a unutar svake od njih se nalazi srce od kamena na kojem je izgravirana unikatna poruka.

Wight je počeo izrađivati ove nevjerovatne skulpture tek prije par godina, a inspirisala ga je jedna fotografija koju je uslikao u šumi. Nakon kratkog vremena, ono što je započelo kao hobi preraslo je u profesiju.

[Kamilica]

[kreja]

Freya Jobbins i živi u dalekoj Australiji. Njezin životni put isprva je obećavao biti sve samo ne povezan s umjetnošću i umjetničkim nadahnućem. Jer, vidite, ova je zanimljiva osobenjakinja svoju poslovnu karijeru prvotno započela kao policajka. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, Freyu je sve više i više pratio osjećaj da ju njezin dnevni posao ne ispunjava. Stoga je 2004. godine upisala umjetnički tečaj, a nakon toga se dala u umjetničko eksperimentiranje s različitim vizualnim formama, napustivši policijski poziv u korist umjetničke profesije.

[kreja]

Slike od vune-vunorad ili tehnika feltinga

[kreja]

John Lopez je započeo svoju karijeru skulptora radeći isključivo sa bronzom… sve dok mu nije ponestalo materijala. Želeći da nastavi sa izrađivanjem skulptura, pretražio je ujakov ranč, pronašao gomilu raznih metalnih dijelova, odlučio da ih spoji… i novi stil je rođen.

Od tada, umjetnik pravi fantastične skulpture od raznih komada metala koje privlače pažnju ljubitelja umjetnosti iz cijelog svijeta. “Nikad mi nije dosadno!”, kaže Lopez. “Veselim se svakom novom stvaranju, i to mi pomaže da rastem i da se razvijam kao umjetnik.”

[kreja]

Susanna Bauer je umjetnica koja pretvara predmete pronađene u prirodi kao što su lišće, kamenje ili komadi drveta u impresivna umjetnička djela. Susanna ponekad koristi tehniku heklanja ili šivenja da spoji lišće, a u nastavku možete vidjeti i kako to izgleda.

Mnogi su umjetnici inspirisani prirodom i pokušavaju je oponašati. Bauer, s druge strane, ubacuje prirodne elemente u svoje radove, tako da ona na neki način surađuje s prirodom. Za nju, list je element koji zaslužuje poštovanje, a sve što doda ili oduzme jednom listu radi sa maksimalnom pažnjom i osjećajem poštovanja.

[kreja]

Ime autora: Antoni Grill I. (Augsburg, vijesti od 1668. – Augsburg, 1700.)
Naziv umjetnine: Par zidnih svijećnjaka
Smještaj: Franjevački samostan na Trsatu, Rijeka
Vrijeme nastanka: 1689. – 1692.
Materijal: srebro
Dimenzije: 50 x 41 cm
Naručitelj ili donator: Leopold I. (1658. -1705.), car Svetog rimskog carstva njemačkoga naroda



U sakralnoj je riznici franjevačkog samostana na Trsatu od 2016. godine izložen par srebrnih svijećnjaka. U središtu svijećnjaka izrađenog od stiliziranog mesnatog akantusovog lišća nalaze se udubljenja u obliku školjke s apliciranim srebrnim poprsjima rimskog cara i mladog ratnika s kacigom na glavi. Obod udubljenja ispod njihovih poprsja dekoriran je iskucanim maskeronom nalik lavljoj glavi, smještenim između zavijenih voluta. Ispod njih se nalaze baze za postavljanje držača za svijeće, danas izgubljene. Središnju edikulu okružuje složeni splet stiliziranih akantusovih vitica koje tvore ovalnu formu.

Svijećnjake prvi spominje biskup Juraj Franjo Ksaver Marotti 1710. godine u djelu Dissertatio historica pro Deipara Tersactana donoseći podatak kako ih je darovao car Leopold I. 1693. godine. Nedugo nakon, slične podatke prenosi Petar Francetić u svom djelu Tersactum coronata Deipara Virgine sive triumphus gloriosissimus te potom Klaro Pasconi 1731. godine u knjizi Triumphus Coronatae Regimae Tersactensis. Nakon više od stoljeća, 1886. godine Julije Janković ponovno spominje careve svijećnjake i to prilikom opisivanja franjevačkog samostana u kratkom povijesnom osvrtu o Trsatu. Iz njegovog se kratkog opisa saznaje da su se svijećnjaci krajem 19. stoljeća nalazili postavljeni na mramorne stupove glavnog oltara te da se figure smatraju personificiranim prikazima cara i njegovog sina. Već početkom 20. stoljeća, svijećnjaci su izmješteni iz svetišta te su upotrebljavani prilikom crkvenih svečanosti. Taj podatak donosi Riccardo Gigante u relativno detaljnom pregledu riznice franjevačkog samostana, napisanom 1914. godine, a tiskanom tek desetljeće kasnije. Zidne svijećnjake je zamijetio i Gjuro Szabo 1915. godine koji ih, nakon pregleda najznačajnijih zlatarskih djela riznice, usputno navodi kao: „…bogate svijećnjake za stijenu, sa kartušama, na kojima su dobra poprsja izvedena. Djela rokoko doba.“ Desetljeće kasnije, franjevac Apolinar Braničković još uvijek zatiče svijećnjake u svetištu crkve i to na glavnom oltaru kako osvjetljavaju sliku Gospe Trsatske: „Car Leopold I. darovao je Svetištu godine 1693. dva svijećnjaka od suha srebra, koji se sada nalaze među stubama velikog oltara te na njima skoro cijeli dan gore svijeće pred čudotvornom slikom“. Može se pretpostaviti da ih je na istom mjestu našao i Artur Schneider koji je 1936. godine proveo terensko fotografiranje i popisivanje kulturne baštine na području Rijeke i njezine okolice. Tom ih je prilikom opisao kao „srebrni svijetnjaci iz godine 1693. (dar cara Leopolda I.)“. Povijesno-umjetničke publikacije o trsatskoj riznici nakon prve četvrtine 20. stoljeća do danas nisu spominjale ove zidne svijećnjake. Međutim, da su svijećnjaci dar cara Leopolda I. podsjetio je ponovno franjevac Paškal Cvekan koji ih je naveo kao samostansku dragocjenost u povijesnom pregledu Trsatskog svetišta objavljenom 1985. godine.

Car Leopold I. je darivajući trsatske franjevce ovim svijećnjacima, osim u političkom kontekstu, podržao tradiciju koju je započeo njegov prethodnik Karlo V. (1519.-1556.). Ovakvi su se zidni svijećnjaci mahom izrađivali za privatne odaje ili bogate salone plemićkih obitelji, a slični se primjeri, izrađeni od različitih materijala, nalaze u muzejskim zbirkama na području Njemačke i Francuske. Iako namijenjeni sakralnom prostoru, car Leopold I. se pri naručivanju trsatskih svijećnjaka vjerojatno vodio idejom iskazivanja moći, ikonografski se povezujući vlastitu ličnost s mitologijom i poviješću antičkog Rima. Tako lik cara Augusta najvjerojatnije predstavlja samoga cara, dok mladi rimski ratnik personalizira njegova sina Josipa s kojim će se nastaviti carska moć.

Na kontekst darivanja ovih svijećnjaka, ukazuju najstariji publicirani izvori koji navode da je car Leopold I. trsatskim franjevcima uz svijećnjake poklonio i simbole pobjede nad Turcima kod Budima. Riječ je o jednom šarenom konjskom repu i trima turskim zastavama darovanima kao dio Pietas Austriaca. Osnovnim informacijama o darivanju pridodaje se i prijepis zapisa primitka svijećnjaka kojeg su potpisali gvardijan samostana Petar Francetić, tadašnji provincijal Franjo Uzolin i nekoliko franjevaca. Njime se potvrđuje da je 22. rujna 1693. godine svijećnjake franjevcima predao Stjepan Ladinić iz Rijeke u ime cara Leopolda I. Međutim, samostanska predaja prenosi podatak da je car Leopold I. tom prilikom poslao i sliku svoga grba koja se nalazi u refektoriju samostana te zajedno sa slikom grba obitelji Frankapan, flankira zidnu kompoziciju govornice i umivaonika.



Na svijećnjacima su prilikom čišćenja 2015. godine, nađeni dosad nezamijećeni zlatarski žigovi koji ih nedvojbeno vezuju za jednu augsburšku zlatarsku radionicu. Naime, jedan je žig u obliku stiliziranog češera, simbola Augsburga, dok je na drugom žigu prikazana roda koja u kljunu drži ribu. Taj je žig u svoje radove utiskivao Antoni Grill I. koji je u Augsburgu kao majstor dokumentiran od 1668. pa sve do smrti 1700. godine. Iako potječe iz zlatarske obitelji čiji su pripadnici još od polovice 16. stoljeća izrađivali maštovita umjetnička djela za europske dvorove, njegovi se, dosad poznati radovi, čuvaju u tek nekoliko muzejskih i privatnih zbirki. Najbrojnije su sačuvani pozlaćeni srebrni pladnjevi s pomno razrađenim kompozicijama na kojima je vidljiva vještina iskucavanja različitih dubina reljefnih motiva te skladnog popunjavanja površine ukrasnog predmeta. Ta se karakteristika očituje i na trsatskim svijećnjacima, a moguće predloške za njihovu izradu Antoni Grill I. je mogao naći u radu grafičara Jakoba Wilhelma (Augsburg, dokumentiran od 1694.-1738.) i Leonharda Heckenauera (Augsburg, oko 1655.- München 1704.) koji su također pripadali augsburškom krugu umjetnika. Naime, među njihovim se radovima nalazi nekoliko primjera zidnih svijećnjaka koji složenim kompozicijama i odabirom dekorativnih motiva mogu biti povezani s trsatskim svijećnjacima.

Bibliografija: G. F. X. Marotti, Dissertatio historica pro Deipara Tersactana, Roma, 1710., str. 57.; P. Francetich, Tersactum coronata Deipara Virgine sive triumphus gloriosissimus, Venecija, 1718., str. 29.; C. Pasconi, Triumphus coronatae reginae Tersactensis, signis, prodigiis ubique nitentis, Venecija, 1731., str. 183.-184.; J. Janković, „Nekoliko crtica o sadašnjosti i prošlosti Trsata“, Izvješće gimnazije na Rijeci za školsku godinu 1885./1886., Rijeka, 1886., 15.-17.; J. Ivančić, „Kratka povijest Svetišta Majke Božje Trsačke u Hrvatskom Primorju“, Svetište Bogorodičino na Trsatu, (ur.) Josip Ivančić, Ljubljana, 1895., str. 79.-100.; G. Szabo, „Dragocjenosti samostana franjevačkoga na Trsatu“, Katolički list, br. 25., Zagreb, 1915., str. 257.; R. Gigante, „Anche una Sagrestia dei belli arredi“, Fiume, br. 2., Rijeka, 1924., 3.-9.; A. Schneider, „Popisivanje, naučno proučavanje i fotografijsko snimanje umjetničkih spomenika u Hrvatskom Primorju 1936.“ , Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, svezak 49, godina 1935./1936., Zagreb, 1936., str. 213.; A. Braničković, Naša Gospa Trsatska, Zagreb, 1926., 18.-28.; P. Cvekan, Trsatsko svetište Majke milosti i franjevci njeni čuvari, Trsat, 1985., str. 193.-200.; E. Hoško, Trsatski franjevci, Rijeka, 2004., 25.-27., 55.-58., 106., 116.-117.; N. Sabljić, Trsatsko svetište u zbirkama Muzeja grada Rijeke, Rijeka, 2007., 52.; E. Hoško, Na vrhu Trsatskih stuba, Rijeka, 2007., 41.-42., 71.-74.; M. Bradanović, E. Hoško, Marijin Trsat, (ur.) Mato Njavro, Zagreb, 2009., 46.-53.; M. Jerman, „Srebrni zidni svijećnjaci cara Leopolda I. u franjevačkom samostanu na Trsatu“, Ars Adriatica, 6, 2016., str. 139.-154.

[kreja]

Ime autora: Nepoznata zlatarska radionica
Naziv umjetnine: Privjesak u obliku dvoglavog orla
Smještaj: Franjevački samostan na Trsatu, Rijeka
Vrijeme nastanka: između 1500. i 1536. godine
Materijal: zlato, emajl, drago kamenje
Dimenzije: 6,5 x 6 cm
Naručitelj ili donator: Karlo V. (1519. -1556.), car Svetog rimskog carstva njemačkoga naroda


U riznici franjevačkog samostana na Trsatu se, između ostalih vrijednih zavjetnih darova, ističe privjesak u obliku dvoglavog orla. Na zlatnoj su površini njegova tijela pomnom obradom i crnim emajlom naznačeni obrisi perja, oči te dijelovi kruna koji su ukrašeni malim dijamantima. Na središnjem je dijelu orlova trupa također aplicirano drago kamenje i to pet rubina i dijamant koji okružuju središnji dijamant većih dimenzija. Do nedavno se smatralo da je za njegove noge izvorno pričvršćen privjesak koji predstavlja zmaja ili čak Jaganjca no, recentnim istraživanjima ustanovljeno je da je riječ o mističnoj životinji – hipokampu ili morskom konju koji je za orlove noge naknadno pričvršćen iz još neutvrđenog razloga.

Privjesak u obliku dvoglavog orla trsatskim je franjevcima darovao car Karlo V. o čemu vijesti prvi donosi Claro Pasconi u djelu Triumphus Coronatae Regimae Tersactensis, objavljenom u Veneciji 1731. godine. Krajem 19. stoljeća, podatak bez navođenja izvora prenosi Julije Janković u svom tekstu o povijesti Trsata: „Car i kralj Karlo V. poklonio je zlatanog orla… Dar taj prispio je ovamo god. 1536. u isto vrieme kada i povelja vladarova, kojom potvrdjuje franjevcem sva prava i posjede darovane Martinom Frankapanom“. Međutim, Gjuro Szabo, očigledno ne poznajući starije publikacije, navodi da je privjesak samostanu darovao car Karlo VI. (1711.-1740.) i to u posljednjim godinama njegove vladavine. Riccardo Gigante 1924. godine upozorava na ispravnog donatora ovoga zlatarskog rada ističući da je riječ o vrhunskom primjeru renesansnog nakita te da se prema izgledu i umjetničkoj vrijednosti može usporediti sa sličnim primjerima iz Kaiserliche Schatzkammer u Beču. O daru cara Karla V. usputno je pisao i Artur Schneider prilikom izvještavanja o terenskom popisivanju kulturne baštine na području Rijeke i njezine okolice. Tom je prilikom privjesak fotografiran no, negativi tih snimaka nisu sačuvani. Franjevac Paškal Cvekan je 1985. godine važnoj povijesnoj studiji o trsatskom svetištu donio pregled predmeta sačuvanih u samostanskoj riznici, među kojima se nalazio i ovaj zlatni privjesak. Bez navođenja izvora, autor je također spomenuo da je „dvoglavi orao iz masivnog zlata“ s „velikim biserom koji predstavlja tijelo Jaganjca“ dar cara Karla V. iz 1536. godine. Na drugom je mjestu, međutim, naveo da je car Karlo V. orla poslao prilikom naloga riječkim i bakarskim kapetanima o prestanku ometanja trsatskih franjevaca u njihovim pravima i povlasticama. Iste je podatke preuzeo i Ivo Lentić 1988. godine koji je dvoglavog orla uz ostale najvrjednije predmete kataloški obradio povodom izložbe Prošlost i baština Vinodola. Njegova razmatranja ukratko prenose i svi ostali autori koji su se u svojim publikacijama doticali riznice franjevačkog samostana na Trsatu.

Vladavinu cara Karla V. obilježila je borba protiv protestantizma, turskih prodora u Europu te francuskih pretenzija na teritorij Carstva. U tom kontekstu je darivanje heraldičkog obilježja trsatskom franjevačkom samostanu na rubnoj granici Carstva zasigurno povezano s jačanjem političkih veza i osiguravanjem mira, barem na tom području velike državne tvorevine. Tome u prilog govori i navod Clara Pasconija da je carski dar u samostan stigao s poveljom kojom se redovnicima potvrđuju sve povlastice darovane od strane Martina Frankapana, 1468. i 1474. godine koje su do njegovog vremena već bile potvrđene od nekoliko papa.



Raskošno drago kamenje aplicirano na figuralni privjesak, kao i oblik predmeta u vidu dvoglavog orla, ukazuju da je nastao tijekom prve polovice 16. stoljeća, a prije 1536. godine kada je poklonjen trsatskim franjevcima. Već se u drugoj polovici 16. stoljeća figuralni prikazi formiraju oko jednog komada velikog dragog kamena koji se plemenitim metalima spajao s ostalim manjim draguljima u maštovite kompozicije. Trsatskom je orlu najsličniji primjerak sačuvan u riznici dubrovačke katedrale: jednoglavi orao raskriljenih krila ukrašen rubinima i smaragdima te crnim emajlom. Ipak, dubrovački je jednoglavi orao klasičnije zamišljen, gotovo inspiriran antičkim carskim orlovima, dok se ovaj trsatski jasno može odrediti kao heraldički znak Svetog rimskog carstva njemačkog naroda, uslijed čega izgleda plošnije. Dubrovački se orao datirao u 16. stoljeće i pripisivao zlatarskoj radionici na području Habsburškog carstva, no, u recentnim se publikacijama povezuje sa španjolskim zlatarstvom kraja 16. i početka 17. stoljeća. S druge strane, trsatski bi se orao na temelju carskog konteksta narudžbe te načina oblikovanja figure mogao povezati sa zlatarom djelatnim u Augsburgu ili Nürnbergu.

Bibliografija: C. Pasconi, Triumphus Coronatae Regimae Tersactensis, Venecija, 1731., str. 180.; J. Janković, „Nekoliko crtica o sadašnjosti i prošlosti Trsata“, Izvješće gimnazije na Rijeci za školsku godinu 1885./1886., Rijeka, 1886., 15.-17; G. Szabo, „Dragocjenosti samostana franjevačkoga na Trsatu“, Katolički list, br. 25., Zagreb, 1915., str. 257.; R. Gigante, „Anche una Sagrestia dei belli arredi“, Fiume, br. 2., Rijeka, 1924., 3.-9.; A. Schneider, „Popisivanje, naučno proučavanje i fotografijsko snimanje umjetničkih spomenika u Hrvatskom Primorju 1936.“, Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, svezak 49, godina 1935./1936., Zagreb, 1936., str. 213.; P. Cvekan, Trsatsko svetište Majke milosti i franjevci njeni čuvari, Trsat, 1985., str. 193.-200.; M. Bradanović, E. Hoško, Marijin Trsat, (ur.) Mato Njavro, Zagreb, 2009., 46.-53.; I. Žic, „Zlatni dvoglavi orao cara Karla V.“, Sušačka revija, 73 (2011.), 107–114.; M. Jerman, „Franjevačka riznica na Trsatu od Schneiderovih istraživanja do novih spoznaja o orlu cara Karla V.“, Hrvatski povjesničari umjetnosti: Artur Schneider (1879.-1946.), 2016., str. 141.-158.

[kreja]

Umjetnost od kane

[Kamilica]

Mila Lončar pravi krpene lutkice poznatih osoba,

[kreja]

Marsha Blaker i Paul DeSomma su umjetnici iz Kalifornije koji rade zajednički i samostalno na raznim projektima i serijalima skulptura od stakla. Upoznali su se u školi 1989., vjenčali 1991. godine, a 2001. otvorili i svoj vlastiti studio.

[kreja]

[kreja]

Slonovača kao materijal

Slonovača (bjelina) u širem smislu je naziv za materijal od zuba i dijelova kostiju određenih životinja: slona, ​​mamuta, morža, *****, nilskog konja, divlje svinje itd.

Slonovača je, pored ćilibara, bisera i koralja, jedno od dragog kamenja organskog porijekla. Slonovača je vječna. Ne može izgorjeti, rastopiti se u vodi ili istrunuti. Ljepota ovog materijala je u mliječno bijeloj površini koja vremenom poprima žućkasti ton.

Dragocjen je zbog svoje rijetkosti, pa je oduvijek bio simbol visokog društvenog statusa.

Veoma je težak za obradu, što dodatno poskupljuje umjetnička djela od slonovače. U srednjem vijeku kilogram neobrađene slonovače koštao je koliko i kilogram srebra. Treba imati na umu da slonovača ima malu upotrebljivost materijala zbog oblika kljova, pukotina i sl., pa ima dosta otpada. To dodatno podiže njegovu cijenu, pa s vrijednošću umjetnina, predmeti od slonovače mogu biti nekoliko puta skuplji od srebra.

U devetnaestom veku robovi i slonovača bili su izvor sigurnog prihoda. Stigli su strašnim, teškim i dugim putem od Afrike do Evrope kojim niko ne bi išao da nisu doneli bogatstvo. Međutim, robovi su bili kvarljiva roba za koju niko nije mogao garantovati da će stići u istoj količini u kojoj su krenuli. Zato je glomazna slonovača bila promašaj. Barem dok je bilo slonova...

Najstarije sačuvane ljudske figure koje prikazuju stiliziranog čovjeka izrađene su od slonovače. Od slonovače su se kroz istoriju izrađivali razni upotrebni predmeti, kao što su: razni luksuzni i ukrasni predmeti, šahovske figure, igračke, pribor za jelo, ručke za noževe i mačeve, kugle za bilijar, tipke za klavir, dugmad itd. U ranom kršćanstvu i vizantijskoj umjetnosti, slonovača se koristila za izradu statua svetaca, relikvija, biskupskih prijestolja i korica knjiga s biblijskim scenama.

Slonovača se koristi i za intarzije u drvetu, gdje se često kombinuje sa ebanovinom (ebanovinom), koja je odavno poznata kao jedna od najljepših i najskupljih vrsta drveta. Srce drveta, od tamno smeđe do crne, naglašava kremasto bijelu boju slonovače.

Kljove mamuta, koje se povremeno nalaze na obalama Arktičkog okeana u Sibiru, izuzetno su vrijedne. Smrznute u čistom ledu, kljove zadržavaju svoju besprijekornu ljepotu. Kljove mamuta jedinstvene su po sastavu i izgledu. Materijal je upijao vlagu tokom milenijuma provedenih pod ledom i potrebno ga je lagano i pažljivo sušiti u periodu od 3 do 5 godina. Tek tada se može pažljivo rezati, brusiti, šišati i polirati.

Danas je trgovina bjelokosti zabranjena jer slonovima i drugim kljovama prijeti izumiranje (od 1989. godine, iako su UN djelimično i povremeno dozvoljavale izvoz u neke afričke zemlje).

Slonova kost koju koristimo je isključivo starija od 20 godina, i to iz vremena prije prohibicije, tako da ni na koji način nismo stimulirali ubijanje ovih prekrasnih životinja

[kreja]

[Peace]

Najvise mi se svidjaju ove od cokolade