Moda kroz istoriju
Re: Moda kroz istoriju
Oko 1200. godine p.n.e. dorski osvajači prodrli su u Grčku iz Ilirije, na istočnoj obali Jadrana, i doveli do pada mikenske civilizacije. Sledeća četiri veka poznata su pod nazivom «mračno doba Grčke».
Period je počeo sa civilizacijom ljudi obučenih u zvonaste suknje i uske grudnjake, a završio se ljudima u drapiranoj odeći, sličnoj onoj u Egiptu i Mesopotamiji.
Iz škrtih informacija koje imamo o ovom periodu, čini se da su ova dva stila postojala uporedo izvesno vreme, dok drapirani kostim nije konačno prevagnuo i razvio se u kostim koji mi danas povezujemo sa Grčkom i Rimom.
Od VII veka p.n.e. na dalje imamo veliku količinu materijala iz koga crpemo informacije. Grci su bili među najboljim eksponentima figurativne skulpture. Nikad ranije kostim nije bio prikazan sa toliko puno pažnje i preciznosti. Statue, zajedno sa nebrojeno mnogo oslikanih posuda, daju istoričarima jedinstvenu slikanu istoriju razvoja nacije i njene mode. Ovome treba dodati neprocenjiv doprinos pisane reči. Veliki grčki istoričari, poput Herodota, dali su nam detaljne opise promena u modi i socijalnog značaja kostima i dodataka.
Helenska kultura pojavila se u IX veku p.n.e., cvetala u V i IV veku p.n.e., a propala 146. godine p.n.e., kada je Grčka postala rimska kolonija. Radi lakšeg proučavanja, razvoj grčkog kostima pratimo kroz četiri epohe:
– homerov period (IX – VIII vek p.n.e.)
– arhajski period (VIII – VI vek p.n.e.)
– klasičan perod (V – IV vek p.n.e.)
– helenistički period (III – I vek p.n.e.)
U grčkom kostimu reflektuju se sve one karakteristike grčkog sveta koje su ga činile drugačijim od dotadašnjih civilizacija: sloboda, ljubav prema lepom i racionalnom. Grci poznaju šivenje, premda je kostim drapiran. Tkanine koje se koriste su mahom vunene i lanene,a kasnije se koriste i pamuk iz Indije i svila iz Kine. Vuna i lan su nekada tkani u fine, lagane tkanine, poput gaze. Odeća često nije strogo propisana za pojedine društvene slojeve.
=>
Period je počeo sa civilizacijom ljudi obučenih u zvonaste suknje i uske grudnjake, a završio se ljudima u drapiranoj odeći, sličnoj onoj u Egiptu i Mesopotamiji.
Iz škrtih informacija koje imamo o ovom periodu, čini se da su ova dva stila postojala uporedo izvesno vreme, dok drapirani kostim nije konačno prevagnuo i razvio se u kostim koji mi danas povezujemo sa Grčkom i Rimom.
Od VII veka p.n.e. na dalje imamo veliku količinu materijala iz koga crpemo informacije. Grci su bili među najboljim eksponentima figurativne skulpture. Nikad ranije kostim nije bio prikazan sa toliko puno pažnje i preciznosti. Statue, zajedno sa nebrojeno mnogo oslikanih posuda, daju istoričarima jedinstvenu slikanu istoriju razvoja nacije i njene mode. Ovome treba dodati neprocenjiv doprinos pisane reči. Veliki grčki istoričari, poput Herodota, dali su nam detaljne opise promena u modi i socijalnog značaja kostima i dodataka.
Helenska kultura pojavila se u IX veku p.n.e., cvetala u V i IV veku p.n.e., a propala 146. godine p.n.e., kada je Grčka postala rimska kolonija. Radi lakšeg proučavanja, razvoj grčkog kostima pratimo kroz četiri epohe:
– homerov period (IX – VIII vek p.n.e.)
– arhajski period (VIII – VI vek p.n.e.)
– klasičan perod (V – IV vek p.n.e.)
– helenistički period (III – I vek p.n.e.)
U grčkom kostimu reflektuju se sve one karakteristike grčkog sveta koje su ga činile drugačijim od dotadašnjih civilizacija: sloboda, ljubav prema lepom i racionalnom. Grci poznaju šivenje, premda je kostim drapiran. Tkanine koje se koriste su mahom vunene i lanene,a kasnije se koriste i pamuk iz Indije i svila iz Kine. Vuna i lan su nekada tkani u fine, lagane tkanine, poput gaze. Odeća često nije strogo propisana za pojedine društvene slojeve.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Moda kroz istoriju
=>
U prvom, homerovom, periodu pojavlju se forme odeće koje će kasnije činiti osnovne elemente grčkog kostima. To su hiton i hlena, tj. tunika i ogrtač. Kostim u ovom periodu je krut, simetričan i utegnut. Hiton je, uglavnom, bele boje, od vunene tkanine i bez mnogo nabora. Po sredini je ukrašen geometrijskim šarama. Hlena je purpurna i kopča se fibulom na grudima. Ukrašena je floralnim i geometrijskim ornamentima. Homer, u svojim epovima, pominje i tkanine protkane zlatnim i srebrnim nitima.
Ženski kostim takođe ima hiton, ali i druga donja odela, kao što je peplos. Razlika između hitona i peplosa je u tome što je hiton prošivan sa strane, a peplos se kopča fibulama..Odeća ovog perioda je srodna mikenskom kostimu (utegnuta u struku) i azijskom kostimu (kruta, šablonizovana, ne previše drapirana). Žene nose i veliki ogrtač koji se u vreme nepogode prebacivao preko glave. Nosi se i veo, koji se spuštao niz leđa.
Opisi ovog kostima mogu se naći u «Ilijadi» i «Odiseji».
Arhajski period je period je period širenja Grčke, osnivanjem kolonija u Maloj Aziji, Južnoj Italiji i na Siciliji. Grad Milet postaje moćni privredni centar i njegovi tekstilni proizvodi osvajaju celu Grčku. Razlikuju se dve vrste kostima: jonski i dorski. Jonski sa centrom u Atini, je šiven, što je uticaj Male Azije. Dorski, sa centrom u Sparti, je spojen fibulama.U arhajskom periodu dominira dorski kostim, a od petog veka p.n.e. jonski. Po Herodotovom kazivanju, upotreba fibula je u Atini zabranjena posle jednog tragičnog događaja, kada su atinske žene, u bolu zbog pogibije svojih muževa,ubile svojim fibulama jednog vojnika koji se jedini vratio živ sa bojnog polja.
Muški kostim još uvek čine hiton i hlena. Hiton za svakodnevnu upotrebu je kratak, dok je onaj koji se nosi u svečanim prilikama dug i lepršav. Prikilikom jahanja, umesto hlene se nosi hlamida – ogrtač preko jednog ramena, polukružnog ili pravougaonog oblika. U ovom periodu se napušta simetrija i pojavljuje se himation – drapirani vuneni ogrtač, prebačen preko jednog ramena, obično levog, tako da su desna ruka i desno rame ostajali slobodni. Himation je bio obavezna odeća za ulicu, dok su u kući često boravili samo u hitonu.
Ženski kostim čini dugački hiton, obično u prirodnoj boji platna, beloj, sivoj, smeđoj, crnoj, a ponekad i ljubičastoj ili crvenoj boji. Potpasan je u struku, sa prevojem tkanine koji se spušta od ramena do struka i naziva se apotigma. Pojas je često ukrašen perlama i šljokicama po istočnjačkom ukusu. Devojke u Sparti nose peplos koji je pričvršćen fibulama samo na ramenima i zovu ih fenomeride, tj.»one koje pokazuju kukove». Udate žene peplos zatvaraju i sa strane fibulama. Tkanina je često plisirana. Himation je od vunene tkanine pravougaonog oblika. Udate žene krajem himationa pokrivaju glavu.
Arhajski kostim se može videti na vazama sa crnim figurama i na korama sa Akropolja.
Klasičan period je obeležila pobeda u grčko-persijskim ratovima, te je tako započeo period odbacivanja svega što podseća na Istok i akcenat je na jednostavnim oblicima.
Muški kostim i dalje ima hiton bele boje, ali se on sada zove gumnos. Himation je u raznim bojama, od vune, a za rad se nosi egzomis, koji se zakopčava na levom ramenu i potpasan je u struku. Stariji ljudi, filozofi i govornici često nose samo himation, bez hitona. Mlađi muškarci češće nose kratak hiton zakačen samo na levom ramenu, ili samo hlamidu, bez hitona.
Ženski kostim ovog perioda je pravo umetničko delo. Drapiranje omogućava bogatstvo oblika i mnoštvo zanimljivih nabora. Osnov drapiranja je isticanje lepote ljudskog tela. To je proces koji nekad može da traje i po nekoliko sati. Upotrebljava se mnoštvo fibula, traka i pojaseva. Hiton je uvek bio potpasan. Najčešće boje su plava, ljubičasta, žuta i crvena.
Izvori za proučavanje kostima ove epohe su monumentalne skulpture, vaze i reljefi, a posebno Panatenejski friz i Partenon.
Pohodi Aleksandra Makedonskog su u helenističkom periodu proširili granice grčke države i grčke kulture i omogućili prihvatanje stranih uticaja. Roba stiže iz svih krajeva tada poznatog sveta. Odeća se izrađuje od egzotičnih tkanina iz aleksandrijskih tkačnica. Osnovni oblici grčke odeće su zadržani, ali se nose i istočnjačke forme: kalaziris, kandis, basara… Bogato ukrašene tkanine se izrađuju i u samoj Grčkoj, a veština bojenja i beljenja dostiže svoj vrhunac. Grčka dekoracija je bila utkana u materijal ili naknadno izvežena. Keramika, statue i pisani materijal daju nam izvesne podatke o dekorativnim temama koje su korišćene. Mogle su biti geometrijske ili figurativne, najčešće talasi ili motiv grčkog ključa – čisti, geometrijski dezeni korišćeni za obrubljivanje tkanine, koji se sve od tada koriste kao dekorativni motiv. Ostali česti dezeni su jaja, strele i stilizovanj floralni motivi. Složenije bordure opisuju reprezentativne teme – od životinja, ptica i riba, do složenih scena bitaka. Paleta boja kojima su rađene ove bordure je, izgleda, zaista bila neograničena. Herodot pominje žutu, indigo, ljubičastu, crvenu i purpurnu na samo jednom delu odeće
=>
U prvom, homerovom, periodu pojavlju se forme odeće koje će kasnije činiti osnovne elemente grčkog kostima. To su hiton i hlena, tj. tunika i ogrtač. Kostim u ovom periodu je krut, simetričan i utegnut. Hiton je, uglavnom, bele boje, od vunene tkanine i bez mnogo nabora. Po sredini je ukrašen geometrijskim šarama. Hlena je purpurna i kopča se fibulom na grudima. Ukrašena je floralnim i geometrijskim ornamentima. Homer, u svojim epovima, pominje i tkanine protkane zlatnim i srebrnim nitima.
Ženski kostim takođe ima hiton, ali i druga donja odela, kao što je peplos. Razlika između hitona i peplosa je u tome što je hiton prošivan sa strane, a peplos se kopča fibulama..Odeća ovog perioda je srodna mikenskom kostimu (utegnuta u struku) i azijskom kostimu (kruta, šablonizovana, ne previše drapirana). Žene nose i veliki ogrtač koji se u vreme nepogode prebacivao preko glave. Nosi se i veo, koji se spuštao niz leđa.
Opisi ovog kostima mogu se naći u «Ilijadi» i «Odiseji».
Arhajski period je period je period širenja Grčke, osnivanjem kolonija u Maloj Aziji, Južnoj Italiji i na Siciliji. Grad Milet postaje moćni privredni centar i njegovi tekstilni proizvodi osvajaju celu Grčku. Razlikuju se dve vrste kostima: jonski i dorski. Jonski sa centrom u Atini, je šiven, što je uticaj Male Azije. Dorski, sa centrom u Sparti, je spojen fibulama.U arhajskom periodu dominira dorski kostim, a od petog veka p.n.e. jonski. Po Herodotovom kazivanju, upotreba fibula je u Atini zabranjena posle jednog tragičnog događaja, kada su atinske žene, u bolu zbog pogibije svojih muževa,ubile svojim fibulama jednog vojnika koji se jedini vratio živ sa bojnog polja.
Muški kostim još uvek čine hiton i hlena. Hiton za svakodnevnu upotrebu je kratak, dok je onaj koji se nosi u svečanim prilikama dug i lepršav. Prikilikom jahanja, umesto hlene se nosi hlamida – ogrtač preko jednog ramena, polukružnog ili pravougaonog oblika. U ovom periodu se napušta simetrija i pojavljuje se himation – drapirani vuneni ogrtač, prebačen preko jednog ramena, obično levog, tako da su desna ruka i desno rame ostajali slobodni. Himation je bio obavezna odeća za ulicu, dok su u kući često boravili samo u hitonu.
Ženski kostim čini dugački hiton, obično u prirodnoj boji platna, beloj, sivoj, smeđoj, crnoj, a ponekad i ljubičastoj ili crvenoj boji. Potpasan je u struku, sa prevojem tkanine koji se spušta od ramena do struka i naziva se apotigma. Pojas je često ukrašen perlama i šljokicama po istočnjačkom ukusu. Devojke u Sparti nose peplos koji je pričvršćen fibulama samo na ramenima i zovu ih fenomeride, tj.»one koje pokazuju kukove». Udate žene peplos zatvaraju i sa strane fibulama. Tkanina je često plisirana. Himation je od vunene tkanine pravougaonog oblika. Udate žene krajem himationa pokrivaju glavu.
Arhajski kostim se može videti na vazama sa crnim figurama i na korama sa Akropolja.
Klasičan period je obeležila pobeda u grčko-persijskim ratovima, te je tako započeo period odbacivanja svega što podseća na Istok i akcenat je na jednostavnim oblicima.
Muški kostim i dalje ima hiton bele boje, ali se on sada zove gumnos. Himation je u raznim bojama, od vune, a za rad se nosi egzomis, koji se zakopčava na levom ramenu i potpasan je u struku. Stariji ljudi, filozofi i govornici često nose samo himation, bez hitona. Mlađi muškarci češće nose kratak hiton zakačen samo na levom ramenu, ili samo hlamidu, bez hitona.
Ženski kostim ovog perioda je pravo umetničko delo. Drapiranje omogućava bogatstvo oblika i mnoštvo zanimljivih nabora. Osnov drapiranja je isticanje lepote ljudskog tela. To je proces koji nekad može da traje i po nekoliko sati. Upotrebljava se mnoštvo fibula, traka i pojaseva. Hiton je uvek bio potpasan. Najčešće boje su plava, ljubičasta, žuta i crvena.
Izvori za proučavanje kostima ove epohe su monumentalne skulpture, vaze i reljefi, a posebno Panatenejski friz i Partenon.
Pohodi Aleksandra Makedonskog su u helenističkom periodu proširili granice grčke države i grčke kulture i omogućili prihvatanje stranih uticaja. Roba stiže iz svih krajeva tada poznatog sveta. Odeća se izrađuje od egzotičnih tkanina iz aleksandrijskih tkačnica. Osnovni oblici grčke odeće su zadržani, ali se nose i istočnjačke forme: kalaziris, kandis, basara… Bogato ukrašene tkanine se izrađuju i u samoj Grčkoj, a veština bojenja i beljenja dostiže svoj vrhunac. Grčka dekoracija je bila utkana u materijal ili naknadno izvežena. Keramika, statue i pisani materijal daju nam izvesne podatke o dekorativnim temama koje su korišćene. Mogle su biti geometrijske ili figurativne, najčešće talasi ili motiv grčkog ključa – čisti, geometrijski dezeni korišćeni za obrubljivanje tkanine, koji se sve od tada koriste kao dekorativni motiv. Ostali česti dezeni su jaja, strele i stilizovanj floralni motivi. Složenije bordure opisuju reprezentativne teme – od životinja, ptica i riba, do složenih scena bitaka. Paleta boja kojima su rađene ove bordure je, izgleda, zaista bila neograničena. Herodot pominje žutu, indigo, ljubičastu, crvenu i purpurnu na samo jednom delu odeće
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Moda kroz istoriju
Obuću su antički Grci koristili samo van kuće. Po kući su hodali bosi. Krepide su bile sandale koje su se sastojale od đonova i uzica za vezivanje. Visoke čizme koje su se spreda šnirale su nosili vojnici i putnici. Ženska obuća je dekotrativnija i lepša, kao i obuća za svečane prilike.
Kape (pilos) su nosili samo muškarci, a šešire od slame i filca sa širokim obodom (petasos) i žene i muškarci. Muškarci su ih nosili kad su odlazili van grada, u rat ili na put, a žene prilikom izlaska u grad, kao zaštitu od sunca.
Vrlo važan element grčke nošnje su frizure. Muškarci su tokom helenističkog i arhajskog perioda nosili duge uvojke i brade, a od klasičnog perioda šišaju kosu, ali ne suviše krato, i briju bradu. Bradu nose još samo stariji ljudi i filozofi. Nikada ne nose samo brkove. Žene nose vrlo komplikovane frizure sa velikim brojem uvojaka – tzv. horizontalne punđe, koje su pridržavane dijademama i trakama. U modi je nisko čelo, pa ga frizura često delimično pokriva
Žene koriste kompletnu šminku.
Nakit je obično od metala, ponekad ukrašen dragim i poludragim kamenjem – razne vrste kopči, prstenova, narukvica, dijadema…
https://modanekadisad.wordpress.com
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Moda kroz istoriju
Australazija je podregija u Okeaniji koja se odnosi na područje u jugozapadnom Tihom okeanu. Ovo područje uglavnom obuhvata zemlje iz Australija i Novi Zeland i nekoliko ostrva u njegovoj blizini. Prema svojoj lokaciji, Novi Zeland je dio Australazije; međutim, također se smatra dijelom Polinezije, kulturno, zbog Polinezijsko porijeklo domorodaca Maori ljudi.
Pregled odjeće u Australiji
Trenutno ljudi evropskog porijekla dominiraju etničkim sastavom i Australije i Novog Zelanda. Kao rezultat toga, kultura u tim zemljama bliže je povezana sa kulturom modernih zapadnih civilizacija. Međutim, geografija, klima, istorija i autohtono nasljeđe u određenoj su mjeri oblikovali način na koji ljudi u obje ove zemlje vode svoj život. Otuda ih razlikuje od ostalih zapadnih zemalja.
Što se tiče odjeće, možda glavni faktor koji utječe na svakodnevnu modu je klima i globalni modni trendovi. U cjelini, od dolaska kolonista i misionara, odjeća u Australaziji bila je bazirana na zapadnjačkom kroju i krojenoj odjeći. Danas je većina ljudi u Novi Zeland i Australija obucite western odjeću koja je stilizirana na način koji se razlikuje od ovih mjesta. Na primjer, Australija ima odeću za bush i surf odeću koja se možda može smatrati čisto australskom, ali, na kraju krajeva, inspirisana je opštom zapadnom modom.
=1
To znači da odjeća nije niti od lokalnih materijala niti izražava kulturni identitet. Stoga u tim zemljama ne postoje nacionalne ili tradicionalne nošnje same po sebi.
Međutim, prije dolaska i naseljavanja kolonizatora, starosjedioci su nosili odjeću koja bi istinski izražavala njihov kulturni identitet .. Odjeća je bila pod utjecajem lokalne klime; izrađene su od materijala zavičajnog kraja; bili su povezani sa vjerovanjima i načinom života ljudi. Odjeća bi također prenosila poruku pripadnicima njihovih plemena i drugih plemena. Na primjer, bračni status osobe, njena uloga u porodici i društveni status mogu se naznačiti kroz odjeću. Konačno, kroz ovu odjeću mogli su sačuvati svoju kulturnu baštinu jer su mnoge haljine bile obavezne za ceremonije, rituale i prenošenje tradicionalnog znanja. Na primjer, ples za Ostrvljane Tores Strait je oblik pripovijedanja. Ples također zahtijeva nošenje tradicionalnih nošnji; dakle, ovdje djeluje kao oruđe za očuvanje njihovog kulturnog nasljeđa. Stoga se odjeća domorodačkog naroda može smatrati jedinim oblikom etničke odjeće u Australaziji.
Iako se ova tradicionalna odjeća više ne nosi svakodnevno, ona je važna materijalna kultura za autohtono stanovništvo. Kao takvi, nose se kako bi predstavljali autohtoni ponos na kulturnim događajima, tokom kulturnih priredbi i demonstracija i na određenim svečanostima.
Pogledajmo detaljno neke kostime iz dvije australazijske zemlje.
Australija
Kulture Aboridžina i ostrvaca Toresovog moreuza su neke od najstarijih kultura na svetu, koje sežu do pre oko 70,000 godina. Vjeruje se da su rani ljudi migrirali i nastanili se u Australiji negdje između 50,000 i 70,000 godinama ranije.
Danas, od ukupne populacije Australije, samo oko 3% predstavlja populaciju Aboridžina i stanovnika ostrva Torres Strait. Uprkos ovom malom procentu, postoji preko 400 plemena Aboridžina i stanovnika ostrva Torres Strait, svako sa svojom posebnom kulturom. To znači da se i njihov način oblačenja razlikuje. Međutim, odjevni predmeti su slični.
Australijska klima je raznolika. Općenito je vruće, ali na nekim mjestima može biti suho, a na drugim vlažno. Dalje jug, temperature mogu dramatično pasti zimi. Ove su različite klime utjecale na odjeću autohtonih ljudi.
Istorijski gledano, starosjedioci bi nosili vrlo malo odjeće, ali bi se u hladnijim klimama, poput juga, pokrivali ogrtačima od kože oposuma, kože kengura, emua i drugih životinja. Nosile su se čak i kada je bilo mokro ili vjetrovito klime.
Na primjer, ljudi Koori i Yorta Yorta na jugoistoku nosili bi ogrtače od kože oposuma, dok bi ljudi Noongar na jugozapadu koristili ogrtače od klokana. Danas se može vidjeti vrlo ograničen broj takvih ogrtača.
Majka koja je nosila svoju bebu u kožnom ogrtaču od kengura iz kasnih 1800-ih.
Muškarci i žene nekih plemena na sjeveru prekrili bi donju polovinu tijela travnatim suknjama od perja, banana i drugih biljnih vlakana i pokrivačima od životinjske kože. Slično kao i njihovi kolege Pasifika. U nekim slučajevima koristili bi i životinje i ljude kosa da napravim suknje.
Prvobitno bi gornji dio tijela ostao gol i za muškarce i za žene, osim ako nisu nosili ogrtače. Ova odjeća nije samo dobro odgovarala klimi, već i nomadskom načinu života koji su vodili starosjedioci.
Danas, za kulturne događaje i nastupe, žene nose samce, majice bez rukava ili kapute bez rukava koji sežu do koljena ili bedara. Dok su muškarci, održavajte tradicionalnu odjeću.
Također, danas se tradicionalna odjeća farba u zemljanim bojama ili, crvenoj, žutoj i crnoj, koje su ujedno i boje zastave australijskih Aboridžina . Crna simbolizira Aboridžine, žuta predstavlja sunce, a crvena simbolizira zemlju ili zemlju i odnos koji ljudi imaju sa zemljom.
Nekada se odjeća nije koristila samo za pokriće. Oni su takođe bili presudni dio raznih obreda ceremonija prolaska i prenosili su socijalni status. Na primjer, često bi poglavice ili kraljevi nosili ogrtače od životinjske kože.
Pored odjeće, bitan dio haljine činili su ukrasi na tijelu, ožiljci i oslikavanje tijela. Ogrlice, vrpce i nosne kosti bili su uobičajeni ukrasi za tijelo, dok su perje i školjke uobičajeni ukrasi za glavu.
Aboridžinski izvođači u tradicionalnoj nošnji
Tradicionalno slikanje tijela ima jednaku, ako ne i veću važnost od odjeće. Oblici, simboli i obrasci napravljeni na tijelu imaju duboko kulturno i duhovno značenje za australijske Aboridžine. Nekima obrasci ukazuju na njihov odnos prema porodici, ulogu u porodici, socijalni status, ko su njihovi preci i odakle dolaze. Ostala plemena slikaju prema Moiety ili koncept srodstva.
Svaki oblik i linija imaju značenje i crtaju se prema tradicionalnim aboridžinskim metodama i pravilima. Boje obično dolaze od mineralnih glina. Uobičajene boje su oker, ružičaste, crvene, žute ili bijele boje.
Torres Sea Islands
Ostrva Torresov tjesnac grozd su od 274 otoka između Cape Yorka u Queenslandu u Australiji i Papue Nove Gvineje na ostrvu Nova Gvineja. Svako ostrvo ima svoje jedinstveno kulturno nasleđe nadahnuto njegovim transcendentalnim odnosom s okeanom i geografskim položajem.
Otočna kultura Torres Strait očuvana je u njihovoj umjetnosti, plesu i muzici, a svaki oblik umjetnosti je oblik pripovijedanja i izvedbe. I upravo kroz ove performanse prenose svoje znanje i kulturu autsajderima i budućim generacijama.
Kao i kod svih kultura u svijetu, tradicionalno odijevanje je važan dio nastupa jer poboljšava kulturni izraz.
Na kulturnim događajima i svečanostima, ostrvo Torres Strait muškaraca i žena nosite Zazi, rubnu suknju napravljenu od biljnih vlakana, omote za zglobove i zglobove muk muk i Dhari ili Dhoeri.
Dhari ili Dhoeri je pokrivalo za glavu koji muškarci danas nose dok plešu. Međutim, prvobitno je to bilo povezano s ratom i osvetom između klanova. Oblikovan je poput luka s dva kraja koji vire u suprotnim smjerovima u osnovi. Svojim oblikom podsjeća na ribu, što predstavlja vezu koja stanovnici Torres Strait otoka imaju s oceanom. U središtu, oko čela, nalazi se vertikalna linija koja predstavlja mudrost, poput nabora na čelu mudre osobe. Dizajn pokrivala za glavu može se razlikovati od kulture do kulture, ali ukupni oblik ostaje isti na svim ostrvima.
Izvođači sa ostrva Torres Strait nose tradicionalnu odeću
Pokrivalo za glavu tradicionalno se izrađuje od perja ptice fregate i goluba Torres tjesnaca. Međutim, u moderno doba izrađuje se od trajnih materijala poput kartona, šperploče, trske itd., A perje se zamjenjuje pilećim perjem.
Danas su Dhari ili Dhoeri postali simbol ostrva Tores prolaz i njegovih ljudi, toliko da je čak i deo zastave ostrva Tores moreuza.
Pored travnate suknje, žene imaju i još jedan komad odjeće karakterističan za ostrva. Šareno je haljina to je slično Majka Hubbard haljine na drugim pacifičkim ostrvima. Odjeću upotpunjavaju cvjetnim krunama kao pokrivačima za glavu.
Žene sa ostrva Torres Strait nose suknje od trave preko haljine poput majke Habard.
Western Clothes
Europljani su uveli trajnije materijale poput pamuka, moleskina, filca itd. Grmlje je stvoreno posebno za surove krajeve. Sastoji se of duge pantalone, zakopčani rukavi, kožne čizme i kape s čepovima na rubovima kako bi se izbjegle muve. Još jedan izrazito australijski komad odjeće izrađen od stranih materijala i zapadnjačkog dizajna je vodonepropusni kaput poznatiji kao Drizabone (suh kao kost), prema popularnoj kompaniji koja ga izrađuje. Izvorno su ga stvorili rani evropski doseljenici u Australiji. Bila je posebno učinkovita za vlažno vrijeme i za nautičare, jer bi ih zaštitila od jakog vjetra na moru. Današnje verzije imaju istu svrhu, ali su trajnije.
Grmlje i odjeća za surfanje predstavljaju australijski životni stil na otvorenom. Ovi stilovi nadahnuti su seoskim načinom života i modernom kulturom, koja takođe uključuje kulturu plaža. Posebno je odjeća za plažu toliko popularna da se može nositi u bilo kojoj neformalnoj prilici. Komade poput kratkih hlača za surfanje, singlova i tange (japanke) možete vidjeti svugdje. Ono što ovu australijsku odjeću čini australijskim jesu dizajn, boje i uzorci koji sadrže lokalnu floru, faunu i krajolike.
Novi Zeland
Novi Zeland ili Aotearoi dom je autohtonog naroda Maora, koji danas čini 16,5% ukupnog stanovništva i najveća je manjinska grupa u zemlji.
Preci današnjih Maori migrirali su sa istočnih polinezijskih ostrva i naselili se u Aotearoi između 1200. i 1350. godine.
Različite geografske karakteristike ovih novih ostrva, poput planinskog terena i hladnije klime, značili su da su se doseljenici morali prilagoditi i živjeti drugačije od onog koji su živjeli na tropskim polinezijskim ostrvima.
Ove adaptacije odnosile su se i na njihovu odjeću. Ovi doseljenici donijeli su svoje znanje o izradi krpe i tehnikama tkanja. Biljka od koje su Polinežani radili krpu, papirna dud, ne bi dobro rasla u klimi Novog Zelanda. Dakle, morali su pronaći alternative. Otkrili su da je moguće izraditi odjeću od domorodaca lan i kupusnjače i tako dalje, one su se koristile za svakodnevno nošenje i pokrivač, poznat i kao aute, bila bi rijetka roba.
Ovim metodama razvili su ogrtače i ogrtače kako bi se zaštitili od hladnoće, vjetra i kiše.
Pravila oblačenja prije kontakta
Prije nego što su misionari došli i nametnuli svoj kodeks ponašanja u pogledu oblačenja, Maori su već imali svoje.
Pokrivanje genitalija bilo je uvjet i vjerovalo se i još uvijek se vjeruje da će dobro odijevanje poboljšati Manu. Mana u polinezijskim kulturama odnosi se na duhovnu silu koju posjeduju i živi i neživi objekti.
Mogla bih se dobro obući dodaj Mana na druge zadatke. Na primjer, ako se dobro obučete za sadnju kūmare, vrste slatkog krompira, ili u rat, dodali biste manu i tako donijeli pobjedu i obilnu žetvu.
Takođe, s vremenom su se odjevni odjevni predmeti poput pelerina i ogrtača obično nosili na formalnim mjestima i prilikama. I, iako se odjeća muškaraca i žena ne bi mnogo razlikovala, odjeća ljudi koji pripadaju višim društvenim slojevima bi se. Na primjer, samo bi plemenski poglavari nosili određene plašteve.
Materijali
Kao što je ranije spomenuto, za izradu odjeće korištene su domaće biljke lana zvane harakeke i kupus. Osim toga, koža i krzno tuljana i kurīja , izumrlog polinezijskog psa, i perje lokalnih ptica korišteni su za odjeću i pokrivala za glavu. Koštane igle su korištene za šivanje odjeće.
Fabrika platna ne bi bila rezervisana samo za odjeću. Također bi se koristile za tkanje prostirki, mreža i korpi.
šarena biljka lana na Novom Zelandu
Materijali bi se zatim bojali prirodnim bojama ekstrahiranim iz tla i biljaka. Na primjer, paru, blato bogato željezom, dalo bi crnu boju. Kora raurēkau ili Coprosma grandifolia proizvodilo žuto, dok bi kora tanekahe ili borovine celera davala žutosmeđu nijansu.
Žene
Misionari su prvi put stigli na Novi Zeland 1814. godine i predstavili svoj koncept skromnosti. Kao rezultat, stvoren je pari, odnosno prsluk koji pokriva gornji dio tijela žena. Prije toga, žene bi nosile maro ili resasti pojas u obliku trokuta. Ovaj je odjevni predmet evoluirao u suknju s resama, sličnu piupiu, koja je dalje evoluirala u donju suknju poznatu kao panekoti. Piupiu je suknja sa resama od lana, poput one prikazane dolje.
Maori žena u tradicionalnoj nošnji
Danas žene nose panekoti ispod piupiua i oba su manje-više iste dužine. Odjeća je pričvršćena za cijev ili paru. Dolazi u crvenoj ili crnoj boji.
Podovi su izrađeni tradicionalnom metodom taniko tkanja, koja stvara geometrijske dizajne. Ova tehnika tkanja ne zahtijeva nužno tkalački stan.
Popularni pari dizajn je onaj koji u središtu ima veliki oblik dijamanta, u sredini kojeg leži zvijezda obrazac. Još jedan popularan obrazac je poutama obrazac koji se na engleskom prevodi u nešto poput 'stepeništa znanja'. Ovaj obrazac doslovno podsjeća na stubište i zbog svog značenja često se koristi u kostimima plesnih grupa kapa haka školske djece.
stupasti uzorak poutama
muškarci
Muškarci takođe nose piupiu. Međutim, kraće su dužine od one koju žene nose. Gornji rubovi piupiua imaju debeli crni obrub preko kojeg nose prilično širok pojas zvan tātua koji je utkan metodom tāniko. Dizajn pojasa obično se zasniva na dizajnu ženskih pari. Njihova gornja tijela ostala su gola.
muškarci koji nose piupiu i pojas koji se naziva tetovaža
Ponekad muškarci nose lanenu suknju koja se zove rapaki, kao alternativa piupiu.
Muškarci također nose maro, koji je, kao što je ranije spomenuto, trouglasti pojas sa resama koji se nosi kao pregača.
Pristojnosti radi, danas muškarci nose crne šorc ispod tradicionalnih gaćica.
Ogrtači
Povrh tradicionalne odjeće, mnogi bi nosili pravokutne komade odjeće nalik na ogrtač ili ogrtač.
Ovi ogrtači su od velike važnosti u maorskom društvu jer predstavljaju različite stvari. Plaštevi komuniciraju identitet osobe i društveni status, ovisno o stilu ogrtača.
Plaštevi se izrađuju od lanenih vlakana, karija ili perja i obično imaju rese na dnu . Granice su tradicionalno tāniko uzorci.
Sljedeće vrste ogrtača su najpoznatije:
Kaitaka: ogrtači tkani od finih lanenih vlakana rezervisani za plemenske poglavice.
2. Kahu huruhuru ili pernati ogrtači se nose da pokažu nedostatak i čast prema važnoj osobi, u formalnim prilikama ili na sahrani važne osobe.
Premijerka Jacinda Ardern u kahu huruhuru ogrtaču tokom susreta sa kraljicom Elizabetom II.
3. Korowai je druga vrsta ogrtača koji ima nazvane rese ili oznake hukahuka, izrađena od valjanih lanenih vlakana obojenih u crno pričvršćena po cijelom ogrtaču. Korowai simbolizira vođstvo i dužnost prema ljudima i okolišu. To su ujedno i ogrtači koji se poklanjaju važnim gostima, poput čelnika drugih zemalja.
korowai ogrtač sa crnim lanenim resicama
Povratak
Decenijama su evropski kolonizatori ugnjetavali ove autohtone kulture i nisu dozvoljavali domaćem narodu da izrazi vlastiti kulturni identitet, bilo putem muzike, plesa, jezika ili kostima. Iako danas, dominantna rasa u tim zemljama, priznaje zločine svojih predaka, to neće vratiti gubitak autohtonih zajednica.
Čak i sada se domaći ljudi suočavaju s diskriminacijom, rasizmom, nejednakošću, a mnogi su odvojeni od vlastitih kultura zbog kulturne asimilacije. Sada, s povećanjem svijesti o autohtonim kulturama i obrazovanju, domaći narod pokušava održati svoju kulturu na životu maksimalnim prenosom i dižući glas protiv prekršaji protiv njih.
Iako nije iscrpan, ovaj je post bio pokušaj iznošenja autohtonih australasijskih kultura na vidjelo predstavljanjem neke etničke odjeće domaćih ljudi Australije i Novog Zelanda.
Molimo ne ustručavajte se podijeliti svoja razmišljanja u komentarima ispod. Kliknite OVDJE za više ovakvih članaka.
Pregled odjeće u Australiji
Trenutno ljudi evropskog porijekla dominiraju etničkim sastavom i Australije i Novog Zelanda. Kao rezultat toga, kultura u tim zemljama bliže je povezana sa kulturom modernih zapadnih civilizacija. Međutim, geografija, klima, istorija i autohtono nasljeđe u određenoj su mjeri oblikovali način na koji ljudi u obje ove zemlje vode svoj život. Otuda ih razlikuje od ostalih zapadnih zemalja.
Što se tiče odjeće, možda glavni faktor koji utječe na svakodnevnu modu je klima i globalni modni trendovi. U cjelini, od dolaska kolonista i misionara, odjeća u Australaziji bila je bazirana na zapadnjačkom kroju i krojenoj odjeći. Danas je većina ljudi u Novi Zeland i Australija obucite western odjeću koja je stilizirana na način koji se razlikuje od ovih mjesta. Na primjer, Australija ima odeću za bush i surf odeću koja se možda može smatrati čisto australskom, ali, na kraju krajeva, inspirisana je opštom zapadnom modom.
=1To znači da odjeća nije niti od lokalnih materijala niti izražava kulturni identitet. Stoga u tim zemljama ne postoje nacionalne ili tradicionalne nošnje same po sebi.
Međutim, prije dolaska i naseljavanja kolonizatora, starosjedioci su nosili odjeću koja bi istinski izražavala njihov kulturni identitet .. Odjeća je bila pod utjecajem lokalne klime; izrađene su od materijala zavičajnog kraja; bili su povezani sa vjerovanjima i načinom života ljudi. Odjeća bi također prenosila poruku pripadnicima njihovih plemena i drugih plemena. Na primjer, bračni status osobe, njena uloga u porodici i društveni status mogu se naznačiti kroz odjeću. Konačno, kroz ovu odjeću mogli su sačuvati svoju kulturnu baštinu jer su mnoge haljine bile obavezne za ceremonije, rituale i prenošenje tradicionalnog znanja. Na primjer, ples za Ostrvljane Tores Strait je oblik pripovijedanja. Ples također zahtijeva nošenje tradicionalnih nošnji; dakle, ovdje djeluje kao oruđe za očuvanje njihovog kulturnog nasljeđa. Stoga se odjeća domorodačkog naroda može smatrati jedinim oblikom etničke odjeće u Australaziji.
Iako se ova tradicionalna odjeća više ne nosi svakodnevno, ona je važna materijalna kultura za autohtono stanovništvo. Kao takvi, nose se kako bi predstavljali autohtoni ponos na kulturnim događajima, tokom kulturnih priredbi i demonstracija i na određenim svečanostima.
Pogledajmo detaljno neke kostime iz dvije australazijske zemlje.
Australija
Kulture Aboridžina i ostrvaca Toresovog moreuza su neke od najstarijih kultura na svetu, koje sežu do pre oko 70,000 godina. Vjeruje se da su rani ljudi migrirali i nastanili se u Australiji negdje između 50,000 i 70,000 godinama ranije.
Danas, od ukupne populacije Australije, samo oko 3% predstavlja populaciju Aboridžina i stanovnika ostrva Torres Strait. Uprkos ovom malom procentu, postoji preko 400 plemena Aboridžina i stanovnika ostrva Torres Strait, svako sa svojom posebnom kulturom. To znači da se i njihov način oblačenja razlikuje. Međutim, odjevni predmeti su slični.
Australijska klima je raznolika. Općenito je vruće, ali na nekim mjestima može biti suho, a na drugim vlažno. Dalje jug, temperature mogu dramatično pasti zimi. Ove su različite klime utjecale na odjeću autohtonih ljudi.
Istorijski gledano, starosjedioci bi nosili vrlo malo odjeće, ali bi se u hladnijim klimama, poput juga, pokrivali ogrtačima od kože oposuma, kože kengura, emua i drugih životinja. Nosile su se čak i kada je bilo mokro ili vjetrovito klime.
Na primjer, ljudi Koori i Yorta Yorta na jugoistoku nosili bi ogrtače od kože oposuma, dok bi ljudi Noongar na jugozapadu koristili ogrtače od klokana. Danas se može vidjeti vrlo ograničen broj takvih ogrtača.
Majka koja je nosila svoju bebu u kožnom ogrtaču od kengura iz kasnih 1800-ih.
Muškarci i žene nekih plemena na sjeveru prekrili bi donju polovinu tijela travnatim suknjama od perja, banana i drugih biljnih vlakana i pokrivačima od životinjske kože. Slično kao i njihovi kolege Pasifika. U nekim slučajevima koristili bi i životinje i ljude kosa da napravim suknje.
Prvobitno bi gornji dio tijela ostao gol i za muškarce i za žene, osim ako nisu nosili ogrtače. Ova odjeća nije samo dobro odgovarala klimi, već i nomadskom načinu života koji su vodili starosjedioci.
Danas, za kulturne događaje i nastupe, žene nose samce, majice bez rukava ili kapute bez rukava koji sežu do koljena ili bedara. Dok su muškarci, održavajte tradicionalnu odjeću.
Također, danas se tradicionalna odjeća farba u zemljanim bojama ili, crvenoj, žutoj i crnoj, koje su ujedno i boje zastave australijskih Aboridžina . Crna simbolizira Aboridžine, žuta predstavlja sunce, a crvena simbolizira zemlju ili zemlju i odnos koji ljudi imaju sa zemljom.
Nekada se odjeća nije koristila samo za pokriće. Oni su takođe bili presudni dio raznih obreda ceremonija prolaska i prenosili su socijalni status. Na primjer, često bi poglavice ili kraljevi nosili ogrtače od životinjske kože.
Pored odjeće, bitan dio haljine činili su ukrasi na tijelu, ožiljci i oslikavanje tijela. Ogrlice, vrpce i nosne kosti bili su uobičajeni ukrasi za tijelo, dok su perje i školjke uobičajeni ukrasi za glavu.
Aboridžinski izvođači u tradicionalnoj nošnji
Tradicionalno slikanje tijela ima jednaku, ako ne i veću važnost od odjeće. Oblici, simboli i obrasci napravljeni na tijelu imaju duboko kulturno i duhovno značenje za australijske Aboridžine. Nekima obrasci ukazuju na njihov odnos prema porodici, ulogu u porodici, socijalni status, ko su njihovi preci i odakle dolaze. Ostala plemena slikaju prema Moiety ili koncept srodstva.
Svaki oblik i linija imaju značenje i crtaju se prema tradicionalnim aboridžinskim metodama i pravilima. Boje obično dolaze od mineralnih glina. Uobičajene boje su oker, ružičaste, crvene, žute ili bijele boje.
Torres Sea Islands
Ostrva Torresov tjesnac grozd su od 274 otoka između Cape Yorka u Queenslandu u Australiji i Papue Nove Gvineje na ostrvu Nova Gvineja. Svako ostrvo ima svoje jedinstveno kulturno nasleđe nadahnuto njegovim transcendentalnim odnosom s okeanom i geografskim položajem.
Otočna kultura Torres Strait očuvana je u njihovoj umjetnosti, plesu i muzici, a svaki oblik umjetnosti je oblik pripovijedanja i izvedbe. I upravo kroz ove performanse prenose svoje znanje i kulturu autsajderima i budućim generacijama.
Kao i kod svih kultura u svijetu, tradicionalno odijevanje je važan dio nastupa jer poboljšava kulturni izraz.
Na kulturnim događajima i svečanostima, ostrvo Torres Strait muškaraca i žena nosite Zazi, rubnu suknju napravljenu od biljnih vlakana, omote za zglobove i zglobove muk muk i Dhari ili Dhoeri.
Dhari ili Dhoeri je pokrivalo za glavu koji muškarci danas nose dok plešu. Međutim, prvobitno je to bilo povezano s ratom i osvetom između klanova. Oblikovan je poput luka s dva kraja koji vire u suprotnim smjerovima u osnovi. Svojim oblikom podsjeća na ribu, što predstavlja vezu koja stanovnici Torres Strait otoka imaju s oceanom. U središtu, oko čela, nalazi se vertikalna linija koja predstavlja mudrost, poput nabora na čelu mudre osobe. Dizajn pokrivala za glavu može se razlikovati od kulture do kulture, ali ukupni oblik ostaje isti na svim ostrvima.
Izvođači sa ostrva Torres Strait nose tradicionalnu odeću
Pokrivalo za glavu tradicionalno se izrađuje od perja ptice fregate i goluba Torres tjesnaca. Međutim, u moderno doba izrađuje se od trajnih materijala poput kartona, šperploče, trske itd., A perje se zamjenjuje pilećim perjem.
Danas su Dhari ili Dhoeri postali simbol ostrva Tores prolaz i njegovih ljudi, toliko da je čak i deo zastave ostrva Tores moreuza.
Pored travnate suknje, žene imaju i još jedan komad odjeće karakterističan za ostrva. Šareno je haljina to je slično Majka Hubbard haljine na drugim pacifičkim ostrvima. Odjeću upotpunjavaju cvjetnim krunama kao pokrivačima za glavu.
Žene sa ostrva Torres Strait nose suknje od trave preko haljine poput majke Habard.
Western Clothes
Europljani su uveli trajnije materijale poput pamuka, moleskina, filca itd. Grmlje je stvoreno posebno za surove krajeve. Sastoji se of duge pantalone, zakopčani rukavi, kožne čizme i kape s čepovima na rubovima kako bi se izbjegle muve. Još jedan izrazito australijski komad odjeće izrađen od stranih materijala i zapadnjačkog dizajna je vodonepropusni kaput poznatiji kao Drizabone (suh kao kost), prema popularnoj kompaniji koja ga izrađuje. Izvorno su ga stvorili rani evropski doseljenici u Australiji. Bila je posebno učinkovita za vlažno vrijeme i za nautičare, jer bi ih zaštitila od jakog vjetra na moru. Današnje verzije imaju istu svrhu, ali su trajnije.
Grmlje i odjeća za surfanje predstavljaju australijski životni stil na otvorenom. Ovi stilovi nadahnuti su seoskim načinom života i modernom kulturom, koja takođe uključuje kulturu plaža. Posebno je odjeća za plažu toliko popularna da se može nositi u bilo kojoj neformalnoj prilici. Komade poput kratkih hlača za surfanje, singlova i tange (japanke) možete vidjeti svugdje. Ono što ovu australijsku odjeću čini australijskim jesu dizajn, boje i uzorci koji sadrže lokalnu floru, faunu i krajolike.
Novi Zeland
Novi Zeland ili Aotearoi dom je autohtonog naroda Maora, koji danas čini 16,5% ukupnog stanovništva i najveća je manjinska grupa u zemlji.
Preci današnjih Maori migrirali su sa istočnih polinezijskih ostrva i naselili se u Aotearoi između 1200. i 1350. godine.
Različite geografske karakteristike ovih novih ostrva, poput planinskog terena i hladnije klime, značili su da su se doseljenici morali prilagoditi i živjeti drugačije od onog koji su živjeli na tropskim polinezijskim ostrvima.
Ove adaptacije odnosile su se i na njihovu odjeću. Ovi doseljenici donijeli su svoje znanje o izradi krpe i tehnikama tkanja. Biljka od koje su Polinežani radili krpu, papirna dud, ne bi dobro rasla u klimi Novog Zelanda. Dakle, morali su pronaći alternative. Otkrili su da je moguće izraditi odjeću od domorodaca lan i kupusnjače i tako dalje, one su se koristile za svakodnevno nošenje i pokrivač, poznat i kao aute, bila bi rijetka roba.
Ovim metodama razvili su ogrtače i ogrtače kako bi se zaštitili od hladnoće, vjetra i kiše.
Pravila oblačenja prije kontakta
Prije nego što su misionari došli i nametnuli svoj kodeks ponašanja u pogledu oblačenja, Maori su već imali svoje.
Pokrivanje genitalija bilo je uvjet i vjerovalo se i još uvijek se vjeruje da će dobro odijevanje poboljšati Manu. Mana u polinezijskim kulturama odnosi se na duhovnu silu koju posjeduju i živi i neživi objekti.
Mogla bih se dobro obući dodaj Mana na druge zadatke. Na primjer, ako se dobro obučete za sadnju kūmare, vrste slatkog krompira, ili u rat, dodali biste manu i tako donijeli pobjedu i obilnu žetvu.
Takođe, s vremenom su se odjevni odjevni predmeti poput pelerina i ogrtača obično nosili na formalnim mjestima i prilikama. I, iako se odjeća muškaraca i žena ne bi mnogo razlikovala, odjeća ljudi koji pripadaju višim društvenim slojevima bi se. Na primjer, samo bi plemenski poglavari nosili određene plašteve.
Materijali
Kao što je ranije spomenuto, za izradu odjeće korištene su domaće biljke lana zvane harakeke i kupus. Osim toga, koža i krzno tuljana i kurīja , izumrlog polinezijskog psa, i perje lokalnih ptica korišteni su za odjeću i pokrivala za glavu. Koštane igle su korištene za šivanje odjeće.
Fabrika platna ne bi bila rezervisana samo za odjeću. Također bi se koristile za tkanje prostirki, mreža i korpi.
šarena biljka lana na Novom Zelandu
Materijali bi se zatim bojali prirodnim bojama ekstrahiranim iz tla i biljaka. Na primjer, paru, blato bogato željezom, dalo bi crnu boju. Kora raurēkau ili Coprosma grandifolia proizvodilo žuto, dok bi kora tanekahe ili borovine celera davala žutosmeđu nijansu.
Žene
Misionari su prvi put stigli na Novi Zeland 1814. godine i predstavili svoj koncept skromnosti. Kao rezultat, stvoren je pari, odnosno prsluk koji pokriva gornji dio tijela žena. Prije toga, žene bi nosile maro ili resasti pojas u obliku trokuta. Ovaj je odjevni predmet evoluirao u suknju s resama, sličnu piupiu, koja je dalje evoluirala u donju suknju poznatu kao panekoti. Piupiu je suknja sa resama od lana, poput one prikazane dolje.
Maori žena u tradicionalnoj nošnji
Danas žene nose panekoti ispod piupiua i oba su manje-više iste dužine. Odjeća je pričvršćena za cijev ili paru. Dolazi u crvenoj ili crnoj boji.
Podovi su izrađeni tradicionalnom metodom taniko tkanja, koja stvara geometrijske dizajne. Ova tehnika tkanja ne zahtijeva nužno tkalački stan.
Popularni pari dizajn je onaj koji u središtu ima veliki oblik dijamanta, u sredini kojeg leži zvijezda obrazac. Još jedan popularan obrazac je poutama obrazac koji se na engleskom prevodi u nešto poput 'stepeništa znanja'. Ovaj obrazac doslovno podsjeća na stubište i zbog svog značenja često se koristi u kostimima plesnih grupa kapa haka školske djece.
stupasti uzorak poutama
muškarci
Muškarci takođe nose piupiu. Međutim, kraće su dužine od one koju žene nose. Gornji rubovi piupiua imaju debeli crni obrub preko kojeg nose prilično širok pojas zvan tātua koji je utkan metodom tāniko. Dizajn pojasa obično se zasniva na dizajnu ženskih pari. Njihova gornja tijela ostala su gola.
muškarci koji nose piupiu i pojas koji se naziva tetovaža
Ponekad muškarci nose lanenu suknju koja se zove rapaki, kao alternativa piupiu.
Muškarci također nose maro, koji je, kao što je ranije spomenuto, trouglasti pojas sa resama koji se nosi kao pregača.
Pristojnosti radi, danas muškarci nose crne šorc ispod tradicionalnih gaćica.
Ogrtači
Povrh tradicionalne odjeće, mnogi bi nosili pravokutne komade odjeće nalik na ogrtač ili ogrtač.
Ovi ogrtači su od velike važnosti u maorskom društvu jer predstavljaju različite stvari. Plaštevi komuniciraju identitet osobe i društveni status, ovisno o stilu ogrtača.
Plaštevi se izrađuju od lanenih vlakana, karija ili perja i obično imaju rese na dnu . Granice su tradicionalno tāniko uzorci.
Sljedeće vrste ogrtača su najpoznatije:
Kaitaka: ogrtači tkani od finih lanenih vlakana rezervisani za plemenske poglavice.
2. Kahu huruhuru ili pernati ogrtači se nose da pokažu nedostatak i čast prema važnoj osobi, u formalnim prilikama ili na sahrani važne osobe.
Premijerka Jacinda Ardern u kahu huruhuru ogrtaču tokom susreta sa kraljicom Elizabetom II.
3. Korowai je druga vrsta ogrtača koji ima nazvane rese ili oznake hukahuka, izrađena od valjanih lanenih vlakana obojenih u crno pričvršćena po cijelom ogrtaču. Korowai simbolizira vođstvo i dužnost prema ljudima i okolišu. To su ujedno i ogrtači koji se poklanjaju važnim gostima, poput čelnika drugih zemalja.
korowai ogrtač sa crnim lanenim resicama
Povratak
Decenijama su evropski kolonizatori ugnjetavali ove autohtone kulture i nisu dozvoljavali domaćem narodu da izrazi vlastiti kulturni identitet, bilo putem muzike, plesa, jezika ili kostima. Iako danas, dominantna rasa u tim zemljama, priznaje zločine svojih predaka, to neće vratiti gubitak autohtonih zajednica.
Čak i sada se domaći ljudi suočavaju s diskriminacijom, rasizmom, nejednakošću, a mnogi su odvojeni od vlastitih kultura zbog kulturne asimilacije. Sada, s povećanjem svijesti o autohtonim kulturama i obrazovanju, domaći narod pokušava održati svoju kulturu na životu maksimalnim prenosom i dižući glas protiv prekršaji protiv njih.
Iako nije iscrpan, ovaj je post bio pokušaj iznošenja autohtonih australasijskih kultura na vidjelo predstavljanjem neke etničke odjeće domaćih ljudi Australije i Novog Zelanda.
Molimo ne ustručavajte se podijeliti svoja razmišljanja u komentarima ispod. Kliknite OVDJE za više ovakvih članaka.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Moda kroz istoriju
Prije kontakta sa Zapadom koji je počeo još u 16. stoljeću, odjeća na otocima jugoistočne Azije i Pacifika bila je minimalna zbog dijela otočnih tropskih uvjeta. Na svim tim otocima proizvedena je tkanina od kore, koja je načinjena filiranjem vlakana iz unutarnje kore papirnate dudinje. Jednostavna omotana odjeća nosila se prvenstveno preko donjeg dijela tijela, a neke su kulture povremeno nosile i nekonstruirane haljine na gornjem dijelu tijela. Haljina je uključivala ne samo nošenje tkanine od kore, već je uključivala i tetoviranje za oba spola. Kako su tkani čipovi uvedeni na ove otoke, proizvodnja krpelja je smanjena; gdje se još uvijek proizvodi, koristi se prvenstveno za obredne svrhe.
Malezija, Indonezija i Filipini
Otoci jugoistočne Azije (Malezija, Indonezija i Filipini) proizvod su multikulturalnih utjecaja koji su započeli trgovinom duž morskih puteva. Portugalski, britanski, nizozemski i španjolski kolonijalizam utjecali su na razvoj tradicionalne haljine. Iako se na otocima danas nosi zapadnjačka haljina, tradicionalna odjeća i dalje se nosi u selima i na ovim otocima radi ritualnih i svečanih prigoda. Ovdje će biti dani kratki detalji o oblačenju triju glavnih jugoistočnih azijskih otoka (Malezija, Indonezija i Filipini) i glavnih pacifičkih otoka (Havaji, Tonga, Samoa, Tahiti, Marquesas i Cookovi otoci).
Malezija je muslimanska zemlja podijeljena na Zapadnu Maleziju, poluotok jugoistočne Azije i istočnu Maleziju, sjeverni dio otoka Borneo, a ostatak pripada Indoneziji. Tradicionalni ile i haljine Malezije i Indonezije donekle su slični. Oba otočna naroda razvila su vrlo složene ileve, a nacrti za ove tkanine imaju mnogo simboličkog značenja s obzirom na društveni status pojedinca. Srećom, ova tradicionalna umjetnost i dalje se smatra važnom čak i pred zapadnjačkom kulturom. Indonezija i Malezija poznate su po ileu načinjenom od složenih tehnika otpornih na boje; to uključuje batik i ikat. Slično tome, i Malezija i Indonezija proizvode songketkomplicirana tkanina s dodatnim potkom od zlata, srebra i drugih metalnih niti.
U Maleziji tradicionalna odjeća uključuje pokrivanje donjeg dijela tijela (sarong) koje nose oba spola. Mens sarong su karirani, ženski su dizajnirani s cvjetnim uzorcima. Gornji dio tijela za muškarce je košulja koja se naziva a baju. Za žene, čista bluza koju nazivamo a kebaya nosi se u Maleziji. Sheerness je danas manje prihvatljiva pa je prihvaćeniji oblik haljine za žene, posebno u gradovima tudung- ansambl tunike s dugim rukavima i suknju duljine poda popraćenu maramom za glavu.
Indonezijska nacionalna haljina potječe od muslimanskih stanovnika glavnog otoka Indonezije, Jave. Haljina je pokazatelj kulturne promjene u Indoneziji gdje se povijest može podijeliti u tri razdoblja kategorizirane po uvjetima haljine: sarong (lokalna haljina), jubbah (Islamski utjecaji) i hlače (zapadni utjecaji). Iako se zapadnjačka haljina danas najčešće nosi u urbanističkim područjima Indonezije, tradicionalna ile koriste se iu zapadnoj odjeći, a tradicionalni stilovi odijevanja i dalje su važni u Indoneziji, gdje različiti oblici tradicionalne odjeće svjedoče o širokoj raznolikosti subkulturnih skupina u nacija.
Žena nosi kebayu
Tradicionalna haljina i dalje se najčešće vidi u ruralnim područjima i posebno je važna u cijeloj Indoneziji za nacionalne svečane prigode. Za oba spola, tradicionalna haljina u Indoneziji uključuje omotač donjeg dijela tijela (Kain, pravokutna duljina tkanine, općenito u batiku), ili sarong (češće u ikatu). Žene u Javi i na Baliju sarongs i Kain, na mjestu s a stagen. kebaya je uska, često čista, bluza s dugim rukavima koja se nosi na gornjem dijelu tijela. Često je izrađena od čipke, a može biti izrađena od laganog, čistog, bogato izvezenog pamuka. Osim toga, žene općenito imaju a selendang (ikat ili batik) omotan preko ramena (u manje formalnim prilikama velika selendang se koristi za nošenje beba ili predmeta) ili na Bali pelangi se nosi preko kebaya oko struka.
Indonežanski muškarci uglavnom nose Kain ili sarongs samo u kući ili u neformalnim prilikama. Crna kapa od filca ili Peci, povremeno se nosi; iako je nekad bila povezana s islamom, stekla je sekularnije, nacionalno značenje u razdoblju nakon stjecanja neovisnosti. Ovi ansambli potječu iz Jave i postali su nacionalna odjeća u Indoneziji, jer velika većina stanovništva živi na Javi i Baliju. Kebaya i batik Kain smatraju se Indonezijskom nacionalnom haljinom za žene i teluk beskap, kombinacija Javanske jakne i Kain su formalna haljina za indonezijske muškarce. Košulje od tradicionalnog batika i ikat dizajna nose se s hlačama za manje formalne prilike.
Indonežani i Maleji naselili su se na Filipinima prije španjolske kolonizacije tijekom šesnaestog stoljeća. Dominantan utjecaj je španjolski katoličanstvo; svećenici su bili skandalizirani relativnom golotinjom Filipinaca, koji su nosili minimalne pokrivače donjeg dijela tijela. Španjolski kolonisti donijeli su zapadnjačke pojmove skromnosti i obilja u haljini koja je utjecala na stilove filipinske nacionalne haljine. Zadržala je značajke relevantne za okoliš; labave, lagane i duge haljine od mješanih vlakana Pina (vlakna ananasa) i jusi (čista sirova svila) umjesto teških svila i baršuna koje su donijeli Španjolci.
Rane filipinske žene nosile su barot saya, odijelo široke bluze s dugim rukavima preko široke suknje koja je pala na pod. Do devetnaestog stoljeća razvio se u ansambl Maria Clara. Bluza (camisaje bluza zvonastih rukava s velikim, trokutastim, krutim šalom (panuelo) nosili na vrhu. Na španjolskom Filipinci su učili raditi vezenje, rezanje, nacrtane niti i druge oblike površinskog dizajna. Camisas i panuelos bili su jako vezeni. Početkom 2000-ih, Maria Clara se nosi za svečane događaje. Maria Clara je još uvijek dvodijelna haljina s velikim leptirastim rukavima. U dvadesetom stoljeću još jedna odjeća nazvana je mestiza, popularna je haljina s koricama od leptira. Za filipinske muškarce barong tagalog je nacionalna haljina i nosi se za razne aktivnosti. To je evoluiralo iz Canga, široku pamučnu košulju koja se nosila izvan hlača. Tijekom vremena i zbog utjecaja Španjolske, košulja se razvila u čistu košulju. Za sve tradicionalne filipinske haljine, Pina i jusi omiljene su tkanine, ali se koriste i jeftinije svile i fini poliesteri. Svi su jako vezeni.
Pacifički otoci
Otocima u Tihom oceanu vladala je hijerarhija nasljednih plemenskih poglavica prije nego što su europski istraživači posjetili u osamnaestom stoljeću. Posjete mornara imale su određeni utjecaj, ali dolazak Europljana odlučan ostati na otocima bio je ključni element koji je doveo do promjene u haljini pacifičkih otočana. Londonsko misionarsko društvo smatralo je da je njihova dužnost pretvoriti otočane u kršćanstvo; u tu svrhu su 1797. poslali misionare na Društvene otoke, a uz potporu Pomaresa, najmoćnije vladajuće obitelji na otocima, 1815. britanski misionari preuzeli su kontrolu nad otocima. Oni nisu samo utjecali na vjerska uvjerenja otočana, već su značajno utjecali na kulturu zabranjujući tradicionalni ples i glazbu, istodobno uklanjajući dokaze o izvornoj religiji.
Sukob između Francuza i Britanaca dogodio se na većini otoka jer je svaka nacija pokušavala uspostaviti kontrolu. U Marquesasima, Francuzi su protjerali britanske i osigurali utjecaj na to područje, ostavljajući vladajuću obitelj Pomare kao simbolična vladara. Proglašena je francuska kolonija kada je kralj Pomare V bio prisiljen abdicirati 1880. i za nekoliko godina uključivao je Marquesas, Society Islands, Austral Islands, Gambier arhipelag i Tuamotu atolls. Nakon Drugog svjetskog rata, Tahićani koji su se borili za Francusku doveli su do pritiska vladu da proširi francusko državljanstvo na sve otočane; 1957. godine teritorij je službeno preimenovan u Teritoriju Francuske Polinezije.
Širom Pacifičkih otoka, od 1970-ih godina ponovno se rađa autohtona kultura. Tahićanski i havajski jezici ponovno se podučavaju u školama, a na nekim otocima i autohtoni jezik koristi se na vladinim sastancima. Kultura se vraća iz iskustva bliskog smrti u rukama misionara, a na otocima se danas slavi tradicionalna umjetnost, ples i glazba. Pacifički otoci sada su dom etno-turizmu, a prikazani su i kulturni prikazi tradicionalnih umjetnosti.
Haljina na otocima na Pacifiku: prije kontakta
Prije dolaska misionara na otoke Pacifika, haljina je bila važan izraz društvenog statusa, političkog stava i vjerskog uvjerenja. Body art i odjeća bili su ključni elementi koji su pomogli ljudima da društveno lociraju sebe i druge. Tijelo je bilo glavni fokus materijalnog izraza. Tijelo je tetovirano, oslikano i ukrašeno prirodnim materijalima, bojama i bojama. U Istočnoj Polineziji perje, prepleteno s teškim podlogama, osiguravalo je bogate ogrtače i kacige za pripadnike plemićke klase. Odjeća je izrađena od tkanine od kore (tapa, ili na Havajima, Kapa) koji je zatim ukrašen motivima koji se razlikuju od kulture do kulture. Općenito, samo je donji dio tijela bio prekriven ogrtačima za muškarce i omotanim suknjama tapa za žene. Po cijeloj Polineziji, suknje od različitih vlakana i lišća nosile su i muškarci i žene. U Zapadnoj Polineziji fini otirači (toga izrađene su od listova pandanusa i korištene su za pokrivanje donjeg dijela tijela. Fina prostirka simbolizirala je preplitanje loza i još uvijek je ritualno značajna.
Haljina nije bila samo simbolički status, već je služila za signaliziranje podređenosti, dominacije i poštovanja na otocima. Smatralo se da je odjeća nosiocu omogućila snimanje i prijenos mana, duhovna sila nad životom, zdravljem i smrću. Proizvoditi tapa bio je izvor moći za žene. Te su kulture imale sustav kulturnog značenja za haljinu koja je olakšala prelazak u haljinu zapadnog stila nakon kontakta. Iako su misionari smatrali otočane kako prihvaćaju nove oblike odjeće kao dokaz obraćenja na kršćanstvo, nisu razumjeli višedimenzionalnost odijevanja na pacifičkim otocima.
Na Havajima je dolazak robe zapadne trgovine započeo trgovinom sandalovine od 1810. godine. Za havajske obrede, alii (kraljevske obitelji) nosile su sjajne perje i ogrtače koje su trgovali strancima (haoles) za visoke cijene ili zapadnjačku odjeću.
Prije dolaska stalnih stanovnika zapadnog svijeta, standardna havajska nošnja sastojala se samo od donjeg pokrivača za oba spola. Autohtoni havajci su napravili i nosili Kapa haljine. Muškarci su nosili tkaninu oko vrata nazvanu malo, a žene su nosile Pau, omotana odjeća kapa koja je često primjenjivala geometrijske dizajne. Ponekad se rt zove a kikepa može se nositi. U vrijeme kada su misionari stigli 1820 alii već su počeli cijeniti zapadnjačke ile kao zamjenu za Kapai poželjno. Iako Kapa bila je tradicionalna tkanina, nije se mogla očistiti, nije se dobro nosila, čak je i jedan sloj bio krut.
Pau prošla je nekoliko puta oko struka i produžena ispod poprsja ispod koljena. Za obične ljude Pau bio je kratak i mogao se sastojati od samo jednog ili dva sloja Kapasa svakim slojem dugim oko četiri jarde i širokim tri ili četiri noge. alii nosio je čak deset slojeva.
Usvajanje haljine u zapadnjačkom stilu: post-kontakt
Havajci iz 19. stoljeća
Proces obraćenja na kršćanstvo u Tihom oceanu bio je spor proces tijekom ranog devetnaestog stoljeća; kao što se moglo očekivati, za to vrijeme bilo je mnogo prijelaza u odjeći. Za misionare, pokrivanje grudi bilo je potrebno za kršćanske pojmove skromnosti. Iako je mnogo napisano o insistiranju misionara da se autohtone skupine moraju oblačiti na način koji se smatra moralno pristojnim za Europljane, u isto vrijeme postojala je i agencija autohtonih skupina. Na mnogim otocima, gdje je status označen haljinom, dominantne društvene skupine bile su zabrinute za nove stilove kako bi i dalje potvrđivali svoj visoki društveni status. Stoga, kada su misionari stigli na otoke, njihove su nove mode ubrzo usvojile alii.
Na Cookovim otocima i na Tahitiju nošeni su krpice od kore dok su tkani čipovi postali dostupni sredinom stoljeća. Iseljenici su nosili odjeću iz svojih izvornih domovina, ali Europljani su stvarali odjeću koja je zapadnjački oblikovana i načinjena od tkanih ilea za autohtone skupine, kao sredstvo etničke klasifikacije. Domorodačke su skupine izradile odjeću u europskom stilu tapa, kao što se vidi u pončama s Tahitija i otoka Cooka, i kapa holoku je napravljen na Havajima. Tongansko i havajsko plemstvo redovito je nosilo europsku odjeću, a često je nosilo zapadnjačku odjeću s prekrivenom strukom ili omotačem u hip Kapa (Havaji) ili tkani tepisi (Tonga i Samoa). Tkane prostirke na suknjama lišća na Samoi ustupile su mjesto upotrebi tapa kao zamjena za tkaninu. Kršćanski Samoanci su identificirani korištenjem tapa u 19. stoljeću.
Kada su tkani ile postali dostupniji diljem otoka sredinom devetnaestog stoljeća, bili su spremno prihvaćeni iz više razloga; za udobnost i trajnost, za stvaranje dobrih odnosa s misionarima, i, da, za modu.
Misionari su pacifičkim otocima donijeli viktorijanske predodžbe o stilu; ta se ostavština može vidjeti u jarkim cvjetnim cvjetovima diljem otoka. Suvremena haljina otočana potječe od onoga što je postalo poznato kao "tradicionalna" haljina. I dalje se nose izlizane haljine s visokim vratom, jarmom i labavim cvjetnim slovima. Njihovo podrijetlo bilo je 1820. godine kada su havajske kraljice tražile haljine poput onih koje su nosile misionarske žene. Dok su američke žene bile vrlo male i nosile su haljine u stilu carstva u stilu iz 1819. godine, odlučile su da zbog toga što su havajske žene prilično velike, visoki struk ne bi bio atraktivan i bio bi eliminiran. Misionarske žene su dizajnirale holoku kao duga, labava haljina s visokim dekolteom i dugim rukavima. Sve do tridesetih godina prošlog stoljeća proizvodile su se prvenstveno od pamuka i svile. Misionari su morali havajske žene nositi holoku kada je na misiji pokazati etničke razlike. U isto vrijeme, dali su Havajima kemizama (klizaljke do koljena), zvane muumuu. holoku žene gornje klase željno su ih prihvatile kao znak svog superiornog statusa. muumuu nije se nosio kao klizanje, kao što su to planirali misionari. Umjesto toga, koristila se kao haljina za spavanje ili za kupanje. Tek je 1930 holoku postalo je službeno nošenje i muumuu počeo se stvarati podebljanim pamukom, a zatim postao uobičajena dnevna haljina.
Dok su misionari napuštali Havaje kako bi preobratili ostale otočane, uzeli su muumuu s njima i predstavio je ženama na drugim otocima. holoku i muumuu bili su preteča spavaćice poznate u Americi kao Majka Hubbard, a to je izraz za cvjetnu dnevnu haljinu koja se nosi u Vanatuu. Isto tako, ova visoka haljina, rasklimana haljina, pojavljuje se na mnogim otocima i sada se smatra tradicionalnom haljinom. Iako su vrlo slični po otocima, ova odijela imaju različita imena: nazivaju se Majka Hubbards (Vanatu); vinivo (Fiji); pareau (Tahiti), i holoku i muumuu (Havaji).
Nakon zapadnjačkog kontakta, otočani su brzo usvojili zapadnjačku haljinu, no na mnogim otocima oblače se suknje od svijetlih cvjetnih.lava lavadok su na nekim otocima prekrivače od punih boja solidne boje preko kojih će se za posebne prigode nositi fino tkane prostirke. Aloha košulje razvile su se na Havajima početkom dvadesetog stoljeća, dizajnirane u hrabrim cvjetnim zajednicama otoka. U Havajima dvadeset prvog stoljeća aloha košulje svakodnevno se nose za većinu muškaraca muumuu su također uobičajene za žene.
Od devetnaestog stoljeća početaka misionarskog djelovanja na otocima, odjeća je bila i ostaje u središtu mnogih rasprava. Misionari su željeli učiniti više od promjene religijskog uvjeravanja otočana; usvajanje zapadnjačke haljine smatrali su simboličnom manifestacijom civilizacije.
Održavanje tradicionalne otočne haljine simbolizira poštovanje prema prošlosti i sklonost formalnosti u svjetlu globalnih promjena. Haljina je postala žarišna točka sukobljenih vrijednosti u Tihom oceanu, jer se starija generacija drži staromodnih standarda prenošenja skromnosti i poštovanja kroz haljinu, dok se mladi žele osloboditi teške ostavštine misionarske prošlosti otoka.
Na Pacifiku su se devedesetih pojavili modni aktivisti i umjetnici; oni koriste haljinu za ilustraciju pitanja sukoba u vezi s etnicitetom, globalizacijom i postkolonijalizmom. Pritom koriste haljinu za kritiku svoje kolonijalne prošlosti i preokretanje statusa quo.
Vidi također Istočna Azija: povijest haljine; Južna Azija: povijest haljine; Jugoistočna Azija: Povijest haljine; Otoci jugoistočne Azije.
Malezija, Indonezija i Filipini
Otoci jugoistočne Azije (Malezija, Indonezija i Filipini) proizvod su multikulturalnih utjecaja koji su započeli trgovinom duž morskih puteva. Portugalski, britanski, nizozemski i španjolski kolonijalizam utjecali su na razvoj tradicionalne haljine. Iako se na otocima danas nosi zapadnjačka haljina, tradicionalna odjeća i dalje se nosi u selima i na ovim otocima radi ritualnih i svečanih prigoda. Ovdje će biti dani kratki detalji o oblačenju triju glavnih jugoistočnih azijskih otoka (Malezija, Indonezija i Filipini) i glavnih pacifičkih otoka (Havaji, Tonga, Samoa, Tahiti, Marquesas i Cookovi otoci).
Malezija je muslimanska zemlja podijeljena na Zapadnu Maleziju, poluotok jugoistočne Azije i istočnu Maleziju, sjeverni dio otoka Borneo, a ostatak pripada Indoneziji. Tradicionalni ile i haljine Malezije i Indonezije donekle su slični. Oba otočna naroda razvila su vrlo složene ileve, a nacrti za ove tkanine imaju mnogo simboličkog značenja s obzirom na društveni status pojedinca. Srećom, ova tradicionalna umjetnost i dalje se smatra važnom čak i pred zapadnjačkom kulturom. Indonezija i Malezija poznate su po ileu načinjenom od složenih tehnika otpornih na boje; to uključuje batik i ikat. Slično tome, i Malezija i Indonezija proizvode songketkomplicirana tkanina s dodatnim potkom od zlata, srebra i drugih metalnih niti.
U Maleziji tradicionalna odjeća uključuje pokrivanje donjeg dijela tijela (sarong) koje nose oba spola. Mens sarong su karirani, ženski su dizajnirani s cvjetnim uzorcima. Gornji dio tijela za muškarce je košulja koja se naziva a baju. Za žene, čista bluza koju nazivamo a kebaya nosi se u Maleziji. Sheerness je danas manje prihvatljiva pa je prihvaćeniji oblik haljine za žene, posebno u gradovima tudung- ansambl tunike s dugim rukavima i suknju duljine poda popraćenu maramom za glavu.
Indonezijska nacionalna haljina potječe od muslimanskih stanovnika glavnog otoka Indonezije, Jave. Haljina je pokazatelj kulturne promjene u Indoneziji gdje se povijest može podijeliti u tri razdoblja kategorizirane po uvjetima haljine: sarong (lokalna haljina), jubbah (Islamski utjecaji) i hlače (zapadni utjecaji). Iako se zapadnjačka haljina danas najčešće nosi u urbanističkim područjima Indonezije, tradicionalna ile koriste se iu zapadnoj odjeći, a tradicionalni stilovi odijevanja i dalje su važni u Indoneziji, gdje različiti oblici tradicionalne odjeće svjedoče o širokoj raznolikosti subkulturnih skupina u nacija.
Žena nosi kebayu
Tradicionalna haljina i dalje se najčešće vidi u ruralnim područjima i posebno je važna u cijeloj Indoneziji za nacionalne svečane prigode. Za oba spola, tradicionalna haljina u Indoneziji uključuje omotač donjeg dijela tijela (Kain, pravokutna duljina tkanine, općenito u batiku), ili sarong (češće u ikatu). Žene u Javi i na Baliju sarongs i Kain, na mjestu s a stagen. kebaya je uska, često čista, bluza s dugim rukavima koja se nosi na gornjem dijelu tijela. Često je izrađena od čipke, a može biti izrađena od laganog, čistog, bogato izvezenog pamuka. Osim toga, žene općenito imaju a selendang (ikat ili batik) omotan preko ramena (u manje formalnim prilikama velika selendang se koristi za nošenje beba ili predmeta) ili na Bali pelangi se nosi preko kebaya oko struka.
Indonežanski muškarci uglavnom nose Kain ili sarongs samo u kući ili u neformalnim prilikama. Crna kapa od filca ili Peci, povremeno se nosi; iako je nekad bila povezana s islamom, stekla je sekularnije, nacionalno značenje u razdoblju nakon stjecanja neovisnosti. Ovi ansambli potječu iz Jave i postali su nacionalna odjeća u Indoneziji, jer velika većina stanovništva živi na Javi i Baliju. Kebaya i batik Kain smatraju se Indonezijskom nacionalnom haljinom za žene i teluk beskap, kombinacija Javanske jakne i Kain su formalna haljina za indonezijske muškarce. Košulje od tradicionalnog batika i ikat dizajna nose se s hlačama za manje formalne prilike.
Indonežani i Maleji naselili su se na Filipinima prije španjolske kolonizacije tijekom šesnaestog stoljeća. Dominantan utjecaj je španjolski katoličanstvo; svećenici su bili skandalizirani relativnom golotinjom Filipinaca, koji su nosili minimalne pokrivače donjeg dijela tijela. Španjolski kolonisti donijeli su zapadnjačke pojmove skromnosti i obilja u haljini koja je utjecala na stilove filipinske nacionalne haljine. Zadržala je značajke relevantne za okoliš; labave, lagane i duge haljine od mješanih vlakana Pina (vlakna ananasa) i jusi (čista sirova svila) umjesto teških svila i baršuna koje su donijeli Španjolci.
Rane filipinske žene nosile su barot saya, odijelo široke bluze s dugim rukavima preko široke suknje koja je pala na pod. Do devetnaestog stoljeća razvio se u ansambl Maria Clara. Bluza (camisaje bluza zvonastih rukava s velikim, trokutastim, krutim šalom (panuelo) nosili na vrhu. Na španjolskom Filipinci su učili raditi vezenje, rezanje, nacrtane niti i druge oblike površinskog dizajna. Camisas i panuelos bili su jako vezeni. Početkom 2000-ih, Maria Clara se nosi za svečane događaje. Maria Clara je još uvijek dvodijelna haljina s velikim leptirastim rukavima. U dvadesetom stoljeću još jedna odjeća nazvana je mestiza, popularna je haljina s koricama od leptira. Za filipinske muškarce barong tagalog je nacionalna haljina i nosi se za razne aktivnosti. To je evoluiralo iz Canga, široku pamučnu košulju koja se nosila izvan hlača. Tijekom vremena i zbog utjecaja Španjolske, košulja se razvila u čistu košulju. Za sve tradicionalne filipinske haljine, Pina i jusi omiljene su tkanine, ali se koriste i jeftinije svile i fini poliesteri. Svi su jako vezeni.
Pacifički otoci
Otocima u Tihom oceanu vladala je hijerarhija nasljednih plemenskih poglavica prije nego što su europski istraživači posjetili u osamnaestom stoljeću. Posjete mornara imale su određeni utjecaj, ali dolazak Europljana odlučan ostati na otocima bio je ključni element koji je doveo do promjene u haljini pacifičkih otočana. Londonsko misionarsko društvo smatralo je da je njihova dužnost pretvoriti otočane u kršćanstvo; u tu svrhu su 1797. poslali misionare na Društvene otoke, a uz potporu Pomaresa, najmoćnije vladajuće obitelji na otocima, 1815. britanski misionari preuzeli su kontrolu nad otocima. Oni nisu samo utjecali na vjerska uvjerenja otočana, već su značajno utjecali na kulturu zabranjujući tradicionalni ples i glazbu, istodobno uklanjajući dokaze o izvornoj religiji.
Sukob između Francuza i Britanaca dogodio se na većini otoka jer je svaka nacija pokušavala uspostaviti kontrolu. U Marquesasima, Francuzi su protjerali britanske i osigurali utjecaj na to područje, ostavljajući vladajuću obitelj Pomare kao simbolična vladara. Proglašena je francuska kolonija kada je kralj Pomare V bio prisiljen abdicirati 1880. i za nekoliko godina uključivao je Marquesas, Society Islands, Austral Islands, Gambier arhipelag i Tuamotu atolls. Nakon Drugog svjetskog rata, Tahićani koji su se borili za Francusku doveli su do pritiska vladu da proširi francusko državljanstvo na sve otočane; 1957. godine teritorij je službeno preimenovan u Teritoriju Francuske Polinezije.
Širom Pacifičkih otoka, od 1970-ih godina ponovno se rađa autohtona kultura. Tahićanski i havajski jezici ponovno se podučavaju u školama, a na nekim otocima i autohtoni jezik koristi se na vladinim sastancima. Kultura se vraća iz iskustva bliskog smrti u rukama misionara, a na otocima se danas slavi tradicionalna umjetnost, ples i glazba. Pacifički otoci sada su dom etno-turizmu, a prikazani su i kulturni prikazi tradicionalnih umjetnosti.
Haljina na otocima na Pacifiku: prije kontakta
Prije dolaska misionara na otoke Pacifika, haljina je bila važan izraz društvenog statusa, političkog stava i vjerskog uvjerenja. Body art i odjeća bili su ključni elementi koji su pomogli ljudima da društveno lociraju sebe i druge. Tijelo je bilo glavni fokus materijalnog izraza. Tijelo je tetovirano, oslikano i ukrašeno prirodnim materijalima, bojama i bojama. U Istočnoj Polineziji perje, prepleteno s teškim podlogama, osiguravalo je bogate ogrtače i kacige za pripadnike plemićke klase. Odjeća je izrađena od tkanine od kore (tapa, ili na Havajima, Kapa) koji je zatim ukrašen motivima koji se razlikuju od kulture do kulture. Općenito, samo je donji dio tijela bio prekriven ogrtačima za muškarce i omotanim suknjama tapa za žene. Po cijeloj Polineziji, suknje od različitih vlakana i lišća nosile su i muškarci i žene. U Zapadnoj Polineziji fini otirači (toga izrađene su od listova pandanusa i korištene su za pokrivanje donjeg dijela tijela. Fina prostirka simbolizirala je preplitanje loza i još uvijek je ritualno značajna.
Haljina nije bila samo simbolički status, već je služila za signaliziranje podređenosti, dominacije i poštovanja na otocima. Smatralo se da je odjeća nosiocu omogućila snimanje i prijenos mana, duhovna sila nad životom, zdravljem i smrću. Proizvoditi tapa bio je izvor moći za žene. Te su kulture imale sustav kulturnog značenja za haljinu koja je olakšala prelazak u haljinu zapadnog stila nakon kontakta. Iako su misionari smatrali otočane kako prihvaćaju nove oblike odjeće kao dokaz obraćenja na kršćanstvo, nisu razumjeli višedimenzionalnost odijevanja na pacifičkim otocima.
Na Havajima je dolazak robe zapadne trgovine započeo trgovinom sandalovine od 1810. godine. Za havajske obrede, alii (kraljevske obitelji) nosile su sjajne perje i ogrtače koje su trgovali strancima (haoles) za visoke cijene ili zapadnjačku odjeću.
Prije dolaska stalnih stanovnika zapadnog svijeta, standardna havajska nošnja sastojala se samo od donjeg pokrivača za oba spola. Autohtoni havajci su napravili i nosili Kapa haljine. Muškarci su nosili tkaninu oko vrata nazvanu malo, a žene su nosile Pau, omotana odjeća kapa koja je često primjenjivala geometrijske dizajne. Ponekad se rt zove a kikepa može se nositi. U vrijeme kada su misionari stigli 1820 alii već su počeli cijeniti zapadnjačke ile kao zamjenu za Kapai poželjno. Iako Kapa bila je tradicionalna tkanina, nije se mogla očistiti, nije se dobro nosila, čak je i jedan sloj bio krut.
Pau prošla je nekoliko puta oko struka i produžena ispod poprsja ispod koljena. Za obične ljude Pau bio je kratak i mogao se sastojati od samo jednog ili dva sloja Kapasa svakim slojem dugim oko četiri jarde i širokim tri ili četiri noge. alii nosio je čak deset slojeva.
Usvajanje haljine u zapadnjačkom stilu: post-kontakt
Havajci iz 19. stoljeća
Proces obraćenja na kršćanstvo u Tihom oceanu bio je spor proces tijekom ranog devetnaestog stoljeća; kao što se moglo očekivati, za to vrijeme bilo je mnogo prijelaza u odjeći. Za misionare, pokrivanje grudi bilo je potrebno za kršćanske pojmove skromnosti. Iako je mnogo napisano o insistiranju misionara da se autohtone skupine moraju oblačiti na način koji se smatra moralno pristojnim za Europljane, u isto vrijeme postojala je i agencija autohtonih skupina. Na mnogim otocima, gdje je status označen haljinom, dominantne društvene skupine bile su zabrinute za nove stilove kako bi i dalje potvrđivali svoj visoki društveni status. Stoga, kada su misionari stigli na otoke, njihove su nove mode ubrzo usvojile alii.
Na Cookovim otocima i na Tahitiju nošeni su krpice od kore dok su tkani čipovi postali dostupni sredinom stoljeća. Iseljenici su nosili odjeću iz svojih izvornih domovina, ali Europljani su stvarali odjeću koja je zapadnjački oblikovana i načinjena od tkanih ilea za autohtone skupine, kao sredstvo etničke klasifikacije. Domorodačke su skupine izradile odjeću u europskom stilu tapa, kao što se vidi u pončama s Tahitija i otoka Cooka, i kapa holoku je napravljen na Havajima. Tongansko i havajsko plemstvo redovito je nosilo europsku odjeću, a često je nosilo zapadnjačku odjeću s prekrivenom strukom ili omotačem u hip Kapa (Havaji) ili tkani tepisi (Tonga i Samoa). Tkane prostirke na suknjama lišća na Samoi ustupile su mjesto upotrebi tapa kao zamjena za tkaninu. Kršćanski Samoanci su identificirani korištenjem tapa u 19. stoljeću.
Kada su tkani ile postali dostupniji diljem otoka sredinom devetnaestog stoljeća, bili su spremno prihvaćeni iz više razloga; za udobnost i trajnost, za stvaranje dobrih odnosa s misionarima, i, da, za modu.
Misionari su pacifičkim otocima donijeli viktorijanske predodžbe o stilu; ta se ostavština može vidjeti u jarkim cvjetnim cvjetovima diljem otoka. Suvremena haljina otočana potječe od onoga što je postalo poznato kao "tradicionalna" haljina. I dalje se nose izlizane haljine s visokim vratom, jarmom i labavim cvjetnim slovima. Njihovo podrijetlo bilo je 1820. godine kada su havajske kraljice tražile haljine poput onih koje su nosile misionarske žene. Dok su američke žene bile vrlo male i nosile su haljine u stilu carstva u stilu iz 1819. godine, odlučile su da zbog toga što su havajske žene prilično velike, visoki struk ne bi bio atraktivan i bio bi eliminiran. Misionarske žene su dizajnirale holoku kao duga, labava haljina s visokim dekolteom i dugim rukavima. Sve do tridesetih godina prošlog stoljeća proizvodile su se prvenstveno od pamuka i svile. Misionari su morali havajske žene nositi holoku kada je na misiji pokazati etničke razlike. U isto vrijeme, dali su Havajima kemizama (klizaljke do koljena), zvane muumuu. holoku žene gornje klase željno su ih prihvatile kao znak svog superiornog statusa. muumuu nije se nosio kao klizanje, kao što su to planirali misionari. Umjesto toga, koristila se kao haljina za spavanje ili za kupanje. Tek je 1930 holoku postalo je službeno nošenje i muumuu počeo se stvarati podebljanim pamukom, a zatim postao uobičajena dnevna haljina.
Dok su misionari napuštali Havaje kako bi preobratili ostale otočane, uzeli su muumuu s njima i predstavio je ženama na drugim otocima. holoku i muumuu bili su preteča spavaćice poznate u Americi kao Majka Hubbard, a to je izraz za cvjetnu dnevnu haljinu koja se nosi u Vanatuu. Isto tako, ova visoka haljina, rasklimana haljina, pojavljuje se na mnogim otocima i sada se smatra tradicionalnom haljinom. Iako su vrlo slični po otocima, ova odijela imaju različita imena: nazivaju se Majka Hubbards (Vanatu); vinivo (Fiji); pareau (Tahiti), i holoku i muumuu (Havaji).
Nakon zapadnjačkog kontakta, otočani su brzo usvojili zapadnjačku haljinu, no na mnogim otocima oblače se suknje od svijetlih cvjetnih.lava lavadok su na nekim otocima prekrivače od punih boja solidne boje preko kojih će se za posebne prigode nositi fino tkane prostirke. Aloha košulje razvile su se na Havajima početkom dvadesetog stoljeća, dizajnirane u hrabrim cvjetnim zajednicama otoka. U Havajima dvadeset prvog stoljeća aloha košulje svakodnevno se nose za većinu muškaraca muumuu su također uobičajene za žene.
Od devetnaestog stoljeća početaka misionarskog djelovanja na otocima, odjeća je bila i ostaje u središtu mnogih rasprava. Misionari su željeli učiniti više od promjene religijskog uvjeravanja otočana; usvajanje zapadnjačke haljine smatrali su simboličnom manifestacijom civilizacije.
Održavanje tradicionalne otočne haljine simbolizira poštovanje prema prošlosti i sklonost formalnosti u svjetlu globalnih promjena. Haljina je postala žarišna točka sukobljenih vrijednosti u Tihom oceanu, jer se starija generacija drži staromodnih standarda prenošenja skromnosti i poštovanja kroz haljinu, dok se mladi žele osloboditi teške ostavštine misionarske prošlosti otoka.
Na Pacifiku su se devedesetih pojavili modni aktivisti i umjetnici; oni koriste haljinu za ilustraciju pitanja sukoba u vezi s etnicitetom, globalizacijom i postkolonijalizmom. Pritom koriste haljinu za kritiku svoje kolonijalne prošlosti i preokretanje statusa quo.
Vidi također Istočna Azija: povijest haljine; Južna Azija: povijest haljine; Jugoistočna Azija: Povijest haljine; Otoci jugoistočne Azije.
1
1
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Moda kroz istoriju
U Europi je obilježeno peto stoljeće pad Rimskog Carstva i novi način života. Došlo je do rascjepa društva, formirani su kmetovi i feudalci. Kultura je u opadanju, a glavni čimbenik bila je zemlja i prava na nju.
Križarski ratovi, koji su započeli u XI. Stoljeću, pridonijeli su nastanku novih trgovačkih putova i razvoju raznih obrta. Sve je to dalo poticaj formiranju novih gradova i formiranju urbane kulture. Što se nosilo u srednjem vijeku?
srednjovjekovna odjeća
Glavne značajke srednjovjekovne nošnje
Kostim srednjeg vijeka odražavao je društveni status osobe, pripadnost određenom sloju društva, klasu.
Tijekom ranog srednjeg vijeka na posjedima feudalnih gospodara od lana, vune izrađene su tkanine, a ponekad im je dodavana i konoplja. Bogati feudalci mogli su si priuštiti svilene haljine koje su kupili od prekomorskih trgovaca.
Boja srednjovjekovne odjeće bila je neka vrsta simbolike. Tako su, na primjer, crvene haljine nosili dželati. Pokušali su izbjeći žute nijanse u odjeći, jer su se smatrali bojama mržnje i izdaje. Crna je personificirala ne samo tugu i gubitak voljene osobe, već i vječnost. Bijela boja bila je povezana s čistoćom tijela i duše, nevinošću i vrlinom. Plava je bila boja nježnosti, a zlato se smatralo simbolom Božje energije i Duha Svetoga.
Veća popularnost među plemstvom stekla je zelenu boju, koja je bila povezana s utjelovljenjem rajski vrtovi i također se smatra simbolom nade.
Razlike između siromašnih i bogatih
Stilovi srednjovjekovnog razdoblja nisu se razlikovali ni u jednoj varijanti, kroj haljina i kostimi bogatih i siromašnih predstavnika ovog razdoblja razlikovali su se samo u korištenim tkaninama. Ali bogati feudalci i plemstvo nastojali su se istaknuti, koristeći pojaseve izvezene dragim kamenjem, skupocjene dragocjene tkanine i druge ukrase.
Bogati ljudi srednjeg vijeka nosili su svijetle odore, dok su se odjevni predmeti siromašnih sastojali od odijela u sivim, crnim ili smeđim tonovima. Rubovi kostima bogatih bili su uokvireni ukrasnom granicom, ova granica je često bila ukrašena pločama od plemenitih metala i kamenja. Sva odjeća bogatih ljudi srednjeg vijeka bila je ukrašena raznim ukrasima obrubljenim krznom.
Ideal ljepote, koji je tražio žene srednjeg vijeka
Kako su se djevojke oblačile u srednjem vijeku? U ranom srednjem vijeku predstavnicima lijepe polovice čovječanstva bilo je zabranjeno pokazivati svoju ljepotu, tako da je ženska odjeća bila slobodna nošnja, pod kojom obrisi tijela nisu bili vidljivi. Ženska kosa bila je potpuno uklonjena pod kapom, a na licu nije bilo boje.
Osim toga, divan spolni odnos smatran je lijepim, dugog lica, visokog čela i skromnog izgleda. U tim godinama, mnoge su se žene kako bi se suočile izgledale izdužene, obrijane s kose u blizini čela, kao i obrve. Prisutnost ispupčenih prsa smatrana je znakom žena iz naroda, a aristokrate su trebale biti tanke i potpuno ravne.
Ženska haljina ranog srednjeg vijeka
Srednjovjekovna ženska odjeća karakteriziraju ravne linije i jednostavan rez. Žene su potpuno zatvorile ruke, noge, vrat i prsa. Utjecaj crkve viđen je u stilovima odjeće, koji su u potpunosti skrivali sve obrise figure. U ovom trenutku, žene su nosile dalmatiku i pokrivače.
Ženska nošnja sastojala se od nekoliko slojeva: na tijelo je bila postavljena duga tunika s uskim rukavima, nazvana Kott, a preko njega je nosila još jednu tuniku iste duljine, ali s širokim i kraćim rukavima, nazvanim surco. Izgledala je poput rezanog ponča. Donja tunika se također nije nosila na golom tijelu, već na posebnoj platnenoj košulji - kamizu.
Te su tunike izgledale kao trapezi koji su se širili do dna, a gornji dio je bio uhvaćen za pojas. Struk gornje tunike bio je napuhan.
Vanjska odjeća predstavnika prekrasne polovice čovječanstva u ovo doba bila je izduženi plašt, skrojen u obliku polukruga.
Muška odjeća ranog srednjeg vijeka
U tom razdoblju muškarci su također nosili dvije tunike (kamizu i kott). Kamiza je bila izrađena od jednostruke tkanine i imala je izdužene rukave, a tunika Kott napravila je od skupih materijala i imala je kraće rukavce ili ih uopće nije imala, uvijek je imala pojas.
Na početku srednjeg vijeka, muškarci su nosili kratke košulje i tunike, a sredinom devetog stoljeća duge tunike su došle u modu, gotovo do temelja. Kratke tunike i dalje su bile povlastice samo dječaka i pučana.
U srednjem vijeku muškarci su koristili i polukružni kišni ogrtač, koji je imao zatvarač na desnom ramenu.
=>
Križarski ratovi, koji su započeli u XI. Stoljeću, pridonijeli su nastanku novih trgovačkih putova i razvoju raznih obrta. Sve je to dalo poticaj formiranju novih gradova i formiranju urbane kulture. Što se nosilo u srednjem vijeku?
srednjovjekovna odjeća
Glavne značajke srednjovjekovne nošnje
Kostim srednjeg vijeka odražavao je društveni status osobe, pripadnost određenom sloju društva, klasu.
Tijekom ranog srednjeg vijeka na posjedima feudalnih gospodara od lana, vune izrađene su tkanine, a ponekad im je dodavana i konoplja. Bogati feudalci mogli su si priuštiti svilene haljine koje su kupili od prekomorskih trgovaca.
Boja srednjovjekovne odjeće bila je neka vrsta simbolike. Tako su, na primjer, crvene haljine nosili dželati. Pokušali su izbjeći žute nijanse u odjeći, jer su se smatrali bojama mržnje i izdaje. Crna je personificirala ne samo tugu i gubitak voljene osobe, već i vječnost. Bijela boja bila je povezana s čistoćom tijela i duše, nevinošću i vrlinom. Plava je bila boja nježnosti, a zlato se smatralo simbolom Božje energije i Duha Svetoga.
Veća popularnost među plemstvom stekla je zelenu boju, koja je bila povezana s utjelovljenjem rajski vrtovi i također se smatra simbolom nade.
Razlike između siromašnih i bogatih
Stilovi srednjovjekovnog razdoblja nisu se razlikovali ni u jednoj varijanti, kroj haljina i kostimi bogatih i siromašnih predstavnika ovog razdoblja razlikovali su se samo u korištenim tkaninama. Ali bogati feudalci i plemstvo nastojali su se istaknuti, koristeći pojaseve izvezene dragim kamenjem, skupocjene dragocjene tkanine i druge ukrase.
Bogati ljudi srednjeg vijeka nosili su svijetle odore, dok su se odjevni predmeti siromašnih sastojali od odijela u sivim, crnim ili smeđim tonovima. Rubovi kostima bogatih bili su uokvireni ukrasnom granicom, ova granica je često bila ukrašena pločama od plemenitih metala i kamenja. Sva odjeća bogatih ljudi srednjeg vijeka bila je ukrašena raznim ukrasima obrubljenim krznom.
Ideal ljepote, koji je tražio žene srednjeg vijeka
Kako su se djevojke oblačile u srednjem vijeku? U ranom srednjem vijeku predstavnicima lijepe polovice čovječanstva bilo je zabranjeno pokazivati svoju ljepotu, tako da je ženska odjeća bila slobodna nošnja, pod kojom obrisi tijela nisu bili vidljivi. Ženska kosa bila je potpuno uklonjena pod kapom, a na licu nije bilo boje.
Osim toga, divan spolni odnos smatran je lijepim, dugog lica, visokog čela i skromnog izgleda. U tim godinama, mnoge su se žene kako bi se suočile izgledale izdužene, obrijane s kose u blizini čela, kao i obrve. Prisutnost ispupčenih prsa smatrana je znakom žena iz naroda, a aristokrate su trebale biti tanke i potpuno ravne.
Ženska haljina ranog srednjeg vijeka
Srednjovjekovna ženska odjeća karakteriziraju ravne linije i jednostavan rez. Žene su potpuno zatvorile ruke, noge, vrat i prsa. Utjecaj crkve viđen je u stilovima odjeće, koji su u potpunosti skrivali sve obrise figure. U ovom trenutku, žene su nosile dalmatiku i pokrivače.
Ženska nošnja sastojala se od nekoliko slojeva: na tijelo je bila postavljena duga tunika s uskim rukavima, nazvana Kott, a preko njega je nosila još jednu tuniku iste duljine, ali s širokim i kraćim rukavima, nazvanim surco. Izgledala je poput rezanog ponča. Donja tunika se također nije nosila na golom tijelu, već na posebnoj platnenoj košulji - kamizu.
Te su tunike izgledale kao trapezi koji su se širili do dna, a gornji dio je bio uhvaćen za pojas. Struk gornje tunike bio je napuhan.
Vanjska odjeća predstavnika prekrasne polovice čovječanstva u ovo doba bila je izduženi plašt, skrojen u obliku polukruga.
Muška odjeća ranog srednjeg vijeka
U tom razdoblju muškarci su također nosili dvije tunike (kamizu i kott). Kamiza je bila izrađena od jednostruke tkanine i imala je izdužene rukave, a tunika Kott napravila je od skupih materijala i imala je kraće rukavce ili ih uopće nije imala, uvijek je imala pojas.
Na početku srednjeg vijeka, muškarci su nosili kratke košulje i tunike, a sredinom devetog stoljeća duge tunike su došle u modu, gotovo do temelja. Kratke tunike i dalje su bile povlastice samo dječaka i pučana.
U srednjem vijeku muškarci su koristili i polukružni kišni ogrtač, koji je imao zatvarač na desnom ramenu.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Moda kroz istoriju
=>
Promjene u ženskoj nošnji u romaničkom razdoblju
U dvanaestom stoljeću u trbuhu je počela drapirana tunika, osobito u pogledu odjeće trudnica, jer je u eri ratova i neobuzdanih bolesti, Europi bilo teško napuniti stanovništvo, a trudnice su dobile posebnu čast.
Gornja je haljina postala uža, uklapajući struk, imala je vezicu u obliku traka na svakoj strani ili na leđima. No suknja se počela širiti zbog ušivenih klinova koji su oblikovali lijepe široke nabore. Ova haljina imala je duge rukave, često dosežući tlo, ali je pojas izgubio svoju izvornu ulogu i postao isključivo dekorativni element, koji se sada nalazio na bokovima.
Gornja ženska odjeća u srednjem vijeku još je uvijek bila ogrtač plašta, koji je sada imao svijetle boje. Unutarnja strana takvog kišnog ogrtača bila je obložena kontrastnom tkaninom, au hladnom vremenu - krznom.
Žene su nosile samo duge haljine (blio), pokrivajući cijelo tijelo, od vrata do dna. Na vrhu blia nosio se uski prsluk koji je služio kao element dekoracije i pridonio održavanju dojki. Prsluk je bio ukrašen vezom i čipkom.
Viteški kostim
Osnova srednjovjekovne viteške nošnje bila je lančana pošta koja se nosila na vrhu osjetljivog kaftana. Lančana mreža sastojala se od uskih čelika. Viteške rukavice i čarape također su izrađene od čeličnih prstena.
Da bi se zaštitili od sunca i vremena, vitezovi su stavili surkovu lančanu poštu. Mač i štit bili su sastavni dio viteškog kostima, zahvaljujući kojem je vitez mogao odbiti udarce u bitci. Glava zaštitnika okrunjena je okruglom kacigom.
Znak vlasnika bio je prikazan izvan štita, može biti životinjskog ili mističnog karaktera. Krajem dvanaestog stoljeća feudalni grbovi počeli su se primjenjivati na štitove, koji su tada postali obiteljski.
Također, stalni atribut viteza bio je njegova brada, podijeljena je na nekoliko niti, koje su ponekad bile isprepletene zlatnom čipkom.
Srednjovjekovna moda: gotičko razdoblje
U tom razdoblju pojavili su se prvi općeprihvaćeni modni trendovi koje su svi predstavnici europskog plemstva trebali poštivati. Gotičko doba obilježeno je procvatom burgundske mode koja je diktirala posebna pravila:
pretjerane duge rukave;
neugodno, ometajući bilo kakvo djelovanje odjeće;
cipele s dugim nosovima;
kape različitih stilova.
Crkva je na zakonodavnoj razini kostime podijelila na žensku i mušku. U isto vrijeme, nitko nije smio nositi kostime predstavnika suprotnog spola.
Sada, u aristokratskim krugovima, frizura nije bila obavezni atribut kostima. Ali pučani su morali čistiti kosu, mogli ste ostaviti samo malu cjedilu, ukrašenu blizu čela u obliku uvojka ili malog prstena.
Valja napomenuti da je u gotičkom razdoblju odjeća bila šivana, uzimajući u obzir osobitosti figure svake osobe. Svi kostimi odgovaraju slici, naglašavajući prednosti siluete.
Ženska gotička nošnja
Struk ženske nošnje u ovom razdoblju još je uvijek bio previsok, ali se pojavio impresivan dekolte. Potpuno otvoren dekolte nije bio dopušten, bio je drapiran skupom tkaninom, u većini slučajeva proziran.
U to vrijeme najpopularniji materijal za ženske haljine bio je brokat, koji je bio ukrašen nitima od zlata ili srebra, raznovrsnim vezom, biserima i dragim kamenjem.
Sada su ženske haljine prekrivale lik, počevši od ramena i završavajući s područjem tik ispod struka, dajući ženi milost. Rukavi gornje tunike podsjećali su na zvono, a donji rukavi padali su gotovo do tla.
Haljina je cijenjena bogata ukras od dragog kamenja i krzna, kao i korištenje zlatnog nakita (zvona, zvona). Aristokrati su mogli imati vlak, ali je njegova duljina bila jasno definirana: što je ženski status važniji u društvu, to je vlak njezine haljine bio duži.
Vrste gotičkih haljina
Otkriveno je gotičko razdoblje 2 vrsta haljine: haljina Kirtl, čiji je steznik bio ukrašen dugom vrpcom, a rukavi su posebno pričvršćeni, a haljine su bile haljine, koje imaju dekolte, pahuljastu suknju, pojas ispod grudi i vlak.
U to se vrijeme pojavilo svjetlo i prvi korzet, koji se sastojao od metalnih šipki. Međutim, njegova je uloga bila dati takvu figuru kao da je žena trudna, jer je ovo vrijeme obilježeno kultom trudnoće. Neke žene čak su pod haljine stavljale male jastučiće tako da se želudac činio zaobljenim.
Rukavi haljina bili su pričvršćeni na stranu, mogli su imati suženi oblik i skrivati palac na ruci, ili bili vrlo široki, ukrašeni brokatom i ukrašeni vezom.
Preko haljine, kao iu razdoblju ranog srednjeg vijeka, žene su nosile surco ili nadzemlje koje se pojavilo u tom razdoblju. Potonji je bio namijenjen proslavama i imao je krznar.
šešir
Žene su često zamjenjivale frizuru zamršeno vezanom velom ili velom od lagane tkanine koji je skrivao frizuru. Način odijevanja pokrivača ukazivao je na raspoloženje vlasnika: ako je pokrivao lice, onda je žena bila u tuzi, a ako se nalazila samo na glavi, tada je imala dobro raspoloženje.
Muška nošnja u gotičkom razdoblju
Gotičko razdoblje obilježeno je pojavom u muškoj garderobi hlača-Shoss, koja je predstavljala neku vrstu čarapa, pojedinačno pričvršćenih na poseban pojas. Te su ga hlače čvrsto sklopile s nogama, a prednji dio imao je neku vrstu codpiecea u obliku komada tkanine, također pričvršćene iglama ili trakama.
Muškarci su također koristili upele, koje su mogle biti do koljena i do zemlje, kao odjeća. Srednjovjekovni muškarci također su nosili ljubičasti kaput, koji je bio vrlo uski kaftan s izbočinom u prsima. Zahvaljujući njemu, struk se suzio, a ramena - atraktivno široka.
U kasnijem gotičkom razdoblju, garderoba muškaraca obogaćena je jaknom, koja je bila skraćena vrsta odjeće s izrazito uskim strukom i prividom natečene suknje koja se udaljila od nje. Rukavi sakoa bili su s prorezima za ruke i ispadima.
Promjene u ženskoj nošnji u romaničkom razdoblju
U dvanaestom stoljeću u trbuhu je počela drapirana tunika, osobito u pogledu odjeće trudnica, jer je u eri ratova i neobuzdanih bolesti, Europi bilo teško napuniti stanovništvo, a trudnice su dobile posebnu čast.
Gornja je haljina postala uža, uklapajući struk, imala je vezicu u obliku traka na svakoj strani ili na leđima. No suknja se počela širiti zbog ušivenih klinova koji su oblikovali lijepe široke nabore. Ova haljina imala je duge rukave, često dosežući tlo, ali je pojas izgubio svoju izvornu ulogu i postao isključivo dekorativni element, koji se sada nalazio na bokovima.
Gornja ženska odjeća u srednjem vijeku još je uvijek bila ogrtač plašta, koji je sada imao svijetle boje. Unutarnja strana takvog kišnog ogrtača bila je obložena kontrastnom tkaninom, au hladnom vremenu - krznom.
Žene su nosile samo duge haljine (blio), pokrivajući cijelo tijelo, od vrata do dna. Na vrhu blia nosio se uski prsluk koji je služio kao element dekoracije i pridonio održavanju dojki. Prsluk je bio ukrašen vezom i čipkom.
Viteški kostim
Osnova srednjovjekovne viteške nošnje bila je lančana pošta koja se nosila na vrhu osjetljivog kaftana. Lančana mreža sastojala se od uskih čelika. Viteške rukavice i čarape također su izrađene od čeličnih prstena.
Da bi se zaštitili od sunca i vremena, vitezovi su stavili surkovu lančanu poštu. Mač i štit bili su sastavni dio viteškog kostima, zahvaljujući kojem je vitez mogao odbiti udarce u bitci. Glava zaštitnika okrunjena je okruglom kacigom.
Znak vlasnika bio je prikazan izvan štita, može biti životinjskog ili mističnog karaktera. Krajem dvanaestog stoljeća feudalni grbovi počeli su se primjenjivati na štitove, koji su tada postali obiteljski.
Također, stalni atribut viteza bio je njegova brada, podijeljena je na nekoliko niti, koje su ponekad bile isprepletene zlatnom čipkom.
Srednjovjekovna moda: gotičko razdoblje
U tom razdoblju pojavili su se prvi općeprihvaćeni modni trendovi koje su svi predstavnici europskog plemstva trebali poštivati. Gotičko doba obilježeno je procvatom burgundske mode koja je diktirala posebna pravila:
pretjerane duge rukave;
neugodno, ometajući bilo kakvo djelovanje odjeće;
cipele s dugim nosovima;
kape različitih stilova.
Crkva je na zakonodavnoj razini kostime podijelila na žensku i mušku. U isto vrijeme, nitko nije smio nositi kostime predstavnika suprotnog spola.
Sada, u aristokratskim krugovima, frizura nije bila obavezni atribut kostima. Ali pučani su morali čistiti kosu, mogli ste ostaviti samo malu cjedilu, ukrašenu blizu čela u obliku uvojka ili malog prstena.
Valja napomenuti da je u gotičkom razdoblju odjeća bila šivana, uzimajući u obzir osobitosti figure svake osobe. Svi kostimi odgovaraju slici, naglašavajući prednosti siluete.
Ženska gotička nošnja
Struk ženske nošnje u ovom razdoblju još je uvijek bio previsok, ali se pojavio impresivan dekolte. Potpuno otvoren dekolte nije bio dopušten, bio je drapiran skupom tkaninom, u većini slučajeva proziran.
U to vrijeme najpopularniji materijal za ženske haljine bio je brokat, koji je bio ukrašen nitima od zlata ili srebra, raznovrsnim vezom, biserima i dragim kamenjem.
Sada su ženske haljine prekrivale lik, počevši od ramena i završavajući s područjem tik ispod struka, dajući ženi milost. Rukavi gornje tunike podsjećali su na zvono, a donji rukavi padali su gotovo do tla.
Haljina je cijenjena bogata ukras od dragog kamenja i krzna, kao i korištenje zlatnog nakita (zvona, zvona). Aristokrati su mogli imati vlak, ali je njegova duljina bila jasno definirana: što je ženski status važniji u društvu, to je vlak njezine haljine bio duži.
Vrste gotičkih haljina
Otkriveno je gotičko razdoblje 2 vrsta haljine: haljina Kirtl, čiji je steznik bio ukrašen dugom vrpcom, a rukavi su posebno pričvršćeni, a haljine su bile haljine, koje imaju dekolte, pahuljastu suknju, pojas ispod grudi i vlak.
U to se vrijeme pojavilo svjetlo i prvi korzet, koji se sastojao od metalnih šipki. Međutim, njegova je uloga bila dati takvu figuru kao da je žena trudna, jer je ovo vrijeme obilježeno kultom trudnoće. Neke žene čak su pod haljine stavljale male jastučiće tako da se želudac činio zaobljenim.
Rukavi haljina bili su pričvršćeni na stranu, mogli su imati suženi oblik i skrivati palac na ruci, ili bili vrlo široki, ukrašeni brokatom i ukrašeni vezom.
Preko haljine, kao iu razdoblju ranog srednjeg vijeka, žene su nosile surco ili nadzemlje koje se pojavilo u tom razdoblju. Potonji je bio namijenjen proslavama i imao je krznar.
šešir
Žene su često zamjenjivale frizuru zamršeno vezanom velom ili velom od lagane tkanine koji je skrivao frizuru. Način odijevanja pokrivača ukazivao je na raspoloženje vlasnika: ako je pokrivao lice, onda je žena bila u tuzi, a ako se nalazila samo na glavi, tada je imala dobro raspoloženje.
Muška nošnja u gotičkom razdoblju
Gotičko razdoblje obilježeno je pojavom u muškoj garderobi hlača-Shoss, koja je predstavljala neku vrstu čarapa, pojedinačno pričvršćenih na poseban pojas. Te su ga hlače čvrsto sklopile s nogama, a prednji dio imao je neku vrstu codpiecea u obliku komada tkanine, također pričvršćene iglama ili trakama.
Muškarci su također koristili upele, koje su mogle biti do koljena i do zemlje, kao odjeća. Srednjovjekovni muškarci također su nosili ljubičasti kaput, koji je bio vrlo uski kaftan s izbočinom u prsima. Zahvaljujući njemu, struk se suzio, a ramena - atraktivno široka.
U kasnijem gotičkom razdoblju, garderoba muškaraca obogaćena je jaknom, koja je bila skraćena vrsta odjeće s izrazito uskim strukom i prividom natečene suknje koja se udaljila od nje. Rukavi sakoa bili su s prorezima za ruke i ispadima.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.