Baš poput bageta (baguettea), vina i sira, i kolačići madeleines neizostavan su sinonim za Francusku. Ovu je slasticu popularizirao pisac Marcel Proust u svom poznatom djelu, početkom 1920. godine.
Madeleines su spužvasti biskvitni kolačići načinjeni od jaja, brašna, šećera i maslaca, u prepoznatljivom obliku školjke, s jedne strane glatki te s karakterističnom izbočinom na drugoj strani.
Najčešće se služe topli, a tradicionalno se jedu uz kavu rano ujutro ili u 4 sata poslijepodne, što je francuski ekvivalent britanskoj popodnevnoj čajanki.
Prema pričama, ova je slastica prvi put izrađena u 1700. kada je djevojka po imenu madeleines, koja je služila svrgnutom poljskom kralju Stanisłasu Leszczyńskom, koji je utočište potražio u gradu Commercyu, u Francuskoj, ispekla jedino što je znala, po receptu svoje bake – školjkaste biskvite koji su se mnogima svidjeli.
Upravo je u tom gradu 1760. započela masovna proizvodnja madeleinesa, a i danas se tamo nalaze brojni proizvodni pogoni za izradu ove slastice.
Druga pak priča kaže da je madeleines prvi put ispekao slastičar Jean Avice, u XIX. stoljeću, iako većina ljudi smatra da ova slastica puno duže postoji.
Koja god priča da je točna, jedno je sigurno, Marcel Proust proslavio je ove kolačiće, u svom autobigrafskom romanu „U potrazi za izgubljenim vremenom“, 1920. godine. U svom romanu opisuje kako je kolačiće umakao u čaj te mu se u tom trenutku vratilo sjećanje iz djetinjstva. Ovaj Proustov roman danas je ključni dio francuske kulture.
Ovi su kolačići toliko ukorijenjeni u francusku kulturu i svakodnevni život da su odabrani za predstavljanje Francuske na Europskom danu 2006. godine.
U današnje se vrijeme ova slastica aromatizira brojnim dodaci
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
