Kolumne

[dezire]

Njega i njegove kolumne, baš ne mogu čitati.
Lukač je, bolesnik i još puno toga. To svi znamo. Ali, ovaj B. Radovanović... Koji je to težak slučaj!
Ono, kad čovjek umisli da je jako bitan i jako pametan.
I on sve slučajeve rješava i sve zna
Mislim, da ima malo težih psihičkih problema
Al'ozbiljno

[gripen]

Njega i njegove kolumne, baš ne mogu čitati.
Lukač je, bolesnik i još puno toga. To svi znamo. Ali, ovaj B. Radovanović... Koji je to težak slučaj!
Ono, kad čovjek umisli da je jako bitan i jako pametan.
I on sve slučajeve rješava i sve zna
Mislim, da ima malo težih psihičkih problema
Al'ozbiljno

nepoznat mi je tip
ovo stavih radi onog Lukaca
Nisam ni procitao do kraja,mozda polovicu
obozavam njegove bisere,a ima ih ...ooooo

[Mina]

VIKTOR IVANČIĆ - Bilježnica Robija K.: Malac i mamac

Piše: Viktor Ivančić, za Peščanik.net, 14.12.2020.

Robi K. (IIIa)

Ja i moja mama smo bili u Konzumovoj poslugi. Mi smo sa maskama na ćunkama čekali red kod blagajne. Isprid nas su do blagajne bile dvi tete. Iza nas su u redu bili dva barbe. Na blagajni je bila ona teta Biserka. Mama je lupkala sa kažimprstom po drški od korpe. U korpi su bili kruv i mliko i deset deka parizera. Onda sam ja zakašljao se jer pošto me je zaškakljalo u grlu. Mama je pogledala u mene sa strogoćom i rekla je: „Daj, malac, skini masku kad kašlješ, jebemu sveca! Cilu ćeš je zaslinit! Pa ne mogu ti je svaka dva dana prat!“ Dvi tete od isprid su zakolutačile sa očima. Ja sam rekao: „Dobro, mamac!“ Onda sam ja skinijo masku sa ćunke i zakašljao sam se. Tu je i barba od iza maknijo se korak unazad i raskobečijo je oči. On je mami rekao: „Obratno to triba, gospođo!“ Mama je njega pitala: „Šta obratno?“ Barba je rekao: „Triba se baš držat masku na ćunki kad se kašlje! A ne je skidat!“ Mama je njemu rekla: „Ma jel? Oćetel mu možda vi svaka dva dana oprat mašinu robe? Ko šta radi, ja cili život peren bičve i majice! Samo su mi još maske falile!“ Onda je onaj barba od iza prvog barbe rekao: „A dobro van čovik govori! Ne triba krelac ni nosit masku ako će je skidat kad je najvažnije!“ Mama je njemu podviknila: „A šta se to vas tangetira, moliću lipo?! I koji je to način da se vi meni mišate u odgoj diteta?!“ Barba od iza stisnijo je kilerski oči i rekao je: „Niko ne skida mudante kad ide prdnit! E, tako ne triba skidat ni masku kad se kašlje!“ Onda sam ja uletijo: „Samo šta meni kad prdnen ne izleti slina!“ Mama je meni teatralski rekla: „E pa vidiš, malac, izgleda da nekome izleti! Neću reć kome, jer pošto san previše pristojna!“ Ja sam klimnijo sa glavom i opet sam se zakašljao. Samo onda je teta od isprid skriknila: „Muko isusova, pa ovo je za neizdržat!“ Druga teta je viknila: „Vodi ća tu malu beštiju odavde! Sve će nas zarazit!“ Mama je njoj rekla: „Šta se ti dernjaš? Nije dite krivo šta je malo prehlađeno!“ Barba od iza je zarežao: „Šta ima radit prehlađen u poslugi!?“ Mama je njemu rekla: „A šta je to vas briga? Neću valjda zbog par linija fibre malca zablindirat u kuću!“ Teta od isprid je cijuknila: „Par linija fibre?! Muko isukrstova!“ Onda je ona teta Biserka sa blagajne mami dreknila: „Jesi ti pri sebi, ženska glavo?! Šta uopće dovodiš dite u poslugu?! I to sa fibron!“ Mama je njoj rekla: „Ne, nego ću sama teglit punu korpu! Neman ja više dvajs godina, draga moja! Nateglila san se ja cili život!“ Teta Biserka je nagnila se priko blagajne i rekla je: „Pa nemaš dva deka u korpi, jebate ćuk! I šta ti je onda krelac ne nosi?“ Mama je rekla: „Dobro, ne mogu sad bolesnon ditetu dat da mi nosi spizu!“ Onda je barba od iza svom forcom dreknijo: „Koju pičku materinu sa bolesnin ditetom radiš u poslugi?!“ Mama je njemu prosikćala: „Oš me ti možda udrit, a? Kurčiš se zato šta san žensko, je li? Idi se tako doma na ženi iživljavat!“ Teta od isprid je viknila: „Vodi malog degenerika ća odavde! Svi ćemo se zarazit!“ Druga teta je skriknila prema teti Biserki: „Mršnite ga vanka! Pantagana sipa viruse ka iz špine!“ Mama je raširila ruke i rekla je: „Šta van je, svitu, jeste svi propuvali i pošli na kvasinu…“ Teta Biserka je arlauknila: „Ljudi umiru od korone leva leva, a ti se praviš luda, đikačo! Ja san ovde cili božji dan za blagajnom, oš da me u kapsilu odnesu sa posla!?“ Mama je rekla: „Ma koja korona, jebate? To je politički virus! To je sve izmišljeno da bi nas Bil Gejts i svjecka banka mogli kontrolirat!“ Barba od iza je dreknijo: „Jeba te Bil Gejts u primitivnu glavu, da te jeba!“ Barba od iza njega je viknijo: „Zbog ovakvih fanatika sa dva razreda škole nan i je ovako! To bi ja sve u logor zbajbučija! Biserka, zovi panduriju!“ Onda je mama okrenila se prema meni i rekla je: „Malac, aj ti vanka i čekaj mamu isprid! Viš da je ovo sve poludilo! Jošće mi te i natamburat!“ Ja sam rekao: „Okej, mamac!“ Onda sam ja u roku odma brisnijo iz posluge. Teta od isprid je rekla: „Sramota!“ Teta od isprid nje je rekla: „Bože sačuvaj i zakloni!“ Teta Biserka je vrtila sa glavom i rekla je: „U kapsilu će me iznit odavde! Za pišljivih tri iljade kuna…“ Mama je vrtila sa glavom i mrmorila je: „Nemoš virovat, svima su oprali mozak…“

Ja sam mamu čekao isprid samoposluge. Kad je ona izgibala onda smo mi otpičili niz ulicu. Onda smo zaustavili se iza Zlajinog nebodera. Mama je rekla: „Aj da to časkom spremimo u boršu!“ U borši su već bili kruv i mliko i deset deka parizera. Onda sam ja raskopčao jaketicu i izvadijo sam dva paka vegete. Plus sam izvadijo četri konzerve mesnog. Plus dvi tube konšerve. Plus tri kese majoneze. Plus pak bariline manistre. Plus dva paka hrenovki. Plus teglu kiselih kukumara. Mama je rekla: „Nemoj mi reć da si zaboravija prašak za pecivo i vanilin šećer?“ Ja sam rekao: „Nisan, mamac!“ Onda sam ja izvadijo iz jaketice prašak za pecivo i vanilin šećer. Plus kesicu suvica. Plus dva jogurta. Plus pak frankove kave. Mama je rekla: „Sve po spisku! Bravo malac, ljubi te mamac! A jesi sebi išta uzeja?“ Ja sam rekao: „Dva snikersa i jedan baunti!“ Mama je rekla: „Prva liga!“

Samo onda je neko od iza rekao: „Još nisan vidija tako veliku jaketu na tako malom pizdunčiću!“ To je bijo neki barba u murijskoj uniformi. Ja i mama smo zinili od ošamuta. Murac je rekao: „Mislin, ne pari jaketa toliko velika koliko u nju stane artikala iz Konzuma!“ Mama je murcu rekla: „Ne prilazite! Molinvas da držite distamcu od dva metra! Samo još fali da se dite i ja zarazimo!“ Murac je rekao: „He-he, to sa distamcom važi za fizička lica, a ne za pravnu državu! A ja san, ka šta vidite, pravna država! Pa me zanima nešto u vezi sa načinom na koji ste došli u posjed ovih artikala iz Konzuma…“ Mama je zadrečala: „Je li?! A ne zanima vas šta mi je muž osta bez posla, a?! I šta ja već pet miseci nisan dobila plaću? I šta nemamo celera za kupit spizu? Je li?!“ Murac je rekao: „To su masu interesantne imformacije! Samo šta pravna država ima od toga da ih zna?“ Mama je dignila livu ombrvu i rekla je: „Ima dva mesna i majonezu!“ Murac je nagnijo se prema njoj: „Plus kukumari?“ Mama je zakolutačila sa očima i rekla je: „Plus kukumari!“ Murac je rekao: „Dil!“

Poslje smo ja i moja mama sidili na klupi u parkiću i ždrokili smo po snikers. Mi smo gledali u golube di se šajbaju oko mrvi kruva. Ja sam mamu pitao: „Jel ti dobar snikers, mamac?“ Mama je rekla: „Dobar mi je, malac!“ Ja sam pitao: „Pa šta si onda tako mrgudna?“ Mama je rekla: „Ma ništa, bezveze… Malo se brinen se šta ćemo sutra…“ Ja sam rekao: „Sutra ćemo u Lidla!“ Mama je rekla: „Ne mislin na sutra ka sutra, malac, nego na sutra ka općenito!“ Ja sam pitao: „Kako općenito?“ Mama je rekla: „Šta ćemo kad dođe vakcima?“


(netkolumne.com)

[Kamilica]

Volim čitati Bilježnicu Robija K.

[Peace]

Pozivi na nova silovanja zbog podrške filmu ‘Quo vadis, Aida?’



Sjećate se srbijanske glumice Milene Radulović, koja je na svojoj koži osjetila seksualno predatorstvo učitelja glume Miroslava Mike Aleksića, a onda smogla snage i svoju priču podijelila sa javnošću?

Sjećate li se heroine koja je svojim istupom spasila stotine djevojčica iste zle sudbine?

Sjećate li se Milene, koja je digla na noge region i koja je pokrenula i otvorila priču u vezi sa zlostavljanjem mladih glumica i studentkinja, diljem bivše zemlje?

E pa ta i takva Milena Radulović je od heroine brzo bačena na dno, u blato srbijanskog medijskog i ideološkog taloga i to iz jednog jedinog razloga – na svom instagram profilu podržala je Jasmilu Žbanić i njen film Quo vadis, Aida? u utrci za Oskara i to fotografijom postera sjajnog bh. filma.

‘Ona je obična krpa, nek’ joj opet dođe Mika’
I odjednom, kao po komandi, javili su se silni nacionalistički spavači – od anonimusa i tastatura ratnika, do polujavnih ličnosti i kojekavih influensera, koji su okrenuli čunak naopako i počeli sa verbalnim linčom.

Sve ono što se mjesecima nagomilavalo u njihovim bijesnim psihama, u njihovim isfrustriranim svjetovima, sad je nagrnulo kao bujica zla napolje u etar.

Jer.

Jer vidite, posve je prihvatljivo, poželjno čak u današnjoj Srbiji atakovati na bilo koga, u ovom slučaju na glumicu sa ideološke pozicije zla i zaslijepljenosti.

Dok je Milena razotkrivala mizoginiju, seksizam, predatorstvo, dok se borila protiv opskurne uticajne zlostavljačke aveti u liku alfa muškarca na poziciji moći, ta javnost je klimoglavila i ko biva slagala se sa Milenom.

Dakako uvijek iz najnižih, sračunatih, ličnih i egoističkih pobuda. Jer je to tad tako moralo, jer bi sve te kukavice bile izopštene, “otkazane“ i skrajnute da su javno iznijele svoje mišljenje.

Svjetina, je razumjećete, po prvom pravilu svjetine kukavička, udvornička i nikad, ama baš nikad ne iznosi svoje mišljenje, osim u slučaju bijesa i državne zaštite, no o tom potom.

Dakle, taj ljudski konglomerat svega i svačega u par mjeseci je od Milene Radulović, hrabre zaštitnice žena-heroine došao do ovog:

“Nije se Mika ‘desio’ njoj nego ona Miki, ona je devojka izgubljena u vremenu i prostoru a koliko su joj izjave nekontrolisane i sve drugo, izlišno i komentarisati….“

Ili:

“Nek joj dođe opet Mika.“

Ili:

“Koju težinu ima da ona nekome nešto čestita. Ona je obična krpa. Glumica nikakva i ono sa Mikom joj je poslednja uloga koju je odigrala.“

(Ovo su samo neki od stotina komentara na prodržavnim srbijanskim portalima).

No, osim tog mizoginog, seksističkog ponašanja, koje je gotovo opšte balkansko mjesto, ovdje je riječ i o jednoj drugoj pojavi.

Patriotsko silovanje
Kad su vojnici bosanskih Srba u uniformama Vojske Republike Srpske masovno silovali Bošnjakinje u Istočnoj Bosni, kad su od hotela ”Vilina vlas“, napravili doslovce silovalište – jer druga riječ ne postoji, kad su žene odvođene u roblje četničkim krvnicima i kad je silovanje postalo toliko plansko i sistematično da je katalogizirano i u Međunarodnom sudu za ratne zločine kao-baš to – ratni zločin, mediji u Srbiji, zajedno sa javnošću ili “nisu vidjeli“, šta im se dešava pod nosom ili još gore, radili su perverzni trijumfalizam. Jer, šta će srpska vojska da radi, nego da “ubija Turke“ i “siluje balinkuše“.

E pa taj narativ se četvrt vijeka nakon rata posve neokrznut zadržao u svoj svojoj snazi. Naravno, promijenio je rukavice, malo se dženderisao i umio, ali je živ da življi ne može biti.

Tako heroina Milena Radulović, samo zato što je podržala jedan sjajan film, ali eheej, bošnjački, kako telali srbijansko javno mnijenje, postaje ona koja je zlostavljanje “sama tražila od Aleksića“ i ona “koja je zlostavljala njega“ (sic!).

Pa zaista, kako je to moguće, kako je moguće da jedan film, da podrška jednom kulturnom projektu u kome učestvuju, ma šta učestvuju, imaju najznačajnije uloge glumci iz Srbije, dakle kako je moguće da podrška tako nečem izazove reakcije kojima se podržava zlostavljač Aleksić, a ne Milena Radulović, žrtva zlostavljanja?

Pa moguće je, kad je transgeneracijski nauk ukorijenjen u zlu, u nacionalizmu, u mizoginiji i seksizmu, umjesto u istini, umjesto u ljubavi, umjesto u praštanju i ispravnom poimanju svijeta i povijesti.

A da zlo bude veće, Milena se zamjerila beogradskoj čaršiji što, pazite sad, NIJE pomenula u svojoj objavi podrške Jasmili Žbanić film ”Dara iz Jasenovca“?! Kako bi ga pomenula i u kom kontekstu, nepoznato je autoru ovih redova?

I kakve veze ima filmska Dara sa Aidom?

Pa ima, ako ste srpski nacionalist, profesionalni brojač kostiju, dodavač smrti ili naprosto biće poput Milomira Marića koje kao na stočnoj pijaci važe, ocjenjuje i tefteriše genocide od onog jasenovačkog, do srebreničkog pa im daje ocjene, valjda za “umjetnički dojam“. Velim, ako ste takvo isčašeno, paranoično biće, neće vam biti nimalo teško da izmađijate kako Milena Radulović, ni kriva ni dužna, ima nešto i protiv filma ”Dara iz Jasenovca”, protiv Srba i kako negira jasenovački genocid.

Eto, tako nastaje taj tok misli, preciznije taj pokušaj misli u kome se jedna osoba, o kojoj treba snimiti film, a to je Milena Radulović i koja je na sebe preuzela jedno od najtežih bremena, ogoljavanja u javnosti, u tili čas ideološkom mantrom satanizuje i postaje ne samo persona non grata u svojoj zemlji, nego joj se nameće uloga “seksualne provokatorice“ (sic!).

‘Sama kriva za zlostavljanje, koje se nije desilo’
Budimo do kraja jasni, to što se Mileni Radulović kao osobi i glumici dopada film Quo vadis, Aida? predstavlja veliki problem, ne Mileni nego srbijanskom društvu teško devastiranom ideološkom nacionalističkom tiranijom.

To društvo je spremno ne samo zaprijetiti mladoj glumici, spremno je pozvati i prizvati, makar verbalno, seksualni linč iste te Milene koja je razotkrila napasnika.

Jer je Milena dirnula nacionalističku mizoginu žicu, koja nema puno veze sa estetikom i filmom, ali ima sa nacionalizmom svaki mogući link.

A u toj neestetici Quo vadis, Aida? je “propagandno muslimansko smeće“, je se “genocid nije desio“, jer “su sami to tražili“, pa je svako normalan ko podrži film neprijatelj velikosrpskog narativa. Od sad-do vječnosti.

Perverzna mantra glasi: Kao što su “Bošnjaci sami krivi za genocid koji se nije desio“, tako je Milena Radulović “sama kriva za zlostavljanje, koje se nije desilo”.

A konkretno silovanje?

Pa silovanje nikad nije bilo problem, bilo ono negdje u Beogradu, na Vračaru ili po prašnjavim hotelskim sobama, zatvorima i toaletima istočne Bosne, od Bijeljine, preko Višegrada do Foče. Na koncu, silovanje je bilo dio srbijanskog državnog projekta i u jednom trenutku aminovana, odobrena i poželjna patriotska dužnost.

Strašno, zar ne!?

I biće još strašnije dok država Srbija ne napravi film o silovanim Bošnjakinjama u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

Bez katarze nema spasa!



Dragan Bursać
Dragan Bursać je profesor filozofije, kolumnista i novinar.

[Kamilica]

Kakvi sve monstrumi imaju ljudski oblik.

[Peace]

Ovo je rat


U martu je u Kantonu Sarajevo od COVID-19 umrlo više ljudi nego u mjesecu martu bilo koje ratne godine.



„Ne radimo ništa, ili što bi naš narod rekao, mlatimo praznu slamu, odnosno preljevamo iz šupljeg u prazno. Mi nemamo nijedne ozbiljne tačke, mi smo došli do toga da samo još trebamo da raspravljamo o uticaju vlage na kredenac“, izjavio je nedavno za N1 bivši ministar sigurnosti BiH i zastupnik u državnom parlamentu Bosne i Hercegovine Dragan Mektić.

Istovremeno, u glavnom gradu BiH glavna tema danima je bilo tragikomično političko spletkarenje oko izbora gradonačelnika, a Skupština Kantona Sarajevo bavila se u martu svim i svačim, vrlo često ubacujući u rasprave oko stranačke borbe za direktorske pozicije elemente sa dubokim patriotskim nabojem.

Za to vrijeme, na stranici Ministarstva zdravstva Kantona Sarajevo redovno se objavljuju izvještaji o stanju COVID pacijenata. Onaj od 31. marta 2021. glasi: „U protekla 24 sata, u Kantonu Sarajevo je potvrđeno 500 novozaraženih slučajeva korona virusom, dok se u istom periodu od COVID-19 oporavilo 622 naših sugrađana. Kanton Sarajevo danas bilježi 4.679 aktivnih slučajeva COVID-19 infekcije. Ukupan broj zaraženih je 48.166…Prema podacima Zavoda za javno zdravstvo KS, u proteklih sedam dana, prosječan broj zaraženih je 521, dok sedmična incidenca, odnosno broj oboljelih na 100.000 stanovnika, iznosi 868. Trenutno je u KS hospitalizirano 746 osoba… Na respiratoru je 11 pacijenata… U COVID ambulantama Javne ustanove Dom zdravlja KS pregledano je 960 pacijenata, od kojih je 12 transportovano u Opću bolnicu, a 21 na KCUS.“

Crne martovske brojke
Cijeli mart u svakom ovom, gotovo tipskom izvještaju na web stranici Kantona Sarajevo, u kojem se smjenjuju razni brojevi, danima tražim jednu rečenicu smještenu negdje u središtu svih tih podataka i čitam: „Nažalost, jučer je preminulo 17 pacijenta koji su bili zaraženi ovim virusom“.

Prethodnih 30 dana, naši sugrađani koji su izgubili bitku sa virusom Covid 19 u brojkama su izgledali ovako: 7, 5, 3, 7, 3, 10, 5, 9, 10, 16, 7, 16, 16, 15, 13, 13, 9, 10, 21, 14, 25, 15, 16, 21, 15, 18, 15, 16, 23, 17…

Najradije bih ih sve spomenuo po imenima, ali je nemoguće jer se radi o 389 građana.

Sumnjam da u gradu veličine Sarajeva može biti da ima iko ko ne zna barem nekoga od onih koje više nećemo sretati na našim ulicama.

Ako, možda i postoji, i taj će sigurno primjetiti da su oglasne ploče i mjesta gdje se inače lijepe umrlice svakoga dana sve punije obavijestima uramljenim u zelene, crne i plave okvire.

Njihove slike zaleđene u nekom vremenu dok su se smijali posmatraju prolaznike. Siguran sam, kad bi mogli, dobronamjerno bi nam dovikivali sa svih strana da se i sami čuvamo, da je bolest zla i da ne bira koga će nam odvesti.

Razumnom čovjeku neobjašnjivo je da nakon više od godinu dana, od kada je cijeli svijet zahvatila pandemija, stručnjaci moraju objašnjavati da je neophodno nositi masku, poštovati distancu ili se vakcinisati kako ne bi postali uzrok nečije nesreće.

Erozija svakog oblika kompetentnosti
Situacija u kojoj se nalaze građani, barem po brojevima, ravna je ratnom stanju i uslovima teške elementarne nepogode. Koliko god svi mi djelovali apatično, nema dileme da živimo u vremenu kada nam trebaju pametni, hrabri, obrazovani autoriteti, a ne politikanti, cirkusanti, profiteri ili oni koji glume državu, kako je sam premijer entiteta FBiH nedavno izvalio.

Nažalost, građani Bosne i Hercegovine preskupo plaćaju dugogodišnju eroziju svakog oblika kompetentnosti, nikakvog odnosa prema kulturi življenja, nauci, zdravstvu, kulturi…

Plaćamo cijenu partitokracije, stranačkih sudija, univerzitetskih profesora, direktora bolnica, plaćamo što je dozvoljeno da se zdravstvo prepusti porodičnim odnosima, ličnim ambicijama i konstruiranim intrigama onih koji uživaju u vojnoj disciplini, ali nemaju dara za direktorovanje niti dovoljno empatije.

Preskupo plaćamo što smo ozbiljne funkcije države prepustili ljudima koji su došli kao „stranački podobni“ a nemaju niti elementarnu ozbiljnost kakvu traže odgovorne funkcije svakog društva. One koji inspiraciju ne traže u rezultatima rada već isključivo u materijalnoj koristi i poltronskom tapšanju očajnih osiromašenih ljudi koji se nadaju da će im takvi zaposliti djecu koja vise na biroima rada.

Mnogi stariji čitaoci će se možda sjetiti jednog Yutelovog snimka iz aprila 1992. Bio je to kućni video, nekog stanovnika Grbavice, koji je sa svog prozora kućnom kamerom snimao rulju koja pljačka samoposlugu. Snimak tog anarhokriminalnog ponašanja Sarajlija završio je kada jedan od građana ulazi sa otvorenim kišobranom kroz razbijeno staklo, jer valjda nije imao vremena za gubljenje. Trebalo se nakrasti što brže.

Pljačka pred očima začuđenih građana
Neki dan kada sam razmišljao o tome šta rade naši političari, u memoriji mi se probudilo sjećanje baš na taj snimak.

Oni upravo rade istu stvar, samo što ne kradu konzerve i čokolade, već pljačkaju naše penzione i zdravstvene fondove, budžete i „ugrađuju se“ bez ikakvog straha i u najosjetljivije nabavke poput respiratora i medicinske opreme za spas života građana – koji uz čuđenje godinama sa svojih prozora samo snimaju njihovu pljačku.

Mnogobrojni predstavnici politike koji bi trebali imati autoritet, karizmu, znanje – ne nude ništa osim bahatosti, nekompetentnosti, profiterstva, neozbiljnosti…

Treba građane podsjetiti i na to da su svojom rukom ili nekorištenjem glasačkog prava birali današnje bh. političare i dozvolili im da oni biraju svoje saradnike. No, nije izborna godina, pa ostavimo to sada na stranu.

Svi koji su danas na funkcijama moraju početi da barem ozbiljno shvataju šta se dešava oko njih. Biće vremena i za opoziciju i za poziciju da sagledamo koje šta radio u vrijeme pandemije, jer trenutno oko nas bijesni rat i treba nam svaki atom ozbiljnosti i požrtvovanosti da nas što više preživi pandemiju.

Trebaju nam istinski heroji, oni koji umjesto etabliranog partitokarcijskog poimanja svijeta i ličnih interesa razumiju šta znači i društveni interes.

Država je i nastala kao rezultat potrebe za zaštitom opstanka društva, a glumljenje države i neozbiljnost je opasnost i za državu i za društvo.

Prestati glumiti budale
Ako mislite da pretjerujem poredeći trenutno stanje sa ratom, podsjetiću vas na brojke s početka teksta. Kanton Sarajevo je pored svih onih koji po hladnoj statistici umiru svaki mjesec u manje više istom broju izgubilo još 389 sugrađana. Usporedbe radi, u martu ratne 1992. pored onih koji su inače umirali poginulo je 12 civila i vojnika, 1993. godine poginulo je njih 255, 1994. poginulo je 23, a 1995. 29 civila i vojnika opkoljenog Sarajeva.

Jedan od najsmrtonosnijh mjeseci u toku rata bio je maj 1992. godine kada je ubijeno 539 građana Sarajeva.

U Bosni i Hercegovini je do danas od COVID-19 umrlo već 6.599 Bosanaca i Hercegovaca.

Sa ovako crnom statistikom za očekivati je da će do imunizacije stanovništva taj broj preći 10 hiljada što će biti ravno broju ubijenih u srebreničkom genocidu, broju poginulih Sarajlija i jednako broju svih ubijenih građana tokom rata u Mostaru, Bihaću, Tuzli, Zenici, Banjoj Luci, Brčkom i Goraždu. Da li je manji razlog za patriotizam to što danas ne ratujemo sa svojim komšijama, već sa nevidljivim virusom prepoznatljivom po bodljikavoj kruni.

Nadam se da su ovi dramatični podaci dovoljno zastrašujući za one koji danas obavljaju odgovorne funkcije – da shvate o kakvim se razmjerama katastrofe radi ne bi li prestali glumiti budale i počeli odgovorno shvatati svoju obavezu prema građanima.

I naravno, da imaju na umu da će možda nekad neko odgovarati za smrt tako velikog broja građana Bosne i Hercegovine.

[Bella]

Razumnom čovjeku neobjašnjivo je da nakon više od godinu dana, od kada je cijeli svijet zahvatila pandemija, stručnjaci moraju objašnjavati da je neophodno nositi masku, poštovati distancu ili se vakcinisati kako ne bi postali uzrok nečije nesreće.

........ sve ostalo napisano... neobjektivno

[Vjetar]

A ko je pisao

[Kamilica]

Sve skupa je mučno, ne znam ni šta da mislim. Ko je u pravu, ko u krivu, koje su informacije tačne...Najbolje stisnuti crveno dugme na daljinskom i odmoriti.

[Peace]

A ko je pisao

Sead Kresevljakovic

Preuzela sam sa Aljazeere

[Bella]

Zar i oni, ovako sto nude..

[Peace]

Zar i oni, ovako sto nude..

Nude, rubrika misljenja.

[Peace]

A da nas sve pobijete – i mirna Bosna?

„Evropa je, prije svega, zajednica vrijednosti“. Kad je tako, kako bi bilo da vrijednosti koje nepapir promoviše u Bosni budu primijenjene na Sloveniju?

Baš kao u (bijednoj) pjesmi „Bijelog dugmeta“: polubauk polukruži poluevropom.

O Janšinom „non paperu“ koji se zagubio u lavirintu što vodi kroz fioke evropskih birokrata je riječ. Prije svega; non paper je papir. Google veli da je to poluformalan papir bez zaglavlja, prijedlog za diskusiju… Ali papir.

Smisliš nešto nečasno i opasno, kao podjela Bosne, na primjer. Onda to umjesto papirom nazoveš nepapirom, ili polupapirom, ili… Što je zgodno da se zaštitiš ako te uhvate u nepočinstvu pa pukne bruka. Te nisam poslao nikakav „papir“; te nisam poslao ni „nepapir“; ili možda jesam, ali nema veze, jer to ionako nije papir, to je ionako samo prijedlog za razmišljanje…

Strategija prikrivanja i poricanja
Strategija prikrivanja i poricanja dalje ide ovako: nepapir nije poslao Janša; ili možda jeste, ali zapravo autor nije on, nego Vučić i Plenković, a možda i Orban, a možda niko od njih; ali sve to, kao što rekosmo, nije bitno, jer u pitanju nije papir; odnosno jeste, ali ne pravi; iako jeste papir…

U čemu je problem? Na to pitanje valja odgovoriti pitanjem: a u čemu nije?

Prvo: ideja je izuzetno opasna. Ko god je sastavio taj nepapir od papira, mogao je, umjesto podjele Bosne i Hercegovine, predložiti i da se na Sarajevo baci atomska bomba: broj žrtava bio bi približno isti.

Drugo: ideja je odvratna. Ogavno je to što je nekakva ekipa mračnjaka naumila podijeliti zemlju koju su njeni građani četvrt vijeka ranije herojskim otporom odbranili od, doslovce, zločinačkih hordi koje su na nju nagrnule sa svih strana. Ne manje ogavno je to što si ta ekipa daje za pravo iscrtavati granice i dijeliti teritorije, kao da babovinu ostavljaju sinovima. Ogavno je i objašnjenje: „da se pronađe održivo rješenje za Balkan“. A da nas sve pobijete? To je, ono, baš rješenje: konačno, takoreći. Sve nas pobijete i – mirna Bosna.

Genocid nije urodio plodom?
Ogavna je, dalje, ideja da ekstremne nacionalizme i njihove velikodržavne projekte treba ne sasjeći, ne eliminisati, nego nagraditi – pomoći im da u miru postignu ono što nisu ratom. Genocid nije urodio plodom? Nema veze, imamo mi nepapir. Pero je, ne kaže se džabe, ubojitije od mača. Nije li?

Stoga; nagradimo nacionalističke elite koje su kolonizovale akademije, univerzitete i čitanke. Nagradimo i njihove argate: ubice na terenu. Pomozimo političkim elitama koje nisu u stanju upristojiti svoje zemlje da jad teritorija koje kontrolišu prošire i na Bosnu. Razvalimo Crnu Goru u ime borbe protiv korupcije; podijelimo Bosnu jer je nefunkcionana. Istovremeno, proširimo u najmanju ruku jednako korumpirane i nefunkcionalne države. Dajmo još teritorija državama čije političke elite nisu u stanju valjano upravljati ni trafikom.

Znate priču: Sastanak u Samari?
Prvo što mi je palo na pamet kada sam čuo za nepapir koji predlaže podjelu Bosne bilo je: „Sastanak u Samari“. Znate tu priču?

Prvi put je ispričana negdje u Mesopotamiji, u drevna vremena. Zapadni čovjek priču, međutim, zna u interpretaciji Somerseta Moma.

Bagdadski trgovac slugu pošalje na tržnicu. Sluga se vrati blijed i zadihan. Kaže da je na tržnici sreo Smrt. Od gazde traži konja, da na njemu odjaše u Samaru gdje ga, drži, Smrt neće pronaći.

Sluga ode u Samaru a trgovac zapuca na tržnicu i tamo pronađe Smrt. Pita je: zašto je prijetila negovom slugi. Smrt kaže kako čovjeku nije prijetila, „već se samo lecnuh od iznenađenja. Zapanjilo me što ga vidim u Bagdadu, kad noćas imam s njim sastanak u Samari“.

Dobrotom poluevropskog polupapira Crna Gora i Bosna i Hercegovina proživljavaju svoj “Sastanak u Samari”. Crnu Goru stiže ono od čega je mislila da je pobjegla u maju 2006; Bosna i Hercegovina suočava se sa onim što je mislila da je savladala u ratu.

Sigurno ste ovo već čuli: „Evropa je, prije svega, zajednica vrijednosti“. Kad je tako, kako bi bilo da vrijednosti koje nepapir promoviše u Bosni budu primijenjene na Sloveniju? Da Italija, Austrija i Mađarska uzmu šta im treba od Slovenije? Prosto: uđu, kao u Mercator, pa se samoposluže. Tako da Slovenci, a ne Bošnjaci, postanu Palestinci Evrope?

Ljudi koji se razumiju u te stvari vele kako „Janšinu inicijativu“ ne treba potcijeniti. Napokon: ako smo išta naučili, a nismo, to je da ne ignorišemo bezočne i opasne prijedloge koji stižu iz Evrope. Posve je moguće da u tami, iza pekinezera koji laju i zalijeću se na ogradu, stoji kakav rotvajler ili gonič: neka ozbiljna džukela.


Andrej Nikolaidis
Andrej Nikolaidis je rođen 1974. godine u Sarajevu. Književnik je i kolumnista. Njegovi najvažniji romani su Mimesis, Sin, Dolazak i Mađarska rečenica. Sin je roman za koji je dobio nagradu Evropske unije za književnost. Za roman Odlaganje. Parezija dobio je crnogorsku državnu nagradu Miroslavljevo jevanđelje. Godine 2017. za roman Mađarska rečenica dobio je nagradu ‘Meša Selimović’ za najbolj roman na prostoru BiH, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Njegovi romani prevedeni su na 14 svjetskih jezika. Živi u Ulcinju.

[Peace]

Verbalni ples na grobu

Izgleda da crkveni ljudi nisu zavirili ni u proročke knjige u kojima, na primer, Bog poručuje: Teško onome koji gradi grad krvlju i osniva grad nepravdom.

Nekoliko dana nakon rušenja bespravno podignutog objekta u dvorištu Fate Orlović, po društvenim mrežama se raširila lažna vest da je Fata preminula. Teško je utvrditi ko se prvi dosetio morbidne laži, na Istinomeru se navodi Instagram profil „Odbrana crkve“, a Vojvođanski istraživačko-analitički centar pronašao je vest na nacionalističkoj Fejsbuk grupi „Stop cenzuri“ koja se u prethodnom, necenzurisanom životu zvala „Stop naseljavanju migranata“. Potom se lažna vest raširila asocijalnim mrežama, uz prigodne komentare koji mahom spadaju u popularni žanr “verbalni ples na grobu”. Čim je utvrđeno da je Fata Orlović živa i zdrava, lažna vest je uklonjena sa dotičnih okupljališta poklonika opskurnog kulta koji, iz ljudskom razumu nedostupnih razloga, za sebe utvaraju da su pravoslavni hrišćani.

Objava grupe „Stop cenzuri“ bila je posebno zanimljiva, glasi ovako: „Umrla je Fata Orlović, tri dana nakon rušenja crkve. Nije Hrišćanski likovati i radovati se, budimo ljudi. Jevanđelje po Jovanu: Isus im opet reče, govoreći: Ja sam svjetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života. Za nauk svima!“ Za početak, trebalo bi napomenuti da se u srpskom jeziku pridevi pišu malim slovom, dakle “hrišćanski”, a ne “Hrišćanski”. Takođe, u Vukovom prevodu “Novog zavjeta” stoji “Ja sam svjetlost svijetu”, a ne svetu, u pitanju je ijekavica. Ove napomene deluju kao uzgredice, ali treba podsećati na bizarnu činjenicu da su najljući nacionalisti, oni kojima su nacija i srpski jezik svetinje – obično polupismeni, te da ne uspevaju da nauče svoj voljeni jezik. Takođe su nesposobni da tačno prepišu tekst koji čitaju, što se iz ovog primera lepo vidi. O razumevanju pročitanog da i ne govorim, za njih je takav poduhvat podjednako ostvariv kao i let u kosmos.

Ubij bližnjeg svog
Lažna vest propraćena je gomilom komentara tipa “Ne može se protiv Boga”, “Stigla je kazna Božja!” (ne zna se koga, jer nedostaje objekat u rečenici), “Umrla Fata Orlović, tri dana nakon rušenja crkve. Nije hrišćanski radovati se tuđoj nesreći”. Prvobitna vest o rušenju pomenutog objekta izazvala je lavinu sličnih komentara na socijalno-patološkim mrežama: “Oprosti im bože, ne znaju šta rade”, “Plašite li se boga”, “Bog sve vidi”. Eh da, Bog sve vidi, sreća vaša da se Boga ne bojite, inače biste živeli u danonoćnim napadima panike, u strahu i drhtanju, bez počivka i odmora. Bog sve vidi, zato je i srušio građevinu koja se lažno predstavljala kao njegov hram.

Nego, otkud uopšte ta čudna zgrada u dvorištu Fate Orlović? U genocidu u Srebrenici Ratko Mladić i njegove ukoljice ubili su više od 20 članova Fatine porodice, uključujući i njenog muža Šaćira. Fatu i ostatak familije Vojska Republike Srpske proterala je iz njihovih kuća, sa njihovih imanja, sa imovine na kojoj su celog veka mirno živeli. Posle etničkih čišćenja i genocida, Republika Srpska donosi Zakon o korištenju napuštene imovine kojim je trebalo legalizovati imovinu otetu od pobijenih i proteranih Bošnjaka. Po tom zakonu koji predstavlja očigledno ruganje samoj ideji prava, imovina koja je pripadala Šaćiru i njegovom bratu (nekoliko stambenih i poljoprivrednih objekata, njiva i livada) – sada je pripala Crkvenoj opštini Drinjača.

Crkvena opština je mirno prihvatila poklon od vlasti, kao da je sasvim normalno i bogougodno krasti i otimati od onih koji su pobijeni i proterani. Tim činom dotični crkveni ljudi su se ispisali iz hrišćanstva, što je jasno svakom ko je makar zavirio u jevanđelja. Potom su odlučili da ukradenu imovinu iskoriste kao građevinsko zemljište, te da na etnički očišćenom imanju podignu nešto za šta veruju da je hram Božji, crkva Hristova. Teško je zamisliti radikalniju blasfemiju, ovoga se ni najekstremniji satanisti ne bi dosetili.

Izgleda da crkveni ljudi nisu zavirili ni u proročke knjige u kojima, na primer, Bog poručuje: “Teško onome koji gradi grad krvlju i osniva grad nepravdom”. Tako je SPC na imanju udovice Fate Orlović 1998. godine sagradila nešto što se kolokvijalno naziva bogomoljom, ali ta reč je takođe teško bogohulništvo. Jer je rečeno: “Teško onima koji postavljaju zakone nepravedne i koji pišu nepravdu, da odbiju od suda uboge, i da otimaju pravicu siromasima naroda mog, da bi im plen bile udovice i sirote grabež”.

Neka poteče pravda kao voda
Pobiješ i proteraš nevine ljude, bližnje svoje, pokradeš im sve što su stekli u životu, a potom na tom imanju sagradiš hram u kojem se služi hrišćanska liturgija, a vernici mole Bogu ljubavi. Istom onom Bogu koji je zapovedio “Ljubi bližnjeg svog kao samoga sebe”, a ne: “Ubij bližnjeg svog, oteraj ga iz doma njegovoga, a potom na imanju njegovome sagradi crkvu u kojoj ćeš mi se moliti”. Bespravno sagrađeni objekat u Fatinom dvorištu nije bio bogomolja, nego đavomolja, jer se oni koji su ga sagradili đavolu mole i jedino njemu služe. Rečeno je: “Jer ja Gospod ljubim pravdu i mrzim na grabež”.

Republika Srpska bila je obavezna da ukine zločinački Zakon o korištenju napuštene imovine, te da dozvoli povratak onima koje je proterala. Kad se Fata vratila, zatekla je u svom dvorištu bespravno sagrađeni objekat, ruglo Božje u kojem se sveštenstvo rugalo Bogu, i svakom ljudskom i božanskom zakonu. Fatina herojska borba da povrati ono što je njeno trajala je preko 20 godina i okončala se 5. juna ove godine, zahvaljujući Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu. Što reče Gospod kroz usta proroka Amosa: “Pravda nek’ poteče kao voda i pravica k’o bujica silna”. Bujica pravde odnela je đavomolju u nepovrat, gde joj je i mesto.

Poklonici opskurnog religijskog kulta koji uživaju u ubijanju, proterivanju, pljački i bezakonju svih vrsta teško su podneli trijumf božasnke i zemaljske pravde za koju se izborila Fata Orlović. Nezgodno se poklopilo i to što je tri dana nakon rušenja đavomolje njihov živi svetac Ratko Mladić, odgovoran za smrt sto hiljada ljudskih bića, definitivno osuđen na doživotnu robiju. Previše je to frustracija za nežno verničko srce koje se raduje izgradnji đavomolje i đavoljim delima masovnih ubica, pa nije ni čudo što su od nemoći počeli da izmišljaju svašta, u žaru virtuelne osvete.

Laža i otac laži
Najkarakterističniji primer te čudnovate vere pokazao je administrator Fejsbuk grupe „Stop cenzuri“ čije ime neću navoditi, ako se već dobrovoljno izbrisao iz Knjige života, ne bih da ga tamo na silu vraćam. Dakle, čovek je mirne duše slagao da je Fata umrla, svesno, sa predumišljajem je širio laži, prizivajući smrt starici, a potom je mrtav hladan citirao Hristove reči iz Jevanđelja po Jovanu, 12. stih iz osme glave, kako bi rečima Bogočoveka potkrepio svoju laž. Narodski rečeno, dečko baš nije “pod libelu”.

Da je nastavio sa čitanjem jevanđelja, stigao bi i do 44. stiha u kojem se Hrist direktno obraća njemu i celom tom opskurnom religijskom kultu koji brka naciju i Boga: “Vama je otac đavo, i želje oca svojega hoćete da činite; on bješe čovjekoubica od početka, i ne stoji u istini, jer nema istine u njemu; kad govori laž, svoje govori, jer je on laža i otac laži”.

Metanisati ubicama, prizivati smrt ljudima, slavosloviti genocid i ratne zločine, klanjati se masovnim koljačima kakav je Ratko Mladić, morbidno lagati u ime Hrista – to se raznim imenima može nazvati, ali hrišćanstvom nikako i nikada, ni sad, ni u vekove vekova. To što se dotična gospoda deklarišu kao pravoslavni hrišćani nije čak ni providna varka, nego golo bogohuljenje.

Oni se klanjaju jedino boginji nacije, s tim što ta nacija nema ama baš nikakve veze sa srpskim narodom, sa stvarnim ljudima koji su po nacionalnosti Srbi, već se radi o lažnom idolu, izmišljotini u čije ime bi da prinose ljudske žrtve, da mrze i da žive u laži. Jasno je da je reč o otvorenom služenju đavolskim silama, pa bi se njihov krvavi kult mogao nazvati, na primer, nacional-satanističkim.

Za Boga ne znaju
Zaista, zaista vam kažem – nemoguće je pobrkati hrišćanskog Boga ljubavi sa demonom kom se klanjaju poklonici nacional-satanističkog kulta. Krajnje je vreme da ta masovna halucinacija ode Bogu na istinu. Jer ono što poručuje Bog preko svojih proroka prilično je nedvosmisleno: “Umijte se, očistite se, uklonite zloću dela svojih ispred očiju mojih, prestanite zlo činiti. Učite se dobro činiti, tražite pravdu, ispravljajte potlačenog, dajite pravicu sirotoj, branite udovicu”. Ili: “Činite sud i pravdu, i kome se otima izbavljajte ga iz ruku nasilnikovih, i ne činite krivo inostrancu ni siroti ni udovici, i ne činite im silu, i krv pravu ne prolivajte na ovom mestu”. Lažni hrišćani se neprestano pozivaju na Boga i na svetinje, a njihova dela su dijametralno suprotna Božjim zapovestima.

Bez obzira na taj vapijući nesklad, oni se i dalje predstavljaju kao Božji ljudi, a očigledno je da s Bogom nemaju nikakve veze: “Davaše pravicu siromahu i ubogome, i beše mu dobro; nije li to poznavati me?” Dakle, nacional-satanisti za Boga ne znaju, samo pričaju šuplje priče u koje ni sami ne veruju. Slabo čitaju hrišćanske svete spise, što nije ni čudo, pošto je sadržaj sakralnih tekstova u suštoj suprotnosti sa onim u šta oni veruju. S druge strane, njihov kult je mahom usmenog karaktera, sopstvenih svetih knjiga nemaju, a dela iz kojih su pokupili svoja uverenja teško je nazvati svetima. Ćosićevo “Vreme smrti”, Popovićeva “Knjiga o Milutinu”, Bećkovićeva poema “Ćeraćemo se još” ili knjiga “Kosovo, najskuplja srpska reč”, Lubardino “Vaznesenje”, revizionistička dela raznih nacionalističkih istoričara, te silni publicistički spisi koji šire korpus nacionalističkih ideja – nisu to pogodna štiva za zasnivanje parareligijskog kulta.

Nacional-satanistički simvol vere
Nacional-satanisti nemaju čak ni Simvol vere u kojem bi bile izložene osnovne dogme njihove vere. Nije ni njima lako, slučajnošću rođenja zatekli su se usred hrišćanstva, ni krivi ni dužni, usred uverenja i predstava koji su im potpuno tuđi. Nemaju snage da zvanično formiraju svoju versku zajednicu i odvoje se od crkve u čije dogmate ne veruju i čijeg Boga ne razumeju. Što je najgore, i mnoštvo sveštenih lica ima isti problem, a sve to zajedno stvara nepodnošljivu situaciju i tragične unutrašnje sukobe: zvanično veruješ u Boga praštanja, a žudiš za osvetom; ispovedaš religiju ljubavi, a mrziš sve oko sebe; naoko poštuješ hrišćanskog Boga, a kršiš sve njegove zapovesti. Čista muka duhu!

Za početak, mogli bi nacional-satanisti da sroče bar sopstveni Simvol vere, pa da imaju crno na belo u šta veruju, što bi ubuduće sprečilo mnoge nesporazume. Evo jednog predloga, ako se u njemu pronađu, mogu slobodno da ga koriste, ne tražim autorska prava.

Verujem u jednog Boga Oca Nacije, Svedržitelja, Tvorca srpskog neba i srpske zemlje, i svega vidljivog i nevidljivog.

I u jednog Gospoda Krvnika, Sina Božjeg, Jedinorodnog, od Oca rođenog pre svih ratova, tamu od tame, demona istinitog od demona istinitog, mrtvorođenog, a ne stvorenog, kroz koga je vaskoliko srpstvo postalo.

Koji se radi nas ljudi i radi naše propasti uspeo iz pakla i ovaplotio se od Duha Zločina i Akademije Djeve, i postao koljač.

I koji je raspinjao u naše ime u vreme Slobodana Miloševića;

mnogi stradahu i behu pogrebeni.

I koji je vaskrsao u demokratskoj Srbiji, po usudnom Pismu.

I koji se vazneo na pijedestal optuženičke klupe, i sedi sa desne strane sudiji.

I koji će opet doći da sudi živima i mrtvima, Njegovom carstvu neće biti kraja.

I u Duha Zločina, Gospoda, Smrtotvornog, koji od Oca ishodi, koji se zajedno sa Ocem i Sinom poštuje i slavi, koji je govorio kroz proroke iz Udruženja književnika Srbije.

U jednu nacional-satanističku sektu.

Ispovedam jedno vatreno krštenje u nevinoj krvi, za oproštenje grehova.

Čekam vaskrsenje despota i kmetova i život srednjeg veka.

Amin

Tomislav Marković
Tomislav Marković je novinar i pisac iz Beograda. Jedan od osnivača i urednik Kulturno-propagandnog kompleta Beton i zamjenik glavnog urednika portala XXZ magazin.

[Peace]

Supersile su super nesmotrene (i budalaste)



Nakon što su lideri SAD-a i Rusije zaključili samit u srijedu, predsjednik Vladimir Putin je uvjeravao kanadskog novinara da su takvi sastanci namijenjeni da spasi svijet od nuklearnog uništenja, i da iznađu rješenja za svjetske ekonomske, klimatske i medicinske probleme. Predsjednik Joe Biden je kazao novinarima da ne postoje tajni kodovi za vanjsku politiku, da je tu sve stvar ljudskih odnosa, ljudske prirode.

Sve je ovo zvučalo poprilično komično, ako ne i tragično, uzimajući u obzir da ova dvojica muškaraca koji navodno spašavaju svijet nisu mogli održati čak ni zajedničku konferenciju za medije nakon trosatnog ćaskanja da uvjere svoje ljude i ostatak međunarodne zajednice u svoje plemenite namjere.

Ne samo da njihov prvi sastanak uživo nije učinio svijet sigurnijim ili boljim; već su kao dva stara balavca oni uputili kritike jedan drugom, koristeći ustajale klišee i jezive argumente.

Drugim riječima, ovaj samit nije ništa riješio; nijedan od ozbiljnih izazova za globalnu sigurnost, bilo cyber ili strateških. I iako se Biden i Putin jesu složili da započnu strateški dijalog, on teško da može biti smatran ponovnim pokretanjem ili „resetom“.

Malo je razloga za slavlje
Budući da je ovo bila proba za budući američko-kineski samit, malo je razloga za slavlje a puno za promišljanje dok Bidenova administracija pooštrava svoje stavove i mijenja pravila ophođenja kako bi držala rivale pod kontrolom. Biden će bez sumnje slijediti sličnu strategiju u svojim budućim interakcijama sa kineskim Xi Jinpingom u nadi da će suzbiti Peking prije nego što postane vodeća globalna sila.

Jasno je da se globalna politika moći ne sastoji iz lične hemije među liderima; iz gledanja u oči jedni drugima, duboke introspekcije da bi se spasio svijet.

Jasno, krajnji cilj ovih samita nije postizanje mirnog, zdravog i čistog svijeta oslobođenog od nuklearnog oružja.

I jasno, izazovi su isuviše ogromni i zaista pretjerano komplikovani i važni za globalnu i pojedinačnu sigurnost.

Ali logika kojom se vode supersile koje se bave ovim izazovima poprilično je jednostavna – to je logika moći. Nisu to ni ljudska prava i demokratija, niti suverenitet i međunarodni zakon, samo moć. I to se podjednako odnosi na demokratske i autoritarne režime.

Ovime ne želim reći da ne vidim razliku između liberalno-demokratskih i totalitarnih režima, bez sumnje je vidim i snažno preferiram jedno.

Ali kada je u pitanju vanjska politika, izvjesne demokratije nisu bile ništa manje imperijalističke ili kriminalne u svojoj vanjskoj politici od svojih autoritarnih kolega. Kolonijalizam je jedan upečatljiv primjer. U slučaju totalitarnih režima, neki kao što je Kina, su svom narodu donijeli veći prosperitet, posebno siromašnima, od mnogih demokratija.

Odveli svijet u najrazornije ratove
Stoljećima se velike sile, bez obzira odakle dolazile, natječu pod izgovorim sigurnosti, ali vode ka većoj globalnoj nesigurnosti.

Njihovi pokušaji da dominiraju regijama i kontinentima kako bi odvratili druge ambiciozne sile da naprave to isto uništili su živote i izvore primanja bezbroj ljudi širom svijeta.

I veći dio drugog dijela 20. stoljeća, njihovo je rivalstvo prešlo na nuklearnu razinu, ugrozivši svijet sa totalnim uzajamno zagarantovanim uništenjem (Mutually Assured Destruction).

MAD (ludo), zaista.

Sveukupno, iako tvrde da su dobronamjerni, prosvijetljeni, da zagovaraju slobodu i civilizaciju, pa čak i potpunu ljudsku emancipaciju; uprkos njihovom propovijedanju o demokratiji i ljudskim pravima i insistiranju na međunarodnom zakonu i sistemu zasnovanom na međunarodnim pravilima, globalne sile su odvele svijet u najgore sukobe i najrazornije ratove.

Poput vatrogasaca piromana, oni su u više navrata pokušali ugasiti vatru vatrom, spalivši sve što su dotakli.

A ipak, kako je to Biden rekao, nema tajnog koda kada je u pitanju razlog zašto to rade, nije to nuklearna fizika.

Ipak, iako djeluje drugačije, njihov nije lični posao već prije prljavi posao. Kada isključite ogromne prevare koje dolaze od vlada, sve postaje poprilično jasno.

Pojednostavljena verzija
Evo moje pojednostavljene verzije ove komplikovane slike.

Život u svijetu kojim dominira politika supersile je poput života u opasnom naselju, gdje nekoliko silnika iskorištava odsustvo autoriteta kako bi dominirali ulicama silom. To je geopolitika.

Oni kontinuirano akumuliraju oružje i sredstva kako bi proširili svoj utjecaj i nadjačali druge opasne silnike u četvrti. Ušminkana fraza za to je „ofanzivni realizam“.

Kada se dogovore oko izvjense podjele naselja u predjele utjecaja; to je „defanzivni realizam“.

Unapređenje statusa kako bi se savladale potencijalne prijetnje upotrebom svih dostupnih sredstava je strategija. Demoniziranje drugih kako bi se opravdao vlastiti prijeteći stav je propaganda.

Neki zastrašuju ili manipulišu nemoćne susjede, pružajući im zaštitu u zamjenu za odanost i podršku, drugi mogu koristiti više nagrada a manje kazni da privuku podršku; to su odnosi zaštitnik-klijent koji dobro dođu da se indirektno dominira ogromnim predjelima svijeta.

Kada se nasilnik posebno osili, drugi može izbjeći konfrontaciju tako što će pogurati trećeg nasilnika da bude dorastao izazovu; to se zove „prebacivanje odgovornosti“. U protekle dvije decenije, pažljiv da ne antagonizira Washington, Peking je prebacivao odgovornost na Moskvu, ostavivši joj da se suočava sa agresivnom Amerikom nakon 11. septembra.

Ali kada se jedan nasilnik pridruži drugome protiv agresivnog trećeg, to je „udruživanje“. Na taj način, evropske sile su se pridružile SAD-u, a otuđena Rusija bi se mogla pridružiti Kini, dok se takmiče za dominaciju svijetom u 21. stoljeću.

I jedni i drugi ponavljaju ono što su njihovi prethodnici radili stoljećima širom otvorenih očiju: bore se za vlast i utjecaj bez obzira na cijenu koju plaća svijet.

Sudeći po iluzornim nastupima na konferencijama za medije ove sedmice, Biden i Putin izgleda nisu mnogo naučili iz grešaka svojih prethodnika.

Marwan Bishara
Marwan Bishara je politički analitičar Al Jazeere. Bio je profesor međunarodnih odnosa na Američkom univerzitetu u Parizu. Piše o svjetskoj politici i važi za vodećeg eksperta o temi Blistog istoka i međunarodnih odnosa.

[Peace]

Galamimo protiv nasilja, šutimo dok ga gledamo




Petnaest ljudi promatralo je kako četvoro mahnito premlaćuje čovjeka jedne nedavne večeri u Varaždinu. Petnaest pari očiju gledalo je poput publike na stadionu brutalno iživljavanje nad nesretnikom kojeg su ovi najprije udarili drvenom palicom po glavi, a potom ga, kako kažu policijski izvještaji, tukli i lokotom za bicikl, razbili mu mobitel, zatim navodno i urinirali po njemu te ga ostavili prebijenog i polumrtvog na stazi pored kluba Kulturana gdje je sukob započeo i čiji tobože domišljat naziv znakovito kaže da kultura može ostaviti i rane. I to one smrtonosne.

Pretučeni čovjek, Nino Čengić se zvao i bio je profesor Engleskog jezika u jednoj varaždinskoj srednjoj školi, idućeg je dana u bolnici umro od zadobivenih ozljeda. Da ga ovi koji su ga tukli nisu ostavili poput psa na cesti i da mu nisu razbili mobitel, možda bi zadnjim snagama uspio pozvati nekoga u pomoć i možda bi sada bio živ. Ovako nije imao šanse protiv četvoro (među njima je bila i jedna djevojka) koja su ga bjesomučno tukli.

Gledali i snimali, ali nisu pomogli

Tih četvoro uhapšeno je i strpano u pritvor, a po zakonu im vjerojatno slijede teške kazne, iako na hrvatskim sudovima u takvim slučajevima nikad ne možete biti posve sigurni u to. Nekakvo zlo moralo je biti u njihovim glavama. Bez obzira na to što su se prethodno posvađali sa svojom žrtvom jer ih je ovaj, navodno zbog kršenja epidemioloških mjera u njihovom klubu, prijavio policiji koja je došla, pokucala na vrata pa otišla neobavljenog posla; bez obzira na to što je i sam profesor navodno bio pijan; teško je shvatiti da zbog toga netko nekoga zvjerski nasmrt pretuče i ostavi ga poput životinje na cesti. No jednako uznemirujuća i podjednako teško shvatljiva jest činjenica da je onih petnaestoro sa strane sve to promatralo, a neki od njih čak i snimali. Što ih je obuzelo da odrvene pred tim (zlo)činom: panika, uzbuđenje ili naprosto tupa praznina ustrašenog promatrača? Neshvatljivo je da nikome od tih 15 ljudi – to je 15 pari zdravih očiju – nije doprlo do mozga, a potom i do prsta na mobitelu (ah da, snimalo se vjerojatno) da se pozove policija pa makar stigla ista ona patrola koja je prethodno olako odustala od provjere jedne telefonske dojave.

Lako je mudrovati ovako post festum, iza tipkovnice, a ne tamo na licu mjesta. No, opet je to petnaesta glava, valjda svakih za sebe, a da se baš ni iz jedne nije čulo: ‘Nemojte! Ubit ćete čovjeka’, makar ga i ne čuli ovi kojima bi to bilo upućeno. Koliko je poznato, nitko nije poduzeo baš ništa da spriječi najgori mogući epilog koji će uslijediti idućeg dana u bolnici.

Gdje spremaju snimke nasilja?

Nakon stotina, možda i tisuća pročitanih tekstova iz crnih kronika ne samo iz hrvatskih medija, nego i uzduž te poprijeko Balkana, jedva da se mutno mogu sjetiti dva-tri slučaja kada je u sličnoj situaciji netko treći, neki sporedan lik sa strane, iskoračio pa se suprotstavio nasilju, bilo slabašnom no opet hrabrom rječju, bilo junačkim stajanjem između napadača i žrtve. No samo u posljednjih nekoliko godina pročitao sam na desetke vijesti o tome kako su se očevici brutalnog nasilja aktivno „uključivali“ u takve događaje uključujući kamere na svojim mobitelima i snimajući ih. Pa se, evo, u blaženoj naivnosti pitam što ti bezdušni „kamermani“ koji pasivnim nečinjenjem (čitaj: snimanjem) uvijek kukavički staju iza onoga koji drži toljagu u ruci, poslije čine s tim snimkama. Na Facebook ili Instagram ih ne mogu okačiti jer bi sebi priuštili probleme s policijom. Gledaju li ih poslije sami kod kuće ili u društvu za šankom? Brišu li ih s mobitela naknadno zgađeni zbog onoga što (ni)su učinili? Spremaju li ih u neki poseban zaključani folder ili ih nehajno drže skupa sa snimkama s rođendanske zabave, navijačkog veselja ili ljetovanja? Kako žive s prizorima tuđeg stradanja koje su mogli barem pokušati spriječiti?

Čini se da u tim trenucima strah ipak biva najjači, onaj strah koji anestetizira ljudskost i u tom dramatičnom trenutku gura čovjeka dublje u gomilu s kojom sve to promatra. Okupljeni i organizirani u gomili često galamimo protiv nepravde i (s pravom) dižemo glas za prava nerođene ili bolesne djece, ugroženih životinja, diskriminiranih manjina… U takvoj masi smo najbolji na svijetu. Duša te gomile daje nam osjećaj snage, ali nam usput podvaljuje i apstraktnu kolektivnu odgovornost koju mnogo lakše dijelimo sa svima, nego što iskazujemo onu posve konkretnu individualnu. Kad treba iskoračiti iz mase i priskočiti u pomoć, onda se najčešće uvučemo dublje u svoja ramena pa rame uz rame s drugima oprezno pratimo i promatramo. Ili snimamo. Da je jedan glas od onih petnaest odlučio onu večer u Varaždinu progovoriti ili biti glasniji, možda bi nesretni profesor Nino danas bio teško natučen, ali živ.

[Peace]

Milijarderi u svemiru, radnici na ulici



Ivan Trajković
28 Jul 2021

Najbogatiji ljudi sveta se utrkuju da budu na prvoj liniji novog talasa svemirskog turizma. Za to vreme, oni koji za njih rade ili kupuju njihove proizvode, imaju veoma mala primanja – ili ih nemaju uopšte.

Da li je 250 000 dolara veliki novac? Za veliku većinu ljudi, kako u Evropi tako i u SAD odgovor je, naravno – da. Za taj novac se može kupiti kuća u manjim gradovima Amerike, ili njen ekvivalent širom Evrope. Takođe, za taj novac se može ‘birati’ automobil čak i najprestižnijih marki na tržištu.

Ipak, za multimilionere, milijardere i one koji su svoje bogatstvo nasledili, taj novac nije veliki. Uostalom, oni već imaju na desetine nekretnina, automobila, jahti, a mnogi imaju i privatne avione. I kako se onda istaći u tom ‘dosadnom’ svetu bogatih? Letom u svemir, naravno! Za tih 250 000 dolara možete kupiti kartu za let na letelici Virgin Galactic, ali iz kompanije najavljuju da će zbog velikog interesovanja ta cena uskoro biti veća.

Milijardama do zvezda

Howard Hughes je bio američki milijarder, biznismen i pilot. Vlasnik Holivudskih studija, bio je i producent mnogih filmova, snimljenih kako pre, tako i posle Drugog svetskog rata. Hughes je takođe bio i avioinženjer i vlasnik kompanije za proizvodnju aviona Hughes Aircrraft, a od 1930 do 1943 je postavio nekoliko avio rekorda u raznim vrstama letenja. On je dizajnirao i Hughes H-4 Hercules, najveći hidro-avion u istoriji. Hughes je očigledno bio i inspiracija za novu generaciju biznismena i milijardera, koji su letove u svemir zacrtali kao svoj cilj.

Sir Richard Branson, britanski milijarder, osnovao je 2004. godine Virgin Galactic sa ciljem da prevozi svemirske turiste u orbitu, i da to bude jeftino putovanje – za samo četvrt miliona dolara.

Virgin Galactic godinama razvija niz letelica i tehnologija za komercijalni let u svemir. Letelica Space Ship Two je imala veliki broj probnih letova, pre svog prvog leta sa putnicima ove godine. I sam Branson je više puta ponovio da Virgin Galactic ima trenutno najisplativiju tehnologiju, te da bi let u svemir mogao da košta oko 250 hiljada dolara po osobi. Procene su i da bi, kada ovakvi turistički letovi u svemir zažive, te se pojavi konkurencija više novih kompanija, oni mogli da koštaju kao jedno (luksuzno) krstarenje brodom danas.

Blue Origin je kompanija još jednog milijardera – osnivača kompanije Amazon Jefa Bezosa. Bezos je više puta ponovio da Blue Origin radi na letelici koja bi poletala i sletala vertikalno, i koristila se veći broj puta. Ova letelica, nazvana New Shepard, trebalo bi da u široku komercijalnu upotrebu uđe za pet godina. Blue Origin ima i mnogo ambiciozni i dugoročnije projekte “u rukavu”. Povratak na Mesec je nešto što skoro pola veka NASA i SAD – ali ni druge zemlje – nisu mogle da realizuju, zbog brojnih finansijskih, tehničkih, pa i političkih razloga. Blue Origin smatra da je došlo vreme za povratak na Zemljin satelit, te razvija svoj novi projekat Artemis. Na ovom projektu će raditi i veterani svemirske industrije kompanije Draper, Lockheed Martin i Northrop Grumman, sa ciljem da vrate američke astronaute na Mesec do 2025. godine. Već je dizajniran i modul za spuštanje astronauta, kao i novi tip raketnog motora BE-7. Sam Bezos je pre nekoliko dana dao agenciji NASA ‘ponudu koja se ne odbija’. Naime, on će platiti dve milijarde dolara administrativnih troškova i troškova razvoja nacionalnoj svemirskoj agenciji, ako ona izabere Artemis za nove misije na Mesec.

Sam Bezos je u svemiru bio nepunih 11 minuta, što je ipak bilo dovoljno da dobije i novo zanimanje – astronaut. Sa njim je u kapsuli bila i Wally Funk, 82-godišnja Amerikanka koja je još 60-ih godina kao pilot bila na obuci za astronaute. Kada je program ukinut, Wally se vratila karijeri avioinstruktora. U svojoj karijeri je letela više od 19 hiljada sati na raznim avionima i letelicama, i obučila više od 3.000 ljudi za poziv pilota. Kapsula sa Bezosovom posadom je putovala tri puta brže od zvuka, i dostigla je visinu od 100 kilometara iznad površine Zemlje. Povratak iz orbite je trajao samo deset minuta, uz korišćenje specijalnih padobrana.

Miljan Dimitrijević, inženjer, kaže da će ovakvi letovi biti sve češći, i u budućnosti dostupni i ljudima sa ovih prostora.

“Verovatno će prvih par godina ovi letovi u orbitu biti ono što se naziva ‘novelty’ – hobi bogatih. Ipak kako se ova industrija bude razvijala, prosečan let će koštati par desetina hiljada dolara, što, iako i dalje veliki novac, nije van domašaja ni ljudi sa ovih prostora. Jasno je da će to biti stvar prestiža, čak i među državama, naročito onim koje do sada nisu mogle da priušte svemirske misije i svoje astronaute. Za deceniju ili dve, ovi letovi će biti manje-više rutinski, pa možemo očekivati da naša deca i unuci budu među budućim astronautima”, objašnjava Dimitrijević.

A za blisku budućnost se planiraju ne samo letovi u orbitu, već i – svemirski hoteli. Kompanija iz Kalifornije ‘Gateway Foundation’ predstavila je projekat svemirskog hotela u orbiti Zemlje, koji bi mogao da primi do stotinu gostiju i isto toliko članova posade. Predviđeno je da ovaj hotel ima veštačku gravitaciju, restorane i teretane, a održavali bi se i koncerti i pozorišne predstave. Gateway planira da ova svemirska stanica – hotel, bude završena do 2027, a prve goste primi do 2030. godine. Nosiće ime Von Braun Hotel, po Wernheru von Braunu, nemačkom naučniku, pioniru leta u svemir i jednom od osnivača NASA. Ovaj projekat podržavaju i finansiraju pojedinci i kompanije iz Silikonske Doline, a mnogi stručnjaci smatraju da će za dvadesetak godina let u svemir, barem i na kratko, biti vrlo popularan vid zabave i turizma.

Neko do zvezda, neko do minimalca

I dok Bezos, Branson, Elon Musk i drugi milijarderi ulaze u svemirsku trku i borbu za prestiž, mnogi njihovi zaposleni na sve to gledaju sa nevericom.

Naime, Amazon važi za jednog od poslodavaca sa najmanjom satnicom u SAD. Prošle godine je grupa bivših radnika, aktivista i boraca za životnu sredinu pokrenula akciju ‘Make Amazon Pay’ (Naterajmo Amazon da plaća fer). Jeff Bezos je najbogatiji čovek na svetu, sa ličnim bogatstvom od skoro 200 milijardi dolara, a Amazon se na berzama vrednuje blizu trilion dolara (hiljadu milijardi dolara). Odnos zaposleni-direktor u zaradama je čak 1:58. Grupe za zaštitu radnika u SAD navode da je prosečna plata radnika u magacinima oko 30 hiljada dolara godišnje, a za inženjere oko 105 hiljada dolara. Radnici u Amazonovim skladištima su nekoliko puta obustavili rad i protestovali za vreme pandemije Cov19, navodeći da uslovi za rad nisu bezbedni, te da zaposleni nemaju sredstva za ličnu zaštitu.

Britanski mediji su prošle godine pisali i da avio kompanija Virgin Atlantic, čiji je Virgin Galactic preko krovne Virgin Group deo, ima velikih finansijskih problema. Poverioci su tada trebali da odobre 1.2 milijardi funti novih kredita i zajmova. U SAD je kompanija tražila i zaštitu od stečaja i bankrota pod tzv. “Odeljkom 15” (Chapter 15 US Bankruptcy code).

Ovo je bilo izazvano pre svega drastičnim smanjenjem avio letova zbog pandemije koronavirusa, a u sličnom položaju su i mnoge druge svetske aviokompanije.

[Kamilica]

Ne bih i da mi plate.

Smiješan mi ovaj naziv svemirski turisti

[Peace]

Zašto bh. građani neće vakcine: ‘Trideset godina manipulacija





Antivakserski lobiji i nepovjerenje građana Bosne i Hercegovine su glavni razlozi slabog odziva na vakcinaciju protiv korona virusa u Sarajevu.



Prvog dana masovne vakcinacije u Kantonu Sarajevo, u Bosni i Hercegovini, utrošeno je 2.470 doza vakcine, iako je ukupni kapacitet bio 4.000.

Tako glasi izvještaj prvog dana masovne vakcinacije u Sarajevu, glavnom gradu jedne evropske države, koji je samo potvrdio ranije bojazni stručnjaka da će Bosna i Hercegovina teško moći dostići kolektivni imunitet kroz vakcinaciju.

Istina, Sarajlije, kao i mnogi drugi Bosanci i Hercegovci željni vakcina, od proljeća ove godine su u strahu od najezde korona virusa koristili širom otvorena vrata Srbije, a odnedavno i Hrvatske, no njihov broj je, prema svim procjenama, isuviše mali da bi se moglo govoriti o značajnijem obimu vakcinacije u Bosni i Hercegovini.

Vakcinisano 10 do 15 posto bh. građana
Put ka kolektivnom imunitetu, složni su bh. imunolozi, epidemiolozi i infektolozi, trebala je utabati masovna vakcinacija, no premda je agonija s nedostatkom vakcina, na koju su Bosanci i Hercegovci mjesecima žalili, okončana, a Bosna i Hercegovina dobila veće količine doza, ispostavlja se da ih nema ko primiti, uprkos toga što za imunizaciju više ne treba najava.

S obzirom na vakcinaciju u drugim državama, tačnih podataka o broju vakcinisanih u Bosni i Hercegovini za sada nema. Prema podacima sa web-stranice Our World in Data, Bosna i Hercegovina je među zemljama u kojima je najmanje vakcinisanih, tek 15 posto. No, podaci Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, objavljeni na Twitteru, govore da ih je još manje – 327.698, ili 9,58 posto.

A, dan ranije federalne vlasti objavile su da je potpuno vakcinisano 154.211 osoba, dok ministar zdravlja i socijalne zaštite bh. entiteta Republika Srpska tvrdi da je u tom entitetu dvije doze dobilo 167.279 osoba. Šta god da je od ovoga tačno, premalo je.

Zbog čega vakcinacija doživljava fijasko? Odgovor bi trebao biti u zbiru različitih faktora, a eksperti za prvi navode nepovjerenje ljudi u vakcine i njihovu podložnost sve jačim antivakserskim lobijima.

Da je to glavni krivac za sporu vakcinaciju, tvrdi Fahrudin Kulenović, nekadašnji koordinator vakcinacije i direktor Zavoda za javno zdravstvo u bivšoj Jugoslaviji.

‘BiH prošla bolje nego što je zaslužila’
“Nevjerovatan je kapacitet današnjeg ljudskog roda da tako lako prihvata gluposti“, kaže Kulenović.

“Daje se previše pažnje onima koji lupe šta god žele. Takve stvari ne zaslužuju da se objavljuju bilo gdje. Nažalost, dosta je i ljekara koji su se svrstali na tu stranu. No, ne treba biti ljekar, treba biti pismen pa znati da su vakcinacije historiji ljudskog roda učinile više nego sva druga medicina zajedno. Zahvaljujući njima zaboravili smo šta je veliki kašalj, šta su zaušnjaci, šta velike i male boginje i čitav niz drugih bolesti. Isto je i s koronom. Dokazano je da vakcine smanjuju rizik od oboljenja, a naravno, vakcine koja je 100 posto uspješna nema, niti je takve ikada i bilo“, rekao je Kulenović, koji, stoga, tvrdi da je Bosna i Hercegovina suočena s rizikom novog širenja korona virusa.

“Jasno, rizik je veliki kada je tako mali broj ljudi vakcinisan“, zaključuje Kulenović, koji, komentirajući opći odgovor vlasti Bosne i Hercegovine na pandemiju, dodaje da zemlja ipak dobro prolazi u svemu.

“Mislim da smo prošli bolje nego što smo zaslužili i pripremili se. Dosta sam gledao i pratio šta se događa, ali ne moram ići daleko da bih zaključio da su se naši susjedi, Srbija i Hrvatska, mnogo bolje organizovali u pandemiji, a mnogo lošije prošli u poređenju sa svojom organizacijom. Kod nas ona je katastrofalna, ali opet, bolje smo prošli od njih.“

Neće AstraZenecu, neće kinesku vakcinu…
Dovoljan je jedan pogled na društvene mreže ili komentare na tekstovima sa medija da se uvjerimo kako je nepovjerenje prema vakcinaciji u Bosni i Hercegovini općenito na visokom nivou, bez obzira na to šta tvrdili naučnici i medicinari. Uprkos mnogobrojnim svjedočanstvima onih koji su se jedva iščupali iz ralja smrti, članova porodica preminulih ili naučno utemeljenim činjenicama poput Kulenovićeve, o značaju vakcinacije za ljudski rod, onih koji će sve to osporiti navodima o teorijama zavjere, eksperimentisanju s ljudima, ugrađivanju čipova kroz vakcine… čini se da je više nego ikada.

Takvi ne samo da ne žele vakcinisati sebe, već preko društvenih mreža od vakcine pokušavaju odbiti i druge. Osim toga, uprkos tome što su mnogi stručnjaci konstatirali da se radi o izuzetno dobrom i učinkovitom proizvodu, s jako rijetkim nuspojavama, kao i kod većine ostalih dostupnih vakcina, u Bosni i Hercegovini je prisutno i izbjegavanje vakcine AstraZenece.

I poznati hrvatsko-njemački biohemičar Ivan Đikić konstatirao je za Al Jazeeru da se vakcina AstraZenece tretira nepravedno te da nema razloga za njeno odbacivanje. Istovremeno neki neće kinesku, a mnogi neće nikakvu vakcinu, i pored toga što svi pokazatelji navode na procjenu da Bosnu i Hercegovnu vjerovatno čeka novi val korona virusa.

Pojašnjavajući sve ove osobine našeg društva, sociolog Slavo Kukić kaže da sličan trend vlada u cijelom svijetu, no da je u Bosni i Hercegovini specifičan, jer, uz globalne aktivakserske faktore koji odbijaju ljude od vakcina, u toj zemlji postoje i lokalni.

Vlasti nije do zdravlja i života građana
“Prema vakcini protiv korona virusa postoji neka vrsta otpora, negdje manje, a negdje više izražena. Razlozi što je to tako su različiti. Što se tiče Bosne i Hercegovine, mislim da, uz sve te globalne faktore, poput jake antivakserske zajednice, sumnji da je sve to proizvod interesa krupnog kapitala i njegove potrebe za što većim profitom – u Bosni i Hercegovini postoji i nepovjerenje u jedan dominantan svjetski sistem vrijednosti. Nepovjerenje prema ljudima, političkim partijama, institucijama… a to nepovjerenje je, zapravo, proizvod onoga što je prosječan čovjek u Bosni i Hercegovini proživljavao u proteklih 30 godina. Radi se o tome da je on kroz to vrijeme, zapravo, stalno manipuliran. Dio svijesti o tome kako je on subjekt stalne manipulacije, nacionalnih ili kapitalističkih interesa, svjetskih zavjera… taj dio nepovjerenja preljeva se i na odbijanje da bude instrument jednog svjetskog eksperimenta“, mišljenja je Kukić.

Na pitanje da li bi bh. vlasti trebale i morale učiniti nešto kako bi promijenili percepciju ljudi, Kukić je rekao da bi, ali da je to od “ove“ vlasti teško očekivati.

“Teorijski, bilo bi moguće da vlast nešto preduzme, da se ide u neku jaku kampanju u javnom prostoru. Ali, praktično, to je nemoguće, jer ovoj vlasti doista nije do života i zdravlja građana, nego do traganja do načina kako da se što duže održe u sedlu moći. Vlast ne može koncentrirati pažnju na nešto što bi bilo u interesu prosječnog čovjeka bez obzira na to kako se on Bogu molio. U uslovima takve vlasti teško je zamisliti javne kampanje kojima bi se ljudi stimulirali da prihvate pozive medicinske struke i odbili antivakserske ideje“, kaže Kukić.

‘Promocija zakazala u cijelom svijetu’
U Ministarstvu zdravstva KS-a priznali su da je kampanja na temu vakcinacije bila slaba, iz jednostavnog razloga što vakcina nije bilo, a da je sada spora zbog toga što građani izbjegavaju onu vakcinu koje trenutno najviše ima – AstraZenecu.

Da li bi Kanton Sarajevo mogao krenuti u neku vrstu akcije teško je reći. Mada su pojedini zastupnici u Skupštini KS-a predložili da se uvede neka vrsta stimulacije ili da se krene u glasniju promociju imunizacije, konkretnije akcije za sada nema. Ministar zdravstva KS-a Haris Vranić prije nekoliko dana je izjavio da je “promocija zakazala u cijelom svijetu“ i da “poticaji u nekim zemljama nisu dali rezultate“, što navodi na zaključak da su male šanse da se to učini i u KS-u.

Na naš upit Vladi KS-u da li se u međuvremenu nešto promijenilo, do objave teksta nije bilo odgovora, dok je Zavod za javno zdravstvo entiteta Federacija Bosne i Hercegovine sa sjedištem u Mostaru odlučio pokrenuti javnu kampanju u kojoj vjerske vođe, sportaši, muzičari i drugi poznati grašani pozivaju na masovnu vakcinaciju

[Kamilica]

Neki hoće i mnogo ih se vakcinisalo u komšiluku a svugdje ima onih koji su protiv. Nismo ništa drugačiji od drugih stanovnika ove planete, makar po vakcinisanju

[Peace]

Neki hoće i mnogo ih se vakcinisalo u komšiluku a svugdje ima onih koji su protiv. Nismo ništa drugačiji od drugih stanovnika ove planete, makar po vakcinisanju

Naisla ssm neki dan na neku statistiku, ako nadjem opet postavit cu.
Kaze se da smo ipak zemlja medju pet vodecih koja ne zeli da se vakcinise.

[Kamilica]

Neki hoće i mnogo ih se vakcinisalo u komšiluku a svugdje ima onih koji su protiv. Nismo ništa drugačiji od drugih stanovnika ove planete, makar po vakcinisanju

Naisla ssm neki dan na neku statistiku, ako nadjem opet postavit cu.
Kaze se da smo ipak zemlja medju pet vodecih koja ne zeli da se vakcinise.

Ja mislim da kod nas i ne znaju tačan broj vakcinisanih jer je mnogo ljudi išlo vani na vakcinaciju.

[Peace]

Koliko smo glupi?


Da li građani Republike Srbije zaista imaju nižu prosečnu inteligenciju od drugih evropskih naroda?

"Ništa nije tako pravedno razdeljeno kao zdrav razum. Niko ne misli da ga ima nedovoljno", napisao je 1637. u delu Diskusija o metodi francuski mislilac i jedan od osnivača racionalističke filozofije Rene Dekart (1596–1650), a ova će misao, prevođena sa francuskog i interpretirana na razne načine, postati jedan od njegovih najpopularnijih citata (uz, naravno, blokbaster devizu Cogito, ergo sum).

Da li, suprotno Dekartu, ipak mislite kako vama lično nedostaje pameti? Naravno da ne – zaboravite na pitanje, bila je to samo stilska figura. Naime, većina nas će se sa lakoćom složiti kako nemamo dovoljno bogatstva, lepote, zdravlja, fizičke spremnosti, koncentracije ili discipline, pa čak ni nekog konkretnog talenta ili znanja, poneko će priznati i da nema morala, ali retki su zaista oni koji će se, bar ponekad, istinski požaliti na svoj slab intelekt.

Mada se "pravo da niko ne dovodi u pitanje naš razum" ne nalazi na listi osnovnih ljudskih prava, u svim kulturama je u najmanju ruku nevaspitano preispitivati nečiju pamet. Ili, barem, činiti to pred njim. Možete zbog takvog postupka i na sudu da izgubite – većina sudija će vašu izjavu o nečijem "nedostatku pameti" prihvatiti kao uvredu i nanošenje duševne boli, a da vam ne omogući da to merite i dokazujete u daljem postupku.

Nije to bez osnova – zaista bi se mnogo ljudi osećalo povređeno da uputite takvo nepristojno pitanje, ili još gore, tvrdnju, ma kako vam se činila opravdana. Nemam, stoga, kapricioznu nameru da potpuno upropastim ovu rubriku i da vas pitam – koliko ste, u stvari, glupi? No, pitaću vas nešto manje uvredljivo, ali takođe neprijatno – koliko smo, u stvari, glupi svi zajedno?

O Bože, kako sam glup!, često neko uzvikne. Ali, da li ste ikada čuli nekog kako se ozbiljno žali: O Bože, koliko sam samo gluplji od drugih?

Nema u tome ničeg originalnog. Ako pratite beogradsku štampu, primetili ste već kako je pitanje "kolektivne, nacionalne gluposti" ovih dana uveliko postavljeno i otvoreno za javnu diskusiju. U domaćim medijima, u letnjoj medijskoj oskudici, pojavila se prošle sedmice mapa Evrope na kojoj su date prosečne vrednosti koeficijenta inteligencije za sve evropske narode, što je dovelo do opšte debate, kako u Srbiji tako i u regionu.

Mapu je izradio češki lingvista Jakub Marijan i objavio je na svom blogu www.jakubmarian.com, pri čemu je koristio podatke iz kontroverznih istraživanja Ričarda Lina i Tatua Vanhanena. Mapa vrlo slikovito pokazuje kako su narodi Istoka, a posebno Balkana bitno niže inteligencije od naroda Zapada. No, u domaćoj štampi ovo jedva da je primećeno i sve se svelo isključivo na poređenja ko je pametniji u lokalnom okruženju, Srbi, Hrvati, Bosanci, Slovenci ili Albanci. Što je, naravno, izazvalo brojne reakcije.

Mada je to retko slučaj, moram se složiti sa delom kritika koje su, tokom bure reakcija po društvenim mrežama, išle na račun medija – čak i ako je jedna ovakva mapa verodostojna, što nije ni preispitivano, svođenje ove priče na to ko je gluplji u našem malom balkanskom dvorištu upravo ide u prilog tvrdnji da živimo u najglupljem delu Evrope.

Ispostavlja se posebno bizarna stvar: da je mapa koja je u medijima objavljena zapravo – izmenjena. Na originalnom blogu nalaze se sasvim druge mape, budući da je autor, kako sam objašnjava, a verovatno zbog velikog broja pritužbi, uneo nove vrednosti za Hrvatsku i Bosnu, te nacrtao sasvim nove mape.

Prema tim novim kartama, Srbi nisu ni za jedan IQ poen pametniji od ostalih (oko čega se i gradila priča), nego su praktično „najgluplji“ u regionu, a i šire (kao što se može videti na mapi gore). Sad možemo da očekujemo da će autor ovog bloga primiti veliki broj kritika iz Srbije, pa će se možda opet nešto izmeniti.

No, kako trenutno stvari stoje, a u skladu sa originalnom idejom i skalom Lina i Vanhanena, prosečna inteligencija građana Srbije iznosi 90, Makedonije 91, Bosne i Hercegovine 93, Hrvatske 98, koliki je IQ i u Sloveniji. Lošije od Srbije su prošle samo Crna Gora sa 86, kao i Albanija sa 82, što je najniži IQ u Evropi. Istovremeno, Grčka i Bugarska imaju 93, Ukrajina ima 94, Poljska 96, Španija 97, a Rusija 97. Na Zapadu Evrope je stanje u proseku bolje, Francuska i Norveška 98, Nemačka, Švedska i Velika Britanija 99, dok je najveća inteligencija u Finskoj 101.

Ove brojke su za potrebe mape preuzete iz knjige Inteligencija, jedinstveni konstrukt društvenih nauka (istražite više na direktnom linku: A Unifying Construct for the Social Sciences), koju su napisali britanski naučnik Ričard Lin sa Univerziteta Ulster i finski istraživač Tatu Vanhanen sa Univerziteta Tamptere. Na ovim mapama su korišćeni podaci samo za Evropu, mada su za potrebe knjige Lin i Vanhanen obradili podatke za praktično sve nacije sveta.

Prema tabeli koju su dobili, stanje u Evropi je daleko bolje i više ujednačeno nego u nerazvijenom delu sveta gde su ove vrednosti ponekad i ispod 70, dok, na primer, Sjedinjene Američke Države imaju prosek od 97. Ova knjižica, inače, pored razvrstavanja naroda po pameti, ukazuje i na to da je IQ u velikoj meri povezan sa rezultatom pojedinih nacija na testovima kao što su PISA ili TIMSS, koji mere obrazovanost populacija (korelacija od 0,8). A to je, ako je išta u ovakvim istraživanjima vredno razmatranja, nešto vrlo zanimljivo.

Da li se mogu porediti "inteligencije naroda"? Da li je njihova vrednost zaista povezana sa bruto nacionalnim dohotkom?

Međutim, istraživanja Lina i Vanhanena na kojima se mape temelje, a posebno u odnosu na potencijalne posledice deljenja naroda na gluplje i pametnije, oštro su napadana od drugih naučnika kao metodološki problematična. Ključno pitanje – postoji li takvo šta kao "inteligencija naroda"? – podjednako je mutno kao i sama definicija inteligencije, koja je uz pojam života, verovatno najraznovrsnije definisana veličina u nauci danas. Lin i Vanhanen polaze od pretpostavke da je inteligencija konstrukt koji pripada svim društvenim naukama, kao fundamentalna veličina, na isti način na koji određene fizičke veličine imaju svoju ulogu u hemiji, biologiji ili medicini. No, tu tezu vrlo slabo uspevaju da odbrane.

Sa druge strane, njihova istraživanja u ovoj oblasti, mada sporna, traju već čitavu deceniju, a pomenuta knjiga je samo poslednja u seriji sličnih komparativnih analiza nacionalnih vrednosti za IQ. Ova dva istraživača, sada profesori emeritusi na svojim univerzitetima, proslavili su se 2002. godine knjigom IQ i bogatstvo nacija (IQ and the Wealth of Nations), čiji je naziv bio očigledna, pomalo pretenciozna aluzija na delo Wealth of Nations rodonačelnika ekonomije i filozofa Adama Smita.

Istražujući poreklo bogatstva naroda, Lin i Vanhanen su, koristeći razne izvore, u tom delu pokušali da izračunaju srednji IQ za 185 svetskih nacija, a potom da ih na jedinstvenoj, iznova skaliranoj listi uporede sa vrednostima bruto nacionalnog dohotka (GDP) svakog naroda. U tom istraživanju pronašli su statističku vezu, odnosno korelaciju, i izneli tvrdnju da postoji povezanost između bogatstva i inteligencije jedne nacije. Kad se odmaknete, ideja je bliska razumu, ali je metodološki klimavo postavljena.

Zbog toga je ovaj zaključak u narednim godinama izuzetno kritikovan. Pojedini istraživači su uočili da su se, u prikupljanju podataka o IQ, Lin i Vanhanen koristili manipulacijom, da su preselektovali podatke, kao i da su se u određivanju vrednosti IQ služili skalom koja je podrazumevala pretpostavke kakve su kasnije dovele do uočenih korelacija. Ekonomisti su ih, sa druge strane, kritikovali zbog nedovoljno uverljive statistike koju su koristili. No, istovremeno, ovo delo, kao i potonja serija onih koje su napisali o „inteligenciji naroda“, prihvaćeni su kao pionirski pokušaji da se ova tema na neki način otvori. Ali, ne i da pruži pravu sliku.

Da li smo zaista najgluplji u Evropi? Ako je tako, ima li načina da se "opametimo“?

Možemo li ipak nešto da naučimo i iz ovog? Dok čekamo neku pouzdaniju presudu o "nacionalnoj inteligenciji", odnosno o tome da li smo "gluplji od drugih", ne moramo ići tako daleko. Možemo se samo osvrnuti na neke očiglednosti – bruto nacionalni dohodak nam je zaista neshvatljivo nizak, javni dug previsok, potrošnja uvek viša od proizvodnje, a uvoz od izvoza; istovremeno, demografija zemlje je više nego zabrinjavajuća; putna mreža, urbanizacija i infrastruktura su takve da svaki stranac može zaključiti kako smo malo šta sebi udesili da nam život bude lakši. Jer, lako ćemo i bez pomenute mape inteligencije, samo posmatrajući Republiku Srbiju, pronaći mnogo toga "glupog", ali ne samo u domenu državnih poslova, nego i društvenih procesa, odnosno onog što sami sebi, kao građani, radimo.

Tako, na primer, televizijski program nacionalnih servisa, vođen potražnjom gledalaca, kao da je pravljen za egzotične kanibale koji su pojeli Magelana; kratka vožnja po blogovima, društvenim mrežama i internet komentarima otkriva kako su pesimizam, primitivizam i zluradost istinski nacionalni sportovi, jednako kao tenis; dok laki poroci svih vrsta, alkoholizam, kockanje i hrana sumnjivog porekla, predstavljaju deo „identiteta“ kojim se otvoreno ponosimo, pa ga čak reklamiramo u turističkim spotovima. Pamet tu nema šta da traži.

Odnos prema ličnoj sreći nas ne stavlja na najniže mesto u Evropi, nego praktično u svetu po skoro svim metodologijama merenja, ali nas to mnogo manje uzbuđuje; a radnoj disciplini, higijeni, brizi o porodici ili životnoj sredini, ako to pomenemo, nije imao ko da nas nauči. I, naravno, sasvim u duhu svega rečenog, ceo naš život natkriljuju izneverena očekivanja zbog kojih smo neprekidno uvređeni i razočarani.

Ako smo uprkos tome inteligentni, preostaje samo da zaključimo – naći ćemo izlaz.

Jedan mogući put, posebno kad se uzme u obzir da ovakva istraživanja, mada sporna, pokazuju ogromnu korelaciju sa opštim obrazovanjem populacije, kao i neosporne, snažne veze obrazovanja bilo kog pojedinca sa koeficijentom inteligencije (čak i da ne idemo dotle da otvoreno tvrdimo kako se inteligencija stiče), pokazuje da bi krajnje inteligentno za građane naše republike, ali i ostale u regionu, bilo da se u što većoj meri – obrazujemo.

Rešenje kojim svi dobijamo, a posebno "nacionalna pamet", sasvim je jednostavno – učenje na svim frontovima. Ne samo kroz formalni obrazovni sistem. Učenje kome bi pristupila čitava nacija, svakodnevno, u svim oblicima, na trgovima, parkovima, javnim priredbama, televizijama, internetu, u kućama, restoranima i javnom prevozu. Učenje za svakog, na svakom mestu. Učenje kao jedini spas.

Izvor: Elementarijum

[Skitnica]

MIRELA DAUTBEGOVIĆ


BURANIJA, ARGETA... KOGA BRIGA?


U online svijetu u kojem živimo nasilje je više nego live.
"Buranija?! Hoću meso, konkretno meso, plećku, ramstek, batak, šniclu... čuješ li ti, luda ženo?! Samo luđakinja može pomisliti da ću pojesti ovaj bućkuriš", urlao je zajapureni H. držeći poklopac od šerpe, dok su mu se vratne žile toliko napele da je izgledalo da će svaki čas prsnuti. "I šta ja sad da jedem?!". "Pa namaži argetu. I to je meso", odgovorila je povrijeđena A. "Šta si rekla?!", pomalo u nevjerici pita H. "To što si čuo, ako nećeš buraniju, koju si i prije jeo, namaži argetu kad ti je prahnulo meso, a pošto sam ja luđakinja, a ti pametan, smisli nešto", naizgled mirno je posložila A. i okrenula se da dohvati tanjir iz viseće.

Osjetila je kako je muž drhtavim, znojavim rukama uhvatio za ramena. A onda tup udarac u glavu. Mrak!
Čula je u daljini H. kako je doziva. Kad je došla sebi, osjetila je kako joj glava pulsira, a bol na desnoj strani čela bio je izuzetno jak. Pokušavala je sjetiti se šta se desilo. Ubrzo joj se film vratio i shvatila je da je čelom udarila u sudoper. Nije joj dugo trebalo da spozna da joj se život u trenu otopio poput pahuljice na dlanu. Nestao. H. je sjedio pored nje. Plakao je...
To je bio prvi put da je podigao ruku na nju. Imali su skladan brak, dobre poslove s dobrim primanjima, stan, vikendicu, svako po auto, mnogo su putovali, oboje gurmani, voljeli jesti po restoranima, probavali razne kuhinje, izlazili s društvom, zajedno ili svako sa svojim, posjećivali kina, pozorišta, muzeje, išli na izložbe, koncerte... A onda je stigao nepozvan gost Covid-19 i sve promijenio. I sve ogolio. Pokazao kolike su granice ljudske izdržljivosti. Lockdown. Putovanja su ustupila mjesto emisijama o mjestima koja nisu obišli, filmovi, predstave i ostala duhovna uzdizanja pratili su online, šporet je zamijenio restorane, kuća kancelariju, biljke kolege, s prijateljima su se družili putem Skypea...
Malo-pomalo, kako je bujao kolektivni strah od razarajuće pandemije, tako se napetost neprimjetno uvukla i u sve pore njihovog života. Jednog subotnjeg dana naručili su za ručak pizze. "Ništa ova pizza ne valja, nema nikakav okus", jetko je primijetila A. lijeno žvaćući zalogaj. "S pizzom je sve uredu, s tobom očito nije, garant imaš koronu, ko zna gdje si je pokupila", ljutito je prozborio H. Poslije dva dana stigla je poruka na Viber. Pozitivna. "Jesam ti rek'o da si pokupila koronu, sad si i mene zarazila i ne smijem izlaziti iz kuće dvije sedmice, osuđen tebe da gledam, poludjeću s tobom!", sijevao je H. "Pa nisam se namjerno zarazila, vidiš da se cijeli svijet bori s koronom, kolike su procentualne šanse da neko od nas (ne) fasuje Covid?", pravdala se A. "J... se procentualno", izašao je iz sobe H. bijesno zalupivši vratima.
Sutradan je ljut i bez riječi otišao na testiranje na Covid. A S. je pristavila buraniju. Otišla je, nije ga prijavila, niti mu oprostila. A nije ni on - sebi.
Stručni ljudi stalno upozoravaju, a statistika dokazuje da ne lažu, da je nasilje u porodici enormno poraslo s pandemijom, ne samo u našoj državi već i širom svijeta. Klaustrofobična noćna mora zvana Covid predstavlja velike izazove za mnoge porodice i partnerstva. Ograničenja u svakodnevnom životu i nepoznate dnevne rutine, kao i neizvjesnost stvaraju napetost, anksioznost... Strah od budućnosti i finansijske brige takođe povećavaju stres, što često dovodi do svađe ili nasilja. Potencijal za agresiju i nasilje povećava se posebno u vrijeme izolacije, rada od kuće i školovanja online, gdje se muškarci i žene, ali i djeca moraju boriti s višestrukim stresom i brigama.
U isto vrijeme mogućnosti traženja pomoći od porodice, prijatelja ili od savjetovališta limitirane su ograničenjima kontakata.
Nasilje ne započinje udarcem. Ono takođe uključuje psihičko maltretiranje u obliku poniženja, prijetnji ili zastrašivanja. Stresne situacije poput trenutne krize u koroni mogu ovo ponašanje pogoršati. Jako je važno da porodica, prijatelji, ali i komšije budu pažljivi i da obrate pažnju na znakove nasilja u porodici i okruženju te da preduzmu adekvatne mjere - dok nije kasno. Signali upozorenja mogu biti, naprimjer, sve veća buka i prepirke u okolini, promijenjeno ponašanje poput socijalnog povlačenja ili vanjski znakovi nasilja.
"Svaku noć kad ostane u kafani čekam kad dođe kući kakva će scena biti. Svaki put je druga. Uglavnom, uvijek je tu bio prisutan nož, razbija po kući, tuče mene, djecu", kazala je za Radio Slobodna Evropa žena koja boravi u sigurnoj kući u Sarajevu. Prema podacima Agencije za ravnopravnost spolova u BiH, svaka treća žena je žrtva nasilja, a svaka druga starija od 15 godina doživjela je neki oblik psihičkog, ekonomskog ili fizičkog maltretiranja.
Dakle, u vašem komšiluku najvjerovatnije stanuju žena ili dijete koji su maltretirani, povrijeđeni ili pretučeni, a možda ste i sami žrtva. Zato je važno shvatiti da porodično nasilje ne znači da treba ostati u krugu porodice, niti među četiri zida, ono nije ni privatna stvar, a ni trivijalni prekršaj koji se jednostavno može pomesti pod tepih dnevne sobe.
Jauk se čuje bez obzira na to da li tučeš ili tebe tuku. (Henrik Ibsen)
Pa poslušaj..