Sta svako od nas moze uciniti?

[Peace]

Da se spase svijet!
Da li je prekasno?
Sta mozemo uciniti?
Sta bi bilo najprece uciniti?

Ako ste voljni, napraviti neku listu od bar pet stvari koje bi bilo nuzno da promijenimo i primijenimo u praksu?
Kakva nas buducnost ocekuje ako nastavimo istim smjerom kojim smo se i do sada kretali? Postaje li, iz vaseg ugla promatranja, svijet bolje i sigurnije mjesto ili gore i nesigurnije?

[dezire]

Draga @Peace
Mislim da je za to kasno... Mislim, za spašavanje svijeta

[fjaka]

evo šta ai kaže


*Manje pasivnosti, više angažmana: Svijet možete "spasiti" tako da aktivno sudjelujete u svom životu, umjesto da pasivno konzumirate sadržaj koji vas "zaglupljuje".

*Više znanja, manje "zaglupljujućeg" sadržaja: Umjesto reality showova i sapunica, odaberite sadržaje koji vas uče nečemu novom i proširuju vaše vidike.

*Važno je i globalno djelovanje: Na globalnoj razini, to podrazumijeva podržavanje ekoloških inicijativa i smanjenje negativnih utjecaja na planet.

[Peace]

Draga @Peace
Mislim da je za to kasno... Mislim, za spašavanje svijeta

Da li je?

Ima sad aktivizma vise nego ikada, cini mi se…

[dezire]

evo šta ai kaže


*Manje pasivnosti, više angažmana: Svijet možete "spasiti" tako da aktivno sudjelujete u svom životu, umjesto da pasivno konzumirate sadržaj koji vas "zaglupljuje".

*Više znanja, manje "zaglupljujućeg" sadržaja: Umjesto reality showova i sapunica, odaberite sadržaje koji vas uče nečemu novom i proširuju vaše vidike.

*Važno je i globalno djelovanje: Na globalnoj razini, to podrazumijeva podržavanje ekoloških inicijativa i smanjenje negativnih utjecaja na planet.

Ok. I ako to radi, možda 20% opet se ništa neće promijeniti. Nisam pesimista već realno gledam na svijet oko sebe.

[Peace]

https://www.youtube.com/live/nWwtHxqpKZ ... oNMEHW0KDT

Predivan govor.
Ako razumijete engleski, poslusajte.

[Peace]

Svi ljudi koji misle bave se vise nego ranije gorucim problemima mira i bratsva, jer ukoliko se oni ne rijese, materijna sila ce ukloniti sa lica zemlje sve ljude, zajedno sa njihovim problemima. Iako ljudske rase i njihova djela nestaju bestraga zbrisani vremenom ili bombom, sunce ne mijenja svoju putanju a zvijezde neprestano bdiju. Kosmicki zakon ne moze ni da se promijeni, ni da se ukine, pa bi bilo dobro da se covjek s njim uskladi. Ako je svemir protiv sile, ako sunce ne ratuje s planetama, nego se u odredjeno vrijeme povlaci i na neko vrijeme predaje vlast zvijezdama, cemu se mozemo nadati od svoje gvozdene pesnice?
Da li nam ona moze donijeti mir?
Dobra volja je oslonac svemira, a ne okrutnost.
Covjecanstvo ce u miru spoznati beskrajne plodove pobjede, sladje od bilo kakvih plodova na tlu natopljenom krvlju.

Efikasna liga naroda bice prirodna, bezimena liga ljudskih srca. Samo sveobuhvatno saosjecanje i duboka spoznaja mogu ublaziti bol ovog svijeta. Mir se ne postize pukim intelektualnim priznanjem da smo razliciti, nego spoznajom neseg neraskidivog jedinstva s Bogom.

Isjecak iz knjige Autobigrafija jednog jogija.
Kontah priokladno je za ove teme.

[Peace]

Ovo sam zelils s vama podijeliti, pa skontan da moze na ovu temu.
Heste dugo, ali vrijedno je citanja

Promjena svijeta počinje u čovjeku: Tek kad promijenimo sebe, mijenjamo sve!



Svaki iole priseban čovjek, što u sebi još uvijek čuva i nosi plamen ljudskosti, ne može, a da ne primijeti opasnost koja se nalazi u obrascu razmišljanja današnjeg čovjeka koji želi promjenu.

Promjena, koja je u današnjem svijetu itekako nužna, po svojoj prirodi je ipak jedna veoma delikatna ‘stvar’. Jedna mala greška, jedan naizgled nebitan previd, može dovesti do potpunog kolapsa društva i čovječanstva.

Ono što narod bilo koje nacije mora razumjeti, jeste to da se ne može ići u bezglavu revoluciju samo zbog toga jer nam se ne sviđa trenutno vodstvo i politika. Revolucija, u pravom smislu, predstavlja jedan dugoročni proces, a njen početak je unutar obitelji, to jest u odgoju koji u čovjeka usađuje istinske vrijednosti.

Najveća greška koju takozvani revolucionari čine jeste to da žele srušiti vlast, s nadom da će narod samim sobom oformiti bolju. No to se nažalost nikada nije dogodilo, iz mnogobrojnih potpuno realnih razloga.

Svakoj transformaciji prethodi disciplina i strpljenje, dvije osobine koje je danas sve teže pronaći u čovjeku. Zdrava disciplina i zdravo strpljenje rađa se u duhu vjere koja čovjeku pruža mogućnost da vidi dobrotu i izvrsnost – i da ih kroz sebe ispoljava.

Da bi jedan narod imao političare koji su prije svega vrhunski ljudi, tada taj isti narod mora odgojiti generaciju koja može ostvariti njegove težnje. Ne može se mijenjati vlast, a da prije toga nismo promijenili paradigme unutar sebe. To vam je isto kao da zasadimo voćnjak jabuka, a očekujemo da ćemo brati kruške.

Nažalost, narodi sami po sebi i unutar sebe su duboko podijeljeni raznim idejama i ideologijama. Te podjele, naravno, dolaze iz postojećih struktura vlasti, politika koje udruženo rade na održavanju istih podjela, dok istovremeno stvaraju privid unutar-političkih sukoba.

Nadam se da većina ljudi ipak primjećuje da, bez obzira na zastave i retoriku, politički sustavi služe isključivo interesima moći i kontrole, a ne istinskim potrebama naroda. Važno je da to vidimo, ne da bismo osuđivali, nego da bismo kao ljudi naučili razlikovati tko smo to mi, i što je ono što nas dijeli.

Svi smo mi prije svega ljudi. Svi želimo slobodu i život dostojan čovjeka. No kroz ideologije u kojima smo rođeni i odgajani, uvjereni smo da je netko drugi kriv za naše nevolje. Pa iako je istina da su korijeni tih sukoba u sustavima koji hrane podjele, ne smijemo zaboraviti na činjenicu da svojom šutnjom, kroz načela konformizma, mi pristajemo na to da budemo podijeljeni.

Moramo se iskreno zapitati i pokušati pronaći odgovore na pitanja koja unutar sebe oslikavaju probleme svih naroda, bez obzira na njihove razlike.

Ako svi narodi svijeta pate od istih problema i podjela, kao što su; nepravda, korupcija, manipulacija… nije li onda uzrok izvan granica koje su nam centri moći nacrtali? Ako nije narod taj koji odlučuje, tada se narod mora zapitati kome je dao moć odlučivanja – i zašto!?

Narodi sami po sebi nisu loši, a ljudi unutar njih nisu dušmani jedni drugima. Svatko od nas ima odgovornost da ne šuti i ne prihvaća ono što nas vodi u kolektivnu propast. No prestanak šutnje ne znači to da narod mora izaći na ulice, nego da jednostavno treba progovoriti; u svome domu, u svome društvu, na svome radnome mjestu.

No da bi progovorili bez katastrofalnih posljedica, mi najprije moramo pronaći mir unutar sebe, te se unutar toga mira osloboditi svih toksičnih ideologija, čak i onda ako to znači odbacivanje trenutačnog identiteta.

Sustav unutar kojeg živimo, kao i sve drugo u ovom dualnom i materijalnom postojanju, satkan je od dva polariteta. Ta dva polariteta najčešće opisujemo kao ‘dobro’ i ‘zlo’. Dakle, unutar sustava postoji i ono što je dobro, te upravo stoga ne smijemo bezglavo srljati u rušenje sustava, jer ako ga tako srušimo, uništit ćemo i ono što je dobro unutar njega.

Zamislite da ovakvi kakvi trenutačno jesmo, dobijemo potpunu slobodu odlučivanja o svemu i da svi imamo uvijete življenja koji nam omogućuju to da ne moramo više služiti sistemu.

Ne bi li se mnogi među nama tada odrekli odgovornosti i discipline koje su uvjetovane strahom, najčešće onim egzistencijalnim.

Zamislite nadalje da odjednom veliki broj ljudi odluči da više ne želi izvršavati svoje obveze, čisto zbog toga što imaju dovoljno da žive i bez njih. Tko bi tada održavao i vodio one ključne elemente unutar postojećeg sustava.

Ako bi čistači ulica prestali čistiti naše gradove. Ako bi znanstvenici napustili nuklearna postrojenja. Ako bi medicinske sestre prestale davati njegu potrebitima. Ukratko, ako nitko od nas više me bi morao raditi, pitanje je koliko dugo bi preživjeli.

Sustav je već stvoren, takav kakav jest. A zbog toga jer ima puno kritičnih točaka unutar vlastitog ustroja, mi ga ne možemo tek tako rušiti, nego moramo početi od sebe, i biti promjena koju želimo vidjeti u svijetu.

Tražiti promjenu u svijetu, a pritom ne mijenjati vlastite paradigme, predstavlja osnovni problem unutar razmišljanja modernog čovjeka.

Većina ljudi unutar svih naroda, vidi i razumije da trenutno školstvo nije adekvatno za zdrav razvoj njihove djece. No jesmo li kao ljudi učinili išta konkretno po pitanju promjene onoga što vidimo da nije dobro!? Jesu li se roditelji širom svijeta udružili i jesu li zajedničkim snagama stvorili promjenu koju žele!?

Odgovor je jasan; nisu!

Tko je dakle tu više odgovoran, sustav ili ljudi!?

Ovo vrijedi za sve grane našeg društva; obitelj, školstvo, znanost, zdravstvo, religija, politika, kultura, i tradicija…

Ako znamo da je nezdrava hrana štetna za nas, tko je više kriv za naša oboljenja- oni koji proizvode tu hranu, ili mi koji ju kupujemo i konzumiramo!?

Ako znamo da ratovi donose patnju i smrt, tko je više kriv – oni koji ih iniciraju ili mi koji ih sprovodimo !?

Naša tragedija se očituje u tome što smo izgubili sposobnost Vjere u promjenu. Taj gubitak nas dovodi do osjećaja nemoći, a kolektivna nemoć uvijek vodi do ispoljavanja agresije. Mi to krivo nazivamo pravom na obranu. No da li se ikada zapitamo, što mi to pokušavamo obraniti!?

Današnji čovjek većinu svoga vremena provodi na ekranima, gdje svoju nemoć ispoljava agresivno i nepromišljeno. No vatra se ne gasi tako da dolijevamo ulje na vatru, i nemir se ne umiruje novim nemirom.

Mir unutar čovjeka rađa mirom unutar njegovog okruženja, a mir unutar jednoga naroda rađa mirom unutar njegove domovine.

Ako želimo vrhunske političare, mi sami najprije moramo razviti izvrsnost unutar sebe, te zatim preuzeti svoju građansku odgovornost i dužnost. Mi dakle moramo sudjelovati unutar političkog i ekonomskog aspekta našeg društva, jer ako smo samo pasivni promatrači, tada postajemo robovi vlastite pasivnosti.

Naša djeca, s razlogom, u školama ne uče o političkoj i ekonomskoj pismenosti. A da ne govorimo o tome da unutar školstva me postoji prava edukacija o emocionalnom i duhovnom aspektu čovjeka. Što dakle možemo očekivati od takvog nauka, osim toga da budemo poslušni i pasivni.

Ako kao narod vjerujemo da mi tu ne možemo ništa promijeniti, najprije tako što ćemo promijeniti sebe, onda niti nemamo pravo da uopće tražimo promjene koje tobože želimo. Isto tako, koliko god to teško bilo prihvatiti, kao takvi nemamo pravo ni na to da osuđujemo vlast, jer vlast je odraz kolektivne svijesti jednog naroda.

Bez obzira koliko se trudili pred sobom opravdati svoju slabost, bez obzira koliko lažnim idealima tješili sami sebe, sve dok uvijek iznova biramo ono što nas drži u istom krugu, mi nemamo nikakvo pravo da očekujemo neko bolje sutra. Jer to ‘bolje sutra’, rađa se u u meni i tebi koji ćemo se potruditi da ovdje i sada budemo glas razuma, umjesto da dopuštamo to da budemo korišteni kao alat za stvaranje još dubljih podjela među nama.

Anđelko Katinić

[Coolio]

Procitah od reci do reci...Lepo je on to sve izlozio ali svako ko se imalo razume shvata kako sve funkcionise.

Odavno govorim da postoje centri moci koji postavljaju politicare u 99% zemalja. Zvucace smesno ali serija "Bela ladja" iliti Srecko Sojic do detalja opisuje kako sve funkcionise. Bukvalno isto.

Dakle, pojavi se covek kojeg izaberu stranci, daju mu novac,otvori stranku, on im obeca da ce da odradjuje za njih poslove u toj drzavi, oni njemu obecaju vlast, diplomatski imunitet,moc da u svojoj zemlji radi sta hoce. Isti ti ljudi uzimaju ostale kojima daju ulogu opozicije. Ta navodna opozicija se raspravlja sa vlascu,oni napadaju njih ovi njima uzvracaju a niko nikada ne biva odgovoran nizasta. Dakle obicni prodavci magle koji su tu da sludjuju narod dok vlast sprovodi sve ono sto se od njih zahtevalo pri dobijanju moci. Takav narod
misli da olovkom moze promeniti nesto pa se prima na izbore. Kada vlast postane limitirana i ne moze da tera dalje sa ispunjavanjem uslova, kada je narod prozre, onda ti isti iz centra moci izbacuju novog pulena postavljaju ga kao nekakvog revolucionara,opozicionara i ostalo,satro nezavisne televizije kao sto su kod nas N1 i Nova S ga izreklamiraju,daju mu maksimum prostora I naravno on pobedi na izborima, naivan narod slavi na ulicama a zapravo taj sto je pobedio nastavlja tamo gde su ovi stali. Zivi primer Crna Gora. Koliko su samo pricali kako ce da uhapse Djukanovica,kako ce ovo,kako ce ono...narod se radovao na ulici kada je pobedio neko drugi I sta se desilo? Pojeo vuk magarca. Sta je sa Bosnom? Hapsi se Dodik,jure ga stranci bla bla bla, lik ce i dalje da vodi RS preko drugog coveka.

Sta se desilo u Americi ? Tramp u kampanjama najavljivao kako ce da hapsi ovog senilnog predsednika, kako ce da hapsi Faucija zbog prisiljavanja naroda na vakcinaciju, kako ce on to sve da pohapsi, Kenedi isao na proteste,drzao govore kako ce svi da budu privedeni pravdi...Dosli na vlast,i sta? Opet pojeo vuk magarca. Zamajavali narod. Kenedi koji je kukao na vakcinaciju sada hvali te iste ljude.

Sve su uzeli pod svoje, televizije,novine,zdravstvo,hranu,pice ma sve...I samo je pitanje kome koju ulogu dodeljuju.

Narod moze sam samcat biti jedina prava opozicija svom tom nakaradnom sistemu ali je problem sto se ne zna kome sme verovati i isturiti ga da dodje na vlast. Sve ove sto im namece televizija su laz. Bukvalno sve...

Danas svaka od tih vlasti napravi problem pa nudi resenje i na taj nacin sprovodi zakone...

[Coolio]

I jos da dodam...Ta ista vlast postavlja svoje ljude u zdravstvo a zatim ti njihovi ljudi zaposljavaju one koji ce da budu lojalni...Ne ostaje na poslu niko ko nece da klima glavom i potvrdjuje sve ono sto oni govore..Odmah si tehnoloski visak...Govorim za Srbiju...

U svaku poru su postavljeni ljudi iz vlasti...

U skolstvu isto...Isti sistem,zato se uvode sve bolestine..Niko ne sme da se usprotivi,ostaje bez posla...Ima onih sa obrazom ali su takvi odavno bivsi i sada su verovatno kuci bez posla ili rade privatno nesto sta im se da.

Ima roditelja koji se bune za sve, za vakcinaciju dece, za to nakaradno skolstvo, ali to te samozvane nezavisne televizije predstave tako bedno da je to kao da ih ima troje a ne ko zna koliko. Zato sto te televizije ponavljam,nisu nezavisne nego igraju ulogu do odredjene granice.

[Peace]

Mi u sve ovo nismo upali preko noci, i ne mozemo izaci preko noci.
Trebat ce godine. Trebat ce ljudi koji su voljni nesto uradoti, i koji vjeruju da mogu nesto uraditi. Ovo dvoje je mnogo bitno.
Ako svaki pojedinac popravi samo sebe, mi cemo popravoti svijet.
I vise nista ne treba, znaci svako sam sebe da popravi.

[Vjetar]

Ja tipujem na uništenje, veća bi korist bila

[Peace]

Odlomak iz romana “Čarobno drvo”

U zemlji izlazećeg sunca Magda je uistinu pronašla jedan sasvim drugi svijet. Od samog početka, sve je izgledalo nestvarno, kao da je na drugoj planeti. Već pri samom slijetanju u taj svijet, gledajući Osaku iz ptičje perspektive kroz prozor avionr, iznenadilo ju je što ne vidi nikakvo zelenilo ni parkove – samo zgradurine i ceste. Na ulasku u terminal, začudili su je brojni službenici koji su pozdravljali novodošle putnike dubokim klanjanjem. Nikada prije nije bila među Japancima i nije znala ništa drugo o njima od onog što je vidjela u američkim filmovima, a to nije bilo baš mnogo. Nema ničeg boljeg od iskustva iz prve ruke da bi se reprogramirale predodžbe stvorene varljivim medijskim interpretacijama.

Japanci su je zapanjili svojim neobičnim životnim stilom i čudnim pogledima na život. Gotovo svakodnevno bi zbog nečega ostala paf. Reakcije su im često bile kao da uopće nisu s ovoga svijeta.

Recimo, jednog je dana žurila na posao, vozeći se na bajku, kao i obično, pločnicima prepunim pješaka. Bilo je teško probiti se kroz gomilu, ali pazila je da ne naleti biciklom na koga. No, taj put, ipak je udarila nekog tipa straga. Ovaj se okrenuo i učinio nešto što će pamtiti cijeli život. Očekivala je da će je napasti, opsovati i naučiti je pameti, ali dogodilo se nešto posve suprotno. Ponizno je sklopio dlanove, kao u molitvi, i duboko se poklonio u znak isprike. “Žao mi je što sam vam bio na putu”, rekao je na japanskom. Više ju je šokiralo to što je čula nego što ga je udarila biciklom. Odmah je pomislila: ‘Je li ovaj to mene zeza ili se to on meni stvarno ispričava?’. Bilo je jasno da se ispričati trebala ona, s obzirom da ga je zveknula. Da se to dogodilo bilo gdje na Zapadu, ne samo da bi dobila oštru jezikovu juhu, nego je postojala velika vjerojatnost da joj osoba vrati šakom u oko. Reakcija prirođena dijelu svijeta iz kojeg je došla bila bi kombinacija osvete, gnjeva i mržnje. A bilo je i uobičajeno ispuhati bijes kroz neki oblik nasilja.

Do tada je već naučila dovoljno japanskog da je mogla skužiti što je čovjek rekao, ali čak i da nije, njegova bi gesta rekle sve. U životu je naučila da su riječi često varljive, ali djela ne toliko i da ona govore i više od riječi. Nevjerojatno, ali tip je preuzeo krivnju na sebe ili, bolje rečeno, odgovornost. Najbolje od svega, bilo je očito da njegova reakcija na udarac nije uopće bila promišljena budući da se sve dogodilo tako brzo, već je to vjerojatno bila njegova uobičajena manira u takvim situacijama, poput Pavlovljevog refleksa. Nije imao vremena razmisliti o tome da se radilo samo o nesretnom slučaju, o tome da ga nije udarila namjerno. Isto tako nije imao dovoljno vremena da se smiri i dobro promisli o tome što se dogodilo. Bilo je očigledno da je ovaj čovjek jednostavno po svojoj naravi bio častan, ponizan i suosjećajan.

Ova prigoda potakla je Magdu da se duboko zamisli i priupita kako se netko može tako ponašati ako uzmemo u obzir svijet u kojem živimo? Svijet u kojem je za većinu ljudi koncept ‘okretanja drugog obraza’ samo mitološka obrana za slabiće. Svijet u kojem je osvećivanje postalo sasvim normalno i čak očekivano, iako je grijeh i nema ništa časnog u tome, tako da se na tipove poput ovog, koji se ne ponašaju kao većina ostalih, gleda kao da nisu normalni. Koje li apsurdnosti!

Bilo je to jedno nezaboravno iskustvo koje ju je mnogo čemu poučilo. Reagirajući na taj način, tip ju je poučio lekciji koja je doprla do nje mnogo dublje nego što bi ikad doprla da ju je izgrdio. Obično pretpostavljamo da je kazna najbolji način da krivcu damo lekciju, ali u tom trenutku Magda je otkrila kako je ta pretpostavka kriva. Ova njegova impresivna, časna gesta imala je na nju učinak koji je bio puno djelotvorniji nego što bi to ikoja kazna mogla biti. Naučila je pritom dovoljno o moći poniznosti, preuzimanju odgovornosti, časti, tolerancije, praštanja i suosjećanja – oružju daleko učinkovitijem od ičeg drugog u borbi protiv osvetoljubivosti, ljutnje i mržnje. Ali ono što nije znala bilo je kako da sve to upotrijebi prirodno i spontano. Trebale su joj godine da oprosti starcima, mjeseci da oprosti svojim bivšim šefovima na brodu, a taj neobičan tip mogao je to učiniti istoga trena.

[Peace]

Citala sam ovaj odlomak unazad par dana, i stalno mi se misli vracaju na njega.
Na onu reakciju jednog japanca.
Mozemo mnogo iz toga nauciti.

Ko bi od nas mogao tako postupiti?
Najbolji medju nama bi bar ocekivali da im se uputi izvinjenje.
Mnogi bi se i pored toga mrstili cijeli dan, te tako mrstili i druge ljude.
Amerikanci bi se uhvatili za ledja ako se desilo na parkingu nekog objekta, pozvali hitnu i tu vidili priliku da dobije par hiljada dolara.
Neki bi se ljudi obracunali verbalno, a neki i fizicki…
Mi se jos dobro i dugo mislimo trebamo li reci izvini i kad je jasno ko dan da smo krivi…

Za bolji svijet, svako bi trebao smanjit svoj ego.

[Ina]

Mislim da svako može početi jedino od sebe.
I činiti najbolje što zna i može u svakom aspektu života.
Famelijarnom, ljubavnom, društvenom, poslovnom, eduktivnom itd