O svim religijama

[kreja]

Sufizam je jedan od duhovnih puteva koji naglašava mističnu stranu islamskog učenja. Riječ dolazi od arapske riječi sufi koja označava mistika, a izvedena je od riječi suf, tj. “vuna”, što je vjerojatno vezano uz vunenu odjeću prvih derviša.

Sufizam možemo dovesti u vezu i s riječju saf koja znači “čistoća”. Čistoća podrazumijeva uklanjanje stranih elemenata iz bîti nečega, što u konačnici dovodi do otkrivanja i prepoznavanja čovjekovog stvarnog Ja.

Jedan od najpoznatijih sufijskih redova, mevlevijski, osnovali su 1273. godine sljedbenici Mevlane Dželaludina Rumija nakon njegove smrti. Red je utemeljio Rumijev sin, sultan Veled u Konji u Turskoj, odakle se red postupno proširio cijelim Osmanskim Carstvom.

Rumijevo učenje
Najvažniji pojam u islamu, pa i u sufizmu, je tawhid prema kojemu je Bog jedan i jedinstven. To je manifestacija principa Jednog koji je nužno Biće o kojem ovisi postojanje svih stvari. Sve je od Boga i sve se njemu vraća. (Ku’ran)

awhid kao učenje o jedinstvu, govori da je čitav Univerzum odraz toga jedinstva, a krajnji je čovjekov cilj razumjeti i živjeti to jedinstvo, što je također i krajnji cilj sufizma.

Ono što posebno obilježava Rumijevo učenje je ljubav prema Voljenom (Bogu), što podrazumijeva okretanje od prolaznog svijeta i usredotočenost na ono neprolazno – Boga. Ljubav potiče na davanje, žrtvovanje i usavršavanje ljudskog bića. Božanska ljubav postoji unutar čovjekove bîti, ali zbog zaokupljenosti mnogim stvarima ne možemo tu Ljubav ni čuti ni osjetiti. Jednom kad je čuje ili osjeti poput bljeska, čovjek nastoji tu Ljubav ponovno čuti i pojačati.



… Kada se spustim u rudnik, On je rubin i kamen dragi,
kada u more uronim, On je biser bijeli.
Kada pustinjom hodim, On je oaza;
kada se nebeskim sferama verem, On je zvijezda….

Put kojim se približavamo Bogu, prema Rumiju uključuje glazbu, poeziju i ples. Glazba pomaže posvećenicima da se čitavim svojim bićem usredotoče na božansko, a obredni ples sema, koji je osmislio Rumi, vodi nutarnjoj sabranosti. Neprekidnom vrtnjom oko svoje osi, s rukama uzdignutim prema nebu, posvećenik se oslobađa vezanosti za ovozemaljsko, simbolički kreće prema istini, raste kroz ljubav, stišava svoj ego, nalazi istinu i dolazi do Savršenog. S tog duhovnog putovanja vraća se zreliji za pružanje ljubavi i služenje svima, bez obzira na uvjerenje, rasu, klasu ili narod kojem pripada.

Danas Mevlevijev red postoji u cijelom svijetu, kao i škole koje proučavaju Rumijeva učenja. Ona privlače mnoge tragaoce zbog univerzalnih ideja i poziva na Ljubav, jer kako kaže stih:

Dođi, dođi tko god da jesi
bilo da si tragalac, bilo nevjernik,
bilo da se moliš Vatri.
Naša nije karavana očaja
Dođi, čak ako si prekršio svoj zavjet tisuću puta
dođi, dođi, i još jednom… dođi!

https://nova-akropola.com/kulture-i-civ ... mijev-put/

[kreja]

Bio je jedan lijep voćnjak, prepun stabala i voća, vinove loze i zelenila. U njemu je sjedio sufi zatvorenih očiju, s glavom na koljenima, utonuo duboko u meditaciju.

Zašto, upitaše ga, ne gledaš božje znamenje koje je Milostivi razasuo oko tebe i koje nam On u ­potpunosti nudi?

Znamenje, odgovori on, gledam iznutra. Vani su samo simboli znamenja. Što je sva ljepota svijeta? Odsjaj, poput lelujave grane što se odražava u rijeci, tog vječnog voćnjaka koji neuveo prebiva u ljudskim srcima.

Sufizam nije religija, nije kult niti sekta, nije istočnjački niti zapadnjački.

Iako je neodvojiv od islama i svoja učenja temelji na Kur’anu, radi se o ezoterijskom, mističnom obliku islama koji se javlja kao odgovor na ortodoksnost i dogmatizam koji su prevladali u islamskom svijetu nakon Muhamedove smrti.

Dok tradicionalni islam Boga vidi kao apsolutno transcenden­tni i nedodirljivi objekt klanjanja i pokoravanja, sufisti vjeruju da svako ljudsko biće ima mogućnost neposrednog pristupa božanskom. Takvo vjerovanje nije odgovaralo nositeljima vlasti što je dovelo do brojnih progona, zatvaranja i pogubljivanja kojima su tijekom povijesti bili izloženi pristaše sufizma, iako su svojim djelovanjem upravo oni bili najzaslužniji za širenje islama, za razvoj znanosti i kulture i to ne samo u islamskom svijetu nego i mnogo šire.

Nastanak i razvoj



Početak sufizma veže se uz VIII. stoljeće, a prvi su sufiji bili siromašni ljudi odjeveni u grubu vunenu odjeću kojom su simbolično izražavali odricanje od svjetovnih, materijalnih dobara i pripremanje duše za jedinstvo s Bogom, kao i razliku između njih i vjerskih vođa odjevenih u raskošnu odjeću. Osim toga, takva gruba odjeća koja iritira kožu služila je i kao podsjetnik na činjenicu da je tijelo nešto što sprečava dušu da postigne viši cilj. Arapski naziv za vunu je suf, od čega, prema nekim istraživačima, dolazi riječ sufizam. Drugi porijeklo ove riječi vuku iz istog arapskog korijena koji može značiti i čistoću, a postoji i teorija prema kojoj riječ sufizam dolazi od grčke riječi sofos što znači mudrac, a sufizam put mudrosti. U arapskom svijetu i danas je za islamski misticizam u upotrebi izvorna riječ tesawwuf, tj. “odjeven u vunu” dok se u zapadnoj literaturi riječ sufizam koristi od XIX. stoljeća.

Nakon napuštanja početne, asketske faze, u učenje sufizma uvodi se element božanske ljubavi koji poučava o ljubavi prema Bogu koja je nesebična, bez želje za nagradom i bez bojazni od kazne.
Od tog razdoblja tema ljubavi postaje dominantna u učenju sufizma, a svoj najljepši izraz pronašla je u poeziji. Sufiji su tako stvorili neka od najljepših djela perzijske književnosti. Upravo su ljubavnu poeziju koristili da prenesu poruku u vremenima kad su, zbog nesla­ganja i progona, bili prisiljeni skrivati svoja učenja.

čenje sufija

Iako se danas pove­zuje isključivo s islamom, u učenjima sufizma mogu se uočiti i brojne sličnosti s drugim religijama pa je moguće pronaći utjecaje kršćanstva, hinduizma i budizma kao i neke predislamske utjecaje kao što su princip svje­tla preuzet iz drevnog kulta Mitre ili vatre iz tradicije zoroastrizma. Jedan od primjera iz kojeg je vidljiv utjecaj budizma je legenda o istaknutom sufiju Ibrahimu ibn Adhamu koji poput Buddhe napušta kraljevsku palaču i predaje se lutalačkom životu te poziva na čistoću, siromaštvo i istinoljubivost. Sufizam vjeruje u božansko porijeklo svega što postoji te osjeća poštovanje ne samo prema islamu već prema svakoj religiji bez nametanja bilo kakve religijske forme. Također se protivi miješanju misticizma i fanatizma. Prema sufijima, svaka je religija imala posebnu svrhu u određenom povijesnom trenutku i čovjek može biti u skladu sa svakom od njih ako s istom ljubavlju i razumijevanjem za njih otvori svoje srce.

Sufi može biti osoba bilo koje religije. Svatko tko je spreman odreći se pohlepe, ponosa, taštine, arogancije, slijepe poslušnosti ljudima i običajima, korača putem sufizma, bez obzira na vjeru, rasu ili spol.

Ono što razlikuje sufizam od ortodoksnog islama je i tumačenje Kur’ana. On ima brojna skrivena značenja čiji se smisao otkriva onome koji prođe određeni put unutarnje preobrazbe. Na tom putu čovjek se treba usuditi nadvladati vlastite nedostatke, a ne osuđivati druge čiji su nedostaci slični našima; treba ovladati svojim osjećajima umjesto da pokazuje nerazumijevanje za osjećaje drugih ljudi; treba očistiti dušu od vlastitih mana jer samo se prema stupnju čistoće duše otkri­vaju skrivena znanja. Pročišćenje duše ključno je za postizanje jedinstva s Bogom, jer kao što ogledalo prekriveno prašinom ne pokazuje odraz, tako ni duša ispunjena manama ne može odražavati božansku ljubav.

Da bi se postigao taj cilj, po­trebna je bezuvjetna ljubav prema svemu postojećem jer sve je manifestacija jedne jedine stvarnosti. To također znači da je važno ostati uključen u ovaj svijet, živjeti među ljudima ne odbacujući ljudske želje već obuzdavajući one koje su u suprotnosti s Božjim zakonom. Čime god da se bavi, pravi sufi mora to obavljati najbolje što može, a svoje znanje i iskustvo mora upotrijebiti u suživotu s drugim ljudima jer svaki je čovjek bez iznimke ogledalo onog drugog.

Sufijski redovi
U početku su sufizam činili tek malobrojni, duhovnom životu predani pojedinci. Od XII. stoljeća nadalje počinje njegovo širenje što rezultira nastankom brojnih sufijskih redove širom muslimanskog svijeta – od Maroka do središnje Azije. Na čelu svakog reda nalazi se šejh, duhovni vođa koji uživa veliko poštovanje zbog znanja koje mu je prenio njegov učitelj, a koje on prenosi jednom od svojih odabranih učenika. Iako institucija šejha potječe još iz doba proroka Muhameda, neki ortodoksni muslimani smatraju da je u suprotnosti s njegovim učenjem koje govori da ne štuju nikog osim Boga. No sufiji smatraju da bez znanja duhovnog vodiča nije moguće ko­račati putem sufizma.

Da bi pristupio nekom od redova, učenik je morao proći inicijatski obred, a nakon toga i strogu obuku koja je uključivala obavljanje najnižih poslova, služenje ostalima, a često i povlačenje u osamu u trajanju od četrdeset dana. Poslije završene obuke većina se učenika vraćala svakodnevnom životu, a ­obrede bi obavljali samo u određeno vrijeme, dok je mali broj njih bio odabran za nasljednike šejha.

Svaki je red razvio svoj specifičan način izvođenja sufističkih obreda. Dva najpoznatija obreda unutar sufizma su zikr i sema.

Zikr je obred ritmičkog ponavljanja stiha iz Kuran’a u kojem se pojavljuje jedno od Alahovih imena. Ponavljanje je praćeno kontrolom disanja i pokretima tijela koji bi trebali pomoći u postizanju “fane”, tj. iskustva nestajanja u kojem se gubi svijest o materijalnom svijetu.

Sema je najpoznatiji sufistički obred koji se najčešće povezuje s pripadnicima mevlevijskog reda, poznatijima kao “vrteći derviši”. Red je osnovao najpoznatiji sufijski mistik Džalal al-Din Rumi, zvan Mevlana. On je vjerovao da je kroz ples i glazbu moguće čuti glas Boga i skinuti veo koji čovjeku priječi susret s njim. Sema ima nekoliko dijelova od kojih svaki ima svoje značenje i jednaku važnost. Okretanje predstavlja vrhunac seme, a cilj mu je da se duša oslobodi uspavanosti u svojem fizičkom tijelu te postigne zajedništvo s Bogom. Svaki pokret tijekom izvođenja obreda ima simboličko značenje. Desna ruka ispružena je gore, a lijeva dolje što simbolizira ulazak božanske energije i ljubavi i njeno spuštanje na zemlju svim ljudima putem derviša koji je samo posrednik koji ništa ne zadržava kod sebe. Ruke prekrižene na ramenima potvrđuju jedinstvo s Bogom, a vrtnjom zdesna na lijevo, oko srca, izražavaju ljubav prema svim bićima.

Odjeća koju nose također je prepuna simbolizma pa tako kapa predstavlja nadgrobnu ploču, crni ogrtač grob, a bijela suknja mrtvački pokrov za ego. Tijekom obreda derviš odbacuje crni ogrtač čime simbolički izlazi iz groba i odbacuje zemaljske veze kako bi se sjedinio s Bogom.
Glazba koja prati obred izuze­tno je važna jer je Mevlana smatrao da je glazba univerzalna, da ne treba prevoditelja, te stoga predstavlja najljepši jezik ljubavi.

Najpoznatiji sufiji
Među brojnim poznatijim sufijima ističe se i jedna žena, Rabi’a al-’Adawiya. Smatra se da je u učenje sufizma uvela element božanske ljubavi koji nakon njene smrti posta­je dominantan.

Ibn ‘Arabi jedan je od najvećih teoretičara islamskog ezoterizma. Rođen je u Španjolskoj u XII. stoljeću, ali je napušta zbog neslaganja s vlastima i odlazi na Bliski istok. Napisao je brojna djela u kojima podučava da je sve što postoji manifestacija Boga, najviše božanske stvarnosti, a njegovo učenje uvodi u sufizam pojam jedinstva bića.

Shahab al-Din Suhrawardi u svojim djelima koristi element ­svjetla. Prema njegovom je učenju sve postojeće izraženo različitim jakostima svjetlosti, počevši od apso­lutne svjetlosti koja je sam Bog i koja se širi u svim smjerovima obasjavajući ono što je ispod i do čega dopire slabija svjetlost.

Najpoznatiji predstavnik sufizma bez sumnje je Džalal al-Din Rumi.

Rođen je u XIII. stoljeću u Perziji, na području koje je danas dio Afganistana, ali vrlo rano seli u grad Konju u današnjoj Turskoj. Kao sin glasovitog sufijskog pro­povjednika Bahe al-Din Walada od djetinjstva je poučavan nauku sufizma te nakon očeve smrti zauzima njegovo mjesto. Na njega je najviše utjecao susret sa sufijskim mistikom Šams-i-Tabrizijem koji produbljuje njegovo shvaćanje sufizma te postaju nerazdvojni prijatelji. Nakon Tabrizijevog nestanka Rumi se posvećuje pisanju poezije i tada nastaju njegova najpoznatija djela Masnavi i Divan. U njima jednostavnim i svima razumljivim jezikom objašnjava bit sufijskog učenja kroz mješavinu priča, poslovica i pjesama. Poučava o na­činima na koje se čovjek može približiti Bogu “uništenjem” ega koji predstavlja prepreku između ljudskog srca i Boga, a taj pokušaj je u stvari “sveti rat”, ponekad bolan i pun patnje, ali neophodan. Prema Rumiju, smisao života i stvaranja je ljubav. Onima koji krenu putem ljubavi govori da nisu sami, pokazuje im put i postaje njihov vodič.

Njegova sve veća popularnost danas samo potvrđuje univerzalnost njegove poruke, aktualne čovjeku XII. kao i čovjeku XXI. stoljeća.

Rumijeve poruke:

Budi kao rijeka u velikodušnosti i pružanju pomoći.
Budi kao sunce u nježnosti i milosrđu.
Budi kao noć pokrivajući tuđe nedostatke.
Budi kao mrtvac kad si bijesan i ljut.
Budi kao zemlja u skromnosti i poniznosti.
Budi kao more u toleranciji.
Budi kao što jesi ili kao što izgledaš.

Krivnju traži u sebi, ti si posijao sjeme. Pomiri se s Božjim zakonom i kaznom!

Razlog za nesreću je u lošem djelu. Pogledaj što si loše učinio, ne reci “to je moja sudbina”.

Brinulo me što nemam cipele. Tada sam vidio čovjeka bez noge.

Čovjek može pobijediti svijet, ali ne može ovladati svojim riječima.

Tko god posjeduje ljepotu, treba znati da je posuđena.

Čovjek treba napustiti brojne nastambe da bi jednog dana stigao kući.

Čak i ako govori stotinu jezika, čovjek je nijem ako njegovo srce i riječi nisu jednaki.

Čovjeka se cijeni prema onome što on traži.

Pitanje se rađa iz znanja, jednako kao i odgovor.

Brod treba vodu da bi plovio. Ali ako voda prodre u brod, potopit će ga. Što je voda za brod, to je svijet za vjernika.

Plači kad se netko rodi, a ne kad umire.

Tugu stvaraju želje koje se neće ostvariti.

Jezik je beskrajno blago kao i neizlječiva bolest.

Onaj koji ima dobrog prijatelja, ne treba ogledalo

https://nova-akropola.com/wp-content/up ... fizam5.jpg

[kreja]

Ovo je univerzalni mit koji se odnosi na besmrtnost duše i postojanje kozmičke sudbine u kojoj čovjek treba svjesno i aktivno sudjelovati.

Drevna egipatska religija je jedna od najcjelovitijih i najbolje poznatih religija u današnje vrijeme, iako je to poznavanje površno. No, kako svaki povijesni trenutak ima različitu simboliku i vrednovanje, umjesto da sudimo egipatskom načinu razmišljanja, trebali bismo ga osmotriti s ciljem da shvatimo što je moguće veći broj elemenata njihovog zagonetnog panteona.

Zanimanje Zapada za Egipat započinje s Herodotom, i premda je on Egipat upoznao kad je ovaj već bio u potpunoj dekadenciji i gotovo uništen, bio je zadivljen onim što je preostalo od drevnih vjerovanja i simbolizma. Samo ime zemlje bilo je Kem ili Kemi, što znači Crvena zemlja. Riječ Egipat, koja potječe iz grčkog, znači nepoznato.

U rimskom razdoblju, u Egiptu se više nije pisalo hijeroglifima već više shematiziranim, demotskim pismom, i već tada nitko više nije mogao odgonetnuti drevne natpise u hramovima, izuzev posljednjih Izidinih svećenika s otoka Philae. Padom Rimskog Carstva ovo zna­nje je potpuno nestalo, sve dok Napoleonove trupe nisu pronašle slavni Kamen iz Rosette.

Prva iskapanja u Velikoj pira­midi proveo je u srednjem vijeku Al-Ma’mun; on nam daje na znanje da je pronašao pozlaćene kovčege u kojima su Egipćani čuvali svoje kraljeve.

Kasnije, u renesansi, iskapanja je provodila Crkva i tada su pronađeni egipatski obelisci koje su Rimljani bili prenijeli u glavni grad.

No, sve dok Champollion nije uspio pomoću Kamena iz Rosette prevesti više od četrdeset posto znakova egipatskih hijeroglifa, nije se doista znalo previše, ne samo o formama nego ni o duhu Egipta. Kasnija iskapanja iznijet će na svjet­lo dana niz važnih papirusa, osobito onih loše nazvanih Knjiga mrtvih, čiji se tekst pojavljivao na mnogim sarkofazima, a koji su seMIT-O-OZIRISU_Oziris_reljef.jpg doista zvali Knjiga skrivenog boravišta. Također, spoznalo se da mnogi egipatski hramovi nisu bili grobnice nego religijski spomenici u kojima su se sahranjivale znamenite ličnosti onog vremena.

Prisjetimo se teorija koje danas postoje o egipatskoj religiji i magiji te tradicija koje iz njih pro­izlaze. Razjasnimo najprije da sa simboličkog i ezoterijskog gledišta riječ magija znači Velika znanost ili Veliko znanje, što se odnosilo na znanje koje povezuje sve stvari, nešto što je nama danas veoma teško shvatiti.

Posljednja istraživanja nedvoj­beno dokazuju da egipatska kultura nije proizašla iz tipičnih kultura kamenog doba. Odakle onda? To ne znamo sa sigurnošću. Postoje mnoge teorije. Neke drže da ona vuče porijeklo od legen­darne Atlantide koja je, prije nego što će potonuti, poslala dio svoje ostavštine u zemlju Kem. Druge kažu da potječe iz Indije, jer Nil na sanskrtu znači plavo.



Što sami Egipćani kažu o sebi? Da nastanjuju ovu zemlju već tisućama godina te da je razdoblje koje nazivamo dinastijskim, a koje započinje Menesom, samo jedno od razdoblja nakon kraljeva kao što su Horus, Škorpion, ili Oxyrhynchus… na­brajajući tako una­trag više od sedamdeset tisuća godina.Egipćani su bez sumnje posjedovali jedinstve­nu religiju. Ako se samo prisje­timo da su moderne religije u samo nekoliko stoljeća doživjele mnoge promjene i varijacije, i da su unutar zajedničkog vjerovanja postojale različite religij­ske forme, već prema prilikama u gradovima i razdobljima, tada se u Egiptu trebao dogoditi isti fenomen.

No Egipat je imao nešto što je kod drugih naroda teško otkriti u tolikoj mjeri: znao je mijenjati ono promjenjivo i održavati ono nepromje­njivo. Naime, iako su mije­njali vanj­ske forme, unutar njih postojala je neprekinuta nit od početaka povijesti, poput leđne moždine cijelog religijskog pro­cesa, i u tom kontekstu možemo promatrati mit o Ozirisu.

Kako bismo bolje shva­tili ovaj mit, treba naglasiti da su Egipćani čvrsto vjerovali u postoja­nje duše i Boga, i iako ih se proglašava mnogo­bo­šcima i obožavateljima životinja, ne bismo ih smjeli prosuđivati s našeg današnjeg stajališta već nastojati razumjeti njihovo, upoznavajući njihove mitove i njihov simbolizam. Za Egip­ćane možemo reći da su prije bili panteisti negoli politeisti, jer su smatrali da je ono božansko svugdje, u svim stvarima, ali u potencijalu. No da bi ga čovjek mo­gao shvatiti, ­najprije se sam trebao transmutirati kroz niz kušnji.

Također, Egipćani su vjerovali u reinkarnaciju. Duše nakon smrti prelaze u jedan međuprostor, Duat, vrstu “čistilišta”, gdje se, ne raspolažući više zemaljskim stvarima, nalaze kao u praznini. Onaj tko je imao dovoljno duhovne snage mogao je izbjeći kušnje Duata i tada je prelazio u Amenti, što je značilo Zemlja Amona. Amenti je bilo mjesto blaženih duša, raj, a ako bi te duše razvile još više energije, mogle su se popeti na ono što se nazivalo Barka od milijun godina. Onima koji nisu do­segli to potpuno oslobođenje, preostajao je povratak u Duat i novi silazak na fizičku zemlju.

Mit o Ozirisu nam iznosi jednu religijsko-simboličku pripovijest. Ona kaže da su jednom postojali prvobitni ljudi, ne primitivni nego drevni, a da bi ih se pratilo i savje­tovalo, postojala je Božanska trijada koju su emanirala druga, viša božanstva. Ovu su trijadu činili Oziris, Izida i Horus, njihov sin.

Jednom su prilikom okupljeni bogovi shvatili koliko Oziris postaje važan i pozvali ga da se pridruži njihovom skupu. No Oziris je imao brata, ili negativnu suprotnost, kao što to uvijek biva u mitološkim pričama. Ozirisov je brat bio Seth, prikazan kao neman u obliku krokodila. Na tom skupu Seth je objavio da će jedan vrlo lijep kovčeg pokloniti ono­me od bogova za kojeg se pokaže da se može savršeno smjestiti u njegovu unutrašnjost. Nikome to nije uspjelo, jer je mjesta bilo ili nedovoljno ili previše, osim Ozirisu, budući da je kovčeg bio načinjen upravo po njegovoj mjeri. Kad je ušao unutra, Seth je to iskoristio, zapečatio je kovčeg olovom i bacio ga u rijeku Nil, a Oziris je tako ploveći stigao do Sredozemnog mora, gdje je ostao usidren uz jedno stablo na obali.

Izida, njegova supruga i moćna čarobnica, uspjela je pomoću magičnog zrcala otkriti njegovo počivalište i osloboditi ga. Ali Seth, u strahu da bi ga mogla oživjeti, raskomadao je Ozirisovo tijelo na sedam, četrnaest ili četrdeset devet dijelova, i razbacao ih na sve strane univerzuma.



Uz Anubisovu pomoć Izida je pronašla sve dijelove Ozirisovog tijela, osim spolnog organa, te je tako za Ozirisa sastavila magično tijelo, gorko žaleći što više nikad neće moći imati dijete sa svojim suprugom. Međutim je, također na magičan način, zatrudnjela od dodira jednog sokola i tako se rodio Horus. Kasnije Horus odrasta i u ime oca uništava svog zloćudnog strica.

Ovaj mit prvenstveno je vezan uz uskrsnuće čovjeka, a ne usjeva, kako se ponekad misli. Radi se o uskrsnuću na inicijatski način, ­nutarnjem uskrsnuću, a ne uskrsnuću tijela. Sa stajališta mi­sterija, ljudi se rađaju “mrtvi” na duhovnom planu; ovdje trebaju započeti “živjeti” prolazeći poseban proces (inicijaciju) koji će im omogućiti ponovno rađanje iz vlastitog sjemena. Ovdje možemo uočiti povezanost mita o Ozirisu i inicijacije, kao i u svim egipatskim pogrebnim obredima.

U Egiptu se pod pojmom inicijacije shvaća mogućnost ubrzanja jednog prirodnog procesa, a to je evolucija čovjekove svijesti. Ljudska duša, prolaskom vremena, prolazi proces pročišćavanja i uzvisivanja, što znači da postoji određena jednakost između vremena i svijesti. Ako se može ubrzati vrijeme, može se ubrzati i svijest, postižući u kratko vrijeme velik napredak. Postoji “psihološko” vrijeme, vrijeme koje nije fiksno, a obuhvaća vrlo kratke sate našeg veselja i strahovito duge sate naše boli. Kad bismo nekome trebali ispričati vlastiti život, uočili bismo da to možemo učiniti za par sati, zato što se ne sjećamo svega već samo nekih ključnih trenutaka. U svom dubokom poznavanju psihologije, Egipćani su uvijek nastojali zadržati čovjeka unutar granica njegovih važnih trenutaka, kako bi, proživljavajući svaki trenutak svog vremena, akumulirao intenzivni­ju svijest.

Kao što svako povijesno razdob­lje ima svoje vlastite fascinacije, tako je egipatska fascinacija bila čežnja za što većom svijesti o vlastitoj bes­mrtnosti. Zato su mumificirali svoje umrle, ne zbog počasti ili čuvanja materijalnih ostataka, nego da fizički dio umrlog zadrže čvrsto vezan uz zemlju, olakšavajući time uzdizanje oslobođene duše. Upravo je oslobođenje duše bilo ono za čime su težili i zbog čega su besmrtnost i sve ono što je vječno bili njihova najveća preokupacija.

Mi danas također posjedujemo, ako ne ista vjerovanja, a onda istu potrebu da vjerujemo u ono apsolutno, u Nešto što traje izvan nas samih. Prodirući duboko i temeljito u povijest mogli bismo pronaći onu nit jedinstva i trajnosti koja povezuje prošlost s našim sadašnjim trenutkom, i s budućnošću koja tek treba doći.

https://nova-akropola.com

[kreja]

Pojam hinduizam dolazi od riječi Hindu, što je u stvari drugo ime za Indijca, čovjeka koji živi u Indiji. To znači da je ta religija povijesno i geografski prvenstveno vezana uz Indiju, ali se s vremenom proširila na mnoga druga područja. Ukupan broj hindusa danas je preko 1.000.000.000, što iznosi oko 15% od ukupnog svjetskog stanovništva, te je po broju članova treća religija u svijetu, nakon kršćanstva (32%) i islama (oko 23%). Hinduizam se ponekad naziva i brahmanizam, po njihovom božanstvu – Brahmanu. Broj hindusa u Republici Hrvatskoj nije poznat, ali postoji Hinduistička vjerska zajednica sa sjedištem u Zagrebu, a prema popisu iz 2011. god. oko 2.500 osoba izjasnilo se pripadnicima istočnjačkih religija, što svakako uključuje i pripadnike te zajednice.



Obično se velike religije dijele na prirodne ili uzlazne, odnosno one koje su nastale tako što su ljudi zaključili da bogovi (ili Bog) postoji, te objavljene ili silazne, odnosno one u kojima pripadnici tih religija vjeruju da im se izravno Bog objavio. Iako se u toj podjeli govori da su tri objavljene religije – židovstvo, kršćanstvo i islam, nastale tim kronološkim redom, za nas kršćane samo je kršćanstvo prava objavljena religija, jer se Krist – jedini Otkupitelj svijeta – objavio samo unutar nje. Prirodnih religija ima puno, a najpoznatije su hinduizam, budizam, konfucijanizam, taoizam, zoroastrizam, šintoizam, sikizam itd. Ovdje ćemo reći nešto samo o hinduzimu, i to najprije o njegovu nauku, načinu života hindusa, te o odnosu Katoličke Crkve prema toj religiji.

Hinduistički nauk

Bogovi

Hindusi vjeruju u jednog Boga, ali naučavaju da on djeluje u raznim oblicima. Tako je npr. prema njima jedini Bog – Brahman, ali on nije uvijek jednak, nego se često mijenja, čak kroz milijun oblika. Tako kad npr. Brahman stvara svijet, naziva se Brahma, kad se brine za ljude u svijetu, naziva se Višnu, a kad taj svijet uništava (npr. poplave, potresi, velike nesreće…) naziva se Šiva. Brahma, Višnu i Šiva su tri najpoznatije Božje manifestacije, odnosno Božja očitovanja ljudima. Uz njih se još mnogo časte Indra, Ganeša, Krišna, Rama, Agni, Varuna i mnogi drugi. Bog hindusima nije neki daleki Bog, nego se on nalazi svuda: u svakoj stvari, prirodi, životinjama…

Reinkarnacija

Hinduistička su vjerovanja veoma vezana uz način života u Indiji. Tako su npr. Indijci uočili kako se u biljnom i životinjskom svijetu mnogo toga ponavlja, pa su na temelju toga stvorili svoj način vjerovanja. Primjerice, uočili su kako mnoge biljke izrastu iz sjemena, a onda se od njih uzme sjeme, zasije, pa iz njega izraste opet nova biljka. Dakle, postoji stalan proces: sjeme – biljka – sjeme – biljka… Uočili su to i u životinjskom svijetu. Tako se npr. jedna gusjenica razvije u leptira, a jajašce leptira postane gusjenica. I tu je riječ o stalnom obnavljanju: gusjenica – leptir – gusjenica – leptir…

Na temelju toga, hindusi su zaključili da se i čovjek mora vratiti na svijet nakon smrti. Prema njima se, dakle, čovjek ponovno i ponovno utjelovljuje, odnosno reinkarnira. Riječ reinkarnacija dolazi od latinskih riječi re – ponovno, i incarnatio – utjeloviti se, pa prema tome označava vjerovanje da će se čovjek poslije svoje smrt opet utjeloviti.

Međutim, to ne znači, kako hindusi naučavaju, da se svaki čovjek mora ponovno utjeloviti u obliku čovjeka. Naprotiv, ponekad se može reinkarnirati kao životinja, biljka ili čak kamen, stijena. Kako će se netko ponovno roditi isključivo ovisi o moralnosti njegova života. To znači sljedeće: ako se netko jako trudio i moralno (iskreno, pošteno) živio, taj će se u sljedećem životu roditi u savršenijem obliku, ali ako netko nije moralno živio, taj će se roditi u nižem obliku, možda čak kao životinja ili biljka.

Podjela stanovništva na kaste

Uz te stupnjeve života usko je vezana podjela stanovništva u Indiji. Naime, društvo je podijeljeno na tzv. kaste, odnosno na pet različitih društvenih skupina koje se razlikuju po poslovima koje obavljaju i po ugledu koji uživaju. Iako je ta podjela na kaste službeno ukinuta 1947. god., u praksi je još prilično prisutna.

Najuzvišenija je 1. kasta – svećenika (koji se još nazivaju bramini ili bramani). Nešto manje ugledna je 2. kasta – ratnika (kšatrija), zatim slijede 3. – trgovci (vajišija), pa 4. – radnici (šudra), i na samom dnu 5. – čistači ulica, javnih WC-a, lopovi… (parija).

Zakon karme i moksha

Članovi se jedne kaste ne smiju miješati s članovima drugih kasti i nužno moraju prihvatiti svoje stanje onakvim kakvo je, bez prigovaranja. Zašto? Zato što prihvaćaju zakon karme, tj. hindusi vjeruju kako je sam čovjek svojim prijašnjim životom zaslužio baš tu kastu u kojoj se sada nalazi. Ako želi u sljedećem životu prijeći u višu kastu, može to postići jedino moralnim životom. To znači da npr. jedan trgovac, ukoliko bude pravedno živio, u sljedećem se životu može roditi kao ratnik, a ako je živio izrazito moralno, može se roditi i kao svećenik. Međutim, ako mu život prođe u nepoštenju, rodit će se u nižoj kasti, ili čak kao životinja. Tako npr. hindusi vjeruju da se onaj svećenik koji je za svog života bio proždrljiv, u sljedećem životu rađa kao svinja.

Samo onaj tko izrazito, izrazito živi moralno, ne mora se ponovno roditi, nego se nakon smrti sjedinjuje s Brahmanom. To je cilj svakog hindusa. Postizanje tog oslobođenja od ponovnih utjelovljenja naziva se moksha (mokša). Znači, čovjek će se ponovno i ponovno rađati sve dok jednom ne postigne taj stupanj savršenosti nakon kojeg postaje jedno s Bogom.

Način života hindusa

Štovanje krave i vegetarijanstvo

Hindusi su na temelju shvaćanja da se Bog nalazi svuda razvili duboko poštovanje prema životinjama i ljudima.

Posebno štuju kravu. Naime, Indijac je tijekom povijesti imao veliku korist od te životinje: ona mu je davala mlijeko, pomagala u obrađivanju zemlje, njezin mu je osušeni izmet (kravlja balega) koristio za ogrjev i slično. Zato je hindusima najveće svetogrđe jesti kravlje meso. Taj čin uspoređuju s ljudožderstvom. Zato su oni hindusi koji drže do svoje religije redovito vegetarijanci.

Isposništvo i yoga

Mnogi se hindusi, iako im je dozvoljena ženidba, odlučuju na samački život, točnije na dubokoreligiozan život koji posvećuju Brahmi. Zato je u Indiji izuzetno razvijeno isposništvo (askeza, post, molitva, dobra djela…), odricanje od materijalnog života i želja da se doživi duhovno savršenstvo.

To savršenstvo nastoje ostvariti tjelesnim opuštanjem i meditiranjem, tzv. yogom (jogom). Osobe koje prakticiraju yogu nazivaju se yogi. Oni ponekad mogu toliko ovladati sobom da su u stanju zaustaviti kucanje srca čitavu minutu ili prestati disati po nekoliko sati.

Sveta rijeka Ganges i umiranje

Rekli smo da je svakom čovjeku cilj da se prestane ponovno rađati. To nam pokazuje da hindusu mnogo znači trenutak smrti. Zato se oni, kada osjete da će uskoro umrijeti, upute u grad Benares, kako bi se u svetoj rijeci Ganges kupanjem očistili od grijeha. Zbog toga su prilazi rijeci Ganges uvijek puni polumrtvih ljudi koji čekaju da nakon smrti budu spaljeni. Naime, prema indijskom običaju, obični se ljudi moraju spaliti. Samo se najsvetiji među svetima, tzv. sannasi (sanjasi) ne moraju spaliti, nego se njihova tijela, opterećena kamenjem, spuste u rijeku da potonu.

Katolička Crkva i hinduizam

Za hinduizam se može reći da je religija iskrenog traženja Boga. Iako ima puno lijepih i poticajnih elemenata, temeljna učenja su nespojiva s Kristovom Objavom.

Tako je s Božjom Objavom nespojiv nauk o reinkarnaciji, jer nas je Krist otkupio i ne spašavamo se sami svojim dobrim djelima, kako to vjeruju hindusi. Također, za razliku od hindusa kojima je cilj mokša – rasplinuće i sjedinjenje s Brahmanom, mi kršćani vjerujemo u uskrsnuće i život vječni, u zajedništvu sa svima svetima. zato je s kršćanstvom nespojivo prakticiranje yoge, tehnike samousavršavanja kojoj je nepotreban Bog. Mi smo itekako svjesni svoje grešnosti i potrebe Božjeg spasenja, a njega nam je ostvario Isus Krist svojom mukom, smrću i uskrsnućem.

Ono lijepo u hinduizmu treba svakako cijeniti, kako je to naglasio Drugi vatikanski sabor u svojoj deklaraciji “Nostra aetate” (Naše doba) o odnosima Katoličke Crkve prema nekršćanskim religijama: “Katolička crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta”, ali jednako tako treba imati u vidu da je samo u Kristu jedina, istinita i potpuna Objava.

https://www.vjeraidjela.com

[kreja]

Marijina uloga u povijesti spasenja bila je priznata od samih početaka Crkve. Tako poznata molitva „Pod tvoju se zaštitu utječemo, sveta Bogorodice” potječe još iz 3. st., dok je štovanje Blažene Djevice Marije u bogoslužju doživjelo svoj zamah s Efeškim saborom (431. godine), kada je svečano proglašeno da je Marija Theotokos, tj. Bogorodica. Koju godinu nakon toga se u Jeruzalemu i Betlehemu 15. kolovoza slavi Marija Bogorodica. Taj blagdan u Jeruzalemu uskoro postaje blagdanom Usnuća Marijina. Koncem 6. st. car Mauricije određuje da se ovaj blagdan ima slaviti u cijelom carstvu. U međuvremenu se u Jeruzalemu slavi kompleks marijanskih blagdana od 13. do 17. kolovoza. Tako su sve Crkve Istoka preuzele blagdan Usnuća Marijina. Zanimljivo je da se u Etiopiji razlikuje blagdan Marijine smrti (16. siječnja) od blagdana njezina Uznesenja (15. kolovoza). Ovaj blagdan, koji se u počecima zvao blagdan Usnuća Marijina, od 770. naziva se Uznesenje Blažene Djevice Marije.

Evo pregleda nastanka ostalih marijanskih blagdana prema važećem Rimskom kalendaru. Tri su svetkovine: Sveta Bogorodica Marija (1. siječnja), Uznesenje Blažene Djevice Marije (15. kolovoza) i Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije (8. prosinca). Dva su blagdana: Pohođenje Blažene Djevice Marije (31. svibnja) i Rođenje Blažene Djevice Marije (8. rujna). U kalendaru nalazimo više spomendana u čast Blažene Djevice Marije. Spomenimo da se Gospodnji blagdan Prikazanje Gospodinovo u hramu, (2. veljače), u prethodnom kalendaru slavio kao marijanski blagdan pod imenom Očišćenje Blažene Djevice Marije. Na sličan način se današnja Gospodnja svetkovina Navještenja Gospodinova (2. ožujka) prije slavila kao marijanska svetkovina Navještenje Blažene Djevice Marije. Uz spomenutu svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije, evo kako su nastali drugi marijanski blagdani, svetkovine i spomendani.

Sveta Bogorodica Marija (1. siječnja). Rimska je Crkva odmah nakon Božića htjela častiti Mariju Bogorodicu i to u osmini Božića, to jest 1. siječnja. To je najstariji marijanski blagdan rimske liturgije. Međutim, marijanski značaj blagdana 1. siječnja je uskoro izblijedio, jer se toga dana uskoro počelo slaviti Obrezanje Isusovo. Toga je dana još u nekim sredinama bilo pokorničko bogoslužje kao ustuk poganskom blagdanu u čast bogu Janu. U današnjoj se liturgiji ovaj stari rimski blagdan ponovno slavi 1. siječnja pod imenom Svetkovina svete Bogorodice Marije.

Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije (8. prosinca). Od 8. st. Bizantska Crkva slavi dan kada je sv. Ana začela Mariju. Hodočasnici u Svetu zemlju su ovaj blagdan u 11. st. prenijeli u Englesku. Već tada su se javila teološka mišljenja da je Marija začeta bez istočnog grijeha. Ovaj se blagdan iz Engleske proširio u Normandiju. Kasnije franjevci postaju osobito širitelji ovog blagdana, a 1477. papa Siksto IV. uveo ga je za rimsku biskupiju. Tek 1708. papa Klement XI. određuje ovaj blagdan za cijelu Crkvu. Dogma o bezgrešnom začeću BDM je svečano proglašeno 1854. bulom Pija IX. Ineffabilis Deus, tako da je i ovdje blagdan prethodio svečano proglašenoj vjerskoj istini.

Pohođenje BDM. U Bizantu se 2. srpnja slavio blagdan Pohrane Bogorodičine haljine u baziliku Blahernes, a zatim se čitalo evanđelje o pohođenju Marije Elizabeti. Franjevci su 1263. od ovog blagdana učinili blagdan Pohođenja, a papa Urban VI. je 1389. ovaj blagdan odredio za cijelu Crkvu, želeći osigurati Marijin zagovor u prevladavanju crkvenog raskola od 1054. Danas se ovaj blagdan slavi 31. svibnja.

Blagdan rođenja Blažene Djevice Marije. Početkom 5. st. bila je sagrađena u blizini Ovčjih vrata u Jeruzalemu crkva u čast Marije, koja je uskoro bila posvećena rođenju Marijinu. Po svoj je prilici tako nastao blagdan Rođenja Marijina 8. rujna. Naravno, počevši od ovoga datuma, kasnije je određeno da se Bezgrešno začeće slavi 8. prosinca.

Gospa Snježna (5. kolovoza). Dan posvete bazilike Svete Marije Velike u Rimu vezan je uz jednu legendu: papa je Liberije bio usnio san u kojem mu se ukazala Bogorodica i rekla da joj dadne sagraditi crkvu tamo gdje bude našao snijega. I doista, usred ljeta (5. kolovoza!) snijeg se našao na brdu Esquilinu gdje je onda bazilika i sagrađena. Bilo je to neposredno nakon Efeškog sabora. Pio V. je ovaj blagdan uvrstio u kalendar opće Crkve 1568.

Blažena Djevica Marija Žalosna (15. rujna). Spomendan je nastao u 12. st. a inspiriran je riječima Šimunovim: „A i tebi će mač probosti dušu.” U početku se ovaj blagdan slavio petkom prije Cvjetnice, a danas neposredno nakon blagdana Uzvišenja sv. Križa.

Prikazanje Marijino u hramu (21. studenoga). Ovaj se spomendan temelji na apokrifnom Jakovljevom evanđelju prema kojem je Marija u dobi od tri godine dovedena u hram, tamo se posvetila Bogu i živjela u hramu sve do svojih zaruka. Izgleda da ovaj spomen vuče podrijetlo od dana posvete bazilike sv. Marije Nove u Jeruzalemu 543. Budući da se temelji na apokrifima, Pio V. je ovaj spomen dokinuo, a ponovno ga je uveo Siksto V. 1585.

Ime Marijino. Spomendan je najprije bio odobren za Španjolsku, a u Rimski je kalendar uvršten 1683. kao zahvala za spas Beča od Turaka 12. rujna 1683. Pio X. je odredio da se ovaj spomendan slavi 12. rujna.

Gospa od krunice. Spomendan je prvo bio odobren za Kruničarsko bratstvo dominikanskog nadahnuća. Dana 7. listopada 1571. su kršćanski saveznici porazili Turke u bitci kod Lepanta. Pobjeda je pripisana BDM i moljenju krunice. Tako je ovaj spomendan uveden za rimsku biskupiju. Za čitavu Crkvu ga je uveo Klement XI. 1716. u znak zahvale za novu pobjedu nad Turcima kod Petrovaradina.

Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije i ispovijest vjere

Koliko uopće čujemo liturgijske molitve? Koliko bi vjernika nakon mise – uključujući i samog svećenika! – moglo ponoviti sadržaj zborne molitve? Pa ipak, liturgijske molitve – kao i svekoliko bogoslužje – izričaj su naše vjere. Kršćanska vjera nije po sebi zbir definicija ili tek sustav teoloških traktata. Naime, kršćansko je bogoslužje ono povlašteno mjesto gdje kršćani slave ono što vjeruju i gdje se ostvaruje ono spasenje kojem su povjerovali. U Crkvi tako vrijedi drevno pravilo koje se općenito pripisuje Prosperu Akvitanskom (oko 435.-442.): Lex orandi – lex credendi (usp. DS 426), to jest da Crkva slavi ono što vjeruje, ali i vjeruje ono što slavi, odnosno Crkva iznosi i prenosi ono što vjeruje u „svojem naučavanju, životu i bogoštovlju“ (DV 8). Upravo na primjeru svetkovine Marijina Uznesenja možemo vidjeti kako je Crkva stoljećima slavila Marijino uznesenje na nebo, da bi tek u 20. stoljeću to službeno i potvrdila kao sadržaj svoje vjere.

Već Ignacije Antiohijski (107.) slavi Marijino djevičansko materinstvo (Poslanica Efežanima, 18,2), a najstarija verzija vjerovanja veli: rođen od Djevice Marije. Irenej Lionski govori kako je Marija popravila ono što je Eva pokvarila (Adversus haereses, III, 22,3-4). U kršćanskoj je duhovnosti Marija bila uvijek u časti, o čemu svjedoče brojni crkveni oci (Ambrozije, Jeronim, Augustin, Atanazije, Ivan Zlatousti, Epifan i dr.). Liturgijsko štovanje Blažene Djevice Marije počinje se širiti nakon Efeškog sabora (431.) i od tada se počinju podizati crkve njoj u čast, a javlja se i štovanje njezinih slika. Najstarija i najznačajnija marijanska svetkovina jest svakako ona 15. kolovoza. Kao što je bilo rečeno, prvi je spomen ovog blagdana u Jeruzalemu između 434. i 490. Po prilici u to vrijeme nastao je i apokrif Transitus Mariae koji govori Marijinoj smrti i o njezinu uznesenju na nebo pred očima svih apostola. Na Zapadu Gelazijev sakramentar i Misal iz Bobbija (7. st.) imaju misu O uznesenju svete Marije. Papa Sergije I. (687.-701.), podrijetlom Sirijac, bizantski blagdan Usnuća Marijina uvodi u rimsku liturgiju za dan 15. kolovoza te uvodi nove molitvene obrasce za misu gdje se izrijekom govori o Marijinu uznesenju. Te su molitve uvrštene u Grgurov sakramentar.

U Gelazijevu sakramentaru u naslovu se spominje Marijino uznesenje (In adsumptione sanctae Mariae), ali su molitve općenito marijanske bez naznake uznesenja (br. 993-996). Grgurov sakramentar i u naslovu i u molitvama spominje Marijino uznesenje. Kaže se da je Marija, istina, podnijela vremenitu smrt, ali je užeta smrti nisu mogla sapeti: mortem subiit temporalem, nec tamen mortis nexibus deprimi potuit (br. 661). Marija je prenesena iz ovoga svijeta – de praesenti seculo transtulisti (br. 659), pro conditione carnis migrasse (br. 663). Od sedam molitava iz Grgurovog sakramentara njih je šest ušlo u Misal Pija V. 1570. Te su molitve bile u Rimskom misalu do 1950. Crkva je, dakle, već od početka 8. st. u svome bogoslužju izražavala vjeru da je Marija poslije smrti uznesena na nebo, što je vidljivo i iz naziva misa i iz sadržaja molitava, da bi tek 1950. to bilo i službeno proglašeno kao istina vjere.

Pio XII. je 1. studenoga 1950. godine u Apostolskoj konstituciji „Munificentissimus Deus“ ex cathedra objavio kao istinu naše vjere:

Pronuntiamus, declaramus et definimus divinitus revelatum dogma esse: Immaculatam Deiparam semper Virginem Mariam, expleto terrestris vitae cursu, fuisse corpore et anima ad caelestem gloriam assumptam (DS 3903).

Proglašavamo, objavljujemo i definiramo, da je Bogom objavljena dogma da je, Bezgrešna Bogorodica uvijek Djevica Marija, završivši put zemaljskog života, bila tijelom i dušom uznesena u nebesku slavu.

Iste su godine sastavljeni posve novi formulari za dnevnu misu svetkovine Uznesenja BDM (molitve za misu bdjenja su ostavljene). Tako je bilo i u zadnjem izdanju Misala prije sabora 1962. Novi misal (1970.) preuzima molitve danje mise, ali donosi nove za misu bdjenja i, k tome, donosi vlastito predslovlje (koje prije nije bilo). Zborna molitva veli: „qui immaculatam Virginem Mariam, Filii tui Genetricem, corpore et anima ad caelestem gloriam assumpsisti“ – „Bezgrešna Bogorodica uvijek djevica Marija, završivši put zemaljskog života, bila tijelom i dušom uznesena u nebesku slavu“. Dakle, molitva doslovno preuzima izričaj Apostolske konstitucije, odnosno definiciju dogme o uznesenju Marijinu.

Od molitva ove svetkovine izdvajamo Predslovlje:

Jer danas si na nebo uznio Djevicu Bogorodicu, početak i sliku konačnog savršenstva tvoje Crkve i putokaz nade i utjehe tvome putničkom narodu. Ti nisi dao da trune u grobu ona koja je iz svoga krila rodila utjelovljenog Sina tvoga, začetnika svakog života.

Predslovlje veli da se Marijino uznesenje na nebo ne odnosi samo na njezinu slavu. Marijino je uznesenje, štoviše, početak i slika savršenstva Crkve. Koliko god izgledalo da bi Crkva bila tek zemaljska ustanova i koliko god bilo istinito da Crkva ne zemlji nije bez ljage, Marijino uznesenje znak je da će Crkva – dakle Božji vjerni narod – jednoga dana dospjeti do savršenstva, kako stoji u Otk 21,3-4: „Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.“ U tome je smislu Marija po svome uznesenju „putokaz nade“. Kao što je Krist „prvina usnulih“ (1 Kor 15,20), tako je i Marijino uznesenje i znak i putokaz nade vjernicima koji su upravo u tome smislu „putnički narod“ koji ima dospjeti do konačne nebeske proslave.

Mogli bismo zaključiti sljedeće: Liturgija Crkve je više od 1200 godina prethodila dogmatskoj definiciji Marijina uznesenja na nebo. Nakon što je ta dogma definirana, molitveni je izričaj postao još izravniji. Tako je u ovom slučaju prvo lex credendi (ono što Crkva vjeruje) nadahnuto onim lex orandi (ono što Crkva u bogoslužju slavi). Nakon toga, od 1950., iz lex credendi (definicija 1950.) slijedio i izričitiji lex orandi, nadahnut definicijom Pija XII. Prema tome, njegujući liturgiju Crkve pokazujemo svoju crkvenost, a u isto vrijeme možemo biti sigurni da smo u skladu s naukom i tradicijom Crkve, tako da se i u našoj liturgiji može vidjeti ono načelo lex orandi – lex credendi, to jest kako molimo, onako i vjerujemo. Konačno, u izlaganju naše vjere možemo i trebamo polaziti od Božje riječi, ali i od slavljenja kršćanskih otajstava u kojem se ostvaruje Kristovo spasenje.

https://www.vjeraidjela.com

[kreja]

Autor Đevad Koldžo u djelu “Tragovi bosanskih hadžija” sakupio je podatke o tome kako su kroz historiju hadžije iz BiH odlazile na hadž. Tako prenosi da je prvi odlazak iz Bosne zabilježen 1557., pune 94 godine nakon što su Turci u potpunosti zauzeli BiH. Pripovijeda se da je prvi hadžija iz Bosne bio Mehmed Sarač. Živio je u Šejh-Ferahovoj mahali u Sarajevu. Nije zabilježeno kada se vratio s hadža niti kojim je putem hodio.



Prvi bosanskohercegovački hadžija koji je iza sebe ostavio pisani trag o obavljanju pete islamske dužnosti je hadži Jusuf Livnjak, koji je hadž obavio 58 godina nakon Mehmeda Sarača. U svom putopisu opisao je sve moguće lokalitete kroz koje je proputovao.

Put je trajao godinu i deset dana, a Livnjak je obilazio znamenita mjesta i opširno zapisivao svaki detalj svoga puta, uključujući manje i veće gradove i mjesta, sela i zaseoke, čak i konake u kojima je odsjedao i koja je vidio.

Kada je stigao u Carigrad, napisao je da “nema ni riječi ni pera koji može opisati ovaj prelijepi grad”, a pri dolasku u Meku i Medinu od ushićenja je propjevao, pa opisao Harem-i Šerif, Mekam-i Ibrahim i Kabu u prelijepim stihovima.

U svome dnevniku, koji je pisao na turskom, a koji je na bosanski jezik preveo Mehmed Mujezinović, ostavio je trajan dokument iz kojeg su prikupljeni podaci pomoću kojih je napravljena karta sa svim stazama kojima se kretao.

Lađe i kamile

Na put je krenuo iz Sarajeva 20. juna 1615., a vratio se 1. jula 1616. Na konju je putovao do Istanbula, odakle je lađom, konjem ili kamilom preko Rodosa stigao do Aleksandrije, a potom do Medine i Meke.

Za vrijeme putovanja hadži Jusuf je prenoćio u 119 različitih konaka.

Ovu rutu, sa sitnim izmjenama, bosanske hadžije koristile su sve vrijeme turske uprave u BiH. Pred sam kraj turske uprave u Bosni autorov predak hadži Mehmed Koldžo je obavio hadž koristeći rutu Sarajevo – Skoplje – Solun – Aleksandrija – Kairo – Džeda – Meka. Istu rutu koristio je i u povratku. Hadž je obavio skupa sa svojom hanumom Razijom. Đevad Koldžo navodi da nije poznato je li neka žena iz Bosne prije hadži Razije obavila hadž jer o tome nema pisanih podataka. Hadži Mehmed i hadži Razija su na put krenuli 13. novembra 1874., a vratili su se u kasnu jesen 1875. godine. Zanimljivo je i to da je hadži Mehmed u povratku s hadža iz Bugarske sa sobom doveo i dvojicu vrsnih baštovana Bugara, koji su godinama poslije obrađivali njegovo imanje.

Austrougarsko vrijeme
U vrijeme austrougarske vladavine u BiH, prve dvije godine nakon aneksije, dolazi do stagnacije odlazaka na hadž, da bi već 1881. Bošnjaci ponovo krenuli put Meke i Medine, a te godine otputovalo je 25 hadžija. Hadžije su te godine uglavnom bili Visočaci, pa je polazna stanica bilo Visoko. Do 1884. nije zabilježen nijedan odlazak na hadž, a te godine ih je iz Bosne otišlo 54. U to vrijeme hadžije su na hadž odlazile preko Metkovića, odakle bi se lađom prebacili do Trsta, a potom dalje brodom, nakon što je 1869. otvoren Suecki kanal, pa su brodovi mogli direktno ići za Saudijsku Arabiju. Nakon 1908. dolazi do zastoja u odlascima na hadž iz Bosne, jer se svijetom tih godina širila epidemija kolere.

Duge rute
U vrijeme Osmanskog carstva iz Bosne se na hadž išlo rutom dugom 8.574 kilometra
Dužina rute kojom su Bošnjaci išli u vrijeme Austro-Ugarske iznosila je 7.608 kilometara
U periodu od 1945. do 1990. dužina rute iznosila je 10.184 kilometra
U današnje vrijeme dužina rute iz Bosne do Saudijske Arabije autobusom iznosi 9.818, a avionom 7.314 kilometar
Intelektualno.com

[kreja]

Sunce počiva na granicama planina,
Žuta se rijeka ulijeva u ocean.
Želim li veći krajolik obuhvatiti,
Moram se uspeti za još jednu stepenicu.”
Wang Zhihuan (688. – 742.)

I Ching ili Knjiga promjena drevna je kineska knjiga proricanja, odnosno jedno je od najstarijih i najznačajnijih djela kineske tradicije koja ga ubraja u svoja temeljna djela, poznata pod nazivom Šest klasičnih djela. Već je Konfucije (rođen 551. g. pr.Kr.) smatrao ovu knjigu jako starim tekstom, a prema predaji potječe od “četiri mudraca”. Legendarni Fu Hsi (2825. – 2738. g. pr.Kr.), prvi poznati vladar u kineskoj povijesti, tvorac je trigrama. Nastanak heksagrama pri­pisuje se kralju Wenu (1231. – 1150. g. pr.Kr.), rodočelniku dinastije Chou. Zatočen od strane posljednjeg vladara dinastije Shang, Wen se u tamnici posve predao proučavanju Knjige promjena, pridodavši heksagramima nazive i kratak opis značenja. Njegov sin, vojvoda Chou, zaslužan je za tumačenja linija heksagrama, čime je temeljni tekst Knjige promjena bio zaokružen, i u takvom ga je obliku zatekao Konfucije. On se u svojoj starijoj dobi posvetio njenom proučavanju i govorio da kad bi poživio još pedeset godina, sve bi ih iskoristio za njezino proučavanje. Konfuciju i njegovim učenicima pripisuje se tzv. Deset krila, najranijih komentara Knjige promjena, koji zau­zimaju približno polovicu obima knjige u današnjem obliku.


Prvi prijevodi, koji su se pojavili u XVIII. stoljeću preko misionara koji su bili u Kini, odmah su zaintrigirali neke od najvećih umova Europe. U godinama koje su slijedile pojavilo se nekoliko, više ili manje vjernih prijevoda Knjige promjena, a filozofi poput Leibnitza, Schopenhauera i Hegela, pokušali su ovom tekstu dati vlastito tumačenje. Vremenom se na Zapadu razvio pravi kult Knjige promjena koji je privukao i laike i ugledne mislioce.
Najbolji prijevod knjige do danas onaj je izvanrednog sinologa Richarda Wilhelma (1873. – 1930.), ko­ji je uz pomoć svog kineskog učitelja na njemu predano radio deset godina. Wilhelma, koji je u Kini boravio kao misi­onar, potpuno je zaokupila kineska kultura, sasvim mu promijenivši život.

Iako ovdje želimo prvenstveno govoriti o filozofskoj dimenziji djela, potrebno je približiti jednostavan i praktičan kineski mentalitet u kojem je nastalo. Tradicionalna kineska kultura zasnovana je na intuiciji koja se razvija iz svijesti okrenute nutrini stvari i pojava. Pažljivo promatrajući svijet oko sebe, drevni su kineski mudraci spoznali da je sve što osjetila opažaju podložno promjeni i da je upravo promjena jedino postojana i kao ta­kva vječni princip. Stoga, za razliku od ostalih knjiga drevne mudrosti koje naglašavaju vječno i nepromjenjivo kao najviši čovjekov cilj i ideal naspram prolaznog, Knjiga promjena u središte razmatranja postavlja promjenu.

“Kad Sunce zađe, izlazi Mjesec. Kad Mjesec zađe, izlazi Sunce. Sunce i Mjesec se izmjenjuju i tako se rađa svjetlost. Kad prestane hladnoća, do­lazi vrućina. Kad vrućina ode, stiže hladnoća. Hladnoća i vrućina se izmje­njuju i tako se navršava godina. Prošlost se steže, skuplja, budućnost se rasteže. Stezanje i rastezanje dje­luju jedno na drugo i tako nastaje ono što je blagonaklono.”

I Ching doslovno znači Knjiga (ching) promjena (I) i opisuje zakone po kojima se odvijaju sve promjene u ovom manifestiranom svijetu, jer je promjena njegova osnovna karakteristika. Višeznačnost naziva knjige ogleda se i u značenju ideograma I koji je i znak za kameleona – životinju koja stalno mijenja boju tijela u skladu s okolinom, a ching je i znak za osnovu tkanja, glavnu nit oko koje mnogostrukim preplitanjem nastaje cjelokupna manifestacija.



Sam simbol tao chi – apsolutno u nerazlučenom obliku; njegov razlučeni oblik yin i yang pokazuje kako u svakoj od dualnosti postoji “klice promjene”, klice pokreta koje ne dopušta da jedna dualnost prevagne, prevlada i tako poremeti prirodnu ravnotežu. I yin i yang polako narastaju i u trenutku dosezanja maksimuma, mijenjaju se u svoju suprotnost, a svojim preplitanjem i prožimanjem tvore cijeli univerzu

Kineski su mudraci spoznali da promjena nije slučajna niti proizvoljna već je podložna univerzalnom zakonu – Tao. Također su otkrili zakon periodičnosti, prema kojem promjena slijedi kružno kretanje poput kretanja nebeskih tijela, godišnjih doba, smjene dana i noći. Spoznaja ključna za proricanje bila je ta da, iako nedostupni našim osjetilima, u nevidljivoj dimenziji postoje stvari i događaji koji još nisu stupili u vidljivu stvarnost.

Richard Wilhelm u svom uvodu prijevoda Knjige pro­mjena kaže: “Svaki događaj u vidljivom svijetu proistječe iz ideje u nevidljivom svijetu. Prema tome, sve što se događa na zemlji, samo je takoreći reprodukcija događaja u svijetu koji nadilazi naše osjetilno opažanje, a što se tiče same njegove manifestacije u svijetu, ona samo slijedi pro­mjenu na nadosjetilnom planu. Sveti ljudi i mudraci, koji su u dodiru s tim višim sferama, imaju pristup idejama kroz intuiciju te imaju sposobnost utjecati na događaje u svijetu. Tako je čovjek povezan s nebom, nadosjetilnim svijetom ideja, i sa zemljom, materijalnim svijetom vidljivih stvari. (…) Pomoću Knjige promjena razabiremo klice stvari koje trebaju doći, učimo se predviđati budućnost, kao i razumjeti prošlost. Na ovaj način, simboli na kojima se heksagrami zasnivaju služe kao obra­zac za pravovremeno djelovanje u naznačenim situacijama, što ustvari omogućuje prilagođavanje prirodnom tijeku stvari.”



Richard Wilhelm (1873. – 1930.), njemački sinolog, stigao je u Kinu 1899. godine u svojoj 26. godini kao pro­testantski misionar, da bi služio kao pastor u njemačkom kolonijalnom gradu Ch’ingtao, provincija Shandong. Uskoro je otkrio da ima urođeni dar za kineski jezik i predao se proučavanju kineske kulture i starih tekstova. 1911. godine u 38. godini susreo je čovjeka koji će ostaviti izniman trag na njegov život, kineskog mudraca imenom Lao Nai Hsuan. Wilhelm piše u uvodu svog prijevoda Knjige promjena: “Nakon kineske revolucije, kad je Ch’ingtao postao stjecište brojnih uvaženih učenjaka stare škole, među njima sam susreo i mog uvaženog učitelja Lao Nai Hsuana.”

Godine 1913. Wilhelm je s Laom započeo desetogodišnji prijevod Knjige promjena s kineskog na njemački, i ovaj se prijevod smatra najutjecajnijim zapadnim prijevodom ovog drevnog teksta, koji je zatim preveden na mnoge druge jezike. O njihovom zajedničkom radu zapisao je: “Lao je prvo otvorio moj um prema čudesnosti Knjige promjena. Pod njegovim iskusnim vodstvom ushićeno sam putovao kroz ovaj stran, a opet blizak svijet. Prijevod je načinjen nakon iscrpnih rasprava. Zatim je njemačka verzija ponovno prevedena na kineski, i tek nakon što je značenje teksta u potpunosti sravnjeno, našu smo verziju smatrali vjernim prijevodom.” Lao je umro 1921. g., a Wilhelmov prijevod i komentar konačno je dovršen 1923.

Nakon 20 godina života u Kini, Wilhelm se 1924. g. vratio u Njemačku, preuzevši mjesto profesora na kineskim studijama na Sveučilištu u Frankfurtu, a 1925. g. utemeljio je Kineski insti­tut na čijem je čelu ostao do smrti. Bio je dobar prijatelj Carla Gustava Junga, koji je napisao uvod Wilhelmovim prijevodima, I Ching: Knjiga Promjena i taoističkoj alkemijskoj raspravi Tajna zlatnog cvijeta, a što je zauzvrat živo utjecalo na Jungove teorije i djela.

Wilhelm je rekao Jungu da tijekom svih njegovih godina u Kini nije pokrstio niti jednog Kineza. On je naime osjećao da je njegova misija stvoriti most između zapadne i istočne duhovnosti. Jung je zapisao u svojim memoarima: “Wilhelm je bio savršen učenik kineskog mudraca, Lao Nai Hsuana, ispunjenje željenog sna mudraca.”

Richarda Wilhelma nazivaju i Marcom Polom nutarnjeg svijeta Kine. On je, više od drugih, zaslužan za otvaranje Zapadu golemog duhovnog nasljeđa Kine.

Wilhelmov prijevod Knjige promjena temelji se na verziji knjige iz vremena vladara K’ang Hsija (1662. – 1722.), pod nazivom Chou I Chê Chung koja po Wilhelmovom sudu sadržava najbolje komentare svih vremena.

Otkrivajući zakonitosti promjena, čovjek je mogao zauzeti odgovarajući stav i usmjeriti svoje djelovanje u pravom smjeru. Na takav način ova knjiga u sebe uključuje i temelje svake etike na razini pojedinca, odnosno politike na razini zajednice. Ova je etika povezana s prirodnim ili kozmičkim poretkom. Stoga su se kineski carevi svih vremena oslanjali na Knjigu promjena kako bi najbolje vodili poslove države.

Neograničena mnogostrukost očitovanja stvarnosti, činjenica i događaja potpada u svome “neredu” pod red imanentan prirodi stvari, ili drugim riječima, taj je nered samo prividan. To znači da se svaka situacija preobražava u neku drugu, iako osno­va “tkanja” ostaje nepromijenjena: kao što se potka neke tapiserije može raščlaniti i zamijeniti drugim motivom, dok osnova uvijek ostaje jedna te ista.

=>

[kreja]

=>

Promjena i Presuda

Osnovni pojmovi Knjige su: i (promjena), hsiang (simboli) i tz’u (presuda).

Pojam I jedan je od osnovnih pojmova tradicionalnog mišljenja, a smatra se da ima tri razine značenja: lakoća i jednostavnost, promjena, te stalnost, tj. neprekidnost promjene.

U komentaru heksagrama br. 32 Dugotrajnost (Hêng) se kaže: “U ovom svijetu nikada nije bilo ničega što bi bilo dugotrajno, a da se nije kretalo. Kroz kretanje, ’ono završava i zatim iznova počinje’. Zato može biti dugotrajno, a da se ne iscrpi. Nikada nije bilo ničega stvorenoga od neba i zemlje što bi odolijevalo promjeni, čak ni čvrstoća ni veličina golemih planina. Zato dugotrajnost nije isto što i ukočenost (I Ting). Ono što je ukočeno ne može biti dugotrajno. Stalni je Tao samo u promjenama u skladu s vremenima.”

U Konfucijevim Izrekama (Analekti) nalazimo: “Stojeći pored rječice Konfucije reče: ’Ah! I prolazi ovako, ne stajući danju ni noću.’”

Sve promjene rezultat su međudjelovanja dviju primordijalnih sila: aktivne yang i pasivne yin. Interakcija tih dviju sila uzrokuje sve vrste kretanja i promjene.


Osam osnovnih trigrama


64 heksagrama nastaju kombinacijom dvaju trigrama – gornjeg koji predstavlja Nebo i donjeg koji predstavlja Zemlju.

Pojam I također podrazumijeva stvaranje i obnavljanje; naime, stvara­nje i obnavljanje teku u skladu s neprestanim kretanjem yina i yanga koje pak teži prirodnoj ravnoteži ili harmoniji puta sredine koji je Tao.
Za onoga tko je shvatio pojam promjene Wilhelm kaže: “Pažnja se više ne usmjerava na pojedinačne stvari koje protječu i prolaze, nego na vječan i nepromjenjiv zakon koji je na djelu pri svakoj promjeni. Taj zakon je Lao Tzuov Tao, struja, Jedno u mnogostrukome.



kao nepromjenjivo i bezimeno, nedjeljivo i veliko prvo stvara hsiang, a nakon toga iz hsianga u postojanje stupa wu (forma ili oblik). U Velikoj raspravi se kaže: “Na nebesima su simboli (hsiang) koji se tamo upotpunjuju. Na zemlji su oblici i pojedinačnosti (hsiao) koji se tu formiraju. Na taj se način ukazuju promjene i transformacije.” Drugim riječima, simboli služe kao modeli, odnosno obrasci na osnovu kojih se uobličava sva manifestacija.
Pojam tz’u (komentar, tumačenje, odluka, presuda) polazi od toga da sami simboli (hsiang) nisu dovoljni za iskazivanje smisla i tumačenja Knjige pro­mjena pa se tako u Velikoj raspravi kaže: “Predaja je složila simbole da bi izrazila punoću njihovih ideja. Izumila je heksagrame da bi iskazala punoću istine i neistine. Pridavala je tumačenja da bi njihovim riječima dala punu izražajnost.” Na drugom mjestu kaže: “Promjena (i) osvjetljava ono što je prošlo i razabire ono što će upravo doći. Ona čini vidljivim ono skriveno i iznosi na svjetlo ono što je u tami…”

Može se reći da presude “pre­taču” simbole (trigrame/heksagra­me) u riječi, ukazujući na ispravan smjer djelovanja. U presudama te u tumačenjima koja su im pridodana od vremena Konfucija, otkriva se najbogatije vrelo kineske mudrosti, koje savjetuje čovjeka kako usmjeriti i oblikovati vlastiti život i uskladiti ga s Tao koji leži u korijenu svega što postoji.

Trigrami i heksagrami
“Da bi se (Tao) očitovao, on potrebuje neku odluku, neko polazište. To temeljno polazište veliki je prvi početak svega što postoji – tai chi, u doslovnom značenju ´sljemena greda´. Sa ’sljemenom gredom’, koja sama po sebi predstavlja jedno, dvojnost dolazi u svijet, jer ova prva linija odjeljuje ono gore od onog dolje, desno od lijeva, naprijed od nazad – drugim riječima, svijet suprotnosti. Ove suprotnosti su kasnije postale poznate pod nazivima yin i yang.” (Richard Wilhelm)

U početku je Knjiga promjena bila zbir linearnih znakova koji su se koristili u svrhu proricanja. Najranija prorica­nja ograničavala su se na odgo­vore “da” i “ne”, što u stvari i predstavlja temelj Knjige promjena. Ovi odgovori “da” i “ne” prikazivali su se linijama koje su simbolički prikaz dviju temeljnih oprečnih sila prirode: yina i yanga; neprekinutom linijom (___) prikazivao se pozitivni odgovor (yang, muški element), a prekinutom linijom (_ _) negativni (yin, ženski element).

Međutim, potreba za većom diferencijacijom proricanja dovela je do kombinacije linija, koje su najprije bile u parovima, da bi im kasnije bila pridodana i treća linija. Tako je nastalo osam trigrama koji su imali mnogostruko značenje i predstavljali određene procese u prirodi.


Trigrami su sazdani od primordijalnih sila yin i yang pa su kao takvi u stanju stalne promjene, budući da u svakoj od tih dviju sila postoji “klica” promjene, pokreta koji ne dopušta da jedna prevlada i tako poremeti prirodnu ravnotežu. I yin i yang polako rastu i u trenutku dosezanja maksimuma, mijenjaju se u svoju suprotnost. Iz međudjelovanja i prožimanja tih dviju oprečnih sila prirode nastaje i održava se život.

Zadubljen u Knjigu promjena, kralj Wen je trigrame posložio u parove. Tako su nastala 64 heksagrama.

Na ovaj je način linijama simbolički predočeno sve što se događa na nebu i na zemlji. Svaka od tih situacija zahtijeva odgovarajuće djelovanje, koje može imati ispravan ili neispravan smjer; ispravan smjer donosi sreću, dok neispravan donosi nesreću. Ključno pitanje koje se postavlja jest: koji je ispravan smjer u bilo kojoj danoj situaciji? Odgovor su dali premudri kralj Wen i njegov sin vojvoda Chou koji su heksagramima i linijama putem kojih se proricala budućnost dodali savjete za ispravno djelovanje. Knjiga promjena je tako od knjige proricanja postala knjiga mudrosti.

Fu Hsi
Uz svaki heksagram pojavljuju se četiri grupe tumačenja: osnovni tekst heksagrama, komentar (tumačenje), slika (simbol) i tumačenja uz pojedine linije heksagrama. Osnovni tekst izravno govori o okolnostima vezanim uz postavljeno pitanje te se stoga naziva i “presudom”, budući da pruža mogućnost razmatranja i uvida u prevladavajuće okolnosti vezane uz pitanje. Komentar detaljnije objašnjava osnovni tekst heksagrama, pripadajuće procese i promjene te njihove prirodne uzroke, dok simbol ili slika govore o prirodi i značenju dva sastavna trigrama, te o novoj kvaliteti koja se rađa njihovim spajanjem.
Konzultirajući Knjigu promjena odgovori se dobivaju kroz dva heksagrama koje je potrebno sintetizirati u jednoznačan odgovor. Povezivanje dobivenog odgovora s postavljenim pitanjem ključni je moment koji traži jasan i miran um, prijemčiv prepoznati nevidljive klice budućih događaja i pojava koje još nisu stupile u stvarnost dostupnu našim osjetilima i razumu. Za to je nužna danas zanemarena i gotovo zaboravljena sposobnost, a to je intuicija – pritajena snaga naše svijesti koja nam omogućuje da dijelove cjeline složimo u jednu jedinstvenu sliku.

Knjiga promjena iznosi na vidjelo nevidljive tendencije, tj. “klice” budućih događaja. Stvari se mogu kontrolirati dok su u začetku, ali jednom kad izrastu do pune veličine i zrelosti, zadobiju toliku moć da je čovjek pred njima nemoćan. Prema Knjizi promjena, oni koji poznaju “klice” i zakone promjene, gospodari su vlastite sudbine.

Knjiga promjena ne sugerira što će se dogoditi, već koji je najbolji smjer djelovanja u danim okolno­stima. Umjesto da se oglušujemo ili suprotstavljamo djelujućim silama i stvarnosti oko sebe i u sebi, Knjiga promjena sugerira da surađujemo s njima. Tradicionalno kinesko umijeće življenja zahtijeva poznavanje ne samo kada i kako djelovati, već i kada ne djelovati, tj. da se vješto uskladimo s neumitnim promjenama. Pokušamo li djelovati u pravcu suprotnom od naznačenog, iako ćemo možda ostva­riti privremeni uspjeh, uništavamo harmoniju koja postoji između nas i kozmičkih sila i takvo će ponašanje na kraju uroditi neprilikama.

Nije stoga slučajno da je u Knjizi promjena riječ koja se najčešće susreće shun – mirno ili zadovoljno prihvaćanje onoga što je bilo, što jest i što će biti. U Kini se posebno veličaju osobine vode. Voda rijeke ne napada nesavladive prepreke, već mirno slijedi svoj put oko njih i uvijek stiže do mora.

https://nova-akropola.com/kulture-i-civ ... -promjena/

[kreja]

Za Rimljane religiozni obredi nisu bili samo pitanje ličnog osećaja i vere, nego i način da čitava država obezbedi naklonost bogova. Stari Rim imalo je nekoliko religijskih ustanova, a većina je bila namenjena muškarcima. Za žene je bilo predviđeno malo mesta u višim slojevima, a po značaju i nekoj vrsti ekskluzivnosti, najviše su se isticale vestalke - sveštenice koje su čuvale svetu vartu boginje Veste.

Boginja Vesta, zaštitnica doma, imala je veoma snažnu simboličku ulogu. Njena vatra bila je simbol doma svih Rimljana, odnosno grada i države, a verovalo se da kada se vatra ugasi, sledi velika nesreća.



Prema predanju vestalski red uspostavio je Numa Pumpilije, drugi kralj Rima, međutim ovaj kult seže i dalje u prošlost. Prema legendi, prva vestalka je bila Rea Silvija, majka Romula i Rema, što znači da je ovaj kult bio pristuan i ranije.

Pored vršenja obreda u čast boginje Veste, najvažnija obaveza vestalki bilo je čuvanje svete vatre koja je gorela u hramu. Kako je gašenje vatre greškom bilo velika sramota i loše predskazanje za grad, vatru je uvek nadgledala jedna vestalka. Ako bi se vatra ugasila, glavna sveštenica bi bila optužena za nemar i kažnjena.

Osim za zanemarivanje svete vatre, teške kazne dolazile su ako bi vestalka imala seksualne odnose. Jedan od uslova koje su morale da ispune kako bi postale sveštenice bila je - čednost. Taj zavet je imao obrednu vrednost, jer od trenutka kada postanu sveštenice, napuštaju autoritet roditelja i postaju ćerke države. Iz tog razloga, bilo kakav intiman odnos sa građaninom smatran je incestom. Kazne su bile surove. Prolivanje njihove krvi bilo je zabranjeno, pa bi sveštenice koje su imale vezu sa građaninom, bivale žive sahranjene, a njihov ljubavnik pogubljen.

U istoriji Rima dokumentovano je svega deset ovakvih slučajeva, pa se veruje da je ova kazna retko primenjivana, a mogao je da je donese samo Pontifex maximus, odnosno glavni sveštenik.

Nedodirljve

Stroga pravila po kojima su živele donosile su im, sa druge strane, mnoga prava koja druge rimske žene nisu imale. Nisu morale da odgovaraju muškarcu, mogle su da raspolažu sopstvenim imanjem i da napišu testament. Bile su nedodirljive. Išle su uvek sa pratnjom, a ukoliko bi ih neko povredio, bio bi osuđen na smrt. Bile su pristune na svim javnim događajima i mogle su da učestvuju u zvaničnim državnim ceremonijama. Na sudu - njihova reč je smatrana istinom, a imale su i moć da optuženika oslobode kazne. I sam Julije Cezar, koji se našao na "crnoj listi" rimskog zapovednika Kornelija Sula, bio je spašen zahvaljujući intervenciji vestalki.

Kada dočekaju kraj svešteničkog staža, vestalke su same odlučivale da li žele da se povuku ili žele da ostanu u hramu i podučavaju mlade sveštenice. Ako bi odlučile da "odu u penziju" dobijale bi velikodušnu svotu novca i mogle bi slobodno da odlučuju o svojoj budućnosti. Takođe su bivale oslobođene zaveta čednosti.

Takođe su mogle da biraju da li će život nastaviti same, ili udate. Ako bi se odlučile za ovo drugo, brak bi im, sa nekim iz rimskog plemstva, sklapao sam Pontifex maximus, njihov duhovni otac.

Prema standardima tog doba, one su, nakon što završe službu, bile stare da bi imale decu, ali ipak brak sa bivšom vestalkom donosio je veliki ugled.

Vestalke

Karijera vestalki sastojala se od tri perioda koji su trajali po deset godina. Prvo bi još kao devojčica bila dovedena u hram i podučavana, zatim bi sledećih deset godina služila kao sveštenica, a onda bi poslednjih deset godina podučavala nove sveštenice.

Broj novih sveštenica bio je ograničen na šest (po dve za svako od tri rimska plemena: Tities, Ramnes, Luceres), a birao ih je Pontifex maximus prema strogim kriterijumima: morale su da imaju između šest i deset godina, da budu ćerke Rimljana, da su im roditelji živi i da niko iz njihove porodce ranije nije bio sveštenik ili vestalka. U početku su birane samo devojčice iz patricijskih porodica, ali kasnije, kada elitne porodice više nisu davale svoje ćerke jer im je to smanivalo šansu za stvaranje saveza putem braka, vestalke su počele da se biraju i iz porodica običnih građana.

Kandidatkinje su izvođene pred glavnu vestalku, Vestalis maxima, koja bi ih pažljivo pregledala. Morale su da imaju savršeno telo, bez deformacija ili ožiljaka, takođe, morale su biti bistrog uma.

Ako bi neka od vestalki umrla dok je još u službi, kako je to izuzetan slučaj, nova koja bi bila izabrana nije morala da ispunjava sve te uslove, nije morala čak ni da bude devica. Mogle su biti i razvedene ili udovice, ali ako bi bile izabrane, od tog trenutka morale bi da se pridržavaju svih pravila.

Na čelu je bila Virgo vestalis maxima, koja se osim održavanjem svete vatre, bavila i biranjem novih vestalki, odrešivanjem dužnosti, čuvanjem svetih knjiga i državnih dokumenata. Čak su im i građani mogli poveravati svoje tajne ili dokumente koje su želeli posebno da zaštite.

Iako se ne može reći da su bile slobodne, uživale su u velikim privilegijama u odnosu na druge tadašnje žene. U očima Rimljana imale su ogromnu odgovornost, ali su bile izuzetno poštovane i cenjene.

[kreja]

Lep nam Ivo kresa loži,
Kresa loži, šaltvo igra.
Šaltvo igra, milo tuži.
Milo tuži, ljubo pita:
– Kog si, ljubo, ti ljubila?
– Ljubila sem svoga braca.

Lep nam Ivo kresa loži
na ivanjsko navečerje,
na ivanjsko navečerje.

(zapisano 1978. g.
u Bukovici, Podravina)

Ivanjski krijesovi običaj su paljenja vatri 23. lipnja uvečer, uoči Ivandana. Riječ je o običaju iz pretkršćanskog razdoblja koji pripada grupi običaja vezanih uz prirodne praznike (zimski i ljetni suncostaj, pro-ljetna i jesenska ravnodnevnica). Etnolozi navode da na njega nailaze diljem Europe. Na našim prostorima, staroslavenska predaja govori o bogu Jarilu (Jarovitu) koji hoda kroz godinu. Zbog održavanja harmonije svijeta i godišnjih doba on mora prijeći cijelo stablo svijeta. Iz Velesovog podzemnog svijeta najprije donosi ljudima proljeće, a u doba ljetnog suncostaja dolazi u Perunove dvore, navrh stabla svijeta, gdje upoznaje Perunovu kćer, lijepu Maru. Ivanje je noć njihove svadbe. S pojavom kršćanstva proljetnog Jarila zamjenjuje sv. Juraj, u narodu „Zeleni Jura“, a ljetnog Jarila sv. Ivan Krstitelj.

U narodu se krijesovi još nazivaju kres, kris, krijes (Slavonija), koleda, svitnjak (Dalmacija). Staro etimološko značenje riječi je praslavensko, i ne označava krijes nego dan ljetnog suncostaja (21. lipanj). Riječ krijes izvodila se od glagola (o)kretati, i označavala dan ljetnog Sunčevog obrata. Nova etimologija riječi krijes izvodi se iz indoeuropskog glagola kre-s-i što znači rasti, hraniti.

Paljenje krijesova bio je običaj i kod drugih praznika, npr. Jurjevo, Vidovdan, Ilindan, Dan sv. Petra i Pavla. Simbolički je uvijek bilo vezano uz nebesku vatru Sunca i smatra se ostatkom Sunčeva kulta. Kod obrednih krijesova za vrijeme ljetnog suncostaja namjera je bila tu vatru zadržati i produžiti joj moć, zbog njene pročišćavajuće, preporađajuće i oplođujuće snage. Naši stari vjerovali su da ove vatre imaju moć rastjerivanja zlih sila, bolesti i štetočina, dok isto­vremeno donose pročišćenje i božanski blagoslov.



Jaše Ivo na konjiću,
Na gizdavom svom vrančiću.
Njega srete lepa Mara,
Lepa Mara progovara:
– Oj, Ivane, Ivaniću, stani malo, divanit ću.
– Nije meni do divana, ni mom konju do stajanja.

Da je meni čaša vina
I mom konju šaka sina, konj bio io, ja bi pio
I sa tobom divanio.

(zapisano 1979. g. u Grabrovnici, općina Pitomača)

Za krijesove se najviše skupljalo suhe grane borovice, a paljeni su na raskrižjima, povišenim mjestima, ponegdje uz svaku kuću, ulicu ili zaselak. Uz krijes su se okupljali seljani, ponajprije mladež, te pjevali krijesne pjesme i plesali kola. Ivanjske pjesme pjevale su se uz pratnju frula, gajdi i gusli. Neke od tih pjesama sačuvale su mitske motive, dok ih je većina kristijani­zirana. U nekim dijelovima Dalmacije ivanjske je krijesove cijelu noć pratila zvonjava crkvenih zvona. Kako je vatra dogorijevala, okupljena mladež pre­skakivala je krijes, i to često u parovima zbog vjerovanja da će se tako zaštititi od zlih sila i sačuvati zdravlje i plodnost. Zbog ovog se vjerovanja drugog dana preko zgarišta prevodila stoka, a pepeo raznosio na obrađena polja.

Osim paljenja krijesa, na Ivanje su se vatre palile još i u obliku baklji (lučeva) napravljenih od usit­njenog smrekovog, hrastovog ili drugog drveta. Tako su na području Požege, oko sela Velika, poznati “bakljari”, koji su na Ivanje hodali i pjevali po brežuljcima mašući upaljenim baklja­ma, stvarajući tako čaroban noćni pri­zor leta krijesnica, da bi ih na kraju obredno bacali u krijes uz pjesmu i svirku. U Podravini su bakljari bili poznati kao “ljilji”.

U mnogim hrvatskim krajevima djevojke su o Ivanju plele vijence od cvijeća i zelenila. Najčešće su to bili vijenci od paprati za koju je u narodu postojalo vjerovanje da liječi glavobolju. Osim estetske uloge u vijen­cu, paprat je imala i jako simboličko značenje. Vjerovalo se da cvjeta u ivanjskoj noći i to tako kratko da odmah rodi plod. Govorilo se, tko ima sreće i te noći pronađe čaroban cvijet i ubere sjeme, dobiva iznimne moći, kao što je npr. razumijevanje govora životinja, i sl. Sličnim vijencima ovjenčavalo se rogovlje i vratovi stoke. Krovovi kuća i staja također su kićeni cvjetnim vijencima.

Stara predaja govori i o običaju velikog čišćenja i obrednog kupanja na Ivanje. Vjerovalo se da obredno kupanje donosi zdravlje ne samo ljudima, nego i stoci koju se na taj dan obredno pralo.


LIPI IVE KRIS NALAŽE
Lipi Ive kris nalaže,
kris nalaže, venac plete.
Stare majke bud’te kćerke,
da se ćerke zorom staju,
da počešu plave kose
i umiju belo lice
i pometu bele dvore,
bele dvore i komore
i oriblju žute stole,
žute stole javorove,
i donesu bistre vode
i naliju čiste lonce.
Stari ćaćke bud’te sinke,
da se sinki zorom staju,
da izrenu riđe vole,
riđe vole u lugove,
i napasu riđe vole
i posiju belo žito.
Dajte, dajte, stare majke,
ako li nam niš ne date,
vi nam dajte lipog Ivu,
izpeljajte pod jabuku,
pod jabuku crljeniku,
da mi s njim se poigramo,
poigramo, potancamo,
i lipo ga nakitimo
z rožicami ivanjskimi
i k sebi ga odpeljamo.
Mi ćemo ga dobro ranit
suvim sirom i pogačom,
belim mlikom i šećerom.
Ajdmo sada, lipi Ivo,
ajdmo sada pjevajući:
Daj nam, Bože, dobro leto,
dobro leto i proliće
o Ivanju i Štefanju.

(Karlovačka okolica)

Na kraju, spomenimo i “ladovanje” koje je u mnogim krajevima bilo neizostavni dio ivanjskih svečanosti. Ladarice, ladekarice, kresovaljke, kri­snice, ivančice i sl. su uz pjesmu i ples ophodile selo. Bila je to povorka od najčešće četiri do osam svečano odjevenih djevojčica, dok su im glave bile ukrašene cvjetnim vijencima od zelenila, cvijeća i žitnih klasova. Često su im u pratnji bili jedan ili više dječaka u ulozi zaštitnika, najavljivača ladarica i skupljača darova u košarice. Ladarice su “ladovale”, odnosno pred seoskim kućama naizmjenično pjevale ladarske pjesme, tijolkarice, uz uzvik “Lado!”, te plesale kola oko košarica ukrašenih raznobojnim i mirisnim ivanjskim biljem.

Ivanjske svečanosti obično su trajale po nekoliko dana. Bili su to dani slavljenja radosti, zdravlja, ljepote, ljubavi i rada, Života u svojoj punoj manifestaciji, a kako ladarska pjesma kaže, sve na slavu Ivaneka!

Podajte nam Ivaneka,
Oj lepa Lado, Lado, Lado!
Znesemo ga na vulico,
Na vulico pod lipico,
Kaj se bomo ž njem igrale,
Po poteku, po praheku,
Znesemo ga na vulicu,
Na vulicu, pod lipicu,
Pak mu bomo ruže brale,
Sve na slavu Ivaneka!

(okolica Koprivnice)

[kreja]

Kad govorimo o iftarima, bilo bi nužno spomenuti i tekijske, derviške iftare. Stoga, pronašli smo šejha nakšibendijske tekije, h. Abdullaha Fočaka, koji je od ranog djetinjstva bio vezan za tekiju, i samim tim za tekijske adete (običaje).

Derviši su, po priči hadži Abdullaha, umjeli uživati u ljepotama Allahovih darova, iftareći u prirodi. U ljetno, toplo doba iftari su se organizovali na Hodidjedu, mjestu odakle se pretpostavlja da su krenule Mevlevije. If­tarilo se i na vrelu Miljacke, na vrelu u Hrasnici... Izlazilo se i na sofe na Trebević, tamo gdje su zanatlije van ramazana izlazile na svoje kušame (parade). Van ramazana se na Sofama na Trebeviću čekao izlazak Sunca. Uživanje u darovanoj ljepoti, kako bi bliskija nam postala Ljepota Apsolutnog bića.

Karakteristika derviških iftara je da se dova učila prije jela. Nužno je prije jela bilo podsjetiti na Allahove riječi: »Jedite i pijte, ali ne pretjerujte...« U svakom trenutku zahvaliti Višnjemu na onom darovanom, kako bi se moglo pristupiti daro vanom. Kako bi se svjesno pristupilo jelu, s mišlju da uistinu sve što je pred na ma, nama ne pripada, već su sve to darovi svemilosti Njegove.

Još jedna karakteristika derviških iftara je i to da, ako bi bilo postavljeno više sofri (trpezâ), šejh bi prilazio za svaku pojedinačno, započeo na svakoj sofri, te bi iza njega svi pristupili jelu.

Kod derviša se razlikuje iftar i večera. Naime, adet je da se prvo iftari hurmom, stariji bi popili kahvu, a onda bi se klanjao akšam, te se nakon akšama pristupalo jelu. Iftar je, po mišljenju derviša, za to da se iftari, a ne da se prepuni želudac, kako je to nažalost bivao običaj, jer, »Allah ne voli one koji pretjeruju...«

Da nas je u našim tekijama običaj da se ramazanom iftari organizuju u večerima zajedničkog zikra (sjećanja na Boga zazivanjem Njegovih lijepih Imenâ): u nakšibendijskoj tekiji Nadmlini je to petak, u kadirijskoj u Sagrdžijama četvrtkom, te za mubarek noći.

U noći zikra se iftari, obavi se teravih-namaz, te se čini zikr. Adet je da svaki od onih koji redovno dolaze u tekiju za iftar donose jemeka (jela) koliko bi bilo dovoljno za dvojicu ljudi. Musafiri (putnici, gosti) ne donose ništa.

Što se tiče redosljeda jemeka, on je običan, kao i na kućnim iftarima. Derviški adet je da ne bude više od tri jela, kako se ne bi pretrpavalo. Specifikum derviškog iftara je i to da se za iftar spremao »muški kadaif«. Kadaif je inače, »muško slatko«, jer je adet bio da ga spremaju muškarci. Pravi se s maslom, sade, dakle, bez oraha i rozina.

Pitali smo zašto nema češćih zajedničkih iftara u tekijama. Hadži Abdullah je rekao da je želja rahmetli Fejzullah-efendije bila da se tokom ramazana prednost da džamijama, muka belama (skupnim učenjima Kur’ana) i vazovima (predavanjima). Pa tako i neka ostane!

[kreja]

Ustani mlađan bože, stigle već su prve laste,
Svuda u docu, na humu, meka već travica raste.
Jarovit na krilu Lade, vječne ruže pramaljetne,
Sanja Jaro morske drâge i poljane neke cvjetne.
Lada po luzima je ubrala, ovdje travku, ondje cv’jeće,
Da junaka razveseli novo zemsko pramaljeće.

Čovjek tradicionalnog društva živio je u neposrednom, bliskom dodiru s prirodom i nije se osjećao izdvojenim iz nje. Živio je i prilagođavao se cikličkom kretanju života prirode, kako praktično, tako i simbolički. Običaji i svetkovine odražavali su njegovu iskonsku povezanost s kozmosom, s procesom stvaranja svijeta i utjelovljenja božanskog u vremenu i prostoru. Kalendarski običaji i svečanosti omogućavali su sjedinjenje i sklad kozmičkih, zemaljskih i ljudskih ritmova.

Jedan od takvih kalendarskih običaja bilo je i Jurjevo koje se slavi 23. travnja kao proljetna svečanost, u vrijeme kad mladi bog proljeća svladava demone zime. Ovaj bog proljeća i proljetnog Sunca zvao se kod Slavena Golemi, Gerovit, Jarovit, a najčešće je predstavljan kao mladi junak na konju koji ubija demona-zmaja, kao što u prirodi nadolazeće proljeće svladava zimu.

Jarovit je utjelovljavao proljetnu mladost, snagu kojom se razvija život. U davnim se vremenima Nova godina slavila u mjesecu ožujku, kada je i bila glavna svečanost ovog boga, simbola mladog Sunca. Tek kasnije je bog Gerovit – Jarovit, kod zapadnih Slavena Venda, proglašen “ratnim bogom”. Uz Gerovita se u starim pjesmama spominje i Lada, lijepa božica proljeća, a zajedno su ih slavili čitav mjesec – od Jurjevdana do Ivanja – kako kažu stari kršćanski kroničari, a sela su tada obilazile ladarice.

https://nova-akropola.com/kulture-i-civ ... rettyPhoto



U srednjem vijeku nestaje bog Gerovit, a spomen o njemu ostaje samo u usmenoj predaji i oskudnim zabilješkama kroničara. S vremenom drevnog boga-junaka u narodnim pjesmama i pričama sve više zamjenjuje Sveti Juraj, pa je i on u narodnoj pjesmi ljubav lijepe Lade.

Oružja, Lada, mi pruži:
mač, kacigu, koplje i strijele
Konjić mi rže, mač zveči,
luk zvecka, štit blistavi.
L’jepa Lada mladom bogu
mač već paše oko struka, gori,
O rame mu tulac meće,
šljem na glavu: ali štita
Dignuti s trave rosne
ne može joj ženska ruka.
A bog veli: “Lada, struče
bosioka, jelo vita!”
Pa štit dignu. Koplje uze.
I na konja hitro skoči.
Jurnu. Začas nestade ga
za vrsima sivih gora.



Štovanje Gerovita – Jurja

Prema skromnim povijesnim podacima, Juraj je kao rimski časnik u Dioklecijanovo vrijeme stao u obranu kršćana zbog čega je stradao mučeničkom smrću 23. travnja 290. godine. Kasnije je Crkva taj datum upisala kao spomendan Svetog Jurja (lat. Georgius, grč. Georgios), jednog od najslavnijih kršćanskih mučenika Istočne i Zapadne crkve.

Zanimljivo je da već prvi Dioklecijanov nasljednik, car Konstantin, gradi u IV. stoljeću u Palestini crkvu u njegovu čast. Štovanje Svetog Jurja ubrzo se proširilo po Europi, ponajprije zahvaljujući rimskim vojnicima, a potom i vitezovima-križarima koji su se vratili s vojnih pohoda u Svetu zemlju. Prostornim širenjem i razvijanjem kulta nadograđivale su se i obogaćivale legende oko života ovog sveca, a u predodžbama naroda, u kojima su još snažno živjeli pretkršćanski elementi, došlo je do preklapanja i ispreplitanja starih elemenata s novima jer su dani posvećeni Gerovitu padali oko Jurjevdana.

Poput Gerovita, Sveti Juraj se predstavlja kao zaštitnik nejakih i nemoćnih, a najčešće se prikazuje u odori rimskog vojnika na bijelom konju (simbol čistoće), opremljen štitom i kopljem kojim ubija zmaja. Naime, u počecima kršćanstva zmaj je bio simbol zla, koje se u prenesenom značenju odnosilo na poganstvo. Prema jednoj legendi, Sveti Juraj se bori sa zmajem kako bi spasio kraljevu kćer koja je trebala biti žrtvovana. Zato se u likovnim prikazima ove legende u prikrajku pojavljuje i kraljevna kako moli za pobjedu Svetog Jurja.

U srednjem vijeku nastaje niz viteških redova pod njegovim patronatom, gradovi i države u XII. i XIII. stoljeću odabiru ga za svog zaštitnika, tako da je on jedan od najštovanijih svetaca. Sveti Juraj, svetac-ratnik, bio je ideal srednjovjekovnih vitezova, simbol nepobjedivosti i ustrajnosti.



Juraj je proljetni svetac jer se njegovo doba poklapa s početkom proljeća, buđenjem prirode i novog ciklusa života. U jurjevskim običajima zelene grane i mlado proljetno zelenilo imaju središnji značaj. Kada se zelenilom ukrašavaju polja, kuće i staje, kada se njime udaraju životinje ili se jednostavno beru mlade trave i cvije­će pa se stavljaju u kupke ili hranu – zelenilo na Jurjevdan uvijek ima zaštitno značenje: za zdravlje ljudi i životinja, za zaštitu od zlih sila ili za rodnost bilja i životinja. Na Jurjevo se blago po prvi puta tjeralo na pašu, a pastiri su ga ukrašavali vijencima od proljetnog cvijeća. Od toga se dana smjelo spavati izvan kuće, a djevojke su se na Jurjevo umivale u vodi u koju bi stavljale trave ili cvijeće kako bi bile ljepše jer se za bilje sakupljeno na Jurjevo vjerovalo da ima čudotvornu moć.

Jurjevski krijesovi

Zanimljiva tradicija su i jurjevski krijesovi koji su se palili uoči ili na samo Jurjevo. To su velike vatre od granja, kukuruzovine i slame oko kojih se juška1 i pleše uz posebne jurjevske krijesne popijevke. Mladi preskaču preko vatre vjerujući da će ih to očuvati od bolesti čitavu godinu, a jednako djelovanje bit će i za sve ostale koji se nađu oko krijesa. Krijes je dobar i za polje, jer njegovo se zaštitno djelovanje proteže dokud dopire plamen i dim.

U sjeverozapadnim krajevima Hrvatske među jurjevskim su običajima zabilježeni i tzv. jurjaški ophodi. Skupine djevojaka i mladića obilaze kuće pjevajući posebne jurjevske popijevke i skupljajući darove. U Turopolju je zabilježena ova pjesma:



Se stvorenje veselo postaja,
protuletje nam dohaja.
Kruto jako veseli se
kada drevje zeleni se
jer je došel vitez jaki
odičeni Juraj sveti.

Ovijen u zelenilo ili sa zelenom okićenom granom u ruci kao simbolom proljeća, jedan od mladića iz skupine predstavlja zelenog Jurja. Domaćini otkidaju grančice sa zelenog Jurja ili njegove okićene grane i kasnije ih zabadaju u oranicu, postavljaju u nastambe životinja, pčelinjake i slično.

Na bjelovarskom području glavni jurjaš nosi neku vrstu maske u obliku stožasta koša načinjena od zelenih, najčešće bukovih grana, ali i vrbovih, ljeskovih i drugih. U nekim drugim mjestima koš jurjaša je na vrhu okićen žitnim, najčešće raženim klasom, jer raž prva klasa i to obično oko Jurjeva. Ako se umjesto koša u jurjaškim ophodima nosi grana, ona je gotovo uvijek brezova.

Za Turopolje je karakteristično nošenje zastavica, crvenih rubaca, traka te trobojnica pričvršćenih na motku na čiji vrh katkad bude nataknuta jabuka ili poculica2. Uz grančice koje dijele ukućanima, ophodnici često nose i neke druge predmete, kao npr. zvonce kojim bude ukućane ako obilaze noću ili najavljuju svoj dolazak, zatim fućkaljke, rog, štapove, batine kojima lupaju o zemlju u taktu pjevane ili recitirane pjesme. Vrlo je rijetka pojava Jurja na konju, iako se u jurjevskim pjesmama često govori o Jurju koji jaši.


Rodile vam pšenice bjelice,
K’o u šumi ptičice,
Debeli klas kao pas,
Veliki snopi kao popi!
Rodile vam gorice,
Pod trsom čuturice!

Jurjaši nigdje ne zalaze u kuće, već stoje pod prozorom ili ulaze u dvorišta. Tada se obično ukućanima najave zvoncem, rogom ili lupanjem i počnu pjevati jurjašku pjesmu. Za to vrijeme zeleni Juraj vrlo često pleše, okreće se ili samo “đipa”, poskakuje s noge na nogu. Poslije pjesme netko ih od ukućana daruje, najčešće jajima, slaninom ili vinom, nakon čega zahvale i odlaze dalje pa se isto ponavlja kod svake kuće. Jurjaši svakom domu daruju zelene grančice koje se zataknu za gredu na trijemu, u kući za kakvu svetu sliku ili ormar. Mogu se staviti i u prozor, na strehu ili na stup ulaznih vrata, u staju kod blaga ili kod pčela, u vrt među povrće, u polje među žito. Sami jurjaši često grančicama okite prozore, vrata i ograde kuće od koje su primili dar.

Nakon završenog ophoda koš ostave na početku šume kako bi bio dom pticama ili ga ostave kod kuće iz koje im se netko zamjerio, u znak sramote za tu kuću.

Vjerovanja vezana uz zelene grančice i postupanje s njima vrlo su različita, no one svakom domu ili prirodi donose dobrobit.




Pisan Vazam prošal je,
Zelen Juraj došal je
Iza luga zelenoga,
Iza mora crljenoga,
Po ‘nem ravnom polju,
Na zelenom konju.
Donesal je sve što nam treba:
Lakat dugu mladicu,
Pedalj dugu travicu.

[kreja]

Amiši (njemački: Amische) su pripadnici konzervativne kršćanske skupine u Sjevernoj Americi, poznate kao Stari red amiške menonitske crkve. Amiši su se pojavili u razdoblju između 1693. i 1697. godine kao sljedbenici Menonitskog starješine Jakob Ammanna (1644.? – oko 1730.). Sljedbenici su Anabaptizma radikalnog ogranaka Lutherove reformacije.



Amiši su pripadnici zajednice koji živi na točno definiran način, a koji je usklađen s kršćanskim vrednotama u postroženom obliku. U SAD-u se razlikuju Amiši i Menoniti pri čemu su prvi konzervativniji, a drugi uvjetno rečeno nešto liberalniji. Ukoliko vas zanimaju neke pojedinosti iz njihova života, pročitajte tekst koji smo za vas danas pripremili.

Amiši su napustili Europu

Amiši su se pojavili u Europi krajem 17. stoljeća. Oni su zajednički napustili Europu i preselili se prvo u Pennsylvaniju odakle su se tijekom vremena raseljavali u druga područja. Sredinom 19. st. su se podijelili na dvije različite skupine, jednu prilagodljiviju i drugu tvrdoglavu i ustrajnu u odbacivanju novina. Amiši danas žive na području američkih saveznih država: Pennsylvanije, Ohia, Indiane, Iowe, Illinoisa i Kanzasa. Iako se neke navike i običaji Amiša razlikuju od zajednice od zajednice vitalne stvari su u njihovom načinu života iste ili vrlo slične. U osnovi Amiši ne koriste tehnologiju i električnu energiju, za razliku od Menonita.

Kako doći od točke A do točke B

Kako Amiši odbacuju tehnologiju oni se koriste konjima i kolima odnosno kočijama i njima se voze lokalnim cestama. Ovo je način na koji usporavaju svoj životni ritam. Međutim, Amiši će koristiti i bicikle, a negdje će se voziti i drugim prijevoznim sredstvima, ovisno o zajednici u kojoj su i njenim pravilima. U slučaju potrebe u nešto fleksibilnijim zajednicama Amiši mogu unajmiti vozača ako moraju na dalji put ili pak ako odlaze u veliku nabavku. Međutim, neke zajednice su jako radikalne pa zabranjuju sva prijevozna sredstva osim konja i kočija, a od ostalog prijevoza dozvoljavaju samo vozila Hitne pomoći .

Rumspringa ili kako što prije krenuti u svijet odraslih

Amiši imaju poseban obred koji je vrst inicijacije te predstavlja prelazak iz adolescencije u odraslo doba i on se naziva Rumspringa. Taj se obred zbiva između 14-e, ali češće 15-e ili 16-e i 18 godine. U tom razdoblju adolescenti imaju slobodu eksperimentiranja. Većina Amiša tada nastavlja živjeti tradicionalnim životom, no neki se tada odlučuju na potpuno drugačiji način života pa odlaze u kina, počinju nositi uobičajenu, a ne više amišku odjeću, isprobavaju nove stvari. U tom periodu su znatno slobodniji glede roditelja, a kada je crkva u pitanju ne spadaju još pod autoritet crkve jer nisu kršteni. Najčešće u tom razdoblju žive kod roditelja, a poslije se, ako tako odluče, pridružuju crkvi, vjenčaju i useljavaju u svoje domove. Jedna od svrha ovog razdoblja je pronaći životnog partnera. Proces udvaranja je nešto sporiji, par treba barem izlaziti godinu dana prije negoli mladić može zaprostiti djevojku, ali će pri tome tražiti bezuvjetni blagoslov njezinih roditelja. Ovaj običaj završava krštenjem u crkvi i ulaskom u svijet odraslih, i svim obavezama koje s time dolaze. Prema iskustvu Amiša većina se odlučuje nastaviti živjeti životima poput svojih roditelja i rano ulaze u svijet odraslih.

Odmor

Amiši povremeno putuju izvan svojih zajednica. Putovanja avionom su zabranjena, ali većina ih može putovati na druge načine poput primjerice vlaka, autobusa. Oni putuju i često tada posjećuju prijatelje i obitelji u drugim zajednicama ili idu u turistički posjet na neko područje. Imaju čak i svoju varijantu Las Vegasa.

Brada u muškaraca

Puštanje brade je povezano s religijom i muškarci ju počinju puštati nakon obreda Rumispringe. Nose bradu, ali ne i brkove te su po tome lako prepoznatljivi.

Prestanak školovanja

Kratko se školuju i brzo završavaju formalno obrazovanje. Prekidaju sa sustavnom naobrazbom već nakon osnovne škole, zato što rade najčešće kao poljoprivrednici i obrtnici. Smatraju da je ključna praksa u bavljenju nekakvom aktivnošću i uče samo ono što će im u životu trebati.

Govore amiški

Amiški jezik je najčešće pennsylvanijski njemački, koji je zapravo neka varijanta njemačko-engleskog jezika. Uče paralelno samostalno govoriti engleski tako da se mogu tečno sporazumijevati sa širom okolinom unutar koje žive.

Manji rizik od raka

Imaju manji rizik od raka zbog načina života. Uzgajaju vlastitu hranu i žive u nešto manje zagađenim okolišu. Učestalost raka je kod njih za 40 posto niža negoli kod ostatka populacije SAD-a.

Jednostavna odjeća

Preferiraju jednostavnu odjeću koja nema uzoraka, ne koriste patent zatvarače, često koriste konopčiće pri povezivanju hlača i sličnog. Obično vole tamnije boje odjeće poput bordo, smeđe, plave… Dio robe se kupuje, a dio robe proizvode žene.

Položaj žena

Žene se ne smiju baviti propovijedima, koje se tradicionalno prepuštaju muškarcima. Nakon udaje prestaju raditi i brinu se o kući i djeci. Kažu da su visoko cijenjene i poštovane u amiškom društvu. No, ovakve “frazetine” nisu globalno prihvatljive jer ženin položaj u takvoj zajednici uvelike ovisi o muškarcu za kojega je žena udana i ako je on loš njezin će život biti isto tako loš jer je u vlasništvu muža.

Radni tjedna od 40-ak sati

Rade četrdeset sati tjedno, gotovo kao i ostatak svijeta. Većina ustaje u cik zore, a dan im završava s dolaskom mraka pa u tom smislu slijede više prirodne ritmove.

Lice i naličje

Iako sve na prvu može izgledati idealno, nije tako. Rumispringa omogućava mladima da rano uđu u svijet droge, alkohola i seksa. Ova faza odrastanja može trajati i godinama, no zanimljivo je da se čak 80 posto mladih vraća svojim zajednicama kada završi ta faza odrastanja. Zlostavljanja nad ženama i djecom se događaju kao i drugdje, samo se nasilnici rjeđe suočavaju s kaznama i sve se rješava “unutar kuće” kao zajednice. Tako da živjeti kao Amiš, ima svoje lice i naličje, koje omogućava muškarcima da ima odlučujuću ulogu unutar svoje obitelji .

https://povijest.hr/drustvo/kultura/zivjeti-kao-amis/

[kreja]

Amiši se namjerno odvajaju od svijeta i prakticiraju strogi stil poniznosti. Poznata osoba Amiša je istinska kontradikcija.

Amiši dijele tradicionalna kršćanska vjerovanja, poput Trojstva, inerracije Biblije, krštenja odraslih, iskupljenja smrti Isusa Krista i postojanja neba i pakla.

Međutim, Amiši smatraju da bi doktrina vječne sigurnosti bila znak osobne arogancije. Iako vjeruju u spasenje milošću, Amiši drže da Bog odmjerava njihovu poslušnost crkvi tijekom njihovog života, i tada odlučuju zaslužuju li nebo ili pakao.

Ljudi Amiše izoliraju se od "Engleza" (njihov termin za ne-Amiše), vjerujući da svijet ima moralno zagađujući učinak. Njihovo odbijanje priključenja na električnu mrežu sprječava uporabu televizora, računala i drugih modernih uređaja. Nošenje tamne, jednostavne odjeće ispunjava njihov najvažniji cilj poniznosti.

Amiši obično ne grade crkve ili kuće za sastanke. U nedjelju, naizmjenično, oni se izmjenjuju u domovima jedan za drugim. Druge nedjelje oni pohađaju susjedne kongregacije ili se sastaju s prijateljima i obitelji. Služba uključuje pjevanje, molitve, čitanje Biblije, kratku propovijed i glavnu propovijed. Žene ne mogu imati crkvu autoriteta u crkvi.

Dvaput godišnje, u proljeće i jesen, Amiši prakticiraju zajedništvo. Pogreb se održava u kući, bez slave i cvijeća. Koristi se običan kovčeg, a žene se često zakopaju u svoju ljubičastu ili plavu vjenčanicu. Na grob se stavlja jednostavan marker.

https://hr.religiousopinions.com

[kreja]

Budizam je izvorno uveden u Laos putujući burmanski monasi tijekom osmog stoljeća, znatno kasnije nego što je uveden u susjedne zemlje poput Kambodže, Tajlanda i Mjanmara (Burme). Redovnici su prakticirali theravadski budizam, a do 14. stoljeća to je bila najčešća religija u Laosu.

Budizam u Laosu uglavnom provode etnički Laosi koji čine većinu u zemlji. Svi ljudi, posebno oni iz ruralnih zajednica, potiču se na aktivno sudjelovanje u vjerskom životu. Očekuje se da će svaki budistički muškarac provesti nekoliko mjeseci živeći kao redovnik, a starije, udovice od žena često postaju bhiksuni ili budističke redovnice.

Budističke skupine u Laosu imaju više vjerske slobode od vlasti od ostalih vjerskih skupina. Međutim, ograničenja za sve vjerske zajednice povećala su se 2016. godine, kada je vlada donijela dekret (dekret 315) namijenjen utvrđivanju načela i zahtjeva laoške religije. Na primjer, sve budističke grupe moraju se registrirati u Ministarstvu unutarnjih poslova, dok je ranije zahtjev za registraciju bio manje primjenjiv za budiste. Uz to, budistički redovnici sada moraju uvijek nositi identifikacijske iskaznice, premda je to blaža od one politike prema drugim vjerskim svećenicima koji su dužni nositi certifikate o osposobljavanju.



zlatno je pokrivena velika budistička stupa u centru Vientiana, u Laosu. Otkako je prvotno osnivanje sugeriralo da bude u 3. stoljeću, stupa je pretrpjela nekoliko rekonstrukcija do 1930-ih zbog stranih invazija na to područje. Općenito se smatra najvažnijim nacionalnim spomenikom u Laosu i nacionalnim simbolom. Igor Bilić / Getty Images
Iako je Uredbom 315 povećana regulativa o vjerskim skupinama u Laosu, ona uključuje klauzulu koja dopušta vladi da i dalje njeguje snažnu povezanost s budizmom, što smatra kamen temeljac laoškog kulturnog identiteta.

Kršćanstvo u Laos



Kršćanstvo u Laosu organizirano je u tri službene podružnice: Rimokatolička, adventistička sedma i Lao-evangelička crkva, ili LEC. Kako se sve religiozne organizacije moraju registrirati u tim skupinama, LEC je nadoknada za nepriznate kršćanske organizacije osim katolika i adventista sedmog dana.

Podrijetlo kršćanstva u Laosu ukorijenjeno je u trgovini začinima, koja je trgovce i isusovačke monahe dovedena na granice Laosa preko Vijetnama 1630-ih, premda je bilo potrebno dva stoljeća da kršćanstvo dobije službeni ulaz u zemlju. Pariško društvo stranih misija a katolička organizacija osnovalo je prvu kršćansku crkvu u Laosu 1878. godine, nakon čega su slijedile prezbiterijanske crkve krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Protestantizam nije bio prisutan u zemlji sve do sredine 20. stoljeća.

Pakséa Louis-Marie Ling Mangkhanekhoun iz Laosa hoda nakon što je kleknuo pred papom Franjom kako bi se založio za vjernost i postao kardinal tijekom konstitucije za stvaranje pet novih kardinala 28. lipnja 2017. u bazilici svetog Petra u Vatikanu. ALBERTO PIZZOLI / Getty Images
Kršćanstvo je manjinska religija u Laosu, a prakticira ga samo 1, 7% stanovništva, od kojih su većina etničke manjine. Sve kršćanske organizacije pomno se prate. Iako su zaštićene ustavom, česta su izvješća o uhićenju, zatočenju i progonstvu kršćana koji prakticiraju, posebno u ruralnim zajednicama.

Islam u Laosu
Iako je prepoznat kao službena religija, islam u Laosu prakticira manje od 0, 01% stanovništva. Laos ima manje od 800 ljudi, jedno od najnižih muslimanskih populacija u jugoistočnoj Aziji. Islam nije stigao u Laos značajnim kapacitetom sve do 20. stoljeća, kada su muslimani iz Indije doselili u francusku koloniju. Kasnije u stoljeću, muslimani su doselili iz Pakistana, čime je ukupan broj muslimana bio oko 7000. Međutim, građanski rat u Laosu prisilio je masovne migracije muslimana iz zemlje.

Većina muslimana koji trenutno žive u Laosu etnički su kmerski, podrijetlom iz Kambodže. Za vrijeme Kmera, muslimanski Kambodžani pobjegli su iz svoje zemlje, tražeći utočište od vjerskog progona u susjednim zemljama poput Laosa.

Baha'i vjere, usvojene vjere i autohtone religije

Manje od 3% stanovništva Laosa prakticira bahajsku vjeru, narodnu religiju, animizam, konfucijanizam ili taoizam, ali oni imaju prisutnu prisutnost u zemlji. Konfucijanizam i taoizam gotovo isključivo provode etnički Kinezi, često u kombinaciji s budizmom. Kako je Laos nekada bio dio drevnog kmerskog carstva, ostaci hinduističkih hramova mogu se naći širom zemlje.

https://hr.religiousopinions.com/religion-laos

[kreja]

Kroz historiju, Bog se čovječanstvu otkrio kroz niz Božijih poslanika, čija nas učenja vode, edukuju i daju nam osnove napretka ljudskog društva. Poslanike uključuju Abraham, Krishna, Zaratustra, Mojsije, Buda, Isus i Muhamed. Njihove religije dolaze iz istog Izvora i u suštini su uzastopna poglavlja jedne Božije religije.
Bahá’u’lláh, posljednji od ovih Poslanika, donio je nova duhovna i društvena učenja našeg vremena. Njegova poruka u suštini jeste jedinstvo. Podučavao je jedinstvu Boga, jedinstvu ljudske porodice, i jedinstvu religije.

Bahá’u’lláh je rekao, „Zemlja je samo jedna država a čovječanstvo njeni građani“, i da je, kako je već prorečeno u svim svetim spisima prošlosti, sada vrijeme da čovječanstvo živi u jedinstvu.

Osnovana prije više od 1,5 vijeka, Bahá’í Vjera se širi svijetom. Sljedbenici Bahá’í Vjere žive na više od 100.000 lokaliteta i potiču iz gotovo svih nacija, etničkih grupa, kultura, profesija društvene i ekonomske pozadine.

Bahá’í vjernici su ubjeđenja da je ključna potreba s kojom se čovječanstvo suočava pronalazak ujedinjujuće vizije prirode i svrhe života i budućnosti društva. Takvu viziju otkrivaju spisi Bahá’u’lláha.

• Bahá’í učenja naglašavaju da smo svi mi, kao kreacije jednog Boga, dio jedne ljudske porodice.
  Bahá’u’lláh je rekao, „Šator jedinstva je podignut; ne pogledajte jedan na drugog kao na stranca. Vi ste plodovi jednog stabla, a lišće jedne grane.“
  Ljudi skoro svih pozadina, svih nacija, postali su Bahá’í vjernici.

• Potpuna ravnopravnost i snažan osjećaj partnerstva između žena i muškaraca su suština ljudskog napretka i transformacije društva. „Žene i muškarci su bili i uvijek će biti jednaki u Božijim očima“, rekao je Bahá’u’lláh.
  Bahá’í zajednice širom svijeta bile su vodeće u pokretu za unapređenje prava žena više od jednog vijeka

• Bahá’u’lláh je posebnu pažnju posvetio pitanju predrasuda. U srcu Njegove poruke jeste poziv na međusobno razumijevanje i zajedništvo među narodima, kulturama i ljudima.
  Postoji, Bahá’u’lláh insistira, samo jedan ljudski rod. Predrasude—bile one na osnovu rase, etničke pripadnosti, nacionalnosti, religije, ili socijalnog porijekla—moraju biti prevaziđene ako čovječanstvo želi stvaranje mirnog i pravednog globalnog društva.

• Jedan od glavnih izvora sukoba u svijetu danas jeste činjenica da mnogi ljudi slijepo i nekritički slijede različite tradicije, pokrete, i mišljenja.
  Bahá’u’lláh naglašava fundamentalnu obavezu ljudskih bića da stiču znanja svojim „vlastitim očima, a ne očima drugih.“

• The Bahá’í učenja naglašavaju fundamentalnu harmoniju nauke i religije. Bahá’í vjernici smatraju da postoji jedan jedini Bog, koji je istovremeno Autor otkrića i Tvorac stvarnosti koju nauka istražuje.
  Ako zaista postoji samo jedna istina (stvarnost), nemoguće je onda da je nešto naučno lažno a vjerski istinito; kontradiktornosti se pripisuju ljudskoj pogrešivosti i aroganciji

• Bahá’í učenja imaju viziju da će ekonomska pravda i prosperitet doći samo kada suštinska veza između duhovnih i praktičnih aspekata života bude priznata.
  Zadovoljavajuće rješenje trenutne svjetske ekonomske krize leži u dubokoj promjeni srca i uma koju samo religija može proizvesti.

• Bahá’u’lláh je došao da bi donio jedinstvo svijetu, a temeljno jedinstvo jeste jedinstvo porodice.
  Bahá’í vjernici razumiju da je porodica osnovna jedinica društva i ukoliko ovaj globalno bitan blok nije zdrav i jedinstven, društvo samo po sebi ne može biti zdravo i jedinstveno.
  Bahá’í spisi kažu, „Ako se u jednoj porodici manifestuju ljubav i dogovor, ta porodica će napredovati, postat će prosvijetljena i duhovna.“

• Bahá’í vjerovanje u jednog Boga znači da su svemir i sva stvorenja i sile unutar njega stvoreni od strane jednog natprirodnog Bića.
  Takve se oznake, kao što su Bog, Allah, Jahva, i Brahma, odnose na Jedno Božansko Biće, Čija je priroda nepoznata i nedostupna čovječanstvu. O Bogu učimo kroz Njegove Poslanike, koji podučavaju i vode čovječanstvo.

• Kad Bahá’í vjernici kažu da su razne religije ustvari jedna religija, to ne znači da su sve vjeroispovijesti i organizacije iste. Ustvari, oni vjeruju da se Bog otkrio kroz niz Božijih Poslanika, Čija je svrha voditi i edukovati čovječanstvo.
  Oni su izrazi jedne Božanske svrhe koja se odvija, „nepromjenljiva Božija vjera, vječnost u prošlosti, vječnost u budućnosti.“

• Da li će mir biti postignut tek nakon nezamislivih užasa pospješenih ljudskim tvrdoglavim držanjem do starih obrazaca ponašanja, ili će biti prosvijetljen činom konsultativne volje, je izbor prije nego svih koji naseljavaju Zemlju.
  Bahá’í zajednica smatra da se čovječanstvo može suprotstaviti ovom vrhovnom sudu sa vjerom u svoj krajnji ishod.

-----
Prije Njegove smrti, Bahá’u’lláh je naznačio da bi svjetska središta Vjere koju je On utemeljio bila u gradovima Haifi i Akka, svojevremeno dio Osmanskog carstva, danas sjever Izraela. Danas duhovno i upravno središte Bahá’í vjere jeste u toj regiji, gdje se nalaze svetišta s ostacima Osnivača, okruženo veličanstvenim vrtovima. Ova sveta mjesta Bahá’í Vjernika su na popisu svjetske baštine UNESCO-a zbog svoje duboke duhovne važnosti. S više od pola miliona posjetitelja godišnje, Bahá’í vrtovi u Haifi su među najpopularnijim mjestima Bliskog Istoka.

Ljepota i veličanstvenost ovih Svetih Odredišta su simbol prirode transformacije koja treba da se dogodi kako u srcima naroda svijeta tako i u fizičkom okruženju planete.

-----
Bahá’u’lláh je pozivao da se hramovi (Kuće Bogoslužja) velike ljepote grade na svakom mjestu gdje borave Bahá’í vjernici, da svaki bude okružen ustanovama socijalne službe. Ove Kuće Bogoslužja su otvorene za sve ljude, bez obzira na njihova vjerovanja ili religije. Kuće su mjesta za ličnu molitvu i meditaciju, kao i za kolektivno bogoslužje, gdje se recituju i pjevaju sveti spisi svih svjetskih religija. Iako se arhitektonski stilovi razlikuju, Kuće dijele određene karakteristike, kao što su devet ulaza sa devet strana (devet je najveći broj koji simbolizira cjelovitost ili jedinstvo), a postavljene su u prekrasnim vrtovima. Ona u New Delhiju, u Indiji (na gornjoj fotografiji) bilježi više od četiri miliona posjetitelja svake godine.

http://www.bahai.ba/u-sta-vjerujemo/bahai-vjera/

[Mina]

Čitala sam za Bahai vjeru i njene sljedbenike i evo ne znam šta da mislim.
Zvuči miroljubivo i nekako preidealistički da bi bilo stvarno ili primjenjivo u stvarnosti.

Sad se pitam šta to u biti razlikuje sve religije? Jesu li kršćanstvo i islam isto toliko miroljubivi i idealistički, ili su ratoborni kako ih oni drugi predstavljaju?

[kreja]

baptisti. Ime je izvedeno iz riječi baptize, što znači grčki kao "umočavanje", "krštenje, uranjanje u vodu". Prema toj doktrini, primanje krštenja neophodno je ne u djetinjstvu, već u svjesnom dobu uranjanjem u posvećenu vodu. Ukratko, Krstitelj je kršćanin koji svjesno prihvaća svoju vjeru. On vjeruje da se spasenje čovjeka sastoji u nesebičnoj vjeri u Krista.



Crkva evanđeoskih kršćana-baptisti

Povijest pojave pristaše baptističke zajednice počeo da se formira u ranom sedamnaestom stoljeću u Nizozemskoj, ali oni nisu bili osnivači nizozemskom i engleskom Congregationalists, koji su bili prisiljeni bježati s kopnom kako bi izbjegli progon Anglikanske crkve. A sada, u drugom desetljeću 17. stoljeća, točnije 1611., to je formulirao novog kršćanskog nauka na Britancima, koji će sudbine koji žive u glavnom gradu Nizozemske - Amsterdam. Nakon što je osnovana godinu dana u Engleskoj baptističku crkvu. Zatim je tu bila prva zajednica ispovijedaju vjeru. Kasnije, u 1639, a prvi baptista u Sjevernoj Americi. Ova sekta je rasprostranjena u Novom svijetu, posebno u SAD-u. Svake godine broj njezinih pristaša rastao nevjerojatnom brzinom. Tijekom vremena, evanđeoski baptisti također proširila diljem svijeta: u Aziji i Europi, Africi i Australiji, dobro, i Amerike. Usput, za vrijeme građanskog rata u Americi, većina crni robovi uzeo ovu vjeru i postali njegovi gorljivi sljedbenici.

Širenje krštenja u Rusiji

Do sedamdesetih godina 19. stoljeća gotovo nitko u Rusiji nije znao tko su bili Baptisti. Kakva vjera ujedinjuje ljude koji se tako zovu? Prva zajednica sljedbenika ove vjere pojavila se u Sankt Peterburgu, njezini članovi su se zvali evanđeoski kršćani. Ovdje je Baptist došao iz Njemačke zajedno s inozemnim majstorima, arhitektima i znanstvenicima koji su pozvali ruski tsari Alexei Mikhailovich i Peter Alekseevich. Taj je trend bio najrašireniji u Tauride, Kherson, Kijev, Ekaterinoslav provincijama. Kasnije je stigao do Kubana i Transkaucaze. Prvi Krstitelja u Rusiji Isaevich Nikita Voronjin. Bio je kršten u 1867. Baptisti i evangelizacija su vrlo blizu jedna drugoj, ali ipak se smatra da su dvije odvojene linije protestantizma, a 1905. godine u sjevernom glavnom njihovih sljedbenika su stvorili Uniju evanđeoske i Krstitelja unije. U prvim godinama sovjetske snage odnosu na bilo koje vjerske skupine bio pristran, i baptisti su morali ići u bijegu. Međutim, za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao baptista i evangelici opet pojačao i pridružio zajedno kako bi stvorili Uniju evanđeoskih kršćana-baptista u SSSR-u. Za njih poslije rata pridružio pentekostne sektu.

Ideje krštenja

Glavna težnja u životu za sljedbenike ove vjere je Kristovo služenje. Baptistička crkva uči da čovjek mora živjeti u skladu sa svijetom, ali ne biti od ovoga svijeta, to jest, poslušati zemaljske zakone, već samo srce poštovanja Isusa Krista. U srcu krštenja, koje je nastalo kao radikalni protestantski buržoaski trend, leži princip individualizma. Baptisti vjeruju da spasenje osobe ovisi samo o osobi i da Crkva ne može biti posrednik između njega i Boga. Jedini pravi izvor vjere je Evanđelje - Pismo, samo on može pronaći odgovore na sva pitanja i, ispunjavanjem svih zapovijedi, svim pravilima sadržanim u ovoj svetoj knjizi, možete spasiti dušu. Svaki Baptist je siguran u ovo. Ovo je neporeciva istina za njega. Svi oni ne prepoznaju sakrament crkve i blagdani, ne vjeruju u čudesnu snagu ikona.

Krštenje u krštenju
Pristalice ove vjere proći kroz obred krštenja nije u povojima, te u dobi od razloga, jer Krstitelja - vjernika koji je potpuno svjestan onoga što mu je potrebno za krštenje, a odnosi se na to kao duhovne obnove. Da biste postali član zajednice i biti kršteni, kandidati moraju proći probno razdoblje. Kasnije prolaze kroz pokajanje na molitvenom susretu. Postupak krštenja uključuje uranjanje u vodu, a zatim kruh obrati.



Ova dva rituala simboliziraju vjerovanje u duhovnu vezu s Spasiteljem. Za razliku od pravoslavnih i katoličkih crkava, koje krštenje smatraju sakramentom, odnosno sredstvom spasenja, za Baptiste ovaj korak pokazuje uvjerenje u ispravnost svojih vjerskih stavova. Tek nakon što je osoba potpuno svjesna dubine vjere, tek tada će on imati pravo proći kroz obred krštenja i postati jedan od članova baptističke zajednice. Duhovni vođa obavlja ovaj obred, pomažući svom odjelu da uranja u vodu, tek nakon što je uspio proći kroz sva suđenja i uvjeriti članove zajednice nepokolebljive prirode njihove vjere.

Baptističke postavke

Prema ovom nauku, grješnost svijeta izvan zajednice je neizbježna. Stoga se zalažu za strogo poštivanje normi morala. Evanđeoski kršćanski baptist trebao bi potpuno napustiti uporabu alkoholnih pića, uporabu psovki i psovke, itd. Poticati će se međusobna podrška, skromnost i odaziv. Svi članovi zajednice trebaju se brinuti jedni za druge, pružiti pomoć onima kojima je to potrebno. Jedna od glavnih odgovornosti svakog baptista jest pretvorba disentara u njihovu vjeru.

Baptistička dogma
Godine 1905. održan je prvi svjetski kongres kršćanskih krštenja u Londonu. Na njemu je utemeljena simbol apostolske vjere kao osnova dogme. Usvojena su sljedeća načela:

• Samo ljudi koji su prošli kroz krštenje mogu biti sljedbenici Crkve, tj. Evanđeoski kršćanski krstitelj duhovno je oživljen.

• Biblija je jedina istina, ona može pronaći odgovore na sva pitanja, to je nepogrešiv i nepokolebljiv autoritet kako u pitanjima vjere iu praktičnom životu.

• Univerzalna (nevidljiva) crkva je jedna za sve protestante

• Znanje o krštenju i Gospodinovoj večeri se podučavaju samo krštenjem, tj. Obnovljenim ljudima.

• Lokalne zajednice su neovisne u praktičnim i duhovnim pitanjima.

• Svi članovi lokalne zajednice su jednaki. To znači da je čak i obični Baptist član zajednice koja ima ista prava kao propovjednik ili duhovni vođa. Usput, rani baptisti su bili protiv hijerarhija crkve, ali danas oni sami stvaraju nešto poput redova unutar njihove crkve.

• Za sve - i vjernike i nevjernike - postoji sloboda savjesti.

• Crkva i država trebaju biti odvojeni jedni od drugih.

Propovijedi baptista

Članovi evanđeoskih zajednica okupljaju se nekoliko puta tjedno kako bi čuli propovijed o određenoj temi. Evo nekih od njih:

Slušajući propovijed, vjernici pokušavaju pronaći odgovore na pitanja koja ih muče. Svatko može pročitati propovijed, međutim, tek nakon posebnog osposobljavanja, stjecanja dovoljnih znanja i vještina, kako bi javno govorio ispred velike skupine koreligionista. Glavna služba baptista održava se tjedno, nedjeljom. Ponekad se zajednica sastaje radnim danom kako bi molila, proučavala i raspravljala o informacijama koje su pronađene u Bibliji. Božanska služba odvija se u nekoliko faza: propovijedanje, pjevanje, instrumentalna glazba, čitanje pjesama i pjesama o duhovnim temama, kao i pripovijedanje biblijskih priča.

Praznici baptista

Sljedbenici ove crkve ili sekte, kako je uobičajeno nazvati u našoj zemlji, imaju svoj poseban kalendar blagdana. Svaki Baptist ih priznaje. Ovaj popis, koji se sastoji od općih kršćanskih blagdana i svečane dane koji su svojstven samo u ovoj crkvi. Ispod je njihov cjelovit popis.

Svaka nedjelja je dan uskrsnuća Isusa Krista.
Prva nedjelja u mjesecu je dan kruha.
Božić.
Krštenje.
Predstavljanje Gospodina.
Navještenje.
Ulazak Gospodina u Jeruzalem.
Veliko četvrtak. Uskrsnuće (Uskrs).
Uzašašće.
Duhovi (silazak u apostole Duha Svetoga ).
Preobraženje Gospodina.
Festival žetve (isključivo baptistički odmor).
Dan jedinstva (obilježen je od 1945. godine u sjećanju na ujedinjenje evanđelista i baptista).
Nova godina.

https://nsokote.ru/duhovni-razvoj/71405 ... sekta.html

[kreja]

Kvekeri, također poznat kao Vjersko društvo prijatelja, bila je jedna od mnogih vjerskih skupina koje je pokrenula engleska puritanska revolucija sredinom 17. stoljeća. Danas Quakeri uključuju i liberalne i konzervativne kongregacije. Unatoč tome, svi kvarkeri vjeruju u njegovanje mira, pronalaženje alternativnih rješenja za probleme i traženje „unutarnjeg svjetla“ ili unutarnjeg vodstva Božjeg Duha Svetoga.

kvekeri
Puni naziv : Vjersko društvo prijatelja
Poznati i kao : quakeri; Prijatelji.
Poznato po : Kvekeri naglašavaju vjerovanje u in inijersko svjetlo, vodeće svjetlo Duha Svetoga. Oni odbacuju svećenstvo, sakramente, polaganje zakletve, vojnu službu i rat.
Osnivanje : Osnovan sredinom 17. stoljeća u Engleskoj George Fox (1624 1691).
Istaknuti osnivači : George Fox, William Edmondson, James Nayler, William Penn.
Istaknuti quakeri : Daniel Boone, Betsy Ross, Thomas Paine, Dolly Madison, Susan B. Anthony, Jane Addams, Annie Oakley, James Fennimore Cooper, Walt Whitman, James Michener, Hannah Whitall Smith, Herbert Hoover, Richard Nixon, Julian Bond, James Dean, Ben Kingsley, Bonnie Raitt, Joan Baez.
Članstvo u svijetu : Procjenjuje se da je 300.000.
Osnivanje kvekeri
Kao pokret, kvekerizam seže u 1652. kada je George Fox (1624.-1691.) Stajao na brdu Pendle i dobio viziju a velikih ljudi koji će se okupljati ) pokreta koji se širio iz Engleske, a misionari su ga prenosili u ostatak svijeta.

U američkim kolonijama, ustaljene crkve su progonile prijatelje, a članovi su kažnjeni, bičevani, zatvarani, pa čak i obješeni. William Penn (1644.-1718.) Uključio je Quaker-ova uvjerenja u vladu o svojoj darovnici, koja je s vremenom postala kolonija Pensilvanije. Između revolucije i građanskog rata, prijatelji su doselili u države Srednjeg zapada i izvan rijeke Mississippi.

Zašto se zovu quakeri?
Izraz "Quaker" počeo je kao podvala, prvobitno korišten 1647. godine za opisivanje sekte žena u Engleskoj koje su navodno drhtale i tresle se od vjerskog uzbuđenja. To je e tada korišteno 1650. godine za opisivanje prijatelja jer su i oni znali drhtati i potresati kad su pali pod vlast Gospodnju.

Godine 1877. naziv „Quaker Oats“ registriran je kao prvi zaštitni znak žitarica za doručak, jer je tvrtka koja stoji iza njega (koja nije povezana sa crkvom) vjerovala da proizvod zadovoljava Quaker vrijednosti poštenja, integriteta, čistoće i snage. Suprotno uvriježenom mišljenju, čovjek na kutiji je generički Quaker, a ne William Penn.
Gdje žive quakeri?
Većina kvarkera živi na zapadnoj hemisferi, u Engleskoj i Sjedinjenim Državama. Iako je teško utvrditi točan broj s obzirom na nedostatak centraliziranog tijela, jedan izračun sugerira oko 300 000 članova širom svijeta. Nešto preko 100.000 članova u oko 1.000 kongregacija živi u Sjedinjenim Državama, međutim, među ovim američkim quakerima postoji mnogo teološke raznolikosti:

Evanđeoski savez prijatelja broji oko 25.500 članova.
Generalna konferencija prijatelja, "neprogramirano" i liberalno krilo Quakersa, ima oko 17.000 članova.
Sastanak Friends Uniteda, koji se najviše uskladio s glavnom protestantskom teologijom, uključuje oko 43 000 članova u Sjedinjenim Državama.
Otprilike 7.000 američkih kvarkera pripada zajednicama koje nisu pridružene nijednom od ovih glavnih tijela.
Prijatelji konzervatora najmanja je grupa koja broji 1.670 članova.
Kongresna organizacija
Kvekeri nemaju niti jedno središnje upravljačko tijelo. Crkva se smatra tijelom učenika Isusa Krista, a sam Krist kao njegov život i glava. Unutar različitih skupina quakera, puno je slobode često dozvoljeno lokalnim sastancima.

Vjere i prakse quakersa
Kvekeri vjeruju u svećeništvo vjernika, da svaki pojedinac ima pristup Božanskom svjetlu u sebi. Sve osobe se tretiraju jednako i poštuju. Kvekeri odbijaju davati zakletve i obvezati se na jednostavan život, izbjegavajući višak i prakticirajući suzdržanost.

Dok quakeri nemaju vjeru, oni žive svjedočanstva o iskrenosti, jednakosti, jednostavnosti, čednosti i zajednici. Kvekeri aktivno traže mir i sukob pokušavaju riješiti nenasilnim sredstvima.

Sastanci prijatelja mogu biti neprogramirani ili programirani. Neprogramirani sastanci su tihi, zajednički traženja unutarnjeg vodstva i zajedništva s Bogom, bez pjesme, liturgije ili propovijedi. Pojedinačni članovi mogu govoriti ako se osjećaju vodenima.

Programirani sastanci, održani u većini SAD-a, Latinske i Južne Amerike i Afrike, mnogo su poput protestantskih bogoslužnih službi, s molitvama, glazbom i propovijedi. To se još naziva i pastoralnim sastancima. Jer muškarac ili žena služe kao vođa ili župnik

https://hr.religiousopinions.com

[kreja]

Candombl (što znači „ples u čast bogovima“) je religija koja kombinira elemente afričkih kultura, uključujući Joruba, Bantu i Fon, kao i neke elemente katoličanstva i autohtonih južnoameričkih vjerovanja. U Brazilu razvijen od porobljenih Afrikanaca, zasnovan je na usmenoj tradiciji i uključuje širok raspon rituala, uključujući ceremonije, ples, žrtvovanje životinja i osobno štovanje. Dok je Candombl nekad bila 'skrivena' religija, njezino je članstvo značajno naraslo i sada je prakticira najmanje dva milijuna ljudi u Brazilu, Argentini, Venezueli, Urugvaju i Paragvaju.



Sljedbenici Candombl vjeruju u panteon bogova, koji svi služe jednom svemoćnom božanstvu. Pojedinci imaju osobna božanstva koja ih nadahnjuju i štite dok slijede vlastitu individualnu sudbinu.
Candombl je religija koja kombinira elemente afričke i autohtone religije s aspektima katolicizma.
Candombl potječe s porobljenim zapadnim Afrikancima koje je u Brazil dovelo Portugalsko carstvo.
Religiju sada praktikuje nekoliko milijuna ljudi u zemljama Južne Amerike, uključujući Brazil, Venezuela, Paragvaj, Urugvaj i Argentina.
Vernici vjeruju u vrhovnog stvoritelja i mnoga manja božanstva; svaki pojedinac ima svoje božanstvo koje će usmjeriti svoju sudbinu i zaštititi ih.
Obredi bogosluženja sastoje se od pjesme i plesa izvedenih iz Afrike tijekom kojih su štovatelji opsjednuti njihovi osobni bogovi.

Povijest Candombl u Brazilu

Candombl, u početku nazvan Batuque, proizašao je iz kulture porobljenih Afrikanaca koje je Brazil doveo Portugalsko carstvo između oko 1550. i 1888. Religija je bila udruženje zapadnoafričkih Joruba, Fon, Igbo, Kongo, Ewe, i sustavi vjerovanja u Bantu isprepleteni su s autohtonim američkim tradicijama i nekim ritualima i vjerovanjima katoličanstva. Prvi hram Candombl sagrađen je u Bahiji u Brazilu u 19. stoljeću.

Candombl je tijekom stoljeća postajao sve popularniji; to je olakšala gotovo potpuna segregacija ljudi afričkog porijekla.

Zbog povezanosti s poganskim praksama i pobunama robova, Candombl je bio zabranjen, a praktikante je progonila Rimokatolička crkva. Tek 1970-ih godina Candombl je legalizirano i u Brazilu je dopušteno javno štovanje.
https://hr.religiousopinions.com

[kreja]

Brak u islamu je istovremeno vjersko-moralni čin i dužnost, pravno-ugovorni akt i jedan od mnogobroinih Allahovih ajeta – znamenja i dokaza ljudima. Da je brak vjerska obaveza za bračni život sposobnim i imućnim muslimanima potvrđuju Kur’an i Hadis.

„Udavajte neudate i ženite neoženjene i čestite mladiće i djevojke svoje (makar bili robovi i ropkinje), ako su siromašni, Allah će im iz obilja Svoga dati. Allah je neizmjerno dobar i sve zna.“ (Kur’an, En-Nur, 32).

Pozivajući muslimane da stupaju i žive u brakovima Vjerovjesnik ih bodri: „Tenakehu tekaseru feinni ubahi bikumul-umeme jevmel-kijameti, – ženite se množite se, jer ću se ja s vama i vašom brojnošću ponositi na Sudnjem danu.“

Resulullah poziva i proziva mladiće da se obavezno žene ako ispunjavaju uslove iz slijedećih razloga: „Mladići! Ko od vas ima uslova da udovolji bračnim obavezama nek se oženi, jer je ženidba najbolje sredstvo da čovjek obori svoj pogled i da ne gleda tuđe žene i najsigurniji put za očuvanje od bluda.“ (Buharija i Muslim).

Ko voli Vjerovjesnika on će slijediti njegov put: „Ko voli mene i moj način života, moj običaj – nek slijedi moj put u životu a ženidba je moj put.“

Na oprosnom hadždžu pred 100 hiljada muslimana Vjerovjesnik upućuje: „Ženite se onima koje volite, a kad vas je jednom Allahova volja sjedinila, onda živite u ljubavi i slozi. Žene su vam se predale na vjeru Allaha, pa zato poštujte Allahov emanet (povjerenje)“.

Od izbora bračnog druga zavisi i naša sudbina na budućem svijetu kao i stanje vjere na ovom: „Ko želi da na Sudnjem danu bude čist od grijeha i nemorala neka se oženi ženom koja je čestita, uljudna i lijepo odgojena. Trojica muslimana zaslužuju da im Allah bude na pomoći na oba svijeta: onaj koji se u okviru svojih mogućnosti bori i trudi na Allahovom putu radi bolje budućnosti islama i muslimana, radnik koji vjerno i pošteno služi i radi i tako valjano i pošteno obavlja povjereni posao i onaj ko se oženi u ime i radi Allaha da se sačuva bluda.“

Kako prenosi jedan ashab četiri su stalna običaja ostala od ranijih vjerovjesnika: obrezivanje (sunećenje) muške djece, upotreba kozmetike i mirisa, čišćenje zuba misvakom i brak. Jedan poznati i priznati alim smatra brak ibadetom ako se oženimo u namjeri da se sačuvamo bluda (zinaluka), da steknemo dobru, čestitu i odgojenu djecu i da slijedimo običaj i put (sunnet) Muhammeda a.s.

Svrha i smisao braka

Osnovna svrha braka jeste:

izvršavanje Allahove naredbe i imperativa o braku,
slijeđenje puta Allahovih vjerovjesnika,
osiguranje zakonitog, na vjeri utemeljenog i moralno neupitnog poroda, da se precizno zna čija su djeca i kome pripadaju,
osiguranje zakonskih nasljednika,
da se obezbijedi uvećanje i produžetak ljudske vrste,
da se pomoću braka uz svoje žene smirimo i sa njima sve seksualne potrebe zadovoljimo,
da se pomoću braka iskorijeni i uništi prostitucija i blud,
da se u braku djeca vjeri poduče i moralno-etički odgoje,
da se u potpunosti osigura moralni život svakog čovjeka i žene kroz usavršavanje ahlaka muža i žene,
da se obezbijedi izdržavanje (opskrba-rizk) žene i djece, i
da se obezbijedi opstanak i kontinuitet čovječanstva.
Ističući ustanovu braka kao jedan od mnogobrojnih ajeta ljudstvu, Kur’an naglašava da Allah stvara žene da se ljudi uz njih smire. Šta znače ljudi ženama a žene ljudima u braku Kur’an slikovito kazuje: „Dozvoljava vam se da u noćima dok traje (savm) post sastajete se sa svojim ženama; one su odjeća vaša, a vi ste njihova odjeća.“ (Kur’an, EI-Bekare, 187). Dakle, čovjek bez žene ne može kao ni žena bez čovjeka. Islamski brak je jedini pravi, čovjeka dostojni i njemu primjereni izbor, između celibata i svih oblika bluda. Dosljedno proveden celibat kao princip i ponašanje znači kraj i nestanak ljudske vrste. Dovedena do kraja prostitucija razara, oca, majku, djecu, dakle brak i porodicu i kao takva u krajnjoj instanci vodi nestanku ljudske vrste.

Kome je brak dužnost

S obzirom da je brak u islamu dvostruka; vjersko-moralna i šerijatsko-pravna, građanska dužnost, te s obzirom na prirodu čovjeka i njegovo imovinsko stanje šerijatski pravnici kažu: Ženidba je:

nekome prvostepena dužnost – farz,
nekome drugostepena dužnost – vadžib,
nekome se samo preporučuje sunnet,
nekome je pokuđen – mekruh, a
nekome je zabranjen – haram.
Brak je stroga neopoziva dužnost – farz svakom šerijatski punoljetnom, umno, duševno i fizički zdravom muslimanu koji ima materijalne mogućnosti da izdržava ženu, koji će se u braku lijepo ophoditi i humano ponašati a koji sigurno ne bi mogao kontrolisati strasti i nagone pa bi bez braka počinio blud. Brak je vadžib, blaža dužnost onome ko ispunjava sve navedene uvjete a nije potpuno siguran u kontrolu svojih strasti i nagona pa bi van braka vjerovatno počinio blud.

Brak je sunnet – Vjerovjesnikova preporuka svakom muslimanu koji ima umjerenu prirodu te može kontrolisati strasti i nagone a ispunjava sve uvjete za brak.

Mekruh je pokuđeno i suprotno sunnetu stupati u brak onom muslimanu koji zbog svoje naravi nije siguran da se može lijepo ophoditi i ponašati u braku a uz to je slabog materijalnog stanja da ne može podmirivati kućne potrebe.

Brak je haram (inninu) impotentnom muškarcu i nesposobnoj frigidnoj ženi.

Siromašne muslimane koji ispunjavaju sve uvjete za život u braku izuzev posjedovanja imovine Kur’an upućuje: „Pa neka se od braka suzdrže oni koji nemaju mogućnosti da se ožene, dok im Allah iz obilja svoga ne pomogne! A s onima u posjedu vašem koji žele da se otkupe, ako su u stanju da to učine, o otkupu se dogovorite. I dajte im nešto od imetka koji je Allah vama dao.“ (Kur’an, En-Nur, 33).

S obzirom da se imovinsko stanje mijenja, Kur’an siromašnim mladićima savjetuje da se privremeno suzdrže od braka dok su posve siromašni a istovremeno nalaže imućnim muslimanima da ih materijalno pomognu. Ko uopće nema mogućnosti da dođe do materijalnih sredstava i tako stupi u brak kao najefikasnije sredstvo za sputavanje i potiskivanje strasti islam mu preporučuje stalnu svijest o Allahu dž.š. (zikr) i post (savm).

Izbjegavanje braka

Oni koji su sposobni i ispunjavaju sve uslove dužni su se ženiti i stupati u brak. Kur’an i Tevrat naređuju i preporučuju brak a bezrazložno neženstvo kude i strogo osuđuju. Jevreji vjeruju da onaj ko izraelskom narodu pridonose jednog člana više, on je i kod Boga i kod ljudi priznatiji. Kod starih naroda: Asiraca, Babilonaca i Egipćana neženstvo je bila pokuđena stvar kao i kod starih Grka i Rimljana. Najveće izmjene u odnosu prema vrijednosti braka unosi kršćanstvo za koje je brak nužno zlo, ugođaj ženi i nebriga o Bogu. Mnoge Vjerovjesnikove izreke kude i osuđuju neženstvo sposobnih i imućnih mladića: „En-Nikahu sunneti femen regibe an sunneti fe lejse minni. – Brak je moj put i običaj, a ko odustane od mog puta on ne pripada meni.“

„Men kane lehu ma jetezewedžu bihi felem jetezevvedž fe lejse minni. – Ko bude iimao uslove za brak a ipak se ne oženi on nije moj pravi sljedbenik. Ko se ne oženi bojeći se siromaštva on ne spada u moje iskrene pristaše.“

Jedan mislioc ističe: „Ništa nije u stanju privezati čovjeka za ognjište, domovinu i čovječanstvo kao sretan brak. Neženja ne pripada nikome. On je svjetski građanin. Neprestano putuje bez cilja“. Islam svim imućnim muslimanima koji su sposobni za brak a izbjegavaju ga propisuje posebne materijalne obaveze.

Islamsko-šerijatsko sklapanje braka – nikah

Po učenju islama brak postoji od prvog čovjeka i ima svoje osnovne okvirne propise, bez obzira na različitost oblika. Da bi brak bio islamski mora biti sklopljen u ime i radi Allaha dž.š. i po šerijatsko-pravnim propisima. Po šerijatsko-pravnim propisima uslovi za valjanost islamskog braka su dvojaki i to:

šurutun-nikjah – preduslovi za sklapanje braka i
erkanun-nikjah – uslovi pri sklapanju braka.
Da bi dvije osobe mogle stupiti u brak nužno je da zadovolje šurutun-nikjah, tj. da kao zaručnici budu:

slobodne, (hurrijjet)
da su duševno i umno zdrove (akl),
da posjeduju bračnu punoljetnst (bulug),
da postoji slobodna volja zaručnika (ridai tarefejn),
vjeroispovijest zaručnika, posebno mladića,
da mladić u izvjesnim slučajevima bude (akram) dostojna prilika djevojci,
ledičnost i nikakva smetnja zaručnice a nekad i samog zaručnika,
međusobno nerodbinstvo i nesrodstvo po kriterijima šerijata: po krvi, mlijeku i tazbinstvu i
da zaručnici, i mladić i djevojka stupaju u brak namjerno, slobodno, isključivo svojom voljom, planski i pri punoj svijesti u ime i radi Allaha dž.š.
Punoljetstvo mladića i djevojke se u mnogim zemljama određuje zakonom, a biološki oni to postaju sposobnošću mladića za seksualne odnose i djevojke sa pojavom menstruacije što i šerijat priznaje.

Uslovi pri samom sklapanju braka – erkanun-nikjah su:

ponuda bračne zajednice (idžab),
prihvatnje bračne veze (kabul),
očitovanje o bračnoj vezi i zajednici mora biti u isto vrijeme i na istom mjestu,
kandidati za brak moraju jedno drugo potpuno čuti pri ponudi i prihvatanju bračne veze i zajednice,
vjenčanje se mora obaviti u prisustvu svjedoka kojii su čuli ponudu i prihvat braka i
da se pri vjenčanju ugovori mehr.
Zato je sa stajališta islama u pravnoj ravni – brak ženidbeni ugovor, koji je prema šerijatskim propisima zaključen između muškarca i žene koji nemaju nikakvih vjerskih i šerijatsko-pravnih smetnji, u biti ugovor ili sporazum, na osnovu kojeg te osobe potpuno slobodno i na dozvoljen način žive u intimnom odnosu i stupaju u seksualne odnose koji su jedino u braku i kroz brak dozvoljeni.

Kako je jedan od uvjeta pri sklapanju braka prisustvo svjedoka i sami svjedoci moraju biti:

punoljetni (a ne djeca),
umno i duševno zdravi muslimani, kada se radi o sklapanju šerijatskog braka, da znaju da se radi o braku,
da čuju u isto vrijeme ponudu i prihvat zaručnika.
Svjedoci pri sklapanju islamsko-šerijatskog braka ne mogu biti:

duševno i umno poremećene osobe,
potpuno gluhe osobe koje ne mogu čuti ponudu i prihvat braka,
totalno pijane osobe i
nemuslimani.
Po učenju islama brak spada u šerijatsko-vjersko pravo zato što se zasniva na Kur’anu i Hadisu i što se kao vjerski čin sklapa, u ime i radi Allaha dž.š., ali on spada i u šerijatsko građansko pravo (muamelat) i zato što je on vrsta potpuno slobodnog ugovora i sporazuma iz kojeg nastaju sasvim konkretne obaveze, dužnosti ali i prava i blagodeti za obje strane koje na halal način ne mogu nigdje i nikako van braka postići. Činjenica da se brak temelji na vjersko-moralnoj podlozi daje mu veliki značaj i težinu i zato on nipošto nije jedan obični formalno-pravni ugovor kao kupovina kuće, ali s obzirom da je ipak vrsta ugovora i sporazuma dvije strane, on nije ni kršćanski sakrament, sveta tajna i sveta neraskidiva bračna veza onih koji su vjenčani na zemlji da su svezani i na nebu. Pod tačno određenim, na vjeri, moralu i šerijatsko-pravnim propisima utemeljenim razlozima, brak je u islamu ipak raskidiv. Islam na svaki način učvršćuje brak, svim svojim propisima čuva njegovu čistotu, ali kao vjera istine i realnosti, bez utopije, fantazije i idealisanja stvarnosti dozvoljava u opravdanim situacijama, za razliku od kršćanstva razvod braka. Za razliku od građanskog laičkog zakona koji bez ikakvih razloga dopušta razvod braka Vjerovjesnik ističe: „Nemojte tražiti razvod braka bez opravdanih (na vjeri i šerijatu) razloga, jer od svih stvari koje je Allah dopustio – najviše mrzi razvod braka. Ako prema vašim ženama osjetite malu odvratnost, nemojte se prenagliti. Promislite. Možda vam je Allah baš u tome ukazao vašu sreću. Žene su vam se predale na vjeru Allaha, pa prema tome poštujte Allahovo povjerenje.“

Razvod braka je jedino dozvoljena stvar u islamu koju Allah dž.š. mrzi. Kur’an također poziva i upozorava vjernike da čuvaju brak i da poštuju čast, dostojanstvo i dignitet žene: „O vjernici, zabranjuje vam se da žene kao stvari nasljeđujete, preko volje njihove i da im teškoće pričinjavate, s namjerom da nešto od onoga što ste im darovali prisvojite, osim ako budu očito zgriješile. S njima lijepo živite! A ako prema njima odvratnost osjetite, moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko dobro dao.“ (Kur’an, En-Nisa, 19).

Dakle, razlozi subjektivne prirode u braku, kao: odvratnost, antipatije, umanjivanje ljubavi, nisu islamski razlozi za razvod. To mogu biti samo prolazna iskušenja i to su razlozi prije braka za nevjenčanje a u braku nisu. Šerijatski brak, na osnovu izloženog, smjera da pomiri duhovne težnje i tjelesne potrebe, da kanališe i reguliše strasti i nagone kako čovjek ne bi bio životinja ili još gori a da ih i ne uništi kako čovjek ne bi postao anđeo što je nemoguće. To je rezultat vjersko-moralnog i šerijatsko-pravnog pristupa braku. Brak je svojevrsna islamska ustanova u svijetu.

Ženina naknada i zaštita u braku (mehr)

lako arapska riječ, mehr se skoro isključivo upotrebljava u šerijatskom bračnom pravu. Institucija mehra je poznata iz predislamskog perioda. Ugovor o visini mehra se mora odrediti u toku sklapanja braka. U šerijatskom pravu mehr je materijalna vrijednost koju muž daje ženi za njen ulazak u brak. Mehr se zasniva na Kur’anu i Hadisu.

„I draga srca ženama vjenčane darove (mehr) njihove podajte, a ako vam one od svoje volje od toga što poklone, to s prijatnošću i ugodnošću uživajte.“ (Kur’an, En-Nisa, 4)

Visinu mehra sporazumno utvrđuju zaručnici. Mehr se može i naknadno utvrditi ko to nije uradio prilikom vjenčanja. Mehr je ženino materijalno pravo od muža a mužu je to dužnost prema ženi. Najniža granica mehra se može odrediti a najvišu treba slobodno dogovoriti. Pri određivanju mehra niti žena muža treba ucjenjivati, niti muž ženu cijediti. Mehr nema niko pravo ukinuti i muž je dužan ženi ugovoreni mehr isplatiti. Mehr se dijeli na mehri muadžel i mehri muedždžel. Po običaju mehri muadžel se isplaćuje odmah pri stupanju u brak a mehri muedždžel na ženin zahtjev tokom života, poslije puštanja žene kada je muž kriv ili poslije muževe ili ženine smrti. U tri slučaja muž je dužan ženi isplatiti cio mehr:

u slučaju razvoda poslije bračnog odnosa,
poslije samog nesmetanog osamljenja sa ženom u pravno valjanom braku i
u slučaju smrti jednog od bračnih drugova bez obzira nastupila ta smrt prije ili poslije bračnog odnosa.
U slijedećim slučajevima muž je dužan ženi isplatiti samo 50% mehra:

kada muž u pravno valjanom braku pusti ženu prije osamljenja i bračnog odnosa,
kada muž prije bračnog sastanka nazove ženu bludnicom, pa se brak razvrgne,
kada se muž zakune i zakletvu ispuni da neće spoljno općiti sa svojom ženom 4 hidžretska mjeseca,
kad se ispostavi da je muž impotentan (inin) pa se po osnovu toga brak razvede,
kada muž pređe na drugu vjeru pa brak postane ništavan,
kad muž odbije da prihvati islam, nakon što je njegova žena primila islam a prije toga nisu imali seksualni odnos,
kada muž izvrši rodoskrvnuće tj. spolno opći sa ženinom uzlaznom i silaznom lozom, i tako žena postaje mužu zabranjena.
Kada je žena kriva muž nije uopće dužan davati mehr. To će biti:

kada muslimanka prede na bilo koju drugu vjeru,
kada dozvoljena nemuslimanka udata za muslimana neće da pređe na islam,
ako žena dok je u braku spolno opći, učini blud i
ako žena otkaže brak u koji su je vjenčali neskrbnici (ne otac i djed) svojoj prilici koja joj ipak ne odgovara.
Mehr je isključivo ženino vlasništvo s kojom ona raspolaže kako hoće. On spada u privatno-pravnu imovinu. Žena se ugovorenog mehra može odreći u korist muža.

Akt vjenčanja

Mada je najstarija i najznačajnija ustanova u povijesti ljudskog roda brak, on se u islamu sklapa na krajnje jednostavan i prirodan način. U vjersko-moralnom smislu kada mladić ili djevojka jedno drugom u prisustvu svjedoka ponude i prihvate brak on je valjan i po toj osnovi nastaju sve bračne obaveze, prava i dužnosti neovisno od toga da li su mladić i djevojka imali stvarnu namjeru da se uzmu, ukoliko nisu postojale šerijatske smetnje za njihovo vjenčanje. Ovo samo upozorava da je ašikovanje, ponuda braka i njegovo prihvatanje krajnje odgovoran čin s kojim nema nikakve šale i neodgovornosti. Hadis je tu izričit: „U tri slučaja riječi koje izgovorimo bilo u šali, bilo u zbilji postaju obavezujuće: riječi ponude i sklapanja braka, riječi puštanja i povratka žene i izrečena zakletva.“

Međutim, pošto je brak uz vjersko-moralni čin istovremeno i šerijatsko-pravno-građanski akt, to njegovo sklapanje u toj ravni traži određenu i jasnu proceduru. U periodu od 1887-1945. kod nas su šerijatsko vjenčanje vršile kadije u šerijatskim sudovima. Prije sklapanja braka kadije su morale ustanoviti da li postoje svi preduslovi prije (šurutun-nikjah) i uslovi koji su potrebni pri samom činu skla panja braka (erkanun-nikjah). Od 6.3.1946. god. država je zakonom ukinula šerijatske sudove i akt vjenčanja prenijela na državnu vlast u općinama i mjesnim zajednicama.

Pošto se takva građanska vjenčanja sa stajališta islama vrše na nepotpun a nekada i nedopustiv način to je svakom muslimanu obavezna dužnost da pored građanskog vjenčanja odmah izvrši i vjersko-šerijatsko vjenčanje. To je potrebno da učine svi oni koji su od 1946. sklopili samo građansko a ne i šerijatsko vjenčanje iz tri posebna razloga:

brak u islamu mora biti sklopljen u ime Allaha dž.š.,
svjedoci pri sklapanja i sudija moraju biti muslimani i
pri sklapanju braka mora se utvrditi visina mehri muedždžela.
Ništa od toga pri građanskom sklapanja braka nije bilo, jer se on svodi na najobičniji ugovor. Pri šerijatskom sklapanju braka svjedoci moraju biti muškarci ili jedan muškarac i dvije žene a građanski sud dopušta da oba svjedoka budu žene. U vraćanju svome iskonu i duhovnom ognjištu da bi zapalili i dalje pronosili isti neugasivi plamen kojim ćemo prosvjetljavati sebe i potomstvo moramo se vraćati i reafirmirati ustanovu islamsko-šerijatskog braka.

Svi muslimani koji se nisu vjenčali po šerijatskim propisima već su isključivo izvršili građansko vjenčanje od 1945. do danas trebali bi i morali izvršiti šerijatsko vjenčanje. U doglednoj perspektivi Islamska zajednica će morali posvetiti potpunu pažnju kako vjersko-moralnoj tako i šerijatsko-pravnoj dimenziji sklapanja braka, što unazad pola stoljeća, kako iz objektivnih razloga tako i iz subjektivnih slabosti, nije bio slučaj. Kaže Vjerovjesnik a. s.: „Obavljajte vjenčanje i sklapajte brakove u džamijama“.

prof dr Mustafa Spahić

[kreja]

Namkaran (također napisano Naamkaran) jedan je od najvažnijih 16 hinduističkih samskara ili obreda koji slave obrede prolaska, različite faze u životu osobe. U vedskoj tradiciji, 'Namkaran' (sanskrit 'nam' = ime; 'karan' = stvoriti) je formalna ceremonija imenovanja koja se vrši radi odabira imena novorođenčeta tradicionalnim metodama i slijedeći astrološka pravila imenovanja.

To je općenito sretan ritual, u kojem obitelj okuplja kako bi proslavila rođenje djeteta, sada kada su napetosti poroda prošle. Namkaran se u nekim tradicijama naziva i „Palanarohan“, što se odnosi na stavljanje djeteta u kolijevku (sanskritski „palana“ = kolijevka; „arohan“ = brod).

Kada se održava Namkaran?

Tradicionalno, ceremonija u Namkaranu provodi se nakon samskare 'Jatakarma', obreda prolaska kojim se slavi rođenje djeteta. U današnje vrijeme, s obzirom da se sve više porođaja odvija u bolnici, ovaj je ritual postao dio ceremonije u Namkaranu i oba se izvode zajedno u roku od nekoliko tjedana od rođenja djeteta.

Strogo govoreći, ceremonija imenovanja trebala bi se održati 11 dana nakon rođenja neposredno prije razdoblja „Sutika“ ili „Shuddhikaran“ kada su majka i dijete zatvoreni na intenzivnu post-porođajnu ili postnatalnu njegu. Međutim, 11. dan nije određen i roditelji mogu odlučiti na temelju savjeta svećenika ili astrologa, a može se odgoditi čak do djetetovog prvog rođendana.

Tradicionalna hinduistička praksa

Majka i otac započinju ritual Namkarana pranajamom, molitvama i pjevanjem mantre u prisutnosti obiteljskog svećenika. U nedostatku oca, djed ili ujak mogu obaviti ritual. Svećenik obavlja obred molitvama Bogovima, Agni, bogu vatre, elementima i duhovima predaka.

Zrnje riže posipalo se brončanim 'talijem' ili jelom i otac upisuje izabrano ime u njega zlatnim štapićem, dok uzvikuje Božje ime. Zatim mu šapne ime u djetetovo desno uho, ponavljajući ga četiri puta zajedno s molitvom. Svi ostali prisutni ponavljaju nekoliko riječi nakon što svećenik službeno prihvati ime. Nakon toga slijede blagoslovi starijih uz darove, a obred završava gozbom s obitelji i prijateljima. Obiteljski astrolog također na ovoj svečanosti predstavlja dječji horoskop.

Odabir imena
Hinduističke obitelji oslanjaju se na vedsku astrologiju da bi došli do imena djeteta. Početno slovo smatra se osobito povoljnim, a postoji pet općih načela koja određuju koja bi početna slova djetetova imena trebala biti:

Janam Nakshatranam (lunarni asterizam, sastavljen od zvijezde rođenja djeteta, položaja planeta u vrijeme i datum rođenja i znaka mjeseca);
Masanam (prema mjesecu rođenja djeteta);
Devatanama (nakon obiteljskog božanstva);
Rashinama (prema znaku djetetova zodijaka); i
Samsarikanama (svjetsko ime), kao izuzetak od svega navedenog.
Tradicionalno se vjeruje da bi dječakovo ime trebalo imati slova s ​​parnim brojevima (2, 4, 6, 8), a djevojčice bi se trebale sastojati od slova s ​​nebrojenim brojevima (3, 5, 7, 9), ali 11 se smatra najugodnijom duljinom za oba spola.

Hindusi vjeruju u odabir imena djeteta na osnovu njegovog Nakshatra ili rođene zvijezde kako je izračunao a Vedicinski astrolog U nedostatku porodičnog astrologa, postoji nekoliko uglednih astroloških mjesta o utvrđivanju Nakshatre na osnovu datuma rođenja, vremena i mjesta rođenja djeteta. Ako poznajete djetetovu zvijezdu, pomoću sljedeće tablice možete stići do prvih slova imena vaše djevojčice prema preporuci vedskih astrologa i odabrati ime s popisa omiljenih imena hindske djevojčice.

Imenovanje bebe prema zvijezdi rođenja (Nakshatra)
Zvijezda rođenja djeteta (Nakshatra)

Prvo pismo Babinog imena e

1 Aswini Chu ( ), Che ( ), Cho ( ), La ( )

2 Bharani Lee ( ), Lu ( ), Le ( ), Lo ( )

3 Kritika A ( ), E ( ), U ( ), Ea ( )

4 Rohini O ( ), Va ( ), Vi ( ), Vu ( )

5 Mrigashira Mi ( ), Wo ( ), Ka ( ), Ki ( )

6 Aardhra Ku ( ), Gha ( ), Ing ( ), Jha ( )

7 Punarvasu Ke ( ), Ko ( ), Ha ( ), Hi ( )

8 Pushyami Hu ( ), He ( ), Ho ( ), Da ( )

9 Ashlesha De ( ), Du ( ), De ( ), Do ( )

10 Magha / Makha Ma ( ), Me ( ), Mu ( ), Me ( )

11 Siromašni Phalguni Mo ( ), Ta ( ), Ti ( ), Tu ( )

12 Uttaraphalguni Te ( ), To ( ), Pa ( ), Pe ( )

13 Hasta Pu ( ) , Sha ( ), Na ( ), Teha ( )

14 Chitra Pe ( ), Po ( ), Ra ( ), Re ( )

15 Švabe Ru ( ), Re ( ), Ro ( ), Taa ( )

16 Vishaakha Tee ( ), Uto ( ), Teaa ( ), Too ( )

17 Anuraadha Na ( ), Ne ( ), Nu ( ), Ne ( )

18 Jyeshtha Ne ( ), Ya ( ) Yi ( ), Uu ( )

19 Moola Ye ( ), Yo ( ), Ba ( ), Be ( )

20 Poorvashaada Bu ( ), Dha ( ), Ea ( ) Eaa ( )

21 Uttarashaada Be ( ), Bo ( ), Ja ( ), Ji ( )

22 Shravan Ju ( ), Je ( ), Jo ( ), Sha ( )

23 Dhanishta Ga ( ), Gi ( ), Gu ( ), Ge ( )

24 Shatabhisha Idi ( ), Sa ( ), Si ( ), Su ( )

25 Poorvabhadra Se ( ), Dakle ( ), Da ( ), Di ( )

26 Uttarabhadra Du ( ), Tha ( ), Jha ( ), Jna ( )

27 Revati De ( ), Do ( ), Cha ( ), Chi ( )

https://hr.religiousopinions.com

[kreja]

Japanski bogovi i božice uglavnom su oni tradicionalne Japanske religije, poznatiji kao Shinto ("Put bogova"), ili kami-no-michi. Mitologije šintoističke religije prvi put su zapisane u 8. stoljeću prije Krista, u dva dokumenta poznata pod nazivom "Kojiki" (712. godine) i "Nihonshoki" (720. godine). Ali bogovi i boginje Japana također su u određenoj mjeri utjecali i na indijsku (budizam i hinduističke) i na kinesku (budizam i konfucijanizam) mitologije.

Folkloristi dvadesetog stoljeća Yanagita Kunio i Origuchi Shinobu prikupljali su folklor seljaka i običnih ljudi; taj folklor varira od zajednice do zajednice, ima tendenciju fleksibilnosti i rijetko se bilježi. Nasuprot tome, glavni šintološki bogovi i božice iz Kojikija i Nihonshoki-a dijele ih čitava nacija, ideje koje su zapisane i jačaju nacionalne mitove političke države.

Primorski par: Izanami i Izanagi

U šintološkoj mitologiji prvi bogovi koji su nastali iz kaosa bila su dva rodovska ili dvopolna božanstva, Kunitokotachi i Amenominakanushi, vrhovno biće koje sjedi sama u deveterostrukom sloju oblaka. Zajedno su stvorili prvi par Izanami i Izanagi i dodijelili im zadatak stvaranja zemlje i bogova.

Izanami ("ona koja te poziva da uđeš") je iskonska božica i personifikacija Zemlje i tame. Izanagi je "Gospodin koji te poziva da uđeš", i utjelovljenje svega što je svijetlo i nebesko, vlada nebom. Prije nego što su rodili dodatne bogove, prvo su rodili otoke, stvarajući japanski arhipelag. Njihovo prvo dijete bio je Kagutsuchi (ili Hinokagutsuchi), japanski bog vatre, koji je spalio majku do smrti kad ga je rodila, metamorfozu povezanu sa smrću stare godine i rođenjem nove.

U bijesu je Izanagi ubio Kagutsuchija i krenuo u potragu za svojom ženom u podzemni svijet: ali kao Persephone, Izanami je jeo dok je bio u podzemlju i nije mogao otići. Izanami je postala kraljica podzemlja.

Kad se Izanagi vratio, rodio je troje plemenite djece: s lijevog je oka potekla Amaterasu, božica sunca; s desnog oka mjesečev bog Tsukiyomi no Mikoto; a s njegovog nosa Susanowo, morskog boga.

Sunce, Mjesec i more

Amaterasu (ili Amaterasu Omikami) je šintonska božica sunca i mitski predak japanske carske obitelji. Ime joj znači "Sjaj na nebu", a epitet joj je Omikami, "Veliko i uzvišeno božanstvo". Učenjaci prate prvu verziju solarnog božanstva kao muško "Amateru Kuniteru Hoakari" ili "Nebo i zemlja sjajna vatra", ali do 5. stoljeća prije Krista, svetišta božici Amaterasu izgrađena su na rijeci Isaru. Kao božica sunca, ona je najveći od japanskih bogova, vladarica Ravne ravnice.

Tsukiyomi no Mikoto je božji mjesec Shinta i brat Amaterasu, rođen iz desnog oka Izanagija. Nakon što se popeo nebeskim ljestvama, živio je na nebesima kao Takamagahara, suprug njegove sestre Amaterasu.

Susanoh, također napisan Susanowo, vladao je oceanima i šintoski je bog kiše, groma i munje. Protjeran je s neba nakon što se borba za struju sa sestrom pretvorila u ružnu - Susanoh je krenuo u divljanje, uništavajući polja riže Amaterasua i ubivši jednog od svojih služavki. Kao odgovor na svoje postupke Amaterasu se povukao u pećinu, učinkovito skrivajući sunce, situaciju koja je bila samo poboljšana kada je božica Uzume plesala. Protjerani Susanoh postao je bog podzemlja, povezan sa zmijama i zmajevima.

Ostali Bogovi i Božice

Ukemochi (Ogetsu-no-hime) je boginja plodnosti i hrane, koja je pripremila gozbu za Tsukiyomi okrenuvši se oceanu i pljunula ribu, okrenuta prema šumi i povraćala divljači, suočena s rižom i pljuvanjem gore u zdjelu od riže. Za to ju je ubio Tsukiyomi, ali njeno mrtvo tijelo je još uvijek proizvodilo proso, rižu, grah i svilene bube.

Uzume, ili Ame-no-Uzume, je šinto-božica radosti, sreće i dobrog zdravlja. Uzume je plesala kako bi iz svoje špilje vratila japansku božicu sunca Amaterasu osiguravajući povratak proljetnog sunca što je donijelo život i plodnost.

Ninigi (ili Ninigi-no-Mikoto), bio je unuk Amaterasua, poslan na zemlju da vlada nad njim. Bio je pradjed prvog cara Japana, cara Jimmu, a samim time i praroditelj svih kasnijih japanskih careva.

Hoderi, sin Ninigi (prvi vladar japanskih otoka) i Ko-no-Hana (kći planinskog boga Oho-Yame) i brat Hoori, bio je očarani ribar i božanski predak doseljenika koji su dolazili iz jug preko mora do Japana.

Inari je bog prehrambenih proizvoda i prilagodnik oblika, ilustriran kao bradat čovjek koji nosi dva snopa riže. Njegov je glasnik lisica, a uvijek ispred kamenih svetišta sjede kamene ili drvene lisice. Tu je i božica riže poznata kao Inara, još jedan oblikovatelj oblika.

Sedam japanskih šinto-bogova sreće (shichi-fukujin)

Sedam Srećnih Bogova odražavaju doprinose i kineske i indijske religije.

Benten (Benzaiten, Bentensama) je budistička božica elokvencije, plesa i glazbe, zaštitnica gejša, često zastupljena u dijametru s draguljima i držanjem žičanog instrumenta. Od hinduske božice Saraswati.
Hotei (ili Budai) bio je zenski svećenik i bog vratara i barmena. Prijatelj je slabih i djece i prikazan je s velikim golim trbuhom. On je bog sreće, smijeha i mudrosti zadovoljstva i prijateljskog dobrog veselja.
Jurojin je utjelovljenje južnog polestara u japanskoj budističkoj mitologiji, davatelj besmrtnosti i bog dugovječnosti i starijih osoba. Jaše jelenom i često ga prate dizalice i kornjače kao simboli dugog života i sretne starosti.
Fukurokuju, reinkarnacija taoističkog boga Hsuan-wua i pustinjaka kineske dinastije Song, bog je mudrosti, sreće, dugovječnosti i sreće. U nekim popisima sedam srećnih Boga ponekad ga zamjenjuje Kichijoten, usvojen od hinduističke božice Lakšmi.
Bishamon ili Bishamonten je bog sreće u ratovima i bitkama, zaštitnik onih koji slijede pravila, od hinduističkog Boga Kubere ili Vaisravane.
Daikoku ili Daikokuten je bog trgovine i blagostanja, zaštitnik lopova, poljoprivrednika i bankara
Ebisu je tradicionalni japanski sretan bog, nepovezan s drugim religijama, ribara, blagostanja i bogatstva u poslu, usjevima i hrani.

https://hr.religiousopinions.com

[kreja]

Prema statističkim analizama rađenim na različitim demografskim skupinama, brak koji danas započinje ima oko 41 do 43 posto šanse da završi razvodom. Istraživanje koje je okupio Glenn T. Stanton, direktor Globalnog uvida za kulturnu i obiteljsku obnovu i stariji analitičar za brak i seksualnost u fokusu na obitelj, otkriva da evanđeoski kršćani koji redovito prisustvuju crkvenom razvodu po stopi od 35% nižoj od svjetovnih parova. Slični trendovi se primjećuju kod katolika i aktivnih glavnih protestanata. Suprotno tome, nominalni kršćani, koji rijetko ili nikada ne prisustvuju crkvi, imaju više stope razvoda od svjetovnih parova.

Stanton, koji je i autor knjige „ Zašto je ženidba bitna: razlozi vjerovanja u brak u postmodernom društvu“, izvještava: „Religijska predanost, a ne puka vjerska pripadnost, doprinosi većoj razini bračnog uspjeha“.

Ako će istinska predanost vašoj kršćanskoj vjeri rezultirati snažnijim brakom, onda možda Biblija doista ima nešto važno na tu temu.

Brak je bio dizajniran za zajedništvo i intimu

Gospod Bog je rekao: 'Nije dobro da čovjek bude sam. Napravit ću pomagača prikladnog za njega '... i dok je spavao, uzeo je jedno od čovjekova rebra i zatvorio mjesto mesom.

Tada je Gospod Bog načinio ženu iz rebra koju je izvadio od muškarca, a on ju je donio muškarcu. Čovjek je rekao: "Ovo je sad kost mojih kostiju i meso mojeg tijela; ona će se zvati "žena", jer je bila izvađena iz muškarca. " Zbog toga će muškarac napustiti oca i majku i biti sjedinjen sa svojom ženom, a oni će postati jedno tijelo. Postanak 2:18, 21-24, NIV)

Ovdje vidimo prvi spoj muškarca i žene - nastupno vjenčanje. Iz ovoga Postanka u Genezi možemo zaključiti da je brak Božja ideja, koju je stvorio i pokrenuo Stvoritelj. Otkrivamo i da je srž Božjeg dizajna za brak druženje i intimnost.

Uloge muškaraca i žena u braku
Jer, muž je glava svoje žene kao što je Krist glava njegova tijela, crkve; dao je svoj život da joj bude Spasitelj. Kao što se crkva podređuje Kristu, tako se i žene u svemu morate podložiti svojim muževima.

A vi muževi morate voljeti svoje žene istom ljubavlju koju je Krist pokazao crkvi. Odustao je od svog života da bi je učinio svetom i čistom, opranu krštenjem i Božjom riječi. To je učinio kako bi je prikazao sebi kao slavnu crkvu bez mrlje ili bora ili bilo kakve druge mrlje. Umjesto toga, ona će biti sveta i bez krivnje. Na isti način, muževi bi trebali voljeti svoje žene kao što vole njihova vlastita tijela. Jer muškarac zapravo voli sebe kad voli svoju ženu. Nitko ne mrzi vlastito tijelo, već ga ljubav prema njemu briga, baš kao što se Krist brine za svoje tijelo, a to je crkva. A mi smo njegovo tijelo.

Kao što Pismo kaže: "Čovjek napusti oca i majku i spoji se sa svojom ženom, a njih dvoje se sjedine u jedno." Ovo je velika misterija, ali je prikaz načina na koji su Krist i crkva jedno. Efežanima 5: 23-32, NLT)

Ova slika braka u Efežanima širi se na nešto mnogo šire od druženja i intimnosti. Bračni odnos ilustrira odnos Isusa Krista i crkve. Muževe se traži da polože svoj život u požrtvovnoj ljubavi i zaštiti za svoje žene. U sigurnom i cijenjenom zagrljaju zaljubljenog muža koja supruga se ne bi voljno predala njegovom vodstvu?

Muževi i žene različiti su ipak jednaki

Na isti način, supruge moraju prihvatiti autoritet svojih muževa, čak i one koji odbijaju prihvatiti Radosnu vijest. Vaši pobožni životi govorit će im bolje od bilo koje riječi. Osvojit će ih gledajući tvoje čisto, pobožno ponašanje.

Ne brinite se za vanjsku ljepotu ... Trebali biste biti poznati po ljepoti koja dolazi iznutra, nepokolebljivoj ljepoti nježnog i mirnog duha, koji je toliko dragocjen Bogu ... Na isti način, muževi mora odati počast vašim ženama. Tretirajte je s razumijevanjem dok živite zajedno. Možda je slabija od vas, ali ona je vaš ravnopravan partner u Božjem daru novog života. Ako s njom ne postupate onako kako

Neki će čitatelji ovdje napustiti. Reći muževima da preuzmu autoritativnu ulogu u braku i suprugama da ih podnesu nije danas popularna direktiva. Pa ipak, ovaj raspored u braku tipizira odnos Isusa Krista i njegove Zaručnice, crkve.

Ovaj stih u 1. Petru dodaje dodatno ohrabrenje suprugama da se pokore svojim muževima, čak i onima koji ne poznaju Krista. Iako je ovo težak izazov, stih obećava da će ženin pobožni lik i unutarnja ljepota osvojiti supruga učinkovitije od njezinih riječi. Muževi trebaju počastiti svoje supruge, budu ljubazni, nježni i razumljivi.

Ako nismo oprezni, propustit ćemo da Biblija kaže da su muškarci i žene ravnopravni partneri u Božjem daru novog života. Iako muž vrši ulogu autoriteta i vodstva, a supruga ulogu pokornosti, obojica su jednaki nasljednici u Božjem kraljevstvu. Njihove uloge su različite, ali jednako važne.

Svrha braka je rasti zajedno u svetosti
1. Korinćanima 7: 1-2

... Dobro je da se čovjek ne ženi. Ali budući da postoji toliko nemorala, svaki bi muškarac trebao imati svoju ženu, a svaka žena svog supruga. (NIV)

Ovaj stih sugerira da je bolje ne ženiti se. Oni u teškim brakovima brzo bi se složili. Kroz povijest se vjerovalo da se dublje zalaganje za duhovnost može postići kroz život posvećen celibatu.

Ovaj se stih odnosi na seksualni nemoral. Drugim riječima, bolje je udati se nego biti seksualno nemoralni. Ali ako razrađujemo značenje kako bismo uvrstili sve oblike nemorala, lako bismo mogli uključiti egocentričnost, pohlepu, želju za kontroliranjem, mržnju i sva pitanja koja izbijaju na površinu kada stupimo u intimni odnos.

Je li moguće da nas je jedna od dubljih svrha braka (osim rekreacije, intimnosti i druženja) natjerati da se suočimo sa vlastitim nedostacima karaktera? Razmislite o ponašanjima i stavovima koje nikad ne bismo vidjeli ili suočili izvan intimne veze. Ako dopustimo da nas izazovi u braku forsiraju na samopouzdanje, vježbamo duhovnu disciplinu od ogromne vrijednosti.

U svojoj knjizi Sacred Brak, Gary Thomas postavlja ovo pitanje: "Što ako je Bog dizajnirao brak da nas učini svetim više nego što bi nas učinio sretnima?" Je li moguće da u srcu Božjem postoji nešto puno dublje od toga da nas jednostavno učini sretnima?

Bez sumnje, zdrav brak može biti izvor velike sreće i ispunjenja, ali Thomas predlaže nešto još bolje, nešto vječno - taj je brak Božji instrument da nas učini sličnijima Isusu Kristu.

U Božjem naumu pozvani smo položiti vlastite ambicije ljubiti i služiti supružniku. Kroz brak učimo o ljubavi, poštovanju, časti i kako oprostiti i biti oprošteno. Mi prepoznajemo svoje nedostatke i izrastamo iz tog uvida. Razvijamo srce sluge i približavamo se Bogu. Kao rezultat toga, otkrivamo istinsku sreću duše.

[kreja]

U havajskoj religiji postoje tisuće božanskih bića, ali Pele je možda i najpoznatiji. She je potomak nebeskog oca and a duha po imenu Haumea. Kao božica elementa vatre Pele se također smatra akuom : svetim utjelovljenjem prirodnog elementa.

Postoji niz narodnih djela koja karakteriziraju Peleovo podrijetlo. Prema jednom narodnjaku, Pele je rođena na Tahitiju, gdje su je njezini vatreni raspoloženje i neopreznost prema sestri mužu doveli u probleme. Njezin otac, kralj, protjerao ju je s Tahitija.

Pele je putovao na havajske otoke kanuom. Ubrzo nakon što je sletila, stigla je sestra i napala je, ostavivši je mrtvu. Pele se uspio oporaviti od ozljeda bježeći pred Oahu i druge otoke, gdje je iskopao nekoliko divovskih jama, uključujući i onu koja je sada krater Diamond Head i vulkan Maui s Haleakala.

Kad je Namakaokahai otkrio da je Pele još uvijek živ, obuzela je živost. Progonila je Pelea do Mauija, gdje su se njih dvoje borili do smrti. Pele je rastrgala njezina vlastita sestra. Postala je bog i vratila se kući u Mauna Kea.

Iako su Havaji sada dio Sjedinjenih Država, to uvijek nije bilo tako. U stvari, stotine godina Havajski otoci suočeni su s sukobom s europskim i američkim silama.

Prvi Europljanin koji je naišao na Havaje bio je kapetan James Cook 1793. godine, što je utrlo put trgovcima, trgovcima i misionarima da iskoriste otoke mnogo resursa. Oni su se općenito protivili havajskoj tradicijskoj monarhiji i neprestano su pritiskali otočku vladu da usvoji ustavnu monarhiju poput one koja se nalazila u Britaniji i drugim europskim narodima.

Stoljeće kasnije, 1893. godine, Havajska kraljica Liliuokalani bila je prisiljena odreći se prijestolja plantažere šećera i biznismene koji su organizirali politički puč. Niz nasilnih sukoba doveo je do mogućeg uhićenja Liliuokalani a izdajom. Tijekom pet godina, Sjedinjene Države su pripojile Havaje, a 1959. godine postale su 50. država u Uniji.

Za Havajke je Pele postao simbol otpornosti, prilagodljivosti i snage autohtone kulture otoka. Njeni požari stvaraju i uništavaju samu zemlju, tvoreći nove vulkane koji izbijaju, prekrivaju zemlju lavom, a zatim započinju ciklus iznova. Predstavnica je ne samo fizičkih aspekata Havajskih otoka, već i vatrene strasti havajske kulture.



Vulkan Kilauea jedan je od najaktivnijih na svijetu i redovito eruptira već desetljećima. Ponekad, međutim, Kilauea postaje aktivnija nego inače, a tok lave dovodi susjedstva u opasnost.

Opće je prihvaćeno da će Pele donijeti loše bogatstvo onome tko je dovoljno lud da odnese s komada komade lave ili stijene kući sa otoka kao suvenir.

U svibnju 2018. godine Kilauea je počela erupcija tako silovito da su cijele zajednice bile prisiljene na evakuaciju. Neki stanovnici Havaja made Podela cvijeća i Ti lišća u pukotinama na cestama ispred njihovih domova kao metoda privođenja božica.