Danas gotovo zaboravljen i slabo naseljen, mali grčki otok Samotraka na samom sjeveru Egejskog mora bio je jednom važno kulturno središte i srce drevnog religijskog kulta Velikih bogova. Samotraka se prvi put spominje u Ilijadi, gdje se kaže da je Posejdon običavao sjediti na vrhu planine Saos, smještene na sredini otoka, i promatrati bitke Trojanskog rata na maloazijskoj obali.
Arheološka istraživanja ukazuju na to da je otok bio nastanjen od kraja neolitika, oko 3000. g. pr. Kr. Tijekom II. tisućljeća, za vrijeme brončanog doba, pristiže novi val doseljenika iz velike tračanske etničke skupine indoeuropskog podrijetla. Sjećanje na te davne stanovnike sačuvano je u mitskoj tradiciji, a njihovi kultovi preživjeli su u elementima samotračkog misterijskog kulta.
U doba velike grčke kolonizacije koja je uslijedila oko 750. g. pr. Kr., autohtono stanovništvo izmiješalo se s grčkim kolonizatorima Eoljanima, koji su naselivši otok sagradili Paleopolis, Stari grad. Oni su usvojili i helenizirali postojeće kultove i religijsko središte, a pod njihovom je upravom otok procvjetao. Paleopolis postaje poznato religijsko središte sa svetištem Velikih bogova i najvažnije misterijsko središte sjeverne Grčke, poštovan koliko i Eleuzina u blizini Atene.
Za vrijeme kasnijih makedonskih, egipatskih i rimskih vladara Samotraka je uživala poseban status kao sveto mjesto i bila pod njihovom zaštitom.
Gašenje Samotrake kao religijskog i duhovnog središta odvijalo se postupno, slabljenjem kulturnog impulsa antičkog svijeta. Veliki udarac zadao joj je potres oko 200. godine, nakon kojeg se njezino svetište više nikad nije uzdignulo u prijašnjem sjaju. Kraj mu je označio car Teodozije, koji je 391. godine najprije zabranio posjet “poganskim hramovima i gledanje vandalskih kipova”, a zatim godinu dana kasnije stavio van zakona sve nekršćanske obrede, pa tako i samotračke, nazvavši ih “poganskim praznovjerjem”. Posljednje razaranje došlo je s potresom u VI. stoljeću.
MISTERIJSKE RELIGIJE
Misteriji (od grčkog mysteria – tajni kult) predstavljaju ezoterijsku stranu religije s tajnim obredima uvođenja (iniciranja) i povjerljivim prenošenjem znanja posvećenika.
Kultne radnje i posvećivanja izvodila su se tajno, čak i onda kad su misteriji postali poznati i poštovani u cijelom helenskom svijetu. Zavjet šutnje i pečat tišine pratili su posvećenike i sprečavali pristup onima za koje se smatralo da su nedostojni uzvišenog znanja. Najbolji pokazatelj važnosti i dubine sadržaja misterijskih religija je činjenica da su u njihovu mudrost bili upućeni mnogi filozofi, državnici i umjetnici onog vremena.
Od grčkih misterijskih kultova najštovaniji su bili eleuzinski, orfički, dionizijski i samotrački, a svaki od njih imao je svoju mitsku povijest pisanu simboličkim jezikom. Njihovo je glavno zajedničko obilježje davnina postanka i tajnovitost. No, razlozi njihova slabog poznavanja i teškog razumijevanja u današnje vrijeme nisu samo u tajnovitosti koja ih je obavijala, fragmentarnosti izvora i velikoj vremenskoj udaljenosti. Oni su, prije svega, bili dio kulturnog i civilizacijskog kruga čija se slika svijeta i kriterij vrednovanja bitno razlikuju od današnjih. Stoga danas pojam “misterij” uglavnom vezujemo ili uz neke posebne zagonetke i natprirodne fenomene ili uz mračnjaštvo i šarlatanstvo.
Da bismo uopće mogli zahvatiti nutarnji, skriveni aspekt religije na Samotraci, trebamo se upoznati s egzoterijskom, mitskom predajom koja čuva njezinu nutarnju bit.
HEROJI NA SAMOTRACI
Mitska tradicija prenosi da su starosjedioci Samotrake, kao i cijele Helade, bili Pelazgi, potomci Pelazga1 . Misteriji su navodno postojali na otoku od pradavnih vremena, a kasnije su povjereni Dardanu i Jasionu2 , sinovima Zeusa i Elektre3 , kćeri titana Atlasa. Prema grčkoj predaji, oni su rođeni na ovom otoku, dok rimska predaja govori da su izbjegli iz Etrurije, noseći svete kipove. Dardan (“onaj koji spaljuje”) je bio praotac Trojanaca, a Jasion (“iscjelitelj”) zaštitnik plodne unutrašnjosti zemlje i ljubimac božice Demetre, s kojim je ona rodila sina Pluta , boga blagostanja. Ali Zeus odluči da i drugi od ova dva sina [Jasion] treba biti slavljen i zato ga inicira u obrede misterija, koji su postojali na otoku od davnih vremena, ali su od tada, kaže se, dani njemu u ruke. Naravno, nije dozvoljeno nikome osim iniciranima da čuju o misterijima. (Diodor Sicilski, V, 4).
Kažu da je Jasion bio prvi koji je inicirao strance, a da je Dardan sagradio hram gdje su se održavali misteriji u čast bogovima, čija su imena bila tajna.
U samotračke obrede bili su posvećeni Heraklo, Orfej, Tezej, Dioskuri Kastor i Polideuk kao i mnogi drugi heroji “skriveni” iza imena Argonauti, koji su s Jazonom sudjelovali u potrazi za zlatnim runom. Još se u rimsko doba smatralo da je pet brončanih pehara sa Samotrake bio posvećeni poklon Argonauta. U Argonautici Apolonije Rodski prenosi: Na Orfejev prijedlog navečer oni usidriše brod na Samotraci, otoku Elektre, Atlasove kćeri. On im poželi da pomoću svete inicijacije nauče nešto o tajnim obredima i tako s većom sigurnošću otplove preko velikog mora…
Dardan je zaslužan i za donošenje misterija u Troju. No, ono što je Dardan prenio u novu domovinu nije nestalo propašću Troje. Naime, Rimljani su sebe smatrali potomcima trojanskog junaka Eneje, koji je nakon propasti Troje i po nalogu bogova osnovao novo kraljevstvo preko mora, na obalama Lacija. Eneja je na odlasku iz Troje uzeo sa sobom ‘svete prikaze’ bogova, koje kasnije nazvaše Penati:
Sada pak svoje Penate
tebi povjerava Troja
Neka te prate na putu,
i grad im visok potraži,
Tamo u miru ih smjesti
kad prolutaš morima mnogim.
Tako mi reče5,
pa Vestu s trakama njenim iznese,
Vječitu vatru iznese
rukama svojim iz hrama.
Vergilije, Eneida
Penati su bili bogovi zaštitnici rimskih ognjišta, obitelji i države, a u kasnijem su ih razdoblju prikazivali kao dva muška lika. Sjedište Penata rimskog naroda bilo je unutarnje svetište hrama boginje Veste na Forumu, odnosno “državno ognjište”. Tamo se, dakle, preko Samotrake i Troje, zatvorio “Dardanov krug”.
Ostaje pitanje kako je jedan tako mali otok, gotovo izoliran od glavnih središta antičke kulture, mogao steći toliku slavu i širiti svoj utjecaj od Male Azije do Rima. Slijedeći tragove antičkih mitova, možemo vidjeti da mu je veličinu davao dubok, skriveni izvor duhovnog blaga zbog kojega je mnogo raznorodnih “povijesti”, događaja i likova, koliko simboličkih toliko vjerojatno i stvarnih, bilo međusobno isprepleteno i povezano tajnim vezama.
O svim religijama
Re: O svim religijama
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: O svim religijama
KULT KABIRA – VELIKIH BOGOVA
Drevni samotrački misteriji privlačili su štovatelje iz cijelog grčko-rimskog svijeta više od tisuću godina. Poznato je da je dio misterija sačinjavalo štovanje bogova, čija su imena bila skrivana od javnosti i najčešće su ih nazivali jednostavno Bogovi ili Veliki bogovi (Theoi megaloi). Herodot kaže: Pelazgi su ranije prinosili žrtve i molili se bogovima, a da pritom nisu pominjali po imenu ni po nadimku nijednoga od njih; oni, naime, nisu uopće ni čuli za njihova imena. Oni su se kod njih nazivali bogovima zbog toga što su sve tako lijepo uredili i dali svakom ono što mu pripada. (Povijest, II, 51, 52). Herodot i drugi antički pisci nazivaju ih imenom Kabiri (Kabeiroi), iako taj naziv nije nikad pronađen na Samotraci
Porijeklo Kabira je predgrčko i zapravo nepoznato, a ne zna se ni točan broj tih božanstava; njihov je broj tijekom vremena varirao, pa se smatralo da postoje dva, tri, četiri ili sedam Kabira. Jedino je pouzdano da su Kabiri vrlo stara božanstva, toliko stara da su s vremenom poistovjećena s različitim “mlađim” božanstvima i povezana s drugim kultovima i predajama.
Već su ih sredinom IV. st. pr. Kr. Grci poistovjetili s Demetrom, Perzefonom, Hadom i Hermesom te povezali s plodnošću, smrću i životom poslije smrti. Tako Pauzanija kaže da se u blizini Tebe nalazi svetište “Demetre Kabirijske” i Perzefone. U njega mogu ući upućeni u misterije. Neka mi radoznali ljudi oproste moju šutnju o tome tko su ti Kabiri te koji se obredi vrše njima u čast i u čast Majke.(…) Tebanci pričaju da je na tom mjestu bio nekad grad čiji stanovnici su nazvani Kabiri, da je Demetra došla Prometeju, jednom od Kabira, i Etneju, njegovu sinu, i da im je povjerila nešto. Što je ona njima povjerila i što se s tim dogodilo, smatrao sam da mi to nije dozvoljeno napisati, ali u svakom slučaju dar Demetre Kabirima je upućivanje u tajne obrede.
Kabiri se povezuju i s Hefestom, bogom vatre, pa su bili štovani i na Lemnu, svetom Hefestovu otoku, kao zaštitnici kovača i metalurgije. Pauzanija nam prenosi da je izvorno kabirsko božanstvo bio Prometej, a izum vatre, proizvodnje željeza i drugih korisnih znanja Diodor pripisuje “Kabirima – Titanima”, što ih sve dovodi u vezu s elementom vatre.
Ipak, čini se da se krug srodnih božanstava ne zatvara ovdje. Moderni istraživači povezuju identitet Kabira i s nekim indijskim i iranskim božanstvima. H. P. Blavatsky kaže da su Kabiri Veliki bogovi, najtajniji od svih antičkih božanstava, identični s indijskim Kumarama i Rudrama, i da su personificirali svete vatre tajnih snaga prirode.
Može se pretpostaviti da su Veliki bogovi, “otkrivani” u samotračkim misterijima, predstavljali one tajanstvene, vječno stvaralačke snage prirode i procese kojima je stvaran svijet. Možda se zato koristio samo generički naziv Kabiri jer je, bez ograničavanja i iskrivljavanja, teško imenovati ono nevidljivo i pokretačko. Pored toga, te su snage mogli prepoznati samo oni koji su u sebi probudili te iste potencijale. Kabiri bi, prema ovom tumačenju, bili božanske snage koje stvaraju i vladaju “vatrom”, čuvari stvaralačkih snaga prirode, upravitelji godišnjih doba i izmjena energija u prirodi, vladari nad svim zemaljskim poslovima, a nadasve prijatelji i dobrotvori ljudi koji, kao što to simbolizira Prometej, donose smrtnicima “svetu vatru” kako bi pomoću nje razvili razna umijeća i sposobnosti, odnosno svjetlo inteligencije.
MISTERIJI
Kult Velikih bogova imao je svoj javni i tajni dio. Javne svečanosti u čast Velikih bogova održavale su se sredinom ljeta, u trajanju od tri dana. Gradovi su običavali slati svoje službene “promatrače”, theoroi, kako bi u svetištu prinijeli žrtvu i zavjetne darove i time osigurali blagoslov za svoj narod.
Za razliku od eleuzinskih, samotrački misteriji bili su otvoreni za pripadnike oba spola i ljude svih društvenih slojeva, a uvjet za primanje bila je čistoća i moralno dostojanstvo onih koji žele biti posvećeni. Postojala su dva stupnja inicijacije, myesis i epopteia, “Mali misteriji” i “Veliki misteriji”. Mali misteriji su se odnosili na pročišćenje (katarzu) i bili su priprema za Velike misterije. O pojedinostima koje su se odvijale tijekom iniciranja u misterije malo je poznato. Zna se tek da su se ceremonije održavale noću, uz svjetlost baklji i uljanica, u najskrovitijim dijelovima svetišta (anaktoronu i hieronu), i da se kao lingua sacra sve do I. st. pr. Kr. koristio predgrčki jezik. Nakon obreda pročišćenja, koji su se odvijali određenim slijedom, razotkrivani su sveti predmeti i simboli. U formi ceremonijalne drame otkrivala se “sveta povijest”, odnosno metafizičko objašnjenje mita, čiji nam sadržaj nije poznat. Na kraju je novi inicijant dobivao crvenu vrpcu oko pojasa, koja je predstavljala amulet i simbol zaštite, te prsten od magnetiziranog željeza, simbol stalnog dodira s božanskom snagom
Uvođenju u Velike misterije moglo se pristupiti odmah poslije Malih misterija, ako je mystes to htio i ako su njegove moralne i duhovne karakteristike to dozvoljavale, mada je u Samotraci postizanje stupnja epopteie bilo više iznimka no pravilo. Da bi se prosudilo kandidatovo stanje nutarnje čistoće, epoptes je morao pred svećenikom izreći tzv. psihostaziju, “vaganje duše” vezano za dobra i loša djela koja je učinio. O ceremonijama i radnjama koje su se poslije toga događale ne znamo ništa. Možda ćeš sad, znatiželjni čitatelju, želeći da doznaš, zapitati: “Što se tada govorilo, što činilo?” Rekao bih ti kad bih smio, i ti bi o tome saznao kad bi se smjelo čuti. Ali, i uši i jezik pretrpjeli bi istu kaznu; jezik zbog suvišne brbljavosti, a uši zbog nedopuštene znatiželje. I zato te neću mučiti dugom neizvjesnošću, jer si možda obuzet pobožnom željom. Slušaj dakle i vjeruj u istinu. Približih se međi između života i smrti; prijeđoh prag Prozerpinin i, kad sam prošao kroz sva počela, ponovo se vratih: vidio sam Sunce kako duboko u noći sja u punoj svjetlosti, prišao sam bogovima donjega i bogovima gornjega svijeta, vidio sam ih licem u lice, i molio im se izbliza. Eto ti moje priče, i nju, premda si je čuo, treba da ne znaš. Ja ću se ograditi da otkrijem samo ono što je bez grijeha dopušteno znati i neposvećenima. (Apulej, Metamorfoze ili Zlatni magarac).
Herodot je bio među prvim posvećenicima za koje znamo. Aristofan spominje da su mnogi Atenjani bili uvedeni u ove misterije, a znamo i za spartanskog kralja Lisandra. Plutarh spominje da su u misterije na Samotraci bili istovremeno uvedeni makedonski kralj Filip II. i njegova buduća supruga Olimpija, roditelji Aleksandra Velikog. Prvi zapisani rimski posvećenik bio je uveden 149. g. pr. Kr. Od tog je datuma nadalje broj posvećenika bio sve veći, a navodno je i car Hadrijan posjetio otok 123. g. i bio primljen u misterije.
ULOGA MISTERIJA
Epiktet naglašava moralne vrijednosti samotračkih posvećenika, a Diodor Sicilski potvrđuje da postaju pobožniji, pravedniji i u svakom pravcu bolji. Platon kaže da je stvarna zadaća misterija bila vratiti dušu njezinoj primordijalnoj čistoći, položaju savršenstva iz kojeg je “pala” u manifestirani svijet. On uspoređuje ono što se “gleda” u misterijima s onim što čovjek “vidi” dok je izvan tijela, poslije smrti: …kao misti i epopti pristupali (smo) tajni savršenih i jednostavnih i nepromjenjivih i blaženih pojava, koje nam se otkrivaju u čistoj svjetlosti, čisti i neuprljani onim što sada sa sobom nosimo i nazivamo tijelom, u koje smo zatvoreni kao oštrige u svoju školjku. Klement Aleksandrijski prenosi da se u Velikim misterijima omogućavalo upoznavanje prirode i svih stvari kakve one jesu.
Misteriji nisu pružali čovjeku ništa izvan njega samog, već su pomagali buđenju njegove svijesti i oslobađanju duše. Tajna znanja koja su se prenosila imala su ulogu omogućiti posvećeniku da “upoznajući samoga sebe, upozna svijet i bogove”. U samotračkim Malim misterijima čovjeka se nastojalo pročistiti od svih svjetovnih stvari, lišiti ga njegovih animalnih nagona, svega onog što bi moglo ometati njegov napredak, kako bi mogao dotaknuti srce stvari i uzdići se do epopteie, sagledavanja svega. Kad je stanjen veo iluzija što ih čovjeku oko osjetila tka vidljivi svijet, dolazi podučavanje o podrijetlu stvari i stvaralačkim snagama prirode. Tada se otvara “prilaz” Velikim bogovima – Kabirima
Novom posvećeniku se govorilo da O ovoj zaštiti koju su imali posvećeni za života i nakon smrti govore mnogi izvori. Tko je jednom spoznao da je njegova “kap” dio oceana svijeta, da je njegova “iskra” dio vatre svijeta, da je njegova duša dio duše svijeta i jedinstva svega što postoji, nikada neće biti sam… Svjestan svoje božanske prirode i oslobođen straha od kraja zemaljskog života, posvećenik je nadilazio svoju slabost i ograničenost, te je spremniji dočekivao putovanje koje slijedi nakon smrti.
Zavjet šutnje o postupcima i sadržajima misterija koji je obvezivao posvećenika nije ga, međutim, odvajao od ostalih ljudi. Jer kao što se ni duboka ljubav ni duboka bol ne iskazuju riječima, tako se ne iskazuje riječima ni najdublji doživljaj tajanstvenih snaga koje upravljaju Životom, već tišinom i djelima. Stečeno znanje i iskustvo inicirani su filozofi, umjetnici, državnici i oni manje poznati izražavali kroz vlastiti primjer moralnog usavršavanja i kroz svoja djela koja su bila na dobrobit svih.
* * *
Na mjestu slavnog samotračkog svetišta pronađeni su brojni žrtvenici, uljanice, pehari, prstenovi od magnetiziranog željeza te popis inicijanata fragmentarno sačuvan na kamenim stelama, što samo po sebi ne otkriva gotovo ništa o samotračkim misterijima jer njihov je stvarni sadržaj potonuo zajedno s mitskom tradicijom. Tek je jedna zanimljivost vezana uz arheološka iskapanja na Samotraci, koja su u XIX. stoljeću započeli Francuzi, vrijedna spomena. Među prvim otkrićima u svetištu Velikih bogova pojavila se, poput kakve znakovite poruke iz davnine, veličanstvena krilata skulptura Nike sa Samotrake, božice pobjede.
Drevni samotrački misteriji privlačili su štovatelje iz cijelog grčko-rimskog svijeta više od tisuću godina. Poznato je da je dio misterija sačinjavalo štovanje bogova, čija su imena bila skrivana od javnosti i najčešće su ih nazivali jednostavno Bogovi ili Veliki bogovi (Theoi megaloi). Herodot kaže: Pelazgi su ranije prinosili žrtve i molili se bogovima, a da pritom nisu pominjali po imenu ni po nadimku nijednoga od njih; oni, naime, nisu uopće ni čuli za njihova imena. Oni su se kod njih nazivali bogovima zbog toga što su sve tako lijepo uredili i dali svakom ono što mu pripada. (Povijest, II, 51, 52). Herodot i drugi antički pisci nazivaju ih imenom Kabiri (Kabeiroi), iako taj naziv nije nikad pronađen na Samotraci
Porijeklo Kabira je predgrčko i zapravo nepoznato, a ne zna se ni točan broj tih božanstava; njihov je broj tijekom vremena varirao, pa se smatralo da postoje dva, tri, četiri ili sedam Kabira. Jedino je pouzdano da su Kabiri vrlo stara božanstva, toliko stara da su s vremenom poistovjećena s različitim “mlađim” božanstvima i povezana s drugim kultovima i predajama.
Već su ih sredinom IV. st. pr. Kr. Grci poistovjetili s Demetrom, Perzefonom, Hadom i Hermesom te povezali s plodnošću, smrću i životom poslije smrti. Tako Pauzanija kaže da se u blizini Tebe nalazi svetište “Demetre Kabirijske” i Perzefone. U njega mogu ući upućeni u misterije. Neka mi radoznali ljudi oproste moju šutnju o tome tko su ti Kabiri te koji se obredi vrše njima u čast i u čast Majke.(…) Tebanci pričaju da je na tom mjestu bio nekad grad čiji stanovnici su nazvani Kabiri, da je Demetra došla Prometeju, jednom od Kabira, i Etneju, njegovu sinu, i da im je povjerila nešto. Što je ona njima povjerila i što se s tim dogodilo, smatrao sam da mi to nije dozvoljeno napisati, ali u svakom slučaju dar Demetre Kabirima je upućivanje u tajne obrede.
Kabiri se povezuju i s Hefestom, bogom vatre, pa su bili štovani i na Lemnu, svetom Hefestovu otoku, kao zaštitnici kovača i metalurgije. Pauzanija nam prenosi da je izvorno kabirsko božanstvo bio Prometej, a izum vatre, proizvodnje željeza i drugih korisnih znanja Diodor pripisuje “Kabirima – Titanima”, što ih sve dovodi u vezu s elementom vatre.
Ipak, čini se da se krug srodnih božanstava ne zatvara ovdje. Moderni istraživači povezuju identitet Kabira i s nekim indijskim i iranskim božanstvima. H. P. Blavatsky kaže da su Kabiri Veliki bogovi, najtajniji od svih antičkih božanstava, identični s indijskim Kumarama i Rudrama, i da su personificirali svete vatre tajnih snaga prirode.
Može se pretpostaviti da su Veliki bogovi, “otkrivani” u samotračkim misterijima, predstavljali one tajanstvene, vječno stvaralačke snage prirode i procese kojima je stvaran svijet. Možda se zato koristio samo generički naziv Kabiri jer je, bez ograničavanja i iskrivljavanja, teško imenovati ono nevidljivo i pokretačko. Pored toga, te su snage mogli prepoznati samo oni koji su u sebi probudili te iste potencijale. Kabiri bi, prema ovom tumačenju, bili božanske snage koje stvaraju i vladaju “vatrom”, čuvari stvaralačkih snaga prirode, upravitelji godišnjih doba i izmjena energija u prirodi, vladari nad svim zemaljskim poslovima, a nadasve prijatelji i dobrotvori ljudi koji, kao što to simbolizira Prometej, donose smrtnicima “svetu vatru” kako bi pomoću nje razvili razna umijeća i sposobnosti, odnosno svjetlo inteligencije.
MISTERIJI
Kult Velikih bogova imao je svoj javni i tajni dio. Javne svečanosti u čast Velikih bogova održavale su se sredinom ljeta, u trajanju od tri dana. Gradovi su običavali slati svoje službene “promatrače”, theoroi, kako bi u svetištu prinijeli žrtvu i zavjetne darove i time osigurali blagoslov za svoj narod.
Za razliku od eleuzinskih, samotrački misteriji bili su otvoreni za pripadnike oba spola i ljude svih društvenih slojeva, a uvjet za primanje bila je čistoća i moralno dostojanstvo onih koji žele biti posvećeni. Postojala su dva stupnja inicijacije, myesis i epopteia, “Mali misteriji” i “Veliki misteriji”. Mali misteriji su se odnosili na pročišćenje (katarzu) i bili su priprema za Velike misterije. O pojedinostima koje su se odvijale tijekom iniciranja u misterije malo je poznato. Zna se tek da su se ceremonije održavale noću, uz svjetlost baklji i uljanica, u najskrovitijim dijelovima svetišta (anaktoronu i hieronu), i da se kao lingua sacra sve do I. st. pr. Kr. koristio predgrčki jezik. Nakon obreda pročišćenja, koji su se odvijali određenim slijedom, razotkrivani su sveti predmeti i simboli. U formi ceremonijalne drame otkrivala se “sveta povijest”, odnosno metafizičko objašnjenje mita, čiji nam sadržaj nije poznat. Na kraju je novi inicijant dobivao crvenu vrpcu oko pojasa, koja je predstavljala amulet i simbol zaštite, te prsten od magnetiziranog željeza, simbol stalnog dodira s božanskom snagom
Uvođenju u Velike misterije moglo se pristupiti odmah poslije Malih misterija, ako je mystes to htio i ako su njegove moralne i duhovne karakteristike to dozvoljavale, mada je u Samotraci postizanje stupnja epopteie bilo više iznimka no pravilo. Da bi se prosudilo kandidatovo stanje nutarnje čistoće, epoptes je morao pred svećenikom izreći tzv. psihostaziju, “vaganje duše” vezano za dobra i loša djela koja je učinio. O ceremonijama i radnjama koje su se poslije toga događale ne znamo ništa. Možda ćeš sad, znatiželjni čitatelju, želeći da doznaš, zapitati: “Što se tada govorilo, što činilo?” Rekao bih ti kad bih smio, i ti bi o tome saznao kad bi se smjelo čuti. Ali, i uši i jezik pretrpjeli bi istu kaznu; jezik zbog suvišne brbljavosti, a uši zbog nedopuštene znatiželje. I zato te neću mučiti dugom neizvjesnošću, jer si možda obuzet pobožnom željom. Slušaj dakle i vjeruj u istinu. Približih se međi između života i smrti; prijeđoh prag Prozerpinin i, kad sam prošao kroz sva počela, ponovo se vratih: vidio sam Sunce kako duboko u noći sja u punoj svjetlosti, prišao sam bogovima donjega i bogovima gornjega svijeta, vidio sam ih licem u lice, i molio im se izbliza. Eto ti moje priče, i nju, premda si je čuo, treba da ne znaš. Ja ću se ograditi da otkrijem samo ono što je bez grijeha dopušteno znati i neposvećenima. (Apulej, Metamorfoze ili Zlatni magarac).
Herodot je bio među prvim posvećenicima za koje znamo. Aristofan spominje da su mnogi Atenjani bili uvedeni u ove misterije, a znamo i za spartanskog kralja Lisandra. Plutarh spominje da su u misterije na Samotraci bili istovremeno uvedeni makedonski kralj Filip II. i njegova buduća supruga Olimpija, roditelji Aleksandra Velikog. Prvi zapisani rimski posvećenik bio je uveden 149. g. pr. Kr. Od tog je datuma nadalje broj posvećenika bio sve veći, a navodno je i car Hadrijan posjetio otok 123. g. i bio primljen u misterije.
ULOGA MISTERIJA
Epiktet naglašava moralne vrijednosti samotračkih posvećenika, a Diodor Sicilski potvrđuje da postaju pobožniji, pravedniji i u svakom pravcu bolji. Platon kaže da je stvarna zadaća misterija bila vratiti dušu njezinoj primordijalnoj čistoći, položaju savršenstva iz kojeg je “pala” u manifestirani svijet. On uspoređuje ono što se “gleda” u misterijima s onim što čovjek “vidi” dok je izvan tijela, poslije smrti: …kao misti i epopti pristupali (smo) tajni savršenih i jednostavnih i nepromjenjivih i blaženih pojava, koje nam se otkrivaju u čistoj svjetlosti, čisti i neuprljani onim što sada sa sobom nosimo i nazivamo tijelom, u koje smo zatvoreni kao oštrige u svoju školjku. Klement Aleksandrijski prenosi da se u Velikim misterijima omogućavalo upoznavanje prirode i svih stvari kakve one jesu.
Misteriji nisu pružali čovjeku ništa izvan njega samog, već su pomagali buđenju njegove svijesti i oslobađanju duše. Tajna znanja koja su se prenosila imala su ulogu omogućiti posvećeniku da “upoznajući samoga sebe, upozna svijet i bogove”. U samotračkim Malim misterijima čovjeka se nastojalo pročistiti od svih svjetovnih stvari, lišiti ga njegovih animalnih nagona, svega onog što bi moglo ometati njegov napredak, kako bi mogao dotaknuti srce stvari i uzdići se do epopteie, sagledavanja svega. Kad je stanjen veo iluzija što ih čovjeku oko osjetila tka vidljivi svijet, dolazi podučavanje o podrijetlu stvari i stvaralačkim snagama prirode. Tada se otvara “prilaz” Velikim bogovima – Kabirima
Novom posvećeniku se govorilo da O ovoj zaštiti koju su imali posvećeni za života i nakon smrti govore mnogi izvori. Tko je jednom spoznao da je njegova “kap” dio oceana svijeta, da je njegova “iskra” dio vatre svijeta, da je njegova duša dio duše svijeta i jedinstva svega što postoji, nikada neće biti sam… Svjestan svoje božanske prirode i oslobođen straha od kraja zemaljskog života, posvećenik je nadilazio svoju slabost i ograničenost, te je spremniji dočekivao putovanje koje slijedi nakon smrti.
Zavjet šutnje o postupcima i sadržajima misterija koji je obvezivao posvećenika nije ga, međutim, odvajao od ostalih ljudi. Jer kao što se ni duboka ljubav ni duboka bol ne iskazuju riječima, tako se ne iskazuje riječima ni najdublji doživljaj tajanstvenih snaga koje upravljaju Životom, već tišinom i djelima. Stečeno znanje i iskustvo inicirani su filozofi, umjetnici, državnici i oni manje poznati izražavali kroz vlastiti primjer moralnog usavršavanja i kroz svoja djela koja su bila na dobrobit svih.
* * *
Na mjestu slavnog samotračkog svetišta pronađeni su brojni žrtvenici, uljanice, pehari, prstenovi od magnetiziranog željeza te popis inicijanata fragmentarno sačuvan na kamenim stelama, što samo po sebi ne otkriva gotovo ništa o samotračkim misterijima jer njihov je stvarni sadržaj potonuo zajedno s mitskom tradicijom. Tek je jedna zanimljivost vezana uz arheološka iskapanja na Samotraci, koja su u XIX. stoljeću započeli Francuzi, vrijedna spomena. Među prvim otkrićima u svetištu Velikih bogova pojavila se, poput kakve znakovite poruke iz davnine, veličanstvena krilata skulptura Nike sa Samotrake, božice pobjede.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: O svim religijama
hram
karta
amfiteatar
stupovi hrama
agamemnon
reljef-plesacice
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: O svim religijama
Naša stara vjera, knjiga našeg istaknutog nedavno preminulog jezikoslovca Radoslava Katičića, na jednostavan način predstavlja sažetak njegova tridesetogodišnjeg istraživanja o vjerovanjima slavenskih naroda prije pokrštavanja. To nije bila laka zadaća jer materijalnih ostataka skoro da i nema. Ne zna se jesu li slavenski narodi imali pismo prije kristijanizacije, ali do nas su sva vjerovanja i tradicije došle usmenim prenošenjem
Slaveni se na europskoj sceni pojavljuju kasno; prvi ih spominje bizantski povjesničar Prokopije u VI. stoljeću. Jedna od bitnih karakteristika stare slavenske vjere raznolikost je njezine tradicije, što je posljedica slabe povezanosti plemena s obzirom na veliko područje koje su naselili, od Baltika do Crnog mora i Jadrana. Ipak, kao da se kroz sva ta vjerovanja provlači jedna zajednička nit koja, prema Katičiću, vodi sve do indoeuropskih korijena. Još je Antun Mihanović dokazao da slavenski jezici pripadaju među indoeuropske te da je slavensko obredno pjesništvo podudarno s indijskim Vedama, iranskom Avestom i germanskom Eddom.
Reljef iz Žrnovnice (VIII. st.) – prikazuje pobjedu Peruna nad Velesom.
Zanimljivo je da Katičić odbacuje izraze pogani i poganstvo, a upotrebljava termin naša stara vjera. Proces pokrštavanja slavenskih naroda trajao je nekoliko stoljeća, a negdje i duže, međutim, stara vjerovanja nisu tek tako nestala pa stara predaja dolazi do nas u kršćanskom ruhu, što Katičić naziva dvojevjerje.
Veles – bog zemlje, voda i podzemlja.
Narodu se ne može odlukom vjera iščupati iz duše. Narod je i poslušan. Svi su javno kršćani, posjećuju nedjeljne i svetačke liturgije, slave crkvene blagdane. Ali u duši većina njih vjeruje kako su i prije vjerovali, dobro pamte svete mitove, poznaju sveta mjesta, potajice vrše i dalje svete obrede, pretvarajući ih dijelom u narodne običaje koje s vremenom niti pred župnikom više ne treba skrivati.
Još u XIV. stoljeću u dolini Soče nepoznati franjevac zapisao je da stanovnici koji tamo žive poštuju kao božanstvo neko drvo i pod njim vrelo. To štovanje moglo bi se dovesti u vezu s Perunom i Velesom, iako su stanovnici javno bili kršćani.
Svarog – bog vatre i neba, stvoritelj svega na nebu i zemlji.
Dvojevjerje se održalo tako dugo jer se nova i stara vjera zapravo nisu potirale, nego prije dopunjavale. Naime, ta dva vjerovanja nisu se odnosila na isto, kršćanstvo je u prvom redu govorilo o onostranom, odnosno životu na onom svijetu, a stara je vjera pak bila ovostrana. Tako je na primjer zagrobni život u Irju značio prostor gdje ptice selice provode zimsko doba. I sjedište značajnih bogova starih Slavena, Peruna i Velesa, bilo je na zemlji – Peruna na vrhu brda ili visokog stabla (pokraj Splita postoji planinski vrh zvan Perun), a Velesa u dolini, u polju, močvari ili nekoj vodi (razni toponimi kao Veles, Velenje i sl.). Iz dugog vremena dvojevjerja jedna je pojava izuzetno važna, a to je podudaranje bogova i božica stare vjere s kršćanskim svecima i sveticama. Tako gromovnik Perun postaje sv. Ilija gromovnik, a često i sv. Mihovil, vojskovođa vojske nebeske, a i sv. Vid. Kršćanski preoblik božice Mokoš je Majka Božja, a često i sv. Petka. Mladi bog Jarilo pretvara se u sv. Jurja. Upravo te zamjene često nose ključ za shvaćanje stare vjere. Prema Katičiću, staru vjeru najlakše možemo prepoznati iz praslavenskih obrednih tekstova koje je jezična znanost dosad uspjela rekonstruirati. U panteonu staroslavenskih bogova ističu se dvojica: gromovnik Perun u obliku orla ili sokola i bog stoke Veles u obliku zmije, zmaja ili medvjed
=>
Slaveni se na europskoj sceni pojavljuju kasno; prvi ih spominje bizantski povjesničar Prokopije u VI. stoljeću. Jedna od bitnih karakteristika stare slavenske vjere raznolikost je njezine tradicije, što je posljedica slabe povezanosti plemena s obzirom na veliko područje koje su naselili, od Baltika do Crnog mora i Jadrana. Ipak, kao da se kroz sva ta vjerovanja provlači jedna zajednička nit koja, prema Katičiću, vodi sve do indoeuropskih korijena. Još je Antun Mihanović dokazao da slavenski jezici pripadaju među indoeuropske te da je slavensko obredno pjesništvo podudarno s indijskim Vedama, iranskom Avestom i germanskom Eddom.
Reljef iz Žrnovnice (VIII. st.) – prikazuje pobjedu Peruna nad Velesom.
Zanimljivo je da Katičić odbacuje izraze pogani i poganstvo, a upotrebljava termin naša stara vjera. Proces pokrštavanja slavenskih naroda trajao je nekoliko stoljeća, a negdje i duže, međutim, stara vjerovanja nisu tek tako nestala pa stara predaja dolazi do nas u kršćanskom ruhu, što Katičić naziva dvojevjerje.
Veles – bog zemlje, voda i podzemlja.
Narodu se ne može odlukom vjera iščupati iz duše. Narod je i poslušan. Svi su javno kršćani, posjećuju nedjeljne i svetačke liturgije, slave crkvene blagdane. Ali u duši većina njih vjeruje kako su i prije vjerovali, dobro pamte svete mitove, poznaju sveta mjesta, potajice vrše i dalje svete obrede, pretvarajući ih dijelom u narodne običaje koje s vremenom niti pred župnikom više ne treba skrivati.
Još u XIV. stoljeću u dolini Soče nepoznati franjevac zapisao je da stanovnici koji tamo žive poštuju kao božanstvo neko drvo i pod njim vrelo. To štovanje moglo bi se dovesti u vezu s Perunom i Velesom, iako su stanovnici javno bili kršćani.
Svarog – bog vatre i neba, stvoritelj svega na nebu i zemlji.
Dvojevjerje se održalo tako dugo jer se nova i stara vjera zapravo nisu potirale, nego prije dopunjavale. Naime, ta dva vjerovanja nisu se odnosila na isto, kršćanstvo je u prvom redu govorilo o onostranom, odnosno životu na onom svijetu, a stara je vjera pak bila ovostrana. Tako je na primjer zagrobni život u Irju značio prostor gdje ptice selice provode zimsko doba. I sjedište značajnih bogova starih Slavena, Peruna i Velesa, bilo je na zemlji – Peruna na vrhu brda ili visokog stabla (pokraj Splita postoji planinski vrh zvan Perun), a Velesa u dolini, u polju, močvari ili nekoj vodi (razni toponimi kao Veles, Velenje i sl.). Iz dugog vremena dvojevjerja jedna je pojava izuzetno važna, a to je podudaranje bogova i božica stare vjere s kršćanskim svecima i sveticama. Tako gromovnik Perun postaje sv. Ilija gromovnik, a često i sv. Mihovil, vojskovođa vojske nebeske, a i sv. Vid. Kršćanski preoblik božice Mokoš je Majka Božja, a često i sv. Petka. Mladi bog Jarilo pretvara se u sv. Jurja. Upravo te zamjene često nose ključ za shvaćanje stare vjere. Prema Katičiću, staru vjeru najlakše možemo prepoznati iz praslavenskih obrednih tekstova koje je jezična znanost dosad uspjela rekonstruirati. U panteonu staroslavenskih bogova ističu se dvojica: gromovnik Perun u obliku orla ili sokola i bog stoke Veles u obliku zmije, zmaja ili medvjed
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: O svim religijama
=>
božanskom boju izuzetno je važno vjerovanje, jer razotkriva bit stare vjere. Naime, ovdje nije riječ o sukobu dobra i zla, kako kaže Katičić, i pretpostavlja da joj ishodište seže do indoeuropskih davnina, a to su utvrdili i ruski znanstvenici Vjačeslav Vsevolodovič Ivanov i Vladimir Nikolajevič Toporov. Sam boj u kojem Perun pobjeđuje i ubija zmaja, zmiju, medvjeda ili mitsko biće – zmiju s medvjeđom glavom, ovisno o zemljopisnom porijeklu mita, ne znači ubojstvo u doslovnom smislu. Ovdje riječ ubiti ne znači usmrtiti, nego prije – vratiti zmaja na njegovo mjesto, a to znači vratiti prirodni poredak stvari. Zmaj, odnosno Veles, nema negativno značenje, on je vladar stoke, voda i dolina, ali kada odluči zauzeti mjesto Peruna, vladara planinskih vrhova, dolazi do božanskog boja. Oni se ne bore uvijek, suživot je prisutan, a tu često posreduje Perunova žena, božica Mokoš. Kad Perun zauzme mjesto gore, a Veles dolje – svijetom vlada mir.
Od ženskih božanstava važna je božica Mokoš, domaćica i vladarica Perunova dvora. Po tome je Mokoš prototip domaćice u slavenskom domu. Ona je i neumorna tkalja. Njezino karakteristično mjesto je močilo, mjesto na rubu sela gdje se moče lan i konoplja. Ona je i zaštitnica plodnosti i braka
Božica Mokoš – oličenje majke prirode i njezine plodnosti.
Sveta svadba Perunove djece opisana je u ruskoj pjesničkoj tradiciji. Djece je mnogo, no spomenut ćemo dvoje: sina Jarovita ili Jarila i njegovu sestru Maru – Moranu. Katičić smatra da su u vjerskoj slici svijeta starih Slavena vrlo prisutni jer igraju važnu ulogu u smjenjivanju godišnjih ciklusa plodnosti i u životu ljudi. Uz to dvoje vezan je mit o svetoj svadbi, svadbi u okviru najbližeg roda, koja u simboličkom značenju ima snagu da pokrene svu godišnju radost i održi na životu ljudski rod. Mladi bog Jarilo odlazi daleko i zatim se vraća da bi došao na vjenčanje s Marom. Savladava velike prepreke i time što odlazi i vraća se, pokreće svijet. Potiče rodnost godine i pokreće njezin ciklus tako da se u pjesmama stvara posebna veza između Jarilova hoda i proljetnog buđenja prirode. Urod žita moguć je samo ako Jarilov hod bude uspješan. To najbolje pokazuje jedna ophodarska pjesma: Kud Jura hodi, tud polje rodi. Jarilova sestra Mara čeznutljivo ga čeka. Kad se sjedine, postaju nositelji božanskog života dok ne odu kao starci, Jarilo i Morana, a potom se ponovno rađaju i žive u godišnjim ciklusima.
Prema Katičiću, osim spomenutih, u obrednom pjesništvu i folkloru starih Slavena postoje još i drugi bogovi, kao na primjer Svarog, Svarožić i Dajbog, sunčana i vatrena božanstva. Kao bog vrela spominje se Ladi ili božica Lada, a kod južnih Slavena Troglav ili Triglav. Božicu Ladu se također povezuje uz ljubav i ljepotu. Spominju se i božica proljeća Vesna i njezine pratilje, dodole. Bog Sunca i svjetla je Svetovid ili Svantevid, povezan s ratovima i proricanjem. Opisan je kao bog s četiri glave, a na Baltiku je pronađena i njegova statua.
Katičić smatra da je pouzdano utvrđena povezanost staroslavenskih obrednih tekstova s pradavnim indoeuropskim svetim pjesništvom i tradicijom. A to nas dalje vodi prema jedinstvenom dalekom izvoru iz kojeg su se napajale mnoge stare vjere svijeta…
Jarilo – bog vegetacije, sin boga Peruna i božice Mokoš.
božanskom boju izuzetno je važno vjerovanje, jer razotkriva bit stare vjere. Naime, ovdje nije riječ o sukobu dobra i zla, kako kaže Katičić, i pretpostavlja da joj ishodište seže do indoeuropskih davnina, a to su utvrdili i ruski znanstvenici Vjačeslav Vsevolodovič Ivanov i Vladimir Nikolajevič Toporov. Sam boj u kojem Perun pobjeđuje i ubija zmaja, zmiju, medvjeda ili mitsko biće – zmiju s medvjeđom glavom, ovisno o zemljopisnom porijeklu mita, ne znači ubojstvo u doslovnom smislu. Ovdje riječ ubiti ne znači usmrtiti, nego prije – vratiti zmaja na njegovo mjesto, a to znači vratiti prirodni poredak stvari. Zmaj, odnosno Veles, nema negativno značenje, on je vladar stoke, voda i dolina, ali kada odluči zauzeti mjesto Peruna, vladara planinskih vrhova, dolazi do božanskog boja. Oni se ne bore uvijek, suživot je prisutan, a tu često posreduje Perunova žena, božica Mokoš. Kad Perun zauzme mjesto gore, a Veles dolje – svijetom vlada mir.
Od ženskih božanstava važna je božica Mokoš, domaćica i vladarica Perunova dvora. Po tome je Mokoš prototip domaćice u slavenskom domu. Ona je i neumorna tkalja. Njezino karakteristično mjesto je močilo, mjesto na rubu sela gdje se moče lan i konoplja. Ona je i zaštitnica plodnosti i braka
Božica Mokoš – oličenje majke prirode i njezine plodnosti.
Sveta svadba Perunove djece opisana je u ruskoj pjesničkoj tradiciji. Djece je mnogo, no spomenut ćemo dvoje: sina Jarovita ili Jarila i njegovu sestru Maru – Moranu. Katičić smatra da su u vjerskoj slici svijeta starih Slavena vrlo prisutni jer igraju važnu ulogu u smjenjivanju godišnjih ciklusa plodnosti i u životu ljudi. Uz to dvoje vezan je mit o svetoj svadbi, svadbi u okviru najbližeg roda, koja u simboličkom značenju ima snagu da pokrene svu godišnju radost i održi na životu ljudski rod. Mladi bog Jarilo odlazi daleko i zatim se vraća da bi došao na vjenčanje s Marom. Savladava velike prepreke i time što odlazi i vraća se, pokreće svijet. Potiče rodnost godine i pokreće njezin ciklus tako da se u pjesmama stvara posebna veza između Jarilova hoda i proljetnog buđenja prirode. Urod žita moguć je samo ako Jarilov hod bude uspješan. To najbolje pokazuje jedna ophodarska pjesma: Kud Jura hodi, tud polje rodi. Jarilova sestra Mara čeznutljivo ga čeka. Kad se sjedine, postaju nositelji božanskog života dok ne odu kao starci, Jarilo i Morana, a potom se ponovno rađaju i žive u godišnjim ciklusima.
Prema Katičiću, osim spomenutih, u obrednom pjesništvu i folkloru starih Slavena postoje još i drugi bogovi, kao na primjer Svarog, Svarožić i Dajbog, sunčana i vatrena božanstva. Kao bog vrela spominje se Ladi ili božica Lada, a kod južnih Slavena Troglav ili Triglav. Božicu Ladu se također povezuje uz ljubav i ljepotu. Spominju se i božica proljeća Vesna i njezine pratilje, dodole. Bog Sunca i svjetla je Svetovid ili Svantevid, povezan s ratovima i proricanjem. Opisan je kao bog s četiri glave, a na Baltiku je pronađena i njegova statua.
Katičić smatra da je pouzdano utvrđena povezanost staroslavenskih obrednih tekstova s pradavnim indoeuropskim svetim pjesništvom i tradicijom. A to nas dalje vodi prema jedinstvenom dalekom izvoru iz kojeg su se napajale mnoge stare vjere svijeta…
Jarilo – bog vegetacije, sin boga Peruna i božice Mokoš.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: O svim religijama
Velika pjesma o plemenu Bharata
Ovaj stari indijski ep često nazivaju indijskom enciklopedijom povijesti i mitologije, politike, zakona, teologije i filozofije. Osim povijesnih elemenata koji ocrtavaju razvoj i promjene unutar drevne arijske civilizacije, Mahabharata odražava kako svijet jedne od najstarijih poznatih religija, religije Veda, tako i svijet povijesno puno mlađeg hinduizma. Najstarija i danas temeljna indijska filozofska učenja o svemiru, prirodi i čovjeku progovaraju kroz stihove, mitološka bića, simbole, parabole, kroz nebrojene stranice Mahabharate.
Danas se taj tekst smatra jednim od najopsežnijih epova u svjetskoj književnosti; prema predaji, sadrži sto tisuća sloka (staroindijski dvostih).
Starost Mahabharate procjenjuje se samo približno, na temelju određenih povijesnih, društvenih i kulturoloških činjenica. Vjeruje se da je cjeloviti oblik epa nastao u razdoblju od IV. do III. st. pr. Kr. Međutim, sami događaji opisani u epu vezuju se za tzv. vedsko razdoblje indijske civilizacije (1500. – 600. g. pr. Kr.). Pretpostavlja se da je tom razdoblju prethodila arijska ekspanzija dolinom Gangesa te da se sadržaj epa odnosi na već strukturiranu civilizaciju unutar koje su se vodile borbe među vladarima kraljevstava na sjeveru Indije.
Smatra se da je Mahabharata kao cjeloviti tekst stvarana stoljećima postupnim dodavanjem novih epizoda, priča i legendi koje su nosile određenu poruku i bile više ili manje vezane za osnovnu jezgru epa, a to je sukob dvaju ogranaka kraljevske loze u plemenu Bharata.
Iako Mahabharata još uvijek u mnogočemu predstavlja zagonetku, ipak nije potpuno nedostupna i nerazumljiva današnjem čovjeku. Ne ulazeći u njezin složen teološki simbolizam, niti u složene filozofske sustave i pojmove, pokušat ćemo dotaknuti poruke koje taj drevni pedagoški tekst namjenjuje – ne teologu ili mudracu, već čovjeku koji svakodnevno živi svoje dane i često se pita: Kako? Dotaknut ćemo, dakle, jedan aspekt etike starih Arijaca u kojem oni vrlinu drže osnovnim sredstvom duhovnog razvoja čovjeka kao bića i čovječanstva kao cjeline. Vrlina je za njih odgovor na pitanje kako živjeti, odnosno pomanjkanje vrline uzrokuje propadanje čovječanstva. Poruke koje nam prenosi taj aspekt Mahabharate jednostavne su, razumljive i začuđujuće aktualne pa stoga mogu biti bliske današnjem čovjeku.
Mahabharatu se često naziva petom Vedom te se smatra autoritetom u pravilima etičkog ponašanja. Unutar drevnih arijskih učenja o rađanju i životu svemira te filozofskih postavki o uređenim odnosima unutar prirode, čovjek u Mahabharati predstavlja element koji povezuje različite svjetove, svijet zakona ili Neba i svijet materije ili zemlje. Čovjek je biće čiji je zadatak uspinjanje k nebeskom svijetu. Međutim, kaže Mahabharata, uspon počinje i odvija se unutar čovjeka, u njegovoj vlastitoj duši. O tome će ovisiti i njegovo djelovanje u zemaljskom svijetu. Što je duša čovjeka više okrenuta vrijednostima Neba, to je život čovjeka plemenitiji, a djela pravednija. Tako se zakoni Neba odražavaju i na dio prirode koji zovemo čovjekom, ostvaruje se veza između Neba i zemlje, a na dobrobit svih ostalih bića.
Cilj uspona duše stapanje je s božanskim, besmrtnost, a sredstvo kojim to čovjek postiže moralna je čistoća.
Mahabharata iznosi sustav vrijednosti pomoću kojih čovjek treba ispravno živjeti, odnosno pomoću kojih disciplinira um i volju te ispravno djeluje.
ISPRAVNO DJELOVANJE
“Na ovome svijetu čovjek može steći glasovito ime na dva načina: uzdržavajući se od oštrih riječi i prezirući loše ljude. Vlastite volje nemaju ni žena koja žudi za čovjekom kojeg drugi obožavaju, ni čovjek koji poštuje drugoga samo zato što ga drugi poštuju. Želje su siromašnoga i gnjev slaboga kao trnje zabodeno u tijelo. Svuda je hvaljen onaj koji nije ljubomoran na druge, ljubazan je prema slabima, ne prepire se i ne govori oholo i nije zlopamtilo. Onaj tko osjeća sram, makar njegovi grijesi bili samo njemu poznati, visoko se poštuje među ljudima.”
Opraštanje
“Uvredu treba oprostiti onome tko ti je prije učinio neko dobro, makar bio kriv pred tobom i za tešku nepravdu. Sjeti se dobra koje ti je učinio. I onima koji vrijeđaju zbog svojega neznanja i ludosti, treba oprostiti, jer čovjek teško stječe mudrost.”
Gnjev
“Gnjev je pogubitelj ljudi, ali i njihov tvoritelj. Gnjev je korijen svega blagostanja i sve neimaštine. Nema djela koje ljutit čovjek neće učiniti ni riječi koju neće izustiti. Ljutit čovjek pada u grijeh. Ubit će čak i svojega učitelja, a starije će uvrijediti oštrim riječima. Ne može razlučiti što treba reći, a što ne. U bijesu može ubiti i nevinoga, a ukazati poštovanje onome koji zaslužuje smrt. Kako onda netko poput mene smije puštati na volju gnjevu kad je on tako poguban za svijet? Mudar čovjek koji, premda uvrijeđen, ne dopusti da ga to raspinje, raduje se na onome svijetu jer je ravnodušnošću nadvisio uvredu svojega zlotvora. Samo se neznalicama čini da je gnjev isto što i snaga… Da među ljudima nema onih koji su strpljivi i snošljivi kao Zemlja, ne bi na svijetu bilo mira, nego samo neprestano ratovanje koje izaziva gnjev…”
Bol
“Ako osjećaš da te jad preteško pritišće, moraš ga suzbijati, a ne prepuštati mu se. Duševna se bol ubija mudrošću kao što se tjelesna ubija lijekom. Mudrost ima tu moć, ali oni koji su nerazumni, nikada ne steknu duševni mir. Djela učinjena u prethodnom životu neumitno prate čovjeka u ovom sadašnjem, i u kojemu ih je obliku čovjek učinio, u tom će obliku uživati ili trpjeti njihove plodove. Čovjeku je vlastita duša najveći prijatelj, a može mu postati i najopasniji neprijatelj.”
Djelovanje
“Ja ništa ne činim željno iščekujući plodove djelovanja. Dužnost mi je da dam i ja dajem… Činim najbolje što mogu i izvršavam ono što obiteljski čovjek mora izvršavati, a ne obazirem se hoće li to uroditi kakvim plodom ili neće. Uzor su mi dobri i mudri i ne očekujem plodove svojih djela, već se trudim da ne prestupim odredbe Veda. Moje srce privlači pravednost po sebi. A onaj koji žudi da obere njezine plodove, varalica je i nikada se tih plodova ne domogne, kao ni onaj tko u nju sumnja, i to upravo zbog te kolebljivosti. Zato ti govorim kako mi Vede nalažu jer one su u tome najviši sudac. Nikada ne sumnjaj u vrlinu!… Luda koja sumnja u vjeru i oslanja se na dokaze proistekle iz svojega vlastita uma, ne obazire se ni na kakve druge dokaze i vidi samo vanjski svijet koji zadovoljava njezina osjetila, a slijepa je za sve ostalo. Djelovanje na ovome svijetu ima svoje plodove i u vječnosti, premda ih sada ne možeš vidjeti. Ne sumnjaj u pravdu i ne kleveći Boga koji je gospodar svih stvorenja, već uči kako da ga upoznaš! Pokloni se onome čijom milošću smrtni čovjek stječe besmrtnost.”Pravda
“Tisuće majki i očeva, stotine sinova i supruga rađaju se na ovome svijetu i s njega odlaze, a oni što poslije njih dolaze, na isti će način otići. Nađe se tisuće prilika za radovanje i na stotine prilika za strahovanje. Iz dana u dan to može uznemiravati nepostojana, ali nikada mudra čovjeka… Nitko ne bi smio odbaciti pravednost ni radi zadovoljstva ni radi požude, a ni zbog straha. Pravdu ne treba zaboraviti čak ni radi samog života! Pravda je vječna, a bol i zadovoljstvo su prolazni. Duša je vječna, a prolazni su uzroci njezina vezivanja s tijelom.”
Pobjeda
“Onda Yudhišthira, problijedivši pri pogledu na Duryodhaninu vojsku, oslovi Arđunu: -Arđuno, možemo li doista svladati tu golemu vojsku? Pred njom je Bhišma, naš nepobjedivi djed. Vojska je Kurua doista tolika da se pitam kako bismo je mogli nadjačati. Na to će Arđuna: – Kralju, oni koji žele pobjedu, ne pobjeđuju toliko snagom i smionošću koliko istinom, obazrivošću, pravednošću i trudom. Treba razlučiti pravdu od nepravde, razumjeti što je gramzivost, pa onda uložiti napor i započeti bitku bez oholosti, jer pobjeda je tamo gdje je i pravda.”
=>
Ovaj stari indijski ep često nazivaju indijskom enciklopedijom povijesti i mitologije, politike, zakona, teologije i filozofije. Osim povijesnih elemenata koji ocrtavaju razvoj i promjene unutar drevne arijske civilizacije, Mahabharata odražava kako svijet jedne od najstarijih poznatih religija, religije Veda, tako i svijet povijesno puno mlađeg hinduizma. Najstarija i danas temeljna indijska filozofska učenja o svemiru, prirodi i čovjeku progovaraju kroz stihove, mitološka bića, simbole, parabole, kroz nebrojene stranice Mahabharate.
Danas se taj tekst smatra jednim od najopsežnijih epova u svjetskoj književnosti; prema predaji, sadrži sto tisuća sloka (staroindijski dvostih).
Starost Mahabharate procjenjuje se samo približno, na temelju određenih povijesnih, društvenih i kulturoloških činjenica. Vjeruje se da je cjeloviti oblik epa nastao u razdoblju od IV. do III. st. pr. Kr. Međutim, sami događaji opisani u epu vezuju se za tzv. vedsko razdoblje indijske civilizacije (1500. – 600. g. pr. Kr.). Pretpostavlja se da je tom razdoblju prethodila arijska ekspanzija dolinom Gangesa te da se sadržaj epa odnosi na već strukturiranu civilizaciju unutar koje su se vodile borbe među vladarima kraljevstava na sjeveru Indije.
Smatra se da je Mahabharata kao cjeloviti tekst stvarana stoljećima postupnim dodavanjem novih epizoda, priča i legendi koje su nosile određenu poruku i bile više ili manje vezane za osnovnu jezgru epa, a to je sukob dvaju ogranaka kraljevske loze u plemenu Bharata.
Iako Mahabharata još uvijek u mnogočemu predstavlja zagonetku, ipak nije potpuno nedostupna i nerazumljiva današnjem čovjeku. Ne ulazeći u njezin složen teološki simbolizam, niti u složene filozofske sustave i pojmove, pokušat ćemo dotaknuti poruke koje taj drevni pedagoški tekst namjenjuje – ne teologu ili mudracu, već čovjeku koji svakodnevno živi svoje dane i često se pita: Kako? Dotaknut ćemo, dakle, jedan aspekt etike starih Arijaca u kojem oni vrlinu drže osnovnim sredstvom duhovnog razvoja čovjeka kao bića i čovječanstva kao cjeline. Vrlina je za njih odgovor na pitanje kako živjeti, odnosno pomanjkanje vrline uzrokuje propadanje čovječanstva. Poruke koje nam prenosi taj aspekt Mahabharate jednostavne su, razumljive i začuđujuće aktualne pa stoga mogu biti bliske današnjem čovjeku.
Mahabharatu se često naziva petom Vedom te se smatra autoritetom u pravilima etičkog ponašanja. Unutar drevnih arijskih učenja o rađanju i životu svemira te filozofskih postavki o uređenim odnosima unutar prirode, čovjek u Mahabharati predstavlja element koji povezuje različite svjetove, svijet zakona ili Neba i svijet materije ili zemlje. Čovjek je biće čiji je zadatak uspinjanje k nebeskom svijetu. Međutim, kaže Mahabharata, uspon počinje i odvija se unutar čovjeka, u njegovoj vlastitoj duši. O tome će ovisiti i njegovo djelovanje u zemaljskom svijetu. Što je duša čovjeka više okrenuta vrijednostima Neba, to je život čovjeka plemenitiji, a djela pravednija. Tako se zakoni Neba odražavaju i na dio prirode koji zovemo čovjekom, ostvaruje se veza između Neba i zemlje, a na dobrobit svih ostalih bića.
Cilj uspona duše stapanje je s božanskim, besmrtnost, a sredstvo kojim to čovjek postiže moralna je čistoća.
Mahabharata iznosi sustav vrijednosti pomoću kojih čovjek treba ispravno živjeti, odnosno pomoću kojih disciplinira um i volju te ispravno djeluje.
ISPRAVNO DJELOVANJE
“Na ovome svijetu čovjek može steći glasovito ime na dva načina: uzdržavajući se od oštrih riječi i prezirući loše ljude. Vlastite volje nemaju ni žena koja žudi za čovjekom kojeg drugi obožavaju, ni čovjek koji poštuje drugoga samo zato što ga drugi poštuju. Želje su siromašnoga i gnjev slaboga kao trnje zabodeno u tijelo. Svuda je hvaljen onaj koji nije ljubomoran na druge, ljubazan je prema slabima, ne prepire se i ne govori oholo i nije zlopamtilo. Onaj tko osjeća sram, makar njegovi grijesi bili samo njemu poznati, visoko se poštuje među ljudima.”
Opraštanje
“Uvredu treba oprostiti onome tko ti je prije učinio neko dobro, makar bio kriv pred tobom i za tešku nepravdu. Sjeti se dobra koje ti je učinio. I onima koji vrijeđaju zbog svojega neznanja i ludosti, treba oprostiti, jer čovjek teško stječe mudrost.”
Gnjev
“Gnjev je pogubitelj ljudi, ali i njihov tvoritelj. Gnjev je korijen svega blagostanja i sve neimaštine. Nema djela koje ljutit čovjek neće učiniti ni riječi koju neće izustiti. Ljutit čovjek pada u grijeh. Ubit će čak i svojega učitelja, a starije će uvrijediti oštrim riječima. Ne može razlučiti što treba reći, a što ne. U bijesu može ubiti i nevinoga, a ukazati poštovanje onome koji zaslužuje smrt. Kako onda netko poput mene smije puštati na volju gnjevu kad je on tako poguban za svijet? Mudar čovjek koji, premda uvrijeđen, ne dopusti da ga to raspinje, raduje se na onome svijetu jer je ravnodušnošću nadvisio uvredu svojega zlotvora. Samo se neznalicama čini da je gnjev isto što i snaga… Da među ljudima nema onih koji su strpljivi i snošljivi kao Zemlja, ne bi na svijetu bilo mira, nego samo neprestano ratovanje koje izaziva gnjev…”
Bol
“Ako osjećaš da te jad preteško pritišće, moraš ga suzbijati, a ne prepuštati mu se. Duševna se bol ubija mudrošću kao što se tjelesna ubija lijekom. Mudrost ima tu moć, ali oni koji su nerazumni, nikada ne steknu duševni mir. Djela učinjena u prethodnom životu neumitno prate čovjeka u ovom sadašnjem, i u kojemu ih je obliku čovjek učinio, u tom će obliku uživati ili trpjeti njihove plodove. Čovjeku je vlastita duša najveći prijatelj, a može mu postati i najopasniji neprijatelj.”
Djelovanje
“Ja ništa ne činim željno iščekujući plodove djelovanja. Dužnost mi je da dam i ja dajem… Činim najbolje što mogu i izvršavam ono što obiteljski čovjek mora izvršavati, a ne obazirem se hoće li to uroditi kakvim plodom ili neće. Uzor su mi dobri i mudri i ne očekujem plodove svojih djela, već se trudim da ne prestupim odredbe Veda. Moje srce privlači pravednost po sebi. A onaj koji žudi da obere njezine plodove, varalica je i nikada se tih plodova ne domogne, kao ni onaj tko u nju sumnja, i to upravo zbog te kolebljivosti. Zato ti govorim kako mi Vede nalažu jer one su u tome najviši sudac. Nikada ne sumnjaj u vrlinu!… Luda koja sumnja u vjeru i oslanja se na dokaze proistekle iz svojega vlastita uma, ne obazire se ni na kakve druge dokaze i vidi samo vanjski svijet koji zadovoljava njezina osjetila, a slijepa je za sve ostalo. Djelovanje na ovome svijetu ima svoje plodove i u vječnosti, premda ih sada ne možeš vidjeti. Ne sumnjaj u pravdu i ne kleveći Boga koji je gospodar svih stvorenja, već uči kako da ga upoznaš! Pokloni se onome čijom milošću smrtni čovjek stječe besmrtnost.”Pravda
“Tisuće majki i očeva, stotine sinova i supruga rađaju se na ovome svijetu i s njega odlaze, a oni što poslije njih dolaze, na isti će način otići. Nađe se tisuće prilika za radovanje i na stotine prilika za strahovanje. Iz dana u dan to može uznemiravati nepostojana, ali nikada mudra čovjeka… Nitko ne bi smio odbaciti pravednost ni radi zadovoljstva ni radi požude, a ni zbog straha. Pravdu ne treba zaboraviti čak ni radi samog života! Pravda je vječna, a bol i zadovoljstvo su prolazni. Duša je vječna, a prolazni su uzroci njezina vezivanja s tijelom.”
Pobjeda
“Onda Yudhišthira, problijedivši pri pogledu na Duryodhaninu vojsku, oslovi Arđunu: -Arđuno, možemo li doista svladati tu golemu vojsku? Pred njom je Bhišma, naš nepobjedivi djed. Vojska je Kurua doista tolika da se pitam kako bismo je mogli nadjačati. Na to će Arđuna: – Kralju, oni koji žele pobjedu, ne pobjeđuju toliko snagom i smionošću koliko istinom, obazrivošću, pravednošću i trudom. Treba razlučiti pravdu od nepravde, razumjeti što je gramzivost, pa onda uložiti napor i započeti bitku bez oholosti, jer pobjeda je tamo gdje je i pravda.”
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: O svim religijama
=>
VREMENSKI CIKLUSI
Opisujući promjene i opadanje moralnih vrijednosti, Mahabharata objašnjava smjenjivanje yuga, velikih ciklusa postojanja čovječanstva.
“Yuga koja se naziva krta, razdoblje je u kojemu postoji samo jedna i neprolazna vjera. U toj najboljoj od yuga, svatko je vjernik bez mane i zato nema potrebe za djelima koja će potkrjepljivati vjeru. Vrlina se ne izopačuje i narod se ne kvari. Zato se to razdoblje naziva krta, savršeno… Dok je trajala ta yuga, nije bilo bolesti, a ni pomućenih osjetila, ni pakosti, oholosti i licemjerja. Nije bilo nesuglasica, zlovolje, prijevare, straha, bijede, ljubomore i nezasitnosti, a svevišnji Brahman1 , to prvo utočište yogina, bilo je dostupno svakome. Narayana, duša svih stvorenja, imao je bijelu put, a različita svojstva brahmana, kšatriya, vaišya i šudra bijahu sama po sebi razumljiva i svatko je savjesno obavljao svoje dužnosti. Jedan Jedini Duh bijaše cilj svakoga zadubljenja, a postojala je i samo jedna mantra: OM. Vladao je jedinstveni poredak i, premda različiti, svi su slijedili pouke jedne jedinstvene Vede. U vremenu koje se naziva krtayuga vjera se sastojala u prepoznavanju sebe kao brahmana.
Kad je nastupila tretayuga, počeše priređivati žrtvovanja, a vrlina se smanji za četvrtinu. Narayana, duša svih stvorenja, posta crven. Ljudi su cijenili istinu i posvećivali se vjeri i vjerskim obredima pa nastadoše mnogobrojne žrtve i zavjeti. U tretayugi ljudi počeše izmišljati načine kojima će se domoći onoga što žele, a postizali su to obrednim činima i darovima. Nikada nisu odstupili od vrline, a bijahu skloni isposništvu i davanju poklona. Četiri su se kaste pridržavale svojih dužnosti i održavale bogoslužja.
U dvaparayugi vjera se smanji na polovicu, a Narayana posta žut. I Vede se razdijeliše na četiri dijela, pa su neki sačuvali u sjećanju četiri Vede, neki tri, a neki samo jednu, dok neki više nisu znali ni za ršije. Raspinjani strastima, ljudi su se posvećivali isposništvu i darežljivosti. Budući da su se umne sposobnosti podosta smanjile, uz Istinu ih ostade samo nekolicina, a kada narod odbaci od sebe Istinu, postade žrtva različitih bolesti. Rodi se grijeh i razne prirodne nedaće. Ugroženi narod utekne se isposničkoj pokori, a neki prinošahu žrtve ne bi li stekli blagostanje na zemlji ili se domogli Nebesa. Kada je došla dvaparayuga, ljudi postadoše nevjernici i iskvariše se.
Sine Kuntin, u kaliyugi ostat će još samo četvrtina vrline. Kada počne to željezno doba, Narayana će dobiti crnu boju, a Vede, nauka, vrlina i žrtve prestat će se poštovati. Zavladat će svakojake pošasti i boleštine, klonulost i srdžba, pojavit će se svakakve nakaznosti, prirodne nedaće, tjeskoba i strah od oskudice. Kako se yuge smjenjuju, tako se vrlina smanjuje, a stvorenja se zbog toga izopačuju i njihova se narav kvari. Čak i oni koji dožive nekoliko yuga, podvrgnuti su tim promjenama.”
KASTE
U staroindijskom obrascu društva postojala su četiri staleža: brahmani – svećenici i čuvari svetih znanja; kšatriye – ratnici i vladari; vaišye – ratari, stočari, obrtnici, trgovci; šudre – sluge.
Mahabharata promatra i tu društvenu hijerarhiju kroz sustav moralnih vrijednosti:
“… Ova povijest kazuje se sada, a kazivat će se i u budućnosti. Treba je slušati onaj tko želi steći vrlinu.
… Bujao je nov naraštaj blagoslovljen dugim životom i vrlinom. Ponovno se uspostavio stari poredak od četiriju staleža kojima na čelu bijahu brahmani.
… Tako se izrodi golemo mnoštvo bića, stotine i stotine tisuća, i množili su se i dalje te živjeli u vrlini oslobođeni tuge i bolesti. Tako na zemlji opasanoj morima opet zavladaše kšatriye. Radovahu se tome i brahmani, a i ostale kaste, jer kraljevi zaboraviše opačine rođene iz grijeha i gnjeva, i pravedno su dijelili kazne onima koji zaslužuju pa su tako štitili svekoliku Zemlju…
Brahmani su proučavali Vede i Upanišade, i među njima ne bijaše ni jednoga koji bi Vede prodavao.
Vaišye su orali zemlju pomoću volova, ali krave nikada nisu ujarmljivali… u tim danima nije bilo ni trgovca koji bi na mjeri zakidao. Svatko se držao puta Vrline i u nju je stalno upirao pogled.”
Brahmani i šudre
“Nato Yudhišthira stade besjediti: – Prvače među Zmijama, mudri ljudi kažu da je brahman onaj u kojemu su istina, milosrđe, pomirljivost, uzorno vladanje, dobrostivost, samilost i savjesnost u obredima koji su dužnost njegova staleža.
Svojstva što ih ima šudra ne mogu se naći u brahmana i obrnuto. Ali šudra nije šudra samo zato što se kao takav rodio, niti se brahmanom postaje po rođenju. Mudri ljudi rekoše da je brahman onaj u kome se nalaze Brahmanove vrline, a šudra onaj koji tih vrlina nema, makar i bio po porijeklu brahman.”
Kralj
“Nebeski mudrac Narada postavlja kralju Yudhišthiri čitav niz zahtjeva:
– Prthin sine, prihvaćaš li s milosrđem onemoćala neprijatelja koji traži tvoje okrilje nakon što je pobijeđen u boju? O zemaljski gospodaru, držiš li se jednako prema svim ljudima, i može li ti svatko prići kao da si mu ti otac i majka? Pokrivaju li se tvoji troškovi polovicom, trećinom ili četvrtinom tvojih prihoda? Dočekuješ li uvijek svoju rodbinu, starije, trgovce, starce, nevoljnike i sve kojima treba zaštita i daješ li im hrane i blaga? …Jesu li ljudi koji se bave zemljoradnjom, uzgojem stoke, trgovinom i pozajmicom na probitak, ljudi časni i pošteni? O tome ovisi sreća tvojega naroda, o Kralju!
Bharato, nadam se da su tvoji doglavnici nepodmitljivi i da pravedno sude kada se povede spor između bogata i siromašna. Bharato, je li daleko od tebe četrnaest kraljevskih poroka: bezbožništvo, laž, gnjev, neopreznost, neodlučnost, zapostavljanje mudrih, lijenost, površnost, slušanje samo jednog savjetnika, savjetovanje s neznalicama, nauke o koristi, odustajanje od plana, obznanjivanje tajni, neostvarenje dobrih zamisli i brzopletost?”
DOLAZAK NA NEBO
Uspon čovjeka prema Nebu praćen je ispitima vrline. Dosegnuti Nebo može samo onaj tko živi vrlinu bez obzira na cijenu koju za to plaća.
Mahabharata opisuje posljednju kušnju pravednog kralja Yudhišthire, pred samo stupanje na Nebo:
“Yudhišthira krenu dalje i više se nijednom nije okrenuo. Za njime je išao još samo pas koji mu osta jedini drug. Najednom zatutnjaše i zemlja i nebesa i pred njime se pojavi Indra, kralj bogova, vozeći se na svojim kolima.
– Došao sam da te povezem! – reče on Yudhišthiri.
No, kralj je izgarao od boli za braćom i za čestitom Draupadi pa mu ovako odgovori: – Prvače među bogovima, sva moja braća popadoše putem! Oni moraju poći sa mnom jer ja se bez njih ne želim zaputiti u nebeske predjele. Gospode, nježna kraljevna Draupadi lišena je ovdje svake udobnosti! Molim te da i ona pođe s nama.
– Vidjet ćeš svoju braću na Nebu. – odvrati mu na to Indra. – Oni su još prije tebe, odbacivši ljudsko tijelo, dospjeli onamo. Vidjet ćeš i njih, a i Draupadi, i nemoj više za njima žaliti, glavaru Bharata! Ja sam došao da tebe povezem u tom tvojem tijelu na Nebo!
Tada će Yudhišthira: – O Gospodine prošlosti i sadašnjosti, ovaj mi je pas vrlo odan. Trebalo bi da i on pođe sa mnom! Moje srce prepuno je samilosti za njega.
Nato Indra odvrati: – Danas si stekao besmrtnost i položaj ravan mojemu i sva blaženstva Neba stoje pred tobom, Kralju!
Ostavi tog psa, nema u tome ničega sramotnoga.
No, Yudhišthira će nato: – O Tisućuoki, ti si pravedan i znaš da je onome tko je pravedan vrlo teško učiniti kakvu nepravdu. Ja ne želim onu sreću koju bih stekao kad bih odbacio nekoga tko mi je odan.
Indra uzvrati: – Na Nebesima nema mjesta za one koji vode pse za sobom!
Ali Yudhišthira je ostao pri svojemu: – Rečeno je da je neizmjeran grijeh odbaciti nekoga tko ti je odan. Ja neću ostaviti ovoga psa da bih tako stekao sreću! Zavjetovao sam se da nikada neću napustiti onoga tko je uplašen ili je meni odan, ili traži moju zaštitu, ili je pak u nevolji, a slab je da se sam zaštiti. Taj zavjet nikada neću prekršiti sve dok u meni ima života!
Indra još uvijek nije odustajao: – Zašto si tako tvrdoglav? Zašto ne ostaviš tog psa i ne pođeš sa mnom u predjele koji su određeni za bogove? Time napuštaš svoju braću i Draupadi.
A Yudhišthira odgovori: – U svim svjetovima dobro je znano da s onima koji su mrtvi nema ni sastajanja ni rastajanja! Onda kad su umrli, ja ih nisam mogao oživjeti, a nisam ih ostavio dokle god su bili živi. Ostaviti onoga tko ti je odan, jednak je grijeh kao i zastrašivati onoga tko od tebe traži zaštitu, ubiti ženu, opljačkati brahmana ili uvrijediti prijatelja.
Kada kralj Yudhišthira to izreče, tada mu božanstvo, poprimivši vlastiti lik Dharme, progovori:
– Iz dobrog si roda, Kralju kraljeva, i krase te razum i dobro vladanje kao što su krasili i tvoje valjane očeve. U tebi ima samilosti za sva stvorenja tako da si maločas čak odbio i ući u kola vladara bogova samo zbog psa koji ti je vjeran. Zato, Kralju, nema nikoga tko bi se mogao mjeriti s tobom!”
Put dosezanja Neba, dosezanja vlastitog cilja postojanja, stari Arijci nazivali su putem Dharme. Dharma predstavlja univerzalni zakon, prototip moralnog i kozmičkog reda koji moraju slijediti i odražavati čovjek i čovječanstvo u cjelini. Za Arijce svako biće u prirodi ima svoju dharmu, cilj kojem evolucijski teži, stanje usklađenosti s univerzalnim zakonom u kojem u potpunosti ostvaruje sebe kao biće.
Čovjek svoju dharmu ostvaruje svjesnim izborom kvalitete svog djelovanja, usprkos zemaljskim okolnostima koje mu se postavljaju kao prividna prepreka. Tekstovi Mahabharate nedvosmisleno savjetuju vrlinu kao ispravan izbor, a zemaljske, vanjske okolnosti koje prate čovjeka samo su kušnja, testne situacije na koje bi trebao ispravno odgovoriti. Čak ni posljednja kušnja, pri samom dosizanju besmrtnosti, nije prema Mahabharati neko veličanstveno djelo, već “obična” ljudska samilost…
Jezik Mahabharate, bez obzira na starost i egzotičnost njene drevne filozofije, može jasno razumjeti svaki čovjek, neovisno kojem vremenu i kojoj civilizaciji pripada. Dobrota je u svim vremenima imala isti smisao: čovjeka koji treba tu dobrotu živjeti.
1Brahman – naziv za najviši duh koji je bezobličan i vječan, od kojeg sve potječe, koji prodire u sve i sve prožima. Isti naziv upotrebljava se i za pripadnike najviše od četiri kaste u Indiji, brahmane.
VREMENSKI CIKLUSI
Opisujući promjene i opadanje moralnih vrijednosti, Mahabharata objašnjava smjenjivanje yuga, velikih ciklusa postojanja čovječanstva.
“Yuga koja se naziva krta, razdoblje je u kojemu postoji samo jedna i neprolazna vjera. U toj najboljoj od yuga, svatko je vjernik bez mane i zato nema potrebe za djelima koja će potkrjepljivati vjeru. Vrlina se ne izopačuje i narod se ne kvari. Zato se to razdoblje naziva krta, savršeno… Dok je trajala ta yuga, nije bilo bolesti, a ni pomućenih osjetila, ni pakosti, oholosti i licemjerja. Nije bilo nesuglasica, zlovolje, prijevare, straha, bijede, ljubomore i nezasitnosti, a svevišnji Brahman1 , to prvo utočište yogina, bilo je dostupno svakome. Narayana, duša svih stvorenja, imao je bijelu put, a različita svojstva brahmana, kšatriya, vaišya i šudra bijahu sama po sebi razumljiva i svatko je savjesno obavljao svoje dužnosti. Jedan Jedini Duh bijaše cilj svakoga zadubljenja, a postojala je i samo jedna mantra: OM. Vladao je jedinstveni poredak i, premda različiti, svi su slijedili pouke jedne jedinstvene Vede. U vremenu koje se naziva krtayuga vjera se sastojala u prepoznavanju sebe kao brahmana.
Kad je nastupila tretayuga, počeše priređivati žrtvovanja, a vrlina se smanji za četvrtinu. Narayana, duša svih stvorenja, posta crven. Ljudi su cijenili istinu i posvećivali se vjeri i vjerskim obredima pa nastadoše mnogobrojne žrtve i zavjeti. U tretayugi ljudi počeše izmišljati načine kojima će se domoći onoga što žele, a postizali su to obrednim činima i darovima. Nikada nisu odstupili od vrline, a bijahu skloni isposništvu i davanju poklona. Četiri su se kaste pridržavale svojih dužnosti i održavale bogoslužja.
U dvaparayugi vjera se smanji na polovicu, a Narayana posta žut. I Vede se razdijeliše na četiri dijela, pa su neki sačuvali u sjećanju četiri Vede, neki tri, a neki samo jednu, dok neki više nisu znali ni za ršije. Raspinjani strastima, ljudi su se posvećivali isposništvu i darežljivosti. Budući da su se umne sposobnosti podosta smanjile, uz Istinu ih ostade samo nekolicina, a kada narod odbaci od sebe Istinu, postade žrtva različitih bolesti. Rodi se grijeh i razne prirodne nedaće. Ugroženi narod utekne se isposničkoj pokori, a neki prinošahu žrtve ne bi li stekli blagostanje na zemlji ili se domogli Nebesa. Kada je došla dvaparayuga, ljudi postadoše nevjernici i iskvariše se.
Sine Kuntin, u kaliyugi ostat će još samo četvrtina vrline. Kada počne to željezno doba, Narayana će dobiti crnu boju, a Vede, nauka, vrlina i žrtve prestat će se poštovati. Zavladat će svakojake pošasti i boleštine, klonulost i srdžba, pojavit će se svakakve nakaznosti, prirodne nedaće, tjeskoba i strah od oskudice. Kako se yuge smjenjuju, tako se vrlina smanjuje, a stvorenja se zbog toga izopačuju i njihova se narav kvari. Čak i oni koji dožive nekoliko yuga, podvrgnuti su tim promjenama.”
KASTE
U staroindijskom obrascu društva postojala su četiri staleža: brahmani – svećenici i čuvari svetih znanja; kšatriye – ratnici i vladari; vaišye – ratari, stočari, obrtnici, trgovci; šudre – sluge.
Mahabharata promatra i tu društvenu hijerarhiju kroz sustav moralnih vrijednosti:
“… Ova povijest kazuje se sada, a kazivat će se i u budućnosti. Treba je slušati onaj tko želi steći vrlinu.
… Bujao je nov naraštaj blagoslovljen dugim životom i vrlinom. Ponovno se uspostavio stari poredak od četiriju staleža kojima na čelu bijahu brahmani.
… Tako se izrodi golemo mnoštvo bića, stotine i stotine tisuća, i množili su se i dalje te živjeli u vrlini oslobođeni tuge i bolesti. Tako na zemlji opasanoj morima opet zavladaše kšatriye. Radovahu se tome i brahmani, a i ostale kaste, jer kraljevi zaboraviše opačine rođene iz grijeha i gnjeva, i pravedno su dijelili kazne onima koji zaslužuju pa su tako štitili svekoliku Zemlju…
Brahmani su proučavali Vede i Upanišade, i među njima ne bijaše ni jednoga koji bi Vede prodavao.
Vaišye su orali zemlju pomoću volova, ali krave nikada nisu ujarmljivali… u tim danima nije bilo ni trgovca koji bi na mjeri zakidao. Svatko se držao puta Vrline i u nju je stalno upirao pogled.”
Brahmani i šudre
“Nato Yudhišthira stade besjediti: – Prvače među Zmijama, mudri ljudi kažu da je brahman onaj u kojemu su istina, milosrđe, pomirljivost, uzorno vladanje, dobrostivost, samilost i savjesnost u obredima koji su dužnost njegova staleža.
Svojstva što ih ima šudra ne mogu se naći u brahmana i obrnuto. Ali šudra nije šudra samo zato što se kao takav rodio, niti se brahmanom postaje po rođenju. Mudri ljudi rekoše da je brahman onaj u kome se nalaze Brahmanove vrline, a šudra onaj koji tih vrlina nema, makar i bio po porijeklu brahman.”
Kralj
“Nebeski mudrac Narada postavlja kralju Yudhišthiri čitav niz zahtjeva:
– Prthin sine, prihvaćaš li s milosrđem onemoćala neprijatelja koji traži tvoje okrilje nakon što je pobijeđen u boju? O zemaljski gospodaru, držiš li se jednako prema svim ljudima, i može li ti svatko prići kao da si mu ti otac i majka? Pokrivaju li se tvoji troškovi polovicom, trećinom ili četvrtinom tvojih prihoda? Dočekuješ li uvijek svoju rodbinu, starije, trgovce, starce, nevoljnike i sve kojima treba zaštita i daješ li im hrane i blaga? …Jesu li ljudi koji se bave zemljoradnjom, uzgojem stoke, trgovinom i pozajmicom na probitak, ljudi časni i pošteni? O tome ovisi sreća tvojega naroda, o Kralju!
Bharato, nadam se da su tvoji doglavnici nepodmitljivi i da pravedno sude kada se povede spor između bogata i siromašna. Bharato, je li daleko od tebe četrnaest kraljevskih poroka: bezbožništvo, laž, gnjev, neopreznost, neodlučnost, zapostavljanje mudrih, lijenost, površnost, slušanje samo jednog savjetnika, savjetovanje s neznalicama, nauke o koristi, odustajanje od plana, obznanjivanje tajni, neostvarenje dobrih zamisli i brzopletost?”
DOLAZAK NA NEBO
Uspon čovjeka prema Nebu praćen je ispitima vrline. Dosegnuti Nebo može samo onaj tko živi vrlinu bez obzira na cijenu koju za to plaća.
Mahabharata opisuje posljednju kušnju pravednog kralja Yudhišthire, pred samo stupanje na Nebo:
“Yudhišthira krenu dalje i više se nijednom nije okrenuo. Za njime je išao još samo pas koji mu osta jedini drug. Najednom zatutnjaše i zemlja i nebesa i pred njime se pojavi Indra, kralj bogova, vozeći se na svojim kolima.
– Došao sam da te povezem! – reče on Yudhišthiri.
No, kralj je izgarao od boli za braćom i za čestitom Draupadi pa mu ovako odgovori: – Prvače među bogovima, sva moja braća popadoše putem! Oni moraju poći sa mnom jer ja se bez njih ne želim zaputiti u nebeske predjele. Gospode, nježna kraljevna Draupadi lišena je ovdje svake udobnosti! Molim te da i ona pođe s nama.
– Vidjet ćeš svoju braću na Nebu. – odvrati mu na to Indra. – Oni su još prije tebe, odbacivši ljudsko tijelo, dospjeli onamo. Vidjet ćeš i njih, a i Draupadi, i nemoj više za njima žaliti, glavaru Bharata! Ja sam došao da tebe povezem u tom tvojem tijelu na Nebo!
Tada će Yudhišthira: – O Gospodine prošlosti i sadašnjosti, ovaj mi je pas vrlo odan. Trebalo bi da i on pođe sa mnom! Moje srce prepuno je samilosti za njega.
Nato Indra odvrati: – Danas si stekao besmrtnost i položaj ravan mojemu i sva blaženstva Neba stoje pred tobom, Kralju!
Ostavi tog psa, nema u tome ničega sramotnoga.
No, Yudhišthira će nato: – O Tisućuoki, ti si pravedan i znaš da je onome tko je pravedan vrlo teško učiniti kakvu nepravdu. Ja ne želim onu sreću koju bih stekao kad bih odbacio nekoga tko mi je odan.
Indra uzvrati: – Na Nebesima nema mjesta za one koji vode pse za sobom!
Ali Yudhišthira je ostao pri svojemu: – Rečeno je da je neizmjeran grijeh odbaciti nekoga tko ti je odan. Ja neću ostaviti ovoga psa da bih tako stekao sreću! Zavjetovao sam se da nikada neću napustiti onoga tko je uplašen ili je meni odan, ili traži moju zaštitu, ili je pak u nevolji, a slab je da se sam zaštiti. Taj zavjet nikada neću prekršiti sve dok u meni ima života!
Indra još uvijek nije odustajao: – Zašto si tako tvrdoglav? Zašto ne ostaviš tog psa i ne pođeš sa mnom u predjele koji su određeni za bogove? Time napuštaš svoju braću i Draupadi.
A Yudhišthira odgovori: – U svim svjetovima dobro je znano da s onima koji su mrtvi nema ni sastajanja ni rastajanja! Onda kad su umrli, ja ih nisam mogao oživjeti, a nisam ih ostavio dokle god su bili živi. Ostaviti onoga tko ti je odan, jednak je grijeh kao i zastrašivati onoga tko od tebe traži zaštitu, ubiti ženu, opljačkati brahmana ili uvrijediti prijatelja.
Kada kralj Yudhišthira to izreče, tada mu božanstvo, poprimivši vlastiti lik Dharme, progovori:
– Iz dobrog si roda, Kralju kraljeva, i krase te razum i dobro vladanje kao što su krasili i tvoje valjane očeve. U tebi ima samilosti za sva stvorenja tako da si maločas čak odbio i ući u kola vladara bogova samo zbog psa koji ti je vjeran. Zato, Kralju, nema nikoga tko bi se mogao mjeriti s tobom!”
Put dosezanja Neba, dosezanja vlastitog cilja postojanja, stari Arijci nazivali su putem Dharme. Dharma predstavlja univerzalni zakon, prototip moralnog i kozmičkog reda koji moraju slijediti i odražavati čovjek i čovječanstvo u cjelini. Za Arijce svako biće u prirodi ima svoju dharmu, cilj kojem evolucijski teži, stanje usklađenosti s univerzalnim zakonom u kojem u potpunosti ostvaruje sebe kao biće.
Čovjek svoju dharmu ostvaruje svjesnim izborom kvalitete svog djelovanja, usprkos zemaljskim okolnostima koje mu se postavljaju kao prividna prepreka. Tekstovi Mahabharate nedvosmisleno savjetuju vrlinu kao ispravan izbor, a zemaljske, vanjske okolnosti koje prate čovjeka samo su kušnja, testne situacije na koje bi trebao ispravno odgovoriti. Čak ni posljednja kušnja, pri samom dosizanju besmrtnosti, nije prema Mahabharati neko veličanstveno djelo, već “obična” ljudska samilost…
Jezik Mahabharate, bez obzira na starost i egzotičnost njene drevne filozofije, može jasno razumjeti svaki čovjek, neovisno kojem vremenu i kojoj civilizaciji pripada. Dobrota je u svim vremenima imala isti smisao: čovjeka koji treba tu dobrotu živjeti.
1Brahman – naziv za najviši duh koji je bezobličan i vječan, od kojeg sve potječe, koji prodire u sve i sve prožima. Isti naziv upotrebljava se i za pripadnike najviše od četiri kaste u Indiji, brahmane.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: O svim religijama
Jevrejska nova godina
Nova godina naziva se Roš Hašana (početak godine), a slavi se tokom prvih dvaju dana mjeseca tišrija, na tradicijsku godisnjicu Božjeg stvaranja svijeta. Novogodišnji dani se nazivaju i danima trubljenja, jer se obredno puše u šofar, rog obredno čiste životinje (obično ovnujski), čiji arhaični zvuk opominje vjernike na pokajanje u neposrednoj Božjoj nazočnosti. Vjernici si međusobno čestitaju blagdan riječima Šana tova (Dobra godina) i žele jedni drugima: ”Dobar upis (u knjigu života)”. Tradicijski se tada jede slatka hrana, posebno jabuke i med (da bi nova godina bila slatka i bogata) i riba s glavom (”da bismo bili glava a ne rep”), te slatki kruh načinjen u obliku sunčanoga kruga, simbola godine koja dolazi.
Odmah nakon proslave nove godine održava se poludnevni Gedalijin post, u sjećanje na pravednika Gedaliju, upravitelja pokrajine Jehude, žrtvu nepravednog gnjeva svojih sugrađana, koji su ga u šestom stoljeću p.n.e. okrivili za izdaju i babilonsku provalu. Post se od tada, tijekom već oko 2600 godina, upravo u doba dobrih novogodišnjih nada održava kao znak kajanja i opomene da je u nevolji potrebno preispitati vlastitu krivnju, umjesto brzopleto okriviti bližnjega.
Nova godina naziva se Roš Hašana (početak godine), a slavi se tokom prvih dvaju dana mjeseca tišrija, na tradicijsku godisnjicu Božjeg stvaranja svijeta. Novogodišnji dani se nazivaju i danima trubljenja, jer se obredno puše u šofar, rog obredno čiste životinje (obično ovnujski), čiji arhaični zvuk opominje vjernike na pokajanje u neposrednoj Božjoj nazočnosti. Vjernici si međusobno čestitaju blagdan riječima Šana tova (Dobra godina) i žele jedni drugima: ”Dobar upis (u knjigu života)”. Tradicijski se tada jede slatka hrana, posebno jabuke i med (da bi nova godina bila slatka i bogata) i riba s glavom (”da bismo bili glava a ne rep”), te slatki kruh načinjen u obliku sunčanoga kruga, simbola godine koja dolazi.
Odmah nakon proslave nove godine održava se poludnevni Gedalijin post, u sjećanje na pravednika Gedaliju, upravitelja pokrajine Jehude, žrtvu nepravednog gnjeva svojih sugrađana, koji su ga u šestom stoljeću p.n.e. okrivili za izdaju i babilonsku provalu. Post se od tada, tijekom već oko 2600 godina, upravo u doba dobrih novogodišnjih nada održava kao znak kajanja i opomene da je u nevolji potrebno preispitati vlastitu krivnju, umjesto brzopleto okriviti bližnjega.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: O svim religijama
Krug života u judaizmu
Rođenje
Jedna od najvažnijih zapovijedi u judaizmu je obrezivanje dječaka. Prema tradiciji, ceremonija obrezivanja (“brit milah” na hebrejskom) obavlja se osmog dana dječakovog života, osim ako ne postoje medicinski razlozi zbog kojih se mora odgoditi, a obrezivanje provodi „mohel“ (obrezivač). „Brit“ se može održati u sinagogi, ali i kod kuće ili na bilo kojem drugom mjestu.
Bar/Bat micva
Kada dječaci napune trinaest, a djevojčice dvanaest godina, Židovi se smatraju odgovornim za svoja djela iz persepktive religije te zbog toga postaju bar ili bat micva. Do toga trenutka su roditelji odgovorni za postupke svog djeteta. Mnoge će obitelji proslaviti bar ili bat micvu tradicionalnom proslavom koja se zove Alija Tora. Na Šabat, ubrzo nakon što navrši trinaest godina, dječak se poziva u sinagogu i čita dio Tore određen za taj tjedan. Neki reformirani Židovi istu ceremoniju održavaju i za djevojčice.
Vjenčanja
Židovsko vjenčanje uključuje nekoliko elemenata. Kao prvo, vjenčanje se mora održati ispod “hupa” (svadbeni baldahin),
mladoženja mora mladenci dati prsten, potpisuje se i čita “ketuba” (bračni ugovor), a mladoženja nogom razbija čašu dok gosti za to vrijeme viču „mazel tov!“ (čestitamo!). Ova se ceremonija može održati bilo gdje, u sinagogi ili negdje drugdje, ali se ne može održati u subotu, za vrijeme nekih židovskih blagdana ili posebnih dana. U većini slučajeva
nakon vjerskog obreda obitelj održava zabavu i obred vjenčanja u skladu sa zakonom.
Smrt i žalovanje
Judaizam propisuje niz obreda i običaja vezanih uz pokapanje pokojnika, a njih prakticiraju i brojni nereligiozni Židovi. Neki
od njih se razlikuju od zajednice do zajednice. U gotovo svakoj židovskoj zajednici postoji nekoliko organizacija koje se brinu za sve ono što je potrebno prilikom sahrane pokojnika u skladu sa židovskom tradicijom. Te će se organizacije pobrinuti za pripremu tijela za sahranu i za sam sprovod koji će se obaviti s velikom pažnjom i prema jasnim pravilima.
U judaizmu je uobičajeno da se tijelo ne ostavlja bez nadzora, od trenutka smrti do trenutka pokopa. Kremiranje je zabranjeno. Post mortem pregledi su također zabranjeni, osim ako nisu propisani zakonom. Nakon što pogreb završi, za najbliže pokojnikove rođake započinje razdoblje žalovanja, odnosno „šiva
Propisi o ishrani (kašrut)
Pojam “kašrut“ odnosi se na skup pravila koja određuju koje su vrste hrane prema judaizmu dozvoljene ili zabranjene u prehrani. Na hebrejskom, riječ “košer” znači da je određeni proizvod napravljen i poslužen u skladu sa svim pravilima kašruta. Religiozni Židovi jedu samo košer hranu koja je označena košer certifikatom. Ta oznaka dokazuje da je hrana bila pripremljena i upakirana prema svim pravilima kašruta. Mnogi drugi Židovi se pridržavaju samo nekih pravila kašruta.
Da bi meso bilo košer, potrebno je da udovoljiti određenim propisima. Sisavci moraju biti preživači razdijeljenih kopita (zato svinjetina, na primjer, nije košer), ribe moraju imati krljušti i peraje (som, na primjer, nije košer) dok su neke vrste ptica košer (nije dopušteno jesti vrste ptica koje se tradicionalno ne jedu). Sisavci i ptice se moraju zaklati na poseban način da bi bili košer. Beskralježnjaci, gmazovi i vodozemci nisu košer. Povrće, voće, brašno i mahunarke se prije
konzumiranja moraju pregledati i očistiti jer na njima ne smije biti kukaca. S hranom životinjskog porijekla se postupa na isti način kao i sa životinjom od koje je proizvedena. Dakle, jaja i mlijeko su dozvoljeni samo ako potječu od životinje koja se može konzumirati u skladu s propisima kašruta (s izuzetkom meda koji je dozvoljen, iako su pčele zabranjene).
Zabranjeno je miješati meso i mlijeko. Nije dozvoljeno kuhati, niti jesti zajedno mlijeko i meso. Religiozni Židovi čekaju do šest sati nakon što su jeli meso prije nego što ponovo konzumiraju mliječne proizvode. Parev (ili Parve) hrana nije ni mesna ni mliječna. U ovu kategoriju spada riba te sve vrste hrane koje nisu životinjskog porijekla. Jaja se također smatraju parev iako se radi o životinjskom proizvodu. Hrana pripremljena na način koji krši Šabat ne smije se jesti.
Šabat
Šabat je tjedni dan odmora i molitve. Šabat počinje u zalazak sunca u petak navečer i traje otprilike 25 sati do pojave triju zvijezda na nebu u subotu navečer. Poštivanje Šabata jedna je od najvažnijih zapovijedi u judaizmu, a njegovo glavno načelo je suzdržavanje od radnih aktivnosti. Religiozni Židovi se obično suzdržavaju od rada, pisanja, paljenja vatre, korištenja elektroničkih uređaja, rukovanja novcem, vožnje, kuhanja i mnogih drugih aktivnosti. Religiozni Židovi koji strogo poštuju Šabat neće obavljati niti jednu od gore opisanih, zabranjenih aktivnosti, osim ako to nije nužno zbog neke po život opasne situacije. Na Šabat sinagogu posjećuje više ljudi, a neki do nje umjesto vozilom dolaze pješice
Rođenje
Jedna od najvažnijih zapovijedi u judaizmu je obrezivanje dječaka. Prema tradiciji, ceremonija obrezivanja (“brit milah” na hebrejskom) obavlja se osmog dana dječakovog života, osim ako ne postoje medicinski razlozi zbog kojih se mora odgoditi, a obrezivanje provodi „mohel“ (obrezivač). „Brit“ se može održati u sinagogi, ali i kod kuće ili na bilo kojem drugom mjestu.
Bar/Bat micva
Kada dječaci napune trinaest, a djevojčice dvanaest godina, Židovi se smatraju odgovornim za svoja djela iz persepktive religije te zbog toga postaju bar ili bat micva. Do toga trenutka su roditelji odgovorni za postupke svog djeteta. Mnoge će obitelji proslaviti bar ili bat micvu tradicionalnom proslavom koja se zove Alija Tora. Na Šabat, ubrzo nakon što navrši trinaest godina, dječak se poziva u sinagogu i čita dio Tore određen za taj tjedan. Neki reformirani Židovi istu ceremoniju održavaju i za djevojčice.
Vjenčanja
Židovsko vjenčanje uključuje nekoliko elemenata. Kao prvo, vjenčanje se mora održati ispod “hupa” (svadbeni baldahin),
mladoženja mora mladenci dati prsten, potpisuje se i čita “ketuba” (bračni ugovor), a mladoženja nogom razbija čašu dok gosti za to vrijeme viču „mazel tov!“ (čestitamo!). Ova se ceremonija može održati bilo gdje, u sinagogi ili negdje drugdje, ali se ne može održati u subotu, za vrijeme nekih židovskih blagdana ili posebnih dana. U većini slučajeva
nakon vjerskog obreda obitelj održava zabavu i obred vjenčanja u skladu sa zakonom.
Smrt i žalovanje
Judaizam propisuje niz obreda i običaja vezanih uz pokapanje pokojnika, a njih prakticiraju i brojni nereligiozni Židovi. Neki
od njih se razlikuju od zajednice do zajednice. U gotovo svakoj židovskoj zajednici postoji nekoliko organizacija koje se brinu za sve ono što je potrebno prilikom sahrane pokojnika u skladu sa židovskom tradicijom. Te će se organizacije pobrinuti za pripremu tijela za sahranu i za sam sprovod koji će se obaviti s velikom pažnjom i prema jasnim pravilima.
U judaizmu je uobičajeno da se tijelo ne ostavlja bez nadzora, od trenutka smrti do trenutka pokopa. Kremiranje je zabranjeno. Post mortem pregledi su također zabranjeni, osim ako nisu propisani zakonom. Nakon što pogreb završi, za najbliže pokojnikove rođake započinje razdoblje žalovanja, odnosno „šiva
Propisi o ishrani (kašrut)
Pojam “kašrut“ odnosi se na skup pravila koja određuju koje su vrste hrane prema judaizmu dozvoljene ili zabranjene u prehrani. Na hebrejskom, riječ “košer” znači da je određeni proizvod napravljen i poslužen u skladu sa svim pravilima kašruta. Religiozni Židovi jedu samo košer hranu koja je označena košer certifikatom. Ta oznaka dokazuje da je hrana bila pripremljena i upakirana prema svim pravilima kašruta. Mnogi drugi Židovi se pridržavaju samo nekih pravila kašruta.
Da bi meso bilo košer, potrebno je da udovoljiti određenim propisima. Sisavci moraju biti preživači razdijeljenih kopita (zato svinjetina, na primjer, nije košer), ribe moraju imati krljušti i peraje (som, na primjer, nije košer) dok su neke vrste ptica košer (nije dopušteno jesti vrste ptica koje se tradicionalno ne jedu). Sisavci i ptice se moraju zaklati na poseban način da bi bili košer. Beskralježnjaci, gmazovi i vodozemci nisu košer. Povrće, voće, brašno i mahunarke se prije
konzumiranja moraju pregledati i očistiti jer na njima ne smije biti kukaca. S hranom životinjskog porijekla se postupa na isti način kao i sa životinjom od koje je proizvedena. Dakle, jaja i mlijeko su dozvoljeni samo ako potječu od životinje koja se može konzumirati u skladu s propisima kašruta (s izuzetkom meda koji je dozvoljen, iako su pčele zabranjene).
Zabranjeno je miješati meso i mlijeko. Nije dozvoljeno kuhati, niti jesti zajedno mlijeko i meso. Religiozni Židovi čekaju do šest sati nakon što su jeli meso prije nego što ponovo konzumiraju mliječne proizvode. Parev (ili Parve) hrana nije ni mesna ni mliječna. U ovu kategoriju spada riba te sve vrste hrane koje nisu životinjskog porijekla. Jaja se također smatraju parev iako se radi o životinjskom proizvodu. Hrana pripremljena na način koji krši Šabat ne smije se jesti.
Šabat
Šabat je tjedni dan odmora i molitve. Šabat počinje u zalazak sunca u petak navečer i traje otprilike 25 sati do pojave triju zvijezda na nebu u subotu navečer. Poštivanje Šabata jedna je od najvažnijih zapovijedi u judaizmu, a njegovo glavno načelo je suzdržavanje od radnih aktivnosti. Religiozni Židovi se obično suzdržavaju od rada, pisanja, paljenja vatre, korištenja elektroničkih uređaja, rukovanja novcem, vožnje, kuhanja i mnogih drugih aktivnosti. Religiozni Židovi koji strogo poštuju Šabat neće obavljati niti jednu od gore opisanih, zabranjenih aktivnosti, osim ako to nije nužno zbog neke po život opasne situacije. Na Šabat sinagogu posjećuje više ljudi, a neki do nje umjesto vozilom dolaze pješice
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: O svim religijama
Jom Kipur (Dan pomirenja)
Jom Kipur je najsvetiji dan u židovskom kalendaru i smatra se “Šabatom svih Šabata”. Jom Kipur označava kraj razdoblja koje započinje Roš hašanom, a te u judaizmu je još poznat kao Veliki sveti dani. Na taj dan su glavne teme pomirenje i pokajanje, a tradicionalno se dvadeset i pet sati posti. Etimološki je “jom” je hebrejska riječ za “dan”, a riječ „kipur“ vuče korijen iz riječi koja znači “iskupiti se, pomiriti se”.
Molitve za Jom Kipur su jedinstvene po tome što za razliku od ostalih dana u godini na Jom Kipur imamo pet molitvenih službi. Mnogi religiozni Židovi na Jom Kipur većinu dana provode u sinagogi, a neki taj dan hodaju od sinagoge do svoje kuće nekoliko puta. Mnogim sekularnim Židovima je Jom Kipur jedino doba godine kada odlaze u sinagogu
Sukot (Sjenice)
Sukot je praznik dvostrukog značenja.
Prvo značenje se odnosi na poljoprivredu jer označava kraj žetve u Izraelu pa je zato poznat i kao “Blagdan sakupljanja” ili
“Blagdan žetve”. Drugo značenje se odnosi na sjećanje na izlazak Židova iz Egipta. Sukot je jedan od tri hodočasnička blagdana, a u dijaspori traje osam dana. Tijekom ovog blagdana neki Židovi grade i provode vrijeme u „suki“, odnosno konstrukciji koja se prekriva nekom vrstom biljnog materijala, na primjer, palminim lišćem.
Simhat Tora
Simhat Tora slijedi ubrzo nakon Sukota i označava kraj godišnjeg ciklusa čitanja Tore i početak novog. Ovaj se blagdan slavi uglavnom u sinagogi gdje se odjednom vade svi svitci Tore. Ovaj je blagdan vrlo svečan, a na svečanosti u sinagogi prisustvuju brojne obitelji.
Hanuka (Blagdan svjetlosti)
Hanuka je blagdan koji traje osam dana, a prema gregorijanskom kalendaru svake godine dolazi u razdoblju od kraja studenog do kraja prosinca. Hanuka slavi pobjedu Makabejaca tijekom velikog ustanka protiv vladavine S leukida te ponovno posvećenje Hrama u Jeruzalemu i paljenje svjetla na menori. U vrijeme Hanuke se pale svijeće na
osmokrakom svijećnjaku koji se zove “hanukija”. Svake se večeri pali dodatna svijeća dok se do osmoga dana ne zapale sve svijeće. Ostali običaji vezani uz Hanuku uključuju igre s dreidelom i spremanje hrane koja se prži na ulju. Na Hanuku se također pale svijeće na otvorenim javnim mjestima.
Purim
Purim slavi spas židovskog naroda u Perzijskom carstvu u 4. stoljeću prije Krista. Purim se slavi razmjenom darova hrane i pića, dobrotvornim darovanjem siromašnih, odijevanjem u kostime i maskiranjem, konzumiranjem slavljeničkog obroka i javnim čitanjem Knjige o Esteri, najčešće u sinagogi. Tijekom ovog blagdana možemo primijetiti ljude, posebno djecu, koji
nose maske i kostime, uglavnom u blizini židovskih škola i drugih prostora zajednice.
Tu Bišvat
Tu Bišvat je poznat i kao židovska Nova godina drveća. Proslavlja se kao dan ekološke svijesti.
Jom Kipur je najsvetiji dan u židovskom kalendaru i smatra se “Šabatom svih Šabata”. Jom Kipur označava kraj razdoblja koje započinje Roš hašanom, a te u judaizmu je još poznat kao Veliki sveti dani. Na taj dan su glavne teme pomirenje i pokajanje, a tradicionalno se dvadeset i pet sati posti. Etimološki je “jom” je hebrejska riječ za “dan”, a riječ „kipur“ vuče korijen iz riječi koja znači “iskupiti se, pomiriti se”.
Molitve za Jom Kipur su jedinstvene po tome što za razliku od ostalih dana u godini na Jom Kipur imamo pet molitvenih službi. Mnogi religiozni Židovi na Jom Kipur većinu dana provode u sinagogi, a neki taj dan hodaju od sinagoge do svoje kuće nekoliko puta. Mnogim sekularnim Židovima je Jom Kipur jedino doba godine kada odlaze u sinagogu
Sukot (Sjenice)
Sukot je praznik dvostrukog značenja.
Prvo značenje se odnosi na poljoprivredu jer označava kraj žetve u Izraelu pa je zato poznat i kao “Blagdan sakupljanja” ili
“Blagdan žetve”. Drugo značenje se odnosi na sjećanje na izlazak Židova iz Egipta. Sukot je jedan od tri hodočasnička blagdana, a u dijaspori traje osam dana. Tijekom ovog blagdana neki Židovi grade i provode vrijeme u „suki“, odnosno konstrukciji koja se prekriva nekom vrstom biljnog materijala, na primjer, palminim lišćem.
Simhat Tora
Simhat Tora slijedi ubrzo nakon Sukota i označava kraj godišnjeg ciklusa čitanja Tore i početak novog. Ovaj se blagdan slavi uglavnom u sinagogi gdje se odjednom vade svi svitci Tore. Ovaj je blagdan vrlo svečan, a na svečanosti u sinagogi prisustvuju brojne obitelji.
Hanuka (Blagdan svjetlosti)
Hanuka je blagdan koji traje osam dana, a prema gregorijanskom kalendaru svake godine dolazi u razdoblju od kraja studenog do kraja prosinca. Hanuka slavi pobjedu Makabejaca tijekom velikog ustanka protiv vladavine S leukida te ponovno posvećenje Hrama u Jeruzalemu i paljenje svjetla na menori. U vrijeme Hanuke se pale svijeće na
osmokrakom svijećnjaku koji se zove “hanukija”. Svake se večeri pali dodatna svijeća dok se do osmoga dana ne zapale sve svijeće. Ostali običaji vezani uz Hanuku uključuju igre s dreidelom i spremanje hrane koja se prži na ulju. Na Hanuku se također pale svijeće na otvorenim javnim mjestima.
Purim
Purim slavi spas židovskog naroda u Perzijskom carstvu u 4. stoljeću prije Krista. Purim se slavi razmjenom darova hrane i pića, dobrotvornim darovanjem siromašnih, odijevanjem u kostime i maskiranjem, konzumiranjem slavljeničkog obroka i javnim čitanjem Knjige o Esteri, najčešće u sinagogi. Tijekom ovog blagdana možemo primijetiti ljude, posebno djecu, koji
nose maske i kostime, uglavnom u blizini židovskih škola i drugih prostora zajednice.
Tu Bišvat
Tu Bišvat je poznat i kao židovska Nova godina drveća. Proslavlja se kao dan ekološke svijesti.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: O svim religijama
Pesah (Pasha)
Pesah je vrlo važan židovski blagdan, odnosno jedan od tri hodočasnička blagdana. Obično pada u ožujku ili travnju i traje osam dana u dijaspori. Dok danas Pesah slavi izlazak Židova iz ropstva u starom Egiptu, u prošlosti, dok je postojao Hram, Pesah je bio sezonski blagdan vezan uz poljoprivredu. Simbol koji se najviše povezuje s Pesahom je „maca“, tj. beskvasni
kruh koji se pravi isključivo od brašna i vode te zamjenjuje proizvode s kvascem koji prema tradiciji nisu dopušteni za Pesah.
Tiša B’av
Tiša B’av je najtužniji dan u židovskom kalendaru. Na taj dan se dvadeset i pet sati posti u spomen na tragedije koje s se dogodile tijekom židovske povijesti, uključujući uništenje Drugog hrama. Tiša B’av obično pada u srpnju ili kolovozu po
gregorijanskom kalendaru. Za vrijeme Tiše Bab Židovi odlaze u sinagoge na dulje molitvene službe.
Šavuot
Šavuot je još jedan praznik s dvostrukim značajem. Obilježava obljetnicu dana kada je B-g dao Toru Izraelovom narodu, a ujedno označava i žetvu pšenice u Izraelu. Bladan traje dva dana i jedan je od manje poznatih židovskih blagdana među svjetovnim Židovima u dijaspori. Tradicionalno, za Šavuot Židovi jedu više mliječnih proizvoda.
Pesah je vrlo važan židovski blagdan, odnosno jedan od tri hodočasnička blagdana. Obično pada u ožujku ili travnju i traje osam dana u dijaspori. Dok danas Pesah slavi izlazak Židova iz ropstva u starom Egiptu, u prošlosti, dok je postojao Hram, Pesah je bio sezonski blagdan vezan uz poljoprivredu. Simbol koji se najviše povezuje s Pesahom je „maca“, tj. beskvasni
kruh koji se pravi isključivo od brašna i vode te zamjenjuje proizvode s kvascem koji prema tradiciji nisu dopušteni za Pesah.
Tiša B’av
Tiša B’av je najtužniji dan u židovskom kalendaru. Na taj dan se dvadeset i pet sati posti u spomen na tragedije koje s se dogodile tijekom židovske povijesti, uključujući uništenje Drugog hrama. Tiša B’av obično pada u srpnju ili kolovozu po
gregorijanskom kalendaru. Za vrijeme Tiše Bab Židovi odlaze u sinagoge na dulje molitvene službe.
Šavuot
Šavuot je još jedan praznik s dvostrukim značajem. Obilježava obljetnicu dana kada je B-g dao Toru Izraelovom narodu, a ujedno označava i žetvu pšenice u Izraelu. Bladan traje dva dana i jedan je od manje poznatih židovskih blagdana među svjetovnim Židovima u dijaspori. Tradicionalno, za Šavuot Židovi jedu više mliječnih proizvoda.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: O svim religijama
Proučavanje egipatskog kalendara potvrđuje snagu tradicije i pažljivo osmišljen sustav koji nam se često čini dalekim. Istraživanje godišnjih svetkovina pokazuje da su Egipćani imali prosječno 105 praznika u godini. Razlikovale su se kalendarske (Nova godina, počeci godišnjih doba…), ratarske (poplave Nila, sjetva, žetva…), narodne, vjerske, kraljevske (krunidba, veselje) i pogrebne svetkovine. No sve su one postojale jer su imale svoj smisao: za Egipćane su bile trenutak obnavljanja jedinstva s uzvišenim načelom: s vremenom, prirodom, kozmosom ili faraonom. Tome je bilo tako jer je religija predstavljala središnju os svake te javne manifestacije. Egipćani nisu zaboravljali svoje svetkovine, već su dolazili iz svih krajeva da bi ih proslavili.
Kronike iz Edfua ističu da je dan osnutka Horusova hrama, dan kad je bio “posvećen svom učitelju”, bio znameniti datum: Grad je bio u svetkovini, srca punih veselja, čitava njegova okolica u zanosu; buka tog veselja razlijevala se otvorenim prostorima, ulicama prepunim radosti, hrana se dijelila u izobilju; dim žrtvenih ponuda uzdizao se do neba; tamjan se palio u kadionicama pomiješan sa zrnjem drugih mirisnih smola; grad je blistao od svečanog sjaja, sav ukrašen cvijećem; proroci i božanski oci bili su odjeveni u najfinije laneno platno, kraljeva pratnja bijaše odjevena u kraljevsko ruho, a mladi bijahu prekrasni; klicanje i veselje dopiralo je sa svih strana, duž čitavih ulica i nije se moglo spavati do svitanja.
Tijekom tih svetkovina Egipat je oživljavao, radovao se i plesao, ali se ipak nije zaboravljalo da su svi ti događaji samo zbog odavanja počasti bogovima i obnove saveza s prirodom i ljudima.
Ako želimo razumjeti istinsko značenje svetkovina u starom Egiptu, moramo ih shvatiti kao “sretni ponovni susret”. Svaka svetkovina poziva na ponovni susret, a taj ponovni susret živi se s radošću.
Pogrešno je zamijeniti taj vedri narod sa slikom mračnih i turobnih grobara, jer još i danas kao da možemo zamisliti živahnu glazbu koja izvire pod prstima harfista oslikanih na freskama. Prirodna bliskost sa snagama univerzuma učinila je Egipćanina čovjekom sposobnim živjeti u neprekidnoj svečanosti. Obnavljanje prirode prilika je za veselje, a odlazak ususret bogovima također je bio radostan događaj. Ta sposobnost entuzijazma – točnije, sposobnost buđenja božanskog u čovjeku i optimizam mudro usmjeren ka stabilnosti i jedinstvu države – možda su bili velika tajna dugovječnosti tog naroda.
Egipćani su sretan život i zadovoljstvo pronalazili u malim stvarima, slijedeći učenja mudraca starog Egipta, spremni na svaku mogućnost koju donosi život.
Treba se prisjetiti da se bogove štovalo svakoga dana, slijedeći točno određeni obred. Francuski egiptolog Étienne Drioton detaljno opisuje tu svakodnevnu komunikaciju svećenika s božanstvom: Ceremonija je započinjala rano ujutro. (…) Svećenik je palio svjetiljke, punio kadionice i počinjao prvo kađenje da bi se boravištem Boga širio ugodan miris. Učinivši to, uputio se prema svetištu hrama (…) i otvorio vratnice. Statua se pojavila pred njegovim očima, još nepokretna i uspavana jer se božanstvo još uvijek u nju nije spustilo. Svećenik se bacao na koljena i izgovarao himnu štovanja; ustajući potom zagrlio bi statuu. Taj čin, čin sina koji želi dozvati iz sna svoga oca, “budio” je boga i činio da se spusti njegova božanska duša. Točnije rečeno, štovanje je tada moglo započeti.
Služenje Bogu odvijalo se u ritmu kretanja Sunca na nebu. U Staroj državi (a vjerojatno i u Novoj), ono je obuhvaćalo tri faze koje su odgovarale izlasku, zenitu i zalasku Sunca. Najvažnija je bila jutarnja faza. Žrtveni su se darovi prije svanuća pripremali u hramskim radionicama, a svećenici su se obredno kupali u svetom jezeru, simbolički ulazeći u životno počelo iz kojega u trenutku stvaranja izvire svijet i iz kojega svake godine izranja egipatsko tlo, spremno za novu sjetvu nakon poplave.
Nakon toga obilazili su hram, lijevali vodu i palili mirisne smole (“one koje sadrže božansko”), kako bi se udaljile nepoželjne sile koje su se mogle uvući u prostorije. Svečana povorka nosila je hranu za boga u jednu od dvorana hrama gdje su bili postavljeni mali posvećeni žrtvenici.
Vrhovni svećenik otvarao je vrata svetišta i žurio k bogu da bi potaknuo njegovo buđenje. Vratnice najsvetijeg dijela hrama otvarao je u trenutku kad bi se zvijezda života, Sunce, pojavila na obzorju. Tek rađajuća svjetlost prožimala je boga energijom novog dana. Hrana se tada postavljala pred kip, praćena prikazom božice Maat, simbola kozmičkog Reda, koja božanstvu daje snagu potrebnu za svakodnevno obnavljanje tog reda. Potom bi kip božanstva bio razodjenut, okupan i iznova odjenut, ukrašen i pomazan, namirisan i pročišćen. Najsvetiji dio hrama i prostor svetišta ostali bi potom zatvoreni do sljedećeg jutra.
Podnevna služba sastojala se u škropljenju vodom i kađenju tamjanom. Tijekom večeri pristupalo se obnavljanju žrtvenih ponuda.
Ta ceremonija imala je za cilj podsjetiti na neprekidno kretanje Sunca, svemira i života. Svećenik je osiguravao točnost obreda koji je oživljavao svaki aspekt dana i svaki aspekt godine. Egipatski se narod kroz svetkovine usklađivao s kretanjem vremena koje je određeno prirodom i životom. Ako tom redovnom godišnjem ciklusu posvećenom hodu zvijezda pridodamo i zvjezdane međuodnose koje su Egipćani smatrali temeljnima, tada možemo razumjeti, kako je rekao pjesnik, da je za Egipćane “univerzum hram, a Zemlja njegov oltar”.
Sudjelovanje u ciklusima predstavljalo je svijest o jednom manje materijalnom planu i veću osjetljivost na zov nevidljivog svijeta. U suprotnom, čovjek bi ostao okovan materijalnim i pojavnim, zaboravljajući da naš planet lebdi u zvjezdanom prostranstvu.
=>
Kronike iz Edfua ističu da je dan osnutka Horusova hrama, dan kad je bio “posvećen svom učitelju”, bio znameniti datum: Grad je bio u svetkovini, srca punih veselja, čitava njegova okolica u zanosu; buka tog veselja razlijevala se otvorenim prostorima, ulicama prepunim radosti, hrana se dijelila u izobilju; dim žrtvenih ponuda uzdizao se do neba; tamjan se palio u kadionicama pomiješan sa zrnjem drugih mirisnih smola; grad je blistao od svečanog sjaja, sav ukrašen cvijećem; proroci i božanski oci bili su odjeveni u najfinije laneno platno, kraljeva pratnja bijaše odjevena u kraljevsko ruho, a mladi bijahu prekrasni; klicanje i veselje dopiralo je sa svih strana, duž čitavih ulica i nije se moglo spavati do svitanja.
Tijekom tih svetkovina Egipat je oživljavao, radovao se i plesao, ali se ipak nije zaboravljalo da su svi ti događaji samo zbog odavanja počasti bogovima i obnove saveza s prirodom i ljudima.
Ako želimo razumjeti istinsko značenje svetkovina u starom Egiptu, moramo ih shvatiti kao “sretni ponovni susret”. Svaka svetkovina poziva na ponovni susret, a taj ponovni susret živi se s radošću.
Pogrešno je zamijeniti taj vedri narod sa slikom mračnih i turobnih grobara, jer još i danas kao da možemo zamisliti živahnu glazbu koja izvire pod prstima harfista oslikanih na freskama. Prirodna bliskost sa snagama univerzuma učinila je Egipćanina čovjekom sposobnim živjeti u neprekidnoj svečanosti. Obnavljanje prirode prilika je za veselje, a odlazak ususret bogovima također je bio radostan događaj. Ta sposobnost entuzijazma – točnije, sposobnost buđenja božanskog u čovjeku i optimizam mudro usmjeren ka stabilnosti i jedinstvu države – možda su bili velika tajna dugovječnosti tog naroda.
Egipćani su sretan život i zadovoljstvo pronalazili u malim stvarima, slijedeći učenja mudraca starog Egipta, spremni na svaku mogućnost koju donosi život.
Treba se prisjetiti da se bogove štovalo svakoga dana, slijedeći točno određeni obred. Francuski egiptolog Étienne Drioton detaljno opisuje tu svakodnevnu komunikaciju svećenika s božanstvom: Ceremonija je započinjala rano ujutro. (…) Svećenik je palio svjetiljke, punio kadionice i počinjao prvo kađenje da bi se boravištem Boga širio ugodan miris. Učinivši to, uputio se prema svetištu hrama (…) i otvorio vratnice. Statua se pojavila pred njegovim očima, još nepokretna i uspavana jer se božanstvo još uvijek u nju nije spustilo. Svećenik se bacao na koljena i izgovarao himnu štovanja; ustajući potom zagrlio bi statuu. Taj čin, čin sina koji želi dozvati iz sna svoga oca, “budio” je boga i činio da se spusti njegova božanska duša. Točnije rečeno, štovanje je tada moglo započeti.
Služenje Bogu odvijalo se u ritmu kretanja Sunca na nebu. U Staroj državi (a vjerojatno i u Novoj), ono je obuhvaćalo tri faze koje su odgovarale izlasku, zenitu i zalasku Sunca. Najvažnija je bila jutarnja faza. Žrtveni su se darovi prije svanuća pripremali u hramskim radionicama, a svećenici su se obredno kupali u svetom jezeru, simbolički ulazeći u životno počelo iz kojega u trenutku stvaranja izvire svijet i iz kojega svake godine izranja egipatsko tlo, spremno za novu sjetvu nakon poplave.
Nakon toga obilazili su hram, lijevali vodu i palili mirisne smole (“one koje sadrže božansko”), kako bi se udaljile nepoželjne sile koje su se mogle uvući u prostorije. Svečana povorka nosila je hranu za boga u jednu od dvorana hrama gdje su bili postavljeni mali posvećeni žrtvenici.
Vrhovni svećenik otvarao je vrata svetišta i žurio k bogu da bi potaknuo njegovo buđenje. Vratnice najsvetijeg dijela hrama otvarao je u trenutku kad bi se zvijezda života, Sunce, pojavila na obzorju. Tek rađajuća svjetlost prožimala je boga energijom novog dana. Hrana se tada postavljala pred kip, praćena prikazom božice Maat, simbola kozmičkog Reda, koja božanstvu daje snagu potrebnu za svakodnevno obnavljanje tog reda. Potom bi kip božanstva bio razodjenut, okupan i iznova odjenut, ukrašen i pomazan, namirisan i pročišćen. Najsvetiji dio hrama i prostor svetišta ostali bi potom zatvoreni do sljedećeg jutra.
Podnevna služba sastojala se u škropljenju vodom i kađenju tamjanom. Tijekom večeri pristupalo se obnavljanju žrtvenih ponuda.
Ta ceremonija imala je za cilj podsjetiti na neprekidno kretanje Sunca, svemira i života. Svećenik je osiguravao točnost obreda koji je oživljavao svaki aspekt dana i svaki aspekt godine. Egipatski se narod kroz svetkovine usklađivao s kretanjem vremena koje je određeno prirodom i životom. Ako tom redovnom godišnjem ciklusu posvećenom hodu zvijezda pridodamo i zvjezdane međuodnose koje su Egipćani smatrali temeljnima, tada možemo razumjeti, kako je rekao pjesnik, da je za Egipćane “univerzum hram, a Zemlja njegov oltar”.
Sudjelovanje u ciklusima predstavljalo je svijest o jednom manje materijalnom planu i veću osjetljivost na zov nevidljivog svijeta. U suprotnom, čovjek bi ostao okovan materijalnim i pojavnim, zaboravljajući da naš planet lebdi u zvjezdanom prostranstvu.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: O svim religijama
=>
Svetkovina Nila
Petnaestog dana mjeseca Thota, godišnjeg doba Akhet, slavila se svetkovina Nila. Bio je to trenutak dolaska boga Hapija koji je u egipatske zemlje donosio obnovu života. Tijekom ceremonije kralj je plesao ispred kipa božice Hathor u Denderi i pružao joj vrč vina prije no što bi ga sam ispio. Prvi dan godine ili izlazak Sirijusa slavio se također tijekom mjeseca Totha.
Svetkovina Opet
Jedna od najvažnijih u godini, svetkovina Opet, održavala se u mjesecu Paophi, godišnjeg doba Akhet. U razdoblju Nove države trajala je osam dana. Tom je prilikom kip boga Amona napuštao svoj hram u Karnaku da bi se uz veliku svečanu povorku uputio prema hramu u Luxoru, gdje se ponovno susretao sa svojom suprugom. Kolonada hrama u Luxoru, koju je dao ukrasiti Tutankhamon, prikazuje tijek svetkovine koja je započinjala žrtvenom ponudom ispred Amonove barke – njegova pokretnog svetišta.
Povorka potom napušta hram: trideset svećenika pridržava tešku Amonovu barku koju prati kralj. Uz pjesme i zvuk bubnjeva, povorka se ukrcava na lađe, a kralj i kraljica zauzimaju svoje mjesto u svečanoj plovidbi.
Mnoštvo na pristaništu pozdravlja malu skupinu brodova: to je posada zadužena za povlačenje barki uzvodno. Tu su i vojnici sa svojim časnicima; Libijci i crnci također zauzimaju mjesto u povorci, uz glazbenu pratnju sistruma i stare himne koje izvodi skupina pjevača i svećenika.
Po dolasku u Luxor povorka kreće putem prema hramu. Prvo svećenici, noseći na glavi Amonovu barku, potom kralj i kraljica sa svojom pratnjom i naposljetku mnoštvo koje se pridružilo procesiji. U povorci su se mogle vidjeti i barke božice Mut i boga Khonsua. Uz vojnu počasnu pratnju neprekidno se izmjenjuju skupine glazbenika i lagano odjevenih plesača.
Uz put su načinjene uzvisine, poput umjetnih brežuljaka, na čijim vrhovima svećenici prinose žrtvene darove. U hramu kralj osobno izvodi ceremoniju. Povratak se odvija prema istom ritualu. Opis možda ostavlja dojam da je ceremonija trajala jedan dan. Zapravo je trajala osam dana u vrijeme Tutmozisa III., a do dvadeset i pet dana u vrijeme Ramzesa III.
Naziv Opet označava izobilje i govori o karakteru putovanja u svetište. Bio je povezan s obredom hijerogamije (svetog braka).
Horusovo rođenje i mladost
Bog Horus se rodio u mjesecu Mechiru. Svečanost njegova božanskog rođenja u Staroj državi odvijala se u posebno izgrađenim kućama rađanja, takozvanim mammessima. Prema tradiciji, Delta Nila prima novorođenče obavijajući ga svojim muljem kako bi ga sakrila od očiju opasnog boga Seta; dama zmija Outo neprestano bdije nad njim.
Zanimljivo je da se ta svetkovina odvijala 25. prosinca, na dan na koji se mnogo kasnije slavilo rođenje Mithre i Krista. Mnogi su autori uočili podudarnost između tog datuma i zimskog solsticija jer Sunce tada započinje svoju obrnutu plovidbu prema antipodima, u trenutku svoje prividne starosti.
U mjesecu Phamethot, godišnjeg doba Peret, slavilo se Horusovo proljeće, njegova mladost i pobjeda nad tamom. U Edfuu su se odvijale parade brodovlja na Nilu: govorilo se da kip boga tada napušta grad da bi otišao u Denderu, u potragu za božicom Hathor koju će ponovno vratiti u njezin dvorac.
Svetkovine plodnosti
Mjesec Parmenthi posvećen je slavljenju plodnosti: prikazi poljodjelskih radova mogu se vidjeti na freskama hrama Medinet Habua.
U mjesecu Padron, godišnjeg doba Chemou, slavljen je bog Min. Bio je to mjesec žetve. Svetkovine su se odvijale u Koptu gdje je Min imao svoju palaču: organizirala su se natjecanja životinja i odabirali najbolji primjerci radi poboljšanja vrste. Taj je mjesec također bio posvećen bogu Svjetla i bogu Sunca u liku Pacht ili Bastet, nazvanoj Mačka Heliopolisa, onoj koja je pobijedila tmine neznanja ili Apofisa. Taj trenutak odgovara konstelaciji Ovna koju su u starom dobu smatrali početkom godine. Taj je mjesec bio posvećen slavi božice Izide, majke plodnosti koja je dala život Horusu.
Svetkovina doline
U mjesecu Payni u Tebi se slavila svetkovina Doline.
Bog Amon napuštao je svoje svetište da bi tijekom dvanaest dana posjetio bogove i mrtve kraljeve tebanske nekropole. U velikoj ophodnji koja se kretala od hrama sudjelovalo je mnoštvo glazbenika, pjevača, plesača i akrobata. Nošen od strane svećenika, Bog je polagan na ouserhat, raskošno ukrašeni brod potpuno prekriven zlatom, čija je kabina (ili kovčeg u kojem je počivao kip) bila načinjena od elektruma, legure zlata i srebra. Kraljev brod koji se nalazio na čelu flote i koji je pokretalo šezdeset veslača, vukao je za sobom brod s kipom boga. Ploveći niz rijeku kip boga unosio se u svaki od kraljevskih hramova izgrađenih na granici obrađene zemlje.
Tamo gdje bi se bog zaustavio, odvijale su se nove ceremonije. A nakon svega bio je predviđen ponovni susret između boga Amona i božice Hathor. Amon konačno stiže u hram Medinet Habua i u nekropolu u Deir el-Medini, mjesto gdje prema tradiciji stoluje primordijalna Oktoada Hermopolisa iz koje potječe Amon. Svetkovina Doline je prije svega obnavljala jedinstvo bogova i tradicije, živih i mrtvih, ljudi i njihovih predaka.
Sretni ponovni susret
U mjesecu Epiphi, godišnjeg doba Chemou, odvijao se Sretni ponovni susret između Horusa i Hathor. Tekstovi opisuju kako je tijekom velike svečanosti božica Hathor, praćena čitavom povorkom, napuštala svoje boravište u Denderi da bi se u Edfuu susrela sa svojim božanskim suprugom. Nakon petnaest dana općeg slavlja, božica i njezino brodovlje vraćali bi se u Denderu na obalu rijeke. Postojala su tri božanska sjedinjenja u Egiptu, vezana uz stvaranje duhovnog, psihičkog i fizičkog plana.
=>
Svetkovina Nila
Petnaestog dana mjeseca Thota, godišnjeg doba Akhet, slavila se svetkovina Nila. Bio je to trenutak dolaska boga Hapija koji je u egipatske zemlje donosio obnovu života. Tijekom ceremonije kralj je plesao ispred kipa božice Hathor u Denderi i pružao joj vrč vina prije no što bi ga sam ispio. Prvi dan godine ili izlazak Sirijusa slavio se također tijekom mjeseca Totha.
Svetkovina Opet
Jedna od najvažnijih u godini, svetkovina Opet, održavala se u mjesecu Paophi, godišnjeg doba Akhet. U razdoblju Nove države trajala je osam dana. Tom je prilikom kip boga Amona napuštao svoj hram u Karnaku da bi se uz veliku svečanu povorku uputio prema hramu u Luxoru, gdje se ponovno susretao sa svojom suprugom. Kolonada hrama u Luxoru, koju je dao ukrasiti Tutankhamon, prikazuje tijek svetkovine koja je započinjala žrtvenom ponudom ispred Amonove barke – njegova pokretnog svetišta.
Povorka potom napušta hram: trideset svećenika pridržava tešku Amonovu barku koju prati kralj. Uz pjesme i zvuk bubnjeva, povorka se ukrcava na lađe, a kralj i kraljica zauzimaju svoje mjesto u svečanoj plovidbi.
Mnoštvo na pristaništu pozdravlja malu skupinu brodova: to je posada zadužena za povlačenje barki uzvodno. Tu su i vojnici sa svojim časnicima; Libijci i crnci također zauzimaju mjesto u povorci, uz glazbenu pratnju sistruma i stare himne koje izvodi skupina pjevača i svećenika.
Po dolasku u Luxor povorka kreće putem prema hramu. Prvo svećenici, noseći na glavi Amonovu barku, potom kralj i kraljica sa svojom pratnjom i naposljetku mnoštvo koje se pridružilo procesiji. U povorci su se mogle vidjeti i barke božice Mut i boga Khonsua. Uz vojnu počasnu pratnju neprekidno se izmjenjuju skupine glazbenika i lagano odjevenih plesača.
Uz put su načinjene uzvisine, poput umjetnih brežuljaka, na čijim vrhovima svećenici prinose žrtvene darove. U hramu kralj osobno izvodi ceremoniju. Povratak se odvija prema istom ritualu. Opis možda ostavlja dojam da je ceremonija trajala jedan dan. Zapravo je trajala osam dana u vrijeme Tutmozisa III., a do dvadeset i pet dana u vrijeme Ramzesa III.
Naziv Opet označava izobilje i govori o karakteru putovanja u svetište. Bio je povezan s obredom hijerogamije (svetog braka).
Horusovo rođenje i mladost
Bog Horus se rodio u mjesecu Mechiru. Svečanost njegova božanskog rođenja u Staroj državi odvijala se u posebno izgrađenim kućama rađanja, takozvanim mammessima. Prema tradiciji, Delta Nila prima novorođenče obavijajući ga svojim muljem kako bi ga sakrila od očiju opasnog boga Seta; dama zmija Outo neprestano bdije nad njim.
Zanimljivo je da se ta svetkovina odvijala 25. prosinca, na dan na koji se mnogo kasnije slavilo rođenje Mithre i Krista. Mnogi su autori uočili podudarnost između tog datuma i zimskog solsticija jer Sunce tada započinje svoju obrnutu plovidbu prema antipodima, u trenutku svoje prividne starosti.
U mjesecu Phamethot, godišnjeg doba Peret, slavilo se Horusovo proljeće, njegova mladost i pobjeda nad tamom. U Edfuu su se odvijale parade brodovlja na Nilu: govorilo se da kip boga tada napušta grad da bi otišao u Denderu, u potragu za božicom Hathor koju će ponovno vratiti u njezin dvorac.
Svetkovine plodnosti
Mjesec Parmenthi posvećen je slavljenju plodnosti: prikazi poljodjelskih radova mogu se vidjeti na freskama hrama Medinet Habua.
U mjesecu Padron, godišnjeg doba Chemou, slavljen je bog Min. Bio je to mjesec žetve. Svetkovine su se odvijale u Koptu gdje je Min imao svoju palaču: organizirala su se natjecanja životinja i odabirali najbolji primjerci radi poboljšanja vrste. Taj je mjesec također bio posvećen bogu Svjetla i bogu Sunca u liku Pacht ili Bastet, nazvanoj Mačka Heliopolisa, onoj koja je pobijedila tmine neznanja ili Apofisa. Taj trenutak odgovara konstelaciji Ovna koju su u starom dobu smatrali početkom godine. Taj je mjesec bio posvećen slavi božice Izide, majke plodnosti koja je dala život Horusu.
Svetkovina doline
U mjesecu Payni u Tebi se slavila svetkovina Doline.
Bog Amon napuštao je svoje svetište da bi tijekom dvanaest dana posjetio bogove i mrtve kraljeve tebanske nekropole. U velikoj ophodnji koja se kretala od hrama sudjelovalo je mnoštvo glazbenika, pjevača, plesača i akrobata. Nošen od strane svećenika, Bog je polagan na ouserhat, raskošno ukrašeni brod potpuno prekriven zlatom, čija je kabina (ili kovčeg u kojem je počivao kip) bila načinjena od elektruma, legure zlata i srebra. Kraljev brod koji se nalazio na čelu flote i koji je pokretalo šezdeset veslača, vukao je za sobom brod s kipom boga. Ploveći niz rijeku kip boga unosio se u svaki od kraljevskih hramova izgrađenih na granici obrađene zemlje.
Tamo gdje bi se bog zaustavio, odvijale su se nove ceremonije. A nakon svega bio je predviđen ponovni susret između boga Amona i božice Hathor. Amon konačno stiže u hram Medinet Habua i u nekropolu u Deir el-Medini, mjesto gdje prema tradiciji stoluje primordijalna Oktoada Hermopolisa iz koje potječe Amon. Svetkovina Doline je prije svega obnavljala jedinstvo bogova i tradicije, živih i mrtvih, ljudi i njihovih predaka.
Sretni ponovni susret
U mjesecu Epiphi, godišnjeg doba Chemou, odvijao se Sretni ponovni susret između Horusa i Hathor. Tekstovi opisuju kako je tijekom velike svečanosti božica Hathor, praćena čitavom povorkom, napuštala svoje boravište u Denderi da bi se u Edfuu susrela sa svojim božanskim suprugom. Nakon petnaest dana općeg slavlja, božica i njezino brodovlje vraćali bi se u Denderu na obalu rijeke. Postojala su tri božanska sjedinjenja u Egiptu, vezana uz stvaranje duhovnog, psihičkog i fizičkog plana.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: O svim religijama
=>
Obred insolacije
U mnogim se egipatskim hramovima tijekom godine često obnavljalo sjećanje na svetkovinu Sjedinjenja sa Sunčanim diskom. To sjedinjenje predstavljalo je obred obnavljanja jer je duša božanstva, silazeći s neba, svojim zrakama prožimala zemaljski kip. Božanska statua bila je postavljena tako da su na nju padale Sunčeve zrake, što je predstavljalo božansku prisutnost. Sam obred obavljao se na krovu hrama u Denderi, u jednoj i danas dobro očuvanoj kvadratnoj kapelici. Povorka koja je prenosila kip prikazana je na zidovima stubišta: na zapadnoj strani vidi se povorka koja se penje spiralnim putom, dok je kosina okrenuta prema istoku služila za povratak.
aj je obred imao za cilj sjediniti kip s izvorom božanske energije u univerzumu: statua je primala sunčani zagrljaj, obnavljajući tako izvorni pokret kojim je Prvo Sunce, užareni Feniks, izlilo Prvu energiju svojoj djeci Šu i Tefnut.
Sjedinjenje sa Sunčanim diskom omogućuje da stvaralačka energija preplavi i ispuni kip svjetlošću, u koji će se tada spustiti i Ka, duh boga. Ta ista zaštitnička snaga pokreće i faraona i konačno se širi čitavim Egiptom.
Učvrstiti to sjedinjenje s izvorima znači osigurati univerzalni red i istinsko uvjerenje da je mnoštvo bogova proisteklo iz primordijalnog Jedinstva i da će mu se na kraju vremena vratiti.
Obred insolacije
U mnogim se egipatskim hramovima tijekom godine često obnavljalo sjećanje na svetkovinu Sjedinjenja sa Sunčanim diskom. To sjedinjenje predstavljalo je obred obnavljanja jer je duša božanstva, silazeći s neba, svojim zrakama prožimala zemaljski kip. Božanska statua bila je postavljena tako da su na nju padale Sunčeve zrake, što je predstavljalo božansku prisutnost. Sam obred obavljao se na krovu hrama u Denderi, u jednoj i danas dobro očuvanoj kvadratnoj kapelici. Povorka koja je prenosila kip prikazana je na zidovima stubišta: na zapadnoj strani vidi se povorka koja se penje spiralnim putom, dok je kosina okrenuta prema istoku služila za povratak.
aj je obred imao za cilj sjediniti kip s izvorom božanske energije u univerzumu: statua je primala sunčani zagrljaj, obnavljajući tako izvorni pokret kojim je Prvo Sunce, užareni Feniks, izlilo Prvu energiju svojoj djeci Šu i Tefnut.
Sjedinjenje sa Sunčanim diskom omogućuje da stvaralačka energija preplavi i ispuni kip svjetlošću, u koji će se tada spustiti i Ka, duh boga. Ta ista zaštitnička snaga pokreće i faraona i konačno se širi čitavim Egiptom.
Učvrstiti to sjedinjenje s izvorima znači osigurati univerzalni red i istinsko uvjerenje da je mnoštvo bogova proisteklo iz primordijalnog Jedinstva i da će mu se na kraju vremena vratiti.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: O svim religijama
Kalendarski običaji i svečanosti nastali su u davna vremena. Do naših dana prenijeli su se kao elementi religija, no njihov smisao i sadržaj ostao je isti. Običaji svih starih kultura i civilizacija odražavali su povezanost čovjeka s kozmosom, s procesom stvaranja svijeta i utjelovljenja božanskog u prostoru i vremenu. Sudjelujući u obredima, čovjek se približavao izvorima, počecima i uzrocima svega stvorenog. Na taj se način svaki put iznova gradio svijet i obnavljalo vrijeme i, zahvaljujući tome, bilo je moguće sjedinjenje i suglasje kozmičkih, zemaljskih i ljudskih ritmova.
Ciklus godine
Godina je model kozmičkog vremena, mikrociklus koji ponavlja obrazac većih kozmičkih ciklusa. Godina je prsten koji sjedinjuje vječno i prolazno. Tijek zemaljskog vremena, njegovu jednoličnost i monotonost prekidaju razdoblja svečanog religioznog vremena, dopuštajući čovjeku obnavljanje sjećanja na duhovno podrijetlo svijeta i njega samog.
Povratak u Kaos
Da bi bilo moguće rođenje nečeg novog, nužna je smrt staroga, onoga čemu je vrijeme isteklo. Umiranje godine i starenje svijeta prate svečanosti koje simboliziraju povratak u prvobitno stanje, u vrijeme kada je sve postojalo tek kao mogućnost i sve je bilo moguće.
U Rimu su se na “kraju vremena” odigravale Saturnalije čiji su tragovi danas vidljivi u pokladama ili karnevalu. O karnevalu - VenecijaKarneval predstavlja vrijeme šala, veselja, bogatih gozbi, maskenbala, vrijeme kaosa kada ne vrijede ni pravila ni poredak. Karneval je razdoblje ovozemaljske komedije koja prethodi kozmičkoj drami i obnovi.
Tijekom karnevala svjetovno prikuplja snagu, vlada u potpunosti, kulminira. Može se pretpostaviti da su pjesme, plesovi, šale, gozbe i šetnje pod maskama prvobitno bili obrednog karaktera i da je njihov smisao bio ubrzano proživljavanje svega onoga što se nije moglo izraziti u ostalom dijelu godine.
U mnogim je zemljama vrijeme karnevala ujedno bilo i vrijeme osude svih grijeha društva. O karnevalu - maškareU posljednjim danima poklada odvijalo se suđenje Karnevalu (Fašniku), velikoj lutki napunjenoj slamom, s glavom od tikve ili glinenog lonca, kojega je “javni tužitelj” okrivljavao za sve moguće grijehe koje su u protekloj godini učinili konkretni ljudi ili žitelji toga kraja. Kroz satiru i ironiju i “tužitelj” i “branitelj” javno su iznosili su sve ono što je dovodilo do starenja vremena i narušavanja poretka.
Posebnu ulogu u šaljivoj javnoj objavi grijeha imale su povorke maškara, široko rasprostranjene još u prošlom stoljeću. Maškare su rado primane jer se smatralo da donose blagostanje. Davali su im se pokloni, malo novca, no najčešće vino i hrana.
U vrijeme karnevala sve se mijenjalo. Muškarci su se preodijevali u žene, mladi u stare, predstavljajući pretke i proteklu godinu; ljudi su se prerušavali u životinje pa čak i u nečiste sile, vragove i domaće. Sudionici karnevala ostajali su nepoznati zahvaljujući maskama, što je svakome davalo mogućnost da na nekoliko dana izađe iz okvira društvenoga reda i pravila ponašanja čije je poštovanje čovjeku i omogućavalo određeni položaj u zajednici.
Pročišćavanje
Neposredno nakon karnevala nastupalo je razdoblje pročišćenja, povratka svetom. To je put nutarnje osame, samoodricanja, zahvaljujući kojemu postaje moguća obnova svijeta.
U uzastopnom slijedu karneval – pročišćenje, moguće je otkriti suprotnost prolaznog i vječnog, materije i duha. Sudjelujući u karnevalu, čovjek postaje potpuno ovozemaljski, komedijaš i lakrdijaš, da bi se zatim duhovno obnovio putem obreda samopročišćenja.
Dok je ožujak označavao početak godine, početak života, veljača, posljednji mjesec u godini, bila je kraj vremena. Kod Rimljana to je bilo vrijeme iskupljenja. Naziv ovog mjeseca, februar, potječe od dies februatus – “dan pročišćenja”. Tijekom veljače odvijalo se pročišćenje i obnova ne samo na individualnom, nego i na kolektivnom planu. Pročišćavajući karakter imale su Luperkalije koje su kasnije zamijenjene blagdanom Svijećnice.
Luperkalije su se slavile sredinom veljače na Palatinu, u vučjoj spilji koja je simbolizirala zemljina njedra. Zemlja rađa život i on počiva u njoj do vremena kada je dovoljno snažan da izađe na svjetlo dana i započne svoju egzistenciju.
Čišćenje, koje je prethodilo početku proljeća, moralo je biti potpuno. Kako bi se očistila i duša, i kuća, i grad, i polja, provodilo se zajedničko spaljivanje smeća, obredno pranje, posvećivanje polja i kuća, “pomlađivanje” cvijećem, obnavljanje kruha i vode u kući, kao i ceremonije kojima se prizivala pomoć zemlji da “zanese” i donese bogat urod. Logičan završetak ovog procesa – jer uvijek je ostalo nešto što se sakrilo čak i najpažljivijem pogledu – postizao se kod mnogih naroda običajem spaljivanja svih iskazanih i neiskazanih grijeha, bolesti i nesreća koje je vrač prenio na slamnatu lutku, oličenje protekle godine. U starom Rimu to je bila Anna Perenna, a kasnije karneval, poklade ili fašnik. Slično Janusu, ona simbolizira točku preokreta, ponor i most iznad ponora preko kojega mogu proći samo čisti i obnovljeni jer u novom svijetu sve mora biti u skladu s prvotnim, bezgrešnim vremenom.
Tijekom posljednjeg mjeseca u godini zajednica, očišćena od svih grijeha nakupljenih tijekom godine, uskrsava i postaje sposobna obnoviti vezu s graditeljskim silama prirode. Kao rezultat toga ponovo se uspostavlja iskonski poredak.
Ciklus godine
Godina je model kozmičkog vremena, mikrociklus koji ponavlja obrazac većih kozmičkih ciklusa. Godina je prsten koji sjedinjuje vječno i prolazno. Tijek zemaljskog vremena, njegovu jednoličnost i monotonost prekidaju razdoblja svečanog religioznog vremena, dopuštajući čovjeku obnavljanje sjećanja na duhovno podrijetlo svijeta i njega samog.
Povratak u Kaos
Da bi bilo moguće rođenje nečeg novog, nužna je smrt staroga, onoga čemu je vrijeme isteklo. Umiranje godine i starenje svijeta prate svečanosti koje simboliziraju povratak u prvobitno stanje, u vrijeme kada je sve postojalo tek kao mogućnost i sve je bilo moguće.
U Rimu su se na “kraju vremena” odigravale Saturnalije čiji su tragovi danas vidljivi u pokladama ili karnevalu. O karnevalu - VenecijaKarneval predstavlja vrijeme šala, veselja, bogatih gozbi, maskenbala, vrijeme kaosa kada ne vrijede ni pravila ni poredak. Karneval je razdoblje ovozemaljske komedije koja prethodi kozmičkoj drami i obnovi.
Tijekom karnevala svjetovno prikuplja snagu, vlada u potpunosti, kulminira. Može se pretpostaviti da su pjesme, plesovi, šale, gozbe i šetnje pod maskama prvobitno bili obrednog karaktera i da je njihov smisao bio ubrzano proživljavanje svega onoga što se nije moglo izraziti u ostalom dijelu godine.
U mnogim je zemljama vrijeme karnevala ujedno bilo i vrijeme osude svih grijeha društva. O karnevalu - maškareU posljednjim danima poklada odvijalo se suđenje Karnevalu (Fašniku), velikoj lutki napunjenoj slamom, s glavom od tikve ili glinenog lonca, kojega je “javni tužitelj” okrivljavao za sve moguće grijehe koje su u protekloj godini učinili konkretni ljudi ili žitelji toga kraja. Kroz satiru i ironiju i “tužitelj” i “branitelj” javno su iznosili su sve ono što je dovodilo do starenja vremena i narušavanja poretka.
Posebnu ulogu u šaljivoj javnoj objavi grijeha imale su povorke maškara, široko rasprostranjene još u prošlom stoljeću. Maškare su rado primane jer se smatralo da donose blagostanje. Davali su im se pokloni, malo novca, no najčešće vino i hrana.
U vrijeme karnevala sve se mijenjalo. Muškarci su se preodijevali u žene, mladi u stare, predstavljajući pretke i proteklu godinu; ljudi su se prerušavali u životinje pa čak i u nečiste sile, vragove i domaće. Sudionici karnevala ostajali su nepoznati zahvaljujući maskama, što je svakome davalo mogućnost da na nekoliko dana izađe iz okvira društvenoga reda i pravila ponašanja čije je poštovanje čovjeku i omogućavalo određeni položaj u zajednici.
Pročišćavanje
Neposredno nakon karnevala nastupalo je razdoblje pročišćenja, povratka svetom. To je put nutarnje osame, samoodricanja, zahvaljujući kojemu postaje moguća obnova svijeta.
U uzastopnom slijedu karneval – pročišćenje, moguće je otkriti suprotnost prolaznog i vječnog, materije i duha. Sudjelujući u karnevalu, čovjek postaje potpuno ovozemaljski, komedijaš i lakrdijaš, da bi se zatim duhovno obnovio putem obreda samopročišćenja.
Dok je ožujak označavao početak godine, početak života, veljača, posljednji mjesec u godini, bila je kraj vremena. Kod Rimljana to je bilo vrijeme iskupljenja. Naziv ovog mjeseca, februar, potječe od dies februatus – “dan pročišćenja”. Tijekom veljače odvijalo se pročišćenje i obnova ne samo na individualnom, nego i na kolektivnom planu. Pročišćavajući karakter imale su Luperkalije koje su kasnije zamijenjene blagdanom Svijećnice.
Luperkalije su se slavile sredinom veljače na Palatinu, u vučjoj spilji koja je simbolizirala zemljina njedra. Zemlja rađa život i on počiva u njoj do vremena kada je dovoljno snažan da izađe na svjetlo dana i započne svoju egzistenciju.
Čišćenje, koje je prethodilo početku proljeća, moralo je biti potpuno. Kako bi se očistila i duša, i kuća, i grad, i polja, provodilo se zajedničko spaljivanje smeća, obredno pranje, posvećivanje polja i kuća, “pomlađivanje” cvijećem, obnavljanje kruha i vode u kući, kao i ceremonije kojima se prizivala pomoć zemlji da “zanese” i donese bogat urod. Logičan završetak ovog procesa – jer uvijek je ostalo nešto što se sakrilo čak i najpažljivijem pogledu – postizao se kod mnogih naroda običajem spaljivanja svih iskazanih i neiskazanih grijeha, bolesti i nesreća koje je vrač prenio na slamnatu lutku, oličenje protekle godine. U starom Rimu to je bila Anna Perenna, a kasnije karneval, poklade ili fašnik. Slično Janusu, ona simbolizira točku preokreta, ponor i most iznad ponora preko kojega mogu proći samo čisti i obnovljeni jer u novom svijetu sve mora biti u skladu s prvotnim, bezgrešnim vremenom.
Tijekom posljednjeg mjeseca u godini zajednica, očišćena od svih grijeha nakupljenih tijekom godine, uskrsava i postaje sposobna obnoviti vezu s graditeljskim silama prirode. Kao rezultat toga ponovo se uspostavlja iskonski poredak.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: O svim religijama
Na lokalitetu Huaca El Toro, smještenom na izvoru rijeke Zañe (otprilike osam stotina kilometara od prijestolnice Perua Lime), arheolozi su otkrili monumentalan megalitski hram. Njegovi zidovi dugački su gotovo pedeset metara a ulaz, do kojeg vodi stepenište dugačko dvadeset metara, okrenut je ka planini. Tri tisuće godina star, ovaj spomenik pretkolumbovske civilizacije po svoj se prilici koristio za održavanje – rituala plodnosti!
Do tog zaključka je došao dr. Walter Alva, voditelj istraživanja, čiji tim je unutar hrama pronašao plato s oltarom okruženim impresivnim kamenim stubovima. “Znamo da su drevni stanovnici ovog područja njegovali kult vode, a pretpostavljamo da su se na oltaru vršili obredi pomoću vode iz rijeke Zañe”, objašnjava Alva, dodajući kako tu pretpostavku osnažuje pronalazak takozvanih pocitos, malenih, zdepastih bunara korištenih za predviđanje kišnih sezona, u okolici hrama. “Voda, do koje u ono vrijeme nije bilo lako doći, smatrala se božanskom te se koristila u brojnim obredima, napose onima vezanim za plodnost”.
Unutar grobnica, smješenih ispod hrama, znanstvenici su pronašli pomsrtne ostatke dvadesetero ljudi, pokopane sa žrtvenim darovima za božanstva, kao i vrijedne artefakte poput keramičkih posuda i noževa s umjetnički oblikovanim drškama.
Ovo nije prvo veliko otkriće Waltera Alve. Prije desetak godina, njegov tim je u ovom području pronašao četiri tisuća godina stare freske koje prikazuju lov na jelene. Riječ je o najstarijim freskama ikad pronađenim u Peruu.
Do tog zaključka je došao dr. Walter Alva, voditelj istraživanja, čiji tim je unutar hrama pronašao plato s oltarom okruženim impresivnim kamenim stubovima. “Znamo da su drevni stanovnici ovog područja njegovali kult vode, a pretpostavljamo da su se na oltaru vršili obredi pomoću vode iz rijeke Zañe”, objašnjava Alva, dodajući kako tu pretpostavku osnažuje pronalazak takozvanih pocitos, malenih, zdepastih bunara korištenih za predviđanje kišnih sezona, u okolici hrama. “Voda, do koje u ono vrijeme nije bilo lako doći, smatrala se božanskom te se koristila u brojnim obredima, napose onima vezanim za plodnost”.
Unutar grobnica, smješenih ispod hrama, znanstvenici su pronašli pomsrtne ostatke dvadesetero ljudi, pokopane sa žrtvenim darovima za božanstva, kao i vrijedne artefakte poput keramičkih posuda i noževa s umjetnički oblikovanim drškama.
Ovo nije prvo veliko otkriće Waltera Alve. Prije desetak godina, njegov tim je u ovom području pronašao četiri tisuća godina stare freske koje prikazuju lov na jelene. Riječ je o najstarijim freskama ikad pronađenim u Peruu.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: O svim religijama
bir tekstova koji potječu iz različitih razdoblja, a nalaze se uklesani u unutrašnjosti piramida, u pogrebnim hodnicima, u sarkofazima ili ispisani na papirusima položenim uz mumije, nazivaju se Knjiga mrtvih, iako je to netočan naziv.
Njeno izvorno ime moglo bi se prevesti kao “Knjiga izlaska duše na svjetlo dana” ili kao “Knjiga izlaska duše na svjetlost Ra”.
To je naizgled heterogen zbir recitativa ili formula koje se obično smatraju dijelom obreda, a čija je općenito prihvaćena svrha osigurati uskrsnuće na drugom svijetu izbjegavajući opasnosti koje vrebaju na tom putu.
Suvremeni su prijevodi u nekim slučajevima pokušaj rekonstrukcije “idealne” Knjige mrtvih i polaze od različitih izvora. Poznata su tri osnovna izvora:
Među ovim posljednjima postoje i različite priznate verzije. Papirus Ani pripada tzv. tebanskoj verziji, gdje poglavlja nisu u kanonskom ili fiksnom poretku, kao što je to slučaj sa saitskom verzijom koja je bila u upotrebi od XXVI. dinastije do ptolemejskog razdoblja
Ovima treba nadodati Knjige mrtvih – rekompilacije kojima se dodaju nova poglavlja. Ona se pojavljuju i proširuju posebno za vrijeme Nove države i praktički su bile dostupna svakome tko je mogao platiti prijepis.
Među ovim posljednjima postoje i različite priznate verzije. Papirus Ani pripada tzv. tebanskoj verziji, gdje poglavlja nisu u kanonskom ili fiksnom poretku, kao što je to slučaj sa saitskom verzijom koja je bila u upotrebi od XXVI. dinastije do ptolemejskog razdoblja.
Unutrašnjost piramide faraona Unasa iz V. dinastije. Unasova je piramida najmanja od piramida iz razdoblja Stare države i nalazi se u Sakari neposredno uz tzv. stepenastu piramidu faraona Djosera. Iako je od nje ostala gomila kamenja, njena je unutrašnjost bila veliko iznenađenje za istraživače. Naime, 1881. godine Maspero je pronašao tamnoplavo obojene svodove hodnika, predsoblja i pogrebne odaje na kojima su bile oslikane žute zvijezde, a na zidovima predsoblja i u pogrebnoj odaji urezane magične formule. Unasova piramida je prva piramida u kojoj se javljaju ovi urezani tekstovi, kasnije nazvani Tekstovi piramida.
Prikaz “vaganja duše” ili “vaganje srca umrloga” iz Knjige mrtvih pisara Hunefera. Papirus se čuva u Britanskom muzeju u Londonu. Vaganje duše odvija se u Dvorani pravde, pred Ozirisovim prijestoljem. Središnje mjesto zauzima vaga na kojoj bog Anubis, čuvar i zaštitnik mrtvih, važe srce pokojnika kako bi ispitao da li je ono lagano poput pera Maat – pravde koje se nalazi na drugoj plitici vage. Desno od vage u liku čovjeka s glavom ptice ibis vidimo boga Thota koji predstavlja univerzalni zakon i mudrost. On na daščici kistom zapisuje pojedinosti suđenja. Vrhovni sudac je Oziris, a tu su i četrdeset i dva božanstva koja prisustvuju suđenju.
=>
Njeno izvorno ime moglo bi se prevesti kao “Knjiga izlaska duše na svjetlo dana” ili kao “Knjiga izlaska duše na svjetlost Ra”.
To je naizgled heterogen zbir recitativa ili formula koje se obično smatraju dijelom obreda, a čija je općenito prihvaćena svrha osigurati uskrsnuće na drugom svijetu izbjegavajući opasnosti koje vrebaju na tom putu.
Suvremeni su prijevodi u nekim slučajevima pokušaj rekonstrukcije “idealne” Knjige mrtvih i polaze od različitih izvora. Poznata su tri osnovna izvora:
- Tekstovi piramida, hijeroglifi zapisani u unutrašnjosti piramida, a najstariji su iz razdoblja V. dinastije (piramida faraona Unasa). Ovi tekstovi postoje i u drugim piramidama koje pripadaju razdoblju do VIII. dinastije, a sve se nalaze u Sakari.
- Grobnice Tetija, Pepija I., Merenra, Pepija II. i Aba, uz one koje pripadaju kraljevskim suprugama Pepija II.: Neit, Ipuit i Uđebten.
- Tekstovi sarkofaga, koji se pojavljuju od velike krize Prvog međurazdoblja i šire, tijekom Srednje države, posebno među plemstvom
Među ovim posljednjima postoje i različite priznate verzije. Papirus Ani pripada tzv. tebanskoj verziji, gdje poglavlja nisu u kanonskom ili fiksnom poretku, kao što je to slučaj sa saitskom verzijom koja je bila u upotrebi od XXVI. dinastije do ptolemejskog razdoblja
Ovima treba nadodati Knjige mrtvih – rekompilacije kojima se dodaju nova poglavlja. Ona se pojavljuju i proširuju posebno za vrijeme Nove države i praktički su bile dostupna svakome tko je mogao platiti prijepis.
Među ovim posljednjima postoje i različite priznate verzije. Papirus Ani pripada tzv. tebanskoj verziji, gdje poglavlja nisu u kanonskom ili fiksnom poretku, kao što je to slučaj sa saitskom verzijom koja je bila u upotrebi od XXVI. dinastije do ptolemejskog razdoblja.
Unutrašnjost piramide faraona Unasa iz V. dinastije. Unasova je piramida najmanja od piramida iz razdoblja Stare države i nalazi se u Sakari neposredno uz tzv. stepenastu piramidu faraona Djosera. Iako je od nje ostala gomila kamenja, njena je unutrašnjost bila veliko iznenađenje za istraživače. Naime, 1881. godine Maspero je pronašao tamnoplavo obojene svodove hodnika, predsoblja i pogrebne odaje na kojima su bile oslikane žute zvijezde, a na zidovima predsoblja i u pogrebnoj odaji urezane magične formule. Unasova piramida je prva piramida u kojoj se javljaju ovi urezani tekstovi, kasnije nazvani Tekstovi piramida.
Prikaz “vaganja duše” ili “vaganje srca umrloga” iz Knjige mrtvih pisara Hunefera. Papirus se čuva u Britanskom muzeju u Londonu. Vaganje duše odvija se u Dvorani pravde, pred Ozirisovim prijestoljem. Središnje mjesto zauzima vaga na kojoj bog Anubis, čuvar i zaštitnik mrtvih, važe srce pokojnika kako bi ispitao da li je ono lagano poput pera Maat – pravde koje se nalazi na drugoj plitici vage. Desno od vage u liku čovjeka s glavom ptice ibis vidimo boga Thota koji predstavlja univerzalni zakon i mudrost. On na daščici kistom zapisuje pojedinosti suđenja. Vrhovni sudac je Oziris, a tu su i četrdeset i dva božanstva koja prisustvuju suđenju.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: O svim religijama
=>
Knjiga mrtvih je knjiga zaziva
Kako bi se pomoglo duši umrlog, ili njegovom “dvojniku”, u njegovom putovanju u nepoznato, svećenik je prije nego što bi se zapečatila posljednja vrata njegove grobnice pokraj mumije polagao inicijatski papirus. Ovaj se papirus pojavljuje pod različitim nazivima: Knjiga mrtvih, Knjiga zaziva Suncu, Knjiga skrivenog boravišta, Knjiga vratiju, Knjiga disanja, Knjiga onoga koji se nalazi u Duatu ili Knjiga izlaska duše na svjetlo dana.
Prvu poznatu Knjigu mrtvih činili su tekstovi urezani na zidove piramida i grupirani u 453 poglavlja, a koji su puno kasnije, u VII. st. pr.Kr., u vrijeme vladavine Psametika, podijeljeni u 165 poglavlja. Najbolji primjer ovog tipa je papirus dug 20 m koji se sada čuva u Egipatskom muzeju u Torinu, a koji je prvi puta objavio Lepsius koji je s Busenom istraživao Egipat i Nubiju 1842. g. i izvršio redakciju brojnih, još uvijek mjerodavnih djela. Lepsius je također preveo velik broj Tekstova sarkofaga s unutarnjih stijenki sarkofaga. Navedimo također i radove G. Máspera koji je zamijenio Mariettea na mjestu voditelja iskapanja i egipatskih starina, a kome dugujemo otvaranje Unasove piramide u Sakari, čije su nam prostorije omogućile pristup najstarijim poznatim egipatskim religijskim tekstovima te senzacionalno otkriće kraljevskih mumija u pogrebnom hramu kraljice Hatšepsut u Deir el Bahari.
Zazivi i natpisi
Knjiga mrtvih obuhvaća oko dvjesto pjevanja, od kojih su neka jako dugačka i jako stara, a druga stanu u nekoliko redaka. Njihovo će poznavanje omogućiti pokojniku sigurno snalaženje u podzemnom svijetu Duatu, koji treba proći tijekom neizvjesnog putovanja kroz njegovih dvanaest područja. On će isto tako morati prepoznati bogove koji će mu biti blagonakloni i čuvare pilona i gradova. Njihovu naklonost morat će pridobiti molitvama, dok se nipošto ne smije prestrašiti mnogobrojnih zlotvornih duhova. Također se ne smije uplašiti demona-zmijâ koji umrlom jedu ime, sjećanje ili utrobu i stalno žive u sjeni carstva mrtvih. Tijekom cijele pogrebne svečanosti svećenici čitaju zazive iz Knjige mrtvih nagnuti nad mumijom pokojnika. “Ovo čitanje”, piše S. Mayassis u djelu Misteriji i inicijacija, “simulira žurnu inicijaciju u posljednjem trenutku kada neinicirana duša napušta zemlju.” Neke zazive prate “natpisi”, odnosno kratke bilješke koje određuju način recitiranja takvih i sličnih molitvi uz korištenje magični
Drveni kip dvojnika, Ka, kralja Hora, XIII. dinastija, pronađen u njegovoj grobnici u Dahšuru.
Značenje Knjige mrtvih
Za Knjigu Mrtvih se tvrdi:
Bog Anubis s glavom šakala bio je čuvar i zaštitnik mrtvih.
Starost i podrijetlo Knjige mrtvih
“Pogledajte blijedo lice i spremnog strijelca. Zlo je u svim krajevima. Ne postoji više čovjek od jučer. Pogledaj pljačkaše u svim krajevima. Sluga prisvaja sve na što naiđe. Nil se izlijeva, ali više nitko ne obrađuje zemlju. Svi uzvikuju: “Ne znamo što se dogodilo u zemlji”… I žene su neplodne, niti jedna ne začinje; Khnum, stvoritelj formi, više ne stvara tijela za čovječanstvo zbog stanja koje vlada zemljom…
(…) Pogledajte Tajnu odaju, njeni tekstovi pokradeni i njene tajne razotkrivene. Magijski izrazi objavljeni, magijske riječi shemu i sajenu nedjelotvorne jer ih ljudi ponavljaju. Arhivi su otvoreni i opljačkani. Sluge su sada gospodari sluga, pisari su ubijeni i njihovi tekstovi pokradeni. Proklet bio ja što živim u bijedi ovoga vremena…”
Ove strašne riječi podsjećaju nas da civilizacije, kao i ljudska bića, prolaze trenutke krize. Radi se o tekstu koji se pripisuje prvom međurazdoblju, a pretpostavlja se da ga je napisao plemić po imenu Ipuwer. On nam otkriva ključ zašto su se sveti tekstovi Knjige mrtvih počeli razglašavati, prvo među plemićima, a kasnije i u narodu te tako u posljednjim razdobljima egipatske povijesti dospjeli u ruke onih koji su ih mogli financijski priuštiti.
U svakom slučaju, ova zbirka tekstova pripisivala se samom Thotu, no imamo li u vidu da Thot predstavlja mudrost i čitavu jednu zajednicu pisara i upravitelja u Kućama života, moramo naznačiti njeno podrijetlo i prijenos od strane zajednice mudraca koja se održala kroz čitavu egipatsku povijest. Ona je bila temelj egipatskog društva i njegovog sustava obrazovanja, pisanja i znanja, a njen korijen se krije u najdubljoj prošlosti.
Vanjska kanopska škrinja koju čuvaju četiri božice – Izida, Neftida, Neit i Selket; pozlaćeno drvo, visina 2 m, grobnica faraona Tutankhamona.
=>
Knjiga mrtvih je knjiga zaziva
Kako bi se pomoglo duši umrlog, ili njegovom “dvojniku”, u njegovom putovanju u nepoznato, svećenik je prije nego što bi se zapečatila posljednja vrata njegove grobnice pokraj mumije polagao inicijatski papirus. Ovaj se papirus pojavljuje pod različitim nazivima: Knjiga mrtvih, Knjiga zaziva Suncu, Knjiga skrivenog boravišta, Knjiga vratiju, Knjiga disanja, Knjiga onoga koji se nalazi u Duatu ili Knjiga izlaska duše na svjetlo dana.
Prvu poznatu Knjigu mrtvih činili su tekstovi urezani na zidove piramida i grupirani u 453 poglavlja, a koji su puno kasnije, u VII. st. pr.Kr., u vrijeme vladavine Psametika, podijeljeni u 165 poglavlja. Najbolji primjer ovog tipa je papirus dug 20 m koji se sada čuva u Egipatskom muzeju u Torinu, a koji je prvi puta objavio Lepsius koji je s Busenom istraživao Egipat i Nubiju 1842. g. i izvršio redakciju brojnih, još uvijek mjerodavnih djela. Lepsius je također preveo velik broj Tekstova sarkofaga s unutarnjih stijenki sarkofaga. Navedimo također i radove G. Máspera koji je zamijenio Mariettea na mjestu voditelja iskapanja i egipatskih starina, a kome dugujemo otvaranje Unasove piramide u Sakari, čije su nam prostorije omogućile pristup najstarijim poznatim egipatskim religijskim tekstovima te senzacionalno otkriće kraljevskih mumija u pogrebnom hramu kraljice Hatšepsut u Deir el Bahari.
Zazivi i natpisi
Knjiga mrtvih obuhvaća oko dvjesto pjevanja, od kojih su neka jako dugačka i jako stara, a druga stanu u nekoliko redaka. Njihovo će poznavanje omogućiti pokojniku sigurno snalaženje u podzemnom svijetu Duatu, koji treba proći tijekom neizvjesnog putovanja kroz njegovih dvanaest područja. On će isto tako morati prepoznati bogove koji će mu biti blagonakloni i čuvare pilona i gradova. Njihovu naklonost morat će pridobiti molitvama, dok se nipošto ne smije prestrašiti mnogobrojnih zlotvornih duhova. Također se ne smije uplašiti demona-zmijâ koji umrlom jedu ime, sjećanje ili utrobu i stalno žive u sjeni carstva mrtvih. Tijekom cijele pogrebne svečanosti svećenici čitaju zazive iz Knjige mrtvih nagnuti nad mumijom pokojnika. “Ovo čitanje”, piše S. Mayassis u djelu Misteriji i inicijacija, “simulira žurnu inicijaciju u posljednjem trenutku kada neinicirana duša napušta zemlju.” Neke zazive prate “natpisi”, odnosno kratke bilješke koje određuju način recitiranja takvih i sličnih molitvi uz korištenje magični
Drveni kip dvojnika, Ka, kralja Hora, XIII. dinastija, pronađen u njegovoj grobnici u Dahšuru.
Značenje Knjige mrtvih
Za Knjigu Mrtvih se tvrdi:
- da je u početku bila namijenjena samo kraljevima i da je kroz proces demokratizacije stigla u ruke plemića, a kasnije naroda.
- da je pogrebni tekst.
- da je njena svrha bila osigurati uskrsnuće, zahvaljujući poznavanju izraza ili molitvi, koje je bilo zajamčeno time što su ovi tekstovi ostavljani uz pokojnika.
- da je njezin sadržaj bio ili magijsko-praznovjerne vrste ili da odražava vjerovanja koja su se protezala od najprimitivnijih faza i istovjetna su vjerovanjima centralnoafričkih plemena. S tim u vezi navodi se kanibalska himna Unasa, gdje faraon kaže da guta bogove, svoje podanike i obitelj.
- da je spomenuto uskrsnuće omogućavalo da se izbjegne raspadanje tijela i omogući ponovni povratak u život u nekoj dalekoj budućnosti s istim tijelom, uključujući “obavljanje nužde”, “jedenje” i “održavanje spolnih odnosa”. Ovo posljednje također se tvrdi i za bogove
- da raj Egipćana pokazuje proturječne aspekte i međusobno različite opise, gdje su neki od njih tek projekcija idiličnog seoskog života. U vezi s tim spominju se ušabtiji – male statue polagane uz pokojnika – i magijske recitacije namijenjene tome da ih se probudi kako bi im se moglo zapovijedati, kao primjer da je na onom svijetu potrebna pomoć slugu.
- da različitost bogova koji se pojavljuju u tekstovima i učestalost kojom se pojavljuju neki od njih nije drugo do izraz teoloških varijacija koje ovise o većem ili manjem utjecaju svećeničkih kasti u različitim razdobljima egipatske povijesti
Bog Anubis s glavom šakala bio je čuvar i zaštitnik mrtvih.
Starost i podrijetlo Knjige mrtvih
“Pogledajte blijedo lice i spremnog strijelca. Zlo je u svim krajevima. Ne postoji više čovjek od jučer. Pogledaj pljačkaše u svim krajevima. Sluga prisvaja sve na što naiđe. Nil se izlijeva, ali više nitko ne obrađuje zemlju. Svi uzvikuju: “Ne znamo što se dogodilo u zemlji”… I žene su neplodne, niti jedna ne začinje; Khnum, stvoritelj formi, više ne stvara tijela za čovječanstvo zbog stanja koje vlada zemljom…
(…) Pogledajte Tajnu odaju, njeni tekstovi pokradeni i njene tajne razotkrivene. Magijski izrazi objavljeni, magijske riječi shemu i sajenu nedjelotvorne jer ih ljudi ponavljaju. Arhivi su otvoreni i opljačkani. Sluge su sada gospodari sluga, pisari su ubijeni i njihovi tekstovi pokradeni. Proklet bio ja što živim u bijedi ovoga vremena…”
Ove strašne riječi podsjećaju nas da civilizacije, kao i ljudska bića, prolaze trenutke krize. Radi se o tekstu koji se pripisuje prvom međurazdoblju, a pretpostavlja se da ga je napisao plemić po imenu Ipuwer. On nam otkriva ključ zašto su se sveti tekstovi Knjige mrtvih počeli razglašavati, prvo među plemićima, a kasnije i u narodu te tako u posljednjim razdobljima egipatske povijesti dospjeli u ruke onih koji su ih mogli financijski priuštiti.
U svakom slučaju, ova zbirka tekstova pripisivala se samom Thotu, no imamo li u vidu da Thot predstavlja mudrost i čitavu jednu zajednicu pisara i upravitelja u Kućama života, moramo naznačiti njeno podrijetlo i prijenos od strane zajednice mudraca koja se održala kroz čitavu egipatsku povijest. Ona je bila temelj egipatskog društva i njegovog sustava obrazovanja, pisanja i znanja, a njen korijen se krije u najdubljoj prošlosti.
Vanjska kanopska škrinja koju čuvaju četiri božice – Izida, Neftida, Neit i Selket; pozlaćeno drvo, visina 2 m, grobnica faraona Tutankhamona.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: O svim religijama
=>
Pogrebna knjiga?
Knjiga mrtvih nije pretrpjela, kako se obično kaže, proces demokratizacije, već proces dekadencije. Kao i u drugim civilizacijama, kroz dugi vremenski period njene formulacije su se po svoj prilici prenosile samo usmenim putem ili, ako su bile zapisane, čuvale se izvan dohvata znatiželjnika. U svakom slučaju, već kod prvog pojavljivanja zapisi na zidovima posjeduju veliku složenost i kompletan sustav izražavanja, što upućuje na dugu prethodnu evoluciju.
Osnovni sadržaj Knjige mrtvih je mističnog tipa, povezan s inicijacijom, a kako ćemo u nastavku pokazati, preostali dio čine himne ili dijelovi liturgijskih prikazanja.
Nesumnjivo je simbolička veza između inicijatske i fizičke smrti vodila tome da se malo po malo, osobito u razdoblju pada, često koristila kao pogrebna knjiga, iako to nije bila njena prvotna namjena.
Moglo bi se postaviti pitanje da li se iza ove tajnovitosti skrivao određeni tip elitističkog egoizma, no zaboravljamo da i danas upis na sveučilište zahtijeva zadovoljenje određenih uvjeta i polaganje pristupnih ispita, i da sve zemlje čuvaju svoje vojne tajne i tehnologije zbog štete koju bi one mogle izazvati. Ipak, danas se na internetu mogu pronaći upute od toga kako izvršiti samoubojstvo pomoću lijekova do toga kako izraditi bombu u kućnoj radinosti. Pravilno i u prikladno vrijeme stečeno znanje daje slobodu, ali inače je vrlo opasno.
Tekstovi Knjige izlaska duše na svjetlo dana bili su po svom podrijetlu mistični i religijski, a ne pogrebni kako ih se pokušava prikazati. Na argument da su pronađeni u grobnicama, treba ustvrditi upravo suprotno: da u većini grobnica nisu pronađeni, i da su kroz dugi vremenski period bili većinom nepoznati. Uz to se još treba prisjetiti da su nam preostale samo ruševine hramova i grobnica, ali što se dogodilo s kraljevskim arhivima i arhivima Kuća života, da ne spominjemo same misterijske škole?
Svatko tko je živio ili boravio u Kairu može potvrditi da većina vozača uz upravljač svojih automobila uvijek ima Kuran. Pretpostavljam da zbog toga nitko neće pomisliti da je to priručnik za vožnju. U brojnim kršćanskim grobnicama pojavljuju se urezani odlomci iz Biblije, a ne tako davno postojao je običaj da se uz pokojnika položi i jedan primjerak Evanđelja koji mu se stavljao u ruke, što se ponekad i danas čini, kao što se može vidjeti u bilo kojoj katedrali na skulpturama koje prikazuju sahranjene plemiće ili biskupe. Ipak, nitko neće tvrditi da je Biblija pogrebna knjiga.
Kada kršćanski svećenici ili muslimanski hodže u crkvi ili džamiji, ili na samom mjestu ukopa, koriste rečenice i odlomke iz Biblije ili Kurana, to također ne govori o pogrebnoj prirodi ovih tekstova, premda govori o njihovoj religioznoj upotrebi u tim prilikama.
Kada su plemići starog Egipta davali na zidove svojih grobnica uklesati dijelove obreda, činili su to s istom namjerom kao i kršćanski plemići i moćnici našeg vremena koji naručuju veličanstvene grobnice uokvirene čitavim nizom kerubina, anđela i svetih prikaza.
Kada se Ani pojavljuje na vinjetama prikazan uz same Bogove, to je jednako slikarskim prikazima renesansnih kršćana na kojima se naručitelj slike pojavljuje klečeći pred kraljevima-mudracima.
I tako do u beskraj možemo tražiti slične primjere. Ono religijsko i mistično, zbog svoje vlastite prirode, logično se koristi kao simbol i instrument za sve ono što donosi prelazak u drugu sferu života ili s one strane, a da to u navedenom dokumentu ili tekstu ne upućuje ni na što pogrebne prirode.
Treba naglasiti jednu važnu činjenicu kako bismo razumjeli zbog čega se ne može uopćavati kad je u pitanju dokument pogrebne namjene: broj stanovnika Egipta, prema najnižim brojčanim procjenama, kretao se između tri ili četiri milijuna i manje-više se održao kroz tisuće godina. Uzimajući u obzir da plemići i osobe na državnim funkcijama čine nekih 0,5% populacije, morali bismo imati tisuće preslika nastalih tijekom više od 5000 godina egipatske povijesti, a o tome nema nikakvih naznaka.
Tvrdnja da nisu svi imali potpune preslike, da je možda bio dovoljan samo poneki odlomak, vodi do zaključka koji smo naznačili ranije: da je njegova upotreba bila proizvoljna, kao u slučaju bilo kojeg kršćanina koji bi odabrao neki odlomak iz Svetog pisma. Ako se tvrdi suprotno: da je mnogo tisuća papirusa izgubljeno jer su uništeni prolaskom stoljeća, onda dolazimo do stava spomenutog ranije: da ne posjedujemo dovoljno podataka te da ne možemo uopćavati ukoliko za to nemamo dokaze. Pronalazak određenog broja više ili manje potpunih papirusa ne daje nam za pravo da tvrdimo da su tekstovi bili isključivo pogrebne namjene.
Priručnik za uskrsnuće?
Knjiga mrtvih nije bila nekakav “priručnik” za uskrsnuće. Da je to bila, njene formule bi za običnog smrtnika imale puno jasniji i “čitkiji” smisao. Međutim, iz samog teksta se vidi da umrli posjeduje određena tajna znanja i iskustva, upravo ona koja su ga činila dostojnim da bude praćen “priručnikom” kao podsjetnikom na njegove duhovne dosege za vrijeme života i njegova očekivanja vezano za drugi svijet.
Obično se smatra da su tekstovi poput podsjetnika koji pokojniku služi da bi mogao proći sud i uskrsnuti, što nas dovodi do prilično zanimljivog apsurda: kako objasniti da se pokojnik mogao kretati, potražiti papirus i pročitati ga, ako još nije uskrsnuo niti stekao moć za slobodno kretanje, pa makar i u formi “fantoma”?
Ovo treba razjasniti: da, bio je korišten za ponovno rođenje u onom svijetu, ali u smislu inicijacije u novi život, i tek u kasnijim vremenima, kada se knjiga popularizirala, zadobila je smisao koji je više povezan s fizičkom smrću i uskrsnućem u Amentiju. Ali ovo pripada izvedenicama teksta u kasnijem razdoblju, a ne prvotnoj namjeri.
Bog Oziris, Senedžemova grobnica, Deir el.Medina, Zapada Teba
Božica Selket, jedna od čuvarica kanopske škrinje.
Detalj iz Senedžemove grobnice, Deir el-Medina, Zapadna Teba.
Obred “otvaranja usta umrlog” prije polaganja mumije u grobnicu. Papirus Ani.
=>
Pogrebna knjiga?
Knjiga mrtvih nije pretrpjela, kako se obično kaže, proces demokratizacije, već proces dekadencije. Kao i u drugim civilizacijama, kroz dugi vremenski period njene formulacije su se po svoj prilici prenosile samo usmenim putem ili, ako su bile zapisane, čuvale se izvan dohvata znatiželjnika. U svakom slučaju, već kod prvog pojavljivanja zapisi na zidovima posjeduju veliku složenost i kompletan sustav izražavanja, što upućuje na dugu prethodnu evoluciju.
Osnovni sadržaj Knjige mrtvih je mističnog tipa, povezan s inicijacijom, a kako ćemo u nastavku pokazati, preostali dio čine himne ili dijelovi liturgijskih prikazanja.
Nesumnjivo je simbolička veza između inicijatske i fizičke smrti vodila tome da se malo po malo, osobito u razdoblju pada, često koristila kao pogrebna knjiga, iako to nije bila njena prvotna namjena.
Moglo bi se postaviti pitanje da li se iza ove tajnovitosti skrivao određeni tip elitističkog egoizma, no zaboravljamo da i danas upis na sveučilište zahtijeva zadovoljenje određenih uvjeta i polaganje pristupnih ispita, i da sve zemlje čuvaju svoje vojne tajne i tehnologije zbog štete koju bi one mogle izazvati. Ipak, danas se na internetu mogu pronaći upute od toga kako izvršiti samoubojstvo pomoću lijekova do toga kako izraditi bombu u kućnoj radinosti. Pravilno i u prikladno vrijeme stečeno znanje daje slobodu, ali inače je vrlo opasno.
Tekstovi Knjige izlaska duše na svjetlo dana bili su po svom podrijetlu mistični i religijski, a ne pogrebni kako ih se pokušava prikazati. Na argument da su pronađeni u grobnicama, treba ustvrditi upravo suprotno: da u većini grobnica nisu pronađeni, i da su kroz dugi vremenski period bili većinom nepoznati. Uz to se još treba prisjetiti da su nam preostale samo ruševine hramova i grobnica, ali što se dogodilo s kraljevskim arhivima i arhivima Kuća života, da ne spominjemo same misterijske škole?
Svatko tko je živio ili boravio u Kairu može potvrditi da većina vozača uz upravljač svojih automobila uvijek ima Kuran. Pretpostavljam da zbog toga nitko neće pomisliti da je to priručnik za vožnju. U brojnim kršćanskim grobnicama pojavljuju se urezani odlomci iz Biblije, a ne tako davno postojao je običaj da se uz pokojnika položi i jedan primjerak Evanđelja koji mu se stavljao u ruke, što se ponekad i danas čini, kao što se može vidjeti u bilo kojoj katedrali na skulpturama koje prikazuju sahranjene plemiće ili biskupe. Ipak, nitko neće tvrditi da je Biblija pogrebna knjiga.
Kada kršćanski svećenici ili muslimanski hodže u crkvi ili džamiji, ili na samom mjestu ukopa, koriste rečenice i odlomke iz Biblije ili Kurana, to također ne govori o pogrebnoj prirodi ovih tekstova, premda govori o njihovoj religioznoj upotrebi u tim prilikama.
Kada su plemići starog Egipta davali na zidove svojih grobnica uklesati dijelove obreda, činili su to s istom namjerom kao i kršćanski plemići i moćnici našeg vremena koji naručuju veličanstvene grobnice uokvirene čitavim nizom kerubina, anđela i svetih prikaza.
Kada se Ani pojavljuje na vinjetama prikazan uz same Bogove, to je jednako slikarskim prikazima renesansnih kršćana na kojima se naručitelj slike pojavljuje klečeći pred kraljevima-mudracima.
I tako do u beskraj možemo tražiti slične primjere. Ono religijsko i mistično, zbog svoje vlastite prirode, logično se koristi kao simbol i instrument za sve ono što donosi prelazak u drugu sferu života ili s one strane, a da to u navedenom dokumentu ili tekstu ne upućuje ni na što pogrebne prirode.
Treba naglasiti jednu važnu činjenicu kako bismo razumjeli zbog čega se ne može uopćavati kad je u pitanju dokument pogrebne namjene: broj stanovnika Egipta, prema najnižim brojčanim procjenama, kretao se između tri ili četiri milijuna i manje-više se održao kroz tisuće godina. Uzimajući u obzir da plemići i osobe na državnim funkcijama čine nekih 0,5% populacije, morali bismo imati tisuće preslika nastalih tijekom više od 5000 godina egipatske povijesti, a o tome nema nikakvih naznaka.
Tvrdnja da nisu svi imali potpune preslike, da je možda bio dovoljan samo poneki odlomak, vodi do zaključka koji smo naznačili ranije: da je njegova upotreba bila proizvoljna, kao u slučaju bilo kojeg kršćanina koji bi odabrao neki odlomak iz Svetog pisma. Ako se tvrdi suprotno: da je mnogo tisuća papirusa izgubljeno jer su uništeni prolaskom stoljeća, onda dolazimo do stava spomenutog ranije: da ne posjedujemo dovoljno podataka te da ne možemo uopćavati ukoliko za to nemamo dokaze. Pronalazak određenog broja više ili manje potpunih papirusa ne daje nam za pravo da tvrdimo da su tekstovi bili isključivo pogrebne namjene.
Priručnik za uskrsnuće?
Knjiga mrtvih nije bila nekakav “priručnik” za uskrsnuće. Da je to bila, njene formule bi za običnog smrtnika imale puno jasniji i “čitkiji” smisao. Međutim, iz samog teksta se vidi da umrli posjeduje određena tajna znanja i iskustva, upravo ona koja su ga činila dostojnim da bude praćen “priručnikom” kao podsjetnikom na njegove duhovne dosege za vrijeme života i njegova očekivanja vezano za drugi svijet.
Obično se smatra da su tekstovi poput podsjetnika koji pokojniku služi da bi mogao proći sud i uskrsnuti, što nas dovodi do prilično zanimljivog apsurda: kako objasniti da se pokojnik mogao kretati, potražiti papirus i pročitati ga, ako još nije uskrsnuo niti stekao moć za slobodno kretanje, pa makar i u formi “fantoma”?
Ovo treba razjasniti: da, bio je korišten za ponovno rođenje u onom svijetu, ali u smislu inicijacije u novi život, i tek u kasnijim vremenima, kada se knjiga popularizirala, zadobila je smisao koji je više povezan s fizičkom smrću i uskrsnućem u Amentiju. Ali ovo pripada izvedenicama teksta u kasnijem razdoblju, a ne prvotnoj namjeri.
Bog Oziris, Senedžemova grobnica, Deir el.Medina, Zapada Teba
Božica Selket, jedna od čuvarica kanopske škrinje.
Detalj iz Senedžemove grobnice, Deir el-Medina, Zapadna Teba.
Obred “otvaranja usta umrlog” prije polaganja mumije u grobnicu. Papirus Ani.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: O svim religijama
=>
Duša Ba iznad mumije. Papirus Ani.
Prvobitni jezik ili abrakadabra?
Pažljiva simbolička analiza pokazuje nam profinjenost misli i istančanost njenih visokih metafizičkih izraza. Kao dokaz tome dovoljno je navesti velik broj publikacija, uključujući i ovu, koje više ili manje uspješno nastoje objasniti kompleksnost teološko-hermetičke misli.
Kao primjer nedostatka razumijevanja simboličkog navodimo nesretni prijevod takozvane kanibalske himne faraona Unasa, u kojoj faraon govori da se hrani bogovima, svojim podanicima i vlastitom obitelji. U ovom tekstu odgovarajući hijeroglif koji je preveden kao “jesti” istovremeno ima značenje apsorbirati i asimilirati.
Ideja koja se pojavljuje u tekstu jest da se faraon identificirao sa svime, apsorbirao esenciju svega u samome sebi. Da je bio budist, rekao bi da se reintegrirao u sve uranjajući u nirvanu. Pa ipak, egiptolozi obično navode da se u ovom slučaju radi o aluziji ili znaku koji upućuje na kanibalsku prošlost među Egipćanima.
Kada Egipćani za bogove kažu da imaju sposobnost razmnožavanja, riječ koja se prevodi kao razmnožavati obično nema taj smisao. Zaista, u mnogo slučajeva radi se o varijanti koja bi se mogla prevesti kao snaga ujedinjenja, a ponekad kao generativna moć u nematerijalnom smislu.
Krivo se interpretira kada egipatski kraljevi sebe nazivaju sinovima Amona ili Ra, a tekstovi koji govore o silasku božanstva, o inkarniranju njegove biti u ženi, prevode se riječima razmnožavati ili oploditi. Ipak, kada bismo se na isti način postavili prilikom prevođenja tekstova drugih religija, trebalo bi se reći isto, jer ono što se obično prevodi kao začeti, riječ je čiji korijen označava nešto slično, budući da u semitskim jezicima gen i njegove varijante imaju konotacije poput podrijetlo, početak, sjemenka, genitalije, spol, razmnožavanje i sl. Na sreću, ne prevodi se na ovaj način jer se podrazumijeva mističan smisao riječi, no kada se primjenjuje na “poganske” religije, prevodi se u njenom najgrubljem obliku.
Bog Anubis naginje se nad mumijom, držeći u ruci metalni predmet od meteoritskog željeza koji se koristio za obred “otvaranja usta umrlog”.
Grobnica Nebenmaat, Teba, XX. dinast
Drugim riječima, proučavanje egipatskih tekstova zahtijeva da im pristupimo s istom skromnošću, strpljenjem, razumijevanjem i poštovanjem kao kad proučavamo svete tekstove drugih religija. Treba imati na umu da su to tekstovi jedinog civiliziranog naroda u tom dijelu svijeta, civiliziranog tisućama godina u najužem i najmodernijem smislu te riječi, i da su ti tekstovi bili korijen mnogih obreda i metafizičkih pojmova kasnijih religija.
Duhovni ili osjetilni raj?
Odmah treba naglasiti da nije postojala niti jedna poznata civilizacija koja nije zamišljala raj kao vrt ili mjesto puno plodova. Ali, ako malo bolje pogledamo, vidjet ćemo da se u gotovo svim religijama govori o dvije vrste raja. Prvi je onaj najpoznatiji, to je onaj koji um običnih ljudi lako poima, koji ne traži pretjerana objašnjenja već sigurnost u bolju budućnost. U ovom raju postoje stvari, osjetilni objekti, to je ugodno mjesto gdje se uživaju plodovi istog tipa kao i za vrijeme života, ali, napominjemo, puno profinjenije. Ovo je gotovo proturječno: od vjernika se u ovom životu traži odricanje, da bi potom griješio u onom životu.
Opis drugog raja je drukčiji. To je stanje svojstveno svim misticima; stanje gdje se ne uživa u stvarima, već u punom postojanju u božanskom okrilju: jedino zadovoljstvo je konačno sjedinjenje s Bogom.
Pitajte nekog prostodušnog kršćanina što misli o raju, a zatim postavite isto pitanje kršćanskom mistiku. Ponovite isti eksperiment s bilo kojim muslimanom, a potom pročitajte tekstove sufija.
U Indiji se govori o devahanu ili boravištu anđela kao o stanju koje se nalazi između dva života u kojem se ljudska duša, kao za vrijeme noćnog počinka, odmara od silaska u zemaljsku egzistenciju, uživajući u jednom stanju blažene sreće u svemu u čemu je oskudijevala za života: prijateljima, obitelji, itd. Također se govori i o jednom drugom, drukčijem stanju koje se može dosegnuti i na zemlji, a naziva se samadhi ili nirvana, u kojem je ono što je važno svjesna disolucija ili apsorpcija unutar božanskog.
Prvi od ova dva raja odnosi se, dakle, na međustanje, odmor koji je dostupan svima, jer i zločinac spava i odmara se noću, premda njegovi snovi nisu kao snovi pravednika. Radi se o stanju između jedne i druge inkarnacije. Drugi se odnosi na cilj svih mistika, na stanje konačnog stapanja s božanskim, bez vraćanja u prethodno stanje.
U drevnom Egiptu nailazimo na sličnu shemu. Zato se ponekad govori o ulasku u svjetlo, u blistavi horizont kao uzvišeni duh, a ponekad se radi o ulasku u Polje Iaru ili Raj, gdje je sve idealno, pšenica raste sedam lakata visoka, vode ima u izobilju i pokojnik ima sve potrebno za život.
Opisano odgovara dvama stanjima i dvjema ljudskim potrebama. Ima onih koji žude za povratkom kući da bi se najeli dobrog pečenja zalivenog vinom, a ima i onih koji čeznu za kućnim ognjištem kako bi se odmorili uz Mozartovu glazbu. Ako bi oni međusobno zamijenili mjesta, njihovi mali kućni rajevi pretvorili bi se u pravi pakao. Onaj tko nema nebeske uši, ne može čuti nebesku glazbu. Raj ili stanje blaženstva post mortem ovisit će o tome što smo razvijali na zemlji, o tipu očiju, ušiju i osjetila koje smo stekli. Zato će raj za mistika biti načinjen od svjetla.
Faraona se često pokapalo s malim statuama nazvanima ušabti ili oni koji odgovaraju. Obično se kaže da je njihova uloga bila pomoći pokojniku u njegovim poslovima na onom svijetu. Ipak, trebalo bi se upitati kakav je to raj u kojem plemići i kraljevi – koji čitavog života nisu takli dršku pluga – rade, oru i trebaju pomoć ušabtija, “onih koji odgovaraju”. Takav bi raj prije bio pakao. Ušabtiji su imali potpuno drukčiju ulogu, oni su bili predstavnici moći iniciranoga, njegovi pomoćnici u drugom svijetu, gdje je ono što se uzgajalo bila božanska pšenica i božansko vino, na isti način na koji kršćani govore o uzimanju “ nebeskog vina i kruha” u raju.
Egipatska je civilizacija u sebi samoj, u svojim izrazima, bila duboko religiozna, mistična, puna simboličkog značenja koje je prožimalo svakodnevni život u svakom njegovom činu. Da bismo mogli proučavati njenu misao, a osobito njene svete knjige, moramo usvojiti njenu osobitu viziju, bez obzira vjerujemo li u nju ili ne, no ono što ne smijemo učiniti jest projicirati naše moderne koncepcije na prošlost.
Zadnja scena iz Anijevog papirusa (glava 186.) Na prikazu s lijeve strane je bog Sokar-Oziris, a iza njega su božice Toeris i Hator koji dočekuju umrlog u Poljima mira, odnosno u egipatskom raju.
Detalj s papirusa pisara Hunefera prikazuje 11 od 42 božanstva koji prisustvuju suđenju duši umrlog.
Duša Ba iznad mumije. Papirus Ani.
Prvobitni jezik ili abrakadabra?
Pažljiva simbolička analiza pokazuje nam profinjenost misli i istančanost njenih visokih metafizičkih izraza. Kao dokaz tome dovoljno je navesti velik broj publikacija, uključujući i ovu, koje više ili manje uspješno nastoje objasniti kompleksnost teološko-hermetičke misli.
Kao primjer nedostatka razumijevanja simboličkog navodimo nesretni prijevod takozvane kanibalske himne faraona Unasa, u kojoj faraon govori da se hrani bogovima, svojim podanicima i vlastitom obitelji. U ovom tekstu odgovarajući hijeroglif koji je preveden kao “jesti” istovremeno ima značenje apsorbirati i asimilirati.
Ideja koja se pojavljuje u tekstu jest da se faraon identificirao sa svime, apsorbirao esenciju svega u samome sebi. Da je bio budist, rekao bi da se reintegrirao u sve uranjajući u nirvanu. Pa ipak, egiptolozi obično navode da se u ovom slučaju radi o aluziji ili znaku koji upućuje na kanibalsku prošlost među Egipćanima.
Kada Egipćani za bogove kažu da imaju sposobnost razmnožavanja, riječ koja se prevodi kao razmnožavati obično nema taj smisao. Zaista, u mnogo slučajeva radi se o varijanti koja bi se mogla prevesti kao snaga ujedinjenja, a ponekad kao generativna moć u nematerijalnom smislu.
Krivo se interpretira kada egipatski kraljevi sebe nazivaju sinovima Amona ili Ra, a tekstovi koji govore o silasku božanstva, o inkarniranju njegove biti u ženi, prevode se riječima razmnožavati ili oploditi. Ipak, kada bismo se na isti način postavili prilikom prevođenja tekstova drugih religija, trebalo bi se reći isto, jer ono što se obično prevodi kao začeti, riječ je čiji korijen označava nešto slično, budući da u semitskim jezicima gen i njegove varijante imaju konotacije poput podrijetlo, početak, sjemenka, genitalije, spol, razmnožavanje i sl. Na sreću, ne prevodi se na ovaj način jer se podrazumijeva mističan smisao riječi, no kada se primjenjuje na “poganske” religije, prevodi se u njenom najgrubljem obliku.
Bog Anubis naginje se nad mumijom, držeći u ruci metalni predmet od meteoritskog željeza koji se koristio za obred “otvaranja usta umrlog”.
Grobnica Nebenmaat, Teba, XX. dinast
Drugim riječima, proučavanje egipatskih tekstova zahtijeva da im pristupimo s istom skromnošću, strpljenjem, razumijevanjem i poštovanjem kao kad proučavamo svete tekstove drugih religija. Treba imati na umu da su to tekstovi jedinog civiliziranog naroda u tom dijelu svijeta, civiliziranog tisućama godina u najužem i najmodernijem smislu te riječi, i da su ti tekstovi bili korijen mnogih obreda i metafizičkih pojmova kasnijih religija.
Duhovni ili osjetilni raj?
Odmah treba naglasiti da nije postojala niti jedna poznata civilizacija koja nije zamišljala raj kao vrt ili mjesto puno plodova. Ali, ako malo bolje pogledamo, vidjet ćemo da se u gotovo svim religijama govori o dvije vrste raja. Prvi je onaj najpoznatiji, to je onaj koji um običnih ljudi lako poima, koji ne traži pretjerana objašnjenja već sigurnost u bolju budućnost. U ovom raju postoje stvari, osjetilni objekti, to je ugodno mjesto gdje se uživaju plodovi istog tipa kao i za vrijeme života, ali, napominjemo, puno profinjenije. Ovo je gotovo proturječno: od vjernika se u ovom životu traži odricanje, da bi potom griješio u onom životu.
Opis drugog raja je drukčiji. To je stanje svojstveno svim misticima; stanje gdje se ne uživa u stvarima, već u punom postojanju u božanskom okrilju: jedino zadovoljstvo je konačno sjedinjenje s Bogom.
Pitajte nekog prostodušnog kršćanina što misli o raju, a zatim postavite isto pitanje kršćanskom mistiku. Ponovite isti eksperiment s bilo kojim muslimanom, a potom pročitajte tekstove sufija.
U Indiji se govori o devahanu ili boravištu anđela kao o stanju koje se nalazi između dva života u kojem se ljudska duša, kao za vrijeme noćnog počinka, odmara od silaska u zemaljsku egzistenciju, uživajući u jednom stanju blažene sreće u svemu u čemu je oskudijevala za života: prijateljima, obitelji, itd. Također se govori i o jednom drugom, drukčijem stanju koje se može dosegnuti i na zemlji, a naziva se samadhi ili nirvana, u kojem je ono što je važno svjesna disolucija ili apsorpcija unutar božanskog.
Prvi od ova dva raja odnosi se, dakle, na međustanje, odmor koji je dostupan svima, jer i zločinac spava i odmara se noću, premda njegovi snovi nisu kao snovi pravednika. Radi se o stanju između jedne i druge inkarnacije. Drugi se odnosi na cilj svih mistika, na stanje konačnog stapanja s božanskim, bez vraćanja u prethodno stanje.
U drevnom Egiptu nailazimo na sličnu shemu. Zato se ponekad govori o ulasku u svjetlo, u blistavi horizont kao uzvišeni duh, a ponekad se radi o ulasku u Polje Iaru ili Raj, gdje je sve idealno, pšenica raste sedam lakata visoka, vode ima u izobilju i pokojnik ima sve potrebno za život.
Opisano odgovara dvama stanjima i dvjema ljudskim potrebama. Ima onih koji žude za povratkom kući da bi se najeli dobrog pečenja zalivenog vinom, a ima i onih koji čeznu za kućnim ognjištem kako bi se odmorili uz Mozartovu glazbu. Ako bi oni međusobno zamijenili mjesta, njihovi mali kućni rajevi pretvorili bi se u pravi pakao. Onaj tko nema nebeske uši, ne može čuti nebesku glazbu. Raj ili stanje blaženstva post mortem ovisit će o tome što smo razvijali na zemlji, o tipu očiju, ušiju i osjetila koje smo stekli. Zato će raj za mistika biti načinjen od svjetla.
Faraona se često pokapalo s malim statuama nazvanima ušabti ili oni koji odgovaraju. Obično se kaže da je njihova uloga bila pomoći pokojniku u njegovim poslovima na onom svijetu. Ipak, trebalo bi se upitati kakav je to raj u kojem plemići i kraljevi – koji čitavog života nisu takli dršku pluga – rade, oru i trebaju pomoć ušabtija, “onih koji odgovaraju”. Takav bi raj prije bio pakao. Ušabtiji su imali potpuno drukčiju ulogu, oni su bili predstavnici moći iniciranoga, njegovi pomoćnici u drugom svijetu, gdje je ono što se uzgajalo bila božanska pšenica i božansko vino, na isti način na koji kršćani govore o uzimanju “ nebeskog vina i kruha” u raju.
Egipatska je civilizacija u sebi samoj, u svojim izrazima, bila duboko religiozna, mistična, puna simboličkog značenja koje je prožimalo svakodnevni život u svakom njegovom činu. Da bismo mogli proučavati njenu misao, a osobito njene svete knjige, moramo usvojiti njenu osobitu viziju, bez obzira vjerujemo li u nju ili ne, no ono što ne smijemo učiniti jest projicirati naše moderne koncepcije na prošlost.
Zadnja scena iz Anijevog papirusa (glava 186.) Na prikazu s lijeve strane je bog Sokar-Oziris, a iza njega su božice Toeris i Hator koji dočekuju umrlog u Poljima mira, odnosno u egipatskom raju.
Detalj s papirusa pisara Hunefera prikazuje 11 od 42 božanstva koji prisustvuju suđenju duši umrlog.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: O svim religijama
Nordijska mitologija je skup religijskih priča i mitova o Vikinzima koji su se okretali oko fascinantnih i vrlo složenih božanstava, kao što su Odin, Thor, Freya i Loki.
Prije no što su Norci (Vikinzi) i drugi germanski narodi prešli na kršćanstvo tijekom srednjeg vijeka, imali su svoju vrlo sofisticiranu i složenu religiju..
Religija nordijskih i drugih germanskih naroda nikada nije imala ime; oni koji su ga prakticirali nazvali su je "tradicijom". Predstavili su svjetonazor vrlo različit od svjetonazora moderne znanosti ili najmodernijih religija. Predkršćanska germanska religija bila je animistička, politeistička, panteistička i imala je ciklički pogled na vrijeme.
Odin
Njegovo ime znači bijes i najvažniji je bog nordijske mitologije, kralj bogova. Sin boga Bora i velikana Bestle, brata Vili i Véa, dominira ratom, smrću, mudrošću, poezijom i magijom. Odin je, prema legendama, otac prva dva čovjeka: Ask i Embla.
Osim toga, on se u braku s tri žene: Frigg, koji je simbolizirao obrađenu zemlju is kojom su imali Baldera, Hodera i Hermoda; Jörd, koji simbolizira nenaseljenu zemlju i s kojom je imao Thora i Meili; i Prsten, koji simbolizira zimu i zamrznutu zemlju, s njom je otac Vali. Imao je i drugu djecu, poput Iduna.
Od svih njegovih moći, Odin je prepoznat kao duh samopoboljšanja, za velike izazove koje je morao savladati da bi se smatrao bogom.
Baš kao što je žrtvovao svoje desno oko kad ga je potaknuo da pije s izvora Mimira, gdje je pronađena mudrost, što ga je uzdiglo da bude najmudriji bog, gospodar svih univerzalnih znanja..
Kompleksne i nepredvidive prirode, mogao je biti velikodušan i nagraditi neustrašive ratnike ili biti izdajnik, što ga je učinilo jednim od najstrašnijih stvorenja stvaranja.
Odin je predstavljen šeširom i štapom. Uvijek su ga pratila dva vrana, Hugin i Munnin, koji predstavljaju utjelovljenje pamćenja i misli.
Jedno od njegovih najsvetijih stvari bilo je koplje, poznato kao Gungner (čije je značenje nasilno drhtanje ili drhtanje), koje su proizveli vanzemaljci, koji je imao uzbudljivu moć nad onima koji su ga dotakli..
Njegova se legenda odrazila u stripu Odin Marvel, ali se također pojavljuje u televizijskim serijama kao Čuvari Galaksije, ponton, Osvetnici i Spiderman. Također je došao u kino s filmom Thor, u kojoj je ulogu Odina odigrao poznati Anthony Hopkins.
THor
S ogromnim područjem utjecaja u nordijskoj mitologiji, Thor je bog groma (riječ kojoj duguje svoje ime), sin Odina i Jorda, koji dominira klimom, žetvama, pravdom, bitkama, putovanjima , projekcija i posvećenje.
On je Sifov suprug i otac ðrúðr (Trude), Valkire, čije ime predstavlja moć i snagu. Osim toga, ima dvoje djece: Magni, s gigantom Járnsaxom, i Móði, čija je majka nepoznata.
Vlasnik vrlo opasnog bijesa, jednom je u Asgardu zaposlio jedan od dvanaest fotelja velike sudnice.
Njegovo oružje bilo je čekić, koji je izgledao ponosno i kojim je slomio njegove neprijatelje, ledenog diva. Čekić je imao divnu sposobnost da se uvijek vrati u ruke vlasnika.
Ovaj lik inspirirao je Marvelov strip, koji se temeljio na filmu objavljenom 2011. godine. Glavna uloga pripala je Chrisu Hemsworthu, koji u prvom stupnju nije prošao casting, već je redatelj (Kenneth Branagh) i producenti odlučili dati mu sekundu prilika.
Film je bio blockbuster s zbirkom od više od 449 milijuna dolara. Njegov nastavak objavljen je 2013. godine i očekuje se da će do kraja 2017. saga biti završena trećim filmom s istim protagonistima.
Prije no što su Norci (Vikinzi) i drugi germanski narodi prešli na kršćanstvo tijekom srednjeg vijeka, imali su svoju vrlo sofisticiranu i složenu religiju..
Religija nordijskih i drugih germanskih naroda nikada nije imala ime; oni koji su ga prakticirali nazvali su je "tradicijom". Predstavili su svjetonazor vrlo različit od svjetonazora moderne znanosti ili najmodernijih religija. Predkršćanska germanska religija bila je animistička, politeistička, panteistička i imala je ciklički pogled na vrijeme.
Odin
Njegovo ime znači bijes i najvažniji je bog nordijske mitologije, kralj bogova. Sin boga Bora i velikana Bestle, brata Vili i Véa, dominira ratom, smrću, mudrošću, poezijom i magijom. Odin je, prema legendama, otac prva dva čovjeka: Ask i Embla.
Osim toga, on se u braku s tri žene: Frigg, koji je simbolizirao obrađenu zemlju is kojom su imali Baldera, Hodera i Hermoda; Jörd, koji simbolizira nenaseljenu zemlju i s kojom je imao Thora i Meili; i Prsten, koji simbolizira zimu i zamrznutu zemlju, s njom je otac Vali. Imao je i drugu djecu, poput Iduna.
Od svih njegovih moći, Odin je prepoznat kao duh samopoboljšanja, za velike izazove koje je morao savladati da bi se smatrao bogom.
Baš kao što je žrtvovao svoje desno oko kad ga je potaknuo da pije s izvora Mimira, gdje je pronađena mudrost, što ga je uzdiglo da bude najmudriji bog, gospodar svih univerzalnih znanja..
Kompleksne i nepredvidive prirode, mogao je biti velikodušan i nagraditi neustrašive ratnike ili biti izdajnik, što ga je učinilo jednim od najstrašnijih stvorenja stvaranja.
Odin je predstavljen šeširom i štapom. Uvijek su ga pratila dva vrana, Hugin i Munnin, koji predstavljaju utjelovljenje pamćenja i misli.
Jedno od njegovih najsvetijih stvari bilo je koplje, poznato kao Gungner (čije je značenje nasilno drhtanje ili drhtanje), koje su proizveli vanzemaljci, koji je imao uzbudljivu moć nad onima koji su ga dotakli..
Njegova se legenda odrazila u stripu Odin Marvel, ali se također pojavljuje u televizijskim serijama kao Čuvari Galaksije, ponton, Osvetnici i Spiderman. Također je došao u kino s filmom Thor, u kojoj je ulogu Odina odigrao poznati Anthony Hopkins.
THor
S ogromnim područjem utjecaja u nordijskoj mitologiji, Thor je bog groma (riječ kojoj duguje svoje ime), sin Odina i Jorda, koji dominira klimom, žetvama, pravdom, bitkama, putovanjima , projekcija i posvećenje.
On je Sifov suprug i otac ðrúðr (Trude), Valkire, čije ime predstavlja moć i snagu. Osim toga, ima dvoje djece: Magni, s gigantom Járnsaxom, i Móði, čija je majka nepoznata.
Vlasnik vrlo opasnog bijesa, jednom je u Asgardu zaposlio jedan od dvanaest fotelja velike sudnice.
Njegovo oružje bilo je čekić, koji je izgledao ponosno i kojim je slomio njegove neprijatelje, ledenog diva. Čekić je imao divnu sposobnost da se uvijek vrati u ruke vlasnika.
Ovaj lik inspirirao je Marvelov strip, koji se temeljio na filmu objavljenom 2011. godine. Glavna uloga pripala je Chrisu Hemsworthu, koji u prvom stupnju nije prošao casting, već je redatelj (Kenneth Branagh) i producenti odlučili dati mu sekundu prilika.
Film je bio blockbuster s zbirkom od više od 449 milijuna dolara. Njegov nastavak objavljen je 2013. godine i očekuje se da će do kraja 2017. saga biti završena trećim filmom s istim protagonistima.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: O svim religijama
LOKI
Poznat kao podrijetlo svih prijevara, Loki je varalica, varljiv i taman bog, koji dominira vatrom, sa svim svojim blagodatima i štetnostima.
Kontroverze njegovog lika, stavile su ga na mjesto mitoloških bića, budući da unatoč tome što se smatraju jednim od bogova, nisu imali vjernika ni kulta.
Odin ga je smatrao bratom dok nije ubio sina Baldera, pa je bio vezan za tri stijene. Kada je Loki uspio pobjeći, borio se protiv bogova u završnoj bitci svijeta.
Njegove su žene bile Angrboda, Sigyn i Savadilfari, s kojima je rodio brojna ljudska stvorenja i čudovišta, kao što su div Fenrir, zmija Jörmundgarder, božica Hela, Narfi, divovski konj s osam nogu Sleipner i Vali, koji je bio pretvorena u bijesnog vuka kao Odinova rečenica.
Tgod
On je čovjek s jednom rukom, bog hrabrosti i rata, zaštitnik pravde, kojeg predstavlja koplje koje nosi sa sobom. U nekom odlomku legendi opisan je kao sin Odina i Frigga, dok se u drugima smatra potomkom Frille i diva Ymira..
Izgubio je ruku kad ga je ugrizao čudovišni vuk Fenrir, kojeg je trebao hraniti. Životinja je bila okovana strahom od Odina (koji je znao da je njegova sudbina podložna vuku), ali lako oslobođena.
Za kontrolu zvijeri povjerio je patuljcima čarobnu ogradu. Fenrir nije imao povjerenja u taj predmet i dopustio mu da se stavi na njega, te je uvjetovao da mu jedan od bogova stavi ruku u usta. Tyr je prihvatio izazov i izgubio ruku.
U anglosaksonskim jezicima Tyr je zastupljen u utorak posvećen bogu rata.
Freya
Ona je jedna od najznačajnijih božica nordijske mitologije, dominira ljubavlju, ljepotom, finim materijalnim dobrima i plodnošću, ali također utječe na magiju, proročanstvo, bogatstvo, rat i smrt.
U njemačkim jezicima njegovo ime povezano je s petkom, imenom boga ljubavi. Osim toga, njegov pseudonim se koristi za identifikaciju nekih pozicija hipopresivnih vježbi.
Freya je bila dio božanskog plemena Vanir, ali je nakon rata između irsira i Vanira postao počasni član božjih bogova. Njegov otac je Njord; njegova majka je nepoznata.
Frigg
To je, zajedno s Frejom, jednom od najvećih božica nordijske mitologije, zapravo u nekim legendama smatra se istim stvorenjem, ali to nisu.
Frigg je žena Odina, božice nebesa i kraljice Ašira. Kao i Freya, ona dominira plodnošću, ljubavlju, ali također upravlja upravljanjem domom, brakom, majčinstvom i domaćom umjetnošću..
Ova božica ima moć proroštva, ali (iako se čini proturječnom) nikada ne govori ono što vidi. Zajedno s Odinom jedino stvorenje koje može sjesti na prijestolje Hliðskjálf i promatrati devet svjetova.
On ima troje djece, Balder, Hoder i Hermod, četiri pastorke: Heimdall, Tyr, Vidar i Váli. S Thorom odnos nije baš jasan, neke pjesme nazivaju braćom, dok su druge majka i pastorak.
=>
Poznat kao podrijetlo svih prijevara, Loki je varalica, varljiv i taman bog, koji dominira vatrom, sa svim svojim blagodatima i štetnostima.
Kontroverze njegovog lika, stavile su ga na mjesto mitoloških bića, budući da unatoč tome što se smatraju jednim od bogova, nisu imali vjernika ni kulta.
Odin ga je smatrao bratom dok nije ubio sina Baldera, pa je bio vezan za tri stijene. Kada je Loki uspio pobjeći, borio se protiv bogova u završnoj bitci svijeta.
Njegove su žene bile Angrboda, Sigyn i Savadilfari, s kojima je rodio brojna ljudska stvorenja i čudovišta, kao što su div Fenrir, zmija Jörmundgarder, božica Hela, Narfi, divovski konj s osam nogu Sleipner i Vali, koji je bio pretvorena u bijesnog vuka kao Odinova rečenica.
Tgod
On je čovjek s jednom rukom, bog hrabrosti i rata, zaštitnik pravde, kojeg predstavlja koplje koje nosi sa sobom. U nekom odlomku legendi opisan je kao sin Odina i Frigga, dok se u drugima smatra potomkom Frille i diva Ymira..
Izgubio je ruku kad ga je ugrizao čudovišni vuk Fenrir, kojeg je trebao hraniti. Životinja je bila okovana strahom od Odina (koji je znao da je njegova sudbina podložna vuku), ali lako oslobođena.
Za kontrolu zvijeri povjerio je patuljcima čarobnu ogradu. Fenrir nije imao povjerenja u taj predmet i dopustio mu da se stavi na njega, te je uvjetovao da mu jedan od bogova stavi ruku u usta. Tyr je prihvatio izazov i izgubio ruku.
U anglosaksonskim jezicima Tyr je zastupljen u utorak posvećen bogu rata.
Freya
Ona je jedna od najznačajnijih božica nordijske mitologije, dominira ljubavlju, ljepotom, finim materijalnim dobrima i plodnošću, ali također utječe na magiju, proročanstvo, bogatstvo, rat i smrt.
U njemačkim jezicima njegovo ime povezano je s petkom, imenom boga ljubavi. Osim toga, njegov pseudonim se koristi za identifikaciju nekih pozicija hipopresivnih vježbi.
Freya je bila dio božanskog plemena Vanir, ali je nakon rata između irsira i Vanira postao počasni član božjih bogova. Njegov otac je Njord; njegova majka je nepoznata.
Frigg
To je, zajedno s Frejom, jednom od najvećih božica nordijske mitologije, zapravo u nekim legendama smatra se istim stvorenjem, ali to nisu.
Frigg je žena Odina, božice nebesa i kraljice Ašira. Kao i Freya, ona dominira plodnošću, ljubavlju, ali također upravlja upravljanjem domom, brakom, majčinstvom i domaćom umjetnošću..
Ova božica ima moć proroštva, ali (iako se čini proturječnom) nikada ne govori ono što vidi. Zajedno s Odinom jedino stvorenje koje može sjesti na prijestolje Hliðskjálf i promatrati devet svjetova.
On ima troje djece, Balder, Hoder i Hermod, četiri pastorke: Heimdall, Tyr, Vidar i Váli. S Thorom odnos nije baš jasan, neke pjesme nazivaju braćom, dok su druge majka i pastorak.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: O svim religijama
=>
Frey
Bog sunca i kiše, sin je Njorda i Freya. To je jedna od glavnih figura Vanira, jednog od glavnih poganskih bogova i dominira vegetacijom.
Ovaj bog je od bogova primio Mač Pobjede, simbol sunčevih zraka, koji se može pomicati, boriti i pobjeđivati vlastitom voljom, samo se otkopčavajući.
No, Frey je napustio ovaj mač kako bi pobijedio Gerdu, djevicu divu, koja se ludo zaljubljena pretvorila u ometenu i melankoličnu..
Kad je dobio očevu dozvolu da sudi divu, predao je svoje oružje kao nagradu. Zbog toga nije dopušteno oružje unutar hramova njihovog štovanja.
Skadi
Skadi je božica zime, njezina legenda je jedna od najzanimljivijih iz nordijske mitologije. Hunter s lukom, odlučio je otići u potragu za osvetom Asgardu (vrtu bogova) nakon što je irsir ubio svog oca.
Kad je stigao, Odin mu je ponudio primirje: staviti očeve oči poput zvijezda i udati se za boga pod uvjetom da mora izabrati kandidata samo gledajući njegove noge. Izabrao je Njord, boga mora; preferirala je Baldera.
Par nije prevladao razlike i završio se razdvajanjem. Neki tvrde da se kasnije oženio s Ullrom, bogom skijaša i streličarstva, dok je za druge legende imao nekoliko djece s Odinom.
Heimdall
Jedan od najmoćnijih bogova nordijske mitologije, ne zbog svojih moći, već zbog odgovornosti.
To je bog svjetlosti, ali je jedino biće koje, s rubova neba, kontrolira most dugine, zvan Bifrost, koji je jedini ulaz u Asgard, vrt bogova.
On je sin Odina i devet divovskih žena, vlasnica oštrog uha i vida, sposobnih slušati kako rastu travu, imaju potpunu percepciju. Zato je njegova uloga čuvara. On je također protagonist jednog od Marvelovih stripova.
Idunn
Boginja vječne mladosti, ističe se da ima moć dati život i vječnu mladost bogovima koje odabere uz neke zlatne jabuke koje nosi u kutiji.
Ona je supruga Vikingovog ratnika pjesnika (escaldo) Bragija, sina Odina i boga pjesništva i bardova (koji je prenosio priče).
Nerthus
Boginja prirode, rođena u šumi i predstavlja novi život koji se ponovno rađa proljećem. Kada je među ljudima, svi moraju položiti svoje oružje tako da mir vlada.
Balder
Odinov sin i Frigg, bog istine, pravde i svjetla. Njegova majka osjetila je njegovu smrt kad je počeo sanjati tamne stvari.
Isto tako, njegova je smrt epska: tražio je od bogova da mu bace sve štetne predmete koje su mogli dokazati za njegovu besmrtnost, ali tijekom izazova Hoder (njegov slijepi brat) probio mu je prsa i umro na licu mjesta..
NJord
Bog mora, vatre i vjetrova, pridružio se assiru kao talac Vanira nakon rata koji je izbio između obje strane. Izabran je kao Skadin suprug u lošem braku. Njegov lik je predmet niza njemačkih akademskih tekstova i govora.
=>
Frey
Bog sunca i kiše, sin je Njorda i Freya. To je jedna od glavnih figura Vanira, jednog od glavnih poganskih bogova i dominira vegetacijom.
Ovaj bog je od bogova primio Mač Pobjede, simbol sunčevih zraka, koji se može pomicati, boriti i pobjeđivati vlastitom voljom, samo se otkopčavajući.
No, Frey je napustio ovaj mač kako bi pobijedio Gerdu, djevicu divu, koja se ludo zaljubljena pretvorila u ometenu i melankoličnu..
Kad je dobio očevu dozvolu da sudi divu, predao je svoje oružje kao nagradu. Zbog toga nije dopušteno oružje unutar hramova njihovog štovanja.
Skadi
Skadi je božica zime, njezina legenda je jedna od najzanimljivijih iz nordijske mitologije. Hunter s lukom, odlučio je otići u potragu za osvetom Asgardu (vrtu bogova) nakon što je irsir ubio svog oca.
Kad je stigao, Odin mu je ponudio primirje: staviti očeve oči poput zvijezda i udati se za boga pod uvjetom da mora izabrati kandidata samo gledajući njegove noge. Izabrao je Njord, boga mora; preferirala je Baldera.
Par nije prevladao razlike i završio se razdvajanjem. Neki tvrde da se kasnije oženio s Ullrom, bogom skijaša i streličarstva, dok je za druge legende imao nekoliko djece s Odinom.
Heimdall
Jedan od najmoćnijih bogova nordijske mitologije, ne zbog svojih moći, već zbog odgovornosti.
To je bog svjetlosti, ali je jedino biće koje, s rubova neba, kontrolira most dugine, zvan Bifrost, koji je jedini ulaz u Asgard, vrt bogova.
On je sin Odina i devet divovskih žena, vlasnica oštrog uha i vida, sposobnih slušati kako rastu travu, imaju potpunu percepciju. Zato je njegova uloga čuvara. On je također protagonist jednog od Marvelovih stripova.
Idunn
Boginja vječne mladosti, ističe se da ima moć dati život i vječnu mladost bogovima koje odabere uz neke zlatne jabuke koje nosi u kutiji.
Ona je supruga Vikingovog ratnika pjesnika (escaldo) Bragija, sina Odina i boga pjesništva i bardova (koji je prenosio priče).
Nerthus
Boginja prirode, rođena u šumi i predstavlja novi život koji se ponovno rađa proljećem. Kada je među ljudima, svi moraju položiti svoje oružje tako da mir vlada.
Balder
Odinov sin i Frigg, bog istine, pravde i svjetla. Njegova majka osjetila je njegovu smrt kad je počeo sanjati tamne stvari.
Isto tako, njegova je smrt epska: tražio je od bogova da mu bace sve štetne predmete koje su mogli dokazati za njegovu besmrtnost, ali tijekom izazova Hoder (njegov slijepi brat) probio mu je prsa i umro na licu mjesta..
NJord
Bog mora, vatre i vjetrova, pridružio se assiru kao talac Vanira nakon rata koji je izbio između obje strane. Izabran je kao Skadin suprug u lošem braku. Njegov lik je predmet niza njemačkih akademskih tekstova i govora.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: O svim religijama
=>
Hoder
Još jedan Odinov sin, bio je slijepi bog koji je nakon ubijanja (neki kažu i nehotice njegovog brata Baldera) umro u rukama Vali, također Odinovog sina..
Hoder bi izazvao smrt Baldera kojeg je Loki prevario, a Odin je rodio Valija da ga osveti. Ovaj bog je prisutan u povijesti Svemogući Johnsonovi, fantastična serija u novozelandskoj drami i komičnom tonu.
Vidar
Bog tišine, osvete i pravde, hrabar i šutljiv za vrijeme posljednje bitke svijeta ubijen, gazi po čeljusti, Fenriru, zvijeri koja je proždirala njegova oca Odina.
Izranjajući u svijetu ponovno rođen nakon Ragnaröka, njegova sudbina je biti sa svojim bratom Valijem i upravljati regeneriranom zemljom. Legenda kaže da su bogovi imali kontakt s šumama i prirodom kroz njega.
Zastupljena je snažnom figurom, velikog stasa, obdarena oklopom i mačem s važnim rubom. Njegova posebnost su njegove željezne cipele s kožom, koje je dizajnirala njegova majka, divovski Grid, s kojima se opirao, a zatim pobijedio Fenrira..
forseti
Poznat kao najmudriji i najrječitiji od bogova Asgarda, on je sin Baldera i Nanna. Bog pravednosti, istine i mira, imao jedinstvenu sposobnost rješavanja sukoba sa snagom posredovanja, pa se njegov sud smatrao najboljim od svih stvorenih.
Dobio je rješenja koja su svi smatrali pravednima, ali su potpisane samo svečane presude. On nije sudjelovao u ratu kraja svijeta zbog svog mirnog karaktera.
Nanna
Supruga Baldera i majka Forsetija, Nanna je umrla od tuge nakon smrti svoga supruga, u rukama njezina brata.
Tragična priča o toj božici bila je oslobođena kada je u groznoj igri za preživljavanje Balder umro izboden. Odlučila je zaploviti brodom s suprugom na moru, gdje je brod zapalio. Dakle, par je ponovno bio ujedinjen prema legendama o nordijskoj mitologiji.
Postoje različite pjesme koje to zovu, u mnogim od njih je povezana sa skijašima pa se zaključuje da bi njihove domene bile u snijegu.
Hermod
Također Odinov sin (s Friggom) i jedan od njegovih najbližih asistenata. Poznat kao sin Božji, briljantan je i posjeduje nevjerojatnu brzinu kretanja, za koju je prepoznat kao agilnog boga.
Njegove vrline učinile su ga idealnim glasnikom bogova, sposobnim izbjeći svaku opasnost. Kao sluga svoga oca, trčao je kroz sva mjesta stvaranja da bi ga zadovoljio.
Izabrao ga je thesir da ode u Helheim, kraljevstvo smrti, s misijom da kraljica Hela vrati Baldera u vrt bogova.
Uller
Bog zime i poljoprivrede, volio je hladnoću i uživao u kretanju svojim skijama, kožama i klizaljkama tijekom cijelog stvaranja. Bio je vješt lovac i strijelac u šumi.
On je sin Sifa i pastorka Thora, nepoznato je tko je njegov otac, ali ga vjeruje uspostavlja kao jednog od ledenih divova. Kada se Skadi razveo od Njorda, to je bila njegova supruga.
Ran
Morska boginja čija je sposobnost bila da lovi utopljenog s golemom mrežom kako bi ih odvela u svoje prebivalište.
Njegova je prisutnost u nordijskoj mitologiji oskudna i daje joj se protagonizam jer se smatralo da je utapanje kao da pada u njegove čeljusti. Njegovo ime povezano je s riječju pljačke.
Gefjun
Možda je njegovo priznanje veće od mnogih mitoloških bogova na ovom popisu za to što su imali istaknutu statuu u Kopenhagenu, ali su također odigrali vodeću ulogu u nordijskim legendama..
Poznata kao vidovnjak, primila je sve mrtve djevice u svojoj sobi, za koju se naziva boginja vrline. Imali su domene na plugu i dobru sreću.
Kralj Gylfi je obećao veliku količinu zemlje da ore u jednoj noći, pretvorila svoje četvero djece u volove kako bi ispunila svoju misiju, a to je prikazano u kipu Kopenhagena. Vjeruje se da je Gefjun bio jedno od alternativnih imena Freye, božice plodnosti.
Hnoss
Kći Freya, božica je ljepote, želje i požude, vlasnik šarma bez jednakosti u nordijskoj mitologiji.
Svoje ime dobiva svim lijepim stvarima stvaranja, u nekim legendama čak se prevodi i kao dragulj ili blago.
=>
Hoder
Još jedan Odinov sin, bio je slijepi bog koji je nakon ubijanja (neki kažu i nehotice njegovog brata Baldera) umro u rukama Vali, također Odinovog sina..
Hoder bi izazvao smrt Baldera kojeg je Loki prevario, a Odin je rodio Valija da ga osveti. Ovaj bog je prisutan u povijesti Svemogući Johnsonovi, fantastična serija u novozelandskoj drami i komičnom tonu.
Vidar
Bog tišine, osvete i pravde, hrabar i šutljiv za vrijeme posljednje bitke svijeta ubijen, gazi po čeljusti, Fenriru, zvijeri koja je proždirala njegova oca Odina.
Izranjajući u svijetu ponovno rođen nakon Ragnaröka, njegova sudbina je biti sa svojim bratom Valijem i upravljati regeneriranom zemljom. Legenda kaže da su bogovi imali kontakt s šumama i prirodom kroz njega.
Zastupljena je snažnom figurom, velikog stasa, obdarena oklopom i mačem s važnim rubom. Njegova posebnost su njegove željezne cipele s kožom, koje je dizajnirala njegova majka, divovski Grid, s kojima se opirao, a zatim pobijedio Fenrira..
forseti
Poznat kao najmudriji i najrječitiji od bogova Asgarda, on je sin Baldera i Nanna. Bog pravednosti, istine i mira, imao jedinstvenu sposobnost rješavanja sukoba sa snagom posredovanja, pa se njegov sud smatrao najboljim od svih stvorenih.
Dobio je rješenja koja su svi smatrali pravednima, ali su potpisane samo svečane presude. On nije sudjelovao u ratu kraja svijeta zbog svog mirnog karaktera.
Nanna
Supruga Baldera i majka Forsetija, Nanna je umrla od tuge nakon smrti svoga supruga, u rukama njezina brata.
Tragična priča o toj božici bila je oslobođena kada je u groznoj igri za preživljavanje Balder umro izboden. Odlučila je zaploviti brodom s suprugom na moru, gdje je brod zapalio. Dakle, par je ponovno bio ujedinjen prema legendama o nordijskoj mitologiji.
Postoje različite pjesme koje to zovu, u mnogim od njih je povezana sa skijašima pa se zaključuje da bi njihove domene bile u snijegu.
Hermod
Također Odinov sin (s Friggom) i jedan od njegovih najbližih asistenata. Poznat kao sin Božji, briljantan je i posjeduje nevjerojatnu brzinu kretanja, za koju je prepoznat kao agilnog boga.
Njegove vrline učinile su ga idealnim glasnikom bogova, sposobnim izbjeći svaku opasnost. Kao sluga svoga oca, trčao je kroz sva mjesta stvaranja da bi ga zadovoljio.
Izabrao ga je thesir da ode u Helheim, kraljevstvo smrti, s misijom da kraljica Hela vrati Baldera u vrt bogova.
Uller
Bog zime i poljoprivrede, volio je hladnoću i uživao u kretanju svojim skijama, kožama i klizaljkama tijekom cijelog stvaranja. Bio je vješt lovac i strijelac u šumi.
On je sin Sifa i pastorka Thora, nepoznato je tko je njegov otac, ali ga vjeruje uspostavlja kao jednog od ledenih divova. Kada se Skadi razveo od Njorda, to je bila njegova supruga.
Ran
Morska boginja čija je sposobnost bila da lovi utopljenog s golemom mrežom kako bi ih odvela u svoje prebivalište.
Njegova je prisutnost u nordijskoj mitologiji oskudna i daje joj se protagonizam jer se smatralo da je utapanje kao da pada u njegove čeljusti. Njegovo ime povezano je s riječju pljačke.
Gefjun
Možda je njegovo priznanje veće od mnogih mitoloških bogova na ovom popisu za to što su imali istaknutu statuu u Kopenhagenu, ali su također odigrali vodeću ulogu u nordijskim legendama..
Poznata kao vidovnjak, primila je sve mrtve djevice u svojoj sobi, za koju se naziva boginja vrline. Imali su domene na plugu i dobru sreću.
Kralj Gylfi je obećao veliku količinu zemlje da ore u jednoj noći, pretvorila svoje četvero djece u volove kako bi ispunila svoju misiju, a to je prikazano u kipu Kopenhagena. Vjeruje se da je Gefjun bio jedno od alternativnih imena Freye, božice plodnosti.
Hnoss
Kći Freya, božica je ljepote, želje i požude, vlasnik šarma bez jednakosti u nordijskoj mitologiji.
Svoje ime dobiva svim lijepim stvarima stvaranja, u nekim legendama čak se prevodi i kao dragulj ili blago.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: O svim religijama
=>
o nordijskoj mitologiji
Ta se tradicija održavala stoljećima, čak i za vrijeme Vikinga, ai danas su sačuvani u nekim ruralnim gradovima. Priče su dospjele u naše dane zahvaljujući Eddasu (zbirci nordijskih mitoloških priča) i drugim srednjovjekovnim tekstovima koji su pronađeni.
Nordijska kozmologija bila je složena i posebna. Opća pravila o nastanku i evoluciji svemira temeljio se na ravnom disku koji se nalazio u granama stabla zvanom Yggdrasil. Naselili su različita stvorenja u međusobnom sukobu, kao što su zmajevi, orlovi, vjeverice i jastrebovi.
Poznat kao dvorac svih božanstava, Asgard je vrt bogova, gdje su živjeli kraljevi božanstva. Ovo mjesto je suprotno od prebivališta čudovišta i divova, poznatih kao Utgard, i to od ljudi, zvanih Mitgard.
U Asgardu se nalaze i Valhala, raj heroja i Odinova palača Gladheim. Tu su živjeli Ašir (bogovi) i Asynjur (boginje).
Bogovi su imali oblik vladavine sličan sadašnjim republikama, s skupštinom na čelu s Odinom, najplemenitijim i najvažnijim od svih bogova.
No, u nordijskoj mitologiji, pored .sira, bilo je i nekoliko vrsta bogova. Vanir, na primjer, koji je svojim željama vladao morem, vjetrom, vatrom, kišom, suncem, ljubavlju, šumama i prirodnim silama.
Razlika između ovih bogova bila je u tome što je irsir imao ratni karakter, dok su Vanir bili mirni, no neki su bogovi bili prisutni u oba stana.
Među ostalim nadnaravnim stvorenjima, nordijska mitologija zadržava mjesto i za divove (jotune), trolove i demone, bića opasna za čovjeka.
Kartu mitoloških figura popunjavaju: nore, koje fiksiraju odredište; valkije, djevičanski ratnici koje je izabrao Odin; zvijeri, neke dobre i druge loše; i patuljci i vilenjaci, koji čine posebnu rasu, koja se smatrala evolucijom crva i bila prisutna u različitim odlomcima književnosti Williama Shakespearea.
Ali razlika između bogova i drugih nadnaravnih stvorenja bila je u tome što su prve bile smrtne i mogle su doseći konačnu bitku svijeta (Ragnarök) kroz jabuku Iduna, nazvanu vječna mladost..
Mnoge legende ove mitologije imale su snažno podrijetlo u Vikinzima, izvornim nordijskim narodima poznatim po svojim ekspedicijama na druga područja..
https://hr.thpanorama.com/articles/hist ... pales.html
o nordijskoj mitologiji
Ta se tradicija održavala stoljećima, čak i za vrijeme Vikinga, ai danas su sačuvani u nekim ruralnim gradovima. Priče su dospjele u naše dane zahvaljujući Eddasu (zbirci nordijskih mitoloških priča) i drugim srednjovjekovnim tekstovima koji su pronađeni.
Nordijska kozmologija bila je složena i posebna. Opća pravila o nastanku i evoluciji svemira temeljio se na ravnom disku koji se nalazio u granama stabla zvanom Yggdrasil. Naselili su različita stvorenja u međusobnom sukobu, kao što su zmajevi, orlovi, vjeverice i jastrebovi.
Poznat kao dvorac svih božanstava, Asgard je vrt bogova, gdje su živjeli kraljevi božanstva. Ovo mjesto je suprotno od prebivališta čudovišta i divova, poznatih kao Utgard, i to od ljudi, zvanih Mitgard.
U Asgardu se nalaze i Valhala, raj heroja i Odinova palača Gladheim. Tu su živjeli Ašir (bogovi) i Asynjur (boginje).
Bogovi su imali oblik vladavine sličan sadašnjim republikama, s skupštinom na čelu s Odinom, najplemenitijim i najvažnijim od svih bogova.
No, u nordijskoj mitologiji, pored .sira, bilo je i nekoliko vrsta bogova. Vanir, na primjer, koji je svojim željama vladao morem, vjetrom, vatrom, kišom, suncem, ljubavlju, šumama i prirodnim silama.
Razlika između ovih bogova bila je u tome što je irsir imao ratni karakter, dok su Vanir bili mirni, no neki su bogovi bili prisutni u oba stana.
Među ostalim nadnaravnim stvorenjima, nordijska mitologija zadržava mjesto i za divove (jotune), trolove i demone, bića opasna za čovjeka.
Kartu mitoloških figura popunjavaju: nore, koje fiksiraju odredište; valkije, djevičanski ratnici koje je izabrao Odin; zvijeri, neke dobre i druge loše; i patuljci i vilenjaci, koji čine posebnu rasu, koja se smatrala evolucijom crva i bila prisutna u različitim odlomcima književnosti Williama Shakespearea.
Ali razlika između bogova i drugih nadnaravnih stvorenja bila je u tome što su prve bile smrtne i mogle su doseći konačnu bitku svijeta (Ragnarök) kroz jabuku Iduna, nazvanu vječna mladost..
Mnoge legende ove mitologije imale su snažno podrijetlo u Vikinzima, izvornim nordijskim narodima poznatim po svojim ekspedicijama na druga područja..
https://hr.thpanorama.com/articles/hist ... pales.html
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.