Pa kako ti onda dajes do znanja jednoj zeni da je dosao red na drugu?
Drugacije kulture i obicaji
Re: Drugacije kulture I obicaji
Pa kako ti onda dajes do znanja jednoj zeni da je dosao red na drugu?
Re: Drugacije kulture I obicaji
Jah, moderna vremena
Ima neko pleme, gledala sam to na tv, Azija uglavnom... jedan brat dovede zenu i ona je zena svoj braci. Djeca, nije bitno ciji su, njihova su
Re: Drugacije kulture I obicaji
Šalim se, super je tema i iskopaš baš zanimljive primjere. Da ne spamam dalje
Re: Drugacije kulture I obicaji
u mnogim zajednicama u Indiji je isto
to sam citao prije par god. u nekom plemenu,dok se svi pozene
iskupi se tu vise tih nevjesta
svaki sa svakom opsti
djece po 50. niko ne postavlja pitanje ko je bioloski otac
Re: Drugacije kulture I obicaji
Život morskih nomada: Upoznajte pleme bez zemlje
U vodama u blizini Bornea, na vodi, živi pleme Bajau. Neki članovi plemena su na vodi izgradili plutajuća sela, dok drugi žive u čamcima. U svakom slučaju, njihovi životi se u potpunosti odvijaju na vodi.
Francuski fotograf Rehan proveo je nekoliko dana s njima, kako bi ovekovečio njihovu svakodnevnicu bolje ih upoznao. On je otkrio da nikada neće zaboraviti spokoj koji je osetio provodeći vreme s pripadnicima plemena, ljudima koji nemaju baš ništa zajedničko s onima koji žive na tlu - njihov opstanak zavisi isključivo od vode i ribolova. U zajednici svako zauzima vrlo određeno i važno mesto, a zajednički cilj je jednostavan: najbolji mogući ulov.
Kako pišu strani mediji, nijedna od okolnih država ne prihvata pleme Bajau, ali ih nijedna nije ni prognala. Život na moru je njihov izbor i plemenska tradicija.
Oni žive isključivo u sadašnjem trenutku. Ne broje godine jer smatraju da je vreme nevažno. Potiču s brojnih ostrva u arhipelagu Sulu, a prvi zapisi o njima nastali su još 1521. godine, kada se s njima susreo Antonio Pigafeta, venecijanski istraživač i moreplovac.
Danas pripadnici plemena Bajau ne umeju ni da čitaju ni da pišu, ali postoji nešto o čemu znaju sve - ne postoji kutak voda na kojim žive a da nisu zavirili u njega i upoznali sve njegove dobre i loše strane. Mnogi od njih nikada nisu napustili svoju zajednicu, a žene se čak i porođaju u svojim plutajućim brvnarama.
Kakve slike
U vodama u blizini Bornea, na vodi, živi pleme Bajau. Neki članovi plemena su na vodi izgradili plutajuća sela, dok drugi žive u čamcima. U svakom slučaju, njihovi životi se u potpunosti odvijaju na vodi.
Francuski fotograf Rehan proveo je nekoliko dana s njima, kako bi ovekovečio njihovu svakodnevnicu bolje ih upoznao. On je otkrio da nikada neće zaboraviti spokoj koji je osetio provodeći vreme s pripadnicima plemena, ljudima koji nemaju baš ništa zajedničko s onima koji žive na tlu - njihov opstanak zavisi isključivo od vode i ribolova. U zajednici svako zauzima vrlo određeno i važno mesto, a zajednički cilj je jednostavan: najbolji mogući ulov.
Kako pišu strani mediji, nijedna od okolnih država ne prihvata pleme Bajau, ali ih nijedna nije ni prognala. Život na moru je njihov izbor i plemenska tradicija.
Oni žive isključivo u sadašnjem trenutku. Ne broje godine jer smatraju da je vreme nevažno. Potiču s brojnih ostrva u arhipelagu Sulu, a prvi zapisi o njima nastali su još 1521. godine, kada se s njima susreo Antonio Pigafeta, venecijanski istraživač i moreplovac.
Danas pripadnici plemena Bajau ne umeju ni da čitaju ni da pišu, ali postoji nešto o čemu znaju sve - ne postoji kutak voda na kojim žive a da nisu zavirili u njega i upoznali sve njegove dobre i loše strane. Mnogi od njih nikada nisu napustili svoju zajednicu, a žene se čak i porođaju u svojim plutajućim brvnarama.
Kakve slike
1
1
Re: Drugacije kulture I obicaji
Ja i da sam rođen u ovakvom plemenu, vjerovatno se ne bih zadržao dugo u njemu. Ja bih gledao u onu pučinu i želio bih saznati šta je tamo, ili na kopnu oko tih naseobina...
Re: Drugacije kulture I obicaji
Mene fasciniraju ova plemena..
Ovo mi se posebno dopada.Oni žive isključivo u sadašnjem trenutku. Ne broje godine jer smatraju da je vreme nevažno
Re: Drugacije kulture I obicaji
Ma sve dobro imaju.. morske plodove.. ribu.. vodu.. zrak..sunce.. sve najbolje ..
Nemaju stresa..kuce ..namjestaj. obuću ..odjeću za razlicite sezone......prasinu..tv..smartphone..nezdravo društvo...
Nemaju stresa..kuce ..namjestaj. obuću ..odjeću za razlicite sezone......prasinu..tv..smartphone..nezdravo društvo...
Re: Drugacije kulture I obicaji
a dopao bi mi se život na vodi pod opcijom da se vratim na kopno kad ..i ako poželim..i također posjete da su
mi dozvoljene.
mi dozvoljene.
Re: Drugacije kulture I obicaji
Deca vudua: Borba naroda Fon za milost duhova
Uzgajanje blizanaca nije lako u Beninu, siromašnoj zemlji na zapadnoj obali Afrike. Mortalitet najmlađih – naročito blizanaca – izuzetno je visok, a tokom godina tuge, ožalošćeni roditelji naroda Fon pronašli su interesantan način da se nose s bolom.
Francuski fotograf Erik Laforg proveo je izvesno vreme s pripadnicima ovog naroda i zabeležio tradiciju koja se dugo praktikuje u Beninu: nakon što njihova deca preminu, majke i očevi prave lutke za koje veruju da postaju novi dom dušama njihovih mališana. Uz to, oni smatraju da ovi duhovi imaju moć da donesu porodici sreću ili nesreću, u zavisnosti od toga kako se ona ophodi prema lutkama.
Zbog toga ožalošćeni roditelji kupaju i „hrane“ lutke, glume da ih uspavljuju, čak ih odvode u škole kako bi umilostivili duhove i oterali zlo od svog doma.
Kako je antropolog Vejd Dejvis objasnio za National Geographic, iako su u mnogim sredinama blizanci simbol disbalansa, u Beninu se veruje da su ovakva deca „dve polovine jedne duše“.
„Blizanci se smatraju bićima božanskog porekla koja žive večno i blagosloviće svakog ko se prema njima ophodi s poštovanjem“, objašnjava antropolog Kosi Đonuku s Univerziteta u Lomeu, u obližnjem Togu.
Iz tog razloga ne dobijaju sva preminula deca zamene u vidu lutaka. Taj običaj rezervisan je samo za blizance, a u narodu Fon je jedna od dvadeset trudnoća blizanačka.
Njihova smrtnost je toliko visoka da, ukoliko bebe dožive treći mesec, cela zajednica se okuplja i pruža deci darove, objašnjava Laforg.
Četrdesetogodišnja Hounjoga jedna je od majki koja je doživela ovakvu sudbinu. Ona je dopustila Laforgu da je prati čitavog jednog dana kako bi stekao uvid u svakodnevnicu beninskih „vudu majki“.
Kako je ovaj fotograf otkrio, Hounjogina deca Zinsu i Zinhoue su preminula, ali ona o njima govori u sadašnjem vremenu. Redovno kupa i umiva lutke koje ih predstavljaju, a jednom nedeljno ih odnosi na jezero zbog temeljnog kupanja.
„Kada ih osuši, prska ih parfemom“, kaže Laforg. „Sunđer kojim ih je trljala baca u jezero da ne bi sa sobom u kuću vratila zlo.“
Uzgajanje blizanaca nije lako u Beninu, siromašnoj zemlji na zapadnoj obali Afrike. Mortalitet najmlađih – naročito blizanaca – izuzetno je visok, a tokom godina tuge, ožalošćeni roditelji naroda Fon pronašli su interesantan način da se nose s bolom.
Francuski fotograf Erik Laforg proveo je izvesno vreme s pripadnicima ovog naroda i zabeležio tradiciju koja se dugo praktikuje u Beninu: nakon što njihova deca preminu, majke i očevi prave lutke za koje veruju da postaju novi dom dušama njihovih mališana. Uz to, oni smatraju da ovi duhovi imaju moć da donesu porodici sreću ili nesreću, u zavisnosti od toga kako se ona ophodi prema lutkama.
Zbog toga ožalošćeni roditelji kupaju i „hrane“ lutke, glume da ih uspavljuju, čak ih odvode u škole kako bi umilostivili duhove i oterali zlo od svog doma.
Kako je antropolog Vejd Dejvis objasnio za National Geographic, iako su u mnogim sredinama blizanci simbol disbalansa, u Beninu se veruje da su ovakva deca „dve polovine jedne duše“.
„Blizanci se smatraju bićima božanskog porekla koja žive večno i blagosloviće svakog ko se prema njima ophodi s poštovanjem“, objašnjava antropolog Kosi Đonuku s Univerziteta u Lomeu, u obližnjem Togu.
Iz tog razloga ne dobijaju sva preminula deca zamene u vidu lutaka. Taj običaj rezervisan je samo za blizance, a u narodu Fon je jedna od dvadeset trudnoća blizanačka.
Njihova smrtnost je toliko visoka da, ukoliko bebe dožive treći mesec, cela zajednica se okuplja i pruža deci darove, objašnjava Laforg.
Četrdesetogodišnja Hounjoga jedna je od majki koja je doživela ovakvu sudbinu. Ona je dopustila Laforgu da je prati čitavog jednog dana kako bi stekao uvid u svakodnevnicu beninskih „vudu majki“.
Kako je ovaj fotograf otkrio, Hounjogina deca Zinsu i Zinhoue su preminula, ali ona o njima govori u sadašnjem vremenu. Redovno kupa i umiva lutke koje ih predstavljaju, a jednom nedeljno ih odnosi na jezero zbog temeljnog kupanja.
„Kada ih osuši, prska ih parfemom“, kaže Laforg. „Sunđer kojim ih je trljala baca u jezero da ne bi sa sobom u kuću vratila zlo.“
1
1
Re: Drugacije kulture I obicaji
Pod vrelinom pustinjskog peska: Život u podzemnom naselju u Tunisu
Jedno od najzanimljivijih naselja u Tunisu, a verovatno i najpoznatije berbersko naselje je Matmata.
U nepristupačnim i ne tako pitomim dolinama regije Djebel Dahar na jugu Tunisa, ljudi već vekovima žive u podzemnim kućama koje ih štite od vrelih letnjih temperatura i vetrova tokom zimskih meseci.
Međutim, poslednjih decenija sve je manje ruralnog stanovništva, a samim tim i stanovnika ovih specifičnih naseobina.
Neobične kuće su skoncentrisane oko berberskog naselja Matmata koje se nalazi 365 kilometara južno od Tunisa.
Većina porodica se iselila iz ovih podzemnih naseobina tokom 60-ih i 70-ih godina prošlog veka kada je tokom modernizacije izgrađeno mnoštvo modernih sela i gradova.
Oni koji su odlučili da nastave život ispod vrele površine zemlje, danas uglavnom žive od uzgajanja maslina i turizma.
Jedno od najzanimljivijih naselja u Tunisu, a verovatno i najpoznatije berbersko naselje je Matmata.
U nepristupačnim i ne tako pitomim dolinama regije Djebel Dahar na jugu Tunisa, ljudi već vekovima žive u podzemnim kućama koje ih štite od vrelih letnjih temperatura i vetrova tokom zimskih meseci.
Međutim, poslednjih decenija sve je manje ruralnog stanovništva, a samim tim i stanovnika ovih specifičnih naseobina.
Neobične kuće su skoncentrisane oko berberskog naselja Matmata koje se nalazi 365 kilometara južno od Tunisa.
Većina porodica se iselila iz ovih podzemnih naseobina tokom 60-ih i 70-ih godina prošlog veka kada je tokom modernizacije izgrađeno mnoštvo modernih sela i gradova.
Oni koji su odlučili da nastave život ispod vrele površine zemlje, danas uglavnom žive od uzgajanja maslina i turizma.
1
1
Re: Drugacije kulture I obicaji
Bio sam u Matmati, prije 15-ak godina. Nisu nam dali da siđemo u ta ukopana dvorišta i zavirimo u kuće, tako da nije bio potpuni doživljaj. Razgledali smo s površine, ali opet je bilo interesantno za posjetiti.
Re: Drugacije kulture I obicaji
Da li je ovo najopasniji put do škole ikada?
Deca iz udaljenog kineskog sela Atuler se spuštaju nesigurnim merdevinama niz liticu visoku 800 metara kako bi došli do škole.
Učenici iz kineskog sela Atuler se suočavaju sa opasnim putovanjem od kuće do škole zato što je njihovo selo odsečeno od ostatka sveta. Oni žive u naselju, koga često nazivaju selo na litici, a koje je smešteno na uzbrdici od 800 metara u jugozapadnoj Kini, u kanjonu reke Meigut. Budući da se njihova škola nalazi u podnožju planine, odlazak u školu iziskuje silazak niz veoma opasne merdevine od vinove loze.
Petnaestoro dece, uzrasta od 6 do 15 godina, spuštaju se u pratnji troje odraslih dva sata niz merdevine koje ih odvajaju od škole i dolaze kući dva puta mesečno odnosno u školi ostaju dve nedelje pre nego što se vrate kući. Meštani sela koriste iste ove merdevine da jednom nedeljnu idu do najbliže prodavnice i kupe potrebne namirnice.
Jedan od roditelja, tridesetogodišnji Čen Guji (30) kaže da ustaje u 6 ujutru kako bi spustio niz liticu svoje 4 ćerke, ali i da bi pomogao drugoj deci da siđu niz planinu na kojoj žive.
Nekada je putovanje do škole veoma teško usled kišnih i snežnih vremenskih uslova, pa se često dešava da roditelju svoju decu uopšte ne upisuju u škole iako su napunila 6, 7 godina.
Uprkos izolovanosti sela, u ovom naselju žive 72 porodice, koje se uglavnom izdržavaju od poljoprivrede.
Najveća želja svih meštana jeste izgradnja puta, koji bi im mnogo olakšao život. Međutim, to se izgleda neće dogoditi.
"Glavni problem je što lako možemo da preselimo meštane sela u obližnji grad, ali bez njihovih farmi oni neće imati posla", rekao je Ki Ke Jin Song, sekretar okruga Zhaojue.
"Meštani ovog sela imaju dobre resurse zemljišta i visok prinos useva. Izgradnja puta u selu bi košta 60 miliona juana, što se ne isplati jer ima malo ljudi u selu", dodaje on.
Deca iz udaljenog kineskog sela Atuler se spuštaju nesigurnim merdevinama niz liticu visoku 800 metara kako bi došli do škole.
Učenici iz kineskog sela Atuler se suočavaju sa opasnim putovanjem od kuće do škole zato što je njihovo selo odsečeno od ostatka sveta. Oni žive u naselju, koga često nazivaju selo na litici, a koje je smešteno na uzbrdici od 800 metara u jugozapadnoj Kini, u kanjonu reke Meigut. Budući da se njihova škola nalazi u podnožju planine, odlazak u školu iziskuje silazak niz veoma opasne merdevine od vinove loze.
Petnaestoro dece, uzrasta od 6 do 15 godina, spuštaju se u pratnji troje odraslih dva sata niz merdevine koje ih odvajaju od škole i dolaze kući dva puta mesečno odnosno u školi ostaju dve nedelje pre nego što se vrate kući. Meštani sela koriste iste ove merdevine da jednom nedeljnu idu do najbliže prodavnice i kupe potrebne namirnice.
Jedan od roditelja, tridesetogodišnji Čen Guji (30) kaže da ustaje u 6 ujutru kako bi spustio niz liticu svoje 4 ćerke, ali i da bi pomogao drugoj deci da siđu niz planinu na kojoj žive.
Nekada je putovanje do škole veoma teško usled kišnih i snežnih vremenskih uslova, pa se često dešava da roditelju svoju decu uopšte ne upisuju u škole iako su napunila 6, 7 godina.
Uprkos izolovanosti sela, u ovom naselju žive 72 porodice, koje se uglavnom izdržavaju od poljoprivrede.
Najveća želja svih meštana jeste izgradnja puta, koji bi im mnogo olakšao život. Međutim, to se izgleda neće dogoditi.
"Glavni problem je što lako možemo da preselimo meštane sela u obližnji grad, ali bez njihovih farmi oni neće imati posla", rekao je Ki Ke Jin Song, sekretar okruga Zhaojue.
"Meštani ovog sela imaju dobre resurse zemljišta i visok prinos useva. Izgradnja puta u selu bi košta 60 miliona juana, što se ne isplati jer ima malo ljudi u selu", dodaje on.
Re: Drugacije kulture I obicaji
Tajanstvena zajednica kanibala: Neverovatne fotografije pripadnika sekte Agori
Fotograf, Jan Skvara iz Poljske, putovao je kroz Varanasi u Indiji, kada je naišao mesto gde živi pleme pripadnika sekte Agori. I ranije su, mada veoma retko, fotografi uspevali da provedu neko vreme sa ovim plemenom, te je Jan imao neke osnovne informacije o njihovom životu. Međutim, susret sa njima uživo, bio je nešto potpuno drugačije.
Prizori koje je video, a koji su se našli i na njegovim fotografijama, poput čoveka koji ritualno naginjao glavu unazad i dizao ruke u vazduh pre nego što je popio tečnost iz prave ljudske lobanje, potpuno su ga zapanjili.
Agori su mistična hindu sekta, a njeni pripadnici žive asketskim životom, odnosno, odriču se čulnih zadovoljstava kako bi postigli duhovni mir. Kako bi se oslobodili svake požude, strasti i srama, pripadnici ove sekte nose veoma malo odeće. Ono što je takođe karakterističan deo njihovog rituala je mazanje belom prašinom.
Jan je sa pripadnicima ove sekte proveo četiri dana i za to vreme napravio neverovatne fotografije koje prikazuju jedan od post-mortem rituala, po kom je ova sekta posebno poznata.
Naime, Agori su i kanibali, a uglavnom konzumiraju meso preminulih, pomoću čijih tela uspostavljaju vezu sa božanskim.
Iako obožavaju hinduističko božanstvo Šivu, prakse koje primenjuje ova sekta smatraju se kontradiktornim hinduizmu.
Fotograf, Jan Skvara iz Poljske, putovao je kroz Varanasi u Indiji, kada je naišao mesto gde živi pleme pripadnika sekte Agori. I ranije su, mada veoma retko, fotografi uspevali da provedu neko vreme sa ovim plemenom, te je Jan imao neke osnovne informacije o njihovom životu. Međutim, susret sa njima uživo, bio je nešto potpuno drugačije.
Prizori koje je video, a koji su se našli i na njegovim fotografijama, poput čoveka koji ritualno naginjao glavu unazad i dizao ruke u vazduh pre nego što je popio tečnost iz prave ljudske lobanje, potpuno su ga zapanjili.
Agori su mistična hindu sekta, a njeni pripadnici žive asketskim životom, odnosno, odriču se čulnih zadovoljstava kako bi postigli duhovni mir. Kako bi se oslobodili svake požude, strasti i srama, pripadnici ove sekte nose veoma malo odeće. Ono što je takođe karakterističan deo njihovog rituala je mazanje belom prašinom.
Jan je sa pripadnicima ove sekte proveo četiri dana i za to vreme napravio neverovatne fotografije koje prikazuju jedan od post-mortem rituala, po kom je ova sekta posebno poznata.
Naime, Agori su i kanibali, a uglavnom konzumiraju meso preminulih, pomoću čijih tela uspostavljaju vezu sa božanskim.
Iako obožavaju hinduističko božanstvo Šivu, prakse koje primenjuje ova sekta smatraju se kontradiktornim hinduizmu.
Re: Drugacije kulture I obicaji
Život među mrtvima: Hiljade Filipinaca napravilo dom između grobnica
"Cementerio del Norte" u Manili je najveće nacionalno groblje na Filipinima. Međutim, osim mrtvih, tamo žive na hiljade siromašnih Filipinaca.
Severno groblje u Manili je najveće groblje na Filipinima u kojem se dnevno sahrani oko 80 ljudi. Međutim, veliki broj sahrana nije razlog zbog čega je ovo groblje poznato širom sveta. Naime, “Severno groblje“ poznato je po velikom broju ljudi koji tu žive, te je zapravo pretvoreno u pravo malo selo.
Groblje se rasprostire na 54 hektara, a nalazi se neposredno uz još dva groblja, Loma i Kinesko groblje. Razlog je prenaseljenost Manile koja ima više od 12 miliona stanovnika, pa je čak oko 6.000 ljudi našlo svoje mesto na ovom groblju.
Celo "Sverno groblje" utopilo se u naselje, pa staze postaju ulice, kameni sarkofazi postaju kreveti, trpezarijski stolovi, stolovi u učionicama škola i vrtića za decu. Nadrogbne ploče postale su deo enterijera i urbanog mobilijara poput razlglednica na zidovima ili natpisima sa imenima ulica.
Mauzoleji su pretvoreni u "stanove", ali i prodavnice gde se mogu naći slatkiši, sveće, konzerve sa sardinama, pakovanja nudli, pa čak i pripejd brojevi za mobilni telefon. Stanovnici ovog neobičnog naselja uspevaju od grada da uzmu struju, a neki od njih koji su već takozvani preduzetnici, uzimaju vodu sa hidranata i prodaju je drugim stanovnicima koji nisu u mogućnosti sami da se snabdeju.
Često se dogodi da nekoga sahrane, a da se samo na stotinak metara dalje rađa novi život. Decu od malih nogu uče da poštuju mrtve i da se ne igraju i ne budu glasni kada nekog sahranjuju. Na nadgrobnim spomenicima deca spavaju, jedu, pišu domaće zadatke...
Filipinci žive pored mrtvih još od sredine 20. veka, pa su neke porodice na groblju već dve ili tri generacije. Čak i stanari koji su došli ovde od 1950-ih sećaju se da je već u to vreme bilo „starosedelaca“.
Međutim, zbog sve većeg siromaštva, u poslednjih par decenija broj stanovnika u ovom neobičnom naselju rapidno raste.
"Cementerio del Norte" u Manili je najveće nacionalno groblje na Filipinima. Međutim, osim mrtvih, tamo žive na hiljade siromašnih Filipinaca.
Severno groblje u Manili je najveće groblje na Filipinima u kojem se dnevno sahrani oko 80 ljudi. Međutim, veliki broj sahrana nije razlog zbog čega je ovo groblje poznato širom sveta. Naime, “Severno groblje“ poznato je po velikom broju ljudi koji tu žive, te je zapravo pretvoreno u pravo malo selo.
Groblje se rasprostire na 54 hektara, a nalazi se neposredno uz još dva groblja, Loma i Kinesko groblje. Razlog je prenaseljenost Manile koja ima više od 12 miliona stanovnika, pa je čak oko 6.000 ljudi našlo svoje mesto na ovom groblju.
Celo "Sverno groblje" utopilo se u naselje, pa staze postaju ulice, kameni sarkofazi postaju kreveti, trpezarijski stolovi, stolovi u učionicama škola i vrtića za decu. Nadrogbne ploče postale su deo enterijera i urbanog mobilijara poput razlglednica na zidovima ili natpisima sa imenima ulica.
Mauzoleji su pretvoreni u "stanove", ali i prodavnice gde se mogu naći slatkiši, sveće, konzerve sa sardinama, pakovanja nudli, pa čak i pripejd brojevi za mobilni telefon. Stanovnici ovog neobičnog naselja uspevaju od grada da uzmu struju, a neki od njih koji su već takozvani preduzetnici, uzimaju vodu sa hidranata i prodaju je drugim stanovnicima koji nisu u mogućnosti sami da se snabdeju.
Često se dogodi da nekoga sahrane, a da se samo na stotinak metara dalje rađa novi život. Decu od malih nogu uče da poštuju mrtve i da se ne igraju i ne budu glasni kada nekog sahranjuju. Na nadgrobnim spomenicima deca spavaju, jedu, pišu domaće zadatke...
Filipinci žive pored mrtvih još od sredine 20. veka, pa su neke porodice na groblju već dve ili tri generacije. Čak i stanari koji su došli ovde od 1950-ih sećaju se da je već u to vreme bilo „starosedelaca“.
Međutim, zbog sve većeg siromaštva, u poslednjih par decenija broj stanovnika u ovom neobičnom naselju rapidno raste.
1
1
Re: Drugacije kulture I obicaji
Decenijama je to tako, a oni sigurno smrt ne doživljavaju toliko stresno jer od malena imaju to iskustvo sa ljudima koji umiru. Baš me zanima po pitanju toga kako razmišljaju.
Re: Drugacije kulture I obicaji
Narod Huaorani: Život unutar plemena koje lovi i jede majmun
Britanski fotograf Pit Oksford zavirio je u život amazonskog plemena koje preživljava loveći primate, a stalno „pentranje“ po drveću i vrebanje majmuna ih je koštalo ravnih stopala. Ali to nije sve, većina njih ima šest prstiju.
prašumama istočnog Ekvadora ne postoje restorani brze hrane, pa ako su gladni, članovi naroda Huaorani idu okolo s vazdušnim puškama i love majmune. Pravi su eksperti u penjanju na drveće i vrebanju primata, koje ubijaju otrovnim strelicama ispaljenih iz vazdušnih puški.
Postoji manje od 4.000 pripadnika plemena Huaorani, a mnogi od njih uz ravna stopala koja imaju zahvaljujući konstantnom penjanju na drveće, imaju i šest prstiju na stopalima, a neki imaju i šest prstiju na rukama.
Meso majmuna je glavno u njihovoj ishrani, ali jedu i pekarije i tukane, kao i biljke.
„Narod Huaorani su šumski ljudi koji žive u skladu sa svojim okruženjem“, kaže britanski fotograf Pit Oksford, koji ih je posetio i neko vreme živeo s njima.
„Danas se suočavaju s radikalnim promenama u njihovoj kulturi zbog blizine istraživanja nafte na njihovoj teritoriji i Nacionalnog parka Jasuni i rezervata biosfere“, dodaje Oksford.
Prema njegovim rečima, pripadnici ovog naroda i dalje koriste vazdušne puške i jedu majmune i pekarije.
Huaorani, koji se ponekad nazivaju i Vaorani ili Vaos, zapravo su pleme američkih Indijanaca čiji jezik nema nikakve veze s bilo kojim drugim jezikom, čak ni sa kečuanskim jezikom, koi je široko rasprostranjen u Ekvadoru.
[
Britanski fotograf Pit Oksford zavirio je u život amazonskog plemena koje preživljava loveći primate, a stalno „pentranje“ po drveću i vrebanje majmuna ih je koštalo ravnih stopala. Ali to nije sve, većina njih ima šest prstiju.
prašumama istočnog Ekvadora ne postoje restorani brze hrane, pa ako su gladni, članovi naroda Huaorani idu okolo s vazdušnim puškama i love majmune. Pravi su eksperti u penjanju na drveće i vrebanju primata, koje ubijaju otrovnim strelicama ispaljenih iz vazdušnih puški.
Postoji manje od 4.000 pripadnika plemena Huaorani, a mnogi od njih uz ravna stopala koja imaju zahvaljujući konstantnom penjanju na drveće, imaju i šest prstiju na stopalima, a neki imaju i šest prstiju na rukama.
Meso majmuna je glavno u njihovoj ishrani, ali jedu i pekarije i tukane, kao i biljke.
„Narod Huaorani su šumski ljudi koji žive u skladu sa svojim okruženjem“, kaže britanski fotograf Pit Oksford, koji ih je posetio i neko vreme živeo s njima.
„Danas se suočavaju s radikalnim promenama u njihovoj kulturi zbog blizine istraživanja nafte na njihovoj teritoriji i Nacionalnog parka Jasuni i rezervata biosfere“, dodaje Oksford.
Prema njegovim rečima, pripadnici ovog naroda i dalje koriste vazdušne puške i jedu majmune i pekarije.
Huaorani, koji se ponekad nazivaju i Vaorani ili Vaos, zapravo su pleme američkih Indijanaca čiji jezik nema nikakve veze s bilo kojim drugim jezikom, čak ni sa kečuanskim jezikom, koi je široko rasprostranjen u Ekvadoru.
[