Drugacije kulture i obicaji

Priče sa putovanja, preporuke za putvanja, savjeti
User avatar
Peace
Moderator
Reactions: 2558
Posts: 10694
Joined: Thu Nov 12, 2020 2:20 am

Re: Drugacije kulture I obicaji

Post by Peace »

Vodabe, narod koji živi diveći se lepoti

Svakodnevnica ovog afričkog naroda neodvojiva je od lepote i umetnosti, a njihov kult lepote izgrađen je na nešto drugačijim principima nego što je to slučaj u ostaku sveta...
Image


Vodabe ili Bororo pripadaju grupi naroda koji se nazivaju Fulani (ili Fulbi). Fulani žive širom Sahela od Atlantske obale do Senegala i Čada, mada neki članovi ove zajednice žive i u istočnom Sudanu. Vodabe su nomadski stočari koji žive između Senegala i Republike Niger, a 2001. godine broj članova ove zajednice iznosio je oko 100.000. Retko ko je upoznat sa shvatanjem lepote i bogatim ritualnim ceremonijama ove male zajednice.

Vodabe govore dijalektom jezika fulfulde koji liči na bantuske jezike. Međutim, članovi ove zajednice nemaju pismo. Samo ime „vodabe“ znači „narod koji poštuje tabue“, što je svojevrsna aluzija na njihovu tendenciju da poštuju i neguju staru tradiciju i običaje, za razliku od ostalih pripadnika Fulana. Ostali pripadnici ove grupe naroda ih često nazivaju Bororoima u pejorativnom kontekstu - „bororo“ ili „oni koji žive s govedima“.

Tokom XVII veka Fulani u zapadnoj Africi su među prvima prihvatili islam, a u skladu sa religijom neguju principe rezervisanosti, skromnosti, strpljenja, moralne čvrstine, strpljenja, promišljenosti i odanosti. Takođe, kult lepote i šarma zauzima jako bitno mesto u njihovoj kulturi.

Image

Iako poligamnog opredeljenja, pripadnici ovog naroda imaju pravo da se udaju i žene iz ljubavi, ali nije redak slučaj da roditelji ugovaraju brakove. Mlada ostaje s mužem dok ne zatrudni, nakon čega se vraća u roditeljsku kuću. Dok je tamo, ona nema pravo da viđa muža, kome je zabranjeno čak i da pokazuje interesovanje za nju i dete. Tek nakon dve ili tri godine, supružnicima je dozvoljeno da se sretnu, s tim što ne smeju da žive zajedno. Zajednički život postaje moguć tek kada ženina majka skupi sva sredstva da obezbedi sva neophodna sredstva za život svojoj ćerki.

Image

Neobični, egzotični i nesvakidašnji pripadnici naroda Vodabe neguju kult lepote koji se može opisati istim ovim rečima. Pastoralni nomadi, visoki i tanki muškarci koji boje lice u žuto, kolutaju očima i isturaju svoje usne obojene u crno tokom godišnjeg festivala Garevol.

Festival traje sedam dana i sedam noći, a mesto na kome će se održati ostaje tajna sve do nekoliko dana pred početak praznovanja. Tada se muškarci satima spremaju da izvedu ples pred žirijem koje čine tri žene, odnosno ćerke muškaraca koji su i sami nekada pobedili na ovom takmičenju. Privilegija pobednika je da izabere ženu iz plemena. Ples jake je krajnje jednostavan – muškarci stoje rame uz rame jedan pored drugog i sporim tempom se vrte u krug.

Image

Muški članovi zajednice Vodabe ulažu mnogo vremena, truda i sredstava kako bi bili elegantni i što je moguće lepši. U pitanju je stratregija, odnosno kulturološki otpor marginalizaciji, ali i šansa da kroz svoju spoljašnjost prikažu sve ono što ih čini drugačijima i različitima. Visina, beli zube i beonjače predstavljaju trio na kome se gradi princip lepote, pa muškarci neprestano kolutaju očima i pokazuju zube, jer na taj način prikazuju svoje adute.

Danski antropolog Mete Bovin ističe da su polne razlika krucijalne i da negovanja kulta lepote naglašava princip kontrasta – muškarci se sređuju da bu udovoljili ženama, a ne obrnuto. Takođe, u ovoj sredini muškarci simbolišu red, kulturu i čistoću, dok su žene simbol prirode, nereda i nečistoće. Ovo, naravno, ne znači da je uloga ženskog marginalizovana, već da je razlika između muškog i ženskog prisutna kroz obrnutu perspektivu u odnosu na veći broj društava u svetu.

Image

Lepota je uvek usko povezana s umetnošću, pa ne čudi što je umetnost sastavni deo svakodnevnice ovog naroda. Nakit, tetovaže, crteži na licu i telu, kao i drveni kreveti koji imaju jako važnu ulogu u svakom domaćinstvu iz tog razloga imaju veoma važno mesto u životu ove zajednice....


User avatar
Peace
Moderator
Reactions: 2558
Posts: 10694
Joined: Thu Nov 12, 2020 2:20 am

Re: Drugacije kulture I obicaji

Post by Peace »

Indijsko selo u kojem ne postoje vrata i brave

Zakoračite u Šani Šingnapur, selo u kojem na kućama ne postoje vrata, mesto gde su prodavnice uvek otključane, a meštani nikada nisu u opasnosti. I sve zahvaljujući legendi staroj 300 godina...

Image


Ovo je priča o selu Šani Šingnapur u indijskoj državi Maharaštra, u kojem se meštani osećaju sigurnim i bezbednim zahvaljući večnoj veri u gospoda Šanija, Boga Saturna, koji se smatra zaštitnikom sela, piše BBC.

Image

LEGENDA I GOSPOD ŠANI
Legenda je nastala pre 300 godina kada je, nakon velikih kiša i poplava, na obalama reke Panasnala (koja je tada proticala kroz selo) pronađena velika crna kamena ploča. Prema legendi, kada su meštani dotakli štapom stenu od 1,5 metra iz nje je potekla krv.

Kasnije te noći, gospodar Šani se pojavio u snovima seoskog vođe otkrivajući da je kamena ploča bila njegova, da treba da je zadrže u selu i da će on tu počivati.

Šani je imao jedan neobičan uslov: kamena ploča i njene sile ne smeju biti zaklonjene kako bi on mogao nesmetano da nadgleda celo selo. Prema legendi, Šani je blagoslovio vođu i obećao da će selo zaštititi od svake opasnosti.

Nakon što su meštani postavili veliku ploču na platformu u srcu sela, odlučili su da uklone sva vrata i brave. Više im nisu bili potrebni, jer ih je gospod Šani čuvao.

Image

TRADICIJA KOJA SE NEGUJE GODINAMA
Tradicija se nastavlja generacijama, a meštani povremeno stave samo drvene ploče na svoja vrata kako bi sprečili pse da uđu u njihove domove. Ipak, nemaju vrata, a svoj nakit i novac ostavljaju bez zaštite, jer čvrsto veruju da će im njihov sveti čuvar pomoći i zaštititi ih od svakog zla. Čak i javni toaleti na seoskom trgu imaju samo tanku zavesu na ulazu zbog privatnosti.

ČAK NI POLICIJSKA STANICA NI BANKA NEMAJU VRATA
Interesantno je da sve nove konstrukcije moraju da poštuju ove protokole. Policijska stanica, koja se otvorila tek u septembru 2015. godine i koja još uvek nije primila ni jednu jedinu tužbu meštana, nema prednja vrata. Isto tako, Sjedinjena komercijalna banka otvorila je prvi ogranak bez vrata u Šani Šingnapuru 2011. godine postavivši stakleni ulaz u duhu transparentnosti i jedva vidljivu elektromagnetnu bravu na daljinsko upravljanje, kako bi ispoštovala meštane.

Meštani ovog sela se toliko nonšalantno ponašaju da čak ni ne pitaju svoje komšije da im pričuvaju kuću dok su van sela. Oni veruju da će lopovi biti odmah kažnjeni gubljenjem vida i da će ih pratiti nesreća narednih 7,5 godina. Zapravo, lokalci kažu da je jedan meštanin, koji je stavio drvenu ploču na ulazu svoje kuće, doživeo saobraćajnu nesreću sledećeg dana.

ŠANI ŠINGNAPUR, ODREDIŠTE 40.000 POKLONIKA
Zbog ove čudne istorije i verovanja, Šani Šingnapur privlači poklonike širom Indije. Najmanje 40.000 posetilaca dolazi svakog dana kako bi videli nekada skromni hram koji je prerastao u veliki hram sa velikom imovinom i donacijama.

Iako se u Šani Šingnapuru zvanično nisu dešavale krađe vekovima, jedan posetilac je 2010. godine prijavio da su iz njegovog vozila ukradene dragocenosti i novac u vrednosti od 35.000 rupija. Još jedna krađa je prijavljena 2011. godine, kada su nestali zlatni ornamenti u vrednosti od 70.000 rupija. Međutim, sve optužbe su odbijene, jer su meštani ubeđeni da su se ove krađe dogodile van sela.

S druge strane, skeptici tvrde da je niska stopa kriminala u ovom naselju posledica udaljene lokacije sela, a ne čudotvornih moći gospoda.

Image

Koja god da je istina, vremena se menjaju i neki meštani žele da prestanu sa ovim dugogodišnjim običajem, tražeći dozvolu od organizacije lokalne samouprave da ugrade vrata i brave kako bi sačuvali sigurnost svoje porodice.

Međutim, većina meštana se nada da će se tradicija očuvati i da će Šani nastaviti da ih čuva od svakog zla.
1
1 Image

User avatar
Peace
Moderator
Reactions: 2558
Posts: 10694
Joined: Thu Nov 12, 2020 2:20 am

Re: Drugacije kulture I obicaji

Post by Peace »

Ljudi srebra: Očaravajuće fotografije žena naroda Mjao

Image


Mjao narod je jedan od 55 manjinskih naroda u Kini, poznat po svom izuzetnom srebrnom nakitu.

Od trenutka kada se rodi, roditelji devojčice počinju da štede novac za kupovinu srebra i izrade nakita za nju.

Image

Duže od 400 godina Mjao narod se, od glave do pete, ukrašava srebrom. Nakit koji stavljaju na sebe može da bude težak i do deset kilograma, a svrha mu je pre svega, estetska i reprezentativna. Predstavlja simbol bogatstva, međutim, nosi se i kao amajlija koja ih štiti od zla.

Image

Zanatlije rasute po selima u kojima živi ovaj narod, nakit zrađuju ručno, na tradicionalan način. Svaki ukras predstavlja svojevrsno umetničko delo, a na površinama mogu da budu ugravirani prikazi poznatih legendi. U nekim selima postoji običaj da se svaki muškarac obuči za izradu nakita.

Image

Srebrni nakit je danas simbol Mjao naroda, ali i vredan kolekcionarski predmet.

Mjao je od strane vlade Kine priznat kao jedan od 55 manjinskih naroda 1949. godine. Najviše pripadnika ovog naroda živi na jugu Kine, gde ih ima oko 9,5 miliona, naročito u provincijama Hunan, Junan, Sečuan, Hajnan i Hubej.
Image
1
1 Image

User avatar
Kamilica
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 1954
Posts: 4172
Joined: Sun Apr 19, 2020 12:15 pm

Re: Drugacije kulture I obicaji

Post by Kamilica »

Treba tu težinu nositi na glavi :hah

User avatar
Peace
Moderator
Reactions: 2558
Posts: 10694
Joined: Thu Nov 12, 2020 2:20 am

Re: Drugacije kulture I obicaji

Post by Peace »

Avganistanske virdžine: Život devojčica koje roditelji odgajaju kao dečake

Tradicionalni avganistanski običaj, poznat kao “bača poš", ohrabruje roditelje da svoje ćerke oblače kao sinove, a sve zarad bolje budućnosti. Ipak, to im često samo otežava život...

Image

Tokom istorije, žene su se često suočavale sa brojnim poteškoćama kako bi dokazale da nisu stvorene da budu samo majke i domaćice, već da poput muškaraca imaju prava na svoj život i karijeru. Mnoge od njih su se na različite načine borile za svoje ciljeve, a jedan od tih načina bilo je i prerurašavanje u muškarce.

Danas, u 21. veku, brojne porodice u Avganistanu svoje ćerke odgajaju kao sinove kako bi im pružili bolji život.


"Kada je jedan rod toliko važan, a drugi gotovo nepoželjan, uvek će biti onih koji pokušavaju da pređu na drugu stranu", kaže Nadžija Nasim, direktorka organizacije koja se bavi položajem žena u Avganistanu.


U avganistanskom patrijahalnom društvu, ekonomska zavisnost od muškaraca i društvena stigma stavljaju roditelje u nezgodan položaj. Ćerke se često smatraju opterećenjem, budući da će sinovi pre zaraditi novac, kao i da će nastaviti porodično nasleđe i ostati kod kuće da brinu i starim roditeljima. Da bi se suprotsavili tome, neki roditelji odgajaju svoje ćerke kao muškarce. Praksa, poznata kao "bača poš", što u prevodu znači "devojčica obučena kao dečak", najčešće se sreće u porodicama koje nemaju muške potomke, a na majke se, u tom slučaju, gleda sa razočarenjem.

Image

"Bača devojčice mogu ići same u kupovinu, ispraćati svoje sestre u školu, zaposliti se, igrati različite sportove i raditi bilo šta što je svojstveno muškarcima", objašnjava Nasim.

Ova praksa vuče svoje korene iz davnih vremena, još pre nego što je islam preovladao u Avganistanu.


Ove devojčice moraju da usvoje sve odlike suprotnog pola i prilagode se njegovim obavezama, a avganistanski učitelji kažu da u svakoj školi postoji bar jedan "bača-poš".

Jedna od retkih prednosti ovih devojčica je to što im je obrazovanje dostupno, jer veoma mali broj avganistanskih devojčica pohađa školu.

Međutim, ova praksa se toleriše samo do određenih godina. Naime, samo male devojčice mogu da budu "bača-poš", a kada uđu u pubertet ponovo moraju da krenu putem "prave" avganistanske žene. Dužne su da se udaju i da rode decu. Čak postoji i verovanje da će upravo bača-poš devojčice kasnije roditi muško dete.

Ipak, devojčice koje su ceo život provele kao dečaci, prilikom ponovnog preuzimanja ženske uloge imaju veoma nejasnu sliku o tome šta bi trebalo da rade. Od njih se očekuje da znaju da kuvaju, da vole romantične bolivudske filmove i da budu podređene u odnosu na muškarce.

Zbog toga se mnoge devojčice koje su odrasle kao muškarci protive ponovnom povratku u svoju prvobitnu ulogu.

2
1 Image 1 Image

User avatar
Peace
Moderator
Reactions: 2558
Posts: 10694
Joined: Thu Nov 12, 2020 2:20 am

Re: Drugacije kulture I obicaji

Post by Peace »


Poslednji trogloditi Irana: Selo u pećini staro 10.000 godina


Oko 900 kilometara južno od Teherana, nalazi se drevno selo Mejmend koje odlikuju podzemni domovi isklesani u stenama.

Image

Procenjuje se da su kamene gravure pronađene na ovom mestu stare više od 10.000 godina. Mejmend se nalazi na Uneskovoj listi svetske kulturne baštine i naseljeno je u kontinuitetu više od 2.000 godina što ga čini jednim od najstarijih iranskih preživelih sela, piše BBC Travel.


MENJAJU DOM ZBOG KLIME
Ušuškan u dolini s planinama centralnog Irana oko njih, Mejmend je poznat po toplim letima i ozbiljnim, hladnim zimama. Kako bi se navikli i prilagodili na ovakve ekstremne uslove, meštani menjaju domove u zavisnosti od godišnjeg doba. Leti i u ranu jesen, žive u kućama sa slamenim krovovima, koji ih štite od velikih vrućina, a kad tople uslove zamene hladne zime, stanovnici Mejmenda se povlače ispod zemlje.

Od 400 pećina izgrađenih pre više od 10.000 godina, 90 je ostalo netaknuto. Ovi domovi u pećinama mogu da sadrže do sedam soba, a svaka kuća je visoka 2 metra i može da bude i do 20 metara kvadratnih, mada veličine variraju od kuće do kuće.

Image

Stanovici su pećine prilagodili svom načinu života: imaju električnu energiju, frižidere i televizore. Ipak, nemaju vode, a i ventilacija je minimalna. Tamne fleke na nekim zidovima su rezultat čađi od vatre u toku kuvanja i zagrevanja prostorija.

OSTACI DREVNE PROŠLOSTI
U ovom selu je nekad bila dominantna religija zoroastrizam, a ostaci se mogu videti u pećini Kicheh Dobandi, za koju se tvrdi da je nekad bila hram (a sad je muzej). U VII veku, islam je postao primarna religija u Mejmendu, pa su danas pećine u Mejmendu dom nekoliko pećinskih džamija na svetu.

Image

Stanovnici Mejmenda su uglavnom pastiri, koji su gajili stoku na planinskim pašnjacima, a potom ih doveli u pećine kad su i sami migrirali što objašnjava podzemne štale. Stanovnici takođe sakupljaju lekovito bilje, koje im pomažu da postignu dobro zdravlje i dug život.

Image

MOŽETE DA ODSEDNETE U NEKOJ OD PEĆINA
Danas samo nekolicina ljudi se i dalje odlučuje za život u pećinama, a procenjuje se da tokom godine u selu živi samo 150 ljudi. Smanjivanje populacije preti da ugrozi opstanak jedinstvenog stila života u Mejmendu. Iranska organizacija za turizam, kulturnu baštinu i rukotvorine od 2001. godine radi na tome da podigne svest o tome u Mejmendu. Otada je više posetilaca u ovom selu, a čak postoje pećine u kojima turisti mogu da odsednu jednu noć kako bi iskusili način života koji ovde traje već hiljadama godina.

2
2 Image

User avatar
Banshee
Aktivan član
Aktivan član
Reactions: 372
Posts: 465
Joined: Fri May 01, 2020 10:48 pm

Re: Drugacije kulture I obicaji

Post by Banshee »

Toliko različitosti na ovom svetu po pitanju kulture i uslova života i volela bih da obiđem većinu mesta i da vidim sve to ali pomislim kad ovako nešto pročitam da sam srećna što sam se rodila i odrasla tu gde jesam.

User avatar
Peace
Moderator
Reactions: 2558
Posts: 10694
Joined: Thu Nov 12, 2020 2:20 am

Re: Drugacije kulture I obicaji

Post by Peace »

Banshee wrote:
Thu May 06, 2021 5:19 pm
Toliko različitosti na ovom svetu po pitanju kulture i uslova života i volela bih da obiđem većinu mesta i da vidim sve to ali pomislim kad ovako nešto pročitam da sam srećna što sam se rodila i odrasla tu gde jesam.
Ma kako se tesko negdje nama cinilo, svi oni opet imaju svojih radosti. Ko sto i mi, kako god se nekome cinio nas zivot laganim, imamo svojih tuga, briga, nedaca, stradanja i ndanja.

User avatar
Peace
Moderator
Reactions: 2558
Posts: 10694
Joined: Thu Nov 12, 2020 2:20 am

Re: Drugacije kulture I obicaji

Post by Peace »

Žene žale za mrtvima davanjem dela sebe: Kako se izvodi bolni običaj naroda Dani?

Smrt voljenih osoba uglavnom stvara osećaj emotivne praznine, ali žene u ovom plemenu bukvalno gube deo sebe.

Image

U Papua Novoj Gvineji, u plemenu Dani, ženama se nakon smrti člana porodice odsecaju gornji delovi prstiju pre odlaska na sahranu. Kako bi pokazale svoju žalost, one takođe utrljavaju pepeo i glinu na lice.


Pre amputacije, čvrsto se zaveže konac oko gornje polovine prsta i drži 30 minuta kako bi utrnuo, zahvaljujući čemu se ublažava bol. Odsecanje uglavnom vrši neki član porodice, a nakon toga rana se spaljuje kako bi se zaustavilo krvarenje.

Image


Ovakav vid amputacije se sprovodi kako bi se na simboličan prikazao duhovni bol nakon gubitka voljene osobe. S obzirom na to da se ta praksa u jednom momentu otrgla kontroli, izvesno vreme je bila i zabranjena, a danas se sve ređe primenjuje. Na ovakav način žalost u današnje vreme pokazuju uglavnom starije žene.

U različitim plemenima ovog naroda, međutim, amputacija se izvodi na različite načine. U nekim delovima Paua Nove Gvineje prste ženama odsecaju isključivo majka, otac, brat ili sestra, a možda i najbizarniji metod jeste onaj koji podrazumeva da majka odgrize mali prst svoje bebe. Stručnjaci veruju da je ovaj poslednji metod možda nastao u periodu kada su novorođenčad češće umirala na rođenju, pa su majke prizivale sreću i dugovečnost za svoje novorođeno dete tako što bi učinile da se ono, s obzirom na to da nema mali prst, razlikuje od ostale dece.

Ipak, još uvek nije utvrđeno kako je i kada rođen običaj da se žalost za preminulima izražava amputacijom.
1
1 Image

User avatar
Ina
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 576
Posts: 1159
Joined: Mon Apr 20, 2020 4:52 pm

Re: Drugacije kulture I obicaji

Post by Ina »

pa muškarci neprestano kolutaju očima i pokazuju zube, jer na taj način prikazuju svoje adute.
Jako senzualno, nema šta :DE
1
1 Image

User avatar
Peace
Moderator
Reactions: 2558
Posts: 10694
Joined: Thu Nov 12, 2020 2:20 am

Re: Drugacije kulture I obicaji

Post by Peace »

Jedinstveno blago Maroka: Čudesno drvo argana i priča o najskupljem ulju na svetu

Image

Na poslednjem delu magistralnog puta između Marakeša na istoku i romantične Esauire (Essaouira) na obali - na zapadu, dužinom od oko 50 kilometara nadomak Atlantika nalazi se najseverniji deo prostrane Doline argana (Sous Valley). Ovo čudnovato, između osam i deset metara visoko i naizgled suvonjavo drvo, na prvi pogled pomalo nalik maslini ili hrastu plutnjaku, može da živi oko dve stotine godina, a raste samo u ovom delu Maroka - i više nigde na svetu. Navodni pokušaj Izraelaca da s obzirom na slične klimatske uslove argan zasade u pustinji Negev, propao je. Naknadno je ustanovljeno da je glavni razlog nemogućnosti da drvo argana uspe na nekom drugom mestu nedostatak čuvenog pasatnog vetra po imenu Alizée (na berberskom: taros), koji Dolinom argana u Maroku duva s obližnjeg Atlantika. Zbog ovih specifičnosti, 1998. godine Unesko je šume argana u Maroku stavio na listu svetske prirodne baštine.

Image


Drvo argana (lat. Argania Spinosa) poznato je i po tome što se na njegove grane kako bi ga brstile penju lokalne koze, koje su vremenom postale jedna od primarnih turističkih atrakcija ovog kraja. Putujući magistralom od Marakeša ka Esauiri i približavajući se Atlantiku, sa obe strane puta videli smo nepregledne plantaže argana gde na po nekom drvetu kraj samog puta na granama stoje načičkane malene koze. Istini za volju, većinu ovih blagih životinja njihovi vlasnici drže na drvetu po vasceli dan, čekajući autobuse sa turistima kojima ovaj prizor i fotografisanje "prodaju" za bakšiš. Dodatno, ukoliko poželite da se slikate sa malim jaretom u naručju, pastiri će od vas dodatno tražiti još nekoliko dirama (marokanska valuta).



Duž magistrale, u Dolini argana nalazi se nekoliko kooperativa, radionica u kojima se spravlja čuveno arganovo ulje. Zbog svojih izuzetnih karakteristika - prisustva velikih količina vitamina A i E, antioksidanata, Omega 9 i Omega 6 kiselina koje regenerišu kosu i kožu, smanjuju akne i infekciju kože, a imaju i antibakterijsko i antigljivično svojstvo, u poslednjih desetak godina ovo ulje je steklo vrtoglavu svetsku popularnost. Osim argana, još se jedino ulje biljke čaja smatra u ovoj meri lekovitim. Ulje argana koristi se kako u kozmetičke svrhe - kreme i ulja za kosu i kožu, tako i u ishrani. Arganovo ulje jedino se ne sme zagrevati, te se ne koristi se za kuvanje i prženje, već samo kao dodatak jelu. Arganov plod nosi naziv - arganov orah, iako izgledom najviše podseća na žir bez kapice. Najpoznatiji jestivi proizvod argana je arganov med. Kada se arganovo ulje i med pomešaju sa mlevenim bademom, nastaje amlu (amlou) čuvena slatka kaša koju nazivaju i "marokanskom Nutelom".

Image


U kooperativi, posmatrali smo kako lokalne berberske žene odevene u tradicionalnu šarenu odeću sedeći na podu razbijaju plod argana i melju ga - čime se iz mase izdvaja ulje. Od zagasito crne mase - komine koja ostaje nakon isceđenog ulja i koja je nalik izgnječenom plastelinu, pravi se sabol beldi - gusti sapun nalik želatinskoj kremi koji se najčešće koristi u hamamima - stavlja u rukavicu za piling i utrljava u telo. U samoj prodavnici kooperative, moguće je kupiti raznolike proizvode od arganovog ulja - najskupljeg ulja na svetu, čija je cena prema raspoloživim podacima na svetskom tržištu - oko 300 $, za litar. Kuriozitet ovog ulja je da za razliku od drugih nije masno i brzo upija u kožu, što je ujedno i pokazatelj da je pravo. Kozmetičkim preparatima i ulju argana koje je i bez mirisa, dodaju se arome kaktusa, gardenije i limuna, te finalni proizvodi izuzetno lepo mirišu.

1
1 Image

User avatar
Kamilica
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 1954
Posts: 4172
Joined: Sun Apr 19, 2020 12:15 pm

Re: Drugacije kulture I obicaji

Post by Kamilica »

Peace wrote:
Wed May 19, 2021 6:15 am
Joj, ovo je grozno :fpalm

User avatar
Peace
Moderator
Reactions: 2558
Posts: 10694
Joined: Thu Nov 12, 2020 2:20 am

Re: Drugacije kulture I obicaji

Post by Peace »

Kamilica wrote:
Wed Jun 09, 2021 6:05 pm
Peace wrote:
Wed May 19, 2021 6:15 am
Joj, ovo je grozno :fpalm
Ne znam na koje si mislila?

User avatar
Kamilica
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 1954
Posts: 4172
Joined: Sun Apr 19, 2020 12:15 pm

Re: Drugacije kulture I obicaji

Post by Kamilica »

Peace wrote:
Wed Jun 09, 2021 6:48 pm
Kamilica wrote:
Wed Jun 09, 2021 6:05 pm
Peace wrote:
Wed May 19, 2021 6:15 am
Joj, ovo je grozno :fpalm
Ne znam na koje si mislila?
Ono sa rezanjem prstiju.

User avatar
Peace
Moderator
Reactions: 2558
Posts: 10694
Joined: Thu Nov 12, 2020 2:20 am

Re: Drugacije kulture I obicaji

Post by Peace »

O ja, uzas.

User avatar
Peace
Moderator
Reactions: 2558
Posts: 10694
Joined: Thu Nov 12, 2020 2:20 am

Re: Drugacije kulture I obicaji

Post by Peace »

KUŞKÖY: SELO U KOJEM STANOVNICI VEĆ 400 GODINA KOMUNICIRAJU ZVIŽDANJEM, TURSKA

Image

Davno prije nego što su imali struju, stanovnici turskog sela Kuşköy su osmislili briljantno jednostavan način komuniciranja na velike udaljenosti – zviždanje.

Oni ovaj način komunikacije zovu “ptičji jezik” ili “kuș dili”, a i samo ime njihovog sela Kuşköy znači “selo ptica”. Ovo fascinantno sredstvo komunikacije je nastalo prije više od 400 godina. Pošto je selo smješteno na jako nepristupačnom terenu, prenošenje poruke do drugih seljana može biti jako zahtjevno.

Image

Upravo su zbog toga seljani osjetili potrebu za alternativnim načinom komunikacije. Jednim koji će štedjeti više energije od hodanja ili dovikivanja. Inspirisani pjesmama ptica, počeli su zviždati slogove turskih riječi. Seljani su koristili ovaj način komunikacije da jedni druge obavjeste o posjetiteljima sela, da upitaju jedni druge za pomoć ili da jednostavno pošalju nekome pozivnicu za druženje uz čaj. Tokom godina njihov jezik zviždanja se toliko razvio da su počeli sklapati i složene rečenice, pa čak i voditi razgovore zviždanjem.

Pošto se zvižduk čuje do udaljenosti od otprilike 1 km, ako je osoba koja treba primiti poruku dalje, neko će uvijek biti ljubazan da prenese zvižduk – sve dok poruka ne stigne do svog cilja.

Image

Električna energija je stigla u Kuşköy tek 1986. godine, a otprilike u to vrijeme mlađi stanovnici su već napuštali selo u potrazi za boljim životom u razvijenim gradovima. Danas u selu žive uglavnom stariji ljudi, a pojavom mobitela i novih jednostavnijih načina komunikacije, i njihov ptičji jezik polako umire.

No, seljani se i dalje ne predaju. Oni svake godine organizuju festival koji promoviše jezik zviždanja, i prilikom toga pokušavaju promovisati jezik među mlađom populacijom, kao i razviti turizam koji značajno doprinosi ekonomiji sela. Tokom svakog festivala zviždanja održi se i takmičenje, prilikom kojeg takmičar zviždanjem komunicira poruku sudijama koji se nalaze na drugoj strani planine.

U videu ispod možete poslušati i kako ovaj način komunikacije zvuči.



Pogledajte video, nije predug a zanimljiv je.

User avatar
Peace
Moderator
Reactions: 2558
Posts: 10694
Joined: Thu Nov 12, 2020 2:20 am

Re: Drugacije kulture I obicaji

Post by Peace »

Tezak put do udaje

Kada napune pet godina, devojčice se šalju na farme u Mauritaniji kako bi se ugojile, pa nije nimalo čudno što su primorane da konzumiraju hiljade kalorija dnevno. Ova tradicija je poznata pod imenom leblouh i smatra se "doterivanjem" devojčica kako bi u budućnosti našle dobrog muža.

Image

U svetu u kome se mršavost smatra veoma poželjnim izgledom i u kome postoji mnoštvo projekata koji se odnose na gubitak telesne težine, ovaj podatak možda deluje neobično, ali je reč o veoma staroj praksi.


U Mauritaniji živi oko 3,2 miliona ljudi, a jednu trećinu stanovništva čine Mavri, koji su poznati po pridržavanju ovog običaja.


Naime, u ovim "kampovima" svakog dana devojčice prate plan ishrane prema kome treba da pojedu dva kilograma usitnjenog prosa, dve šolje maslaca i pet litara kamiljeg mleka. Neposlušne devojčice koje odbiju da jedu kao kaznu dobijaju batine. U slučaju da ne mogu da se suzdrže od povraćanja, one moraju da pojedu hranu koju su izbacile.

Kako je moguće da roditelji ne samo da dopuštaju ovo već rado šalju svoje ćerke u "kampove za gojenje"? Mint Eli, koja se nalazi na čelu udruženja Woman Heads of Households objašnjava to rečima: "U Mauritaniji veličina žene ukazuje na količinu prostora koju ona zauzima u srcu njenog muža. Kao i u mnogim drugim manje razvijenim zemljama, žena predstavlja imovinu svog supruga i kao takva, ona je simbol njegovog bogatstva. Što je krupnija žena, to je njen suprug bogatiji."

Ipak, stvari su počele da se menjaju proteklih godina. S jačanjem vladinih kampanja i boljim obrazovnim sistemom, ova vrsta razmišljanja je sve manje zastupljena. Iako postoje neke porodice koje i dalje insistiraju na starom idealu lepote, ali su se, umesto slanja dece u kampove, opredelile za nešto savremeniju varijantu – korišćenje hemijskih suplemenata za gojenje.

User avatar
Peace
Moderator
Reactions: 2558
Posts: 10694
Joined: Thu Nov 12, 2020 2:20 am

Re: Drugacije kulture I obicaji

Post by Peace »

Prvi put citam o ovome. Kakav uzas.

"Bača bazi" – deca igračke ili dečaci koje kupuju bogataši u Avganistanu


Bača bazi na dari jeziku, jednom od zvaničnih jezika u Avganistanu, u bukvalnom prevodu znači "igrati se sa decom". Taj izraz, međutim, označava dramatičan fenomen koji pogađa dečake od 7 do 18 godina koje oblače u žensku odeću i od kojih se traži da igraju pred bogatašima koji ih kupuju ili otimaju, kako bi im služili za seksualno maltretiranje.

Rođeni siromašni, obučeni i našminkani kao žene, naterani su da plešu do kraja svog detinjstva ne bi li zabavljali odrasle bogataše koji ih drogiraju i siluju. Nažalost, dečaci koji trpe ovakvu vrstu najgoreg fizičkog i psihičkog maltretiranja u ovoj zemlji postoje još od antičkih vremena. O tome se danas često ćuti, dok stanovnici te zemlje "okreću glavu od problema" jer je to nešto što postoji od davnina pa je i prihvaćeno kao "uobičajeno i normalno".

Tolerisana pedofilija koja, iako zvanično ilegalna u Avganistanu, prvi put je zvanično prikazana svetu 2010. godine dokumentarnim filmom The dancing boy of Afghanistan Nadžibulaha Kurajšija, avganistanskog reditelja i novinara.

On je prikazao jezivu realnost dece koja ne mogu da se pobune ni oslobode, jer ukoliko bi prijavili svoje silovatelje, oni sami bi bili osuđeni na smrt jer su se bavili prostitucijom i jer su homoseksualci, dok bi se bogataši lako izvukli iz cele situacije.

Nažalost, i veliki broj avganistanske policije i vojske je umešan u ovu stravičnu realnost i za njih je posedovanje "harema" bača bazija znak moći, bogatstva i uticaja.

"Žene su stvorene da rađaju decu, dečaci su za zadovoljstvo" – antički je izraz koji se koristi u toj zemlji. Dečaci su najčešće oteti na ulici ili ih familija prodaje za novac, hranu ili terene, a bogataši ih tretiraju kao igračke koje šminkaju, oblače u žensku odeću, drogiraju ih opijatima i posmatraju ih kako igraju, ljube u usta pred ostalim posmatračima a na kraju i siluju.

Prema izveštaju Avganistanske nezavisne komisije za ljudska prava (AIHRC), dečace i tuku a u nekim slučajevima i podlegnu tim povredama.

Amerikanci okretali glavu

Za vreme građanskog rata između Avganistanaca i talibana, bača bazi su bili zabranjeni jer je ovakav fenomen u suprotnosti za šerijatskim zakonom. Od 1993. godine do američke invazije te zemlje 2001, pišu italijanski mediji, ova praksa je bila kažnjiva smrću, ali je vraćena nakon pada talibana 2002. kada više nije postojala ta zabrana.

Od tog momenta, ove dečake nisu maltretirali samo bogataši i oni koji su učestvovali u ratnim aktivnostima, već i avganistanska policija koja je primala ogromne sume novca kao mito, a takođe i sama učestvovala u silovanjima. Poput njih, žmurili su i ministri i sudije jer su, zapravo, i sami učestvovali u svemu.

Njujork tajms je pisao o tome i da su američki vojnici imali naređenje da ne smeju da reaguju u tim situacijama, a neki od njih su izjavili za taj list da su tokom noći slušali jezive krike dečaka, ali nisu mogli ništa da urade jer im nije bilo dozvoljeno. Njihovi nadležni su im govorili da "moraju da okrenu glavu na drugu stranu jer je to kultura Avganistanaca".

U članku koji je izašao još 2015. godine ovaj list piše i o tome da je američki kapetan specijalnih jedinica Den Kvin izjavio da su oni tu došli jer im je rečeno da talibani čine jezive stvari ali "mi smo postavili na vlast ljude koji su još gori od talibana i čine još užasnije stvari".

Dakle, svih ovih godina avganistanska vlada nije bila u stanju ili nije želela da stane na put ovom problemu koji je teško iskoreniti zbog rasprostranjenosti i korupcije.

Od 2017. godine avganistanski krivični zakon smatra praktikovanje bača-bazija ilegalnim i kažnjava počinioce ili do sedam godina zatvora ili smrtnom kaznom. No, pravni sistem je slab, korupcija izuzetno proširena, a na ulicama je na hiljade dece koje prose ili traže način da prežive.

Ovi dečaci bivaju oslobođeni kada napune 18 godina, ali niko i ništa ne može da izbriše horor koji nose u duši i ožiljke na telu nakon godina silovanja kojima ih podvrgavaju pedofili i homoseksualci.

Danas, kada je Kabul u rukama talibana, pitanje je šta će biti sa tim dečacima i kakav ih scenario sada očekuje, budući da ta praksa nije iskorenjena bez obzira na to u čijim je rukama bio Avganistan.

1
1 Image

User avatar
Peace
Moderator
Reactions: 2558
Posts: 10694
Joined: Thu Nov 12, 2020 2:20 am

Re: Drugacije kulture I obicaji

Post by Peace »

Kult mrtvih u Tana Toradzi - zivot s preminulima

Pre sahranjivanja, jedan indonežanski narod sprovodi jedinstvene običaje...

Image

Ako biste se našli u Tana Toradži na poluostrvu Južni Sulavesi u Indoneziji, prvo što biste primetili jesu krovovi koji podsećaju na čamce. Na spoljašnjim zidovima su nagomilani rogovi bizona, koji simbolišu bogatstvo porodice. Ova oblast ne liči ni na jednu drugu u Indoneziji, a najneobičnije su kuće tangkonan – one koje su rezervisane za smrt.

Iako su pretežno hrišćani, stanovnici poluostrva i dalje neguju animističke poglede na smrt, koji se oslikavaju u ispraćanju mrtvih kroz specifične ceremonije koje traju i po nekoliko dana.


Tangkonani su porodične kuće u kojima, obično, niko ne živi. Naime, ove kuće služe za čuvanje balsamovanih tela pokojnika dok porodica na skupi dovoljno novca za sahranu (koja košta i do nekoliko hiljada američkih dolara!).
Tradicionalno, u periodu pre sahrane, porodica preminulog i dalje smatra živim, ali bolesnim. Članovi porodice presvlače telo svakoga dana i redovno mu služe obroke.
I sama sahrana je specifična. Na nju dolazi šira porodica i drugi meštani oblasti i donose poklone koji simbolišu žrtve. Priča se da se u nekim mestima šaman na telo baci čini, pa se mrtvaci dižu sami odlaze do svojih grobova, kao zombiji.

Stanovnici Tana Toradže čvrsto veruju u zagrobni život, pa svoje pokojnike sahranjuju u pećinama s oruđem koje će im biti neophodno. U ovakvim pećinama možete videti i istrulele sanduke i leševe stare do hiljadu godina, prekrivene cigaretama i ostalim stvarčicama koje porodica donosi kada obilazi pokojnika.

Međutim, u nekim mestima umesto pećina postoje mauzoleji, što dokazuje da se običaji, baš kao i ljudi, menjaju sa vremenom.

Image

Image

Image
1
1 Image

User avatar
Kamilica
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 1954
Posts: 4172
Joined: Sun Apr 19, 2020 12:15 pm

Re: Drugacije kulture I obicaji

Post by Kamilica »

Baš ima morbidnih običaja ali svijet je šarolik pa se ne treba ni čuditi.

User avatar
Peace
Moderator
Reactions: 2558
Posts: 10694
Joined: Thu Nov 12, 2020 2:20 am

Re: Drugacije kulture I obicaji

Post by Peace »

Meni su zanimljivi kubanci. Ovo je mozda malo i stariji prikaz, ali dosta se toga drze i sada.

KUBA – ZEMLJA U KOJOJ JE VRIJEME STALO, ALI GLAZBA I DALJE SVIRA

Image

tok u obliku krokodila, na kojemu je to jedina opasna životinja, nekada je bio tzv. američki otok za zabavu. Kubanski hoteli, restorani i kockarnice su polovicom prošlog stoljeća vrlo često bili omiljena destinacija za razonodu i poročnu zabavu imenima poput Franka Sinatre, Ernesta Hemingwaya i Ave Gardner. Štoviše, spomenuti Nobelovac nije na Kubi samo uživao već je i stvarao svoja najpoznatija djela pa nas ne čudi što je svjetski nezaobilaznu lektiru „Starac i more“ pisao za vrijeme svog boravka na imanju Finca Vigia u blizini Havane (eh, ta kubanska kultura).

Image

ako često pogrešno shvaćena, Kuba je danas nadišla davno nametnutu ulogu animatora američke publike te predstavlja jednu od prepoznatljivijih kultura na svijetu. Usprkos tome što je dio Kubanaca jedva dočekao otvaranje zemlje prema svijetu, drugi pak dio još uvijek čeka promjene i novo vrijeme koje će Kubi donijeti napredak, a svojim stanovnicima omogućiti viši životni standard i bolje životne uvjete. Kuba je mjesto gdje se susreću španjolski, afrički i latinoamerički kulturni utjecaji koji se udružuju u jednu jedinstvenu kubansku kulturu punu šarenila, glazbe, ritma, gostoljubivosti i tragova prošlosti. Bez obzira na životne nedaće i vladajuće siromaštvo, ono što će svatko reći za ovu zemlju jest da je puna života i zaraznog optimizma.
KUBA – KRALJEVSTVO OLDTIMERA I RAJ ZA AUTOSTOPERE
Svatko tko bi se danas našao na Kubi vjerojatno bi imao osjećaj ne samo da je na drugom kraju svijeta, već i u nekom drugom vremenu. Stare građevine su preživjele mnoga desetljeća zahvaljujući čestim obnovama kako bi što duže trajale, a automobili na cesti svakako bi oduševili ljubitelje oldtimera. Izostanak konzumerističke propagande koja sve čini dostupnim i činjenice da na Kubi praktički ne postoje tipična obilježja potrošačke kulture, Kubance su učinili izuzetno snalažljivima.

Image

U nedostatku suvremene opreme i zabrane uvoza stranih automobila u zemlju do 2011. godine, domaći stanovnici naučili su se oslanjati na održavanje starih automobila. Budući da je javni prijevoz na Kubi gotovo nepostojeći, autostoperska kultura je izuzetno razvijena te sva državna vozila moraju stati svakom slučajnom putniku koji drži palac u zraku. To nas automatski podsjeća na vrijeme socijalizma na našim prostorima i priča roditelja koji su na more putovali isključivo autostopom. Danas je kod nas ta praksa gotovo izumrla, ali lijepo je čuti da je u nekim dijelovima svijeta još uvijek itekako živa.

Image

Osim što se čovjek osjeća zaustavljenim u vremenu, na Kubi bi se mogao osjećati i usporenim. Za razliku od našeg ubrzanog tempa života, Kubanci nikamo ne žure niti ikoga tjeraju da mahnito korača kroz život. Dok bi se mi obično živcirali, Kubanci će mirno stajati i čekati, a veći dio dana će sjediti na trijemovima svojih kuća i razgovarati s prolaznicima. Za Kubance se kaže da su izuzetno druželjubivi, pristupačni i nasmijani, a takav stav temelji se i na njihovoj životnoj filozofiji po kojoj se na ulici svi ponašaju onako kako bi se ponašali i u svojem domu.

Image

Budući da se većina života na Kubi odvija upravo na ulici, možemo zaključiti kako njihovo dobro raspoloženje i gostoljubivost nisu samo predstava za turiste već iskreni i autohtoni način života. Osim toga, na ulici nikada neće biti tišina, dapače, svako doba dana popraćeno je muzikom i zvukovima salse, reggaetona, rumbe i ostalih glazbenih stilova proizašlih iz tzv. Son Cubano muzike.

Image

Mnogi posjetitelji ove zemlje svjedoče o scenama uličnih plesova domaćih stanovnika i rasplesanih prolaznika koji bi se uz malo hrabrosti i čašu ruma dovoljno opustili i pridružili se naoko savršeno koreografiranom plesu. Nikako se ne radi o uvježbanoj koreografiji već o činjenici da Kubanci žive muziku i od malena plešu tradicionalne plesove koji imaju svoja široko primjenjiva pravila.

Image

Bez obzira na to što se iza njihovih osmjeha ponekad kriju tuga i neostvarene želje za bojim životom, stanovnici Kube će u svakom trenutku pokušati svojim dobrim duhom uveseliti svoju i tuđu svakodnevicu. To ih nikako ne čini neiskrenima, dapače, ako se možemo ugledati u nekoga tko u malim stvarima pronalazi sreću, bez obzira na siromaštvo i društvena previranja, to su stanovnici Kube.

Oni nisu lažno optimistični već su izuzetno racionalni i svjesni svoje povijesti, politike koja vlada u njihovoj zemlji te posljedica te iste politike na njihove živote. Svjesni su toga da političari nisu izabrali najbolji način upravljanja državom jer je revolucija ipak otežala život građanima Kube. No, ta se revolucija i kubanski način života i dalje slave jer im je, kako oni sami kažu, revolucija donijela dostojanstvo.


User avatar
Peace
Moderator
Reactions: 2558
Posts: 10694
Joined: Thu Nov 12, 2020 2:20 am

Re: Drugacije kulture I obicaji

Post by Peace »

Ovo kad ostaris pa nemas pametnijeg posla :D/

BRAČNI SAJAM U ŠANGAJU: RODITELJI TRAŽE PARTNERA DJECI, NAJVAŽNIJI KRITERIJI SU IMOVINA, VISINA I GODINE

Image


Svaki bi roditelj volio da se njegovo dijete jednog dana vjenča i provede sretan život s nekim koga voli. Dok je u većini svijeta kod roditelja to samo želja, a konkretni potezi i odluke ipak prepuštene samim potomcima, velik broj kineskih roditelja odlučio je uzeti stvar u svoje ruke.

BRAČNI SAJAM U SAMOM CENTRU ŠANGAJA
U samom centru Šangaja, u Narodnom parku (People’s park) već se više od 16 godina svakog vikenda održava neobičan sajam. Na samom ulazu u park posjetitelji mogu primijetiti veliku gužvu, brujanje mnogih ljudskih glasova, ali i mnoštvo otvorenih kišobrana na tlu.

Image

Na kišobranima su ispisane poruke, dakako na kineskom pismu pa na prvu ne možete shvatiti o čemu se radi. No – ovo je bračni sajam, mjesto na kojem roditelji, a ponekad čak i djedovi i bake, traže partnere svojoj djeci i unucima. One koji nisu u braku, doslovno nazivaju “ostacima” (leftovers).
Roditelji neudanih djevojaka i mladića dolaze s drugim roditeljima razmijeniti informacije o svojoj djeci. Na komad papira napišu osnovne informacije, među kojima su obavezni godište i visina. Tu su još podaci o zaposlenju, obrazovanju, mjestu rođenja, osobnim prihodima…

Image

Poneko izloži i fotografiju, ali većina ne! Roditeljima je važnije naći nekoga tko odgovara njihovom djetetu po financijskom i društvenom statusu, nego nekoga s kim će se zaista slagati. Prema tome, izgled i hobiji rijetko su tema razgovora. Ako interes roditelja bude uzajaman, kreću u razgovor u kojem je najčešće tema imovina.
KVALITETAN ZET JE VRLO TRAŽENA ROBA
Znaju li “djeca” da su im roditelji tamo? Mnogi ne znaju, no za razliku od svojih roditelja djeca su modernija i ne vole spajanja na slijepo, a čak i ako znaju, njih na sajmu nema.

Image

Sama dob “ostataka” oglašena na kišobranima zbunjujuća je za nekoga zapadnog mentaliteta. Raspon godina je od 25 do 35, pri čemu je bitno više neudanih žena. Omjer muških i ženskih oglasa je prema nekim procjenama 1:5, pa se može reći da je “kvalitetan zet” na sajmu vrlo tražena roba.

Image

Točnih podataka o uspješnosti spojeva dogovorenih na bračnom sajmu nema, ali pretpostavka je da postotak tako sklopljenih brakova nije jako visok. Pa ipak, mnogi roditelji nastavljaju odlaziti u People’s park svakog vikenda u nadi da će naći svom djetetu prikladnog partnera. Neki od njih dolaze redovito i po tri, četiri godine zaredom…

User avatar
Peace
Moderator
Reactions: 2558
Posts: 10694
Joined: Thu Nov 12, 2020 2:20 am

Re: Drugacije kulture I obicaji

Post by Peace »

Grad Auroville u Indiji – Utopija BEZ politike, policije i novca!

Image


Ime grada je Auroville (Ayurovil), a ova utopijska gradska struktura omogućava muškarcima i ženama svih nacionalnosti da žive zajedno u miru i skladu. Nalazi se u južnoj Indiji, kraj Chennaia, blizu obale oceana. Trenutno u njemu živi oko 3000 ljudi.

Ovdje je ljudskom zajedništvu dopušteno da cvijeta.

Osnovan 1968., Auroville ili „Grad zore“, proglašen je međunarodnim gradom od strane UNESCO-a, sa stanovnicima koji dolaze iz više od 50 nacija i različitih kultura.

Toliko često se fokusiramo na razlike koje nas razdvajaju, bilo da su one političke, ekonomske ili duhovne, te stvaramo granice kao rezultat toga. Međutim u Auroville-u nema potrebe za podizanjem zidova između ljudi jer nema sistema restrikcija. Nema novca, nema religije i nema politike pa su ljudi u mogućnosti ostvariti miran suživot.

Umjesto vlade, samo-osnovani odbori upravljaju gradom, a umjesto novca postoji „Aurocard“ (Auro karta). Alkohol se ne prodaje unutar grada, a autima je zabranjeno voziti njegovim cestama. Međutim, nijedno pravilo nije prisilno provedeno i nema službene vlasti ni policije. Umjesto toga grad se zasniva na sistemu povjerenja između stanovnika.

Image

Utopijska vizija Aurovilla potekla je od spiritualnog vođe Mirra Alfassa, poznate kao „Majka“. Ona je nacrtala prvi plan grada 1960.g., podijelivši ga u četiri zone: industrijsku (organske farme), kulturnu (dućani i business), rezidencijalni i međunarodni (prostor za posjetitelje).

Iste godine francuski arhitekt Roger Anger pretvorio je njenu viziju u masterplan koji se sastojao od spiralnih kuća, javnih zgrada, farmi i šuma. Od tada su izvanjske organizacije počele provoditi projekte da ostvare originalnu viziju Aurovillea.


Image

Arhitekt Anupama Kundoo je dizajnirao kuće u stilu Lego kockica za stanovnike, a arhitekti iz Aurovelle Design Consultancy su projektirali preko 20 javnih sadržaja za grad poput dječjih vrtića, knjižnica, odmarališta i kuća. Dok se još dosta toga treba izgraditi, planirani projekti se vrte oko ljudske povezanosti i održivosti okoliša.

Ova mirna, anarhična zajednica teži biti održivi eko-grad gdje se uzgaja mnogo vrsta poljoprivrednih kultura, kombinira uzgoj voćki, polja kukuruza i voćnjaka koji su organizirani u 15 farmi i prostiru se površinom od skoro 2.5 ari, što osigurava da ima dovoljno hrane za stanovništvo.

Pedeset farmera i 300 susjeda rade na farmama i proizvode 2% riže i žitarica i 50% povrća koje se konzumira. Naselje se također oslanja na vlastitu proizvodnju mlijeka i dnevnih proizvoda, kao i sezonskog voća. Ljudi iz Aurovillea provode i mnoge druge projekte, od škola i informatičke tehnologije do obnovljivih izvora energije i zanatske proizvodnje. Rezultat toga je da je 4.000 do 5.000 ljudi iz okolnih naselja zaposleno.

Čini se da mišljenja ljudi izvan Auroveillea variraju, od poštovanja i divljenja do mišljenja da njegovi stanovnici rade samozadovoljni bijeg. Skoro 60% stanovnika ovdje su stranci, dok većina novih članova treba više sredstava nego što će većina ljudi u Indiji vjerojatno ikada imati. Osim nepostojeće vlasti, mnogi tvrde da Auroville ne sliči na grad s planom i vizijom.

To čak i web stranica grada priznaje, ali najavljuje da se aktivno radi na tome da Auroville to postane. Sama činjenica da se rupa u sistemu pojavila i da postoje ljudi koji žele da to postane opipljiva stvarnost, govori o čežnji, koju mnogi od nas duboko u sebi nosimo, da budemo slobodni od restrikcija koje smo počeli smatrati normalnima.




Alafassa je vjerovala da:

Trebalo bi postojati negdje na Zemlji mjesto na koje nijedna nacija ne bi mogla polagati pravo i prisvajati ga, gdje bi svi ljudi dobre volje koji imaju iskrenu želju mogli živjeti slobodni kao građani svijeta i pokoravati je samo jednom autoritetu, onom vrhovne istine; mjesto mira, sloge i sklada, gdje bi svi borbeni instinkti čovjeka bili korišteni isključivo za svladavanje uzroka njegove patnje i boli, za prevladavanje njegovih slabosti i neznanja, za trijumf nad njegovim ograničenjima i nesposobnostima; mjesto gdje bi potrebe duha i briga za napredak imale prednost pred zadovoljavanjem strasti i požude, potrage za zadovoljstvima i materijalnim užitcima.


Na ovom mjestu djeca bi bila u mogućnosti rasti i cjelovito se razvijati bez gubitka kontakta s njihovim dušama; obrazovanje se ne bi odvijalo u svrhu prolaska ispita ili stjecanja certifikata, već u svrhu obogaćivanja postojećih sposobnosti i talenata i generiranja novih.

Na ovom mjestu titule i položaji bi bili zamijenjeni prilikama za služenje i organiziranje; tjelesne potrebe svih bi bile također zbrinute, a intelektualna, moralna i duhovna nadmoć bi se manifestirala u općoj organizaciji – ne povećanjem ugodnosti i moći u životu, već povećanim dužnostima i odgovornošću.

Ljepota u svoj svojoj umjetničkoj formi, slikarstvu, kiparstvu, glazbi i literaturi, bila bi jednako dostupna svima; mogućnost dijeljenja i sudjelovanja u radosti koju nosi bila bi ograničena samo kapacitetom pojedinca a ne društvenom pozicijom ili financijskim stanjem.


Na ovom idealnom mjestu novac više ne bi bio gospodar; vrijednost pojedinca bi imala mnogo veću važnost od materijalnog bogatstva i društvenog položaja. Rad ne bi bio način da osoba zarađuje za život već da se izrazi i razvije svoje sposobnosti i mogućnosti dok je istovremeno korisna za zajednicu u cjelini, koja bi sa svoje strane omogućila uzdržavanje pojedinca i pružila prostor za djelovanje.

U Aurovilleu ljudski odnosi se neće zasnivati na konkurenciji i borbi, već na zajedništvu; na poštovanju tuđe sposobnosti da dobro radi i korištenju toga kao pokretačke snage za stvaranje zajednice koja dobro funkcionira.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: Drugacije kulture I obicaji

Post by kreja »

Image

Stanovništvo zapadno afričke države Gane ima vrlo neobične pogrebne obrede pa u zagrobni svijet odlaze u lijesovima kojima pokazuju svoje živote, ali i snove, strasti, želje, kao i društveni status. Najčešće se lijesovi izrađuju prema pokojnikovoj profesiji. Prodaja takvih lijesova je vrlo popularna i njome se bavi mala skupina obrtnika stolara koji svoje lijesove prodaju pod sloganom “fantazija” koji vjerojatno simbolizira da ukoliko u ovom životu ne možete ostvariti fantastičan život onda možete otići s ovog svijeta s “daškom glamura”. Ovi lijesovi su izazvali zanimanje međunarodne javnosti pa njihovi izrađivači održavaju izložbe diljem svijeta. Prvi puta su izloženi publici na Zapadu u “Muzeju nacionallne moderne umjetnosti” (Musée National d’Art Moderne) u Parizu 1989. Lijesove su za to izložbu izradili stolari-umjetnici Kane Kwei i njegov pomoćnik Paa Joe.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
Peace
Moderator
Reactions: 2558
Posts: 10694
Joined: Thu Nov 12, 2020 2:20 am

Re: Drugacije kulture I obicaji

Post by Peace »

Druga planeta: 7 stvari koje su me najviše iznenadile u Indiji

Image

Tradicija i navike Indijaca potpuno se razlikuju od navika ljudi koji žive u drugim delovima sveta. Katja Jakovljeva izdvaja stvari koje su na nju ostavile najjači utisak.

Saobraćaj

Jedno je gledati ga u filmovima, a drugo biti aktivan učesnik u saobraćaju. Neću da vas razočaram, samo ću reći da je uživo sve još gore. Na prvi pogled imate osećaj da ste se odjednom našli u mravinjaku gde svi kreću ko kako hoće, ne poštujući nikakva pravila (da li postoje uopšte?). Ovde vlada samo jedno pravilo: samo teraj! Semafora ima, ali ih je vrlo malo, a polovina od njih ne rade. Ako oklevaš na raskrsnici ili kružnom toku, odmah će ti put preprečiti vozila iz drugog smera i moraš dugo da čekaš da se u beskrajnom potoku vozila pojavi neka „rupa“ kako bi mogao da prođeš.

Uobičajena stvar je da vam neko vozi u susret u vašoj traci, čak i na autoputu. Jednom sam bila svedok kako se u jednom pravcu na autoputu stvorila velika gužva zbog brojnih kamiona. Vozila u dve trake su stajala ili su se kretala veoma sporo. Nije prošlo ni pet minuta, a mnogi vozači su počeli da izlaze u suprotnu traku (kroz prolaz u betonskoj ogradi između traka) i da voze u susret vozilima iz drugog smera. I to nisu bili samo bajkeri, već i kamiondžije!

Česti učesnici u saobraćaju su rikše, krave, konjske zaprege, ogromni bivoli, ulični prodavci koji guraju tezge i, naravno, pešaci. Inače, trotoar u Indiji je vrlo retka pojava, iako ga negde ima, često je pretrpan uličnim prodavcima, psima koji spavaju ili je jednostavno raskopan. Zbog toga pešaci najčešće idu ulicom, kuda prolaze kola. Što je sigurno, sigurno je. Pritom, na vozače ne obračaju pažnju, računajući da će ih zaobići.

Pored toga, ako se na putu stvori gužva, Indijci voze trotoarom ili po zemlji pored asfaltiranog puta. Zbog toga vožnja do grada često podseća na off-road trku, jer je taj deo pored puta pun rupa, blata, prašnjav, raskopan… I po tom terenu guraju se desetine motora i po neki rikša.

Najviše ima dvotočkaša, a 80 odsto vozača voze bez kacige. Stalno viđate troje, četvoro pa čak i petoro ljudi na jednom motoru, cele porodice se voze zajedno. Na motoru prevoze sve – od vrata za stan do TV-a, kompjutera, građevinskih materijala, jaja i veš mašina…

Posebno treba spomenuti sviranje. Sviraju svi, stalno i uvek. Ali razlog sviranja se razlikuje od našeg. U Srbiji sviraju jer te požuruju („hajde, zeleno je, ne smaraj“) ili ako kršiš pravila. Kod nas je motivacija za sviranje uvek nekako negativna. U Indiji sviraju samo iz jednog razloga: da ti stave do znanja da su tu pored tebe, da ih primetiš i da te bezbedno obiđu. Sviđa mi se što u saobraćaju nema agresije, napetosti. Vozači jesu bezobrazni, ali to ne treba shvatati lično. Jednostavno, tamo se tako vozi. Ili prihvati pravila igre i vozi bezobrazno, ili čekaj pola sata na kružnom toku da te neko pusti.

Kada sam tek počela da se vozim motorom u Mumbaju kao suvozač, vrištala sam non-stop, jer sam imala osećaj da ću poginuti svakog trena. Plakala sam u očaju jer sam mislila da nikad neću moći sama da vozim po tom haosu. A još i vožnja levom stranom! Ali nije prošlo ni mesec dana svakodnevnih „treninga“ na bombajskim ulicama i strah je počeo da me napušta. Trebalo mi je vremena da se naviknem da vozim u takvim uslovima, ali čim sam se opustila i „uplivala“ u njihov tok, prihvatila zakone po kojima funkcionišu, postalo je mnogo lakše i sada opušteno vozim motor kako u centru Mumbaja, tako i u himalajskim selima. Moram da dodam da za osam meseci u Indiji nisam videla ni jedan sudar, dok sam ih u Beogradu viđala svaki dan.

Izuvanje obuće

Znala sam da se u Indiji izuvaju cipele pred ulazak u hram ili kuću, ali nisam očekivala baš takve razmere ove tradicije. Obuću skidaju i pred ulazak u neke prodavnice (na primer, zlatare), u kancelarije, u državne službe. Kad idem da platim kablovsku i internet, i tamo se skidaju cipele i ostavljaju napolju. Niko se ne plaši da će im neko ukrasti obuću.
Žene u kuhinji na podu čiste i seckaju povrće, rendaju kokos ili ljušte grašak. Često porodice po tradiciji ručaju na podu u trpezariji. Zbog toga u stambenim prostorijama pod se uvek održava čistim i pere se više puta dnevno. Kod kuće se nose papuče ili japanke. U nekim porodicama smeš da uđeš u kuhinju samo bos, jer se smatra da i papuče skupljaju prašinu, a u kuhinji treba da bude sterilno čisto. Veliki kontrast u odnosu na Srbiju, gde u patikama možemo da šetamo i u stanu i napolju.

Previše zaposlenih

Indija je velika prenaseljena zemlja i treba obezbediti dovoljan broj radnih mesta za sve. Samo tako mogu da objasnim preveliki broj zaposlenih u oblasti usluga i postojanje (po mom mišljenju) totalno bespotrebnih radnih mesta. Najveći hit mi je što u svakoj samoposluzi na izlazu (svakom) postoji po jedan radnik u uniformi čija je jedina obaveza da lupi pečat „EXIT“ na vaš račun i da vas pusti da izađete. U teoriji on bi trebao da uporedi spisak namirnica na vašem računu sa robom u korpi ili kesi, ali to niko ne radi. Samo uzmu račun, lupe pečat i čekaju sledećeg.

Na drugom mestu na listi „naj“ radnih mesta u Indiji mi je liftadžija (da ga tako nazovem). U poslovnim, tržnim centrima i čak nekim stambenim zgradama poseban radnik sedi na plastičnoj stolici u liftu i pritiska dugmiće da bi lift krenuo.Važna profesija, nema šta. Zamislite, ako uđe deset ljudi i svi će da krenu istovremeno da pritiskaju različite dugmiće? Ovako uvek ima reda.

Inače, u Mumbaju ljudi srednje i više klase žive u odvojenim zatvorenim blokovima zgrada. Na ulazu u svaki blok postoji ček point gde stanari pokazuju karticu za ulaz, a posetioci moraju da sačekaju dok čuvar pozove vlasnika stana i najavi goste. To je kao kad bi svaki blok na Novom Beogradu bio zatvorenog tipa. Na svakom ček postu istovremeno rade 5-6 čuvara. Plus, u svakom ulazu svake stambene zgrade imamo još 2 ili više čuvara (watchman) koji su ovde da vam kažu „Dobar dan“ i da upisuju imena posetilaca u veliku svesku. Bez obzira što ste već prošli ček point i što je ulazak u samu zgradu preko interfona ili na otisak prsta. Lokalci kažu da je to sve zbog bezbednosti.

Na ulazu u svaki tržni centar morate da prođete security check – prvo sa vozilom na ulazu u garažu (otvaraju se sve torbe), drugi na samom ulazu. Prolazite kroz onaj ram kao na aerodromu, pokazujete torbe i još vas opipaju radi kontrole. Žene pipaju samo zaposlene ženskog pola, i to u zatvorenoj kabini.

U kafićima, frizerskim salonima, supermarketima i tržnim centrima ima previše zaposlenih, ponekad imate utisak da ih je više nego mušterija

Jedan vam pokazuje farmerke, drugi majice, treći ih lepo slaže, peti nosi na kasu, šesti otkucava račun… A na izlazu vas već čeka radnik sa velikim pečatom u ruci. Međutim, veliki broj radnika ne smanjuje vreme čekanja na uslugu. Jednom sam čekala 15 minuta svoj espreso dok su ga petorica radnika zajedno pravili. Mislim da je bilo još samo par mušterija sem mene u kafiću.

Od nekih zanimljivih profesija spomenula bih uličnog čistača ušiju, uličnog frizera i zubara (na licu mesta vam postavi plombu za 1 evro), skupljača kesa sa đubretom (dolazi svakog jutra između 8 i 9 i zvoni na vrata stana, i ne možeš sam da izneseš đubre u drugo vreme) i radnika koji vam na vrata svakodnevno donosi sveže cveće za razne hinduističke rituale.

Sujeverje na svakom koraku

Image

Znamo da su u Indiji jake tradicije i verovanja, ali iznenađujuće je koliko su prisutna u svakodnevnom životu i kako su neka od njih zanimljiva i drugačija od naših. Inače, svaka država u Indiji ima bezbroj svojih jedinstvenih tradicija i rituala, ali ću ja navesti nekoliko onih koji su uobičajni u državi Maharaštra gde živim.

Svake subote na vozila se kači sveža vezica od 7 zelenih čili papričica i jednog limuna. Veruje se da to štiti od uroka i nesreća. Možda zato nema sudara u saobraćaju?

Svakod dana, u periodu od 6 do 8 časova u svim prostorijama u kući pale se svetla i ne sme da se čisti jer se veruje da tada u kuću dolazi Lakšmi, boginja blagostanja i novca.

Jedna od tradicija je da se subotom hrane ptice, posebno vrane.
Na taj način čistite svoju karmu.Postoji jedan specijalni dan kada za umrle osobe spremaju se njihova omiljena jela. Od svakog jela pomalo se stavlja na tanjir i iznosi se napolje da bi to vrane pojele. Ako vrane odmah pojedu hranu, veruje se da je duh umrle osobe došao na ručak i to se smatra dobrim znakom. Jednom sam sat vremena sa indijcima jurila vrane po dvorištu sa tanjirom u ruci i nisu htele da slete.

Često turisti u Indiji vide bebe kojima su oči ocrtane debelim crnim kreonom, što izgleda totalno ludo i mnogi se pitaju zašto. Veruje se da to štiti od uroka i zlih duhova. Još jedno objašnjenje za ovaj make-up je da on štiti od infekcija i bakterija, jer je olovka za oči (kađal) napravljena od pepela i biljnih ulja.

Kada se dete razboli ili samo mnogo plače, za njega se skuplja „sedam elemenata“ (ljuta papričica, so, seme slačice, dlaka od njegove majke, slamčica iz metle i još nešto). Ove „sastojke“ majka drži u šaci i maše ispred deteta gore-dole sedam puta. Posle toga treba da ih sprži na vatri. Ako nema mirisa, onda je ritual uspeo. Kažu da stvarno pomaže.

Kultura spavanja

Prvi put sam se iznenadila kad sam u nekoj seriji na TV-u videla kako žene idu na spavanje u sariju! Baš sam bila u šoku. Kad sam se raspitala, ispostavilo se da većina Indijaca nema posebnu odeću za spavanje – ne nose pidžame i spavačice, već spavaju u kućnoj garderobi. Ako žena kod kuće nosi kućnu haljinu, onda će u tome i da ide na spavanje. Ako nosi sari, spavaće u sariju. Isto se odnosi i na muškarce. Kod kuće nose uglavnom trenerku/šorc i majicu, pa u tome i spavaju. Moram da napomenem da se porodice u velikim gradovima ipak presvlače za spavanje, ali u manjim sredinama ne.

Druga osobina je što uopšte ne koriste jorgansku navlaku. Retko se inače pokrivaju, i ako se pokrivaju, to su samo neke prostirke ili ćebad zimi, opet bez navlake. Zbog toga nigde ne možeš da nađeš puni komplet posteljine: čaršav, jastučnice i jorganska navlaka. Morala sam da dovlačim iz Srbije.

Indijci i kupanje

Ko bi rekao, u zemlji gde postoji magična Goa i Kerala sa prelepim plažama, stanovnici te zemlje se skoro ne kupaju! Indijci se kupaju u moru ili bazenu vrlo retko i većina ne znaju da pliva. Posebna tema je kupaći kostim. Zbog prirodne stidljivosti i zaštite od sunca (verovatno znate da su opsednuti svetlim tenom), Indijke se kupaju u zatvorenim kupaćim kostimima koji više liče na ronilačno odelo, a u najboljem slučaju na haljinu. Na moru sam viđala kako ulaze u vodu u helankama i dugim majicama. A najčešće kupanje za njih predstavlja samo šetnju po plaži i ulazak u vodu do kolena. Naravno, skroz obučeni.

U stambenom bloku gde živim, ima bazen za stanare i kada odem na kupanje u bikiniju, naravno privlačim puno pogleda, jer se niko ne kupa ovako obučen.

Patriotizam u bioskopima

Pre jedno tri godine indijski Vrhovni sud naložio je da se pre prikazivanja filma u bioskopima mora da se pušta nacionalna himna. Za to vreme svi gledaoci moraju stajati, a na platnu se obavezno mora prikazati nacionalna zastava. Pri tome, vrata u biskopsku salu tada moraju biti zaključana da niko ne bi mogao ni da uđe ni da izađe. Ovu odredbu Vrhovni sud doneo zbog, kako su obrazložili, potrebe jačanja patriotizma. I zaista se pušta himna, i zaista svi stoje, videla sam to svojim očima.

U nekim indijskim gradovima zabeleženi su slučajevi kada su gledaoci bili pretučeni ili uhapšeni zbog toga što su sedeli tokom puštanja himne. Optuženi su zbog nepoštovanja himne.

ma još toliko stvari, a tek sam počela ovde da živim. Podelila sam najupečatljivije detalje sa vama, a sebi i drugima skoro svakodnevno postavljam pitanje „zašto?“ kako bih racionalizovala neke nelogičnosti sa kojima se susrećem i koje su mi totalno strane. Ali sve više dolazim do zaključka da treba da prestanem da tražim logiku tamo gde je nema i treba samo da se prepustim, po principu one stare “Kada si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin”. Okej, moram da priznam da mi je lakše bilo da budem Rimljanka!

Puno sam putovala, ali ovo iskustvo zaista poseduje nešto što će mi možda zauvek ostati neobjašnjivo. Živeći u totalno drugačijem okruženju koje te svakodnevno izbacuje iz komfor zone, naučila sam da budem strpljiva, tolerantna i da bolje razumem druge ljude, više nego u zemljama koje, po mom mišljenju, imaju logična pravila. „Nema pravila za tebe, snađi se i uživaj u nestvarnoj Indiji“, to je neki fortune cookie koji sam sama sebi stavila u džep.

Post Reply