Moja glasna razmisljanja

[Peace]

Ustahoh jutros po obicaju prije 7 am. Nahranim macu, obavim molitvu, popijem limunadu, napravim kafu, donesem tablet, da vidim ko je izabran.
Nije mi se zurilo vidjeti, ni jedan me izbor ne bi obradovao, oba su mogla jedino da me rastuze.

Do unazad nekoliko dana vjerovala sam da ce pobijediti Kamala, ali kako se vrijeme primacalo, vise su se ljudi doticali te teme, ti razgovori su me navodili da pomisljam da ce biti Tramp.
Jucer samo npr. direktor kaze da bi za njegovo poslovanje odgovarala politika Trumpa.
Ann, penzionerka koja s nama radi, kaze da nju izravno ne doticu njegove gluposti, ali da je visoke cijene svega itekako pogadjaju. Jedan religizni kriscanin kaze da se Trampovi stavovi podudaraju s njegovim religioznim.

Bar 99% ljudi je pogodjeno teskom ekonomskom sitacijom u zemlji. Demokrati stavljaju fokus na stvari/ratove koji prosjecnom amerikancu nisu bitni, nikakvu korist im ne donose, a kostaju ih. Zamotavaju ih u crno.
Tramp je obecavao great Ameriku ponovo. To njima treba.
Ako bi mene neko pitao, nisu oni nikad ko ljudi bili bogati, jer ako ste bogati, necete osiromasiti za godinu-dvije.
Samo su mogli izlaziti na kraj sa svojim kreditima, a sada ne mogu.
Tramp tokom proslog mandata nije sproveo ni 50% posto od onoga sto je obecavao, ali im bar daje nadu.
A i kada bi sproveo neke stvari, to bi vodilo u jos vecu propast. Npr podizanje poreza na uvoz vodilo bi k tome da stvari jos vise poskupe.
Protjerivanje milione izbjeglica znacilo bi da ce zemlja ostatk bez jefine radne snage, sto bi opet rezultiralo poskupljenju.
Ukidanje Obama Care, znacilo bi da bi ljudi umirali s bolestima za koje ima lijeka jer nece moci da sebi kupe osiguranje.

S druge strane liberalizam koji sprovode demokrati, ne odgovara religioznim porodicama, ni mnogim porodicama uopce, jer prelazi granicu normalnog.
Ima slucajeva koji se cak i liberalnoj osobi zgade.
Kcerkica npr je veoma liberalna, i odlazila je godinama na jednu zensku konferenciju iz svijeta tehnologije koja se odrzava jednom svake god.
Sada su tu mogu pojaviti svi koji se osjecaju kao zene, tako je sada na konferenciji mnogo vise muskaraca, a mnoge zene veoma liberalnih pogleda su odustale.

Nadam se da ce demokrati iz ovog poraza nesto nauciti, u protivnom mislim da ce tesko vise osvojiti pobjedu.
A prije svega, to je da vam je narod vase u zemlju, taj koji vas bira, u najvisem fokusu.
Dozivjeli su ovaj poraz zahvljajuci tome sto nije bio.

[Peace]

Strina je imala udar i pala u duboku komu.
Bila je ovdje sa nama u USA, sa sinom i snahom, nekih 18 god.
Odlazila je u Bosnu svake god nekoliko mjeseci, nekoliko bi provodila ovdje.
Ne znam sta drugi ljudi misle, kada “odlazi” neko koga poznaju…Ja analoziram svoj odnos naspram tog nekoga. I tada mi je jedino utjesno ako sam bila covjek do kraja, da taj neko nema sta da mi zamjeri.
Strina nema. Bila sam mnogo cijenjena od nje, bila sam tu za nju uvijek kada je trebalo. Njeni su odlazili u Bosnu svakog ljeta, bila sam tu tada da je odvezem doktoru, u shoping, da joj jednostavno svratim na kafu, da je nazovem i pitam da li joj sta treba…
I sve je to najvise i volila obaviti sa mnom, imala sam vise stpljenja od ostalih. Niko nije imao toliko zivaca da joj objasnjava u trgovini gdje je sta, zasto je sta, a to joj je posebno trebalo na odjelu tableta i krema.

Mislim da bi se cesce trebalo sjecati da smo u zivotu jedni drugih privremeno. Toga bi se trebalo svaki dan sjecati. Bilo bi sigurno vise respekta i tolerancije, i nasli bi vremena da jedni za druge nesto lijepo uradimo.
A vjerovatno bi pomoglo i da se potisnu negativne emocije, poput mrznje, prijezira i zavisti.

[Peace]

Razmisljala ovih dana i ovome
Koliko je bezveze praviti dramu negdje jer nam se ne svidja cijena njihovih usluga, tj jer nam je preskupo
U subotu imadoh na poslu zenu koja se bila spremna posvadajti.
Govorila je - ja sam to radila, to je jednostavno zavrsiti, treba samo to i too, kako to moze kostati toliko?
Ja sam mirnim tonom odgovorila - zasto ne biste to sami i zavrisili, s obzirom da znate i mislite da je tako jednostavno

I meni su mnoge stvari preskupe, i podijelim svoje misljenje medju prijateljima, ili ovdje, ali nije uredu izazvati dramu.
Zahvali se, napusti, potrazi jeftiniju uslugu ili jednostavno zavrsi sam sve sto ti je preskupo.
Ne razumijem ljude kada im se niti radi nesto, niti placa drugi da to radi za njih

Skup mi je npr hljeb jer je skoro $5,00.
Ali nije u redu da napadam pekara zbog toga.
Kupim brasno i pecem sama svoj hljeb.
Pekar nece da pojeftini, on ima dovoljno onih kojima moze prodati hljeb za $5,00.

[Peace]

Strina se nije probudila jos iz kome.
Rodjak nije otputovao. Ne razumijem ga.
Brat mu je rekao mozda je bolje da ne vidis ovu sliku, da je u sjecanju imas budnu i veselu.
Zena mu je rekla mozda je bolje da u takvvom stanju ne putujes.

Pogledala sam jednom neki film, imena mu se ne sjecam, mozda sam ga negdje preporucila.
Mislim da je 60ih neki psiholog radio testove nekih lijekova ne ljudima koji su pali u komu, probudili su se, i mogli su voditi budne zivote, ali lijekovi su bili preskupi, osiguranje ih nije odobrilo.
Dok su bili budni, svi su izjavili da osjecaju prisustvo ljudi koji im dodju u posjetu

Sinoc goglah - da li nas ljudi koji su pali u komu osjecaju?
Vecina studija je utvrdila da su svjesni nase prisutnosti.
Neke studije su otisle dalje i uspostavljaju neki vid komunikacije s njima.

Kcerka od strine je bila jucer kod nje. Na polasku je primijetila da joj je tako stegla prste, da je ruku morala povuci malo jace. Znaci osjecala je njeno prisustvo.
Zato mi je zao sto rodjak ne ode. Ona bi osjetila da je tu.

Kazem sinoc mojoj kcerkici - ako mi se nekada takvo sto desi, budi uz mene.
Naravno mama, ne bih te nikako napustala, odgovorila je.

I mojim roditeljima jutros kazem - neko ce od nas morati prvi da podje, ne zelim da krijemo takve stvari jedni od drugih. Smrt je sastavni dio zivota, treba i tada da budemo jedni uz druge, ma kako bolno bilo.
Ni u odsustvu jednostavno nije lahko, pa sta onda radimo kada izbjegavo susret s umirucim
Nismo se postedjeli.


Kad sam kod bolesti i starosti….Jucer na poslu udje zena, starija, rekla bih pred kraj 70ih ili pocetak 80ih.
Nije dosla da nesto zavrsi, blizu nas se nalazi bolnica, i sklop brojnih klinika, bila je kod doktora, a sada se ne zna kuci vratiti.
Mi smo vec trece mjesto gdje svraca da pita za uputu.
Upitasmo je prvo - ima li telefon?
Odlucno je odgovorila - ne zelim koristiti telefon.
Znala sam u tom momentu, nije stvar u tome da ona ne zeli koristiti gps na telefonu, vec ne zna.
Tesko je ljudima tih godina, forsirani su nositi se s tehnologijom a ne znaju.
Neke su stvari tako lahke, ali oni se plase, toliko plase da i ne pokusavaju neuciti nesto.

Pomisljala sam da joj printam upustva, ali ona zeli da se kuci vrati samo jednim pravcom, jedinim koji je ona vjerovatno koristila, a puteva do njene kuce je mnogo. Znaci prvo se mora jos udaljavati od kuce da bi stigla na poznatu rutu.
Ann je izasla da joj pokaze gdje treba da ide, ali sigurna je da opet nece znati.

[Peace]

Pisala sam vec da sam kroz posao upoznavala ljude iz cijelog svijeta.
Eriju gdje sam radila nekoliko zadnjih mjeseci, u velikom broju naseljavaju ljudi iz Istocne Azije.
Bar 70% nasih korisnika bili su ljudi iz tog dijela svijeta.
U centru gdje sam radila godinu i po prije toga veliki broj ljjudi iz tog dijela svijeta su bili takodjer korisnici, bar 40%.
Vjerujte, istina je sve ono sto pisu o japancima na netu - da su kulturni, da su strpljivi, da su posteni, da nikada ne upadaju sagovorniku u rijec, da vam pruze sansu da prvi kazete sto imate…
Nisu samo japanci takvi, nego svi ljudi koji dolaze iz tog dijela svijeta.
Trenutno najkulturnije nacije na zemlji.
I kad radite u javnom servisu, ne mozete imati bolje klijente od njih. Tada morate voliti taj posao.
I dalje radim isti posao, za istog direktora, ali u drugoj eriji, i to kao da vise nije isti posao. Klijenti su drukciji.
Onih 20% azijanata koji dolaze i ovdje malo popravljaju prosjek.
Tjesi me cinjenica da sam ovdje privremeno.
Narodi Istocne Azije ne glume uctivost, to je njihovo prirodno stanje. Jednostavno su tako odgojeni.
Amerikanci glume, ko i Evropljani uglavnom, ali glumit ne mozete svakog casa. Kad gluma popusti, izlazi na povrsinu ono sto jesu.

Frendica mi govori nekoliko dana unazad, kcerkica je pitala - mama zasto ti vristis kad pricas?
Odgovorila je - tako mi bosanci razgovaramo.
Tako je.
Tragedija je sto i ne radimo nista da to promijenimo.
Kod nas se morate izboriti da i vi nesto kazete.
Umorila sam se i od toga, pa nekad kontam necu, sutjet cu dok me ne puste da govorim, ili dok me ne pitaju. Stvarno se ne mogu nadvikivati.
Ali i to na koncu vodi da se pozelite udaljiti iz odnosa, jer se to da vas pitaju i to da vas puste da nesto kazete uglavnom nece desiti.
A ako kazete normalnim tonom, nece se cuti.

[Peace]

Moram i ovo ispricati, ne izlazi mi iz glave.

Danas smo na poslu imale dosta slobodnog vremena, ja i djevojka iz Pakistana, spominjala sam je ranije.
Razgovarale smo.
Rekla mi je da joj je tesko naci momka, niko joj se ne svidja. A ako tako potraje, onda bi joj roditelji mogli naci muza.
Pitala sam - ako sama ne mozes naci sebi odgovarajucu osobu, kako ce ti je onda naci roditelji?
Shvatit ce to kao svoju sudbinu, rekla mi je.
Potpuno je pomirena s idejom da joj jednog dana roditelji izaberu muza.
Oceva zelja je da bude bogat.

Ali ima neko ko joj se ipak svidja. To je sin od njene tetke, zivi u Canadi. Pokazala mi je slike.
To je tvoj prvi rodjak, zar se udajete za prve rodjake? Pitala sam.
Udaju. Mogu se vjencati sa sinom od tetke, od amidze, od daidze. To je cak i pozeljno u njihovoj kulturi.
Svekrva te sigurno nece mrziti ni proganjati, jer ti je tetka. A imetak se ne rasipa, ostaje u vasoj porodici.

Zamisljala sam kakve su to svadbe, sve rodbina.
Pa odete u prijetelje, mladenci, njihovi roditelji - brat i sestra.

Kod nas bi te ili ubili ili se ubili od puste sramote.
S muzeve strane je bila djevojka koja je na kratko hodala s momkom, njegov dedo je bio daidza njenoj nani.
Kad su familije, s obje strane doznale, digla se tolika buna, da ja sva carsija pricala o tome.
I raskopala se veza.
Ostale su tenzije. Sva muzeva familija vjeruje da ih je osramotila. Za njih je bila golema stvar da se te rodbinske veze pogaze.

Znam od ranije da u nekim zemljama ovo prakticiraju, ali prvi sam put danas bila lice u lice s osobom koja bi to uradila.
Vise mi se svidja ovo kod nas. Svi moji rodjaci su ko moja braca. Tesko mi je povjerovati da se moze otici u krevet s prvim rodjakom, i sa daljim rodjakom, s rodjakom uopce.
Mi bi, ja mislim, umirali ujutro zbog vjere da smo pocinili ogroman grijeh.
Kod nas sam cula od muskaraca da su izbjegavli sve djevojke iz mjesta odakle je majka, da ne bi slucajno bila familija, i iz mjesta odakle je otac, iz istog razloga.

Razgovarah o ovome nocas i sa kcerkom. Kaze mi - ona je ok da joj roditelji nadju muza vjerovatno jer su tek pristigli u US, i drze se svoje kulture.
Ali ne.
Upoznala sam prije ljude, njihov sin se rodio u US, skolovao se na Emory Univerzitetu, a onda su mu roditelji nasli zenu u Pakistanu. Pomalo je smijesno. Smijesno je kako je to uopce moguce.
Emory, to vam je Harvard juzne obale.
Kako se moze odgojiti dijete ovdje, skolovati na vrlo, vrlo prestiznom fakultetu, tu da upadnete morate biti vrlo inteligentni…I onda da tom istom dijetu, vi, roditelj, nadjete zenu, koja je rasla na nekom drugom kraju svijeta.
Kako se odgoji dijete koje ce na to pristati
Kcerkica moja misli da oni drze djecu ko u nekom kavezu, kontrolisu do kraja, ne dopustaju druzenja sa drugim i drukcijim kulturama, te tako postignu djecu koja su uvjerena da je njihovo jedino ispravno, i da njihovi roditelji znaju najbolje.

Jos mi je djevojka iz Pakistana rekla da oni zive u zajednicama. To sam i ranije cula.
Uglavnom pod jednim krovom zive roditelji i svi njihovi sinovi, njihove zene i njihova djeca.
Tako da su porodice koje broje 12-18 clanova savim normalna stvar u Pakistanu.

Pomislih - pa jesu li tamo bar nekih 200-300 god iza Evrope i Amerike?
Poznato nam je kroz filmove da su se u Evropi, tri vijeka unazad, vjencavali rodjaci, uglavnom da se sacuva bogatstvo. I roditelji su birali partnere svojoj djeci, uglavnom ako su mogli bogate.

Trebala bi posjetiti Pakistan, rece mi djevojka.
Zagadjeno je i ulice su prljave, ali hrana je dobra, i ljudi su dobri.

[bakterijasmarsa]

Nas su učili da je genetski veoma rizično po zdravlje deteta ako su roditelji rođaci.
Postojalo je jedno selo u okolini gde se dugo zadržao običaj da se vemčaju rođaci i bilo je ozbiljnih zdravstvenih problema, dok jedan pametan lekar u saradnji sa sveštenikom nije uspeo da to iskoreni.

[Peace]

Nas su učili da je genetski veoma rizično po zdravlje deteta ako su roditelji rođaci.
Postojalo je jedno selo u okolini gde se dugo zadržao običaj da se vemčaju rođaci i bilo je ozbiljnih zdravstvenih problema, dok jedan pametan lekar u saradnji sa sveštenikom nije uspeo da to iskoreni.

I nas su to ucili.

[Peace]

Na poslu, udje zena, afroamerikanka, s jakim akcentom. Pricala je na tell, a tellefon je bio pusten na ozvucenje.
Trebala je ocigledno nesto kod nas zavrsiti, samo je prije toga nesto drugo morala zavrsiti, sto je sada radila putem tell.
Ostala je tako nekih 30 minuta. Remetila nas je.
Muski glas koji se cuo s druge strane njene veze, trazio je od nje account# kako bi joj mogao pomoci.
Dala mu je neki broj, a on i dalje nije mogao povuci njene info.
Govorila mu je - sta ste vi? Jeste li vi nesposobni, ili ste novi na poslu? Zasto vas nisu bolje obucili? Zasto zaposljavaju ljude kao sto ste vi?
On je s druge strane mirno pitao - da li imate mozda neki drugi account?
Dala mu je drugi broj, i taj je zapravo i bio vezan za njen slucaj.
Nije se izvinula.
Nisam se ni nadala da ce se nama izvinuti sto nas je remetila svojim razgovorom.
Da sam je i na najljepsi moguci nacin zamolila da izadje i zavrsi taj razgovor izvan naseg radnog mjesta, sutradan bi sigurno osvanulo na google review da smo je izbacili.

Googlah danas ko je prvi skovao frazu - kupac je uvijek u pravu.

Harry Gordon Selfridge je zaslužan za skovanje izraza „kupac je uvijek u pravu“, ali se ta ideja pripisuje raznim pionirima maloprodaje na prijelazu stoljeća, uključujući Marshall Fielda. U prvim danima, ova ideja je bila revolucionarna. To je značilo tretiranje kupaca s poštovanjem i dostojanstvom, nešto što nije bilo uobičajeno.
Selfridge, koji je osnovao robnu kuću Selfridges u Ujedinjenom Kraljevstvu i Field, vlasnik Marshall Field and Co. u Čikagu, shvatio je rano u svojoj karijeri da njihov posao zavisi od zadovoljnih kupaca. Iako je nejasno ko je prvi upotrijebio ovu frazu, oba trgovca su je postavila kao osnovnu poslovnu vrijednost. Osoblju je rečeno da se prema svojim mušterijama ponaša kao da su uvijek u pravu, čak i ako je očigledno da griješe. Kupcima je pokazao da su posebni, a promjena stava dovela je kupce u njihove radnje.

„Kupac je uvek u pravu“ bio je u oštroj suprotnosti sa preovlađujućom idejom tog dana, kada je caveat emptor bio uobičajen pravni termin. Znamo to kao „neka se kupac čuva“. Ova filozofija sav teret kupovine stavlja na kupca – ako je košulja umrljana i oni je otkriju kod kuće, prekasno je. Nije dozvoljen povratak. Prodavac uopšte nije morao da pomaže kupcu. Viktorijanske apoteke nosile su "čarobne tonike za zdravlje" prožete kokainom i morfijumom za koje se tvrdilo da liječe probleme s nicanjem zubića kod novorođenčadi. Ulice i novine bile su preplavljene reklamama koje su iznosile spektakularne tvrdnje kako bi navele kupce da otvore svoje novčanike. Prodavci bi mogli direktno lagati kupce i izvući se. Dakle, ideja tretiranja kupaca sa bilo kojom vrstom poštovanja bila je revolucionarna.
Istina je da se ova filozofija korisničkog servisa nikada nije trebala shvatiti doslovno. Nije se radilo o tome da kupci dobiju šta god žele, bez obzira na sve. Umjesto toga, dao je zaposlenicima priliku da slušaju svoje kupce sa empatijom u vrijeme kada zaštita potrošača praktički nije postojala.


Zanimljivo je i ovo

Zaposlenici u službama za korisnike iz cijelog svijeta podijelili su ispod jednog posta na Twitteru najneugodnija iskustva s kupcima ili gostima na poslu, nakon što je Amerikanka Kirsten to potaknula, napisavši kako je doživjela da joj kupci prigovaraju da slaže odjeću na policama na krivi način.
Ubrzo su se počeli javljati ljudi koji rade u uslužnim djelatnostima, razdraženi situacijama koje su sami doživjeli i post je u relativno kratko vremenu dobio 6200 lajkova i podijeljen je više od 15.000 puta.

Jedna žena doživjela da joj gost izlije šampanjac po cipelama, zato što je zaključio da je boca koju je donijela - pretopao.
Jade iz Velike Britanije napisala je, pak, kako je radila u lancu koji proizvodi i prodaje čestitke i jednog je dana kleknula na pod kako bi napunila ladice novim čestitkama.
- Netko mi je sjeo na leđa, uz komentar kako su umorni. Kad sam rekla da još uvijek nisam stolac, samo su odgovorili: 'Kupac je uvijek u pravu'. No, ja se doista još uvijek ne smatram stolcem - piše.
I Ari iz SAD-a, koji je radio u trgovini kućanskim aparatima i dekorom kaže kako je doživio da mu jedna gospođa pokuša vratiti stolac za terasu bez računa i bez obzira na to što je prošao rok za povrat robe.
- Kad smo joj rekli da to nije moguće, rekla je da je stolac bezvrijedan i doslovno ga bacila na drugi kraj trgovine i izjurila poput furije.

Jedan je čovjek jedva izbjegao šaku u glavu zato što je u drive-in restoranu kupca zamolio za još 25 centi - oko 1,7 kuna - koliko je nedostajalo do pune cijene obroka brze hrane.

U jednom od postova čovjek koji je radio u trgovini bicikala i opreme za bicikle kaže kako je jedan kupac došao zatražiti povrat novca na sve što je u protekle dvije godine kupio od njih, jer je guma na biciklu odjednom puna rupa.

A žena koja piše da je 17 godina radila na poslu koji uključuje odnose s kupcima kaže kako je imala bezbroj loših iskustava. Jedno od najgorih je, kaže, bilo kad je radila za šalterom u banci, kad ju je žena koja je došla na red mrtvo-hladno pitala: 'Jeste li trudni, ili samo debeli?'

I Megan iz Plymoutha podijelila je situaciju koju je doživjela:
- Kad sam vodila trgovinu cipelama, lijepo sam zamolila malo dijete da me prestane udarati nogom po licu dok mu obuvam cipelice, na što mi je njegov otac rekao da 'ne bih trebala raditi s djecom'.

Meg iz Sydneya radila je u kiosku za prodaju hrane u vrijeme kad je upisivala fakultet, kad je doživjela da jedan kupac svome sinu kaže: 'Ovdje ćete završiti ako ne budete dobri u školi' Kaže kako je samo koji dan ranije prošla na prijamnom s odličnim rezultatom i već bila upisana na faks.

Ovo dalje je cak smijesno

- Iako nam je većina kupaca sasvim pristojna i razumna, ponekad se znaju pojaviti osobe s prilično neobičnim pristupom. Primjerice, jednom je u trgovinu ušetala starija žena sa psom u rukama, iako je na vratima vidljiva oznaka da je životinjama ulaz zabranjen. Nakon što sam ju na lijep način na to upozorila, ona mi je ozbiljnim tonom odgovorila da to nije pas, nego beba - prisjeća se naša sugovornica te kaže da u takvoj situaciji jednostavno ne zna što odgovoriti, a da pritom ne ispadne bezobrazna prema kupcu.
Drugi ju je slučaj također ostavio prilično iznenađenom.
- Nekim ljudima vjerojatno nije jasno da prodavači ne smiju napuštati svoja radna mjesta, naročito ako su sami za blagajnom. Tako me jednom prilikom žena pitala mogu li joj pomoći nositi pet paketa vode do njenog stana jer je shvatila da su joj teški tek kad ih je na blagajni platila. Iako mi je bilo žao žene, jednostavno joj nisam mogla pomoći jer time ugrožavam svoje radno mjesto - objašnjava naša sugovornica.

Mario je vlasnik jednog zagrebačkog kafića nepunih godinu dana, ali dosad se i on nekoliko puta susreo sa specifičnim zahtjevima gostiju.
- Ljudima je ponekad zaista teško ugoditi, tako da prigovora nikad ne manjka. Od žaljenja na propuh i previše svjetla pa sve do situacije kada je jedan gospodin ušao u kafić i pitao može li uzeti jednu stolicu jer ih mi imamo puno - prisjeća se Mario uz smijeh


Razgovarah nocas sa kcerkicom o ovome. Pita mu - izgleda li tebi mama da ljudi postaju sve agresivniji i nekulturniji?
Da, rekoh.
I na netu je lose, rece. Uzas je citati komentare koje ljudi ostavljaju jedni drugima. Tesko je vjerovati da je to stvarnost.
Rekoh joj da mi se trenutno cini da su ljudi u 50im, 60im, 70im, 80im bili mnogo kulturniji. Tako se bar sada meni cini gledajuci snimke iz tih vremena. Ljudi se zbilja nisu vrijedjali ko danas.
Od 90ih je nesto polagano krenulo naopaku, da bi se sve vise i vise ubrzavalo.
Mozda, zapravo sigurna sam, da dosta utice sve ovo nasilje koje gledamo na nasih ekranima.
Stvara se utisak da je bas sve, ma kako lose bilo, normalno i prihvaceno.
Iskreno plasi me buducnost.

Ne znam kako ce se poslodavci u buducnosti snalaziti za radnike ukoliko se radi o javnim uslugama.
Vec sada je to glavobolja, sve manje ljudi zeli to raditi, a i kada rade kuju planove za nesto drugo.
Moj direktor je pomiren s cinjenicom da ce u skoroj buducnosti pogasiti pola poslovanja jer nece moci naci nikoga ko ce se htjeti zadrzati na poslu.

[Peace]

Muz jutros veli - Nazvat cu B. Dijete mu je u bolnici, da vidimo kako je. B. je sin od covjekom brata, otac mu je umro kad je on imo nekih 15ak god.
Znala sam da je muz s razlogom obavljo taj razgovor u mom prisustvu. Znala sam kako ce teci razgovor, i znala sam dobro sto ce me muz pitati poslije.
I tako, dijete se nesto prehladilo, pa je kasljalo i to se pocelo odrazavati na pluca, pa su ga ostavili u bolnici.
B. je pricao kako idu svaki dan, kako ga i koliko sve to kosta, kako nije u mogucnosti raditi…
I poslije tog razgovora ide meni pitanje kojem sam se nadala - sta mislis da im posaljemo nesto novca?
Poslat cemo, rekoh, nemam te pravo u tome sprijeciti. Ali evo sta mislim:
Dokle god spasavamo nekoga novcem, kad god zapadne u neku krizu, zapravo ge na duze staze upropascujemo.
Tako sprecavamo ljude da nauce zivotne lekcije.
Ponekad je najbolja pomoc da jednostavno pustimo covjeka da se izbori sam sa novonastalom situacijom.

Ovdje se radi o insanu koji je u ranim 40im, i koji ima mjesecnu platu od 2500 KM, i koji jos privatno zaradi finog novca.

Bolest i smrt su sastavni dio zivota, pa pitah muza - znaci li to da cemo mi sve njih u buducnosti morati “spasavati” kad ih nesto nenadano snadje?
Budi srecna i zadovoljna sto smo mi ti koji mogu spasavati, a ne oni koje neko spasava, rece mi muz.
I jesam.
Ali bi ipak bila zadovoljnija da svako o svojoj potrosnji povede racuna, i da tako niko nikoga ne mora spasavati svojim novcem..
A mi sami smo se doveli u situaciju da mi njih mozemo “spasavati” zato sto nismo u zivotu imali nikoga ko bi nas mogao.
Samo tada ste primorani da se mijenjate. Kada se promijenite, gdje god da ste, tada vise ne treebate nikoga da vas svojim novcem spasavo.
Pomazu njih, u njihovim krizama, u konacnici ih zapravo sprecavamo da nauce to sto smo mi morali.

Da li bi se mi u ovoj mjeri promijenuli da smo ostali u Bosni? Pita me dalje muz.

E tada ne znam sto bih rekla.
Svjesna sam koliko je tesko da budete nesto sto vasa sredina nije, to nekim rijetkim, rijetkim pojedincima moze uspjeti.
Razbije me to. Znam da je tesko da se B. promijeni kad je okruzen ljudima kakav je i on sam. Od koga da vidi i uci da bude nesto drukciji?

Sve vise ljudi docekuju finansijski nespremni bolesti i smrti. Ne bi to bilo tako cudno da upravo ne zivimo u vremenima stradanja i bolesti.
Dedo rahmetli, preselio 1992, imo je sve za taj “put” spremno. I novce, i cefine (haljine u koje se mrtvo tijelo zamotaje) tabute, naslone…
Sve su dede to imalo. Nisu ni oni bili bogati, s neke druge strane su otkinuli, i ostavili za to.
Ne znam da li se vise i dede pripremaju.
A posten, cestit, i koji ne rasipa covjek, se umara od toga da svako malo mora nekoga “spasavati”.

[Peace]

Rodjak je otputovao u Bosnu.
Majka mu (strina o kojoj sam pisala da je pala u komu) je bila jos ziva ali u dubokoj komi.
Vidjeli su svi prisutni da joj se otkinula suza iz oka dok su bili tu kod nje u posjeti.
Umrla je istu noc.

Kcerkica mi kaze da je mnogo puta cula nesto slicno.
Ko da cekaju da dodju njihovi najmiliji, da se zadnji put oproste.


Citala sam negdje - pitali su ljude na samrti za cim su najvise zalili?
Svima je bilo zao sto s familijom nisu provodili vise vremena.
Niko se nije pozalio sto nije vise radio, gradio, imao..

Upitah sinoc kcerku - sta bi uradila da ti jave da imas jos samo god zivota?
- Ne znam mama. Sta bi ti da tebi jave?
Volila bi da sve cetvero odemo u Bosnu, pa da ste mi tu i vi i roditelji, tj da smo zajedno.

[Peace]

Citam ovih dana Knjigu Mirdadovu. Cula sam za nju ranije, ali prvi put je citam..
Vracam se da citam neka poglavlja iznova, i iznova.
Ne mogu se nacuditi piscevoj inteligenciji.
Ovakvo djelo ne moze nastati sada.
I dok sam googlala knjigu dalje, trazeci odakle bi mogla copirati dijelove koje zelim opet citati, negdje naletih na info da je knjiga objavljena 2002.
Nije moguce, kontam, nije moguce. Ovo je moralo nastati mnogo ranije.
I tako je, to je bila pogresna informacija, knjiga je nastala 1948.
Pomislih kakva su djela onda nestajala u povijesti, kakva djela je kraljica Spanije unistila kada je sve islamske biblioteke ispraznila u rijeku.
Pise se da je tinka tekla rijekom, a sama rijeka se izlila, toliko je bila zatrpana.
Mislim evo kako bi trebalo sagraditi neko skloniste za knjige, kao ono sto imamo za sjemenke na Arktiku, gdje mogu prezivjeti i nuklearni rat.
Bar tako da cuvamo ona najbolja pisana djela.

Gledala sam cetvrtu sezonu Emily in Pariz, dvije zadnje epizode su radjene u Rimu.
Oh kakva arhitektura.
Vise ne ulazemo vrijeme u gradnju.

Muz ponekad pusti neke video klipove u mom prisustvu.
Ponekad su to isjecci iz starih filmova i serija.
I mislim se - o kakav zdrav humor, i kako dobra gluma.

Ponekad je to muzicki video, i tada mislim - Boze kako se dobro i pjevalo i sviralo.

Zasto vise ne stvarano takva knjizevna djela, takvu arhitekturu, takve umjetnike, takve kompozicije, takav humor, takve likovne umjetnosti?
Ili mozda stvaramo, ali se pogube u mnostvu lose ponude?

[Peace]

Na poslu imadoh nesto zavrsiti sa starijim covjekom, 91 god. Sa njim je bila njegova kcerka.
Pricao mi je da je bio u Italiji, kao vojnik je tamo proveo godinu i po svog zivota i ozbiljno je razmisljao da se preseli, ali nikada na to nije mogao nagovoriti cijelu familiju, a nije ih mogao ni ostaviti.
Njegova kcerka je bila ljubazna i strpljiva sa njim, pokazivala mu je gdje da se potpise, gdje da stavi inicijale, gdje datum, zatim kako ispravno da uvuce karticu…
Mislila sam - ako se molimo za dug zivot, trebalo se moliti da imamo nekoga ko ce brinuti o nama, jer bash je potrebno da neko bude strpljiv ko i s malim dijetom.

Kako citam trenutno Knjigu Mirdadovu, odlucih ovo iz nje ovdje podijeliti.
Mozda neko negdje podijeli, mozda dirne necije srce, mozda se neko zamisli nad svojim ponasanjem spram starijim.

Strasno breme je starost, i covjeku i zivotinji. Ali ljudi su ga udvostrucili svojom nemarnom bezdusnoscu.
Nad novorodjenim cedom oni nemilice trose svoju najvecu briznost i naklonost. Ali staroscu natovarenom covjeku oni namjenjuju vise svoju ravnodusnost, negoli svoju briznost, i vise svoje gnusenje negoli svoje suosjecanje. Bas kao sto su nestrpljivi vidjeti dojence kako izrasta u zrelog covjeka, upravo tako su nestpljivi vidjeti starog covjeka kako ga prozdire grob.
Veoma mladi i veoma stari podjednako su bespomocni. Ali bespomocnost mladih namece odanu i pozrtvovanu pomoc svih. Dok je bespomocnost starih u stanju zatraziti samo sturu pomoc nekolicine.
Zaista, stari zasluzuju vise suosjecanja nego mladi.
Kada rijec mora kucati dugo i glasno da bi dobila dopustenje da udje u uho, jednom osjetljivo i budno za i naslabiji sapat.
Kada, jednom bistro oko, postane poigravajuci pod za najcudnije mrlje i sjenke.
Kada, jednom krilato stopalo, postane grumen olova i kada ruka koja je kalupila zivot, postane slomljeni kalup.
Kada je koljeno iscaseno i kada je glava marioneta na vratu.
Kada su zrvnjevi odoljeli i sam mlin kada je sumorna pecina.
Kada ustati znaci preznojiti se od straha da se padne i kada sjesti, znaci sjesti s tegobnom sumnjom da se nikada vise nece ustati.
Kada jesti i piti znaci bojati se posljedica jela i pica, i kada ne jesti i ne piti znaci biti vreban od mrske smrti.
Da, kada je starost nad nekim covjekom, tada je vrijeme, saputnici moji, pozajmiti mu usi i oci, i dati mu ruke i noge, i okrijepiti njegovu popustajucu snagu ljubalju, tako da osjeti da ni u trunku nije manje drag zivotu u njegovim opadajucim godinama, nego sto je bio u njegovom napredujucem djetinjstvu i mladosti.

Osamdeset godina mozda nije nista drugo nego treptaj u vjecnosti. Ali covjek koji je sijao sebe tokom osamdeset godina, mnogo je vise od treptaja. On je hrana za sve koji zanju njegov zivot. I ciji zivot nije znjevan od svih?
Ne zenjete li vi upravo ovog trena zivot svakog muskarca i svake zene koji su ikada hodali ovom zemljom?
Sto je vas govor nego zetva njihovog govora? Sto su vase misli nego nakupine njihovih misli?
Sama vasa odjeca i stanista, vasa hrana, vasa orudja, vasi zakoni i obicaji, nisu li oni odjeca, stanista, hrana, orudja, zakoni, predanja i obicaji onih koji su prije bili i minuli.
Ne zenjete vi jednu stvar u jednom vremenu, nego sve stvari i u svim vremenima.
Vi ste sijaci, zetva, zeteoci, polje i gumno. Ako je vasa zetva siromasna, pogledajte sjeme koje ste zasadili u drugima i sjeme koje ste im dopustili da u vama zasade.pogledajte isto tako i zeteoca i njegov srp, i polje i gumno.
Star covjek, ciji ste zivot znjeli i skolinili u zitnice, zasigurno je vrijedan vase najvece paznje. Zagorcite li razvodusnoscu njegove godine koje su jos bogate stvarima za znjevenje, one koje ste od njega sakupili i sklonili u stranu i one koje cete jos sakupljati, bice zacijelo gorke u vasim ustima. Tako je to i s iznemoglom zivotinjom.
Nije pravo okoristiti se zetvom, a onda proklinjati sijaca i polje.
Budite obzirni prema ljudima svake rase i podneblja, saputnici moji. Oni su hrana za vase putovanje k Bogu.
Ali budite narocito obzirni prema ljudima u njihovoj starosti, da ne bi kroz bezobzirnost vasa hrana bila upropastena, a vi nikad ne dostigli cilj vaseg putovanja.

[Ina]

Možda trenutno spavaš, i sanjaš
Ili ispod jorgana tražiš njegovu toplu nogu, svojom.. ili si budna..
Kako god.. Nadam se da si dobro. Naišla mi želja da te pozdravim...

[Peace]

Ina, to se zove telepatija
Mislila sam toliko na tebe zadnjih nekoliko dana, a zadnji put sinoc, kad sam upisivala ovaj post iznad tvoga.
Nekako je potsjecalo na tebe, nekako sam vjerovala da ces se pojaviti.

Ili sam se bar nadala.

Sjetila sam tvog oca, nadam se da ste svi dobro.

[Ina]

Telopatija, jedna od najljepših čudotvoraca ljudskog mozga.

Mislila sam i ja na tebe i od prije od danas ili i jučer.. a i buduće sutra... ali se nanižu tako neki neizbježni prostori.. blizina.. i dalekih.
Babo je od onih koji su uvijek dobro, i kad nisu. Realno stanje znaš samo ako ga dobro dobro poznaješ. Valjda je to neki njegov način da me zaštiti od dodatnih briga.
Trenutno je stabilno i nadam se da će tako i ostati. Kako je tvoja majka? Nju sam posebno zapamtila.

Nisam jučer pročitala post, a hoću... i ostalog.. ako ne odma onda narednih dana.

[Peace]

Dobro su, svi.
Bili smo u Bosni 2,5 mjeseca zadnjeg ljeta.
Proveli smo dosta vremena zajedno.

Niko ti se tako ne raduje ko roditelj

[Ina]

Drago mi je.. I neka ste

Ne možemo znati koliko nam vremena preostaje s ljudima koje volimo, ali ono što nam je već dato vrijedi provesti što intenzivnije.. svake moguće prilike.

[Coolio]

Bravo Ina

[Ina]

Slažem se to za Japan/ce
A i za Amerikance i Evropljane... je tačno.

[Peace]

Znaci citas

[Peace]

Kako se moj muz za 29 god zajednickog zivota jos uvijek ponasa ko da zivi sam, tj nije se naucio da kulturno dijeli zivotni prostor.
Ja uvijek odlazim prva u krevet, i vec uveliko spavam kad on ulazi…On svejedno pali svjetlo, trazi pidzamu, koristi kupatilo iz spavace sobe, ne pazi na to da vrata tiho otvara i zatvara.
A kada ustane prije mene, uopce ne mari da preglasno obavlja tell razgovore, i da to radi u dnevnoj, a kroz hodnik do sobe dopire glas i probudi me.
Ovakva ponasanja su me “istjerala” iz zajednicke sobe, sada smo naviknuti spavati razdvojeni.

Ja, za razliku od njega, ujutro, ako prije ustajem, sve na prstima obavljam.
Moj alarm je podesen tako tiho, da se ne moze cuti izvan sobe. Ako se tusiram ujutro, necu fen koristiti, idem radije mokre kose na posao.
Tell je podesen na “do not disturb” tako da ne moze proci ni poruka ni poziv niciji osim onih u favoritu..A oni rano ne zovu.
Ako i trebam nazvati nekoga dok on spava, izacu iz kuce za to vrijeme, ili cu razgovor obavljati u dijelu kuce odakle glas ne moze da se probije do sobe gdje on spava.
Vecinom sam budna i dva sata prije njega, ali nikad me nije cuo.

Probaj da se ponasas ko i babi, mama, razbudi sve u kuci cim ustanes, mozda ce tako da nauci lekciju…rece mi kcerkica jedan dan.
Ali ja ne mogu, mislim da ne mogu iz dva razloga. Ne zelim, mislim da se ljudi spajaju da olaksaju jedni drugima, ne da otezavaju, a i kad ste u vezi, svejedno vam treba mira, cak i od toga s kim dijelite zivotni prostor.
Najvise volim tiho zapoceti dan. Doduse volim tako i zavrsiti.

[Peace]

Citam Amerika predlozila Ukrajini da uzima u vojsku muskarce od 18 god. Do sada su uzimali one od 25god i preko.
A Rusija daje Koreji oruzje u zamjenu za vojnike.
Znaci ponestaje i jednoj i drugoj strani ljudi.

Brat je moj postao punoljetan u toko rata u BiH, pa sam upoznata dobro sa svim tim brigama i strahovima koje jedna majka mora proci.
Pa suosjecam sa svakom majkom Ukrajine, i Rusije, i Koreje, i Palestine.
Milion sam se puta zapitala sta je u glavi jednog predsenika? Kako ces zakuhati rat i poslati tudju djecu? Da li oni uopce razmisljaju o tome koliko ce ljudi unesreciti za citav zivot?
Muz mi kaze da to nisu nikad ni bili normalni ljudi, da se covjek zdrave psihe nece kandidovati za predsednika.
I kako je to uopce biti vojnik evo recimo u Izraelu i vrlo svjesno poslati granatu na bolnicu, skolu, dzamiju, crkvu, skloniste? Kako te neko mogao uvjeriti da je to u redu? Da li uopce razmisljas svojom glavom?
Da li se vojnik koji ubija svjesno civile zapita kako ce on sam zivjeti, kad sve to ludilo prodje?
Da li moze da ne poludi vojnik poslije rata koji je ubijao nevine ljudi samo zato sto je neko drugi mislio da tako treba?
Negdje sam procitala da je poslije Vijetnamskog rata, vise americkih vojnika izvrsilo samoubistvo nego sto ih je poginulo u samom ratu.

Muz ragovara s bratom, unazad nekoliko dana, cujem govori njegov brat - Amerikanci ne vole muslimane.
Svako ko zivi dugo s amerikancima i realno prosudjuje, nece se s tim sloziti.
One ne mrze ni muslimane, nu ruse, ni kineze.Moze da postoji neki bolesni rasista, i to je sve.
A zasto je takva politika vodecih?
Vjerovatno pokusaj da zadrze moc i vodstvo.

[Peace]

Anne, penzionerka koju sam ranije spominjala, a koja s nama radi, su poslali privremeno u drugi centar, a meni se danas poslali Leilu.
Leila je pravi pravcati angel.
Ima 43 god, i tek sto su stigli u USA, iz Mozambika. Tamo je bila pravnica. Dolazili su dva puta u posjetu u US prije ove konacne odluke da se presele.
Prica engleski odlicno. Kod njih se prica porugalski, tako da to joj je maternji, naucila je s muzem urdu.
Muslimanka je, nisi hidzab.
Toliko je njeznosti, dobrote i skromnosti u njenon pojavi, u njenom glasu, u njenom osmijehu…Ona cista, cista, djecija neiskvarenost.
U USA ne mozete biti takvi. Nigdje na zapadu ne mozete biti takvi. Samo mogu mala djeca biti takva.

Goglala sam Mozambik nocas. Zanimalo me zasto bi neko sada odlucio da dodje u USA. Pogotovo zasto bi pravnik.
I skroz je razumno ako procitate neke fakte.

Dana 25. lipnja 1975. godine nezavisnost je dobio Mozambik, država u jugoistočnoj Africi, smještena nasuprot otoku Madagaskaru. Mozambik je danas jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Premda je površinom veći od Ukrajine i Francuske, Mozambik ima nizak BDP, manji čak i od grada Zagreba. Ukupno u Mozambiku živi čak oko 24.000.000 stanovnika, više nego u cijeloj Australiji.

Prosječna očekivana dužina trajanja života u Mozambiku iznosi samo oko 52,5 godina i jedna je od najnižih na svijetu. Velik problem predstavlja AIDS, koji je već zahvatio znatan dio stanovništva.


Mozambik je 2023. zabilježio ukupno 44.000 smrtnih slučajeva od HIV-a/AIDS-a, 10,2% manje nego 2022. godine, godine u kojoj je umrlo 49.000 ljudi, prema izvještaju koji je Lusa konsultovala ovog petka.

Cilj Mozambika je da "smanji broj smrtnih slučajeva povezanih" sa AIDS-om za 50%, navodi se u izvještaju Nacionalnog savjeta za borbu protiv AIDS-a (CNCS), uzimajući kao polaznu 2019. godinu, godinu u kojoj je također zabilježeno 49.000 smrtnih slučajeva od te bolesti. .

U dokumentu se navodi da je 2023. godine u zemlji registrovano 81.000 novih infekcija, od čega je 31.000 kod adolescenata i mladih od 15 do 24 godine. Urađeno je ukupno 11 miliona testova.

Vlasti Mozambika se nadaju da će smanjiti broj umrlih 2025. na 24.500, a broj novih infekcija na 65.000, dodaje se u izvještaju.

Prema CNCS-u, u 2019. godini najmanje 2,3 miliona ljudi je živjelo s virusom ljudske imunodeficijencije u Mozambiku, od kojih je 130.000 bilo zaraženo te godine. U 2023. broj ljudi koji žive sa HIV-om porastao je na 2,4 miliona.

Prema dokumentu, 150.000 od 2,4 miliona ljudi zaraženih ovom bolešću u 2023. godini su djeca.

Prevalencija HIV-a u Mozambiku je blago pala, na 12,4%, ali je i dalje među najvišima u svijetu, prema najnovijem istraživanju Mozambičkog Nacionalnog instituta za zdravlje.

[Peace]

Spominjala sam djevojku iz Pakistana sto radi sa mnom.
Njena porodica je zrtva moderne prevare.
Neko im je posla cek, i stavili su na ga racun. Nisu isli u banku, uradili su to od kuce.
U banki bi im, da su otisli, najvjerovatnije rekli da je u pitanju spam.
Nakon toga posaljilac ih je kontaktiro i reko da je cek poslat greskom na njihove ime i da oni, ako nece da zapadnu u probleme, momentalo moraju vratiti novac, sto su oni i uradili.
Dan ili dva nakon toga, posaljilac je povukao cek.

Sinoc o ovome razgovarah sa kcekicom, kaze mi da je to najcesca prevara. Hiljadama je ljudi nasjelo.
Najlaske nasjeduju ovi koji su novi u USA, jer oni nisu upoznati s tim.

Ne bi to bilo toliko tragicno da oni vec imaju neki novac, vec su u ovoj prevari izgubili sav koji su imali. Rijec je o nekoliko hiljada dolara.
Sramota ih je i pricati.

Djevojka je sutra slobodna, izrazlila je zelju da radi. Sad im je potrebno da rade sto vise, da izguraju.
Nazvala sam direktora i obavila razgovor sa njim, zamolila sam da joj da moj radni dan sutra.
To je najmanje sto mogu, i najvise. Ne bih se usudila traziti saglasnost od muza za pozajmicu zbog one njegove “crne teke” koju sam spominjala ranija i ljudi koji ne mare da izmire dugove.

Sreca u nesreci, direktor je izuzetan covjek. I on je nekada dosao u ovaj svijet i sam je bio zrtva prevara..
Voljan je pomoci ne samo tako sto ce im dati sate da rade, a da opet nicije ne skrati, vec i finansijski.
I rece nesto sto mi se dopalo - To je put. To je lekcija. Ne trebaju biti tuzni, to ce ih pripremiti za sve sto treba da dodje.