IZ zivota poznatih muzicara

[kreja]

Zlatko Pejaković je hrvatski pjevač zabavne muzike. Pjesma kojom je Pejaković započeo svoju muzičku karijeru, jesu "Čerge", njegova autorska pjesma nastala 1967. godine, objavljena dvije godine kasnije. Karijeru je započeo u grupama "Zlatni akordi" i "Korni grupi", a nastavio je solo u drugoj polovini 1970ih godina. Rođen je u Osijeku 29.08.1950. godine.

[kreja]

Ljiljana Petrović (Brod, 1939 — Novi Sad, 4. februar 2020 bila je pjevačica bila je prva predstavnica Jugoslavije na Pjesmi Evrovizije. Njena uspješna karijera je trajala sve do 1980. godine kada se povukla sa muzičke scene

[kreja]

Halid Bešlić, legendarni pjevač narodne muzike, provozao se sa Sabinom Sidro kroz Sarajevo do rodne Romanije. “Ako me neko pozove na kafu u Sarajevo jedva pristanem. Ako me neko zove na druženje van grada, odmah sam spreman”, tim riječima je gost emisije “Star in the Car”, Halid Bešlić, dočekao Sabinu Sidro i predložio vožnju do svog rodnog kraja. Uz pjesmu je otkrio i po neku tajnu, a uživao je biti vodič kroz kraj u kojem je rođen i u kojem je odrastao. “Ima jedna anegdota koju ću teško zaboraviti. Sa Samirom harmonikašem i rahmetli Mujom Žigom za 1. maj krenuli smo put Beča gdje sam imao dogovoren nastup. Kada smo došli vidim ispred parking prazan nigdje nikoga, u tom trenutku nailazi vlasnik diskoteke gdje sam trebao nastupati i pita me otkud ja? Pa večeras nastupam kažem mu dogovorili smo nastup prvog. Kaže on meni jeste Halide prvog, al juna nije maja…” – prisjeća se Halid ove nesvakidašnje situacije…

[kreja]

Lepa Lukić , pravoga imena Lepava Mušović, (Miločaj kraj Kraljeva, 13. siječnja 1940.), je srpska pjevačica narodne glazbe. Bila je jedan od najpopularnijih i najtiražnijih pjevača u SFRJ i SRJ, zajedno sa Zoricom Brunclik, Lepom Brenom, Šabanom Šaulićem i Miroslavom Ilićem. Pjevačku karijeru počela je snimanjem dueta i singl ploča (1965.), pjevajući s Gvozdenom Radičevićem, Mićom Stojanovićem i Mirom Vasiljević. U orbitu do tada nevLepa Lukić, pravoga imena Lepava Mušović, (Miločaj kraj Kraljeva, 13. siječnja 1940.), je srpska pjevačica narodne glazbe. Bila je jedan od najpopularnijih i najtiražnijih pjevača u SFRJ i SRJ, zajedno sa Zoricom Brunclik, Lepom Brenom, Šabanom Šaulićem i Miroslavom Ilićem. Pjevačku karijeru počela je snimanjem dueta i singl ploča (1965.), pjevajući s Gvozdenom Radičevićem, Mićom Stojanovićem i Mirom Vasiljević. U orbitu do tada neviđene popularnosti vinula se pjesmom "Od izvora dva putića" Petra Tanasijevića (1932. – 2016.) 1966. godine, koji je, kao skladatelj, autor svih njezinih kasnijih hitova (Pevam i tugujem, Oj, meseče zvezdo sjajna). Na prvom Festivalu narodne glazbe "Ilidža" u Sarajevu,1969. godine, pobijedila je pjesmom "Oplakana ljubav". Ogledala se i kao glumica u filmovima "I Bog stvori kafansku pevačicu" 1972. i "Paja i Jare" 1973. godine, te jednoj epizodi TV serije "Kamiondžije" 1972. godine. Snimila je brojne trajne snimke izvornih narodnih pjesama. Velike diskografske uspjehe ostvarila je i pjesmama drugih autora : "Sine, sine moj" Radojke Živković, "Izvini, ali mnogo mi je žao" Larija Nanosa (1978.), a najveći "Srce je moje violina" Miše Markovića 1989. godine. Kao pjevačicu karakterizira ju ljepota mezzosopranskoga glasa, lakoća pjevanja, nepogrešiva intonacija i veliki broj glazbeno-pjevačkih ukrasa. Više od 50 godina zanimljiva je publici i medijima, koji su joj nadjenuli titulu "kraljica narodne muzike". Tri puta se udavala, nema djece, a kao korisnica nacionalne mirovine živi u naselju Žarkovo u Beogradu. Pjevački je aktivna i 2021. snimila je dvije nove pjesme "Oči" Gorana Ratkovića Raleta i "Boginja" Dragana Stefanovića.

[kreja]

Pjevačica narodne muzike Lepa Lukić saznala je da se planira snimanje filma o njoj i njenom životu, a poučena lošim iskustvom o tome kako je predstavljena u filmu ''Toma'', odlučila je da ne daje tek tako dozvole za snimanje filma i da se dobro upozna sa svim detaljima.
- To je tačno, javili su mi da hoće da snimaju film o mom životu. Nisam još ništa potpisala, niti dala dozvolu da to mogu da snimaju. Ta produkcija koja hoće da snima film još traži pare za taj projekat. Konkurisali su valjda, pa čekaju rezultate. Otkud znam šta rade, mene to ne zanima, sada spremam papirologiju za Kanadu, moram da riješim sve za tu inostranu penziju, dvije godine nisam bila tamo zbog
Ne interesujem se uopšte za to, samo mi još fali da se bakćem i oko tog filma. I ako budu našli novac, ja to sve prvo moram da pročitam kako su to oni zamislili, ko će biti glumci i sve ostalo. Nisam za to da se to odradi po svaku cijenu. Ako bude, to mora biti sve perfektno - rekla je Lepa

[kreja]

Lepa Lukić : I bog stvori Lepavu

Pisao: Petar Luković

I reče: neka bude. Neka se tri puta uda, nema poroda, neka proda milione ploča, neka je krunišu u opancima, neka je mrze i neka joj zavide, neka plače i neka se smeje, neka je pohvali Ivo Andrić i neka svega ima osim sreće. I bi tako. Lepa Lukić postala je prva narodska avanturistkinja čija je lukavost protivnicima garantovala poraz. „Slavuj iz Miločaja" neprestano je pobeđivao, jer se neprestano branio. Lepa Lukić volela je da govori o svome glasu, jer njeni duh i telo uvek su predstavljali dijalektičko jedinstvo. Ni Bog ne bi smislio bolju kombinaciju (Ovo je uvod za priču o Lepi Lukić u knjizi “Bolja prošlost” objavljenoj 1989. godine)

Teorija po kojoj od „izvora vode dva putića" možda nije po volji ortodoksnim marksistima koji preferiraju socijalizam na jednom putiću - ali je ista teorija, nema sumnje, i te kako pomogla drugarici Lepi Lukić da krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina ljubitelje narodnjačke pesme baci na kolena i uspešno ih povede u davno obećanu, lepšu i svetliju budućnost. Putić koji je Lepa izabrala pokazao se ispravnim: uz zdušnu pomoć medijskog okoliša, pevačica iz Miločaja proglašena je za kraljicu narodne pesme, a da stvar do kraja bude autentična, kraljica se u odgovarajućoj odeždi, s krunom na glavi, slikala za novine i mrtva 'ladna ovu istorijsku pozu koristila kao plakat o kome je, nemajući pametnija posla, nadugačko i naširoko raspravljala cela Jugoslavija.

Vreme u kom je Lepa bila na vrhuncu slave davalo je za pravo futuristima koji su tvrdili da ondašnje sveukupno društveno ludilo i blagostanje neće dugo trajati i da ono ne sluti na dobro. Bile su to godine kad je narod dobro živeo i još bolje se zezao. Reč „kriza" nalazila se samo u Vujaklijinom rečniku stranih izraza, devizne račune, smatralo se, imaju samo pomodni idioti koji ne znaju šta će od besa, a u Trst se odlazilo jednom nedeljno, tek da nas prodavci vide, da nas ne zaborave. I uređivačka politika novina išla je na ruku Lepi Lukić i njenim koleginicama: u politici, bar javno, nije bilo problema, sve se činilo idiličnim, pa je estrada imala ulogu otvorenog cirkusa koji je iz dana u dan zabavljao naše ravnopravne narode i narodnosti.
Lepa je u toj igri umela da nađe sebe. Sa uživanjem je igrala ulogu, koju su joj nametnuli, ali, u isto vreme, ulogu za koju se hrabro izborila.
Čak i tipovi koje je narodna muzika interesovala isto onoliko koliko i problem vegetarijanaca u Gornjoj Volti - sa uživanjem su čitali storije o Lepi Lukić, pratili kako vešto održava lukavo montirani rivalitet sa Silvanom Armenulić (čiji su, opet, obožavaoci u zvaničnom biltenu Kluba fanova Lepu označili kao „prirodnog neprijatelja broj jedan"), analizirali njene izjave u kojima je ova, šta bi drugo, jasno i glasno govorila kako ju je „narod izabrao" i da taj narod, njena publika, za nju znači više od svetinje. Onako uzgred, Lepa Lukić je snimala ploče od kojih je gotovo svaka postajala zlatna, dijamantska i brilijantska, kako i priliči kraljici o kojoj je 1970. govorio Rade Mumin iz „Beogradske estrade":

Kompliment Radeta Mumina iz Beogradske estrade: Lepa je satkana od belog zlata i treba da je čuvamo kao malo vode na dlanu

„Po mom dubokom uverenju, za Lepu Lukić, u jugoslovenskim okvirima govoreći, malo je reći da je njeno grlo srebrno ili zlatno. Lepa je satkana od belog zlata i treba da je čuvamo kao malo vode na dlanu. Znate li vi da u našoj zemlji nema priredbe za koju organizator ne zahteva, ne postavlja uslov da učestvuje Lepa Lukić. Često nju traže samu, nudeći honorar i do pola miliona starih dinara. Naravno, takve uslove ne možemo da prihvatimo, niti Lepa može da putuje bez orkestra. Pogledajte glasanja u novinama - za koliko hiljada glasova u raznim anketama ona beži ispred drugoplasiranog pevača? Ko Lepu jednom čuje, zaželi da je sluša stalno. Zato je za sve one koji Lepu Lukić vole, naš plakat (s Lepom na prestolu) prava poslastica. A oni koji je mrze, mogu sada još više da joj zavide..."
Svu tu frku oko sebe, Lepa je primala mirno, s filozofskim spokojom. „Kritiku, bez obzira dobru ili lošu, smatram reklamom koja samo uvećava moju popularnost" hladnokrvno je izjavljivala, uspevajući da obezbedi status koji pre nje, u narodnoj muzici, nijedna žena nije imala.
Hepiend na audiciji
Njeni biografi - koji su se u opasnim količinama namnožili krajem šezdesetih godina - zabeležili su svaki detalj iz života Lepe Lukić, života koji je na mikro-planu bio srpska kopija tipičnog holivudskog sna, sa svim pratećim „glamour" efektima. Na putić slave Lepa je stupila 16. januara 1940: tad je i rođena, u selu Miločaju, kod Kraljeva, u kući seoskog kovača Radisava Mušovića. Majka Milosija i otac Radisav ćerki su dali ime Leposava, ali devojčica nije doživela da zapamti oca: u selu Gledićima 1943. ubili su ga četnici. Još kao dete, pričaju svedoci, Lepava je pevala, a od pesme nije odustajala ni kad je porasla. Naprotiv, krenula je iz Miločaja u Bačko Gradište gde joj je živeo brat, a odatle krenula na audiciju u Radio Novi Sad.

- Objasnili su mi da nas ima mnogo na audiciji - sećala se kasnije Lepa. - Od toga me bi još više strah. A kad sam kročila u studio za snimanje i za probe, odjedared sam se presekla! Načisto! Nešto mi se stislo ovde, ispod želuca, a noge mi došle mekane, mekane... Čini mi se: da je neko u taj čas kinuo ja bi' pala. Da se povratim, drmnem jednu ljutu a od toga mi bi još gore... Kad mi se malo razvide, pred očima, tamburaš je počeo da mi objašnjava ko je ko od onih koje sam u studiju zapazila... Bio je tu Mića Vojinović, harmonikaš, pa onda Julka Kerešević, pevačica Radio Novog Sada. Gledala sam u nju k'o u ikonu... U ono vreme ona je bila glavna zvezda. Naišao je i Nestor Gabrić, najpopularniji pevač Radio Novog Sada u to vreme.
- I tako, prolaze sve neki velikani pored nas, a ja se mislim: Lepa, sad stisni petlju! A trema me drma k'o malarija. Što da se lažemo: možda bi i strugnula na vrata, ali dosta je bilo sam' da pomislim na onu utrinu u Miločaju i na buljuk ovaca... Izdržala bi' sve po tucanom staklu da idem! Dođe red i na mene da pevam. Otpevala sam jednu strofu. Gledam ja u onaj mikrofon, drhtuljim i čini mi se da pevam. Kažu mi: dosta! Meni se činilo ni da mi glas nije izašao iz grla... Rekoše mi da nisam primljena. Možete zamisliti! Prvo mi bi vruće, pa 'ladno, pa vruće, pa 'ladno; dlanovi mi vlažni, ali ja probam da se osmehujem. Kad se digne nek' se gine! Ja nazad neću, pa makar sto godina morala da dolazim na audiciju!.

Ali, Lepava nije odustajala i hepiend je morao da usledi. Već na sledećoj audiciji, za našu junakinju nije bilo problema: pevala je pesme „Gde ćeš biti, lepa Kejo" i „Nekad cvale bele ruže", zakazano joj je snimanje za Radio, potom je i snimila pesme, i jedino što joj je preostalo bilo da se vrati u Miločaj i čeka obaveštenje kad će se emisija emitovati.

- Počeli smo da čekamo taj dan. Niko tad u selu nije imao radio. Morali smo da idemo u drugo selo, kod našeg prijatelja... Nekako u sami sumrak stigli smo u selo Obrvu. Idemo nas dve, ja i naja, zagrljene, a ona gomila komšija za nama k'o da je litija. Domaćin izaš'o gologlav, na prag pa sve viče: „Dobro došli". Ne daj bože kao da smo došli u proševinu! A naši seljaci, znate kak'i su... Dobro im došlo da nešto proslave, pa bilo šta bilo.
- Tu je bila i vruća rakija i meze i pitaj boga! Sedimo, tako, upiljili mi u radio kao da je rat i da čekamo vesti s fronta. Zadimila se ona soba... Dok odjedared spiker ne najavi da ja pevam! U sobi se prekide galama. Mama zaplaka. A ja za njom. Pevam ja sa radija, a plač ispred radija. Kad je pesma završila, čujem spikera: “Dragi slušaoci, sad ćete čuti još dve pesme koje će otpevati naša nova mlada umetnica..."
Emitovanje pesama preko radija za Lepavu Mušović bilo je ravno osvajanju holivudskog „Oskara": brzo se čulo da u Miločaju ima „jedna što bogovski peva" i nije mnogo vremena prošlo, a Lepa je stigla u Beograd. U restoranu „Stambol kapija", na nagovor muzičara, otpevala je nekoliko pesama, a oduševljeni upravnik i šef orkestra Branko Belobrk ponudili su joj angažman u njihovoj kafani za četiri iduća meseca. Sudbina je htela da jedne noći u „Kapiju" stignu neki bugarski muzičari koje je Lepava toliko impresionirala da su joj predložili da s njima krene u Sofiju, Plovdiv i Haskov, gde bi pevala tri meseca. Lepa je pristala, raskinula ugovor sa „Stambol kapijom" i krenula u „socijalistički raj", kako je, tada, Todor Živkov opisivao Bugarsku.

Uspeh u „zemlji najvećeg prijatelja SSSR-a", Lepi nije mogao da zameni nostalgiju za rodnim Miločajem. Vratila se u Jugoslaviju i opet - pravac kafana. Kompozitor Mića Stojanović javnosti je svojevremeno dao svoju verziju događaja iz tih dana: - Lepa je pevala u kafani „Jadran" u Trsteniku, a direktor iste kafane bio je Toma Lukić za koga se i udala. Tu sam i ja upoznao Lepu. Dok je Lepa pevala u Trsteniku, ja sam joj predložio da sa mnom snimi ploču „Zašto sruši bračni veo" i to je bila Lepina prva ploča. Posle snimljene ploče ja sam sa svojim ansamblom otišao na turneju, a Lepa je prešla u Smederevo, u jednu kafanu. U međuvremenu, pesma je već izašla na ploči i za kratko vreme postala veoma popularna. Zbog popularnosti pesme, odlučio sam da na sledeću turneju povedem i Lepu. Otišao sam u Smederevo i dogovorili se da i Lepa dođe, ali, ona je imala ugovor do kraja meseca, i pošto direkcija hotela neće da je pusti, odlučili smo da Lepa pobegne. Tako je i bilo. Sutradan smo nas dvoje još u pet pobegli iz Smedereva...

- U grupi za turneju bili su još i Dušica Stefanović (kasnije Bilkić), Gvozden Radičević i duet Selimova-Ževčevski i odmah negde posle prvih dana gostovanja, stigli smo u Doboj. Posle održanog i veoma uspelog koncerta dok smo sedeli u hotelu, za naš sto su prilazili ljudi i od dueta Selimova-Ževčevski tražili fotografije. U jednom trenutku je i Lepa zatražila fotografiju od ovog dueta, bila je srećna što je zajedno u društvu popularnih i, eto, želela je od njih fotografiju. Da ne bi publika primetila da je Lepa potpuno nepoznata, ja sam joj rekao da će fotografije dobiti u sobi. Lepa je to moje upozorenje shvatila na njen način, otišla je u sobu i jednom staklenom pepeljarom počela da se udara po glavi, a da se tu nisu našli harmomkaš Dragan Matić-Žilić i konferansije Miroslav Dičevski da joj otmu pepeljaru, Lepa bi svašta učinila. Zbog njenog ispada ja sam isplatio Lepi honorar i odlučio da je vratim sa turneje, ali sutradan, dok smo sedeli u restoranu, Lepa nije htela ni sa jednim članom da govori, već je odvojeno sedela sama za usamljenim stolom, a ja da bih izgladio događaj rekoh: „Sa kojom ću sad da rušim bračni veo", na to se Lepa nasmeši i otera me u... Na insistiranje ostalih članova u grupi Lepa je i dalje nastavila sa nama turneju...

Na festivalu Ilidža 1969: Lepa Lukić u društvu Muhameda Mujkanovića, Jovice Petkovića, Ismeta Alajbegović Šerba i Branka Pavlovića

U to vreme Lepa i Toma nisu bili baš u najboljim odnosima: još posle snimanja prve ploče Lepa je želela da se na ploču stavi njeno prezime Mušović, a ja sam ipak stavio Lukić, jer je sa Tomom Lukićem bila registrovana i još nerastavljena, a Toma je i moj dobar prijatelj, i tako nisam hteo da ga to pogodi, jer Toma je Lepu voleo, on nas je i slikao za omot ploče... Dolazi i novogodišnja „Jugotonova" revija zlatnih glasova i ja na toj reviji pevam „Bračni veo" bez Lepe, jer je ona već potpisala ugovor s drugim izdavačem ploča. Posle revije otišao sam kod Lepe u „Topčidersku noć" (to je kafana koju su ona i Toma privatno držali) i odnosim Lepi prvu zlatnu ploču. Dok je publika tražila od nas dvoje da nešto zajedno otpevamo, rekao sam da imam jedan dar za Lepu. Kad je ona otvorila kutiju i ugledala zlatnu ploču, suze su joj potekle, mislim da smo tada najbolje otpevali naš „Bračni veo".

Početkom 1964. kompozitor Perica Tanasijević povlači pravi potez: za Lepu Lukić specijalno piše pesmu „Od izvora dva putića". Nakon dueta sa Mićom Stojanovićem, dve ploče sa Gvozdenom Radičevićem, dve sa Mirom Vasiljević - Lepa je konačno dobila šansu da dokaže koliko vredi. „Od izvora dva putića" postao je jedan od najvećih bestselera jugoslovenske folk muzike: te sezone prodato je 260.000 singlova, što je bila cifra bliska ukupnom broju gramofona u SFRJ! Ovaj song trasirao je Lepin putić u bolju budućnost, i istovremeno ukazao na muzički milje koji će docnije postati Lepin „trademark": srbijanski folklorni motiv, baziran na izvornom melosu, vešto prilagođen pastoralnim, seoskim pejsažima koji su se kasnije prepoznavali u hitovima „Šaram ćilim vijugama" ili „Što kapiju dragi nisi zatvorio". Bio je to melos Šumadije, raspevan, šeretski zavodljiv, dovoljno duhovit da u jedno vedro doba priča priču o vedrim švalerskim dogodovštinama. Lepa je pevala ove pesme samo kako ona ume: perfektnog glasa, s pravom vibracijom u pravom trenutku, s lakoćom i emocionalnošću stranoj svakoj današnjoj folk zvezdi. Naprosto, osećalo se da je Lepa zvezda i tu konkurenciji nije bilo pomoći.

Duel sa Silvanom

Ostalo je već - priča za sebe. Fenomen Lepe Lukić zapljusnuo je domaće muzičke obale. Od 1968. do 1972. o Lepi je napisano toliko da može da stane u nekoliko velikih tomova. Narod je redovno obaveštavan šta Lepa oblači („Nikad ne mogu da kupim samo jednu haljinu, već krenem redom. Kad otvorim orman i vidim to svoje bogatstvo, znam, brate, zašto pevam!"), šta voli („Kovači lažnog novca" Andre Žida), šta obožava („Volim, brate, da igram karte!"), šta želi („Htela bih da postanem majka. Šta mi sve to vredi što imam kad nisam majka")...
U času kad je već stigla na tron, gde se prijatno osećala, medijska groznica zahtevala je da se nađe protivteža Lukićevoj. Izbor je pao na Silvanu Armenulić. Rivalstvo koje je štampa do manijakalnosti potencirala i na tome dizala tiraž, može se porediti samo fanatičnom konkurencijom između navijača „Bitlsa" i „Roling Stounsa". Klubovi jedne i druge pevačice nicali su širom zemlje kao pečurke posle kiše, izdavali saopštenja i sakupljali peticije sa dve, pet ili deset hiljada potpisa. Mnogo pre donošenja Ustava 1974. Jugoslavija je osetila šta znači biti podeljen, makar na nivou narodne muzike, što je, zlosutno, bio samo početak.
1
Ipak dobre prijateljice: Lepa Lukić i Silvana Armenulić okružene braćom Bajić

Kad je sedamdesetih održano takmičenje za „Zlatni mikrofon" (na kome je pobedila Lepa, a Silvana bila druga), drugarica Armenulić poželela je da se fotografiše sa drugaricom Lukić, ali je ova to odbila i već sutradan spremila izjavu za štampu:
- Zašto da joj pružim mogućnost da se reklamira? Njoj je već postalo toliko jasno da pored mene ništa ne može da uradi, da me sada noću i sanja, i to uvek kao vešticu, kao baba-Jagu! Ja sam, međutim, dovoljno humana da sam spremna da se uskoro i povučem, kako bih omogućila Silvani da okusi bar delić uspeha kojim sam ja okružena već godinama. Na takvu moju dobrotu Silvana odgovara uvredama. Kaže da bi je bilo stid od ćerke da nosi šorts, a nije je bilo stid kad je na televiziji obesila grudi do pupka, i tako se prikazala narodu? Kaže da je ona za šorts matora. Pa i jeste, bogami! Meni, brate, u ovim pantalonicama nema ničeg nepristojnog. To, međutim, ne bih mogla da kažem i za mini suknju: kad sedneš u mini suknji, vidi se baš svašta, dok u pantalonicama možeš da sediš kako hoćeš, i da ti se ne vidi - ništa! Prema tome, neka Silvana mirno spava. Ovde prestaju svi moji dalji razgovori s njom.

Naravno, sve je ovo bio deo opšteg zezanja u kom je, očigledno, nacija uživala. Povremene izjave Lepe Lukić i Silvane Armenulić da su njih dve, u stvari, prijateljice, i da je rivalitet, pa i ovakav, na tipično balkanski način, integralni element muzičkog biznisa - ljudi nisu želeli da shvate ozbiljno. Uzbudljivije je bilo čitati šta danas Silvana kaže o Lepi, a šta ona o Silvani. Njihovi dueli postali su navika, baš kao i čitanje vremenske prognoze. Silom prilika postale su novinarke i savetnice: Lepa Lukić je imala stalnu rubriku u “TV Novostima" gde je odgovarala svojim obožavaocima, a Silvana se skrasila u „TV Reviji" sa istim redakcijskim zadatkom. U želji da se konkurencija satre, gradom su se prenosile fantastične vesti o količini pisama koje pevačice dobijaju: ako se danas čulo da Lepi stiže pet hiljada pisama nedeljno, već sutra je iz pouzdanih izvora dolazio glas da Silvana ne može da stigne da pročita svih šest i po hiljada pisama u roku jednog tjedna!
S muzičke strane, ova ljuta bitka prenela se i na TV i na film. Posle debija u TV seriji „Ljubav na seoski način" (scenariste Dušana Savkovića) Silvana se hvalila da je obasipaju filmskim ponudama. Ni Lepa joj nije ostala dužna. Javnost je s ponosom obaveštena da će Lepava prihvatiti ulogu u filmu ,,I bog stvori kafansku pevačicu".

Ali, Lepa je u svom meraklijskom raspoloženju otišla korak dalje kad se za potrebe naslovne strane “TV Revije" 1970. slikala kao kraljica, s krunom na glavi, i opancima na nogama. Gužva je tek nastala kad je ovaj fotos pretvoren u zvaničan plakat kojim je „Beogradska estrada" reklamirala svoje najpopularnije grlo. Lepine kolege su vrisnule, nenaviknute na ovakvu ego-reklamu.

Gvozden Radičević je izjavljivao: „Ako je Lepa Lukić kraljica naše narodne pesme, šta sam onda ja? Car!". Izvesni Mile Ivanović, po ubeđenju pevač, takođe nije odoleo da ne izjavi:”E, pa ništa smešnije nisam u životu video. Ako ovako krenu stvari i ja ću sebe da proglasim za princa. Što da ne!" Nedeljko Bilkić pokušao je da bude aforističar: „Pre svega ja ne mislim da je Lepa Lukić kraljica. Da bi to postala, morala bi da se uda za kralja - a ja sam oženjen!". Mila Matić je rekla: „Kažu ljudi: krivo sedi, a pravo besedi. E, pa ako je tako, ja moram reći da sam plakatom oduševljena. Ako iko sebe s pravom može da nazove ‘kraljicom narodne pesme’ to je Lepa Lukić"
Za reč se javila i Lepa Lukić: - Prvo, ja nisam zahtevala od „Beogradske estrade" da naslovnu stranu „Radio TV Revije" iskoristi i da preštampa kao plakat. A mislim da nisam ni neskromna. Pogotovo, što se nisam sama krunisala, niti sam to uradila ozbiljno. A i da jesam, na nogama i dalje imam opanke, što nešto znači. Inače, plakat mi se dopada. Niko još takav nije imao!

[kreja]

Život u jarkim bojama: Lepa Lukić sedamdesetih godina


Shopping sa kolegom: Lepa Lukić i Nikola Karović


Kompliment Radeta Mumina iz Beogradske estrade: Lepa je satkana od belog zlata i treba da je čuvamo kao malo vode na dlanu


Raspoložena za ugovor: Lepa Lukić


Koncert na otvorenom: Lepa Lukić u Priboju na LImu, iza upravne zgrade preduzeća FAP

[kreja]

Leo Martin

Rođen je 1942. godine u selu Rašica u opštini Blace. Njegov otac potiče iz Tičeva kod Grahova, a majka iz Kuršumlije. Karijeru je počeo kao modni maneken. Muzičku karijeru u Jugoslaviji započinje 1969. kada se vratio sa turneje u Njemačkoj. Po povratku upoznaje Vojkana Borisavljevića koji je komponovao većinu njegovih pjesama. Sa pjesmom „Odiseja“ je trebalo
na nastupa na jugoslovenskom izboru za Pjesmu Evrovizije u Opatiji 1973. godine, ali zbog bolesti nije mogao da prisustvuje. Sa Odisejom se proslavio u Jugoslaviji i stekao status jednog od najpoznatijih jugoslovenskih šansonjera sedamdesetih godina dvadesetog vijeka. Nastupao je sa izvođačima kao što su Tom Džons, Ingelbert Hamperdink i Mirej Matje. Između ostalog, glumio je u filmu Bubašinter. Tokom raspada Jugoslavije je prešao da živi u Sofiji u Bugarskoj. Trenutno živi na relaciji Beograd - Sofija.



Volim te

Koraci tvoji nemi i daleki
Vec su negde davno nasli mir
Tvoje ruke bile su nezne
Tvoje oci govorile su sve
O volim te dušo moja
Ja te volim kao život svoj
O volim te kao ptica krila
Volim te, volim, volim te

Ali znam da nikad više neces doci
U moju sobu dok mirno spava grad
U meni tada potajno i silno
Gorece ljubav i bicu opet mlad
Da li negde sama, bol u dusi skrivas
I svoju tugu u sebi nosis sad
Ili možda srećna novi život zivis
Ali još uvek volim te

Volim te, tražim tvoje lice
Ja te volim volim osmeh tvoj
O volim te nisu vazne reci
Volim te istina je to
O volim te, jer si moja bila
Ja te volim a opet sam sam
O volim te, kao ptica krila
Volim te, volim, volim te
Ali znam da nikad više neces doci
U moju sobu dok mirno spava grad
U meni tada potajno i silno
Gorece ljubav i bicu opet mlad
Da li negde sama, bol u dusi skrivas
I svoju tugu u sebi nosis sad
Ili možda srećna novi život zivis
Ali još uvek volim te







Njegovo ime je Leo Martin i bio je najpoznatiji po svojim karakterističnim naočalama i pjesmi "Odiseja".

Beogradski pjevač svoju je karijeru započeo kao maneken, da bi 1969. otkrio i svoje muzičke talentem. Saradnja s kompozitorom Vojkanom Borisavljevićem utvrdila je njegov status pjevača šansonjera.

Nastupao je na festivalima u bivšoj Jugoslaviji, a ovom pjesmom postao je omiljen.

Put do slave i bogatstva, put do trona

oduvek je bio isti, od iskona

put do pakla i ponora, put do sloma

oduvek je bio isti, od iskona

Niko ne zna šta ga čeka, dan sta nosi

svako juče ostavlja nam trag u kosi

doba prošlo i buduće, priča ista

sve što sija i ne mora da zablista

Ref.

Odiseja, odiseja

staza trnja ili staza orhideja

odiseja, odiseja

život, to je samo nova odiseja

[kreja]

Danas, nepunih pola stoljeća, odnosno 47 godina od nastanka tog šlagera, mnogi se pitaju gdje je onaj tko ju je izveo. Darko Domijan bio je velika zvijezda sedamdesetih i osamdesetih godina, trebao je postati violončelist Zagrebačke filharmonije, no životni put ga je odveo u drugom smjeru od glazbe

Kad je 1974. izašla njegova 'Ulica jorgovana' nije mogao normalno prošetati gradom. Singlica s tom pjesmom prodala se u tiražu od 100.000 primjeraka, a album 'Put u raj' na kojem je objavljen megahit 'Sedam suza' dosegnuo je tiražu od 170.000 dok su se 'Ruže u snijegu' prodale u više od 250.000 primjeraka.

Darko Domijan pravo je upisao kada je njegova generacija bila već pred diplomiranjem, a diplomirao je tek u 37-oj godini života. Za tako dugo studiranje kriva je pjesma. Baš kao što je na neki način pjesma kriva da se posveti pravu. Kao odvjetniku specijalnost mu je građansko pravo.

Bio sam na turneji. Svirali smo u Stuttgartu, bila je nedjelja navečer. Drugi dan trebali smo letjeti za Tokio, a zatim za Sydney. Bili su mnogi glazbenici, bila je 1992. godina, velika turneja naših izvođača, i ja sam nakon koncerta odlučio 'Idem položiti pravosudni', ispričao je za Večernji list. Pripre'Bio sam na turneji. Svirali smo u Stuttgartu, bila je nedjelja navečer. Drugi dan trebali smo letjeti za Tokio, a zatim za Sydney. Bili su mnogi glazbenici, bila je 1992. godina, velika turneja naših izvođača, i ja sam nakon koncerta odlučio 'Idem položiti pravosudni', ispričao je za Večernji list. Pripremao sam se, kaže, više od mjesec dana. 'Četiri sata na pismenom, a zatim i na usmenom. Položio sam. Bio je to uvjet da budem odvjetnik. Nisam i to mogao zbog glazbe ostaviti. Ali, paralelno sam uvijek živio na dvije fronte, i trebalo je donositi odluke. One koje će život odvesti u ovom ili onom smjeru',
prisjetio

Truba je bila njegova ljubav, no završio je na violončelu, a na Muzičkoj akademiji je bio prvi student violončelista Valtera Dešpalja. Nesuđeni violončelist Zagrebačke filharmonije ili pjevač s milijunskim nakladama prodanih ploča, danas je – odvjetnik. Specijalnost mu je građansko pravo. Kad je riječ o glazbi najavio je da priprema novi singl i dalje traži hit te i dalje radi sa splitskim skladateljem Ivom Lesićem.






A uspjeh je stigao s pjesmama “Sedam suza” i “Ruže u snijegu”. Obje su bile prepjevi tada popularne njemačke grupe Goombay Dance Band. – Kad mi je Novković predložio te obrade, imao sam otpor jer su dotadašnje obrade drugih glazbenika bile jako nespretno napisane. No, Željko Sabol napisao je jako dobre tekstove

[kreja]

: Darko Domijan

[kreja]

Čak i kada je poginula mediji su javili samo za smrt njenog saputnika, a za nju ništa.
Danas se s velikim poštovanjem sjećamo ove pjevačice međutim u njeno vrijeme je mediji i nisu baš voljeli, što zbog načina njenog pjevanja ili pak oblačenja .

Čak i kada je poginula mediji su javili samo za smrt njen saputnika, a za nju ništa.
O njenoj pogibiji je bilo mnogo špekulacija i o tome da li je ubijena, što se nikada nije saznalo,
Po mnogima ona je najbolja pjevačica novokomponovane muzike, ali i sjajna izvođačica sevdalinki. Njene pjesme koje je otpjevala i snimila prije četrdesetak i više godina i danas se radu slušaju širom Balkana.
Riječ je naravno o Silvani Armenulić.


Silvana je zapravo Zilha Barjaktarević, rođena u Doboju 1939. godine. Bila je jedno od desetoro braće i sestara, ali u dobojskoj Gornjoj mahali život nije bio nimalo lak. Još kao mala obolila je od tada smrtonosne difterije i samo je čudom uspjela da preživi, ali njen mlađi brat Hajrudin nije.
Smrt Hajrudina, teško je podnio njen otac Mehmed, koji se odao alkoholu.
„Bili smo jedno drugom do uva i majka nas je, kad bi je pitali za naša imena, na prste nabrajala. Kako je sastavljala kraj s krajem, još ne mogu da shvatim. Sve je morala da mjeri kroz onaj vražji broj devet: devet kaputa, devet obroka, devet pari cipela... Zato sam maštala o danu kad ću joj se skinuti s vrata“, pričala je Silvana o majci Hajriji, kasnije kada je postala velika zvijezda.
Njen talent za pjevanje otkrili su nastavnici. Prvo je svirala mandolinu, a ubrzo nakon toga je počela i da pjeva.
Sa samo šesnaest godina odselila se u Sarajevo kod tetke i već tada je počela da pjeva u kafanama na Ilidži. Roditelji su se tome ispočetka protivili, a kasnije su prihvatili.
Nakon Sarajeva, odlazi u Loznicu gdje također pjeva, a 1959 godine, sa 20 godina stiže i u Beograd. Ovdje počinje svoju estradnu karijeru i dobija umjetničko ime Silvana, na zahtjev tamošnjih producenata i menadžera koji su smatrali da neće uspjeti dostići popularnost noseći muslimansko ime.

[kreja]

Leo Martin (Rašica, Blace, 6. mart 1942)
umjetničko je ime pjevača Miloša Jovića.




Njegovo ime je Leo Martin i bio je najpoznatiji po svojim karakterističnim naočalama i pjesmi "Odiseja".
Beogradski pjevač svoju je karijeru započeo kao maneken, da bi 1969. otkrio i svoje muzičke talentem. Saradnja s kompozitorom Vojkanom Borisavljevićem utvrdila je njegov status pjevača šansonjera.

Nastupao je na festivalima u bivšoj Jugoslaviji, a ovom pjesmom postao je omiljen.

[kreja]

Put do slave i bogatstva, put do trona
oduvek je bio isti, od iskona
put do pakla i ponora, put do sloma
oduvek je bio isti, od iskona
Niko ne zna šta ga čeka, dan sta nosi
svako juče ostavlja nam trag u kosi
doba prošlo i buduće, priča ista
sve što sija i ne mora da zablista
Ref.
Odiseja, odiseja
staza trnja ili staza orhideja
odiseja, odiseja
život, to je samo nova odiseja

[kreja]

Nesretni sprovod Elvisa Presleya kod Gracelanda – 1977.

Graceland je jedna od turistički najposjećenijih kuća u čitavom SAD-u. Pretvorena je u Elvisov muzej i godišnje je posjećuje oko 600.000 turista.
Nakon Elvisove smrti 16. kolovoza 1977. godine, tisuće ljudi skupile su pred njegovom vilom Graceland kako bi vidjeli tijelo pokojnika u otvorenom lijesu. Vila Graceland nalazi se u gradu Memphisu u američkoj južnjačkoj saveznoj državi Tennessee. U toj je vili Elvis živio posljednjih 20-ak godina života, sve otkad se dovoljno proslavio i obogatio da je kupi. Danas je Graceland jedna od turistički najposjećenijih kuća u čitavom SAD-u. Pretvorena je u Elvisov muzej i godišnje je posjećuje oko 600.000 turista.

Uoči sprovoda, jedan od Presleyevih rođaka – Billy Mann – primio je 18.000 dolara da fotografira Elvisov leš. Fotografije su objavljene u novinama National Enquirer. Dapače, taj je broj National Enquirera postigao najveću čitanost u povijesti.

Sprovod je održan na području Gracelanda 18. kolovoza 1977. godine. Oko 80.000 ljudi skupilo se uz cestu kojom je prolazila povorka od Gracelanda do lokalnog groblja. Tom se prilikom dogodio jedan nesretni incident. Naime, jedan od automobila zaletio se u masu ljudi i ubio dvije žene, a teško ozlijedio treću.

Elvis Presley pokopan je uz grob njegove majke Gladys Love Presley na lokalnom groblju Forest Hill. Međutim, nakon što su kradljivci nekoliko tjedana nakon sprovoda pokušali ukrasti njegovo tijelo iz groba, tijela Elvisa i njegove majke premještena su na samo tlo Gracelanda, gdje se nalaze i danas. Na isto mjesto sahranjeno je i tijelo Elvisovog oca Vernona, kao i njegove bake Minnie Mae, a postavljen je i spomenik Elvisovom identičnom bratu blizancu Jesseu Garonu, koji je došao na svijet kao mrtvorođenče.

[kreja]

Jozef Erih Zavinul (nem. Josef Erich Zawinul; 7. jul 1932 – 11. septembar 2007) bio je austrijski džez i džez fjužn klavijaturista i kompozitor. Prvi put je došao do izražaja kod saksofoniste Kenonbol Ederlija, da bi potom svirao sa Majlsom Dejvisom i postao jedan od kreatora džez fuzije, muzičkog žanra koji je kombinovao džez sa rokom. Bio je suosnivač grupa Veder Report i Zavinul Sindikejt. On je bio pionir u upotrebi električnog klavira i sintisajzera, a čitaoci časopisa Daun Bit su ga dvadeset osam puta proglasili „najboljim električnim klavijaturistom“.

[kreja]

Joe Zawinul već je u godina, a iza sebe ima dugu i respektabilnu glazbenu karijeru. No i danas, sa svojih 73 godine, i dalje stvara, i dalje živi s glazbom i za glazbu. Prošlost u jazzu i jazz-rocku proširio je danas world musicom i uz sebe okuplja iznova nove mlade autohtone glazbenike. Glazbenike koje, kako sam izjavljuje, ne nalazi, već oni nalaze njega. Tako sadašnja postava Zawinul Syndicatea okuplja glazbenike iz područja Afrike, arapskih zemalja i Brazila, a album su snimili uživo u Joeovom klubu Birdland u Austriji.

“Vienna Nights” dvostruki je album sa ukupno 16 stvari, stilski raznolik od klasičnog i za Zawinula tipičnog fusiona, pa do glazbe koja je u krvi njegovih suradnika, arapsko-afričke etno glazbe izrazitih ritmičnih elemenata, nevjerojatno izraženih vokalnih dionica uz začine brazilskog podneblja koje donosi gitarist Allegre Correa.

Album otvara, i odmah na početku svoje izuzetne vokalne sposobnosti pokazuje Sabine Kabongo uvodnom stvari “Y’Elena“. Pjesma je originalno s albuma Amen Salifa Keite iz 1991., albuma koji je Zawinul producirao. Kroz cijelu pjesmu osjeća se jak utjecaj afričkog kontinenta, u Sabininoj jedinstvenoj vokalnoj interpretaciji, ali i u izraženom grooveu ritam sekcije – bubnjara Karima Ziada i basista Linley Marthea. Slijedi “Two Lines” na kojoj se kao gost pojavljuje Scott Henderson, gitarist Zawinul Syndicatea iz ’80-ih i zajedno sa Zawinulom odvodi stvar izrazito u smjeru fusiona i izvodi gitarski solo praćen Zawinulovim klavijaturama kao podlogom, a kasnije Joe preuzima sa svojom solo dionicom kojom privodi stvar kraju.

Nastavak je u mnogo mirnijem raspoloženju balade “Do You Want Some Tea, Grandpa?“ Arta Tuncboyaciyana. Diskretna i minimalistička podloga usmjerava pažnju na tek neznatno izraženiji vokal, u početku čist a oko treće minute se uključuje i Zawinul sa vocoderom. Nakon nešto više od četiri minute, pjesma se lagano ritmički obogaćuje, ali ostaje u okvirima balade sve do kraja. Kontrasti na ovom albumu nastavljaju se već u sljedećoj stvari “Chabiba” koja je ritmična, živa i izrazito groovy. Svojim volalom se ističe marokanski perkusionist Aziz Sahmaoui uz vokalni call-and-response koji prožima čitavu pjesmu. Slijedi pomalo eksperimentalna “Blue Sound/Note 3” koja nekako i ne pripada u okruženje ovog albuma, na njoj dominira Zawinul synth+vocoder solo improvizacijom u kojoj mu se priključuje Sabine svojim jedinstvenim vokalom u ulozi instrumenta.

Još jedna prekretnica slijedi ponovnom ritmičkom žestinom u “Rooftops Of Vienna“, tipičnom fusion uratku, s vrlo izraženim ritmičkim elementom i tek nešto malo vocoderom obojenog vokala. Već slijedeća stvar “Louange” vraća se u etno vode s klasičnom arapskom vokalnom interpretacijom Aziza Shamouia, uz gimbre (alžirski žičani instrument) kojim je dodatno obogaćen ionako bogata i zanimljiva zvučna slika. Prvi disk završava ponovno fusionom, pomalo predugačkom “East 12th Street Band“, uz istaknuti gitarski solo Amita Chatterjeea gotovo cijelo vrijeme.

Drugi dio ovog albuma otvara “Café Andalusia“, mješavina dobrog groovea i Sabininog vokala vrlo je ugodna za slušanje. Nastavak slijedi u 9 minuta južnoameričkog ugođaja s “Borges Buenos Aires” na kojoj gostuje perkusionist Manolo Badrena, a nakon nje “Tower Of Silence” ponovno pokazuje svu kvalitetu sjevernoafričkih perkusionista Zawinulovog benda i basista Linley Martea, ali i Zawinulovo glazbeničko umijeće na svojem instrumentu nepretencioznom, a opet kvalitetnom i bogatom izvedbom.

Ponovnu promjenu atmosfere donose “Intro To A Mighty Theme” laganim uvodom u stilu Weather Reporta, koja se prelijeva u Duke Ellingtonovu “Come Sunday”, duhovnu baladu u interpretaciji vokalno-klavirskog dueta Sabine Kabongo i Joe Zawinula. Ovaj medley završava instrumentalom “Three Postcards” u kojem Zawinul, uz vrlo diskretnu pratnju, sam preuzima glavnu ulogu i virtuozno, ali istovremeno osjećajno i profinjeno, odvodi slušatelja u lagano meditativno stanje potpune opuštenosti.

Album završava dvjema dinamičnijim skladbama Weather Reporta. “Badia” vokalno obogaćena unisonim uvodom Sabine i Aziza zvuči odlično, a stilom najviše pogoduje basistu Linley Martheu, kao i posljednja “Boogie Woogie Waltz“, gdje najviše do izražaja dolazi njegov pizzicato stil svirke kojim neodoljivo podsjeća na legendarnog Jaco Pastoriusa. Linley ipak gradi svoj vlastiti i prepoznatljiv stil u kojem ne želi biti samo kopija legendarnog basista, već želi i sam stvoriti prepoznatljivost i jedinstvenost svojeg izričaja, a to je prepoznao i veliki majstor Zawinul koji za njega kaže: “Mislim da će postati vrhunski basist. U stvari mislim da to on već jest, samo to ljudi još ne znaju.”.

U cjelini, “Vienna Nights” je nevjerojatno bogat i kvalitetan glazbeni uradak. Na dva CD-a može se čuti velika količina raznih stilova na potezu od jazz-rocka do world musica. Glazbenici koji su se okupili oko Zawinula i starom majstoru su očito bili velik poticaj, a on je na najbolji mogući način iskoristio njihove korijene, pružajući im dovoljno slobode u izražavanju da na ovom albumu pridonesu svojim dijelom glazbene tradicije, stvarajući tako nevjerojatan spoj različitih kultura ujedinjenih u glazbi.

Ipak, može se primijetiti nespretno odabran poredak pjesama na albumu, veliki stilski skokovi u 2-3 navrata na oba CD-a jednostavno ne dozvoljavaju opuštanje i uživanje u glazbi, već predstavljaju opterećenje za slušatelja koji se mora seliti iz jedne u drugu glazbenu priču, pa opet natrag. Sretnijim odabirom i grupiranjem u stilske cjeline dobio bi se neusporedivo izraženiji osjećaj glazbenog putovanja koje počinje na jednom mjestu i polako prolazeći razne krajeve završava na nekom sasvim drugom mjestu. Ovako to više izgleda kao brzinsko turističko razgledavanje u kojem se nepovezano skače s jednog mjesta na drugo kako bi se što više toga stiglo vidjeti.

[kreja]

Bora Spužić Kvaka (pravo ime Velibor Spužić) je poznati jugoslovenski pjevač rođen u Orahovcu na Kosovu 1934. godine koji je imao 23 singla i 16 albuma i CD-a. Prvi njegov album izašao je 1971. godine uizdanju Jugotona. Na njoj su se našle pesme sa prvih pet singlova.
Preminuo je 9. marta 2002.godine u Požarevcu gdje je i sahranjen.

[kreja]

Za Mozisa Mendelsona, dedu čuvenog nemačkog kompozitora, nikako ne bi moglo da se kaže da je lep čovek. Imao je prilično nisku figuru i bio je groteskno povijen u leđima.
Jednoga dana otišao je u Hamburg u posetu trgovcu koji je imao prelepu ćerku po imenu Frumtje. Mozis se beznadežno zaljubio u nju. Međutim, Frumtje je, zbog njegovog nakaznog izgleda, osećala odbojnost prema njemu.
Kada je došlo vreme za odlazak, Mozis je sakupio hrabrost i popeo se stepenicama do devojčine sobe da bi poslednji put sa njom porazgovarao. Ona je bila vizija nebeske lepote i zbog toga što je odbijala da ga pogleda, osećao je duboku tugu.
Posle nekoliko pokušaja da započne razgovor, Mozis je stidljivo upitao: “Da li verujete da se ljudi venčavaju na nebesima?”
“Da,” – odgovorila je ona ne podižući pogled. “A, vi?”
“Ja verujem.” – glasio je njegov odgovor. “Znate, kada se na nebesima rodi dečak, Gospod objavi kojom će se devojkom oženiti. Kada sam se ja rodio, meni su pokazali moju buduću mladu. Zatim je Gospod dodao: “Tvoja žena biće grbava”. „Od tada sam povremeno glasno izgovarao: “O, Bože grbava žena biće prava tragedija. Molim ti se Gospode, daj meni grub, a nju ostavi da bude lepa.”
Na to ga je Frumtje pogledala pravo u oči i protresla ju je jeza od nekog dubokog osećanja. Ustala je i pružila Mendelsenu svoju ruku. Kasnije mu je postala veoma privržena supruga.

[kreja]

Brams je bio nemački kompozitor i pijanista, jedan od predstavnika kasnog romantizma. Rođen je u Hamburgu a umro je u Beču. Bio je majstor polifonije i harmonije.

Slavnog kompozitora Brahmsa, ljubitelja teatra, neko je zamolio da definiše pozorište,
na šta je on odgovorio:
- Pozorište? To je jedna vrsta zabavne lutrije, jer niko ne zna šta će ispasti:
autor napiše dramu, glumci odglume nešto sasvim drugo, dok publika čuje nešto treće!

[kreja]

Kada mu je na ulici prišao prosjak, shvativši da nije poneo novčanik – izvukao je list papira, nacrtao na njemu notne linije i za nekoliko minuta napisao menuet i trio. Prosjaku je dao novu kompoziciju i poslao ga muzičkom izdavaču, koji je kompoziciju odmah kupio.

[kreja]

[kreja]

Ljubav je posebna reč i koristim je samo onda kada to i mislim.
Kada je koristite previše, postaje jeftina." – Rej Čarls

[kreja]

"Ne odustajte od onoga što stvarno želite da uradite. Kada postoje ljubav i inspiracija, mislim da ne možete pogrešiti." Ela Ficdžerald

[kreja]

Dobili smo na poklon dar ljubavi a ljubav je kao dragocena biljka. Ne možeš je prihvatiti i ostaviti da stoji u vazni misleći da će rasti sama od sebe. Moraš se brinuti o njoj i gajiti je." – Džon Lenon

[kreja]

"Radite stvari u koje verujete u ime ljubavi. I znajte da niste sami.
Svi mi imamo sumnje i strahove." – Kerol King