IZ zivota poznatih muzicara

Teme o muzici - muzički klipovi, diskografije i slično
User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: IZ zivota poznatih muzicara

Post by kreja »

Venecijanski barokni kompozitor Tomaso Albinoni (Tomaso Giovanni Albinoni) rođen je na današnji dan – 8. juna 1671. godine. Iako je u svoje vreme bio poznat po svojim operama, danas su ipak poznatija njegova instrumentalna dela.

Image

Rođen je u porodici bogatog trgovca, a učio je violinu i pevanje. O njegovom životu se, zapravo, vrlo malo zna, što je čudno, uzevši u obzir da je u svoje vreme bio veoma poznat kompozitor, a vreme u kome je živeo je uglavnom dobro dokumentovano. Interesantno je da, za razliku od većine kompozitora njegovog vremena, Albinoni izgleda nikada nije bio pod patronatom crkve ili dvora, već je radio kao samostalni kompozitor, što mu je davalo veću slobodu u komponovanju.

Svoj Opus 1 Albinoni je 1694. godine posvetio Kardinalu Pjetru Otoboniju, koji je bio zaštitnik mnogih drugih kompozitora, među kojima je i Arkanđelo Koreli. Pretpostavlja se da je 1700. godine Albinoni radio kao violinista u službi Šarla IV, Vojvode od Mantove, kome je posvetio zbirku instrumentalnih kompozicija sa oznakom Opus 2. Njegov Opus 3 sastoji se iz popularnih svita, koje je posvetio Kozimu III od Medičija, Velikom Vojvodi Toskane.

Albinoni se oženio 1705. godine, a ubrzo zatim postao je poznat i cenjen kao operski kompozitor u mnogim gradovima širom Italije, uključujući i Veneciju, Đenovu, Bolonju, Mantovu i Napulj. Napisao je oko 50 opera, od kojih je 28 izvedeno u Veneciji u periodu između 1723. i 1740. godine. Osim opera, pisao je i instrumentalne kompozicije, i to do 1705. godine uglavnom trio sonate i violinske koncerte, a između 1705. i 1719. godine pisao je solo sonate i koncerte za obou.

Oko 1740. godine u Francuskoj je objavljena zbirka Albinonijevih sonata, koja je označena kao posthumni opus, jer se pretpostavljalo da je Albinoni već umro! Međutim, ispostavilo se da je on tada još uvek bio živ, ali je živeo u Veneciji, povučen i daleko od javnosti. Prema podacima iz parohije San Barnaba, Albinoni je umro 1751. godine, od dijabetesa.

Njegova instrumentalna dela privukla su pažnju i Johana Sebastijana Baha, koji je napisao najmanje dve fuge na Albinonijeve teme, a deonice basa iz Albinonijevih kompozicija često je koristio u harmonskim zadacima, koje je pisao za svoje učenike.

Za vreme Drugog svetskog rata uništena je Državna biblioteka u Drezdenu, u kojoj su bila čuvana, između ostalog, i Albinonijeva dela. Veliki deo tih kompozicija je izgubljen, zbog čega se malo zna o njegovom radu posle 1725. godine. Čuvenu kompoziciju „Albinoni Adagio in G minor“ napisao je zapravo Remo Điazoto (Remo Giazotto) 1958. godine, navodno prema fragmentima iz sporog stava Trio sonate Albinonija, koje mu je poslala Državna biblioteka iz Drezdena. Ova kompozicija je postala toliko popularna da se može čuti u verzijama za različite instrumente, kao i na filmu, raznim televizijskim emisijama i reklamama

Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: IZ zivota poznatih muzicara

Post by kreja »

Jedan od najvećih vokalnih i scenskih talenata na našim prostorima bila je Gertruda Munitić, ili kako je svi poznaju – Bebi. Bila je čudo od djeteta, lijepa djevojčica s lijepim glasom kojim je s lakoćom izvodila pjesme i arije koje pjevači pjevaju najranije u dvadesetim godinama.

Image

Gertruda Marija Magdalena Munitić rođena je 30. srpnja 1939. u Omišu kao drugo dijete Hrvata Ante Munitića i Njemice, preciznije Volksdeutscherice, Magdalene Schmidt. Ime je dobila po majčinoj najstarijoj sestri. Pjevala je već kao trogodišnja djevojčica. Glazba joj je bila u genima s očeve i majčine strane. Otac je bio tenor i 45 godina pjevao u zboru splitske Opere. Preselili su se u Split, stanovali blizu Katedrale sv. Duje i posve prirodno počela je pjevati u crkvi. S devet godina postala je članica Dječjeg kazališta Titovi mornari, gdje je učila glumu i balet. Imala je jedanaest godina kad ju je u osnovnoj školi čula nastavnica klavira Dora Bakotić, povjerovala je u njezinu pjevačku budućnost i poslala pjevačkom pedagogu Petru Markoviću Šilanu. Djevojčica je bez problema pjevala kolorature, do f ³, imala prirodan appoggio i bila besprijekorno muzikalna. Čuo ju je i Lovro Matačić i savjetovao da se uvijek drži svoga lirsko-koloraturnog faha i nikada ne forsira i širi ton.

Image

Poslušala ga je, uvijek pjevala svojim prirodnim glasom, doživljavala scenu kao svoje prirodno stanište, pjevala je i glumila iskreno i sa zadivljujućom lakoćom pa je ostvarila dugu karijeru koja je trajala više od četrdeset godina. Njezina je nadarenost bila ne samo prepoznata nego i opće poznata pa je s petnaest godina, 1954. debitirala kao Čobanče na premijernoj izvedbi Ere s onoga svijeta Jakova Gotovca. Odigrala je malu ulogu u drami i nije navršila ni osamnaest godina kad je prvi put pjevala Malu Floramye. Tijekom karijere usavršavala ju je, istraživala i dorađivala i postala njezina nenadmašena interpretkinja. Skladatelj Ivo Tijardović bio je oduševljen njome i to je ostao cijeloga života. Likom, glasom i scenskom igrom bila je upravo onakva kakvom je zamišljao svoju već povijesnu junakinju. To se može doživjeti i na snimci operete za tadašnju Radioteleviziju Zagreb pod ravnanjem Mire Belamarića u režiji Vlade Seljana u kojoj joj je partner bio odličan operni tenor Zvonimir Krnetić.

Image

Gertruda Munitić nastupala je u dramskim predstavama, naravno u manjim ulogama, među ostalima u Shakespeareovoj komediji Mjera za mjeru u režiji Vlade Habuneka, zatim 1959. u Ribarskim svađama Carla Goldonija te u komediji Put oko sveta srpskog komediografa Branislava Nušića (1864-1938). Bili su tu i nastupi u opereti Havajski cvijet mađarskog skladatelja Pála Ábraháma (1892-1960); pjevala je glavnu ulogu Petrice u Gotovčevu igrokazu Đerdan, u Straussovu Šišmišu bila je sjajna Adela i u Kneginji čardaša (koja se tada izvodila kao Sylva) Emericha Kálmána contesa Stasi. U studenome 1960. u obnovljenoj opereti Zemlja smiješka Franza Lehára pjevala je Mi, a potkraj 1961. na reprizi La Bohème Musettu koje će postati neodoljiva interpretkinja. Nastavila ju je izrađivati s dirigentom Ivanom Štajcerom i kad ju je 1978. pjevala u svojemu sarajevskom angažmanu Divna Pervan napisala je u Oslobođenju 9. ožujka: „Partiju Musette Gertruda Munitić izvela je u stilu vrhunske primadone. U pjevačkom smislu ona je ovu rolu donijela sa zapanjujućom lakoćom. Posebno u drugom činu suvereno je vladala scenom da bi u posljednjem doživjela upečatljivu transformaciju.“ A o njenoj Musetti na gostovanju u zagrebačkom HNK-u Marija Barbieri napisala je 5. svibnja 1978. u Večernjem listu: „Raspjevana, razigrana, mladenački svježa i lijepa Gertruda Munitić došla je u drugom činu Puccinijeve La Bohème i obasjala predstavu sjajem kojim sjaje autentični umjetnici operne scene. Fluid što u izobilju struji iz čitave njene pojave u trenutku je dopro do gledališta i onaj čvrsti kontakt između izvođača i publike odmah je uspostavljen. Jednom riječju, to je rođena Musetta!“ Ništa manje nije bilo ni oduševljenje na njezinom gostovanju u Rhode Islandu u Sjedinjenim Državama. Edwin Staford napisao je u bostonskim novinama Opera Providence 13. prosinca 1980.: „Musettu iz opere La Bohème pjevala je Gertruda Munitić, sopran iz Sarajeva na svom američkom debiju. Iako to nije uloga koja dominira, Miss Munitić je izvanrednim koloraturnim sopranom širokog dijapazona prikazala taj lik vatreno u dva srednja čina, pokazujući i komičarske mogućnosti, i toplu suosjećajnost u zadnjem činu.“

Image

Amor u Gluckovu Orfeju, Clivija u istoimenoj opereti austrijskog skladatelja Nica Dostala (1895-1981) pod ravnanjem Borisa Papandopula, Belinda u operi Didona i Eneja Henryja Purcella, Rosina u Seviljskom brijaču, Anka u Ljubovnicima Dragutina Savina, Marica u Tijardovićevu Splitskom akvarelu među ulogama su koje je pjevala u Splitu u stalnom angažmanu i na gostovanjima. A onda je u sezoni 1962./1963. otišla u HNK u Osijeku i do sezone 1970. /1971., kad je otišla u Operu Narodnog pozorišta u Sarajevu, proširila je repertoar ulogama u operetama, mjuziklima i u operi. U Mozartovu Figarovu piru pjevala je najprije Cherubina a poslije u Sarajevu Susannu, u Rossinijevoj Bračnoj mjenici Fanny, u Don Giovannniju Zerlinu, u Offenbachovim Hoffmannovim pričama Olimpiju, u Verdijevu Krabuljnom plesu Oscara, u Donizettijevu Don Pasqualeu Norinu te Adinu u Ljubavnom napitku i Mirandolinu češkog skladatelja Bohuslava Martinůa (1890-1959). Oscara je spremala 1974. u svom jednogodišnjem boravku u studiju milanske Scale u kojemu je radila i na Gildi u Rigolettu i Donizettijevoj Luciji di Lammermoor.

=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: IZ zivota poznatih muzicara

Post by kreja »

=>
Image

Devetogodišnje osječko razdoblje djelovanja Gertrude Munitić donijelo je zahvaljujući upravo njoj uzlet osječke operete i mjuzikla. Kao kompletna glazbeno-scenska umjetnica, k tome lijepa i mlada, bila je idealna interpretkinja toga žanra i u tom se smjeru uspješno razvijala. U Narodnom kazalištu „Ivana Zajca“ u Rijeci u sezoni 1971./1972. pjevala je Kate u mjuziklu Kiss me, Kate (Poljubi me, Kato) američkog skladatelja Colea Portera (1891-1964). Na Jugoslavenskoj smotri mjuzikala u Rijeci 1972. dobila je nagrade za tu ulogu kao i za ulogu Elise u mjuziklu My Fair Lady (Moja ljupka damo) austrijsko-američkog skladatelja Fredericka Loewea (1901-1988). U Osijeku se udala i dobila kćer. Publika ju je obožavala, kritika također, i njezin odlazak u Sarajevo teško su prihvatili. No trebala je srediti svoj privatni život, sama odgajati dijete, a Sarajevo joj je to omogućilo. Pri kraju svog osječkog razdoblja pjevala je sa zborom i orkestrom tadašnje Radiotelevizije Zagreb pod ravnanjem Mladena Bašića u režiji Daniela Marušića 1970. u sklopu Splitskog ljeta Papagenu u Mozartovoj Čarobnoj fruli i 1971. na Hvarskom ljetu Blondu u Otmici iz saraja pokazavši urođen osjećaj za stil Mozartove glazbe. Godine 1980. sudjelovala je u televizijskoj obradi opere Doma i u buži Williama Shielda, Ivana Mane Jarnovića i Andréa Modesta Grétryja koju je muzički priredio Igor Kuljerić a libreto prilagodio dijalektu Luko Paljetak.

Image

Sarajevsko razdoblje djelovanja Gertrude Munitić bilo je umjetnički vrlo plodno. Iako je još uvijek nastupala u opereti, sve se više posvećivala operi i nastupala uglavnom na obnovama, tj. novim produkcijama. Nakon obnove La Bohème u siječnju 1971., Lize u Zemlji smiješka i Hanerl u opereti Tri djevojčice u travnju 1971., došla je u listopadu 1972. željena Gilda. Ta joj je uloga donijela mnogo uspjeha. Beogradski kritičar Slobodan Turlakov pisao je poslije, 1. travnja 1978., u Borbi: „Prvakinja Sarajevske opere i jedan od vodećih soprana Jugoslavije Gertruda Munitić, gostovala je na sceni Beogradske opere kao Gilda u operi Rigoletto. Jedna kreacija za pamćenje. Jedno ostvarenje koje može da bude primer mladim operskim umetnicima kako se i u standardnom repertoaru može biti nov i plodotvoran.“ Zagrebački Večernji list prenosi 17. srpnja 1981. osvrt novina El Universal 24. lipnja na njezino gostovanje u Mexico Cityju: „Mnogo smo slušali o Gertrudi Munitić kao o lijepoj ženi, ali što je za ovu priliku još važnije, o njoj kao o izuzetnoj pjevačici. I zaista, uvjerili smo se u ljepotu ovog soprana, u izvanredne glasovne kvalitete, uvjerili smo se u mladost i ljepotu zemlje koju ona predstavlja. Prisustvovali smo izvođenju Rigoletta u palači lijepih umjetnosti Bellas Artes. Gertruda Munitić ne samo da ima veliki sopran, neusporedivo vrjedniji od njenih prethodnica koje smo na ovoj sceni slušali, nego ima i čudesnu scensku ljepotu, sposobnost da duboko osjeća dramu koju predstavlja, i doista je zna predstaviti. Taj njezin osjećaj za dramu i njen glas, sjedinjeni u jedno, neodoljivo privlači pažnju publike. Gledalište odmah osjeti da se ovdje radi o ogromnim vokalnim kvalitetama, izrazito muzičkoj nadarenosti. Pjevajući ariju Caro nome u potpunosti je idealizirala lik, te nam na kraju poklonila duh kristalno čiste arije koja je doslovno potresla i naelektrizirala publiku. Publika joj se zahvalila do te mjere da su potpuno zaboravili kako na pozornici stoje jedan bariton, tenor i bas. Od tog trenutka publika se počela diviti Gertrudi Munitić i neprekidno joj aplaudirati. U drugom činu publika je uspjela otkriti veliku dramatičnost i suze su joj se pojavile dovodeći publiku do delirija, i tada su se čule ovacije do tada nezabilježene u Mexicu. U kvartetu u četvrtom [trećem, op. a.] jedini glas koji se čuo, jedini čisti i izuzetno lijepo zaobljeni glas je bio onaj neusporedivog soprana Gertrude Munitić!“ Nastupe u Mexico Cityju 21. i 23. lipnja 1981. Gertruda Munitić smatra najvećim uspjesima u svojoj karijeri – polusatne ovacije i dvadeset izlazaka pred zastor u prepunom najvećem kazalištu Latinske Amerike Bellas Artes s 1396 sjedišta – neizbrisivi su.

Image

Slijedili su Oscar u listopadu 1973. i Susanna u prosincu 1974., već spomenute glavne uloge u mjuziklima Poljubi me, Kato u ožujku 1974. i Moja ljupka damo u travnju 1976. i Norina u Donizettijevom Don Pasqualeu u ožujku 1977. Divna Pervan napisala je 8. ožujka u novinama Oslobođenje: „Norina Gertrude Munitić mogla bi da bude jedna od najuspješnijih partija ove muzički i scenski izuzetno nadarene umjetnice. Bez većih problema vokalne prirode, lako, u koloraturama do savršenstva čisto, ona je izvela svoju nimalo jednostavnu ulogu.“

Image

U studenome 1979. Gertruda Munitić pjevala je Massenetovu Manon. Miljenko Grgić napisao je 18. studenoga u Oslobođenju: „Miljenica publike Gertruda Munitić pokazala se kao vrsna Manon, slijedeći dosljedno notni tekst. Dramatski, ona je u potpunosti sugerisala djevojački šarm i koketnu prirodu Manon, ali i svijest da se u koketnoj Manon krije stvarna i osjećajna žena. Naslovnu ulogu pjevala je Gertruda Munitić i ovoga puta na način svojih uspjelih kreacija. Uz ispravnost u intonativnom i ritmičkom pogledu, razigranost u razvijanju arija i fraza, ono što je kod Gertrude Munitić najviše dojmilo jest cjelovito ostvarenje scenskog, vizualnog dijela uloge.“ U siječnju 1980. pjevala je svoju prvu Violettu u Traviati koju će izvesti i na obnovi 1987. Miljenko Grgić pisao je u sarajevskom Odjeku od 1.-15. ožujka 1981.: „Rijetki su umjetnici koji tako plastično mogu ocrtati nježno i plemenito prirodu naslovne ličnosti. Violetta Gertrude Munitić u Travijati to je u najboljem smislu te riječi. Njen lik u efektnim kostimima neprestano evoluira, obogaćen predivnim arijama i blještavim koloraturama. Gluma prerasta u muziku, Gertruda u Travijatu.“

Image

Gertruda Munitić vratila se u listopadu 1981. svojoj Maloj Floramye. Miljenko Grgić pisao je u Odjeku od 15.-30. studenoga: „Naslovnu ulogu Floramye tumačila je Gertruda Munitić s puno žara i stvaralačkog duha i nadahnuća. Primjerenom sposobnošću stiliziranja vokalno-scenskog izraza sentimentalne prirode djevojke s mora, utisnula je lični pečat. I nije čudo što je uspjela vezati pažnju auditorija tokom cijele priredbe pobravši gromoglasne aplauze, posebno u popularnoj ariji Daleko m' e biser mora dokazujući da će dugo ostati nenadmašni tumač ove uloge.“

Image

Nakon godine dana, u listopadu 1982. došla je zacijelo najteža vokalna zadaća – Lucia di Lammermoor. Miljenko Grgić rekao je 7. listopada na Radiju Sarajevo: „Naslovnu ulogu tumačila je Gertruda Munitić punim sjajem vlastite izražajnosti i suptiliteta. Izvan bilo kakvih primadonskih pretenzija kreiranja uloge prema vlastitim afinitetima, već u skladu s likom vremena i stila, njena vokalno-scenska rješenja odisala su iskrenošću i jedinstvom predanja. Iskristalizirane kantilene, upotpunjene scenskim prizorima, neprestano su gradile magiju, dosegnuvši logičnu kulminaciju u čuvenoj sceni ludila, najsloženijem i najpopularnijem uporištu partiture.“

=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: IZ zivota poznatih muzicara

Post by kreja »

=>

Image

Gertruda Munitić gostovala je u Bratislavi, Berlinu, Parizu. Za svoj rad nagrađena je mnogim nagradama (Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, Dvadesetsedmojulska nagrada BiH) a među njima je i veliko priznanje – nominacija za ambasadoricu UNICEF-a zbog izvanrednog umjetničkog djelovanja i humanitarnog doprinosa tokom rata u Sarajevu i BiH, posebno zbog borbe za prava djece. Mogla se vratiti u Hrvatsku jer je imala hrvatsko državljanstvo, mogla je dobiti i njemačko po majci Njemici no ona je u najtežim danima opsade Sarajeva ostala u opkoljenom gradu i svojim predanim radom i neponovljivom radošću i veseljem kojim odiše cijelo njezino biće pomagala najpotrebnijima, osobito djeci. I imala više od stotinu nastupa u raznim prigodama.

Image

Gertruda Munitić jedan je od najvećih vokalnih i scenskih talenata na našim prostorima Još kao djevojčica je bez problema pjevala kolorature, do f ³, imala prirodan appoggio i bila besprijekorno muzikalna. Doživljavala je scenu kao svoje prirodno stanište, pjevala je i glumila iskreno i sa zadivljujućom lakoćom pa je ostvarila dugu karijeru koja je trajala više od četrdeset godina











https://www.opera.hr/index.php?p=article&id=185
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: IZ zivota poznatih muzicara

Post by kreja »

Image

SIDONIJA RUBIDO-ERDÖDY
(Zagreb, 7. 02. 1819. – Gornja Rijeka, 17. 02. 1884.)

Sidonija, kći grofa Dragutina (Karla V.) Erdödyja i njegove supruge, grofice Henriette (Henrike) de Harbuval et Chamaré, krštena je 8. veljače 1819. u Župi sv. Marka u Zagrebu. Kumovi su bili Aleksandar Erdödy i Amalia Chamaré de Harbuval. Krstio ju je župnik Petar Horvatić (podaci iz Hrvatskog državnog arhiva). Obitelj Erdödy posjedovala je tada kuću u današnjoj Opatičkoj 29 na Gornjem gradu u Zagrebu koju su 1835. prodali grofovima Draškovićima. Sidonija je vrlo vjerojatno djetinjstvo provela i u kuriji grofova Erdödy u Razvoru pokraj Kumrovca. Iznimno naobražena, zarana je pokazala i glazbenu nadarenost, koju je naslijedila od majke, pa je učila pjevanje kod češke altistice Njemačke opere u Zagrebu Nanette Karlitzky i njezina muža gudača u operi. Na nagovor Ljudevita Gaja na koncertu Filharmonijskog glazbenog društva (Philharmonischer Musik-Verein), kasnijeg Hrvatskog glazbenog zavoda, osnovanog 1827., kojim je ravnao njegov ravnatelj, violinist i skladatelj Antun Kirschhofer (1807-1849), u ožujku 1833. u Streljani pjevala je popijevku Ferde Livadića i na kraju dodala Gajevu i njegovu budnicu Još Hrvatska nij' propala (podaci iz članka Ivo Franić: Sidonija Rubido-Erdödy, objavljenog u Narodnim novinama 21. veljače 1934. prema Viencu iz 1882. br. 7. i 8.).

Uspjeh je bio golem, hrvatski jezik izborio je sebi pravo na umjetničku glazbu, a mlada je djevojka postala glazbena zvijezda hrvatskog narodnog preporoda. Nastavila je nastupati na koncertima, naravno u dobrotvorne svrhe. U siječnju 1842. na Plesu domorodaca u Streljani povela je kolo. Godine 1843. skladala je valcer Tanburice i udala se za potomka stare španjolske plemićke obitelji, „odsječnog“ savjetnika Antuna pl. Rubida od Zagorja (1817-1863).

U međuvremenu je Vatroslav Lisinski počeo skladati prvu hrvatsku nacionalnu operu Ljubav i zloba i Sidonija Rubido prihvatila se glavne uloge Ljubice. Sudeći prema vokalnoj dionici Ljubice – a Lisinski ju je zacijelo skladao imajući na umu glasovne i pjevačke mogućnosti svoje protagonistice – imala je lirski sopran dovoljno tehnički razvijen i pokretan da bi mogao izvoditi koloraturne ukrase. Bila je dobro školovana pjevačica, potpuna umjetnica koja je, da nije bila grofovskoga roda, mogla postati profesionalna pjevačica i postići lijepu karijeru. Potvrđuje to i njezin raniji nastup na Narodnom ilirskom velikom koncertu 1838., na kojemu je pjevala iznimno zahtjevnu glazbu Vincenza Bellinija, nastupila je u duetu iz Norme i u finalu opere Capuleti i Montecchi. Na koncertima koji su prethodili praizvedbi Ljubavi i zlobe pjevala je arije iz opere te duete sa Albertom Štrigom i Franjom Stazićem.

Image

Opera Ljubav i zloba praizvedena je 28. ožujka 1846. u starom kazalištu na uglu Markova trga i tadašnje Gospodske ulice (Ćirilometodska), sagrađenom 1834., tzv. Stankovićevom kazalištu, prozvanom po vlasniku, zagrebačkom trgovcu Kristoforu Stankoviću koji je kazalište gradu darovao zahvaljujući dobitku na bečkoj lutriji. Uspjeh praizvedbe bio je golem, i rodila se prva hrvatska operna primadona. Stanko Vraz (1810-1851), hrvatski pjesnik slovenskog podrijetla, jedan od najistaknutijih iliraca, pisao je u Danici Ilirskoj u br. 14. od 4. travnja 1846.: „Nada svim sjaše u tom obziru ponos našeg roda, veleumna domorodkinja visokorodjena gospoja Sidonia Rubido rodj. grofica Erdödy. [...] Samo neobičnoj visini i krĕpkosti njezinoga jasnoga i sladkozvučnoga, rĕdkom umĕtnostju izobraženoga glasa, moguće je ove tolikom vĕštinom zapletene, uvĕk na izvanrednoj visini trepteće napĕve, kakovi se malo u kojoj operi nalaze, takovim uspĕhom izvesti. Kakova plemenita vatra, kakovo duboko čustvo prolĕvaše se kroz te čarobne glasove! Kolikim dostojanstvom i oduševlenjem kretaše se ova dražestna i velelĕpna slika, uzor hàrvatske krasote i miline! U znak pohvale i zahvalnosti daždjahu proslavljenoj umĕtnici i domorodki iz najodmĕniih ložah nebrojeno cvĕtje i vĕnci na susrĕt – nu lĕpše jošte cvĕtje cvate joj u uzhitjenih sàrcih svih domorodacah – cveće vĕčne uspomene!“ O oduševljenju izvedbom Sidonije Rubido svjedoči i sonet spjevan njoj u čast objavljen u istim novinama koji možete pročitati ovdje.

Image

Nakon sedam izvedaba opere Sidonija Rubido povukla se iz javnoga života. Uz novčanu pomoć sestre, grofice Aleksandre Kulmer, osnovala je u Zagrebu prvu hrvatsku ustanovu za nezbrinutu i napuštenu djecu – dječje „pjestovalište“. Od 1861. do 1865. bila je pokroviteljica Hrvatskoga glazbenog zavoda. Sidonija, rođena grofica Erdödy, udana Rubido, umrla je 17. veljače 1884. na svom imanju Gornja Rijeka ispod Malog Kalnika, kamo se povukla poslije muževe smrti. Muza Ilirskog pokreta, stekla je časno, zasluženo mjesto na Bukovčevu svečanom zastoru u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu uz preporoditelje hrvatske književnosti i umjetnosti.

https://www.opera.hr/index.php?p=article&id=3
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: IZ zivota poznatih muzicara

Post by kreja »

ImageMATILDA MARLOV (MATHILDE MARLOW)
(Zagreb, 1829. – Stuttgart, 22. rujna 1888.)

Prva operna pjevačica Hrvatica koja je postigla europsku karijeru bila je Matilda Marlov. Rođena je 1829. u Zagrebu kao kći Ignjata pl. Wolframa, činovnika kod Vojnog vijeća Krajiškog zapovjedništva, rodom Čeha iz Brna. Majka joj je bila Hrvatica, iz slavne loze Skenderbega Kastriotića. Kad joj je bilo samo godinu dana, umro joj je otac. Udovica Wolfram ostala je nekoliko godina u Zagrebu a onda se preselila u Beč gdje je uz pomoć carskog doprinosa za uzgoj djece, staroga plemstva pokojnoga supruga i imena svojega oca mogla prilično ugodno živjeti i podizati kćeri. Uz svekoliku potporu mezzosopranistice bečke Dvorske opere Katharine Waldmüller Matilda je počela pjevačku karijeru kao jedanaestogodišnja djevojčica 1840. upisom na bečki Konzervatorij. S četrnaest je postala članica kazališta u Brnu. Kad je došla u Brno i posjetila strica, on je odlučio da može postati operna pjevačica ali nikako pod svojim obiteljskim prezimenom Wolfram von Eschenbach pa je uzela umjetničko prezime Marlov, što je zapravo samo nepotpuna obrtaljka prezimena Wolfram.

Oduševljavala je zvonkošću i snagom glasa koji je tada bio mezzosopran. Svakih osam dana naučila bi novu ulogu. Pozvali su je na gostovanje u bečku Dvorsku operu i u njoj je s golemim uspjehom pjevala Jemmyja u Wilhelmu Tellu Gioachina Rossinija. Svjesna da mora još mnogo učiti nastavila je usavršavati se u Beču i u Italiji. Dobila je mnogo ponuda da ostane u Italiji, ali se željela vratiti u Beč. Najprije je 1847. bila angažirana u Josefstädter Theatru. Imala je tek osamnaest godina a prva joj je zadaća bila u samo tri dana naučiti Luciju di Lammermoor na njemačkom. Slijedio je trogodišnji angažman, od 1847. do 1850., u Hessenskoj operi u Darmstadtu te udaja za moravskog plemića Homolača. Zatim je sezonu 1851./1852. provela u Hamburškoj operi, a sedam mjeseci u sezoni 1853./1854. u bečkoj Dvorskoj operi u kojoj je ostvarila četrnaest uloga i 56 nastupa.

Image

Od 1854. Matilda Marlov bila je članica Würtemberške opere u Stuttgartu sa, za ono doba neuobičajenim, doživotnim ugovorom, koji joj je osiguravao trajan angažman i zajamčenu prikladnu mirovinu. Postala je zvijezda Opere, „obožavani slavuj, anđeo sa srebrnim zvončićem u grlu“. Pametna i mudra, kakva je uvijek bila, 25. obljetnicu umjetničkoga djelovanja u Stuttgartu proslavila je 1879. sa željom da se povuče u punom sjaju. Imala je pedeset godina, bila je još uvijek lijepa i stasita, ali znala je da dolaze mlađi. No potpuno se oprostila od pozornice tek u siječnju 1882. s ulogom Madeleine u operi Adolphea Adama Poštar iz Lonjumeaua (Le postillon de Lonjumeau). Slavljena i obožavana, obasipana cvijećem i darovima, otpjevala je na kraju pjesmu o posljednjoj ljetnoj ruži iz Marte Friedricha von Flotowa.

Godine 1887. Matilda Marlov došla je u svoj rodni Zagreb, grad uz koji su je vezale uspomene iz djetinjstva, no kao da je predosjećala skoru smrt. Vratila se u Stuttgart, i nekoliko mjeseci poslije umrla. Umrla je na mjestu uz koje je bio vezan sav njezin život, u kazalištu. Išla je na predstavu Rajnina zlata, zateturala se, srušila, i 22. rujna 1888. ugasio se život hrvatske pjevačice koja je svu svoju visoko cijenjenu umjetnost dala tuđincima.

.https://www.opera.hr
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: IZ zivota poznatih muzicara

Post by kreja »

Američki kompozitor John Cage (1912 – 1992) napisao je pjesmu (1952) koja se zvala 4′ 33”, a koja se sastojala od četiri minute i trideset i tri sekunde apsolutne tišine.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: IZ zivota poznatih muzicara

Post by kreja »

Rej Čarls, začetnik soul muzike, pjevač, kompozitor, tekstopisac, autor brojnih hitova, umnogome je obilježio 20. vijek. Najpopularniji muzičari su se divili njegovom talentu da spaja bluz, džez, soul, kantri, pop i druge stilove na tako zanimljiv način. Potiče iz siromašne porodice bez koje je rano ostao. Išao je u školu za djecu s oštećenjem vida i sluha, gdje je razvio svoj talenat za muziku i imao svoje prve nastupe na školskim priredbama. Već sa 17 godina je napustio svoj dom, a ubrzo je počeo i da snima. Ženio se dva puta i imao dvanaestoro djece sa devet žena. Hapšen je zbog posjedovanja droge više puta.

Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: IZ zivota poznatih muzicara

Post by kreja »

Evo kako je nastala tragična priča iz legendarne pjesme Tome Zdravkovića. Tomina najtužnija pjesma "Buket belih ruža" otpjevana je za Slavicu, djevojku u koju je bio smrtno zaljubljen, a čiji se život ugasio dok još nije navršila ni 20 godina. Sve je počelo dok je pjevao u tuzlanskom hotelu "Bristol" kada je ugledao vitku plavušu Slavicu, studentkinju iz Travnika i odmah se zaljubio. Toma je mijenjao kafane, ali i gradove, pa se zadesio i na Svetom Stefanu. Tamo ga je pogodila strašna vijest, dobio je telegram u kojem je pisalo da je Slavica teško bolesna i da je na samrti. Kako je već imao zakazane nastupe, nije mogao da je vidi posljednji put. Pogođen njenom smrću, napisao je najdirljiviju pjesmu u karijeri.
Na maturskoj veceri 22.5.1972. u Domu JNA, negdje pri kraju pojavio se i Toma Zdravkovic koji nam je otpjevao nekoliko pjesama.

Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: IZ zivota poznatih muzicara

Post by kreja »

Obrena na praizvedbi opere Ljubav i zloba pjevao je diplomirani pravnik, bariton Alberto Ognjan Štriga Čunovečki, sin suca Ivana Nepomuka i Cecilije rođ. pl. Raizner. Rođen je 30. travnja 1821. u Križevcima. Stanko Vraz pisao je u Danici Ilirskoj u br. 14. 1846.: „Poslĕ nje (Sidonie, op. a.) zaslužuje da bude s pohvalom i iskrenom zahvalnostju napomenjen blagorodni gosp. Alberto Štriga. […] Njegov bariton jest osobito u višjih zvucih od neobične jakosti i ljubkosti, a on ga umie mnogom vĕštinom upotrĕbljavati. Intonacia mu je za čudo čista, a izgovor tako razgovetan, da možeš razumĕti svaku slĕdnu slovku, koju pĕva; dve zaisto hvale vrĕdne vlastitosti pĕvanja, koje često, i glasovitim pĕvačem manjkaju.”

Image

Sve svoje znanje i silnu energiju Štriga je usmjerio u promicanje glazbe i organizaciju glazbenih priredaba Ilirskog pokreta. Javno je izvodio ilirske budnice i davorije i bio glavni poticatelj koji je uspio nagovoriti Vatroslava Lisinskog da sklada prvu hrvatsku operu. Imao je lijep bariton i nakon što se godine 1852. vjenčao Slovenkom Julijom Videcovom, koja je i sama bila pjevačica, otišao je s njom na školovanje u Beč. Tamo je učio pjevanje kod Mattea Salvija (1816-1887), skladatelja iz Bergama, koji je od 1861. do 1867. vodio bečku Dvorsku operu.

Image

Godine 1853. Štriga je pjevao u Pragu i Brnu u Luciji di Lammermoor i Ernaniju. Godine 1858. pjevao je u Rusiji po salonima pjesme Livadića, Lisinskog i Ferde Rusana, a imao je zadovoljstvo da ga tamo sluša skladatelj Aleksandar Dargomižski (1813-1869). Sa suprugom je bio sudionik prve izvedbe Verdijeve opere u novoutemeljenoj Hrvatskoj operi 14. veljače 1871. - Trovatora (pod tim se imenom izvodio Trubadur). Ne nalazimo podatak da bi nakon u tada dvaput izvedenom Trubaduru ikada poslije nastupio u operi.

Štriga je umro u Zagrebu 7. ožujka 1897., sedam mjeseci prije praizvedbe opere Porin svojega velikog prijatelja Lisinskog za koju se toliko zauzimao.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: IZ zivota poznatih muzicara

Post by kreja »

Franko-flamanski kompozitor Žaš de Vert (Giaches de Wert), rođen je 1535. godine u Belgiji, blizu Antverpa. Bio je poslednji od velikih flamanskih kompozitora koji je živeo i radio u Italiji. Zaslužan je za razvoj renesansnog madrigala.

Image

Kao dečak, pevao je u crkvenom horu u Napulju. Kasnije je postao učenik Ciprijana Rorea, a zatim je radio na dvorovima u Novelari, Mantovi i Padovi. Njegov privatni život bio je prilično buran – žena ga je napustila, a njegova veza sa pevačicom Molzom loše se završila.

Vert je bio jedan od najboljih madrigalista kasnog 16-og veka. Napisao je preko 230 madrigala, kao i preko 150 duhovnih kompozicija, u kojima je pokazao izuzetnu kontrapunktsku veštinu. Njegovi madrigali bili su veoma napredni. U njima je koristio uglavnom homofonu strukturu, u kojoj su se povremeno pojavljivali i polifoni pasaži. U svojim kasnijim delima koristio je novi koncertantni stil, sa grupama glasova koje dele melodiju. Imao je veliki uticaj na Klaudija Monteverdija.

Vert je umro na današnji dan, o6. maja 1569. godine.

https://www.zanimljivamuzika.com
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: IZ zivota poznatih muzicara

Post by kreja »

Danzón br. 2 za orkestar napisao je Arturo Markez (Arturo Márquez), jedan od najpopularnijih meksičkih kompozitora savremene klasične muzike. Inspiraciju za ovu kompoziciju (kao i za ostale istog naziva) Markez je našao u muzici Kube i meksičke regije Verakruz.

Danzón br.2 bila je deo programa venecuelanskog Simfonijskog orkestra mladih „Simon Bolivar“ (Orquesta Sinfónica Simón Bolívar), koji su, na čelu sa dirigentom Gustavom Dudamelom (Gustavo Dudamel) 2007. godine imali turneju po Evropi i Sjedinjenim državama. Zahvaljujući ovim koncertima, Markezova kompozicija postala je izuzetno popularna. Postala je zaštitni znak ovog orkestra, a nazivaju je i drugom himnom Meksika.

Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: IZ zivota poznatih muzicara

Post by kreja »

Operska pevačica Monserat Kabalje i pop pevač Fredi Merkjuri, pesmu „Barselona“, su izveli na otvaranju letnjih Olimpijskih igara u Barseloni 1992. godine.




12. aprila 1933. godine, u Barseloni, rođena je Monserat Kabalje (Maria de Montserrat Viviana Concepción Caballé i Folc), španska operska pevačica (sopran), poznata po svojoj bel canto tehnici pevanja.
Svetsku slavu započela je svojom ulogom u Donicetijevoj operi „Lukrecija Bordžija“ u Njujorškom Karnegi Holu. Upala je u poslednjem trenutku, kao zamena za Merilin Horn, tako da je svoju ulogu morala da nauči za manje od mesec dana! Njeno izvođenje bilo je senzacionalno – publika i kritičari bili su oduševljeni. Posle ovog uspešnog nastupa, usledili su nastupi u Metropoliten operi, Veronskoj Areni, Londonskom Kovent Gardenu, Milanskoj Skali…

Najpoznatija je, verovatno, zahvaljujući saradnji sa pop pevačem Fredijem Merkjurijem iz grupe Queen . Njih dvoje su 1988. godine zajedno snimili pesmu „Barselona“, koja je momentalno postala hit. Na Letnjim olimpijskim igrama, koje su održane 1992. godine u Barseloni, ova pesma bila je zvanična himna.

Monserat Kabalje je zvanični UNESCO-ov ambasador dobre volje, a osnovala je i fondaciju za pomoć deci u Barseloni.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: IZ zivota poznatih muzicara

Post by kreja »

Holandski kompozitor, orguljaš i pedagog Jan Piterson Svelink (Jan Pieterszoon Sweelinck) bio je jedan od prvih značajnijih evropskih kompozitora, koji su pisali za instrumente sa dirkama. Rođen je u aprilu ili maju 1562. godine u Deventeru, a ubrzo posle njegovog rođenja, familija se preselila u Amsterdam. Njegov otac bio je orguljaš, tako da se pretpostavlja da je Jan Piterson prve lekcije iz muzike dobio od njega. Na žalost, otac mu je umro 1573. godine.

Image

Svoju 44-rogodišnju karijeru orguljaša Svelink je započeo sa samo 15 godina, kada je dobio posao orguljaša u crkvi „Oude Kerk“ u Amsterdamu. Na ovom položaju bio je do kraja svog života. Kada mu je i majka umrla, 1585. godine, Svelink je preuzeo brigu o svom mlađem bratu i sestri. Oženio se dve godine kasnije i imao je šestoro dece, od kojih ga je petoro nadživelo.

Svelink je bio vrlo cenjeni kompozitor, izvođač i pedagog. Smatra se najvažnijim kompozitorom tzv. „zlatne muzičke ere“ u Holandiji. Komponovao je preko 250 komada za glas (šansone, madrigale, motete i psalme). Bio je prvi kompozitor koji je napisao fugu za orgulje (ovaj muzički oblik je kasnije usavršio J. S. Bah).

Što se tiče njegovog sviranja na orguljama, bio je izuzetan improvizator, tako da je od savremenika dobio nadimak „Orfej Amsterdama“. Vrlo često se dešavalo i da članovi gradskih vlasti dovode važne posetioce da slušaju Svelinkove improvizacije.

Kao pedagog, bio je vrlo zahtevan. Njegovi učenici bili su među najboljima u Evropi i postavili su standard prema kome su se ravnali svi ostali orguljaši i kompozitori. Svelinka su u Nemačkoj prozvali „proizvođač orguljaša“. Izvršio je (direktno ili preko svojih učenika) veliki uticaj na kompozitore Švedske, Engleske i Nemačke. Indirektno je uticao čak i na muziku Johana Sebastijana Baha.

Jan Svelink umro je 16. oktobra 1621. godine. Uzrok smrti je nepoznat.



Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: IZ zivota poznatih muzicara

Post by kreja »

Šiniči Suzuki (Shin’ichi Suzuki ), poznati violinista i pedagog, rođen je 17. oktobra 1898. godine u Japanu (Nagoya). Iako je živeo skoro 100 godina, Suzuki je uvek izgledao kao mladić – bio je uvek veseo, pun energije i ljubazan prema svakome koga bi upoznao. Posvetio je ceo život dokazivanju da muzička sposobnost nije urođena i da se talenat može naučiti.

Image

Rođen je kao jedno od 12-toro dece. Njegov otac, Masakiči Suzuki (Masakichi Suzuki), upravljao je radionicom koja se bavila izrađivanjem tradicionalnih japanskih gudačkih instrumenata. Fasciniran violinom, Masakiči je i sam napravio jednu 1888. godine, a do početka XX veka postao je vlasnik prve fabrike za izradu violina u Japanu, koja je bila takođe i najveća u svetu. Njegova želja bila je da mu se Šiniči pridruži u porodičnom poslu, po završetku srednje škole. Međutim, to se nije desilo.

Kada je imao 17 godina, Šiniči je čuo snimak Šubertove kompozicije Ave Maria, koju je izvodio čuveni violinista Miša Elman. Bio je zadivljen činjenicom da violina može da proizvede tako divne zvuke, jer je do tada mislio da je to samo igračka. Ubrzo posle toga, doneo je violinu iz fabrike svog oca i počeo sam da uči da svira. Slušao bi snimak i pokušavao da proizvede iste tonove. Par godina kasnije krenuo je na časove violine kod profesora u Tokiju, a zatim, kada je napunio 22 godine, otišao je u Nemačku, kako bi učio od poznatog violiniste – Karla Klingera.

Dok je boravio u Berlinu, Suzuki se sprijateljio sa muzikologom Alfredom Ajnštajnom. Na jednoj od mnogih muzičkih večeri upoznao je i svoju buduću ženu, opersku pevačicu Woltrudu ( Waltraud Prange, soprano), sa kojom se venčao 1928. godine. Već sledeće godine vratili su se u Japan, gde je Suzuki oformio gudački kvartet sa svojom braćom i počeo da predaje u muzičkim školama u Tokiju (Imperial School of Music i Kunitachi Music School).

Na jednoj od proba kvarteta Suzuki je odjednom iznenadio svoju braću izjavivši ono što su svi smatrali očiglednim: „SVA deca u Japanu govore japanski!“. Sa ovom jednostavnom primedbom, Suzuki je otkrio način da razvije muzički talenat kod male dece. Verovao je da sva deca mogu razviti muzičku sposobnost, pod uslovom da su podučavana na pravi način, uz puno ljubavi i uz veliku podršku roditelja. Deca bi mogla da nauče da sviraju bilo koji muzički instrument (ili da rade bilo šta drugo) na isti način na koji uče da govore – na osnovu posmatranja svoje okoline. Ovo su bile vrlo neobične ideje u to vreme. Tada nije bilo puno dece koja su svirala neki instrument, a i ona koja jesu, počinjala su da uče tek sa 10 ili 11 godina.

Godine 1946., Suzuki je otišao u Matsumoto, gde je pomogao da se osnuje muzička škola, kasnije nazvana Institut za istraživanje talenta (Talent Education Research Institute). Tu je nastavio da razvija svoj metod. Izabrao je tačno određena dela koja će pomoći deci u učenju. Čak je i sam napisao neke kompozicije.

Početkom 60-tih godina prošlog veka, profesori sa zapada počeli su da dolaze u Matsumoto kako bi videli Suzukijeve studente i učili o njegovom metodu. Godine 1964. Suzukijevi učenici su prvi put otišli u Ameriku kako bi nastupili pred profesorima muzike, a 1973., grupa je imala turneju po Evropi.

Suzukijev uspeh bio je momentalan i brzo se širio. Veliku ulogu u tome imala je i njegova supruga. Osim što mu je pružala velku podršku, uradila je i prevod njegove autobiografije (sa japanskog na engleski) Nurtered by Love, koja je prvi put objavljena 1969. godine.

Image
Suzukijevi prvi učenici postali su poznati u celom svetu. Mnogi od današnjih solista i članova najboljih svetskih orkestara započeli su svoje muzičko obrazovanje kao Suzukijevi učenici. Danas u svetu postoji preko 8000 profesora koji su obučeni da predaju po Suzukijevom metodu i blizu 250 hiljada učenika koji rade po ovom metodu.

Iz godine u godinu, deca Japana slala su snimke svog sviranja Suzukiju, kako bi on mogao da ih čuje i da im pomogne. On ih je ohrabrivao i davao im savete i predloge za dalji rad, kako bi što bolje napredovali u sviranju. Ali, on je isto tako želeo i da ta deca razviju “lepo srce”. Tražio je od njih da ne povrede osećanja drugih ljudi i ohrabrivao ih da budu dobri prema svima – svojim prijateljima, porodicama i profesorima.

Na snimku jednog deteta mogu se čuti Suzukijeve reči:

“Ti ćeš svirati muziku velikih kompozitora i moraš probati da kroz sviranje prikažeš i njihovo srce. Moraš vežbati svakog dana kako bi uspeo da bez reči dočaraš osećanja drugih. Pogledaj svoje roditelje. Možeš li videti kako se osećaju? Probaj da shvatiš kada je tvojoj majci potrebna pomoć pre nego što je ona zatraži. Jer, ako čekaš da je zatraži, tada je već prekasno. Ako vežbaš svakog dana da ne povrediš bilo koga onim što kažeš i istovremeno da shvatiš kako se ljudi oko tebe osećaju, uspećeš da razviješ osećaj za emocije drugih ljudi. Možda ćeš kasnije uspeti da prikažeš i osećanja Baha i Mocarta kroz njihovu muziku… „

Kroz svoje podučavanje, Suzuki je pokazao profesorima i roditeljima širom sveta da deca mogu. Verovao je, takođe, i da slušanje i sviranje muzike velikana pomaže detetu da postane bolji čovek, čovek sa boljim srcem. Nadao se da će na ovaj način uspeti da edukuje takve mlade ljude koji će se zalagati za razumevanje i mir u svetu.

Šiniči Suzuki dobio je puno počasnih nagrada, imenovan je Živim Nacionalnim Blagom od strane japanskog cara i nominovan je za Nobelovu nagradu za mir.

Umro je u snu u svom stanu u Japanu, 26. januara 1998. godine. Iako je umro u 99-toj godini, mnoga deca u Japanu proslavila su njegov 100-ti rođendan.

https://www.zanimljivamuzika.com
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: IZ zivota poznatih muzicara

Post by kreja »

Betoven je voleo da pije kafu, ali je bio vrlo zahtevan kada je u pitanju način pripremanja. Zahtevao je da se za pripremanje jedne šolje kafe upotrebi tačno 60 zrna kafe! Ni manje, ni više. Čak ih je uvek i brojao…
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: IZ zivota poznatih muzicara

Post by kreja »

Žan Batist Lili (Jean-Baptiste Lully) rođen je 28. novembra 1632. godine i najveći deo života proveo je radeći na dvoru, u službi francuskog kralja Luja XIV. Interesantno je da je Lili umro od dirigentskog štapa!

Image

Naime, u to vreme dirigovalo se tako što se dugačkim štapom udaralo o pod u ritmu muzike. Lili je, na nesreću, promašio pod i udario sebe po prstu. Rana je prerasla u gangrenu, a pošto je Lili odbio da mu se amputira nožni prst, bolest se proširila, što je rezultiralo njegovom smrću, 22. marta 1687. godine.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: IZ zivota poznatih muzicara

Post by kreja »

Italijanski kompozitor i violinista, Nikolo Paganini (Nicollò Paganini), smatra se jednim od najvećih virtuoza na violini. Njegov otac bio je lučki radnik, ali i veliki obožavalac muzike. Svog sina je još u petoj godini učio da svira na mandolini, a od sedme godine Nikolo uči i sviranje na violini. Počinje da uzima časove i kod raznih violinista, prvo u Đenovi, a onda i u Parmi, ali zahvaljujući svom neverovatnom talentu, vrlo brzo prevazilazi svoje učitelje.

Oko 1800. godine, sa samo 18 godina, Paganini kreće na koncertnu turneju po celoj Italiji. Njegovi koncerti bili su potpuno neuobičajeni za to vreme. Na violini je izvodio prave vratolomije, nešto što publika do tada još nije videla. Između ostalog, svirao je pizzicato i levom i desnom rukom, a često je izvodio i celu kompoziciju na samo jednoj žici. Prema nekim pričama, Paganini je pre koncerta namerno zasecao tri žice, kako bi one u toku koncerta pukle i onda bi on bio „primoran“ da koncert završi svirajući samo na jednoj žici
Njegova evropska slava počinje od 1813. godine, kada je održao jedan od svojih neverovatnih koncerata u čuvenoj La Scali u Milanu. Od tada njegovi nastupi postaju pravi mondenski događaji na kojima se okuplja tadašnja elita. Iako je cena karte bivala svaki put sve veća, koncertne dvorane su svaki put bile pune.

Zbog svojih neverovatnih tehničkih i muzičkih sposobnosti, verovalo se čak da je Paganini bio u dosluhu sa samom đavolom. Njegova pojava išla je u prilog tim glasinama – bio je veoma mršav, bledog i oštrog lica, raščupane kose.. Bez obzira na sve to, uživao je veliki ugled i poštovanje, a žene su ga svakodnevno opsedale.

Image

Paganini je svirao na violini čuvenog Đuzepea Gvarnerija, koju mu je poklonio jedan bogati obožavalac. Ovu violinu Nikolo je nazvao „Top“ („Il Cannone“), zbog njenog snažnog i eksplozivnog zvuka. Zanimljivo je da su sve žice na toj violini bile postavljene na istoj visini, za razliku od uobičajene postavke žica. Verovatno je i to bio jedan od razloga što je Paganini mogao da svira istovremeno na tri ili čak sve četiri žice. Svoju violinu zavetovao je Đenovi, svom rodnom gradu, gde se može videti i danas.

Kao kompozitor, Paganini je bio inspiracija mnogim kompozitorima. Njegov finale Drugog violinskog koncerta Franc List je preradio za klavir – čuvena „La Campanella“. Johanes Brams i Sergej Rahmanjinov (između ostalih) napisali su varijacije na Paganinijev 24-ti Kapris u a-mollu. Paganini je veoma ljubomorno čuvao svoje kompozicije. Na probama sa orkestrom nikada nije svirao celu deonicu violine, a na koncertima je svoja dela uglavnom izvodio napamet.

Još 1820. godine, usled konstantnog koncertiranja i putovanja, kod Paganinija su se pojavili prvi znaci iscrpljenosti. Njegovo zdravlje bilo je dodatno pogoršano trovanjem živom, koja se u to vreme koristila za lečenje sifilisa. Čak je polako počeo i da gubi vid. Međutim, sedam godina kasnije, uspeva da se ponovo vrati na scenu. Posle još jedne serije iscrpljujućih koncerata (održao ih je više od 150!), sve bolesniji, Paganini se vraća u svoju vilu u Parmi, gde nastavlja da drži lokalne koncerte. Svoj poslednji koncert održao je u Torinu 16. juna 1837. godine.

Poslednje godine svog života Paganini provodi u Parizu i Nici sa svojim sinom. Umro je na današnji dan, 27. maja 1840. godine, od tuberkuloze grla.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: IZ zivota poznatih muzicara

Post by kreja »

Dana 26. listopada 1747. rođen je skladatelj i violonist Ivan Jarnović, čije se razdoblje uvelike poklapa s dobom slavnog Wolfganga Amadeusa Mozarta. Bilo je to doba klasicizma u glazbi (Haydn – Mozart – Beethoven), i do danas je ostalo jednim od najcjenjenijih razdoblja stvaralaštva u čitavoj povijesti glazbe.

Ivan Jarnović rođen je u Palermu na Siciliji. Prema nekim navodima, bio je dubrovačkog porijekla. Otac mu je bio putujući kazališni djelatnik, a u to doba je kazališno zanimanje značilo stalnu promjenu mjesta boravka. Djetinjstvo malog Ivana stoga je bilo ispunjeno stalnim selidbama iz mjesta u mjesto. Violinu je, prema predaji, učio kod A. Lollija, vjerojatno između 1760. i 1770. u Stuttgartu. Poznato je da je od 1769. boravio u Parizu, gdje je nastupao s velikim uspjehom. Nastupao je i u pariškim plemićkim salonima, te u dvorskom orkestru princa Rohan-Guéménéea, a gostovao i izvan Pariza stječući popularnost i ugled vrhunskoga virtuoza.

Image

Godine 1779. postao je koncertnim majstorom dvorskog orkestra princa Friedricha Wilhelma II. u Berlinu. Navedeni princ bio je unuk slavnog pruskog kralja Friedricha Velikog. Nakon toga Jarnović je mnogo putovao po Europi, održavajući koncerte po Njemačkoj, Austriji, Poljskoj, Švedskoj i Rusiji. Jedno vrijeme bio je u službi ruske carice Katarine Velike, na njenom dvoru u Sankt Peterburgu.

Nakon izbijana Francuske revolucije, Jarnović se preselio u London, gdje je također postao slavan kao violinski virtuoz, skladatelj i dirigent. Krajem 1802. ponovno je otišao u rusku carsku prijestolnicu – Petrograd – u kojem je sljedeće godine i umro.

Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: IZ zivota poznatih muzicara

Post by kreja »

Francuski kompozitor i pijanista, Žorž Bize, bio je pravo „čudo od deteta“. Primljen je na Pariski konzervatorijum sa nepunih deset godina i za svoje kompozicije je redovno dobijao nagrade. Jedna od njih bila je i „Prix de Rome„, koja je podrazumevala studiranje u Rimu u periodu od tri godine. Pre nego što je krenuo za Rim, Bize je zamolio svog profesora da mu napiše pismo preporuke za čuvenog kompozitora Merkadantea, koji je u to vreme bio direktor Konzervatorijuma u Napulju. Sa pismom u džepu, krenuo je za Italiju.

Image

Prošlo je puno vremena pre nego što je Bize konačno odlučio da se javi Merkadanteu. Potražio je pismo preporuke koje je dobio od svog profesora. Međutim, nešto mu nije dalo mira i on je odlučio da otvori pismo i sazna kakvu preporuku je njegov profesor napisao. Sadržina pisma bila je sledeća:

Moj dragi prijatelju Merkadante,

Želim da ti preporučim jednog mog učenika, gospodina Žorža Bizea. On je zaista divan mladić – inteligentan, dobro vaspitan, simpatičan i druželjubiv. Sasvim sam siguran da će ti se dopasti.

Zauvek tvoj, Karafa

P.S. Bize na žalost nema ni malo muzičkog talenta.




Žorž Bize (Georges Bizet) bio je francuski kompozitor i pijanista. Njegov otac bio je amaterski pevač i kompozitor, a majka sestra poznatog učitelja pevanja, Delsartea. Dve nedelje pre svog desetog rođendana Bize je primljen na Pariski Konzervatorijum, gde je učio klavir i kompoziciju.

Svoju prvu simfoniju napisao je sa samo 16 godina, kao školski zadatak na Konzervatorijumu. Izgleda da je i sam Bize zaboravio na nju, tako da je ova simfonija otkrivena tek 1935. godine, u arhivi Konzervatorijuma. Momentalno je proglašena remek-delom mladog kompozitora.

Za svoju operu „La docteur Miracle“ Bize je dobio nagradu Prix de Rome, koja mu je omogućila trogodišnje studiranje u Rimu. Za vreme ovih studija nastaje opera „Don Procopio“, kao i Bizeovo jedino veće crkveno delo – „Te Deum“.

Po završetku studija, vraća se u Pariz, gde piše operu „Lovci na bisere“ („Les pêcheurs de perles“), za pozorište „Lyrique“. Na žalost, ova opera nije bila dobro prihvaćena. U istom periodu nastaje i delo „Lepa devojka iz Perta“ („La jolie fille de Perth“), simfonija „Rim“ („Roma“) i klavirska kompozicija „Dečije igre“ („Jeux d’enfants“). Poznata kompozicija „Arležanka“ („L’Arlésienne„) bila je prvobitno komponovana kao prateća muzika za pozorišni komad Alfonsa Dodea. Kasnije je sam Bize ovo delo preradio u svitu.

Image

Najpoznatije Bizeovo delo je svakako opera „Karmen“ („Carmen“), nastala 1875. godine, prema istoimenom komadu Prospera Merimea. Premijera ove opere bila je potpuni neuspeh. Nanaviknuta na ovakav sadržaj i na neobičnu orkestraciju, publika se u početku dosađivala, a kasnije čak i zviždala i glasno negodovala. Ovu katastrofu upotpunile su i loše kritike, koje su izašle u štampi sledećeg dana. Operu su, međutim, pohvalili pravi poznavaoci muzike – Debisi, Sen-Sans, Čajkovski i Brams, koji je odgledao operu 20 puta i tvrdio da je to najbolja opera ikad napisana.

„Karmen“ je kasnije zaista i postigla nezapamćen uspeh i postala najpoznatija opera ikada, ali Bize to nije doživeo. Napor koji je uložio u nastanak i pripremu opere, kao i veliko razočarenje zbog njene propasti na premijeri bili su preveliki udarac za njega. Umro je na današnji dan, 03. juna 1875. godine, u 36-oj godini, od srčanog udara, samo par meseci posle tragične premijere.

https://www.zanimljivamuzika.com
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: IZ zivota poznatih muzicara

Post by kreja »

Image

Kad je neki novinar pitao Vinka Cocu (1954. – 2013.) godi li mu status zvijezde, ovaj se počeo gromoglasno smijati: “Daj, molim te, kakva crna zvijezda? Nije li ljepše da mi sad, kao ljudi, nešto prezalogajimo, popijemo i zapjevamo? A ako je nekome do zvijezda, možemo ih nakon toga gledati na nebu!”. Upravo u tih nekoliko rečenica sadržana je esencija nježnog diva hrvatske estrade. Unatoč bogomdanom talentu i silnim priznanjima, “trogirski Pavarotti” do kraja je života ostao je skroman. Dijete iz radničke obitelji, škveranin koji je prvi dinar zarađivao u znoju lica svog, prvak klapske pjesme i dalmatinskog belkanta, lovac koji nikad nije ubio nijednu životinju, suprug koji nije pogledao nijednu ženu osim one zakonite, živio je za jednostavna zadovoljstva: bokun slasne janjetine, čaša hladne bevande, pjesma u zraku i prijatelji za stolom – više od toga nije mu trebalo. Zarada, naslovnice tabloida, poziranje s odličnicima? Takve ga stvari nisu zanimale. Iza njega su ostale pjesme kao (o)poruka jednoga punog, proživljenog života, kao i sjećanje na njegovu dobrotu i djetinji osmijeh koji je poklanjao svima. Evo nekoliko zanimljivosti o prerano utihlom slavuju, koji nas je napustio na današnji dan!
  • U tinejdžerskim danima, svirao je klarinet u trogirskoj limenoj glazbi. Nakon što je završio Obrtničku školu, stekavši titulu brodskog cjevara, puno je desetljeće radio u škveru. Ustajanje u pet ujutro teško mu je padalo, budući da je već tada redovito nastupao s čuvenom klapom Trogir. “Pjevali smo po kalama za dvije-tri fritule i čašu slatke rakijice. Nakon toga bismo otišli u neku konobu i družili se uz čašicu vina”, ispričao je jednom.
  • Kao mladić, primljen je u angažman mješovitog zbora splitskog HNK. Tijekom gostovanja u Firenzi, zapjevao je u operi s idolom iz djetinjstva Pavarottijem. Za kasnijeg druženja, prepirali su se tko je veći navijač: Pavarotti “Juventusa” ili Coce “Hajduka”!
  • U osvajanje estrade krenuo je u dobi u kojoj većina zvjezdica već zgasne, na pragu četrdesetih. Već prvim albumom, “Mirno spavaj, ružo moja”, bacio je kritičare na koljena.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: IZ zivota poznatih muzicara

Post by kreja »

Kada je, na vrhuncu svoje evropske slave, Igor Stravinski došao u Barselonu, kako bi dirigovao izvođenju svojih kompozicija, na železničkoj stanici dočekala ga je horda obožavalaca. Jedan od njih uspeo je da se probije kroz gužvu i priđe kompozitoru.

Sav srećan, rekao je Stravinskom kako tu, u Španiji, svi obožavaju njegove „Polovecke igre“ i „Šeherezadu“. Kompozitor se malo zbunio, a onda se i zahvalio mladiću. Nije imao srca da mu kaže da su to, zapravo, kompozicije Nikolaja Rimskog-Korsakova i Aleksandra Borodina…

Za ruskog kompozitora Igora Stravinskog (Igor Fjodorovič Stravinski) mnogi kažu da je bio jedan od najuticajnijih kompozitora 20-tog veka. Međunarodnu slavu je stekao sa svoja tri baleta – „Žar ptica“, „Petruška“ i „Posvećenje proleća“.

Image

Ove balete Stravinski je napisao za poznatog Sergeja Djagiljeva, čija ih je baletska trupa „Ballets Russes“ premijerno i izvela. Interesantno je da je premijera „Posvećenja proleća“ izazvala pobunu u publici, zbog vrlo slikovitog opisivanja paganskih rituala u staroj Rusiji.

Osim po svojim delima, Stravinski je bio cenjen i kao pijanista i dirigent – obično je dirigovao na premijerama svojih kompozicija.

Umro je 06. aprila 1971. godine.



Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: IZ zivota poznatih muzicara

Post by kreja »

Dženis Lin Džoplin (engl. Janis Lyn Joplin, Port Artur, 19. januar 1943 — Los Anđeles, 4. oktobar 1970) je bila američka rok i bluz pevačica, tekstopisac i muzički aranžer.


Njen psihodelični porše 356C 1600 kabriolet, proizveden 1964. godine, a koji je nakon njene smrti bio u vlasništvu njene porodice, prodat je na aukciji u Njujorku 10. decembra 2015. godine. Iako je aukcijska kuća Sotbi koja je bila zadužena za prodaju automobil procenila na početnih 600.000 američkih dolara, nakon petominutne frenetične licitacije automobil je prodat za čak 1,8 miliona američkih dolara. Ujedno je to bio i novi aukcijski rekord za tu vrstu automobila.

Image

Image

sa zajedničkog TV nastupa sa Tomom Džounsom iz 1969.



Kada pevam ne mislim, samo pokušavam da živim svoju muziku“, izjavila je jednom prilikom Džoplinova novinaru Diku Kavetu.

Jednom sam sa Česom došla u Kofi galeri gde je Dženis nastupala. Ona je pevala tako jako i tako prodorno, da sam morala da izađem iz kafića i slušam je sa trotoara. ” — Lurija Kastel o jednom od Dženisinih nastupa.

Volela sam te momke više nego išta na svetu, ali sam znala da ukoliko želim da nastavim ozbiljno sa muzikom, ja moram da odem. Jednostavno u zadnje dve godine radili smo po šest dana nedeljno zajedno, svirali smo iste pesme, potpuno smo živeli za te nastupe i predavali smo se u potpunosti muzici. I jednostavno smo se istrošili, nije više bilo energije i želje.“
— Dženis Džoplin, 1. septembar 1970.

„Ceo svoj život sam želela da budem bitnik, da budem među tim žestokim, nabrijanim ljudima, želela sam da se uvek dobro zabavljam. Naravno bila sam svesna svojih glasovnih sposobnosti, i znala sam da mi moj glas uvek može obezbediti dva tri piva u lokalu. I odjednom kao da me neko bacio u ovaj rok bend. Čoveče, kao da je neko bacio ove momke na mene, a iz pozadine dopire jak bas koji mi daje novu energiju. Tada sam shvatila da je to u stvari ono što sam oduvek želela. Osećala sam se bolje nego sa bilo kojim muškarcem, znate na šta mislim. Mada, možda je u tome i bio problem...“
— Dženis u intervjuu magazinu International Times

„Dženis je bila veoma talentovana u pisanju tekstova i radila je to odlično. Iako je napisala mnogo super stvari, „Turtle Blues“ je svakako najreprezentativnija od svih njih. Inače sam proces pisanja tekstova i stvaranja pesme u bendu je bio prilično demokratski. Neko od nas bi se pojavio sa idejom a svi ostali bi učestvovali u njenoj realizaciji. I tako je bilo sa svim pesmama, naravno i sa „Piece Of My Heart“ čiji tekst smo dobili preko Džeka Kesidija, i naravno uz Erminu[e] saglasnost. Načinili smo od nje potpuno drugačiju pesmu, napravili smo pravu frenetičnu i manijakalnu verziju. E već sa „Summertime“ je bila druga priča, radili smo na toj pesmi mnogo, mnogo duže. “
— Sem Endru o „Jeftinim uzbuđenjima“

Strašno sam se pribojavala ovog nastupa, imajući u vidu tradicionalnu britansku suzdržanost. Ali uspela sam. Uspela sam da se probijem kroz zid koji su mnogi smatrali neprobojnim.

Image

Memorijalna ploča posvećena hapšenju Dženis Džoplin na raskršću ulica Šetak i Edison.



Dženis je imala buntovan i neuobičajen stil tipičan za hipi pokret tog vremena. Hronični alkoholizam i konzumiranje teških droga uzrok su njene prerane smrti. Preminula je 4. oktobra 1970. godine u hotelskoj sobi u Los Anđelesu od posledica predoziranja heroinom u 27. godini života.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: IZ zivota poznatih muzicara

Post by kreja »

Flory Jagoda (rođena kao Flora Papo) bila je bosanskohercegovačko-američka kantautorica i interpretatorica pjesama na judeošpanskom, zaboravljenom jeziku bosanskih Sefarda.[1][2] Također, pjevala je bosanske narodne balade i sevdalinke.







Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: IZ zivota poznatih muzicara

Post by kreja »

Sefardska muzika nastala je kao spoj španske tradicije koju su Jevreji kao kulturno nasljeđe ponijeli sa sobom tokom progona u 15. vijeku, te orijentalnih uticaja na teritorijama na kojima su se naselili. Odlikuje se svojom melodioznošću, ljepotom i jedinstvenom ladino poezijom na kojoj se zasnivaju, a sefardske romanse zauzimaju važno mjesto u muzičkoj tradiciji bosanskohercegovačkih gradova. Dolazak Austro-Ugarske i Aškenaza u BiH donio je sa sobom čitavu jednu lepezu uticaja na kulturu Bosne i Hercegovine - od muzike, arhitekture, pa do samog načina življenja. U muzici to je posebno uočljivo u upotrebi novih muzičkih instrumenata kao što su: klarinet, harmonika, violina i drugi. To se odrazilo i na ovu vrstu muzike koja je dio suživota kultura i tradicija koje se isprepliću stvarajući jedno novo kulturno blago. Jedan od poznatih primjera ovog kulturnog ispreplitanja je i pjesma Kad ja pođoh na Bembašu u kojoj se na staru sefardsku melodiju divno uklopio tekst na bosanskom jeziku. Mali je broj 'kazivača' tj. prenosilaca ove usmene tradicije, ladino pjesmama u našoj zemlji, a jedna od najpoznatijih je Flory Jagoda koja dans živi u SAD-a. Upravo ova rođena sarajka je najpoznatija svjetska interpretatorka sefardskih-ladino romansi. Flory Jagoda je i višestruko nagrađivana, a 2002. godine je primila nagradu za životno djelo koje dodjeljuje američki National Heritage Fellowship and the National Endowment for the Arts, upravo zahvaljujući njenoj posvećenosti prenošenju tradicije Ladino muzike. Nastupala je i na koncertu u okviru Baščaršijskih noći.

Povodom obilježavanje 450 godina od dolaska Sefarda u Bosnu i Hercegovinu Ambasade Kraljevine Španije u BiH je ove godine u sarajevskoj Vijećnici organizovala koncert Mare Aranda, jedne od vodećih španskih pjevača. Mara Aranda se profilisala kao vrsna interpretatorka sefardske muzike. Po njenim riječima:
Srž sefardske muzike je priča o duši, o osjećanjima koje svaki čovjek prepoznaje. U pjesmama se pripovijedaju pozitivni i tužni događaji, o rođenju djeteta, vjenčanju, pa i smrti. Bez obzira na nacionalnost ili vjeroispovijest, svako prepozna srž ove muzike.

Za ovu vrstu muzike u BiH značajan je i Atilla Aksoj iz Mostara koji godinama djeluje kao producent, kompozitor, gitarista, bubnjar, sazlija i pjevač, a poznat je i kao borac za očuvanje sefardske muzike i ladino jezika na ovim prostorima. Od 2008. godine zajedno s Vladimirom Mićkovićem u duetu "Arkul" promovira sefardske pjesme koje su bile objavljene na njihovim albumima "L'amor" i "Il Bastidor".

Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

Post Reply