Dora Pejačević
Tko sluša kucaje srca drugoga,
ima osjećaj takta.
Dostojanstvena, tiha, povučena; puna odlučnosti, snage i želje za radom. Dani joj prolaze u upijanju najdivnijih dojmova, koje daje stoljetna slavonska šuma, zlato zrelog žita i modrilo uztalasanog lana: mramorni Pan među lišćem breza i borova, i spektralno obojene kapljice vodoskoka. U njoj se razvija dragocjeni osjećaj ljepote, to izvorno vrelo svake umjetnosti.
(Mira Radej, prof., časopis Sv. Cecilija, 1944. godine)
Rođena je u hrvatskoj plemićkoj obitelji Pejačević 1885. godine. Njezin je odgoj od najranije dobi bio usmjeren na glazbeno usavršavanje, pa je vrlo rano počela svirati i klavir i violinu.
Obitelj se zbog očevih poslovnih obaveza iz Našica seli u Zagreb i tu Dora nastavlja glazbenu poduku iz violine, instrumentacije i teorije. Uvidjevši njezin talent, roditelji je šalju u Dresden i kasnije München, gdje nastavlja usavršavanje kod poznatih učitelja violine i kompozicije, ali nigdje ne uči kontinuirano, tako da se smatra da je najvećim dijelom bila samouka.
Međutim, ovi su joj gradovi otvorili svoje koncertne dvorane i kazališta, integrirali je u umjetničke krugove i u njima su prvi put profesionalno izvedena njezina djela.
Sačuvano je ukupno 57 opusa, od broja 2 do broja 58, s tim da 1. opus nije zabilježen. Nastali su u dvadesetak aktivnih godina rada.
Cjelokupni opus može se podijeliti u dvije karakteristične grupe: stroge forme klasičnih oblika komorne, solističke i orkestralne glazbe koje prate velike glazbene uzore tog vremena, a s druge strane skladbe za klavir, violinu i klavir, te solo pjesme koje su lirskog izričaja kao odraz njezina intimnog bića, sanjarenja i vječne potrage za novim putovima.
U vrijeme Prvog svjetskog rata nastaje veći dio njezine jedine simfonije, a izvedbe djela postaju i dio zagrebačkog glazbenog života. Vrhunac u nizu vanjskih uspjeha skladateljice bila je praizvedba simfonije u Dresdenu 1920. godine, koja je postigla veliki uspjeh kod publike i kod kritike.
U ožujku 1921. godine u Našicama dovršava svoje posljednje veliko klavirsko djelo, sonatu opus 57. A gudački kvartet, opus 58., najzrelije je komorno djelo, ujedno posljednje djelo kojim završava svoj rad na stvaralačkoj pozornici. Umire 1923. godine u 38. godini života.
Iznimna crta njezina stvaralačkog rada bilo je stalno traženje dubljih dimenzija, što je dijelom rezultat njezina intenzivnog čitanja i istraživanja kojima je širila svoje duhovne obzore. U njezinoj ostavštini pronađen je Dnevnik pročitanih knjiga gdje je uz precizne podatke o pročitanoj literaturi unosila i komentare na pročitane tekstove te također ostavila popis knjiga koje je još namjeravala pročitati. Dnevnik obuhvaća razdoblje od 1902. do 1921., tijekom kojeg je pročitala 470 knjiga iz književnosti, filozofije, glazbe, religije, povijesti i prirodnih znanosti.
Izražavala je otvorenost prema ljudima, bez obzira na društvenu pripadnost, i nerijetko kritizirala vlastiti stalež, neprestano naglašavajući potrebu za radom i odbacivanjem površnog i lagodnog životnog stila.
U pismu svojoj prijateljici Rosi Lumbe-Mladota, 1920. godine, kaže: “Ne razumijem kako se može živjeti bez rada… No, istina je da ne držim s pripadnicima moje klase; u svemu želim sadržaj i vrijednost, i ni forme ni tradicija ni rodoslovlja ne mogu mi nasuti pijesak u oči…”
U njezinu je stvaralačkom procesu rad poput disanja, uporno je dotjerivala rukopise i ispisivala partiture vlastitom rukom. Kao da joj je život namijenio zadaću kojoj je posvećivala sve vrijeme, snagu i pažnju, skromno i nenametljivo, kao i priroda koja joj je bila vječna inspiracija.
Skladatelj koji će je fascinirati do kraja života bio je Richard Wagner, pa je sebe nazivala “vagnerijankom”, a elementi Wagnerove harmonije u njezinoj ljubavnoj lirici vidljivi su u prvom dijelu njezina zrelog stvaralaštva.
Romantičnu glazbu mladosti kasnije je zamijenila novim glazbenim izričajima koji odgovaraju vremenu u kojem je živjela, turbulentnim ratnim godinama i revolucionarnim promjenama 20-ih godina prošlog stoljeća, koje se u njezinoj glazbi očituju kroz impresionističke i ekspresionističke elemente i harmonije.
Godine Prvog svjetskog rata, u kojem je i sama sudjelovala kao bolničarka, ostavljaju neizbrisive tragove u njezinu radu, povlači se u vlastiti svijet i traži nove skladateljske puteve. Plod tih nastojanja su ciklusi solo pjesama i pjesama za glas i orkestar na stihove Karla Krausa, Rainera Marie Rilkea i Friedricha Nietzschea, koji donose drugačiju stvaralačku estetiku, prožetu simbolikom smrti, samoće, besmislenosti ratovanja. To su prvi primjerci Nietzscheove poezije skladani kod nas.
Njezina glazba vođena filozofskim i književnim poticajima s jedne strane i vlastitim svijetom emocija i doživljajem prirode s druge strane, prenosila je široku skalu izražajnosti: elegičnost, dramatiku, svečano-ozbiljan ugođaj ili plesnu razigranost.
O svom je stvaralaštvu napisala: “Zapravo sam samo tjelesno ovdje, sve što u sebi osjećam kao življenje i doživljavanje lebdi iznad prisutnoga i vidljivoga i u nekoj dubokoj i lijepoj beskonačnosti vidim u zrcalu svoga osjećanja pokretačke snage u liku ljubljenih bića i tisuće sjećanja izranja poput vodencvjetova na glatkoj površini jezera. U tu beskonačnost osjećaje slijede i misli i tamo promišljam svoje najbolje, jer sve što je dobro i veliko izrasta iz ljubavi. Odlebdjevši u taj najnevidljiviji svijet najosobnije unutarnjosti, postajem tek tada posvema svoje Ja, i to Ja, koje se tada u toj nebeski dalekoj skrovitosti osjeća previše ispunjeno sobom samim, traži izraz, traži odterećenje od toga visokog duševnog pritiska, koji je sam po sebi neka vrsta oduševljenja – i to se oslobođenje ostvaruje kada nastaje skladba!”
Kao što kaže Koraljka Kos, autorica knjige o Dori Pejačević: “…hipersenzibilna priroda, poput seizmografa reagirala je na najfinije poticaje. Priroda, književnost, emotivna stanja, sve to stvara posebnu stvaralačku napetost koja se oslobađa u nastanku djela.”
Dora Pejačević živjela je u glazbi i za glazbu, u njoj je pronalazila ljepotu, plemenitost i jednostavnost života i mogućnost ispunjenja dubokih težnji i ideala.
Iako desetljećima zaboravljena, zadnjih dvadesetak godina njezina su djela sve češće dio hrvatskog glazbenog života. Ponovo je otkriven ili napokon prepoznat značaj koji je dala hrvatskoj glazbi tog vremena: skladateljica prve moderne simfonije, donositeljica europske harmonijske misli u hrvatsku glazbu te jedna od najsmionijih u razvoju komorne i koncertne glazbe.
=>
IZ zivota poznatih muzicara
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Blumenleben (Život cvijeća), op. 19
Klavirski ciklus minijatura Život cvijeća, op. 19, niz je od osam programnih skladbi u kojima skladateljica slika glazbom osjećaje koje u nama izaziva osam vrsta cvijeća: visibabe, ljubice, đurđice, potočnice, ruže, crveni karanfili, ljiljani i krizanteme. Poredak cvijeća nije slučajan, nego je vezan uz cvat od proljeća do jeseni; istodobno može simbolizirati i tijek života: od visibabe koja je vjesnik proljeća i novog života, preko ruže koja se veže uz zrelost, puni cvat i miris, sve do krizanteme koja je simbol prolaznosti života.
Zwei Nocturnen (Dva nocturna), op. 50
Klavirske skladbe Dva nocturna, nastale 1919. i 1920. godine, predstavljaju najviši izraz njezina impresionističkog stvaralaštva. Skladala ih je na vlastite stihove, od kojih prvi dočarava ugođaj noći nad tamnim jezerskim dubinama, šum jela i žalosnu vrbu, slutnju jeseni. Dok je drugi slika majske noći okupane mjesečinom, mirisom cvijeća i pjevom slavuja, ugođaj proljeća. Dvije strane njezina bića.
Mračna počiva dubina jezera
U mjesečini tiho podrhtava površina
Šumore jele, saginje se vrba –
Dotaknuto jesenju tiho šuti srce.
Kroz lišće i granje mjesečno tkanje,
Poput nevjeste bijeli se breza
Kroz jasmin i jorgovan ljubav naviješta
Sanjarski biglisaj slavuja…
Klavirski ciklus minijatura Život cvijeća, op. 19, niz je od osam programnih skladbi u kojima skladateljica slika glazbom osjećaje koje u nama izaziva osam vrsta cvijeća: visibabe, ljubice, đurđice, potočnice, ruže, crveni karanfili, ljiljani i krizanteme. Poredak cvijeća nije slučajan, nego je vezan uz cvat od proljeća do jeseni; istodobno može simbolizirati i tijek života: od visibabe koja je vjesnik proljeća i novog života, preko ruže koja se veže uz zrelost, puni cvat i miris, sve do krizanteme koja je simbol prolaznosti života.Zwei Nocturnen (Dva nocturna), op. 50Klavirske skladbe Dva nocturna, nastale 1919. i 1920. godine, predstavljaju najviši izraz njezina impresionističkog stvaralaštva. Skladala ih je na vlastite stihove, od kojih prvi dočarava ugođaj noći nad tamnim jezerskim dubinama, šum jela i žalosnu vrbu, slutnju jeseni. Dok je drugi slika majske noći okupane mjesečinom, mirisom cvijeća i pjevom slavuja, ugođaj proljeća. Dvije strane njezina bića.
Mračna počiva dubina jezera
U mjesečini tiho podrhtava površina
Šumore jele, saginje se vrba –
Dotaknuto jesenju tiho šuti srce.
Kroz lišće i granje mjesečno tkanje,
Poput nevjeste bijeli se breza
Kroz jasmin i jorgovan ljubav naviješta
Sanjarski biglisaj slavuja…
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
W.A. Mozart je jedan od najznačajnijih i najizvođenijih skladatelja klasične glazbe svih vremena. Njegova su djela naširoko poznata kao vrhunski predstavnici klasičnog glazbenog stila.
Rodio se 27. siječnja 1756. godine u Salzburgu u Austriji. Neizmjeran talent i rođenje u glazbenoj obitelji (otac Leopold bio je cijenjeni glazbenik, teoretičar i pedagog) pogodovali su njegovom glazbenom razvoju te tako u svojoj trećoj godini počinje svirati čembalo, a u petoj već sklada prve skladbe. Prepoznat kao čudo od djeteta, od svoje šeste do dvadeset i druge godine gotovo je neprestano na turnejama po europskim glazbenim središtima, što mu pruža priliku upoznati nove glazbene stilove, vrhunske glazbenike i glazbena djela.
Tijekom svojih turneja neprekidno sklada; njegov je rad prepoznat, pa tako već s trinaest godina postaje koncertni majstor u Salzburgu, zatim član Filharmonijske akademije u Bologni. Primio je mnoga priznanja, među kojima i Papino odlikovanje. Godine 1779. prihvaća mjesto dvorskog orguljaša u Salzburgu, no napušta stalnu službu i naposljetku se nastanjuje u Beču gdje do kraja života živi teškim životom slobodnog umjetnika. Umire u 35. godini.
Njegova je glazba sinteza mnogih glazbenih utjecaja s kojima se susretao tijekom svog bogatog života ispunjenog putovanjima; zamjetni su elementi talijanske, austrijske i njemačke glazbene tradicije. U svom najvećem dijelu Mozartova glazba prožeta je vedrinom i optimizmom, no on je istodobno i rođeni dramatičar, što se osobito vidi u operama gdje snagom glazbe ocrtava dramske radnje i psihološke efekte ljudskih emocija. Poznata je lakoća i brzina njegova stvaranja, praćena nepresušnim bogatstvom glazbenih ideja i potrebom za stvaranjem. No, sam je ipak rekao: “Put do umjetnosti ne vodi kroz udobne aleje, bez briga i snova. On je, štoviše, često trnovit i nevjerojatno mukotrpan, ali mene ipak privlači neodoljivom snagom.”
U svom kratkom, ali intenzivnom životu napisao je čak 626 djela. Bio je skladatelj širokog profila, te je pisao djela svih glazbenih vrsta, uključujući simfonije, opere, solo koncerte, komornu glazbu i klavirske sonate. Mnoge glazbene vrste transformira i razvija, a u povijest glazbe uvodi klavirski koncert kao novu vrstu. Među ostalim, skladao je i plesove, divertimente, serenade te druge forme zabavne glazbe onoga vremena. Napisao je velik broj djela duhovne glazbe, među kojima treba istaknuti motete, mise te Requiem, njegovo posljednje, nedovršeno djelo.
Mnogi glazbenici iskazivali su mu divljenje i tražili nadahnuće u njegovim djelima. Tako Beethoven koristi Mozartova djela kao model, pišući varijacije na njegove glazbene teme, Čajkovski mu posvećuje svoje djelo Mozartiana, dok ga Rossini naziva “jedinim muzičarem koji ima toliko znanja koliko i genijalnosti, i toliko genijalnosti koliko i znanja.”
Joseph Haydn, Mozartov suvremenik i prisan prijatelj, nazvao ga je “najvećim muzičarem svih vremena, koji ne samo da ima ukusa već i najveće znanje kompozicije”, a Richard Wagner iskazuje mu svoje divljenje nazvavši ga “glazbenim genijem svjetlosti i ljubavi”.
2006. godina proglašena je Godinom Mozarta kako bi se odalo priznanje jednom od najvećih glazbenih genija svih vremena, čija osobnost i muzička ostavština ne prestaju privlačiti pažnju mnogih naraštaja.
Rodio se 27. siječnja 1756. godine u Salzburgu u Austriji. Neizmjeran talent i rođenje u glazbenoj obitelji (otac Leopold bio je cijenjeni glazbenik, teoretičar i pedagog) pogodovali su njegovom glazbenom razvoju te tako u svojoj trećoj godini počinje svirati čembalo, a u petoj već sklada prve skladbe. Prepoznat kao čudo od djeteta, od svoje šeste do dvadeset i druge godine gotovo je neprestano na turnejama po europskim glazbenim središtima, što mu pruža priliku upoznati nove glazbene stilove, vrhunske glazbenike i glazbena djela.
Tijekom svojih turneja neprekidno sklada; njegov je rad prepoznat, pa tako već s trinaest godina postaje koncertni majstor u Salzburgu, zatim član Filharmonijske akademije u Bologni. Primio je mnoga priznanja, među kojima i Papino odlikovanje. Godine 1779. prihvaća mjesto dvorskog orguljaša u Salzburgu, no napušta stalnu službu i naposljetku se nastanjuje u Beču gdje do kraja života živi teškim životom slobodnog umjetnika. Umire u 35. godini.
Njegova je glazba sinteza mnogih glazbenih utjecaja s kojima se susretao tijekom svog bogatog života ispunjenog putovanjima; zamjetni su elementi talijanske, austrijske i njemačke glazbene tradicije. U svom najvećem dijelu Mozartova glazba prožeta je vedrinom i optimizmom, no on je istodobno i rođeni dramatičar, što se osobito vidi u operama gdje snagom glazbe ocrtava dramske radnje i psihološke efekte ljudskih emocija. Poznata je lakoća i brzina njegova stvaranja, praćena nepresušnim bogatstvom glazbenih ideja i potrebom za stvaranjem. No, sam je ipak rekao: “Put do umjetnosti ne vodi kroz udobne aleje, bez briga i snova. On je, štoviše, često trnovit i nevjerojatno mukotrpan, ali mene ipak privlači neodoljivom snagom.”
U svom kratkom, ali intenzivnom životu napisao je čak 626 djela. Bio je skladatelj širokog profila, te je pisao djela svih glazbenih vrsta, uključujući simfonije, opere, solo koncerte, komornu glazbu i klavirske sonate. Mnoge glazbene vrste transformira i razvija, a u povijest glazbe uvodi klavirski koncert kao novu vrstu. Među ostalim, skladao je i plesove, divertimente, serenade te druge forme zabavne glazbe onoga vremena. Napisao je velik broj djela duhovne glazbe, među kojima treba istaknuti motete, mise te Requiem, njegovo posljednje, nedovršeno djelo.
Mnogi glazbenici iskazivali su mu divljenje i tražili nadahnuće u njegovim djelima. Tako Beethoven koristi Mozartova djela kao model, pišući varijacije na njegove glazbene teme, Čajkovski mu posvećuje svoje djelo Mozartiana, dok ga Rossini naziva “jedinim muzičarem koji ima toliko znanja koliko i genijalnosti, i toliko genijalnosti koliko i znanja.”
Joseph Haydn, Mozartov suvremenik i prisan prijatelj, nazvao ga je “najvećim muzičarem svih vremena, koji ne samo da ima ukusa već i najveće znanje kompozicije”, a Richard Wagner iskazuje mu svoje divljenje nazvavši ga “glazbenim genijem svjetlosti i ljubavi”.
2006. godina proglašena je Godinom Mozarta kako bi se odalo priznanje jednom od najvećih glazbenih genija svih vremena, čija osobnost i muzička ostavština ne prestaju privlačiti pažnju mnogih naraštaja.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Riđokosi svećenik, Il Prete Rosso, kako su suvremenici i prijatelji zvali Antonija Vivaldija, zasigurno je jedan od najistaknutijih skladatelja i violinista baroka.
Rođen je 4. ožujka 1678. godine u gradu na lagunama, Veneciji. Prvu glazbenu poduku dobio je od oca Giovannija Battiste, violinista u orkestru crkve Svetog Marka, koji je svog glazbeno izvanredno nadarena desetogodišnjeg sina i doveo u orkestar.
Kako je nalagao običaj u to vrijeme, najstariji sinovi iz boljih obitelji bili su predodređeni za svećenstvo. Tijekom desetogodišnjeg studija teologije glavninu vremena oduzimala su mu predavanja i zahtjevni ispiti, ali je svaki slobodan trenutak posvećivao sviranju violine. Iako je 1703. godine zaređen za svećenika, ubrzo je oslobođen služenja mise, navodno zbog astmatičnih napada koji su ga mučili još od djetinjstva. No postoji i anegdota prema kojoj je za vrijeme mise iznenada znao otići u sakristiju da bi zapisao temu fuge koja bi mu sinula, pa je moguće i to bio razlog njegova razrješenja od služenja mise.
Iste godine kada je zaređen, postaje učitelj vjeronauka i violine u ubožnici Ospedale della Pietà u Veneciji. Uz tu ustanovu za djevojčice ostat će vezan trideset i osam godina. Ona mu je bila izvor prihoda, mjesto učenja, podučavanja, prostor za glazbene izvedbe i slobodno skladanje, ali i vlastito duhovno utočište. Iako je gotovo petnaest godina proveo putujući Italijom, te mnogim europskim gradovima, uvijek joj se vraćao. U njoj je Vivaldi stvorio svoja najvažnija djela, a tamo je većina njih ostala i sačuvana.
Od trenutka kad je počeo raditi pa sve do svoje smrti, Vivaldi se u potpunosti posvetio glazbi: podučavao je violinu, skladao je i dirigirao, a u ubožnici nastaju i njegova prva djela: Knjiga sonata te Nadahnuće skladom (L’Estro armonico). Potonje se smatra jednim od najutjecajnijih djela barokne glazbe XVIII. stoljeća.
Usprkos boležljivosti, posjedovao je izvanrednu energiju, upornost i ustrajnost, zahvaljujući čemu 1713. godine ubožnica postaje konzervatorij, a Vivaldi njegov prvi ravnatelj. Konzervatorijski orkestar Ospedale bio je sastavljen od štićenica ubožnice i ubrajao se među najbolje ansamble ne samo Italije, nego i cijele Europe. Ovdje treba spomenuti da u Vivaldijevo vrijeme Venecija više nije bila snažno trgovačko središte kao nekada, već je prerasla u središte umjetnosti i zabave. Niti jedan europski grad tog vremena nije se mogao usporediti s Venecijom po pitanju glazbenih događanja. Ljudi su dolazili iz različitih krajeva Europe da bi čuli i vidjeli operna djela i koncerte na otvorenom koji su se izvodili tijekom cijele godine. Zbog toga su i ubožnice počele podučavati svoje štićenike glazbi. U Vivaldijevo vrijeme postojale su četiri slične ubožnice, ali je najpoznatija bila Ospedale della Pietà. Njenim su koncertima prisustvovali mnogi uvaženi i utjecajni Venecijanci, ali i stranci. Tako je Ospedale stekla priznanje i novac.
Iste godine kada je Ospedale postala konzervatorij, Vivaldi piše svoju prvu operu Limeni instrumenti u seoskom dvorcu (Ottone in Villa) u Vicenzi i tada uz dozvolu Ospedalea počinje pisati opere za kazalište Svetog Angela.
Godine 1714. skladao je poznatu operu Bijesni Orlando (Orlando furioso), a samo u 1715. godini napisao je čak osamnaest opera za kazalište Svetog Angela. Nije, međutim, zaboravio ni na svoj konzervatorij za kojega je u istoj godini napisao dva oratorija i to: Moyses deus pharaonis i Juditha triumphans. Po popularnosti Juditha triumphans ide uz bok Vivaldijevog najpoznatijeg djela Četiri godišnja doba (Le Quattro Stagioni).
Između 1718. i 1728. godine Vivaldi neprestano putuje, piše opere i koncerte koje postavlja i izvodi po kulturnim prijestolnicama Italije i Austrije: Rimu, Firenci, Beču, Veroni i Anconi. Iako je čitavog života pobolijevao, na svojim je nastupima ostavljao sasvim drugačiji dojam. Suvremenici su se divili njegovom briljantnom sviranju i izuzetnoj energiji: pun zanosa izvodio je solo dionice na violini, a u pauzama mahao gudalom dajući ritam orkestru. Zbog ove, u to vrijeme nove i neobične tehnike, Vivaldi je ušao u povijest glazbe i kao preteča današnjeg dirigenta.
Zanimljivo je da ga je na tim desetogodišnjim putovanjima pratila njegova učenica i glavna izvođačica njegovih glazbenih djela – Anna Giro (Giraud). Ona je bila jedna od najboljih violinistica Italije, a navodno je bila odlična i u sviranju viole, violončela, lutnje, mandoline i harpsikorda.
Kroz čitavo to vrijeme Vivaldi također sklada i postavlja koncerte za Ospedale della Pietà. Zbog sve veće popularnosti, pozivaju ga u Njemačku gdje provodi iduće dvije godine neprekidno skladajući i izvodeći svoja djela. U rodnu se Veneciju vraća 1731. godine, no godine koje slijede ponovno su obilježene brojnim putovanjima po Europi i Italiji. Posljednja Vivaldijeva opera, Feraspe, nastaje 1739. godine i Vivaldi je poklanja ubožnici od koje se na taj način oprašta.
Na poziv bečkog dvora, točnije cara Karla VI. koji je bio veliki štovatelj njegove glazbe, preseljava u Beč, nakon što je prodao svu svoju imovinu u Veneciji. Iduće godine Karlo VI. iznenada umire, a kako nakon njegove smrti nitko više nije mario za njegovu glazbu, Vivaldi jedva preživljava prodajući svoje koncerte. Nakon godinu dana takvog života, umire 28. srpnja 1741. godine. Sahranjen je na groblju za siromašne, a grob mu nije bio niti obilježen. Nakon smrti gotovo je posve pao u zaborav.
Vivaldijev puni značaj ponovno je otkriven tek 1930. godine kada je u Nacionalnoj knjižnici u Torinu pronađen veći dio njegova dotad nepoznatog opusa. Tek su ga tada biografi počeli svrstavati među najveće glazbene ličnosti baroka i ujedno proglasili prethodnikom novog doba klasike. Njegov golem opus obuhvaća oko 750 djela, i to: 450 koncerata, 75 sonata, 49 opera, 38 kantata, 23 simfonije-predigre, 18 trija, 3 oratorija, te mnoštvo crkvenih kompozicija. Mnoga su ta djela danas izgubljena. On sam je tvrdio da je napisao oko stotinu opera, dok ih je danas sačuvano tek četrdeset i devet. Najpoznatije njegovo djelo jest Četiri godišnja doba u kojem su tonski oslikani detalji dovedeni do savršenstva.
Vivaldi je osobito zaslužan za razvoj violinske tehnike. Sviranje rastavljenih akorda preko sve četiri žice u brzom tempu ubraja se među karakteristike njegova violinskog sloga.
Četiri godišnja doba (Le Quattro Stagioni)
Četiri godišnja doba dio su ciklusa od 12 violinskih koncerata koji nose zajednički naziv Sukob izuma i sklada. Prvih šest koncerata oslikava prirodu i sklad; tu spadaju Četiri godišnja doba, Oluja na moru, te šesti Lov. Drugih šest koncerata opisuje izume i njihovo narušavanje prirodnih ljepota. Kroz Četiri godišnja doba, koja su velik doprinos baroknoj i klasičnoj glazbi uopće, Vivaldi se otkriva kao pažljivi promatrač prirode i života
Živahni tonovi Proljeća u slušatelju bude želju za pokretom, radom, donose nešto obećavajuće, optimistično, bude nadu da je baš ovo proljeće posebno. Kroz kolorističke opise slušatelj čuje pjev ptica i “vidi” buđenje prirode, ratare koji veselo rade na poljima – idiličnu sliku pod vedrim nebom.
Ljeto, za razliku od Proljeća, započinje sporijim ritmom. Toplo ljetno jutro kod slušatelja stvara osjećaj opuštenosti. Kako odmiče dan, sparina raste i sve se više osjeća usporenost u prirodi. Sve je kao u nekom polusnu, dok se iz daljine povremeno čuje potmula grmljavina koja nagoviješta oluju. Ljetni dan kulminira olujom koja se obrušava na popodnevnu obamrlost. Snažni koloristički opisi dočaravaju nam silovit vjetar praćen grmljavinom i kišom koji nose sve pred sobom. Oluja hara poljima tjerajući ljude i životinje u zaklon.
Jesen donosi zahlađenje pa jesenji dan započinje lepršavo i veselo. Seljaci ubiru plodove, a nakon napornog rada slijedi gozba kada se ispija vino i blaguju ukusna jela. Nakon gozbe seljaci se odmaraju pa potom hrle u lov s psima.
Zima dolazi s hladnoćom prožetom mističnom atmosferom. Sve je okovano ledom i snijegom, rađa se potreba za toplim domom, za obitelji i zajedništvom. Kraj zimskog dana završava oštrim hladnim vjetrom.
Slušajući glazbom obojana Četiri godišnja doba, slušatelj dobiva priliku proživjeti i doživjeti ih te biti nadahnut njima, jer i sam je čovjekov život putovanje od razigranog proljeća mladosti, kroz sazrijevanje i stvaralaštvo, do sabiranja iskustava i povlačenja u starosti. Svojim živim tonskim opisima čudesnih mijena u prirodi tijekom godišnjih doba Vivaldi predočava različita lica vremena. Upravo je vrijeme, ili prije bezvremeno, ono što je prekrasno obuhvatio u svoja Četiri godišnja doba.
Vivaldijeva su djela izvor trajnog nadahnuća, a ponajviše su utjecala na glazbeno stvaralaštvo njegovog suvremenika Johahttps:
Rođen je 4. ožujka 1678. godine u gradu na lagunama, Veneciji. Prvu glazbenu poduku dobio je od oca Giovannija Battiste, violinista u orkestru crkve Svetog Marka, koji je svog glazbeno izvanredno nadarena desetogodišnjeg sina i doveo u orkestar.
Kako je nalagao običaj u to vrijeme, najstariji sinovi iz boljih obitelji bili su predodređeni za svećenstvo. Tijekom desetogodišnjeg studija teologije glavninu vremena oduzimala su mu predavanja i zahtjevni ispiti, ali je svaki slobodan trenutak posvećivao sviranju violine. Iako je 1703. godine zaređen za svećenika, ubrzo je oslobođen služenja mise, navodno zbog astmatičnih napada koji su ga mučili još od djetinjstva. No postoji i anegdota prema kojoj je za vrijeme mise iznenada znao otići u sakristiju da bi zapisao temu fuge koja bi mu sinula, pa je moguće i to bio razlog njegova razrješenja od služenja mise.
Iste godine kada je zaređen, postaje učitelj vjeronauka i violine u ubožnici Ospedale della Pietà u Veneciji. Uz tu ustanovu za djevojčice ostat će vezan trideset i osam godina. Ona mu je bila izvor prihoda, mjesto učenja, podučavanja, prostor za glazbene izvedbe i slobodno skladanje, ali i vlastito duhovno utočište. Iako je gotovo petnaest godina proveo putujući Italijom, te mnogim europskim gradovima, uvijek joj se vraćao. U njoj je Vivaldi stvorio svoja najvažnija djela, a tamo je većina njih ostala i sačuvana.
Od trenutka kad je počeo raditi pa sve do svoje smrti, Vivaldi se u potpunosti posvetio glazbi: podučavao je violinu, skladao je i dirigirao, a u ubožnici nastaju i njegova prva djela: Knjiga sonata te Nadahnuće skladom (L’Estro armonico). Potonje se smatra jednim od najutjecajnijih djela barokne glazbe XVIII. stoljeća.
Usprkos boležljivosti, posjedovao je izvanrednu energiju, upornost i ustrajnost, zahvaljujući čemu 1713. godine ubožnica postaje konzervatorij, a Vivaldi njegov prvi ravnatelj. Konzervatorijski orkestar Ospedale bio je sastavljen od štićenica ubožnice i ubrajao se među najbolje ansamble ne samo Italije, nego i cijele Europe. Ovdje treba spomenuti da u Vivaldijevo vrijeme Venecija više nije bila snažno trgovačko središte kao nekada, već je prerasla u središte umjetnosti i zabave. Niti jedan europski grad tog vremena nije se mogao usporediti s Venecijom po pitanju glazbenih događanja. Ljudi su dolazili iz različitih krajeva Europe da bi čuli i vidjeli operna djela i koncerte na otvorenom koji su se izvodili tijekom cijele godine. Zbog toga su i ubožnice počele podučavati svoje štićenike glazbi. U Vivaldijevo vrijeme postojale su četiri slične ubožnice, ali je najpoznatija bila Ospedale della Pietà. Njenim su koncertima prisustvovali mnogi uvaženi i utjecajni Venecijanci, ali i stranci. Tako je Ospedale stekla priznanje i novac.
Iste godine kada je Ospedale postala konzervatorij, Vivaldi piše svoju prvu operu Limeni instrumenti u seoskom dvorcu (Ottone in Villa) u Vicenzi i tada uz dozvolu Ospedalea počinje pisati opere za kazalište Svetog Angela.
Godine 1714. skladao je poznatu operu Bijesni Orlando (Orlando furioso), a samo u 1715. godini napisao je čak osamnaest opera za kazalište Svetog Angela. Nije, međutim, zaboravio ni na svoj konzervatorij za kojega je u istoj godini napisao dva oratorija i to: Moyses deus pharaonis i Juditha triumphans. Po popularnosti Juditha triumphans ide uz bok Vivaldijevog najpoznatijeg djela Četiri godišnja doba (Le Quattro Stagioni).
Između 1718. i 1728. godine Vivaldi neprestano putuje, piše opere i koncerte koje postavlja i izvodi po kulturnim prijestolnicama Italije i Austrije: Rimu, Firenci, Beču, Veroni i Anconi. Iako je čitavog života pobolijevao, na svojim je nastupima ostavljao sasvim drugačiji dojam. Suvremenici su se divili njegovom briljantnom sviranju i izuzetnoj energiji: pun zanosa izvodio je solo dionice na violini, a u pauzama mahao gudalom dajući ritam orkestru. Zbog ove, u to vrijeme nove i neobične tehnike, Vivaldi je ušao u povijest glazbe i kao preteča današnjeg dirigenta.
Zanimljivo je da ga je na tim desetogodišnjim putovanjima pratila njegova učenica i glavna izvođačica njegovih glazbenih djela – Anna Giro (Giraud). Ona je bila jedna od najboljih violinistica Italije, a navodno je bila odlična i u sviranju viole, violončela, lutnje, mandoline i harpsikorda.
Kroz čitavo to vrijeme Vivaldi također sklada i postavlja koncerte za Ospedale della Pietà. Zbog sve veće popularnosti, pozivaju ga u Njemačku gdje provodi iduće dvije godine neprekidno skladajući i izvodeći svoja djela. U rodnu se Veneciju vraća 1731. godine, no godine koje slijede ponovno su obilježene brojnim putovanjima po Europi i Italiji. Posljednja Vivaldijeva opera, Feraspe, nastaje 1739. godine i Vivaldi je poklanja ubožnici od koje se na taj način oprašta.
Na poziv bečkog dvora, točnije cara Karla VI. koji je bio veliki štovatelj njegove glazbe, preseljava u Beč, nakon što je prodao svu svoju imovinu u Veneciji. Iduće godine Karlo VI. iznenada umire, a kako nakon njegove smrti nitko više nije mario za njegovu glazbu, Vivaldi jedva preživljava prodajući svoje koncerte. Nakon godinu dana takvog života, umire 28. srpnja 1741. godine. Sahranjen je na groblju za siromašne, a grob mu nije bio niti obilježen. Nakon smrti gotovo je posve pao u zaborav.
Vivaldijev puni značaj ponovno je otkriven tek 1930. godine kada je u Nacionalnoj knjižnici u Torinu pronađen veći dio njegova dotad nepoznatog opusa. Tek su ga tada biografi počeli svrstavati među najveće glazbene ličnosti baroka i ujedno proglasili prethodnikom novog doba klasike. Njegov golem opus obuhvaća oko 750 djela, i to: 450 koncerata, 75 sonata, 49 opera, 38 kantata, 23 simfonije-predigre, 18 trija, 3 oratorija, te mnoštvo crkvenih kompozicija. Mnoga su ta djela danas izgubljena. On sam je tvrdio da je napisao oko stotinu opera, dok ih je danas sačuvano tek četrdeset i devet. Najpoznatije njegovo djelo jest Četiri godišnja doba u kojem su tonski oslikani detalji dovedeni do savršenstva.
Vivaldi je osobito zaslužan za razvoj violinske tehnike. Sviranje rastavljenih akorda preko sve četiri žice u brzom tempu ubraja se među karakteristike njegova violinskog sloga.
Četiri godišnja doba (Le Quattro Stagioni)
Četiri godišnja doba dio su ciklusa od 12 violinskih koncerata koji nose zajednički naziv Sukob izuma i sklada. Prvih šest koncerata oslikava prirodu i sklad; tu spadaju Četiri godišnja doba, Oluja na moru, te šesti Lov. Drugih šest koncerata opisuje izume i njihovo narušavanje prirodnih ljepota. Kroz Četiri godišnja doba, koja su velik doprinos baroknoj i klasičnoj glazbi uopće, Vivaldi se otkriva kao pažljivi promatrač prirode i života
Živahni tonovi Proljeća u slušatelju bude želju za pokretom, radom, donose nešto obećavajuće, optimistično, bude nadu da je baš ovo proljeće posebno. Kroz kolorističke opise slušatelj čuje pjev ptica i “vidi” buđenje prirode, ratare koji veselo rade na poljima – idiličnu sliku pod vedrim nebom.
Ljeto, za razliku od Proljeća, započinje sporijim ritmom. Toplo ljetno jutro kod slušatelja stvara osjećaj opuštenosti. Kako odmiče dan, sparina raste i sve se više osjeća usporenost u prirodi. Sve je kao u nekom polusnu, dok se iz daljine povremeno čuje potmula grmljavina koja nagoviješta oluju. Ljetni dan kulminira olujom koja se obrušava na popodnevnu obamrlost. Snažni koloristički opisi dočaravaju nam silovit vjetar praćen grmljavinom i kišom koji nose sve pred sobom. Oluja hara poljima tjerajući ljude i životinje u zaklon.
Jesen donosi zahlađenje pa jesenji dan započinje lepršavo i veselo. Seljaci ubiru plodove, a nakon napornog rada slijedi gozba kada se ispija vino i blaguju ukusna jela. Nakon gozbe seljaci se odmaraju pa potom hrle u lov s psima.
Zima dolazi s hladnoćom prožetom mističnom atmosferom. Sve je okovano ledom i snijegom, rađa se potreba za toplim domom, za obitelji i zajedništvom. Kraj zimskog dana završava oštrim hladnim vjetrom.
Slušajući glazbom obojana Četiri godišnja doba, slušatelj dobiva priliku proživjeti i doživjeti ih te biti nadahnut njima, jer i sam je čovjekov život putovanje od razigranog proljeća mladosti, kroz sazrijevanje i stvaralaštvo, do sabiranja iskustava i povlačenja u starosti. Svojim živim tonskim opisima čudesnih mijena u prirodi tijekom godišnjih doba Vivaldi predočava različita lica vremena. Upravo je vrijeme, ili prije bezvremeno, ono što je prekrasno obuhvatio u svoja Četiri godišnja doba.
Vivaldijeva su djela izvor trajnog nadahnuća, a ponajviše su utjecala na glazbeno stvaralaštvo njegovog suvremenika Johahttps:
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Da je Vjekoslavi Šerfezi, tamo negdje prije petnaestak godina, kad je u sumrak umorna poslovima dozivala sina: “Ivo, dođi kući, kasno je, večera te čeka!” netko rekao: “Pustite dječaka neka se igra! Bit će od njega dobar sin. On će proslaviti vaše ime”, ona bi vjerojatno umorna okrenula glavu, pogledala i odmahnula rukom. Ne bi našla za shodno ni da se začudi tom proročanstvu, jer u kući okrnjene porodice Šerfezi (otac je otišao drugim putom), nije bilo mjesta za “život u oblacima”. Manje mašte, a više kruha, bila je nikad neizrečena deviza Vjekoslave Šerfezi, koja je imala na brizi dvije kćerke blizanke, Anicu i Vjekoslavu i mlađeg sina Ivu. Iako svakidašnjica nije bila ružičasta, Ivica Šerfezi se sa čežnjom sjeća najranijih dana svog momaštva, pisao je zagrebački Plavi vjesnik daleke 1968. godine.
“Imao sam najljepše djetinjstvo”, priča danas Ivica. “Stanovao sam u Filipovićevoj ulici, a nju okružuju brežuljci Zajčeve i Lašćine. Tri minute do Maksimira trkom. To je bio, a i danas tako mislim, najljepši dio Zagreba. Ljeti ribolov u Maksimirskom jezeru, kupanje, veslanje i sve igre vezane za šumu. Zimi klizanje po jezeru, sanjkanje po okolnim brežuljcima. Tu se u meni rodila ljubav prema sportu. Vrijeme kad nismo bili u školi, moji vršnjaci iz susjedstva i ja provodili smo na ulici.
A i što bih drugo? Televizije tada još nije bilo, novaca za kino nismo imali, a klubove su nam zamjenjivale klupe u parku. Svaku razonodu morali smo izmisliti sami. Nisu postojale čitave grupe stručnjaka što bi se bavile našom psihologijom i potrebama. U takvim se uvjetima nije moglo biti nedruštven. Sve se dijelilo: od kruha i masti pa dalje. “Daj jedan griz!” Koliko sam puta to izgovorio ili čuo? To su bili divni dani!
Kad me je majka zvala kući, uvijek je slijedilo ono: “Mama, još samo malo…” Onoga tko nije bio za većinu, naše je društvo nerado prihvaćalo i klonilo ga se. Uvijek smo se takmičili u igrama i tako usputno razvijali takmičarski duh. Tu nisu pomagali ni mama ni tata. Svatko je bio prepušten sam sebi, svojoj snalažljivosti i vještini. Tada mi je, ili možda tek poslije, kad sam razmišljao o tim danima, postalo jasno da se bez borbe ništa ne postiže u životu. Čini mi se da mladima, iako oni danas imaju više nego poratna generacija kojoj pripadam, nedostaje mogućnost da provjere sebe i svoje vitalne sposobnosti.
Uspomene iz dječačkih dana vrlo su mi drage, pa se stoga silno razveselim kad sretnem nekoga iz svoje ulice i kad mi kaže da prati sve što radim, da slušaju moje ploče…
Sa šesnaest godina vidio sam svoju budućnost u kopačkama i dresu nogometaša. Volio sam nogomet i bio klasa na školi. U mojoj ekipi bili su Lipošinović, Jerković, Petrić, momci koji su imali iste snove kao i ja, a kojima su se oni poslije ostvarili. Iako su mi proricali sigurnu karijeru navalnog igrača, prestao sam se baviti nogometom najviše zbog toga što je moja visina bila magnet za protivnika i tako sam najčešće ja bio fauliran.”
I tada je, kako to često biva, slučaj odigrao značajnu ulogu. Već sam spomenuo da nismo živjeli u obilju. Nas troje smo imali izvrstan tek, a o poderanim cipelama, hlačama da i ne govorim. Trebalo je pomoći majci i kako sam već imao sedamnaest godina, počeo sam zarađivati. Za vrijeme školskih praznika radio sam kao soboslikar. Jednog dana sam bojadisao ogradu teniskog igrališta na Šalati. Bio sam sav uprljan zelenom bojom, kad mi je pristupio prof. Karlo Fridrich i rekao da će zbog mog dobro obavljenog posla sa mnom igrati tenis. Sav sretan pošao sam za njim.
Kad smo završili, Karlek (poslije smo ga svi tako zvali) je rekao šest riječi što su za me bile presudne: “Mali, ti bi mogao dobro igrati!” Otada sam redovito dolazio na Šalatu. Već nakon dvije godine dobio sam od svoga kluba “Trešnjevke” stipendiju i time se donekle materijalno sredio. Nije više trebalo da išta radim, osim da učim i treniram. Na igralištu su me svi znali, jer sam na trening dolazio u šest sati ujutro, a već sam u osam odlazio u školu. Poslije nastave – opet prvo na igralište …
Kao što vjerojatno znate, za dobro igranje tenisa mora se marljivo trenirati desetak godina. Koliko sam radio i vježbao s reketom u ruci, shvatit ćete kad vam kažem da sam već nakon dvije godine bio treći u Hrvatskoj. Moj klub je godinu dana nakon toga bio prvi u zemlji.
Bio sam zaljubljen u tenis i u prvakinju Božicu Martinec. Ona se sada zove Božica Šerfezi. Naša kuća je puna teniskih trofeja, pehara, plaketa… Božica je dva puta osvojila naslov prvakinje Jugoslavije i sedam puta Hrvatske. To je bio moj najveći sportski uspjeh. Kad god bi poslije nastupile komplikacije u mom poslu pjevača – zabavljača, vraćao bih se tenisu. Jednom sam čak bio odlučio da potpuno prekinem s pjevanjem i da postanem teniski trener. Prihvatio sam ponudu da treniram grupu mladića u Njemačkoj.
No, o tome će još biti govora. Imao sam ozbiljnih razloga za takav postupak, a vjerujem da bi u mom položaju malo njih našlo snage da se ponovo vrati pjevanju. Kompozicija “Kad ti svi okrenu leđa…” koju sam pripremio za turneju “Pjesma ljeta”, rezultat je svega što se nakupilo proteklih godina.”
“Ima još nešto što sebi nikako nisam mogao, a to ne mogu ni danas, objasniti: iako sam rođen u Zagrebu i iako je sve što sam postigao bilo vezano za moj grad, ipak sam priznanja i uspjehe lakše ostvarivao u drugim, pa i mnogo većim centrima s mnogo oštrijim kriterijima prema zabavljačima. Najteže trenutke doživio sam baš u svom gradu. Odgovorni u zabavnoj muzici otvorili su mi vrata tek kad su vidjeli da sam postao “zlatan dječak”, tek kad su se počele redati moje zlatne ploče. Bio sam komercijalan.
Kad već govorim o tim godinama moje mladosti, htio bih spomenuti da ima samo jedna stvar za kojom vječno žalim: da tada nitko nije uvidio moj dar za pjevanje i da u najranijoj mladosti nisam dobio bar osnovno muzičko obrazovanje. Kao dvadesetgodišnjak to sam teže svladavao, oduzimalo mi je mnogo vremena. Umjesto da izgrađujem glas, morao sam učiti muzičku abecedu. Međutim, za to nikoga ne krivim. Kako sad najednom pjevanje, reći ćete. Niste ga dosad uopće spominjali. Dakle, krenimo od početka…”
“Za Ivicu Šerfezija su govorili: “To je onaj tenisač koji usput i pjeva.” Zaredala su putovanja. Ime Ivice Šerfezija bilo je upisano u mnogim kolektivnim pasošima. Prvi put sam prešao granicu kad sam kao tenisač sa zagrebačkom ekipom 1957. putovao na turnir u Bad Schwartau na Baltičkom jezeru. To je bio velik doživljaj. Sjećam se dobro da mi je garderoba bila problem, pa sam na put pošao u zimskom, i to posuđenom kaputu, iako je bilo ljeto.”
Na teniskom turniru u Njemačkoj Šerfezi je doživio velik uspjeh, ali kao pjevač. Naime, organizator je uz svečanu večeru priredio iznenađenje: svaka ekipa morala je odabrati predstavnika koji će izaći na pozornicu i otpjevati nekoliko pjesama.
Devet tenisača iz raznih evropskih zemalja nadalo se prvoj nagradi – boci pravog francuskog šampanjca! Pokazalo se da je naš Šerfezi bio najbolji pjevač među tenisačima, a još kod kuće su mu priznali da je i najbolji tenisač među pjevačima! Tako je Jons (to je sportski nadimak Ivice Šerfezija) te noći u Bad Schwartau pošteno zaradio bocu skupog pića, pjevajući pun sat. Tako je, uostalom, bilo i kasnije. Njegova je lozinka: muzika je roba, publika je kupuje plaćajući skupe ulaznice i nabavljajući skupe ploče, pa se publika ne smije razočarati. Treba joj pružiti ono što od izvođača očekuje.
“Ne mogu reći da sam još kao mala beba puštao tako milozvučne glasove da bi se već tada svi divili mom očitom talentu. Nisam jedan od onih koji su pjevali još od malih nogu. Prvi aplauzi koje sam ubrao potresli su samo školsku zgradu. Sa mnom u razredu sjedili su Stjepan Mihaljinec, danas poznati kompozitor, Stanko Kučan, član nekadašnjeg kvarteta “Melos” s kojim je u to vrijeme pjevao Arsen Dedić, zatim Gero Gvozdanović, bubnjar, te Ivica Špan, pijanist (posljednja dvojica sada nastupaju po raznim evropskim klubovima).”
Dakle, ni u muzičkoj školi Jons ne bi mogao naći sredinu koja bi bolje djelovala i više razvijala ljubav prema muzici. Šerfezi je iskren pa danas priznaje da se za njega kao sportaša “nitko živ” među kolegicama nije interesirao, a školski muzičari uživali su sve povlastice obožavanih. To ga je nagnalo da se prikloni muzičarima, ne bi li se i prema njemu okrenuo ljepši spol! Pjevalo se u razredu, u školskom dvorištu, na školskim plesovima i tada se pokazalo da je Ivica “zlatni dječak”. Da je zaista bilo tako, govorile su činjenice o naglom porastu simpatija ženskog dijela škole prema dugonogom mršavku. Pisma tajanstvenog sadržaja sve češće su stizala i pod njegovu klupu.
“Pjevao sam na putovanjima i svojim kolegama iz kluba, da bi se što bolje zabavili i raspoložili. Pjesma nas je spajala, ali se tada dogodilo da me je baš to bezazleno pjevanje odvuklo iz sredine u kojoj još i danas imam jedine intimne prijatelje. U tom društvu izreka koju sam mnogo kasnije čuo “sa svakim lijepo, a ni s kim iskreno” nije imala smisla.”
Prvi put je pjevao za novac u plesnjaku koji su zagrebački mladići i djevojke nazivali Brešč (po Ulici Breščenskog, gdje se nalazila plesna dvorana). Za čitav mjesec pjevanja primio bi na kraju pet do šest tisuća dinara, što se njemu činilo pravim bogatstvom. Ipak, najvažniji događaj iz toga vremena bila je iznenadna audicija koju su 1954. raspisali u dvorani “Istra”. Na toj audiciji trebalo je da nastupe mladi talenti pjevači.
Odaziv je bio neočekivan. Prijavilo se čak 300 mladića i djevojaka. Ivica Šerfezi i njegov imenjak Krajač (koji je godinu dana kasnije osnovao kvartet “4M”) trljali su ruke. Obojica su pjevali u istom plesnjaku i smatrali da njihovo iskustvo osigurava favoritsko mjesto. Međutim, obojica su na audiciji propali!
Za utjehu, do danas nije ostalo nijedno ime rođeno 1954. u dvorani “Istra”. Tek su priredbe u “Varieteu” izbacile na površinu imena koja još i danas “vedre i oblače” u zabavnoj muzici. Ivica Šerfezi pobijedio je u polufinalnom takmičenju (za koje su ga protiv njegove volje, jer je bio razočaran porazom u “Istri”, prijavili prijatelji) melodijom Frankyja Lainea “Slomljeno srce”.
U finalu je bio slabije sreće, zauzeo je četvrto mjesto. U stvari, bio je sretan što je uopće stigao do “Varietea” u kojem se te nedjelje održavala priredba “Prvi pljesak”. Naime, toga dana vratio se s puta s punim danom zakašnjenja (spriječio ga je štrajk željezničara u Italiji), pa je već i sam dolazak do Zagreba smatrao uspjehom. O svom nastupu počeo je razmišljati tek kad je stigao u garderobu i kad je već Viki Glovacki htio prekrižiti njegovo ime na popisu onih koji će nastupiti.
=>
“Imao sam najljepše djetinjstvo”, priča danas Ivica. “Stanovao sam u Filipovićevoj ulici, a nju okružuju brežuljci Zajčeve i Lašćine. Tri minute do Maksimira trkom. To je bio, a i danas tako mislim, najljepši dio Zagreba. Ljeti ribolov u Maksimirskom jezeru, kupanje, veslanje i sve igre vezane za šumu. Zimi klizanje po jezeru, sanjkanje po okolnim brežuljcima. Tu se u meni rodila ljubav prema sportu. Vrijeme kad nismo bili u školi, moji vršnjaci iz susjedstva i ja provodili smo na ulici.
A i što bih drugo? Televizije tada još nije bilo, novaca za kino nismo imali, a klubove su nam zamjenjivale klupe u parku. Svaku razonodu morali smo izmisliti sami. Nisu postojale čitave grupe stručnjaka što bi se bavile našom psihologijom i potrebama. U takvim se uvjetima nije moglo biti nedruštven. Sve se dijelilo: od kruha i masti pa dalje. “Daj jedan griz!” Koliko sam puta to izgovorio ili čuo? To su bili divni dani!
Kad me je majka zvala kući, uvijek je slijedilo ono: “Mama, još samo malo…” Onoga tko nije bio za većinu, naše je društvo nerado prihvaćalo i klonilo ga se. Uvijek smo se takmičili u igrama i tako usputno razvijali takmičarski duh. Tu nisu pomagali ni mama ni tata. Svatko je bio prepušten sam sebi, svojoj snalažljivosti i vještini. Tada mi je, ili možda tek poslije, kad sam razmišljao o tim danima, postalo jasno da se bez borbe ništa ne postiže u životu. Čini mi se da mladima, iako oni danas imaju više nego poratna generacija kojoj pripadam, nedostaje mogućnost da provjere sebe i svoje vitalne sposobnosti.
Uspomene iz dječačkih dana vrlo su mi drage, pa se stoga silno razveselim kad sretnem nekoga iz svoje ulice i kad mi kaže da prati sve što radim, da slušaju moje ploče…
Sa šesnaest godina vidio sam svoju budućnost u kopačkama i dresu nogometaša. Volio sam nogomet i bio klasa na školi. U mojoj ekipi bili su Lipošinović, Jerković, Petrić, momci koji su imali iste snove kao i ja, a kojima su se oni poslije ostvarili. Iako su mi proricali sigurnu karijeru navalnog igrača, prestao sam se baviti nogometom najviše zbog toga što je moja visina bila magnet za protivnika i tako sam najčešće ja bio fauliran.”
I tada je, kako to često biva, slučaj odigrao značajnu ulogu. Već sam spomenuo da nismo živjeli u obilju. Nas troje smo imali izvrstan tek, a o poderanim cipelama, hlačama da i ne govorim. Trebalo je pomoći majci i kako sam već imao sedamnaest godina, počeo sam zarađivati. Za vrijeme školskih praznika radio sam kao soboslikar. Jednog dana sam bojadisao ogradu teniskog igrališta na Šalati. Bio sam sav uprljan zelenom bojom, kad mi je pristupio prof. Karlo Fridrich i rekao da će zbog mog dobro obavljenog posla sa mnom igrati tenis. Sav sretan pošao sam za njim.
Kad smo završili, Karlek (poslije smo ga svi tako zvali) je rekao šest riječi što su za me bile presudne: “Mali, ti bi mogao dobro igrati!” Otada sam redovito dolazio na Šalatu. Već nakon dvije godine dobio sam od svoga kluba “Trešnjevke” stipendiju i time se donekle materijalno sredio. Nije više trebalo da išta radim, osim da učim i treniram. Na igralištu su me svi znali, jer sam na trening dolazio u šest sati ujutro, a već sam u osam odlazio u školu. Poslije nastave – opet prvo na igralište …
Kao što vjerojatno znate, za dobro igranje tenisa mora se marljivo trenirati desetak godina. Koliko sam radio i vježbao s reketom u ruci, shvatit ćete kad vam kažem da sam već nakon dvije godine bio treći u Hrvatskoj. Moj klub je godinu dana nakon toga bio prvi u zemlji.
Bio sam zaljubljen u tenis i u prvakinju Božicu Martinec. Ona se sada zove Božica Šerfezi. Naša kuća je puna teniskih trofeja, pehara, plaketa… Božica je dva puta osvojila naslov prvakinje Jugoslavije i sedam puta Hrvatske. To je bio moj najveći sportski uspjeh. Kad god bi poslije nastupile komplikacije u mom poslu pjevača – zabavljača, vraćao bih se tenisu. Jednom sam čak bio odlučio da potpuno prekinem s pjevanjem i da postanem teniski trener. Prihvatio sam ponudu da treniram grupu mladića u Njemačkoj.
No, o tome će još biti govora. Imao sam ozbiljnih razloga za takav postupak, a vjerujem da bi u mom položaju malo njih našlo snage da se ponovo vrati pjevanju. Kompozicija “Kad ti svi okrenu leđa…” koju sam pripremio za turneju “Pjesma ljeta”, rezultat je svega što se nakupilo proteklih godina.”
“Ima još nešto što sebi nikako nisam mogao, a to ne mogu ni danas, objasniti: iako sam rođen u Zagrebu i iako je sve što sam postigao bilo vezano za moj grad, ipak sam priznanja i uspjehe lakše ostvarivao u drugim, pa i mnogo većim centrima s mnogo oštrijim kriterijima prema zabavljačima. Najteže trenutke doživio sam baš u svom gradu. Odgovorni u zabavnoj muzici otvorili su mi vrata tek kad su vidjeli da sam postao “zlatan dječak”, tek kad su se počele redati moje zlatne ploče. Bio sam komercijalan.
Kad već govorim o tim godinama moje mladosti, htio bih spomenuti da ima samo jedna stvar za kojom vječno žalim: da tada nitko nije uvidio moj dar za pjevanje i da u najranijoj mladosti nisam dobio bar osnovno muzičko obrazovanje. Kao dvadesetgodišnjak to sam teže svladavao, oduzimalo mi je mnogo vremena. Umjesto da izgrađujem glas, morao sam učiti muzičku abecedu. Međutim, za to nikoga ne krivim. Kako sad najednom pjevanje, reći ćete. Niste ga dosad uopće spominjali. Dakle, krenimo od početka…”
“Za Ivicu Šerfezija su govorili: “To je onaj tenisač koji usput i pjeva.” Zaredala su putovanja. Ime Ivice Šerfezija bilo je upisano u mnogim kolektivnim pasošima. Prvi put sam prešao granicu kad sam kao tenisač sa zagrebačkom ekipom 1957. putovao na turnir u Bad Schwartau na Baltičkom jezeru. To je bio velik doživljaj. Sjećam se dobro da mi je garderoba bila problem, pa sam na put pošao u zimskom, i to posuđenom kaputu, iako je bilo ljeto.”
Na teniskom turniru u Njemačkoj Šerfezi je doživio velik uspjeh, ali kao pjevač. Naime, organizator je uz svečanu večeru priredio iznenađenje: svaka ekipa morala je odabrati predstavnika koji će izaći na pozornicu i otpjevati nekoliko pjesama.
Devet tenisača iz raznih evropskih zemalja nadalo se prvoj nagradi – boci pravog francuskog šampanjca! Pokazalo se da je naš Šerfezi bio najbolji pjevač među tenisačima, a još kod kuće su mu priznali da je i najbolji tenisač među pjevačima! Tako je Jons (to je sportski nadimak Ivice Šerfezija) te noći u Bad Schwartau pošteno zaradio bocu skupog pića, pjevajući pun sat. Tako je, uostalom, bilo i kasnije. Njegova je lozinka: muzika je roba, publika je kupuje plaćajući skupe ulaznice i nabavljajući skupe ploče, pa se publika ne smije razočarati. Treba joj pružiti ono što od izvođača očekuje.
“Ne mogu reći da sam još kao mala beba puštao tako milozvučne glasove da bi se već tada svi divili mom očitom talentu. Nisam jedan od onih koji su pjevali još od malih nogu. Prvi aplauzi koje sam ubrao potresli su samo školsku zgradu. Sa mnom u razredu sjedili su Stjepan Mihaljinec, danas poznati kompozitor, Stanko Kučan, član nekadašnjeg kvarteta “Melos” s kojim je u to vrijeme pjevao Arsen Dedić, zatim Gero Gvozdanović, bubnjar, te Ivica Špan, pijanist (posljednja dvojica sada nastupaju po raznim evropskim klubovima).”
Dakle, ni u muzičkoj školi Jons ne bi mogao naći sredinu koja bi bolje djelovala i više razvijala ljubav prema muzici. Šerfezi je iskren pa danas priznaje da se za njega kao sportaša “nitko živ” među kolegicama nije interesirao, a školski muzičari uživali su sve povlastice obožavanih. To ga je nagnalo da se prikloni muzičarima, ne bi li se i prema njemu okrenuo ljepši spol! Pjevalo se u razredu, u školskom dvorištu, na školskim plesovima i tada se pokazalo da je Ivica “zlatni dječak”. Da je zaista bilo tako, govorile su činjenice o naglom porastu simpatija ženskog dijela škole prema dugonogom mršavku. Pisma tajanstvenog sadržaja sve češće su stizala i pod njegovu klupu.
“Pjevao sam na putovanjima i svojim kolegama iz kluba, da bi se što bolje zabavili i raspoložili. Pjesma nas je spajala, ali se tada dogodilo da me je baš to bezazleno pjevanje odvuklo iz sredine u kojoj još i danas imam jedine intimne prijatelje. U tom društvu izreka koju sam mnogo kasnije čuo “sa svakim lijepo, a ni s kim iskreno” nije imala smisla.”
Prvi put je pjevao za novac u plesnjaku koji su zagrebački mladići i djevojke nazivali Brešč (po Ulici Breščenskog, gdje se nalazila plesna dvorana). Za čitav mjesec pjevanja primio bi na kraju pet do šest tisuća dinara, što se njemu činilo pravim bogatstvom. Ipak, najvažniji događaj iz toga vremena bila je iznenadna audicija koju su 1954. raspisali u dvorani “Istra”. Na toj audiciji trebalo je da nastupe mladi talenti pjevači.
Odaziv je bio neočekivan. Prijavilo se čak 300 mladića i djevojaka. Ivica Šerfezi i njegov imenjak Krajač (koji je godinu dana kasnije osnovao kvartet “4M”) trljali su ruke. Obojica su pjevali u istom plesnjaku i smatrali da njihovo iskustvo osigurava favoritsko mjesto. Međutim, obojica su na audiciji propali!
Za utjehu, do danas nije ostalo nijedno ime rođeno 1954. u dvorani “Istra”. Tek su priredbe u “Varieteu” izbacile na površinu imena koja još i danas “vedre i oblače” u zabavnoj muzici. Ivica Šerfezi pobijedio je u polufinalnom takmičenju (za koje su ga protiv njegove volje, jer je bio razočaran porazom u “Istri”, prijavili prijatelji) melodijom Frankyja Lainea “Slomljeno srce”.
U finalu je bio slabije sreće, zauzeo je četvrto mjesto. U stvari, bio je sretan što je uopće stigao do “Varietea” u kojem se te nedjelje održavala priredba “Prvi pljesak”. Naime, toga dana vratio se s puta s punim danom zakašnjenja (spriječio ga je štrajk željezničara u Italiji), pa je već i sam dolazak do Zagreba smatrao uspjehom. O svom nastupu počeo je razmišljati tek kad je stigao u garderobu i kad je već Viki Glovacki htio prekrižiti njegovo ime na popisu onih koji će nastupiti.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
=>
Ta nedjelja ući će svakako u neku historiju zabavne muzike. Toga popodneva zasjale su zvijezde Jasne Benedek (sada nastupa u Zap. Njemačkoj), Zdenke Vučković, Tonija Kljakovića, Ivice Šerfezija. Ovo “zvijezde” treba shvatiti bukvalno, a to se očitovalo još istog podneva, kad je četvoro prvoplasiranih izašlo na zagrebačku “špicu” (Trg Republike). Svi oni koji su se tamo nalazili ponašali su se prema njima drugačije nego prethodnog dana. Kao da su znali da će se o njima još mnogo čuti.
Iako horoskopa još nije bilo na našem tržištu, osjećalo se u zraku da su zvijezde naklonjene ovoj četvorki. Možda je taj osjećaj nastao zbog toga što je potražnja na tržištu zabavne muzike bila veća od ponude. To je bilo vrijeme kad Ivo Robić, Marko Novosel, Anđelina Groh i Dragan Toković nisu mogli održavati toliko koncerata koliko je bilo dvorana što su ih očekivale.
Četvorka je stupila na pozornicu. Prvi poziv na festival Ivici Šerfeziju uručio je Krešimir Oblak nonšalantnim pitanjem: “Hoćeš li, Ivice, možda biti slobodan od nastupa i hoćeš li moći sudjelovati na Zagrebu 58?” Šerfeziju se izmakla zemlja ispod nogu, činilo mu se da sanja. Taj prvi festival, iako je pjevao drugonagrađenu kompoziciju “Ljubavna pjesma”, nije još ni danas prebolio. Kompoziciju je dobio samo dva dana prije nastupa, pa je za to kratko vrijeme nije mogao dobro uvježbati. Bio je to njegov prvi nastup s velikim orkestrom.
Danas o tome kaže: “Izašao sam na pozornicu pun tjeskobe i treme. Mislio sam, ako ne otpjevam dobro, da će se čitav svijet srušiti. Stao sam pred mikrofon i kad je u tom trenutku grunuo orkestar iza mojih leđa, presjeklo me u koljenima. To se osjetilo, ali tako je bilo i s Tonijem, Zdenkom… Uopće, mi debitanti nismo se proslavili. Dvije godine poslije toga festivala držali su nas “na ledu”. Bio sam odlučio da prestanem pjevati. Posvetio sam se opet tenisu, hokeju, a najviše studiju na Višoj pedagoškoj školi. Ipak, pjevanje mi je ostalo izvor prihoda. Nastupao sam i dalje u plesnjacima. Nas četvoro mogli smo ispred zgrade zagrebačke radio-stanice samo prolaziti. Nitko od mjerodavnih nije nas zvao da uđemo. Meni su govorili da nemam dobar glas za snimanje. Uvjeravali su me da sam dobar pjevač “na živo”, ali da moje ploče ne bi imale baš nikakvih šansa. Uvijek sam poštovao narodnu mudrost, ali sam tada osjetio na vlastitoj koži da poslovica “tko pod drugim jamu kopa …” može završiti “…dvije sreće grabi”!”
Jednog dana 1960. stigla je na adresu Ivice Šerfezija plava kuverta s pismom u kojem je pisalo: “Javite se svom vojnom odsjeku …” “U Armiji sam najbolje iskoristio svoje muzičko znanje. Pjevao sam vojnicima i ta mi je vježba kasnije dobro došla. Tih dana sam shvatio da uspjeh ne smije biti slučajan, da bi bio trajan.”
Kao vojnik, Ivica Šerfezi pjevao je na festivalu “Zagreb 63”. To je bilo prvi put da se na civilnom festivalu pojavio pjevač u uniformi. Gledaoci su burno pljeskali iako kompozicija nije postigla uspjeh.
“Kanarinac tetke Sofije, Pokopali smo ritam, Cipele nove, cipele stare, Cvrček i mrav, to su naslovi melodija koje sam dobivao na festivalima i koje još i danas ljude tjeraju na smijeh. Morao sam prihvaćati ono što su mi nudili. Bio sam željan afirmacije, sjeća se Šerfezi i još uvijek s dozom gorčine govori o tim danima. Međutim, kad sam se vratio iz vojske, rekao sam sebi: “Dosta s tim parodijama na temu zabavne muzike!” Tako sam se jednog dana uputio u zgradu zagrebačke radio-stanice. Ponudio sam se za snimanje, iako me je to stajalo vlastitog ponosa. Kad su mi odgovorili da ništa ne snimaju jer navodno nema novaca, rodio se u meni inat. Morao sam dokazati da nisam nametljivac i “grebator”, već da pošteno radim svoj posao zabavljača i da sam za njega sposoban. Htio sam dati lekciju drugima a i samome sebi o strpljivosti i upornosti koja mora uroditi plodom kad u čovjeku postoji uvjerenje da je u pravu.”
U jednom razgovoru Nikica Kalogjera skrenuo je pažnju Ivici Šerfeziju na “električare” koji su bili mnogo jeftiniji od orkestra, a dovoljni za snimanje. “Nikica mi je tada predložio jednu nježnu kompoziciju. Prihvatio sam njegov prijedlog. Ubrzo sam pronašao mlade i talentirane momke koji su tek osnivali sastav i prozvali se Crveni koralji.
Počeli smo vježbati. Radili smo temeljito. Kad smo konstatirali da smo postigli najbolje što možemo, otišao sam uredniku zabavne muzike na radio-stanici i rekao mu: “Posljednji put ste mi kazali da nemate novaca za snimanja. Snimit ćemo bez dinara honorara nekoliko modernih stvari. Od vas tražimo samo to da nam osigurate studio. Naravno, nitko normalan ne bi odbio takvu ponudu. Rizika za radio-stanicu nije bilo. Trud je bio naš, izgubljeno vrijeme naše, rizik naš, jedino je uspjeh mogao biti zajednički. Ipak, i takva podjela nam je odgovarala. Tražili smo svoju šansu i izborili je, makar i po tu cijenu.”
Tako je snimljena prva zlatna ploča Ivice Šerfezija “Ruže su crvene“. Poslije nje snimio je zaredom još četiri koje su premašile nakladu od 100.000 primjeraka i dvije koje su prodane u nakladi većoj od 50.000. Bile su to kompozicije što se i danas izvode: “Ksimeroni“, “Želja”, “Vrati mi srce“, “Suze liju plave oči“, “Neću plakati” i “Marija Elena”. Pjesma Ivice Šerfezija “Ne mogu gledati suze u tvojim očima” također se izvrsno prodaje. Ukupan broj svih njegovih prodanih ploča iznosi oko 900.000. Prije nekoliko dana Šerfezi je primio vijest da je prvi kandidat iz redova pjevača zabavne muzike za “Zlatnu pticu” – trofej koji će se ubuduće dodjeljivati za milijunti prodani primjerak.
“Imao sam potrebu da nabrojim sve te uspjehe, da bih još jednom dokazao da su prognoze u vezi sa mnom bile krive. Ponosan sam na ove statistike, ne zbog fame o mom disko-fenomenu, već zbog toga što su ti podaci najbolja potvrda moje parole o pjevačkom poslu: “Treba pjevati za publiku onako kako ona traži i očekuje.” Nije mi svrha da snimim ploču kojoj ćemo se zatim diviti samo nas šestoro u porodici i eventualno s nama krug najboljih prijatelja"
Ta nedjelja ući će svakako u neku historiju zabavne muzike. Toga popodneva zasjale su zvijezde Jasne Benedek (sada nastupa u Zap. Njemačkoj), Zdenke Vučković, Tonija Kljakovića, Ivice Šerfezija. Ovo “zvijezde” treba shvatiti bukvalno, a to se očitovalo još istog podneva, kad je četvoro prvoplasiranih izašlo na zagrebačku “špicu” (Trg Republike). Svi oni koji su se tamo nalazili ponašali su se prema njima drugačije nego prethodnog dana. Kao da su znali da će se o njima još mnogo čuti.
Iako horoskopa još nije bilo na našem tržištu, osjećalo se u zraku da su zvijezde naklonjene ovoj četvorki. Možda je taj osjećaj nastao zbog toga što je potražnja na tržištu zabavne muzike bila veća od ponude. To je bilo vrijeme kad Ivo Robić, Marko Novosel, Anđelina Groh i Dragan Toković nisu mogli održavati toliko koncerata koliko je bilo dvorana što su ih očekivale.
Četvorka je stupila na pozornicu. Prvi poziv na festival Ivici Šerfeziju uručio je Krešimir Oblak nonšalantnim pitanjem: “Hoćeš li, Ivice, možda biti slobodan od nastupa i hoćeš li moći sudjelovati na Zagrebu 58?” Šerfeziju se izmakla zemlja ispod nogu, činilo mu se da sanja. Taj prvi festival, iako je pjevao drugonagrađenu kompoziciju “Ljubavna pjesma”, nije još ni danas prebolio. Kompoziciju je dobio samo dva dana prije nastupa, pa je za to kratko vrijeme nije mogao dobro uvježbati. Bio je to njegov prvi nastup s velikim orkestrom.
Danas o tome kaže: “Izašao sam na pozornicu pun tjeskobe i treme. Mislio sam, ako ne otpjevam dobro, da će se čitav svijet srušiti. Stao sam pred mikrofon i kad je u tom trenutku grunuo orkestar iza mojih leđa, presjeklo me u koljenima. To se osjetilo, ali tako je bilo i s Tonijem, Zdenkom… Uopće, mi debitanti nismo se proslavili. Dvije godine poslije toga festivala držali su nas “na ledu”. Bio sam odlučio da prestanem pjevati. Posvetio sam se opet tenisu, hokeju, a najviše studiju na Višoj pedagoškoj školi. Ipak, pjevanje mi je ostalo izvor prihoda. Nastupao sam i dalje u plesnjacima. Nas četvoro mogli smo ispred zgrade zagrebačke radio-stanice samo prolaziti. Nitko od mjerodavnih nije nas zvao da uđemo. Meni su govorili da nemam dobar glas za snimanje. Uvjeravali su me da sam dobar pjevač “na živo”, ali da moje ploče ne bi imale baš nikakvih šansa. Uvijek sam poštovao narodnu mudrost, ali sam tada osjetio na vlastitoj koži da poslovica “tko pod drugim jamu kopa …” može završiti “…dvije sreće grabi”!”
Jednog dana 1960. stigla je na adresu Ivice Šerfezija plava kuverta s pismom u kojem je pisalo: “Javite se svom vojnom odsjeku …” “U Armiji sam najbolje iskoristio svoje muzičko znanje. Pjevao sam vojnicima i ta mi je vježba kasnije dobro došla. Tih dana sam shvatio da uspjeh ne smije biti slučajan, da bi bio trajan.”
Kao vojnik, Ivica Šerfezi pjevao je na festivalu “Zagreb 63”. To je bilo prvi put da se na civilnom festivalu pojavio pjevač u uniformi. Gledaoci su burno pljeskali iako kompozicija nije postigla uspjeh.
“Kanarinac tetke Sofije, Pokopali smo ritam, Cipele nove, cipele stare, Cvrček i mrav, to su naslovi melodija koje sam dobivao na festivalima i koje još i danas ljude tjeraju na smijeh. Morao sam prihvaćati ono što su mi nudili. Bio sam željan afirmacije, sjeća se Šerfezi i još uvijek s dozom gorčine govori o tim danima. Međutim, kad sam se vratio iz vojske, rekao sam sebi: “Dosta s tim parodijama na temu zabavne muzike!” Tako sam se jednog dana uputio u zgradu zagrebačke radio-stanice. Ponudio sam se za snimanje, iako me je to stajalo vlastitog ponosa. Kad su mi odgovorili da ništa ne snimaju jer navodno nema novaca, rodio se u meni inat. Morao sam dokazati da nisam nametljivac i “grebator”, već da pošteno radim svoj posao zabavljača i da sam za njega sposoban. Htio sam dati lekciju drugima a i samome sebi o strpljivosti i upornosti koja mora uroditi plodom kad u čovjeku postoji uvjerenje da je u pravu.”
U jednom razgovoru Nikica Kalogjera skrenuo je pažnju Ivici Šerfeziju na “električare” koji su bili mnogo jeftiniji od orkestra, a dovoljni za snimanje. “Nikica mi je tada predložio jednu nježnu kompoziciju. Prihvatio sam njegov prijedlog. Ubrzo sam pronašao mlade i talentirane momke koji su tek osnivali sastav i prozvali se Crveni koralji.
Počeli smo vježbati. Radili smo temeljito. Kad smo konstatirali da smo postigli najbolje što možemo, otišao sam uredniku zabavne muzike na radio-stanici i rekao mu: “Posljednji put ste mi kazali da nemate novaca za snimanja. Snimit ćemo bez dinara honorara nekoliko modernih stvari. Od vas tražimo samo to da nam osigurate studio. Naravno, nitko normalan ne bi odbio takvu ponudu. Rizika za radio-stanicu nije bilo. Trud je bio naš, izgubljeno vrijeme naše, rizik naš, jedino je uspjeh mogao biti zajednički. Ipak, i takva podjela nam je odgovarala. Tražili smo svoju šansu i izborili je, makar i po tu cijenu.”
Tako je snimljena prva zlatna ploča Ivice Šerfezija “Ruže su crvene“. Poslije nje snimio je zaredom još četiri koje su premašile nakladu od 100.000 primjeraka i dvije koje su prodane u nakladi većoj od 50.000. Bile su to kompozicije što se i danas izvode: “Ksimeroni“, “Želja”, “Vrati mi srce“, “Suze liju plave oči“, “Neću plakati” i “Marija Elena”. Pjesma Ivice Šerfezija “Ne mogu gledati suze u tvojim očima” također se izvrsno prodaje. Ukupan broj svih njegovih prodanih ploča iznosi oko 900.000. Prije nekoliko dana Šerfezi je primio vijest da je prvi kandidat iz redova pjevača zabavne muzike za “Zlatnu pticu” – trofej koji će se ubuduće dodjeljivati za milijunti prodani primjerak.
“Imao sam potrebu da nabrojim sve te uspjehe, da bih još jednom dokazao da su prognoze u vezi sa mnom bile krive. Ponosan sam na ove statistike, ne zbog fame o mom disko-fenomenu, već zbog toga što su ti podaci najbolja potvrda moje parole o pjevačkom poslu: “Treba pjevati za publiku onako kako ona traži i očekuje.” Nije mi svrha da snimim ploču kojoj ćemo se zatim diviti samo nas šestoro u porodici i eventualno s nama krug najboljih prijatelja"
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
- Na koncertu u Rostovu na Donu, Đorđu Marjanoviću prišla je sijeda žena i rekla: - Moj sin, Petar Perebejnov, poginuo je sa 18 godina oslobađajući Beograd. Pomozite mi da nađem njegov grob". Davši riječ, Đorđe je po povratku u domovinu, dugo išao po beogradskim grobljima, dok najzad nije na ploči vidio ime, s kojim se još malo pa srodio
I skoro 30 godina poslije rata, Jekaterina Semjonovna Perebejnova dobila je pismo: na fotografiji, Đorđe Marjanović sa buketom cvijeća, na grobu njenog Peće. Na poleđini natpis: "Draga majčice, smatrajte me svojim sinom". Njihovo prijateljstvo nastavilo se sve do smrti ove jednostavne ruske žene. Đorđe je i dalje posjećivao grob njenog sina i palio svijeće.
I skoro 30 godina poslije rata, Jekaterina Semjonovna Perebejnova dobila je pismo: na fotografiji, Đorđe Marjanović sa buketom cvijeća, na grobu njenog Peće. Na poleđini natpis: "Draga majčice, smatrajte me svojim sinom". Njihovo prijateljstvo nastavilo se sve do smrti ove jednostavne ruske žene. Đorđe je i dalje posjećivao grob njenog sina i palio svijeće.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
GEORG FRIDRIH HENDL
(Georg Friedrich Handel)
(1685-1759)
Rođen je u Halleu (Njemačka) iste godine kad i J. S. Bach. učio je muziku najprije bez privole oca, liječnika-hirurga koji je želio da mu se sin posveti studiju prava. kasnije se, po želji majke, ipak muzički obrazovao i to kod oguljaša Zachowa, vrsnog muzičara. Svoju je neobičnu muzičku nadarenost dokazao prvi put sa 8 godina kada je svojim slobodnim preludiranjem na orguljama zadivio sve prisutne. Poslije očeve smrti odlazi za člana operskog orkestra u Hamburg. Sa 19. godina napisao je svoju prvu operu. u dvadesetoj i prvoj godini života odlazi u Italiju gdje se tokom tri godine još više usavršio u komponovanju. Nakon kratkog zadržavanja u Hannoveru preselio se Handel u London gdje je ostao do smrti vršeći dužnost direktora opere i komponujući. I on je, poput Baha, potkraj života oslijepio i kao slijepac diktirao svoje kompozicije (među ovim veličanstveni Mesija, Juda Makebejac, Izrael u Egiptu, i dr.), končerta grosa, svite, koncerte za orgulje, te veliki broj violinskih i klavirskih djela. Za razliku od Baha, mnogo je putovao i obišao sve velike muzičke centre Evrope. Umro je 1759. godine u Londonu. Činjenica da je mnogo putovao potvrđuje veliko poznavanje muzike ostalih naroda, koje će obilno koristiti u svojim djelima. On se više nego ijedan kompozitor približio raspjevanoj italijanskoj melodiji, engleskoj muzičkoj prošlosti i folkloru ostalih naroda.
Hendlov stvaralački opis je vrlo veliki. Pisao je pomalo i za crkvu. Napisao je oko 40 opera, od kojih su najznačajnije Julije Cezar, Rondelina, Kserks, Orlando, Aleksandar. Pisao je i oratorijume, kojima je posvetio posljednje razdoblje svoga rada. Njegovi najpopularniji oratorijumi su: Mesija, Izrael u Egiptu, Juda Makebejac, Saul, Simson i Herakles.
Tematika Hendlovih oratorijuma kretala se na području istorijsko-legendarne građe. Tražio je herojske likove, stradanja naroda i žrtvovanja pojedinca za dobro i korist zajednice. Pored djela velikog obima, pisao je i manja djela: koncerte za orgulje, koncerte i svite za različite sastave orkestra i mnogo vokalnih (preko 100 kantata, i dr.) i kamernih kompozicija. Koliko je Hendl značajan kompozitor, najbolje će potvrditi ova Betovenova konstatacija: Hendl je majstor nad majstorima. Ugledajte se na njega, svi kompozitori svijeta, i naučićete sa malo sredstava postizati najveće učinke. A Bah za Hendla kaže: Hendl je jedini čovjek koga bih želio upoznati i jedini čovjek koji bih ja želio biti da nisam Bah.
(Georg Friedrich Handel)
(1685-1759)
Rođen je u Halleu (Njemačka) iste godine kad i J. S. Bach. učio je muziku najprije bez privole oca, liječnika-hirurga koji je želio da mu se sin posveti studiju prava. kasnije se, po želji majke, ipak muzički obrazovao i to kod oguljaša Zachowa, vrsnog muzičara. Svoju je neobičnu muzičku nadarenost dokazao prvi put sa 8 godina kada je svojim slobodnim preludiranjem na orguljama zadivio sve prisutne. Poslije očeve smrti odlazi za člana operskog orkestra u Hamburg. Sa 19. godina napisao je svoju prvu operu. u dvadesetoj i prvoj godini života odlazi u Italiju gdje se tokom tri godine još više usavršio u komponovanju. Nakon kratkog zadržavanja u Hannoveru preselio se Handel u London gdje je ostao do smrti vršeći dužnost direktora opere i komponujući. I on je, poput Baha, potkraj života oslijepio i kao slijepac diktirao svoje kompozicije (među ovim veličanstveni Mesija, Juda Makebejac, Izrael u Egiptu, i dr.), končerta grosa, svite, koncerte za orgulje, te veliki broj violinskih i klavirskih djela. Za razliku od Baha, mnogo je putovao i obišao sve velike muzičke centre Evrope. Umro je 1759. godine u Londonu. Činjenica da je mnogo putovao potvrđuje veliko poznavanje muzike ostalih naroda, koje će obilno koristiti u svojim djelima. On se više nego ijedan kompozitor približio raspjevanoj italijanskoj melodiji, engleskoj muzičkoj prošlosti i folkloru ostalih naroda.
Hendlov stvaralački opis je vrlo veliki. Pisao je pomalo i za crkvu. Napisao je oko 40 opera, od kojih su najznačajnije Julije Cezar, Rondelina, Kserks, Orlando, Aleksandar. Pisao je i oratorijume, kojima je posvetio posljednje razdoblje svoga rada. Njegovi najpopularniji oratorijumi su: Mesija, Izrael u Egiptu, Juda Makebejac, Saul, Simson i Herakles.
Tematika Hendlovih oratorijuma kretala se na području istorijsko-legendarne građe. Tražio je herojske likove, stradanja naroda i žrtvovanja pojedinca za dobro i korist zajednice. Pored djela velikog obima, pisao je i manja djela: koncerte za orgulje, koncerte i svite za različite sastave orkestra i mnogo vokalnih (preko 100 kantata, i dr.) i kamernih kompozicija. Koliko je Hendl značajan kompozitor, najbolje će potvrditi ova Betovenova konstatacija: Hendl je majstor nad majstorima. Ugledajte se na njega, svi kompozitori svijeta, i naučićete sa malo sredstava postizati najveće učinke. A Bah za Hendla kaže: Hendl je jedini čovjek koga bih želio upoznati i jedini čovjek koji bih ja želio biti da nisam Bah.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Ja sam Zdravka Čolića prvo otpustio iz Korni grupe. Smatrao sam da on, i pored odličnog glasa, nije adekvatan pevač za tu vrstu muzike koju je svirala Korni grupa. Ali sam mu već tada rekao da je on odličan solo pevač, ali ne za bend. Zdravko se nije naljutio iako mu nije bilo prijatno. Ali sam mu ja vrlo brzo, posle petnaest dana kako se vratio iz Beograda u Sarajevo, rekao: “Čola, dođi na razgovor. Ajde da radimo pesme za tebe."
Kornelije je dodao da nije slutio da će Zdravko postati tako popularan pevač.
- Čola je bio mlad dečko koji je u svemu imao uspeh. I to u svemu čega se dohvatio da radi. Znao sam da će imati uspeha, ali nisam slutio koliki će taj uspeh biti. Imali smo prijateljski odnos. Napravili sam pošteni ugovor, više usmeni dogovor pošto nismo ništa potpisivali. To je značilo da kada krene saradnja, ide pet mojih pesma na albumu, i pet od drugih kompozitora ali i da ja učestvujem u odabiru. I to nije bio nikakav problem.
-Kada sam napunio 77 godina, shvatio sam da ne želim da se zavučem u mišiju rupu i gledam samo televizijski program i čitam knjige. Shvatio sam da ne želim tako da provodim vreme, već da i dalje radim ono čime sam se bavio i da ne želim da se predam. Došao sam na ideju da ponovo okupim muzičare i da, za početak, organizujemo koncert “Korni grupe” - priča Kornelije Kovač
Kornelije je dodao da nije slutio da će Zdravko postati tako popularan pevač.
- Čola je bio mlad dečko koji je u svemu imao uspeh. I to u svemu čega se dohvatio da radi. Znao sam da će imati uspeha, ali nisam slutio koliki će taj uspeh biti. Imali smo prijateljski odnos. Napravili sam pošteni ugovor, više usmeni dogovor pošto nismo ništa potpisivali. To je značilo da kada krene saradnja, ide pet mojih pesma na albumu, i pet od drugih kompozitora ali i da ja učestvujem u odabiru. I to nije bio nikakav problem.
-Kada sam napunio 77 godina, shvatio sam da ne želim da se zavučem u mišiju rupu i gledam samo televizijski program i čitam knjige. Shvatio sam da ne želim tako da provodim vreme, već da i dalje radim ono čime sam se bavio i da ne želim da se predam. Došao sam na ideju da ponovo okupim muzičare i da, za početak, organizujemo koncert “Korni grupe” - priča Kornelije Kovač
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
vo Robić, čije su se pjesme danonoćno puštale na radijima u pedesetim godinama prošlog stoljeća, rođen je 28. siječnja 1923. godine u Garešnici. Zahvaljujući ocu koji je vodio tamburaški orkestar, zarana je zavolio glazbu i s vremenom postao multiinstrumentalist: svirao je klavir, saksofon, kontrabas , klarinet i flautu.
Iako je 1943. godine došao u Zagreb prvenstveno studirati pravo, glazba mu ostaje najvažnijom preokupacijom pa počinje pjevati u popularnim okupljalištima zagrebačke mladeži: ‘Grill Room’ u podrumu današnje Gradske kavane i ‘Tucmanu’ iza zgrade HNK.
Dodatnu popularnost stječe kao pjevač uživo na Radio Zagrebu, a početkom pedesetih godina počinje nastupati na terasama opatijskih hotela, najduže u hotelu Kvarner kome ostaje vjeran gotovo 30 godina. Upravo ondje, Robića primjećuje bogati vlasnik jednog bavarskog noćnog kluba koji je bio na ljetovanju, i nudi mu angažman svom lokalu u Njemačkoj.
Ivo Robić ostvario je zavidnu međunarodnu karijeru i prevladavajući tadašnje hladnoratovske barijere, uspješno nastupao na obje strane tada podijeljene Europe. Zanimljivo je da je njegova najuspješnije pjesma ‘Morgen’ ujedno bila i prva pjesma na njemačkom jeziku koja je uspjela naći svoje mjesto na top listama u Velikoj Britaniji i SAD-u. Nakon uspjeha gastarbajtera Robića, to je ponovno uspjelo tek Kraftwerku s pjesmom ‘Authoban’ kojih 15 godina kasnije.
U Robićevom životopisu ima još zanimljivih podataka poput onog da je napisao pjesmu ‘Ta ljetna noć’ i poslije ju izvodio na njemačkom jeziku kao ‘Fremde in der Nacht’, te da je tu istu pjesmu kasnije proslavio legendarni Frank Sinatra kao ‘Strangers in the night’.
Ili one priče da je davne 1959. godine sugerirao Tonyju Sheridanu da kao prateći bend angažira tada još nepoznate mladiće iz Liverpoola, te tako pomogao Beatlesima u njihovom proboju na svjetsku scenu.
Prošlo je već 14 godina otkako nas je 9. ožujka 2000. napustio Ivo Robić, legendarni Mister Morgen, čija istoimena ploča i dalje drži rekord kao najprodavanija ploča svih vremena nekog našeg pjevača.
Ivo Robić, čije su se pjesme danonoćno puštale na radijima u pedesetim godinama prošlog stoljeća, rođen je 28. siječnja 1923. godine u Garešnici. Zahvaljujući ocu koji je vodio tamburaški orkestar, zarana je zavolio glazbu i s vremenom postao multiinstrumentalist: svirao je klavir, saksofon, kontrabas , klarinet i flautu.
Iako je 1943. godine došao u Zagreb prvenstveno studirati pravo, glazba mu ostaje najvažnijom preokupacijom pa počinje pjevati u popularnim okupljalištima zagrebačke mladeži: ‘Grill Room’ u podrumu današnje Gradske kavane i ‘Tucmanu’ iza zgrade HNK.
Dodatnu popularnost stječe kao pjevač uživo na Radio Zagrebu, a početkom pedesetih godina počinje nastupati na terasama opatijskih hotela, najduže u hotelu Kvarner kome ostaje vjeran gotovo 30 godina. Upravo ondje, Robića primjećuje bogati vlasnik jednog bavarskog noćnog kluba koji je bio na ljetovanju, i nudi mu angažman svom lokalu u Njemačkoj.
Ivo Robić ostvario je zavidnu međunarodnu karijeru i prevladavajući tadašnje hladnoratovske barijere, uspješno nastupao na obje strane tada podijeljene Europe. Zanimljivo je da je njegova najuspješnije pjesma ‘Morgen’ ujedno bila i prva pjesma na njemačkom jeziku koja je uspjela naći svoje mjesto na top listama u Velikoj Britaniji i SAD-u. Nakon uspjeha gastarbajtera Robića, to je ponovno uspjelo tek Kraftwerku s pjesmom ‘Authoban’ kojih 15 godina kasnije.
U Robićevom životopisu ima još zanimljivih podataka poput onog da je napisao pjesmu ‘Ta ljetna noć’ i poslije ju izvodio na njemačkom jeziku kao ‘Fremde in der Nacht’, te da je tu istu pjesmu kasnije proslavio legendarni Frank Sinatra kao ‘Strangers in the night’.
Ili one priče da je davne 1959. godine sugerirao Tonyju Sheridanu da kao prateći bend angažira tada još nepoznate mladiće iz Liverpoola, te tako pomogao Beatlesima u njihovom proboju na svjetsku scenu.
No upravo pojava beat pokreta kojeg je simpatizirao, označio je i početak opadanja popularnosti šlagera koje je izvodio. Ivo Robić ipak ne nestaje potpuno iz javnosti nego i dalje nastupa na festivalima i u televizijskim emisijama. Umro je u Opatiji 9. ožujka 2000.
Ljubav i kontroverze
Ivo Robić volio je samo jednu ženu – Martu. Ivo Robić i Marta Goleš zaljubili su se u jeku 2. Svjetskog rata i vjenčali 18. travnja 1946. Marta mu je postala družicom ali i mnogo više od toga – prijateljicom, partnericom i menadžericom te mu ostala vjerna sve do samoga kraja. Skladan brak ipak nije bio okrunjen djecom, što je i utrlo put kasnijim sporovima oko pozamašne Robićeve ostavštine.
Nakon smrti, Robićeva braća osporavala su pjevačevu oporuku i redovito se zbog toga susretala na sudu s udovicom Martom. Bitka za ostavštinu Ive Robića nastavila se i nakon Martine smrti 2007.
Iako je 1943. godine došao u Zagreb prvenstveno studirati pravo, glazba mu ostaje najvažnijom preokupacijom pa počinje pjevati u popularnim okupljalištima zagrebačke mladeži: ‘Grill Room’ u podrumu današnje Gradske kavane i ‘Tucmanu’ iza zgrade HNK.
Dodatnu popularnost stječe kao pjevač uživo na Radio Zagrebu, a početkom pedesetih godina počinje nastupati na terasama opatijskih hotela, najduže u hotelu Kvarner kome ostaje vjeran gotovo 30 godina. Upravo ondje, Robića primjećuje bogati vlasnik jednog bavarskog noćnog kluba koji je bio na ljetovanju, i nudi mu angažman svom lokalu u Njemačkoj.
Ivo Robić ostvario je zavidnu međunarodnu karijeru i prevladavajući tadašnje hladnoratovske barijere, uspješno nastupao na obje strane tada podijeljene Europe. Zanimljivo je da je njegova najuspješnije pjesma ‘Morgen’ ujedno bila i prva pjesma na njemačkom jeziku koja je uspjela naći svoje mjesto na top listama u Velikoj Britaniji i SAD-u. Nakon uspjeha gastarbajtera Robića, to je ponovno uspjelo tek Kraftwerku s pjesmom ‘Authoban’ kojih 15 godina kasnije.
U Robićevom životopisu ima još zanimljivih podataka poput onog da je napisao pjesmu ‘Ta ljetna noć’ i poslije ju izvodio na njemačkom jeziku kao ‘Fremde in der Nacht’, te da je tu istu pjesmu kasnije proslavio legendarni Frank Sinatra kao ‘Strangers in the night’.
Ili one priče da je davne 1959. godine sugerirao Tonyju Sheridanu da kao prateći bend angažira tada još nepoznate mladiće iz Liverpoola, te tako pomogao Beatlesima u njihovom proboju na svjetsku scenu.
Prošlo je već 14 godina otkako nas je 9. ožujka 2000. napustio Ivo Robić, legendarni Mister Morgen, čija istoimena ploča i dalje drži rekord kao najprodavanija ploča svih vremena nekog našeg pjevača.
Ivo Robić, čije su se pjesme danonoćno puštale na radijima u pedesetim godinama prošlog stoljeća, rođen je 28. siječnja 1923. godine u Garešnici. Zahvaljujući ocu koji je vodio tamburaški orkestar, zarana je zavolio glazbu i s vremenom postao multiinstrumentalist: svirao je klavir, saksofon, kontrabas , klarinet i flautu.
Iako je 1943. godine došao u Zagreb prvenstveno studirati pravo, glazba mu ostaje najvažnijom preokupacijom pa počinje pjevati u popularnim okupljalištima zagrebačke mladeži: ‘Grill Room’ u podrumu današnje Gradske kavane i ‘Tucmanu’ iza zgrade HNK.
Dodatnu popularnost stječe kao pjevač uživo na Radio Zagrebu, a početkom pedesetih godina počinje nastupati na terasama opatijskih hotela, najduže u hotelu Kvarner kome ostaje vjeran gotovo 30 godina. Upravo ondje, Robića primjećuje bogati vlasnik jednog bavarskog noćnog kluba koji je bio na ljetovanju, i nudi mu angažman svom lokalu u Njemačkoj.
Ivo Robić ostvario je zavidnu međunarodnu karijeru i prevladavajući tadašnje hladnoratovske barijere, uspješno nastupao na obje strane tada podijeljene Europe. Zanimljivo je da je njegova najuspješnije pjesma ‘Morgen’ ujedno bila i prva pjesma na njemačkom jeziku koja je uspjela naći svoje mjesto na top listama u Velikoj Britaniji i SAD-u. Nakon uspjeha gastarbajtera Robića, to je ponovno uspjelo tek Kraftwerku s pjesmom ‘Authoban’ kojih 15 godina kasnije.
U Robićevom životopisu ima još zanimljivih podataka poput onog da je napisao pjesmu ‘Ta ljetna noć’ i poslije ju izvodio na njemačkom jeziku kao ‘Fremde in der Nacht’, te da je tu istu pjesmu kasnije proslavio legendarni Frank Sinatra kao ‘Strangers in the night’.
Ili one priče da je davne 1959. godine sugerirao Tonyju Sheridanu da kao prateći bend angažira tada još nepoznate mladiće iz Liverpoola, te tako pomogao Beatlesima u njihovom proboju na svjetsku scenu.
No upravo pojava beat pokreta kojeg je simpatizirao, označio je i početak opadanja popularnosti šlagera koje je izvodio. Ivo Robić ipak ne nestaje potpuno iz javnosti nego i dalje nastupa na festivalima i u televizijskim emisijama. Umro je u Opatiji 9. ožujka 2000.
Ljubav i kontroverze
Ivo Robić volio je samo jednu ženu – Martu. Ivo Robić i Marta Goleš zaljubili su se u jeku 2. Svjetskog rata i vjenčali 18. travnja 1946. Marta mu je postala družicom ali i mnogo više od toga – prijateljicom, partnericom i menadžericom te mu ostala vjerna sve do samoga kraja. Skladan brak ipak nije bio okrunjen djecom, što je i utrlo put kasnijim sporovima oko pozamašne Robićeve ostavštine.
Nakon smrti, Robićeva braća osporavala su pjevačevu oporuku i redovito se zbog toga susretala na sudu s udovicom Martom. Bitka za ostavštinu Ive Robića nastavila se i nakon Martine smrti 2007.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
li sad ili nikad (It's now or never), jer Kralj ne čeka, obujte antilopske cipele (suede shoes) i zaplešite!
Prošlo je više od 40 godina otkako je kralj rokenrola Elvis Prisli umro od srčanog udara na njegovom imanju Grejslend u Memfisu, u državi Tenesi.
Imao je tek 42 godine.
Ali njegovo muzičko nasleđe danas je jednako snažno kao i tog avgusta 1977.
Dečak iz Tupela, u Misisipiju, bio je, iako nije tako izgledalo, skoro bez prebijene pare u vreme kada je umro, a za života je stalno morao da ide na turneje da bi platio ogromne račune.
Muzički novinar Karl Dalas, koji je pisao za Melodi Mejker tokom skoro čitave Elvisove karijere, rekao je za BBC Njuz da nije iznenađen trajnom privlačnošću Kralja.
„Elvis je imao nešto što je istovremeno veoma jedinstveno i veoma obično."
„On nije bio veštački proizvod kao što su to obično sve pop zvezde - čak i one najbolje - danas."
„Na površinu je izbijala njegova realnost, njegova autentičnost - bio je i te kako svoj, radio je ono što je želeo da radi, i nije ga unapred osmislila velika diskografska kuća."
Elvis je prvi put nabasao na dobitnu formulu, svoju jedinstvenu mešavinu kantrija, bluza i rokenrola, dok se u studiju San rekordsa 1954. godine igrao različitim verzijama pesme That's All Right Mama.
Ali za razliku od mnogih u njegovoj generaciji, umeo je ubedljivo da peva i balade, pesme iz mjuzikla i gospel.
I kao i svi veliki pevači, kad bi otpevao neku pesmu, ona bi postajala njegova.
„Posedovao je autentičnost, imali ste osećaj da je ovo stvarno iskustvo koje vam prenosi stvarna osoba koja mrda kukovima na sceni i znoji se", priseća se Karl Dalas.
„Nije bilo ničeg lažnog u vezi sa Elvisom i čak i kad je pao najniže, kad je snimao zanemarljivu muziku i snimao prilično grozne filmove, i dalje se na površinu probijao njegov sjaj."
Za muzičkog novinara Čarlsa Šara Mareja, zlatan glas bio je deo nezaboravnog paketa.
„Ta vrsta statusa ikone koju je postigao Elvis gotovo da je nezavisna od njegovog stvarnog rada i kulturoloških dostignuća", rekao je on za BBC Njuz.
„Status ikone ima mnogo veza s tim kako izgledate, a on je bio prototip rok zvezde."
Elvis je bio i „neverovatno dinamičan pevač, s instinktivnim sluhom za pronalaženje zajedničke tačke između veoma različitih stilova muzike", kaže Marej.
„Činjenica da je izgledao na određeni način, oblačio se na određeni način i kretao se na određeni način, samo je sve to činilo savršenim."
Prošlo je više od 40 godina otkako je kralj rokenrola Elvis Prisli umro od srčanog udara na njegovom imanju Grejslend u Memfisu, u državi Tenesi.
Imao je tek 42 godine.
Ali njegovo muzičko nasleđe danas je jednako snažno kao i tog avgusta 1977.
Dečak iz Tupela, u Misisipiju, bio je, iako nije tako izgledalo, skoro bez prebijene pare u vreme kada je umro, a za života je stalno morao da ide na turneje da bi platio ogromne račune.
Muzički novinar Karl Dalas, koji je pisao za Melodi Mejker tokom skoro čitave Elvisove karijere, rekao je za BBC Njuz da nije iznenađen trajnom privlačnošću Kralja.
„Elvis je imao nešto što je istovremeno veoma jedinstveno i veoma obično."
„On nije bio veštački proizvod kao što su to obično sve pop zvezde - čak i one najbolje - danas."
„Na površinu je izbijala njegova realnost, njegova autentičnost - bio je i te kako svoj, radio je ono što je želeo da radi, i nije ga unapred osmislila velika diskografska kuća."
Elvis je prvi put nabasao na dobitnu formulu, svoju jedinstvenu mešavinu kantrija, bluza i rokenrola, dok se u studiju San rekordsa 1954. godine igrao različitim verzijama pesme That's All Right Mama.
Ali za razliku od mnogih u njegovoj generaciji, umeo je ubedljivo da peva i balade, pesme iz mjuzikla i gospel.
I kao i svi veliki pevači, kad bi otpevao neku pesmu, ona bi postajala njegova.
„Posedovao je autentičnost, imali ste osećaj da je ovo stvarno iskustvo koje vam prenosi stvarna osoba koja mrda kukovima na sceni i znoji se", priseća se Karl Dalas.
„Nije bilo ničeg lažnog u vezi sa Elvisom i čak i kad je pao najniže, kad je snimao zanemarljivu muziku i snimao prilično grozne filmove, i dalje se na površinu probijao njegov sjaj."
Za muzičkog novinara Čarlsa Šara Mareja, zlatan glas bio je deo nezaboravnog paketa.
„Ta vrsta statusa ikone koju je postigao Elvis gotovo da je nezavisna od njegovog stvarnog rada i kulturoloških dostignuća", rekao je on za BBC Njuz.
„Status ikone ima mnogo veza s tim kako izgledate, a on je bio prototip rok zvezde."
Elvis je bio i „neverovatno dinamičan pevač, s instinktivnim sluhom za pronalaženje zajedničke tačke između veoma različitih stilova muzike", kaže Marej.
„Činjenica da je izgledao na određeni način, oblačio se na određeni način i kretao se na određeni način, samo je sve to činilo savršenim."
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Ako ste skladatelje klasične glazbe doživljavali kao ozbilju čeljad, daleko ste od istine: riječ je o ljudima od krvi i mesa, od kojih su mnogi imali izražen smisao za humor. Donosimo probrane anegdote o najvećima od najvećih!
Genijalnost po narudžbi
Neka obožavateljica na vrlo je kićen način izražavala oduševljenje likom i djelom Johannesa Brahmsa (1833. – 1897.). “Poštovani gospodine, objasnite mi, molim Vas, kako stvarate svoje simfonije, tako lagana a opet kompleksna djela izvanvremenske ljepote i gracioznosti?”, upitala je skladatelja. “Vrlo jednostavno, draga gospođice – takve ih naruče moji izdavači!”, odvratio je glazbeni virtuoz.
Okaljana ruka
Pjotr Iljič Čajkovski (1840. – 1893.) bio je punokrvni hipohondar. Tvorac baleta “Labuđe jezero” i “Orašar” rukom je pridržavao vlastitu bradu dok je dirigirao, iz straha da će mu – otpasti glava! Kako se ne bi zarazio kakvom boleštinom, odbijao je konzumirati pića koja nisu bila u zatvorenoj boci, a grlo iste bi za svaki slučaj pomno istrljao mokrom krpicom. Kad se neki poznanik htio rukovati s njim, skladatelj je odskočio pola metra od njega. Primijetivši uvrijeđen izraz na mladićevu licu, Čajkovski u hipu smisli laž: “Rado bih Vam pružio ruku, ma što ruku, čitavo srce, no upravo sam njome pogladio neko psetance sumnjive čistoće. Ne bi bilo pristojno da vam pružam ukaljani dlan!”. Mladić je povjerovao u njegovu priču, pa mu je još i zahvalio na obazrivosti.
Palica smrti
Francuski skladatelj, plesač i instrumentalist Jean-Baptiste Lully (1632. – 1687.), jedan od najvećih europskih glazbenika baroknog razdoblja (na slici!), umro je na doista bizaran način – smrtno se ozlijedio dirigentskim štapićem! Prilikom udaranja ritma, palica mu se zabila u nožni prst: u to vrijeme, one su, naime, bile znatno duže i teže od današnjih. To je dovelo do gangrene, a nakon dva i pol mjeseca Lully je preminuo. Legenda kaže da je mogućnost spašavanja svoga života amputacijom ozlijeđenog ekstremiteta glatko odbio. “Ne dolazi u obzir!”, odrezao je iz bolesničke postelje. “Ne želim izgubiti mogućnost plesanja u nastavku života!”.
Kukuriku skladba
Austrijski skladatelj Anton Bruckner (1824. – 1896.) prisutstvovao je izvođenju svoje Sedme simfonije. Oduševljena publika autora je nagradila ovacijama, baš kao i dirigenta Karla Mucka. Nakon premijere, njih dvojica odlučiše svratiti u neku gostionicu, kako bi uspjeh proslavili bocom kvalitetnog vina. “Uistinu ste zaslužili sve pohvale!”, podigne čašu Muck. “Osobitio nadahnutom smatram partiju za trubu!”. Bruckner će na to: “Hvala Vam, dragi prijatelju! No, kad ste već spomenuli tu dionicu, moram Vam priznati da ona uopće nije moja”. Dirigent se zbunjeno počeše po glavi. “Kako to mislite, maestro?”, upita Brucknera. Ovaj se nagne prema njemu te reče: “Te tonove je, kod mene na selu, uvijek pjevao pijetao kad je čučao na gnojnici!”.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Michael Jackson srušio je brojne rekorde tijekom svoje zavidne karijere, koju je započeo s braćom u grupi The Jackson 5. Postao je glazbena ikona, njegove pjesme još su danas u vrhu top lista, a bio je poznat i po svom upečatljivom ples
Prodao je preko 350 milijuna albuma diljem svijeta, a "Thriller" je najprodavaniji album ikada. Ujedno je i prvi izvođač koji je osvajao Billboardovu top listu tijekom pet desetljeća, a i nakon smrti je obarao rekorde.
Prodao je preko 350 milijuna albuma diljem svijeta, a "Thriller" je najprodavaniji album ikada. Ujedno je i prvi izvođač koji je osvajao Billboardovu top listu tijekom pet desetljeća, a i nakon smrti je obarao rekorde.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Betoven je bio čovjek pomalo čudne naravi, ali je uvijek znao šta hoće. Za njega je sve u životu bilo važno. Ne samo muzika, već i neke svakodnevne stvari. Kada je jednom prilikom u restoranu poručio jelo, konobar mu je greškom donio nešto drugo. Betoven je probao da mu se požali, međutim, konobar je bio izuzetno neljubazan, okrenuo se i otišao. Naravno, Betovena je ovo potpuno razbjesnilo. Zato je, čim se konobar ponovo pojavio iz kuhinje, uzeo svoj tanjur sa jelom koje nije poručio (meso u nekakvom sosu) i bacio ga konobaru pravo u lice!
Na nesreću, konobar je u tom momentu nosio gomilu punih tanjira i kada ga je Betoven pogodio, pokušavao je bezuspješno da održi ravnotežu, sve vrijeme ližući sos koji mu se slivao niz lice. Ova scena je izazvala takav smjeh kod ostalih gostiju, da se i Betoven na kraju oraspoložio.
Na nesreću, konobar je u tom momentu nosio gomilu punih tanjira i kada ga je Betoven pogodio, pokušavao je bezuspješno da održi ravnotežu, sve vrijeme ližući sos koji mu se slivao niz lice. Ova scena je izazvala takav smjeh kod ostalih gostiju, da se i Betoven na kraju oraspoložio.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Pesma vinu“ („Libiamo ne’ lieti calici“) je najpoznatiji duet iz Verdijeve opere „Travijata“. Izvode je Alfred i Violeta u prvom činu opere, na zabavi u Violetinom salonu. Ovaj duet okarakterisan je kao „Brindizi“ (Brindisi), što znači da poziva na konzumiranje alkohola.
U izvođenju tri velika tenora – Pavarotija, Karerasa i Dominga.
Italijanski operski pevač, Lučano Pavaroti (Luciano Pavarotti), rođen je na današnji dan – 12. oktobra 1935. godine. Jedan je od najpoznatijih i najomiljenijih tenora 20-tog veka. Bio je jedan od „Tri tenora“, a popularnost je stekao i zahvaljujući brojnim televizijskim koncertima i javnim nastupima. Poznat je i po svom humanitarnom radu.
Muziku je zavoleo verovatno zahvaljujući ocu, koji se amaterski bavio operskim pevanjem. Međutim, kada je trebalo da odluči čime će se baviti u životu, 19-togodišnji Lučano se ozbiljno dvoumio između muzike i fudbala (bio je odličan golman)! Srećom, ipak se opredelio za muziku i narednih sedam godina posvetio je školovanju glasa. Tada je saznao i da ima apsolutan sluh.
Pavaroti je nastupao u operskim kućama širom Italije, kao i u Amsterdamu, Beču, Londonu, Ankari, Budimpešti i Barseloni. Pevao je i u Beogradu – 21. maja 2005. godine. Na poziv poznate operske pevačice Džoan Saterlend (sopran) 1965. godine odlazi na turneju po Australiji, a ubrzo zatim debituje i u Majamiju, takođe uz preporuku Saterlendove.
Ogroman uspeh Pavaroti je doživeo u Njujorškom Metropolitenu 17. februara 1972. godine, kada je, nastupajući u operi „Kći puka“, devet puta čisto i bez muke otpevao visoko C! Ovacije publike bile su tolike da se on, po završetku opere, 17 puta vraćao na scenu!
Njegovoj popularnosti doprineo je i nastup na Svetskom prvenstvu u fudbalu 1990. godine, kada je pevao ariju „Nessun dorma“ iz Pučinijeve opere „Turandot“ .
U toku prvenstva, Pavaroti formira i pevački trio pod nazivom „Tri tenora“. U ovom triju osim njega pevaju i Plasido Domingo i Hoze Kareras.
Interesantno je da je Pavaroti bio prvi (a do danas i jedini) operski pevač koji je nastupao u američkom šou-programu „Saturday night live“, gde je pevao sa pop pevačicom Vanesom Vilijams. Pojavljuje se takođe i u pesmi „Miss Sarajevo“ grupe U2.
Svoju oproštajnu turneju Pavaroti je započeo 2004. godine (u 69-oj godini). Bilo je planirano 40 koncerata u gradovima širom sveta. Međutim, jula 2006. godine, operisao je rak pankreasa, tako da je turneja bila prekinuta. Početkom septembra 2007. godine, zdravstveno stanje mu se jako pogoršalo. Pavaroti je umro 6. septembra 2007. godine, u 71-oj godini života.
U izvođenju tri velika tenora – Pavarotija, Karerasa i Dominga.
Italijanski operski pevač, Lučano Pavaroti (Luciano Pavarotti), rođen je na današnji dan – 12. oktobra 1935. godine. Jedan je od najpoznatijih i najomiljenijih tenora 20-tog veka. Bio je jedan od „Tri tenora“, a popularnost je stekao i zahvaljujući brojnim televizijskim koncertima i javnim nastupima. Poznat je i po svom humanitarnom radu.
Muziku je zavoleo verovatno zahvaljujući ocu, koji se amaterski bavio operskim pevanjem. Međutim, kada je trebalo da odluči čime će se baviti u životu, 19-togodišnji Lučano se ozbiljno dvoumio između muzike i fudbala (bio je odličan golman)! Srećom, ipak se opredelio za muziku i narednih sedam godina posvetio je školovanju glasa. Tada je saznao i da ima apsolutan sluh.
Pavaroti je nastupao u operskim kućama širom Italije, kao i u Amsterdamu, Beču, Londonu, Ankari, Budimpešti i Barseloni. Pevao je i u Beogradu – 21. maja 2005. godine. Na poziv poznate operske pevačice Džoan Saterlend (sopran) 1965. godine odlazi na turneju po Australiji, a ubrzo zatim debituje i u Majamiju, takođe uz preporuku Saterlendove.
Ogroman uspeh Pavaroti je doživeo u Njujorškom Metropolitenu 17. februara 1972. godine, kada je, nastupajući u operi „Kći puka“, devet puta čisto i bez muke otpevao visoko C! Ovacije publike bile su tolike da se on, po završetku opere, 17 puta vraćao na scenu!
Njegovoj popularnosti doprineo je i nastup na Svetskom prvenstvu u fudbalu 1990. godine, kada je pevao ariju „Nessun dorma“ iz Pučinijeve opere „Turandot“ .
U toku prvenstva, Pavaroti formira i pevački trio pod nazivom „Tri tenora“. U ovom triju osim njega pevaju i Plasido Domingo i Hoze Kareras.
Interesantno je da je Pavaroti bio prvi (a do danas i jedini) operski pevač koji je nastupao u američkom šou-programu „Saturday night live“, gde je pevao sa pop pevačicom Vanesom Vilijams. Pojavljuje se takođe i u pesmi „Miss Sarajevo“ grupe U2.
Svoju oproštajnu turneju Pavaroti je započeo 2004. godine (u 69-oj godini). Bilo je planirano 40 koncerata u gradovima širom sveta. Međutim, jula 2006. godine, operisao je rak pankreasa, tako da je turneja bila prekinuta. Početkom septembra 2007. godine, zdravstveno stanje mu se jako pogoršalo. Pavaroti je umro 6. septembra 2007. godine, u 71-oj godini života.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Kada je, na vrhuncu svoje evropske slave, Igor Stravinski došao u Barselonu, kako bi dirigovao izvođenju svojih kompozicija, na železničkoj stanici dočekala ga je horda obožavalaca. Jedan od njih uspeo je da se probije kroz gužvu i priđe kompozitoru.
Sav srećan, rekao je Stravinskom kako tu, u Španiji, svi obožavaju njegove „Polovecke igre“ i „Šeherezadu“. Kompozitor se malo zbunio, a onda se i zahvalio mladiću. Nije imao srca da mu kaže da su to, zapravo, kompozicije Nikolaja Rimskog-Korsakova i Aleksandra Borodina…
-----
Za ruskog kompozitora Igora Stravinskog (Igor Fjodorovič Stravinski) mnogi kažu da je bio jedan od najuticajnijih kompozitora 20-tog veka. Međunarodnu slavu je stekao sa svoja tri baleta – „Žar ptica“, „Petruška“ i „Posvećenje proleća“.
Ove balete Stravinski je napisao za poznatog Sergeja Djagiljeva, čija ih je baletska trupa „Ballets Russes“ premijerno i izvela. Interesantno je da je premijera „Posvećenja proleća“ izazvala pobunu u publici, zbog vrlo slikovitog opisivanja paganskih rituala u staroj Rusiji.
Osim po svojim delima, Stravinski je bio cenjen i kao pijanista i dirigent – obično je dirigovao na premijerama svojih kompozicija.
Umro je 6. aprila 1971. godine.
Sav srećan, rekao je Stravinskom kako tu, u Španiji, svi obožavaju njegove „Polovecke igre“ i „Šeherezadu“. Kompozitor se malo zbunio, a onda se i zahvalio mladiću. Nije imao srca da mu kaže da su to, zapravo, kompozicije Nikolaja Rimskog-Korsakova i Aleksandra Borodina…
-----
Za ruskog kompozitora Igora Stravinskog (Igor Fjodorovič Stravinski) mnogi kažu da je bio jedan od najuticajnijih kompozitora 20-tog veka. Međunarodnu slavu je stekao sa svoja tri baleta – „Žar ptica“, „Petruška“ i „Posvećenje proleća“.
Ove balete Stravinski je napisao za poznatog Sergeja Djagiljeva, čija ih je baletska trupa „Ballets Russes“ premijerno i izvela. Interesantno je da je premijera „Posvećenja proleća“ izazvala pobunu u publici, zbog vrlo slikovitog opisivanja paganskih rituala u staroj Rusiji.
Osim po svojim delima, Stravinski je bio cenjen i kao pijanista i dirigent – obično je dirigovao na premijerama svojih kompozicija.
Umro je 6. aprila 1971. godine.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Kada se govori o kompozitorima klasične muzike, vrlo često se zaboravlja da su i oni bili (samo) ljudi od krvi i mesa. Iako su u muzici bili neprevaziđeni, u ljubavi su imali slične situacije kao i mi danas – neki su imali više, a neki manje uspeha i sreće. Najmanje sreće u ljubavi imao je verovatno Henri Persl. Njega jednom prilikom, zbog kašnjenja, žena nije htela da pusti u kuću cele noći. Vreme je bilo grozno, nesrećni Persl se prehladio i posle nekoliko nedelja i umro! Imao je samo 36 godina.
Ljubavni jadi su od jednog kompozitora čak napravili i ubicu – Karlo Đezualdo di Venoza ubio je svoju ženu i njenog ljubavnika!
Srećom, nisu svi imali tako lošu sudbinu, što se ljubavi tiče. Vragolasti Mocart se još kao dečak stalno zaljubljivao u lepe mlade dame. Jedno vreme je toliko bio zaljubljen u Mariju Antoanetu (koja je kasnije postala kraljica Francuske), da je obećao da će je oženiti. Međutim, godine su prolazile i Mocart se, sada već u svojim dvadesetim, zaljubio do ušiju u šarmantnu Alojziju Veber. Veza je trajala neko vreme, a onda je Alojzija to prekinula. Slomljenog srca, Mocart se brže-bolje usmerio ka njenoj sestri Konstanci, kako bi i dalje bio blizu Alojzije. Mocartov otac, Leopold, nije odobravao vezu svog sina ni sa jednom od ove dve devojke, jer nije imao lepo mišljenje o njihovoj familiji. Ipak, Mocart je istrajao u svojoj nameri i oženio se Konstancom (u koju se u međuvremenu i zaljubio) kada mu je bilo 26 godina.
Šuman nije imao toliko sreće. I njemu je smetao otac devojke u koju je bio zaljubljen. Naime, on i Klara, koja je bila 14 godina mlađa, morali su da čekaju 14 godina, pre nego što su se najzad venčali.
Iako je imao rošavo lice i uglavnom razbarušenu prosedu kosu, Betoven je bio fatalan po ženski svet. Flertovao je sa skoro svakom lepom devojkom koju bi susreo na ulici. Imao je bezbroj veza i bio je zaljubljen u svaku od tih devojaka, a ni one nisu bile ravnodušne prema njemu. Sve je počelo kada je imao samo 14 godina. Zaljubio se u Eleonoru fon Brojning, 12-togodišnju devojčicu, koja mu je čitala pesme. „Mesečevu sonatu“ posvetio je svojoj „besmrtnoj ljubavi“, Đulijeti Gičardi. Nije mu smetalo čak ni da bude u vezi sa udatim ili zauzetim ženama. Tako je jednom, dok je šetao po banji, spazio lepu devojku, koja je bila metresa nekog stranog kneza. Nije mu puno trebalo da je osvoji – posle samo sat vremena bili su zajedno u njegovom apartmanu, a njegov tadašnji učenik imao je za zadatak da im obezbedi muzičku pratnju na klaviru!
Najviše sreće u ljubavi imali su verovatno Rihard Štraus i Edvard Elgar. Štraus je bio u srećnom braku sa svojom ženom Paolinom više od 25 godina, a Elgar je imao tu sreću da bude u braku sa ženom sa kojom se odlično slagao i koja mu je bila velika pomoć i podrška.
Kada su velikog dirigenta Toskaninija jednom prilikom upitali o ženama, on je rekao:
„Kada sam bio sasvim mlad, desilo se da sam u istom danu prvi put poljubio devojku i prvi put zapalio cigaretu. Od tada više nisam gubio vreme na duvan…“
https://www.zanimljivamuzika.com/2009/0 ... e-ljubavi/
Ljubavni jadi su od jednog kompozitora čak napravili i ubicu – Karlo Đezualdo di Venoza ubio je svoju ženu i njenog ljubavnika!
Srećom, nisu svi imali tako lošu sudbinu, što se ljubavi tiče. Vragolasti Mocart se još kao dečak stalno zaljubljivao u lepe mlade dame. Jedno vreme je toliko bio zaljubljen u Mariju Antoanetu (koja je kasnije postala kraljica Francuske), da je obećao da će je oženiti. Međutim, godine su prolazile i Mocart se, sada već u svojim dvadesetim, zaljubio do ušiju u šarmantnu Alojziju Veber. Veza je trajala neko vreme, a onda je Alojzija to prekinula. Slomljenog srca, Mocart se brže-bolje usmerio ka njenoj sestri Konstanci, kako bi i dalje bio blizu Alojzije. Mocartov otac, Leopold, nije odobravao vezu svog sina ni sa jednom od ove dve devojke, jer nije imao lepo mišljenje o njihovoj familiji. Ipak, Mocart je istrajao u svojoj nameri i oženio se Konstancom (u koju se u međuvremenu i zaljubio) kada mu je bilo 26 godina.
Šuman nije imao toliko sreće. I njemu je smetao otac devojke u koju je bio zaljubljen. Naime, on i Klara, koja je bila 14 godina mlađa, morali su da čekaju 14 godina, pre nego što su se najzad venčali.
Iako je imao rošavo lice i uglavnom razbarušenu prosedu kosu, Betoven je bio fatalan po ženski svet. Flertovao je sa skoro svakom lepom devojkom koju bi susreo na ulici. Imao je bezbroj veza i bio je zaljubljen u svaku od tih devojaka, a ni one nisu bile ravnodušne prema njemu. Sve je počelo kada je imao samo 14 godina. Zaljubio se u Eleonoru fon Brojning, 12-togodišnju devojčicu, koja mu je čitala pesme. „Mesečevu sonatu“ posvetio je svojoj „besmrtnoj ljubavi“, Đulijeti Gičardi. Nije mu smetalo čak ni da bude u vezi sa udatim ili zauzetim ženama. Tako je jednom, dok je šetao po banji, spazio lepu devojku, koja je bila metresa nekog stranog kneza. Nije mu puno trebalo da je osvoji – posle samo sat vremena bili su zajedno u njegovom apartmanu, a njegov tadašnji učenik imao je za zadatak da im obezbedi muzičku pratnju na klaviru!
Najviše sreće u ljubavi imali su verovatno Rihard Štraus i Edvard Elgar. Štraus je bio u srećnom braku sa svojom ženom Paolinom više od 25 godina, a Elgar je imao tu sreću da bude u braku sa ženom sa kojom se odlično slagao i koja mu je bila velika pomoć i podrška.
Kada su velikog dirigenta Toskaninija jednom prilikom upitali o ženama, on je rekao:
„Kada sam bio sasvim mlad, desilo se da sam u istom danu prvi put poljubio devojku i prvi put zapalio cigaretu. Od tada više nisam gubio vreme na duvan…“
https://www.zanimljivamuzika.com/2009/0 ... e-ljubavi/
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Mladi kompozitor došao je jednog dana kod Mocarta po savet kako da razvije svoj talenat.
“Savetujem vam da počnete od nečeg jednostavnog”, rekao je Mocart.
“Od pesama, na primer.”
“Ali vi ste još kao dete komponovali simfonije!”, protestovao je mladić.
“Istina, ali meni nije bio potreban savet drugih kako da razvijem talenat.”
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Mocart
Kada mu je na ulici prišao prosjak, shvativši da nije poneo novčanik – izvukao je list papira, nacrtao na njemu notne linije i za nekoliko minuta napisao menuet i trio. Prosjaku je dao novu kompoziciju i poslao ga muzičkom izdavaču, koji je kompoziciju odmah kupio.
Kada mu je na ulici prišao prosjak, shvativši da nije poneo novčanik – izvukao je list papira, nacrtao na njemu notne linije i za nekoliko minuta napisao menuet i trio. Prosjaku je dao novu kompoziciju i poslao ga muzičkom izdavaču, koji je kompoziciju odmah kupio.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Mada mu je već pet decenija likovna umetnost osnovna životna preokupacija, akademski slikar Ratko Šoć često se lati i pera da bi svoja razmišljanja i deo životne filozofije pribeležio u stihovima, aforizmima ili lirskim zapisima. Svoje britke satirične misli je pretočio u nekoliko zbirki aforizama, a malo ko zna da je ovaj Vrbašanin autor stihova za jednu od najlepših vojvođanskih muzičkih romansi "Osam tamburaša". Mnogi su uvereni da je ona plod nasleđa izvornog vojvođanskog starog gradskog muzičkog stvaralaštva, a ne delo "đetića" rođenog i odraslog na Cetinju.
Pesmu "Osam tamburaša", po kojoj je godinama bio prepoznatljiv čuveni orkestar slavnog majstora tamburice Janike Balaža, i muzički je osmislio, opet, Crnogorac — Milorad Minja Vučetić, sada već počivši kompozitor, koji je najveći deo životnog i radnog veka proveo u Vrbasu. I tekstom, aranžmanom i muzikom — govorio je često Janika Balaž — ova romantična pesma o Dunavu, ženi, ljubavi i boemiji, "sjajno i skladno objedinjava senzibilitet panonskog prostora, titraje mediteranske tople klime i gorštačkog crnogorskog ponosa".
Pesmu sam pribeležio jedne letnje večeri 1975. godine dok sam sedeo na terasi Petrovaradinske tvrđave i uživao u muzici orkestra Janike Balaža. Nastala je u dahu, stihovi su prosto navirali, pa zanet tom muzikom i atmosferom gotovo da sam uskliknuo "zaustavite Dunav i kazaljke stare, ovo je pesma moja i reka moje nade". Tako je nastao i naslov, budući da je taj orkestar i tada imao osam članova, baš kao i danas — objašnjava za "Politiku" Ratko Šoć, koji je svoje stihove kasnije pretočio i u sliku "Zaustavite Dunav", a upravo je priveo kraju i rad na triptihu "Osam tamburaša", specijalno za predstojeću izložbu povodom njegove jubilarne pedesete godišnjice slikarskog rada.
I pesma i slike inspirisane Dunavom, kao i Petrovaradinskim noćima i zvucima tamburice, deo su Šoćeve umetničke ličnosti i raskošnog duhovnog nasleđa ponetog iz rodnog kraja. Srednju umetničku školu završio je u Herceg Novom i sticao i usavršavao slikarsko umeće na primerima Petra Lubarde, Mila Milunovića i Dada Đurića, drugovao je povremeno i sa Danilom Kišom, ali i sa mnogim drugim velikanima likovnog i književnog stvaralaštva na prostorima nekadašnje Jugoslavije. Diplomirao je u međuvremenu na Akademiji likovnih umetnosti u Novom Sadu, boravio na studijskom usavršavanju u Rimu i Madridu, izlagao u zemlji i inostranstvu, dobijao značajne stručne nagrade i priznanja, a po svim dosadašnjim ocenama kritike i publike, ostavio je snažan trag u slikarstvu druge polovine prošlog veka, ne samo u Srbiji već i znatno šire.
Pesmu "Osam tamburaša", po kojoj je godinama bio prepoznatljiv čuveni orkestar slavnog majstora tamburice Janike Balaža, i muzički je osmislio, opet, Crnogorac — Milorad Minja Vučetić, sada već počivši kompozitor, koji je najveći deo životnog i radnog veka proveo u Vrbasu. I tekstom, aranžmanom i muzikom — govorio je često Janika Balaž — ova romantična pesma o Dunavu, ženi, ljubavi i boemiji, "sjajno i skladno objedinjava senzibilitet panonskog prostora, titraje mediteranske tople klime i gorštačkog crnogorskog ponosa".
Pesmu sam pribeležio jedne letnje večeri 1975. godine dok sam sedeo na terasi Petrovaradinske tvrđave i uživao u muzici orkestra Janike Balaža. Nastala je u dahu, stihovi su prosto navirali, pa zanet tom muzikom i atmosferom gotovo da sam uskliknuo "zaustavite Dunav i kazaljke stare, ovo je pesma moja i reka moje nade". Tako je nastao i naslov, budući da je taj orkestar i tada imao osam članova, baš kao i danas — objašnjava za "Politiku" Ratko Šoć, koji je svoje stihove kasnije pretočio i u sliku "Zaustavite Dunav", a upravo je priveo kraju i rad na triptihu "Osam tamburaša", specijalno za predstojeću izložbu povodom njegove jubilarne pedesete godišnjice slikarskog rada.
I pesma i slike inspirisane Dunavom, kao i Petrovaradinskim noćima i zvucima tamburice, deo su Šoćeve umetničke ličnosti i raskošnog duhovnog nasleđa ponetog iz rodnog kraja. Srednju umetničku školu završio je u Herceg Novom i sticao i usavršavao slikarsko umeće na primerima Petra Lubarde, Mila Milunovića i Dada Đurića, drugovao je povremeno i sa Danilom Kišom, ali i sa mnogim drugim velikanima likovnog i književnog stvaralaštva na prostorima nekadašnje Jugoslavije. Diplomirao je u međuvremenu na Akademiji likovnih umetnosti u Novom Sadu, boravio na studijskom usavršavanju u Rimu i Madridu, izlagao u zemlji i inostranstvu, dobijao značajne stručne nagrade i priznanja, a po svim dosadašnjim ocenama kritike i publike, ostavio je snažan trag u slikarstvu druge polovine prošlog veka, ne samo u Srbiji već i znatno šire.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
…Neka se crpi iz naroda ili
neka se ono što se novo stvori,
stvori u duhu našega puka…
Ljudevit Gaj
Početkom XIX. stoljeća revolucionarna Francuska pokrenula je u europskoj povijesti nove društvene procese afirmacije građanstva i buđenja nacionalne svijesti. Ona donosi nove ideje o slobodi i svijest o pravu svih naroda na političku i kulturnu samostalnost.
Ista stremljenja susrećemo i u glazbi XIX. stoljeća. To je stoljeće velikih glazbenih promjena i iznimnog stvaralačkog bogatstva. Demokratizacijom glazbe, krug ljubitelja glazbe iz građanske sredine postaje sve širi, osnivaju se brojna glazbena udruženja i javni glazbeni život postaje sve intenzivniji.
Glazba kroz romantizam, eksploziju emocionalnosti, otkriva jednostavnost i originalnost narodne umjetnosti i folklora, otkriva prirodu. Time se otvara put stvaranju nacionalnih škola i prvih nacionalnih opera u kojima je glazba inspirirana folklornim elementima, likovima i događajima iz legendi, narodne povijesti i narodnog života. Narodna glazba istodobno postaje sredstvo jačanja rodoljublja i uzor umjetničkog stvaranja.
Svijet romantike živi u kratkim glazbenim formama kao što su klavirske minijature, zborne skladbe i solo pjesme ili popijevke koje pogoduju iznošenju tih kratkotrajnih emocionalnih stanja. Za vrijeme Francuske revolucije nastaje tisuće popijevki.
Ako se za prvu polovicu XIX. stoljeća kaže da pripada velikanima kao što su Beethoven, Schubert, Mendelssohn, Weber i Schumann, odnosno narodima koji već stoljećima vladaju glazbenom scenom (Talijani, Francuzi i Nijemci), u drugoj polovici XIX. stoljeća slika se u potpunosti mijenja. Veliki ruski i češki klasici stvaraju raskošna djela s elementima folklora, neobičnim intervalima, novim harmonijama i ritmom.
Glazbene kulture nacionalnih smjerova obogatile su tadašnju europsku umjetničku glazbu doprinosima dotad glazbeno slabo poznatih naroda kao što su: Česi, Poljaci, Rusi, Norvežani, Finci i Španjolci
Kao odjek ovih promjena u Europi, događaju se promjene i u Hrvatskoj i to upravo zahvaljujući Hrvatskom narodnom preporodu koji književnosti i glazbi daje osobitu društveno-političku ulogu: buđenje nacionalne svijesti na način da se hrvatska riječ i pjesma čuju s javnih mjesta, pozornica i koncertnih podija. Tadašnja hrvatska glazba preuzima one modele europske glazbe koji najviše odgovaraju ovim zadacima. To su glazbene forme u kojima je prisutna riječ: opera, zborske skladbe i solo pjesme pisane na tekstove poznatih budnica i davorija.
U tom preporodnom ozračju, u samo nekoliko godina, počinje buđenje na svim glazbenim poljima. Mladenačkim elanom i borbenošću preporoditelji stapaju riječi pjesnika i glazbene zamisli skladatelja, skupljaju narodne pjesme i napjeve i grade nova djela s obilježjima narodnog blaga. Poletom i zanosom savladavali su zapreke slabog poznavanja glazbene teorije.
Upravo kroz oživljavanje vlastite tradicije i jezika i ideju o obnovi vlastitim snagama, hrvatski narod u XIX. stoljeću živi pravu kulturnu renesansu: nastaju prve nacionalne opere, stotine solo popijevki, prvi glazbeni časopisi i udžbenici na hrvatskom jeziku, prve glazbene institucije, pjevačka društva i glazbene škole.
Naposljetku, tijekom XIX. stoljeća izgrađeni su i temeljni prostori za izvođenje glazbenih djela: Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Rijeci, Osijeku i Splitu, te zgrada Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu.
Među hrvatskim glazbenicima, ponesenim narodnim duhom i zanesenim stvaralačkim kulturnim radom, možemo istaknuti tri velikana koji su svojim radom stvorili ili utrli put profesionalizaciji glazbe u Hrvatskoj. Njihov doprinos vidljiv je u radu mnogih skladatelja koji će kasnije stvarati u narodnom duhu i tražiti nadahnuće u hrvatskom folkloru i narodnom stvaralaštvu.
FERDO WIESNER LIVADIĆ
Rodio se 30. svibnja 1799. godine u Celju, odakle se 1809. godine s obitelji seli u Samobor. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu i tu stječe glazbeno obrazovanje učeći pjevanje i violinu. Godine 1815. odlazi u Graz na studij prava i usporedno studira glazbu kod skladatelja Anselma Hüttenbrennera. Njegovu nadarenost kao violinista, pijanista i skladatelja prepoznaje i Štajersko glazbeno društvo koje ga proglašava počasnim članom.
Nakon diplome na pravnom fakultetu želio je otići u Beč nastaviti glazbeno usavršavanje, međutim, prema očevoj želji, vraća se u Samobor i preuzima brigu o imanju.
Kao jedan od vođa Hrvatskog narodnog preporoda, Livadić je stvarao u duhu tog preporodnog vremena, skupljajući narodno blago i koristeći ga u svojim skladbama.
Dakle moji pjesmotvori jesu pokušaji jednog naturaliste.
Prvi se među preporoditeljima odvažio na skladanje hrvatskih stihova. U svome je domu jedne zimske večeri 1833. godine na tekst Ljudevita Gaja skladao glazbu za prvu i najslavniju hrvatsku budnicu Još Hrvatska ni propala.
Pjesma je prvi put javno izvedena u tadašnjem Zagrebačkom kazalištu 7. veljače 1835. godine u međučinu njemačke predstave Josefa Schweigerta Die Magdalenen Grotte bei Ogulin. Otpjevana na hrvatskom jeziku, doživjela je burne ovacije i redovno je kasnije izvođena u reprizama. Pjesmu je otpjevala tada šesnaestogodišnja plemkinja Sidonija Erdödy. U povijesti hrvatske vokalne glazbe to je bila prekretnica jer bilo je to prvo javno pjevanje na hrvatskom jeziku
Manje je poznato da je Ferdo Livadić skladao glazbene točke za prvu dramu na hrvatskom jeziku Juran i Sofija ili Turci pod Siskom na tekst Ivana Kukuljevića-Sakcinskog, izvedenu u Zagrebu 1840. godine. Međutim, glazba je zagubljena.
Pod utjecajem europskog romantizma Livadić je ispisao najljepše primjerke klavirskih minijatura i solo pjesama. Najpoznatija klavirska minijatura je Nocturno u fis-molu iz 1822. godine koji spada u rane europske priloge toj klavirskoj vrsti. Nastaje nakon prvih nokturna Johna Fielda i prije Chopinovih 1827. godine.
Poznate su njegove solo pjesme: Kamena dieva, Samobor, Uspavanka, Udaljenoj ljubi, Prelja, Ružica. Sve ove solo pjesme pisane su na stihove poznatih književnika Ivana Kukuljevića-Sakcinskog, Antuna Mihanovića i Petra Preradovića.
Skladao je više od četrdeset godina, uglavnom solo popijevke i klavirsku glazbu. Ostao je sačuvan opus od sto četrdeset hrvatskih popijevki, desetak slovenskih, četrdeset pet njemačkih, trideset dvije crkvene, četrdeset koračnica za klavir, dvadeset plesova i dvadesetak raznih drugih skladbi.
U kasnijoj dobi Livadić se povlači iz glazbenog života. Umire 8. siječnja 1879. godine, a pokopan je na samoborskom groblju.
Livadić je u svom dvorcu u Samoboru bio domaćin svim istaknutim osobama tadašnjeg kulturnog života, stranim umjetnicima i vođama Hrvatskog narodnog preporoda. Upravo zahvaljujući njegovoj aktivnosti, Samobor je u prvoj polovici XIX. stoljeća postao oaza hrvatskog kulturnog razvoja.
https://nova-akropola.com/
neka se ono što se novo stvori,
stvori u duhu našega puka…
Ljudevit Gaj
Početkom XIX. stoljeća revolucionarna Francuska pokrenula je u europskoj povijesti nove društvene procese afirmacije građanstva i buđenja nacionalne svijesti. Ona donosi nove ideje o slobodi i svijest o pravu svih naroda na političku i kulturnu samostalnost.
Ista stremljenja susrećemo i u glazbi XIX. stoljeća. To je stoljeće velikih glazbenih promjena i iznimnog stvaralačkog bogatstva. Demokratizacijom glazbe, krug ljubitelja glazbe iz građanske sredine postaje sve širi, osnivaju se brojna glazbena udruženja i javni glazbeni život postaje sve intenzivniji.
Glazba kroz romantizam, eksploziju emocionalnosti, otkriva jednostavnost i originalnost narodne umjetnosti i folklora, otkriva prirodu. Time se otvara put stvaranju nacionalnih škola i prvih nacionalnih opera u kojima je glazba inspirirana folklornim elementima, likovima i događajima iz legendi, narodne povijesti i narodnog života. Narodna glazba istodobno postaje sredstvo jačanja rodoljublja i uzor umjetničkog stvaranja.
Svijet romantike živi u kratkim glazbenim formama kao što su klavirske minijature, zborne skladbe i solo pjesme ili popijevke koje pogoduju iznošenju tih kratkotrajnih emocionalnih stanja. Za vrijeme Francuske revolucije nastaje tisuće popijevki.
Ako se za prvu polovicu XIX. stoljeća kaže da pripada velikanima kao što su Beethoven, Schubert, Mendelssohn, Weber i Schumann, odnosno narodima koji već stoljećima vladaju glazbenom scenom (Talijani, Francuzi i Nijemci), u drugoj polovici XIX. stoljeća slika se u potpunosti mijenja. Veliki ruski i češki klasici stvaraju raskošna djela s elementima folklora, neobičnim intervalima, novim harmonijama i ritmom.
Glazbene kulture nacionalnih smjerova obogatile su tadašnju europsku umjetničku glazbu doprinosima dotad glazbeno slabo poznatih naroda kao što su: Česi, Poljaci, Rusi, Norvežani, Finci i Španjolci
Kao odjek ovih promjena u Europi, događaju se promjene i u Hrvatskoj i to upravo zahvaljujući Hrvatskom narodnom preporodu koji književnosti i glazbi daje osobitu društveno-političku ulogu: buđenje nacionalne svijesti na način da se hrvatska riječ i pjesma čuju s javnih mjesta, pozornica i koncertnih podija. Tadašnja hrvatska glazba preuzima one modele europske glazbe koji najviše odgovaraju ovim zadacima. To su glazbene forme u kojima je prisutna riječ: opera, zborske skladbe i solo pjesme pisane na tekstove poznatih budnica i davorija.
U tom preporodnom ozračju, u samo nekoliko godina, počinje buđenje na svim glazbenim poljima. Mladenačkim elanom i borbenošću preporoditelji stapaju riječi pjesnika i glazbene zamisli skladatelja, skupljaju narodne pjesme i napjeve i grade nova djela s obilježjima narodnog blaga. Poletom i zanosom savladavali su zapreke slabog poznavanja glazbene teorije.
Upravo kroz oživljavanje vlastite tradicije i jezika i ideju o obnovi vlastitim snagama, hrvatski narod u XIX. stoljeću živi pravu kulturnu renesansu: nastaju prve nacionalne opere, stotine solo popijevki, prvi glazbeni časopisi i udžbenici na hrvatskom jeziku, prve glazbene institucije, pjevačka društva i glazbene škole.
Naposljetku, tijekom XIX. stoljeća izgrađeni su i temeljni prostori za izvođenje glazbenih djela: Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Rijeci, Osijeku i Splitu, te zgrada Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu.
Među hrvatskim glazbenicima, ponesenim narodnim duhom i zanesenim stvaralačkim kulturnim radom, možemo istaknuti tri velikana koji su svojim radom stvorili ili utrli put profesionalizaciji glazbe u Hrvatskoj. Njihov doprinos vidljiv je u radu mnogih skladatelja koji će kasnije stvarati u narodnom duhu i tražiti nadahnuće u hrvatskom folkloru i narodnom stvaralaštvu.
FERDO WIESNER LIVADIĆRodio se 30. svibnja 1799. godine u Celju, odakle se 1809. godine s obitelji seli u Samobor. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu i tu stječe glazbeno obrazovanje učeći pjevanje i violinu. Godine 1815. odlazi u Graz na studij prava i usporedno studira glazbu kod skladatelja Anselma Hüttenbrennera. Njegovu nadarenost kao violinista, pijanista i skladatelja prepoznaje i Štajersko glazbeno društvo koje ga proglašava počasnim članom.
Nakon diplome na pravnom fakultetu želio je otići u Beč nastaviti glazbeno usavršavanje, međutim, prema očevoj želji, vraća se u Samobor i preuzima brigu o imanju.
Kao jedan od vođa Hrvatskog narodnog preporoda, Livadić je stvarao u duhu tog preporodnog vremena, skupljajući narodno blago i koristeći ga u svojim skladbama.
Dakle moji pjesmotvori jesu pokušaji jednog naturaliste.
Prvi se među preporoditeljima odvažio na skladanje hrvatskih stihova. U svome je domu jedne zimske večeri 1833. godine na tekst Ljudevita Gaja skladao glazbu za prvu i najslavniju hrvatsku budnicu Još Hrvatska ni propala.
Pjesma je prvi put javno izvedena u tadašnjem Zagrebačkom kazalištu 7. veljače 1835. godine u međučinu njemačke predstave Josefa Schweigerta Die Magdalenen Grotte bei Ogulin. Otpjevana na hrvatskom jeziku, doživjela je burne ovacije i redovno je kasnije izvođena u reprizama. Pjesmu je otpjevala tada šesnaestogodišnja plemkinja Sidonija Erdödy. U povijesti hrvatske vokalne glazbe to je bila prekretnica jer bilo je to prvo javno pjevanje na hrvatskom jeziku
Manje je poznato da je Ferdo Livadić skladao glazbene točke za prvu dramu na hrvatskom jeziku Juran i Sofija ili Turci pod Siskom na tekst Ivana Kukuljevića-Sakcinskog, izvedenu u Zagrebu 1840. godine. Međutim, glazba je zagubljena.
Pod utjecajem europskog romantizma Livadić je ispisao najljepše primjerke klavirskih minijatura i solo pjesama. Najpoznatija klavirska minijatura je Nocturno u fis-molu iz 1822. godine koji spada u rane europske priloge toj klavirskoj vrsti. Nastaje nakon prvih nokturna Johna Fielda i prije Chopinovih 1827. godine.
Poznate su njegove solo pjesme: Kamena dieva, Samobor, Uspavanka, Udaljenoj ljubi, Prelja, Ružica. Sve ove solo pjesme pisane su na stihove poznatih književnika Ivana Kukuljevića-Sakcinskog, Antuna Mihanovića i Petra Preradovića.
Skladao je više od četrdeset godina, uglavnom solo popijevke i klavirsku glazbu. Ostao je sačuvan opus od sto četrdeset hrvatskih popijevki, desetak slovenskih, četrdeset pet njemačkih, trideset dvije crkvene, četrdeset koračnica za klavir, dvadeset plesova i dvadesetak raznih drugih skladbi.
U kasnijoj dobi Livadić se povlači iz glazbenog života. Umire 8. siječnja 1879. godine, a pokopan je na samoborskom groblju.
Livadić je u svom dvorcu u Samoboru bio domaćin svim istaknutim osobama tadašnjeg kulturnog života, stranim umjetnicima i vođama Hrvatskog narodnog preporoda. Upravo zahvaljujući njegovoj aktivnosti, Samobor je u prvoj polovici XIX. stoljeća postao oaza hrvatskog kulturnog razvoja.
https://nova-akropola.com/
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Moris Ravel rođen je u gradu Sibur, koji se nalazi francuskom delu Baskije, nekih 11km od granice sa Španijom. Njegova majka bila je poreklom baskijka (odrasla je u Madridu), a otac švajcarac. Porodica se preselila u Pariz samo tri meseca nakon Morisovog rođenja, ali kako je bio veoma privržen majci, na njegova dela i život veliki uticaj je imalo njeno baskijsko poreklo.
Ravel je Pavanu napisao 1899. godine (u svojoj 24. godini), dok je studirao na Pariskom konzervatorijumu kod Gabriela Forea i posvetio je svojoj pokroviteljki Vinareti Singer, princezi Edmond de Polinjak. Iako nas naslov kompozicije navodi da pomislimo drugačije, Ravel je jednostavno želeo da napiše Pavanu (spor i elegantan ples koji se igrao na dvorovima u 16-tom veku) uz koju bi možda neka mala princeza (nalik princezama sa Velskezovih slika) igrala na dvoru.
Takođe, sam Ravel je više puta rekao i da naslovu kompozicije ne treba pridavati previše značaja. Izabrao ga je samo zato što mu se dopalo kako te reči zajedno zvuče (Pavane pour une infante défunte) i da to nikako nije tužbalica za umrlim detetom.
Kompozicija je prvobitno bila napisana za solo klavir, no, kako je sam Ravel jednom prilikom primetio, u rukama ne tako veštih pijanista delo nije zvučalo onako kako ga je on zamislio. Ako pogledate note, videćete da se u deonici desne ruke nalazi i melodija i deo pratnje, a da bi to zvučalo kako treba, potrebna je određena veština
Takođe, sam Ravel je više puta rekao i da naslovu kompozicije ne treba pridavati previše značaja. Izabrao ga je samo zato što mu se dopalo kako te reči zajedno zvuče (Pavane pour une infante défunte) i da to nikako nije tužbalica za umrlim detetom.
Kompozicija je prvobitno bila napisana za solo klavir, no, kako je sam Ravel jednom prilikom primetio, u rukama ne tako veštih pijanista delo nije zvučalo onako kako ga je on zamislio. Ako pogledate note, videćete da se u deonici desne ruke nalazi i melodija i deo pratnje, a da bi to zvučalo kako treba, potrebna je određena veština
Zato je desetak godina kasnije (1910. godine) Ravel napisao i orkestarsku verziju kompozicije, koja je premijerno izvedena 1911. godine. Originalna partitura pisana je za dve flaute, obou, dva klarineta, dva fagota, dve horne, harfu i gudače, a zanimljivo je da glavnu melodiju izvod horna.
Ova kompozicija je od svog nastanka doživela puno obrada. Meni su najlepše „The Lamp Is Low“ (1939) i obrada Isao Tomite (1979)
https://www.zanimljivamuzika.com/2020/0 ... -princezu/
Ravel je Pavanu napisao 1899. godine (u svojoj 24. godini), dok je studirao na Pariskom konzervatorijumu kod Gabriela Forea i posvetio je svojoj pokroviteljki Vinareti Singer, princezi Edmond de Polinjak. Iako nas naslov kompozicije navodi da pomislimo drugačije, Ravel je jednostavno želeo da napiše Pavanu (spor i elegantan ples koji se igrao na dvorovima u 16-tom veku) uz koju bi možda neka mala princeza (nalik princezama sa Velskezovih slika) igrala na dvoru.
Takođe, sam Ravel je više puta rekao i da naslovu kompozicije ne treba pridavati previše značaja. Izabrao ga je samo zato što mu se dopalo kako te reči zajedno zvuče (Pavane pour une infante défunte) i da to nikako nije tužbalica za umrlim detetom.
Kompozicija je prvobitno bila napisana za solo klavir, no, kako je sam Ravel jednom prilikom primetio, u rukama ne tako veštih pijanista delo nije zvučalo onako kako ga je on zamislio. Ako pogledate note, videćete da se u deonici desne ruke nalazi i melodija i deo pratnje, a da bi to zvučalo kako treba, potrebna je određena veština
Takođe, sam Ravel je više puta rekao i da naslovu kompozicije ne treba pridavati previše značaja. Izabrao ga je samo zato što mu se dopalo kako te reči zajedno zvuče (Pavane pour une infante défunte) i da to nikako nije tužbalica za umrlim detetom.
Kompozicija je prvobitno bila napisana za solo klavir, no, kako je sam Ravel jednom prilikom primetio, u rukama ne tako veštih pijanista delo nije zvučalo onako kako ga je on zamislio. Ako pogledate note, videćete da se u deonici desne ruke nalazi i melodija i deo pratnje, a da bi to zvučalo kako treba, potrebna je određena veština
Zato je desetak godina kasnije (1910. godine) Ravel napisao i orkestarsku verziju kompozicije, koja je premijerno izvedena 1911. godine. Originalna partitura pisana je za dve flaute, obou, dva klarineta, dva fagota, dve horne, harfu i gudače, a zanimljivo je da glavnu melodiju izvod horna.
Ova kompozicija je od svog nastanka doživela puno obrada. Meni su najlepše „The Lamp Is Low“ (1939) i obrada Isao Tomite (1979)
https://www.zanimljivamuzika.com/2020/0 ... -princezu/
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Tomi Petteri Putaansuu bio je sasvim prosječan finski mladić: obavljao je neki dosadan uredski posao, družio se s dečkima uz pivo i prijenose nogometnih utakmica, sviruckao gitaru u osami svoje sobe… A onda se sve promijenilo! Nakon što je otišao na koncert grupe “Kiss”, shvatio je da je heavy-metal njegov život te je, u duhu te spoznaje, poslao šefa u vražju mater i počeo puštati kosu, šminkati se te pisati inspirativne stihove na temu smrti, krvoprolića i vječnog prokletstva. Sa skupinom istomišljenika, osnovao je bend “Rovaniemi” te nastupao po alternativnim klubovima i motorijadama.
Zbog inzistiranja da na scenu izlaze pod kilogramima šminke, Tomi je je s vremenom počeo iritirati kolege, pa su mu odlučili reći zbogom iliti, po finski, “näkemiin”. Uz prezirom natopljene riječi “ionako ste me samo sputavali”, momak se oprostio od grupe te snimio spot za pjesmu ljupkog naziva “Inferno”, koja je postala veliki hit. Jedne noći, novopečeni solist usnuo je neobičan san o kosturu koji izvodi “solažu” na gitari, dok mu raspomamljena publika skandira. Kad se probudio, upalila mu se žaruljica iznad glave: ubuduće će nastupati odjeven u kostim čudovišta iz najgadnijeg horor-filma, kao što su to desetljećima činili njegovi idoli iz grupe “Kiss”!
Okupio je skupinu istomišljenika, frikova opsjednut morbidnim i opscenim, i tako je rođen “Lordi”, najružniji bend otkad je svijeta i vijeka. Godine 2006. raspjevani monstrumi pobijedili su na “Eurosongu” sa zaraznom numerom “Hard Rock Hallelujah” te postali planetarne zvijezde. Premda su se “furali” na stav “život je kaljuža, ljudi gnjide, a smrt jedina nada”, zapravo su se s lakoćom privikli na život u vilama s bazenima, luksuzna putovanja i slične sitnice. Drugim riječima, uživali su u svim prednostima slave, a da nisu morali trpjeti njene negativne posljedice: nitko, naime, nije znao kako doista izgledaju, pa su mogli slobodno hodati po svijetu bez straha od nasrtljivih obožavatelja. Međutim, sve što je lijepo kratko traje, pa ni njihova anonimnost nije potrajala. Strpljivo ih uhodeći, finski paparazzi uspjeli su otkriti stvarna lica većine članova benda te ih podijeliti s javnošću.
Zbog inzistiranja da na scenu izlaze pod kilogramima šminke, Tomi je je s vremenom počeo iritirati kolege, pa su mu odlučili reći zbogom iliti, po finski, “näkemiin”. Uz prezirom natopljene riječi “ionako ste me samo sputavali”, momak se oprostio od grupe te snimio spot za pjesmu ljupkog naziva “Inferno”, koja je postala veliki hit. Jedne noći, novopečeni solist usnuo je neobičan san o kosturu koji izvodi “solažu” na gitari, dok mu raspomamljena publika skandira. Kad se probudio, upalila mu se žaruljica iznad glave: ubuduće će nastupati odjeven u kostim čudovišta iz najgadnijeg horor-filma, kao što su to desetljećima činili njegovi idoli iz grupe “Kiss”!
Okupio je skupinu istomišljenika, frikova opsjednut morbidnim i opscenim, i tako je rođen “Lordi”, najružniji bend otkad je svijeta i vijeka. Godine 2006. raspjevani monstrumi pobijedili su na “Eurosongu” sa zaraznom numerom “Hard Rock Hallelujah” te postali planetarne zvijezde. Premda su se “furali” na stav “život je kaljuža, ljudi gnjide, a smrt jedina nada”, zapravo su se s lakoćom privikli na život u vilama s bazenima, luksuzna putovanja i slične sitnice. Drugim riječima, uživali su u svim prednostima slave, a da nisu morali trpjeti njene negativne posljedice: nitko, naime, nije znao kako doista izgledaju, pa su mogli slobodno hodati po svijetu bez straha od nasrtljivih obožavatelja. Međutim, sve što je lijepo kratko traje, pa ni njihova anonimnost nije potrajala. Strpljivo ih uhodeći, finski paparazzi uspjeli su otkriti stvarna lica većine članova benda te ih podijeliti s javnošću.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Amelita Gali Kurći (ili Kurči – Amelita Galli-Curci) bila je jedna od najcenjenijih operskih pevačica (koloraturni sopran) početkom 20-tog veka. Divili su se lepoti i boji njenog glasa, kao i preciznoj intonaciji.
Rođena je na današnji dan, 18. novembra 1882. godine, u Milanu, kao Amelita Galli. Njen otac bio je uspešni biznismen, a njeni baka i deka sa majčine strane bili su dirigent i operska pevačica (sopran). Kada je imala samo 5 godina, majka je počela da je uči sviranju na klaviru, a u sedmoj godini prvi put je bila u operi.
Kao pijanista bila je izuzetno uspešna. Studirala je na Konzervatorijumu u Milanu, a u 23-oj godini ponuđeno joj je mesto profesora na istom Konzervatorijumu. Naravno, prihvatila je posao i u potpunosti se posvetila poslu predavača. Međutim, sve se promenilo kada je jednog dana čuveni operski kompozitor Pjetro Maskanji, inače njihov porodični prijatelj, čuo Amelitu kako peva. Rekao joj je da ima divan glas i da bi trebalo da se oproba u solo pevanju. Ona mu je obećala da će pokušati.
Od tada je krenula sama da radi na svom glasu. Koristila je sve moguće knjige o pevanju, slušala je razne operske pevačice, stalno je vežbala svoj glas uz klavir. Na žalost, njena baka, koja joj je bila uzor, umrla je samo godinu dana posle Amelitine odluke da se posveti pevanju. U jesen 1906. dobila je prvu ponudu za nastup. Na njenu sreću, u publici je bio poznati dirigent, koji je bio oduševljen njenim glasom i pomogao joj je da dođe do svoje prve prave uloge – uloge Đilde u Verdijevoj operi „Rigoleto“. Potpisala je ugovor za 10 predstava po ceni od 300 lira. Vrlo brzo posle ovih nastupa postala je poznata u celoj Italiji, a usledile su i turneje po Evropi i Južnoj Americi.
Kada je 1915. bila pozvana da nastupi ponovo u Španiji, na putu je obolela od tifusa i svi su mislili da će umreti. Srećom, uspela je da se izbori sa bolešću, a na pozornici u Madridu pevala je iz invalidskih kolica.
Amelita je nastupala dva puta i sa poznatim tenorom Enrikom Karuzom, u Buenos Airesu (1915), u Donicetijevoj operi „Lučija od Lamermura“.
Kada je 1916. godine otišla u Sjedinjene Države, tačnije u Čikago, gde je trebalo da igra (ponovo) ulogu Đilde, Amelita nije planirala duže zadržavanje. U to vreme nije bila poznata u Americi. Opera je izvedena na njen rođendan, 18. novembra 1916. godine, a Amelita je briljirala. Publika je bila oduševljena. Odmah posle ovog nastupa ponuđeno joj je mesto u Operi Čikaga, tako da je njen boravak u Sjedinjenim Državama trajao duže nego što je planirala – u Operi Čikaga pevala je do 1924. godine.
Godine 1916. potpisala je i ugovor sa tada najvećom i najuspešnijom američkom kompanijom za snimanje zvuka (prvo na fonografu, a onda i na gramofonu) „The Victor Talking Machine Company„, sa kojom je sarađivala do 1930. godine. Od 1921. godine postala je i član Metropoliten opere u Njujorku, gde je pevala sve do 1930. godine, kada se povukla sa operske scene kako bi se posvetila solo koncertima. Njena oproštajna uloga bila je uloga Rosine u Rosinijevoj operi „Seviljski berberin“, 24. januara 1930. godine.
Pošto je, na žalost, već duže vreme imala problema sa štitnom žlezdom, godine 1935. najzad je pristala da se podvrgne operaciji. Obzirom da se radilo o operskoj divi, lekari su bili izuzetno pažljivi, ali pri operaciji je stradao nerv koji je bio jako blizu glasnih žica, tako da više nije mogla da peva visoke tonove. Od tada je taj nerv poznat kao „nerv Gali-Kurči“ (the „nerve of Galli-Curci“).
Već sledeće godine Amelita je pokušala da se vrati na opersku scenu. Iako su kritičari bili blagi prema njoj, bilo je jasno da je njenoj karijeri došao kraj. Posle još par resitala, ova operska diva se dostojanstveno povukla sa scene. Ostatak života provela je u Kaliforniji, gde je podučavala solo pevanje.
Amelita Gali udavala se dva puta: prvi put 1908. godine za Marchése-a Luigi-a Curci-a, čije prezime je nosila do kraja života. Njihov brak trajao je do 1920. godine, kada su se razveli, a već sledeće godine Amelita se udala za svog korepetitora Homera Samuelsa, sa kojim je bila zajedno do kraja svog života.
Interesantno je da se Amelita bavila meditacijom i bila učitelj joge. Čak je i napisala predgovor za knjigu „Whispers fom Eternity“ (1929), čiji autor je Jogananda (Yogananda).
Umrla je u 81. godini, 26. novembra 1963. godine.
https://www.zanimljivamuzika.com/2009/1 ... zanimanje/
Rođena je na današnji dan, 18. novembra 1882. godine, u Milanu, kao Amelita Galli. Njen otac bio je uspešni biznismen, a njeni baka i deka sa majčine strane bili su dirigent i operska pevačica (sopran). Kada je imala samo 5 godina, majka je počela da je uči sviranju na klaviru, a u sedmoj godini prvi put je bila u operi.
Kao pijanista bila je izuzetno uspešna. Studirala je na Konzervatorijumu u Milanu, a u 23-oj godini ponuđeno joj je mesto profesora na istom Konzervatorijumu. Naravno, prihvatila je posao i u potpunosti se posvetila poslu predavača. Međutim, sve se promenilo kada je jednog dana čuveni operski kompozitor Pjetro Maskanji, inače njihov porodični prijatelj, čuo Amelitu kako peva. Rekao joj je da ima divan glas i da bi trebalo da se oproba u solo pevanju. Ona mu je obećala da će pokušati.
Od tada je krenula sama da radi na svom glasu. Koristila je sve moguće knjige o pevanju, slušala je razne operske pevačice, stalno je vežbala svoj glas uz klavir. Na žalost, njena baka, koja joj je bila uzor, umrla je samo godinu dana posle Amelitine odluke da se posveti pevanju. U jesen 1906. dobila je prvu ponudu za nastup. Na njenu sreću, u publici je bio poznati dirigent, koji je bio oduševljen njenim glasom i pomogao joj je da dođe do svoje prve prave uloge – uloge Đilde u Verdijevoj operi „Rigoleto“. Potpisala je ugovor za 10 predstava po ceni od 300 lira. Vrlo brzo posle ovih nastupa postala je poznata u celoj Italiji, a usledile su i turneje po Evropi i Južnoj Americi.
Kada je 1915. bila pozvana da nastupi ponovo u Španiji, na putu je obolela od tifusa i svi su mislili da će umreti. Srećom, uspela je da se izbori sa bolešću, a na pozornici u Madridu pevala je iz invalidskih kolica.
Amelita je nastupala dva puta i sa poznatim tenorom Enrikom Karuzom, u Buenos Airesu (1915), u Donicetijevoj operi „Lučija od Lamermura“.
Kada je 1916. godine otišla u Sjedinjene Države, tačnije u Čikago, gde je trebalo da igra (ponovo) ulogu Đilde, Amelita nije planirala duže zadržavanje. U to vreme nije bila poznata u Americi. Opera je izvedena na njen rođendan, 18. novembra 1916. godine, a Amelita je briljirala. Publika je bila oduševljena. Odmah posle ovog nastupa ponuđeno joj je mesto u Operi Čikaga, tako da je njen boravak u Sjedinjenim Državama trajao duže nego što je planirala – u Operi Čikaga pevala je do 1924. godine.
Godine 1916. potpisala je i ugovor sa tada najvećom i najuspešnijom američkom kompanijom za snimanje zvuka (prvo na fonografu, a onda i na gramofonu) „The Victor Talking Machine Company„, sa kojom je sarađivala do 1930. godine. Od 1921. godine postala je i član Metropoliten opere u Njujorku, gde je pevala sve do 1930. godine, kada se povukla sa operske scene kako bi se posvetila solo koncertima. Njena oproštajna uloga bila je uloga Rosine u Rosinijevoj operi „Seviljski berberin“, 24. januara 1930. godine.
Pošto je, na žalost, već duže vreme imala problema sa štitnom žlezdom, godine 1935. najzad je pristala da se podvrgne operaciji. Obzirom da se radilo o operskoj divi, lekari su bili izuzetno pažljivi, ali pri operaciji je stradao nerv koji je bio jako blizu glasnih žica, tako da više nije mogla da peva visoke tonove. Od tada je taj nerv poznat kao „nerv Gali-Kurči“ (the „nerve of Galli-Curci“).
Već sledeće godine Amelita je pokušala da se vrati na opersku scenu. Iako su kritičari bili blagi prema njoj, bilo je jasno da je njenoj karijeri došao kraj. Posle još par resitala, ova operska diva se dostojanstveno povukla sa scene. Ostatak života provela je u Kaliforniji, gde je podučavala solo pevanje.
Amelita Gali udavala se dva puta: prvi put 1908. godine za Marchése-a Luigi-a Curci-a, čije prezime je nosila do kraja života. Njihov brak trajao je do 1920. godine, kada su se razveli, a već sledeće godine Amelita se udala za svog korepetitora Homera Samuelsa, sa kojim je bila zajedno do kraja svog života.
Interesantno je da se Amelita bavila meditacijom i bila učitelj joge. Čak je i napisala predgovor za knjigu „Whispers fom Eternity“ (1929), čiji autor je Jogananda (Yogananda).
Umrla je u 81. godini, 26. novembra 1963. godine.
https://www.zanimljivamuzika.com/2009/1 ... zanimanje/
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: IZ zivota poznatih muzicara
Tereza Kesovija jedna je je od najprepoznatljivijih izvođača balkanske muzičke scene, znana po svom širokom rasponu glasa
Osim na području bivše Jugoslavije, imala je i vrlo uspješnu muzičku karijeru u Francuskoj.
Uživajte uz Terezinu hit pjesmu “Prijatelji stari, gdje ste”.
Prijatelji stari gdje ste?
Da li ću vas ikad naći?
Kažite mi što to znači
kad u ponoć netko svira.
Prijatelji stari gdje ste?
Pamtite li ove zvuke:
Iznad dvora, iznad luke
dok se bijele krila galeba.
Prijatelji stari gdje ste?
Kao zraka mladost mine.
Da l to plaču mandoline
iznad grada koji spava?
Prijatelji stari gdje ste?
Kamo nas to život nosi?
Vjetar je u moj kosi
na tren stao, vi se vraćate.
Tko zna gdje su dani ti
kad smo djeca bili mi?
Svi se mogu voljeti,
nemožemo mi, nemožemo mi.
Tko zna gdje su dani ti
kad smo sretni bili mi?
Nije lako kad si sam
ja to znam.
Prijatelji stari gdje ste?
Bosiljka me miris prati,
jednog dana kad se vratim,
sjat će sunce kao prije.
Prijatelji stari gdje ste?
Noć je puna toplog daha,
slušat ćemo opet Bacha
dok u more zvijezde padaju.
Prijatelji stari gdje ste?
Pamtite li ove zvuke:
Iznad dvora, iznad luke
dok se bijele krila galeba…
Osim na području bivše Jugoslavije, imala je i vrlo uspješnu muzičku karijeru u Francuskoj.
Uživajte uz Terezinu hit pjesmu “Prijatelji stari, gdje ste”.
Prijatelji stari gdje ste?
Da li ću vas ikad naći?
Kažite mi što to znači
kad u ponoć netko svira.
Prijatelji stari gdje ste?
Pamtite li ove zvuke:
Iznad dvora, iznad luke
dok se bijele krila galeba.
Prijatelji stari gdje ste?
Kao zraka mladost mine.
Da l to plaču mandoline
iznad grada koji spava?
Prijatelji stari gdje ste?
Kamo nas to život nosi?
Vjetar je u moj kosi
na tren stao, vi se vraćate.
Tko zna gdje su dani ti
kad smo djeca bili mi?
Svi se mogu voljeti,
nemožemo mi, nemožemo mi.
Tko zna gdje su dani ti
kad smo sretni bili mi?
Nije lako kad si sam
ja to znam.
Prijatelji stari gdje ste?
Bosiljka me miris prati,
jednog dana kad se vratim,
sjat će sunce kao prije.
Prijatelji stari gdje ste?
Noć je puna toplog daha,
slušat ćemo opet Bacha
dok u more zvijezde padaju.
Prijatelji stari gdje ste?
Pamtite li ove zvuke:
Iznad dvora, iznad luke
dok se bijele krila galeba…
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.