IZ zivota poznatih muzicara

[kreja]

Achille-Claude Debussy (22. august 1862. - 25. mart 1918.) bio je francuski kompozitor. Stvarao je u okviru muzičkog impresionizma, a zajedno s Mauriceom Ravelom, smatra se jednim od najistaknutijih predstavnika ovog muzičkog stila. On sam odbacivao je takav naziv kada se radilo o njegovim djelima. Debussy se smatra jednim od najoriginalnijih muzičkih umova na prelazu u 20. vijek. Okretanjem od uglavnom germanskog načina muzičkog izražavanja i kompozitora poput Bacha, Mozarta, Beethovena, Brahmsa do uključivanja ne-evropskih harmonija, posebno ruskih i javanskih Debussy je tražio modernu muziku koja će prenijeti emocije i uticati na estetski senzibilitet izvan konvencionalnih kulturnih tvorevina. Njegove pjesme dovode u pitanje samu osnovu zapadnih oblika i tematske organizacije u muzici. Ne uzimajući u obzir tradicionalne ideje akord strukture i tonaliteta, Debussy je tražio prije svega osjećaj svjetla, boje, nijanse, i atmosfere u njegovim djelima. On nije samo jedan od najutjecajnijih francuskih kompozitora, već je i središnja figura evropske muzike na početku 20. vijeka.

[kreja]

1690. godine rođen je Karl Theodor Pachelbel, sin znamenitog njemačkog barokonog glazbenika Johanna Pachelbela. Kao i otac, Karl Theodor Pachelbel bio je glazbenik, a osobito je zanimljiv po tome što se odselio u Sjevernu Ameriku. Naime, upravo je on bio jedan od prvih europskih skladatelja koji su se naselili na prostoru današnjeg SAD-a (nekadašnje područje britanskih kolonija u Sjevernoj Americi).
Otac Karla Theodora, Johann Pachelbel, danas je jedan od najomiljenijih baroknih skladatelja. Osobito je poznat po svojoj skladbi zvanoj Kanon u D-duru, koja se diljem svijeta izvodi, između ostaloga, na vjenčanjima. Karl Theodor rođen je u Stuttgartu, a bio je nešto mlađi od Johanna Sebastiana Bacha i Georga Friedricha Händela (obojica su rođena oko pet godina prije njega).
Karl Theodor Pachelbel preselio se u Sjevernu Ameriku vjerojatno u prvoj polovini 1730-ih godina. Živio je neko vrijeme u Bostonu, važnom gradu u koloniji Massachusetts, no kasnije se preselio u grad Charleston u Južnoj Karolini. Zanimljivo je da se Pachelbel na sjevernoameričkom kontinentu uspješno bavio glazbom (održavao je čak i koncerte u New Yorku), što znači da su tamošnje britanske kolonije posjedovale određenu razinu kulturnog života. Pachelbel je u Charlestonu i umro 1750. godine, u 60. godini života. Inače, po gradu Charlestonu nazvan je poznati ples Charleston, a zanimljivo je da je taj grad u kolonijalno doba bio među pet najvećih gradova na sjevernoameričkom kontinentu.

[kreja]

Osim što je bio jedan od najvećih pijanista XX veka, Sergej Rahmanjinov bio je i odličan kompozitor i dirigent. Najveći broj kompozicija napisao je, naravno, za klavir.

Interesantno je da je Rahmanjinov imao neverovatno velike šake i dugačke prste – jednom rukom mogao je da obuhvati čak 13 intervala na klavijaturi (raspon od nekih 30 centimetara)! To je sigurno jedan od razloga zašto je teško svirati njegove kompozicije. Na sajtu Classic fm možete pogledati i sliku na kojoj se vidi razlika u veličini ruku nekih od najpoznatijih pijanista (link ka slici).

Srećom, pijanisti se snalaze na razne načine kako bi odsvirali Rahmanjinove kompozicije. Ovo je verovatno najoriginalniji:



Jednom prilikom, u čuvenom Karnegi Holu svirali su violinista Fric Krajsler i pijanista Sergej Rahmanjinov. Odjednom, u sred koncerta, Krajsleru su misli odlutale, tako da nije znao do kog dela su stigli. Sav usplahiren, okrenuo se Sergeju i pitao ga:

– „Gde smo?“ , na šta mu je Rahmanjinov smireno odgovorio:

– „U Karnegi Holu, maestro“

[kreja]

Pošto mu je dosadilo stalno podsmevanje od strane svojih kolega, bubnjar je rešio da nauči da svira neke „prave“ instrumente. Otišao je u prodavnicu muzičkih instrumenata, razgledao neko vreme i najzad rekao prodavcu:

– Molim Vas, želeo bih da kupim onu crvenu trubu i ovu ovde harmoniku.

Prodavac ga je neko vreme gledao, a onda ga upita:

– Vi ste bubnjar, zar ne?

Bubnjar mu je začuđen, potvrdio i upitao ga kako on to zna. Prodavac mu tada reče:

– Znate kako, ovaj crveni aparat za gašenje požara bih možda i mogao da Vam dam, ali radijator mora da ostane….

[kreja]

Poznati kompozitor Karlo Đezualdo di Venoza bio je dvostruki ubica! Kada je imao 26 godina, oženio se Anom d`Avalos, koja je važila za najlepšu ženu na Siciliji. Međutim, posle 4 godine braka, Ana je na balu upoznala prelepog vojvodu, sa kojim je počela tajno da se viđa.

Na njihovu nesreću, jednom prilikom ih je video Đezualdov ujak, koji je bio nesrećno zaljubljen u Anu. Odmah je rekao sestriću za to, ali Đezualdo nije želeo da poveruje u neverstvo svoje žene dok se sam ne uveri u to. Zato je sledećeg dana rekao ženi da ide u lov i da će se vratiti tek sutradan. Zatim se sakrio u jednoj kući u blizini, odakle je mogao da vidi šta se dešava u njegovoj kući. Nije morao dugo da čeka – Anin ljubavnik se ubrzo pojavio. Besan od ljubomore, Đezualdo je uleteo u kuću i oboje ih svirepo ubio nožem!

[kreja]

FERDO WIESNER LIVADIĆ



Rodio se 30. svibnja 1799. godine u Celju, odakle se 1809. godine s obitelji seli u Samobor. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu i tu stječe glazbeno obrazovanje učeći pjeva­nje i violinu. Godine 1815. odlazi u Graz na studij prava i usporedno studira glazbu kod skladatelja Anselma Hüttenbrennera. Njegovu nadarenost kao violinista, pijanista i skladatelja prepoznaje i Štajersko glazbeno društvo koje ga proglašava počasnim članom.

Nakon diplome na pravnom fakultetu želio je otići u Beč nastaviti glazbeno usavršavanje, međutim, prema očevoj želji, vraća se u Samobor i preuzima brigu o imanju.

Kao jedan od vođa Hrvatskog narodnog preporoda, Livadić je stvarao u duhu tog preporodnog vremena, skupljajući narodno blago i koristeći ga u svojim skladbama.

Dakle moji pjesmotvori jesu pokušaji jednog naturaliste.

Prvi se među preporoditeljima odvažio na skladanje hrvatskih stihova. U svome je domu jedne zimske večeri 1833. godine na tekst Ljudevita Gaja skladao glazbu za prvu i najslavniju hrvatsku budnicu Još Hrvatska ni propala.

Pjesma je prvi put javno izvedena u tadašnjem Zagrebačkom kazalištu 7. veljače 1835. godine u međučinu njemačke predstave Josefa Schweigerta Die Magdalenen Grotte bei Ogulin. Otpjevana na hrvatskom jeziku, doživjela je burne ovacije i redovno je kasnije izvođena u reprizama. Pjesmu je otpjevala tada šesnaestogodišnja plemkinja Sidonija Erdödy. U povijesti hrvatske vokalne glazbe to je bila prekretnica jer bilo je to prvo javno pjevanje na hrvatskom jeziku.

Manje je poznato da je Ferdo Livadić skladao glazbene točke za prvu dramu na hrvatskom jeziku Juran i Sofija ili Turci pod Si­skom na tekst Ivana Kukuljevića-Sakcinskog, izvedenu u Zagrebu 1840. godine. Međutim, glazba je zagubljena.

Pod utjecajem europskog romantizma Livadić je ispisao naj­ljepše primjerke klavirskih minijatura i solo pjesama. Najpoznatija klavirska minijatura je Nocturno u fis-molu iz 1822. godine koji spada u rane europske priloge toj klavirskoj vrsti. Nastaje nakon prvih nokturna Johna Fielda i prije Chopinovih 1827. godine.

Poznate su njegove solo pje­sme: Kamena dieva, Samobor, Uspavanka, Udaljenoj ljubi, Pre­lja, Ružica. Sve ove solo pjesme pisane su na stihove poznatih književnika Ivana Kukuljevića-Sak­cinskog, Antuna Mihanovića i Petra Preradovića.

Skladao je više od četrdeset godina, uglavnom solo popijevke i klavirsku glazbu. Ostao je sačuvan opus od sto četrdeset hrvatskih popijevki, desetak slovenskih, četrdeset pet njemačkih, trideset dvije crkvene, četrdeset koračnica za klavir, dvadeset plesova i dvadesetak raznih drugih skladbi.

U kasnijoj dobi Livadić se po­vlači iz glazbenog života. Umire 8. siječnja 1879. godine, a pokopan je na samoborskom groblju.

Livadić je u svom dvorcu u Samoboru bio domaćin svim istaknutim osobama tadašnjeg kulturnog života, stranim umjetnicima i vođama Hrvatskog narodnog preporoda. Upravo zahvaljujući njegovoj aktivnosti, Samobor je u prvoj polovici XIX. stoljeća postao oaza hrvatskog kulturnog razvoja.

Svojim je djelom otvorio put hrvatskoj nacionalnoj glazbi Vatroslava Lisinskog i Ivana Zajca.

[kreja]

Da mu je prije petnaestak godina netko rekao da će postati najveća glazbena zvijezda današnjice, Ed Sheeran po svoj bi prilici pomislio kako se radi o okrutnoj šali. Bez veza i poznanstava, pa čak i bez krova nad glavom – uz to debeljuškast, riđokos, razrok i smotan kao sajla – bio je svjetlosnim godinama udaljen od arogantnih, mišićavih i ljepuškastih momčića koji u zadnjem desetljeću drmaju svjetskom estradnom scenom. Imao je, međutim, nešto drugo: talent za pretakanje osjećaja u stihove i senzualan baršunasti glas nevjerojatnog registra. Dogodilo se čudo – curice su počele vrištati za neuglednim Englezom, a njegove pjesme oborile su sve diskografske rekorde. S više od 150 milijuna prodanih albuma, jedan je od komercijalno najuspješnijih glazbenika na svijetu. Donosimo nevjerojatnu životnu priču mladog kantautora!

Kantautor u jedanaestoj


Edward Christopher Sheeran rođen je 1991. u Halifaxu, gradu u engleskom okrugu Yorkshire, a obitelj se nedugo potom preselila u Framlingham, ljupki trgovački gradić u Suffolku. Siroti Ed uistinu je bio nelijepa beba: glavata, blijeda kao kreč, s busenom čupave riđe kose i očima koje su gledale ukriž. Kao šlag na tortu, tu se našao smeđi, dlakavi madež preko polovice lica (kasnije ga je laserski uklonio). Genetski “darovi” nisu se iscrpili u fizikusu: ironijom sudbine, čovjek s apsolutnim sluhom rođen je s perforiranim bubnjićem, koji mu je “pokrpan” iznimno kompliciranom operacijom. Pored svega navedenog, prve tri godine života jako je mucao. “Još nisam upoznao atraktivna riđokosog momka. Mi ‘kukuruzni’ prisiljeni smo razviti osobnost ako želimo da nas cure zamijete”, našalio se pjevač. Pogađate, samopouzdanje mu nije “probijalo plafon” ali je, srećom, imao mudre roditelje, pune razumijevanja i korisnih savjeta.

Odrastao je u umjetničkoj obitelji: otac John kustos je u muzeju, majka Imogen dizajnerica nakita, a stariji brat Matthew skladatelj klasične glazbe. Roditelji su sinovima odmalena kupovali enciklopedije, vodili ih na izložbe i kazališne predstave te ih poticali da izražavaju kritički duh. Istodobno su bili iznimno liberalni (sinovima su, primjerice, dopuštali da debelo iza ponoći sjede s njihovim društvom i ravnopravno sudjeluju u razgovoru) i strogi: gledanje televizije bilo je ograničeno na dokumentarce i emisije iz kulture, a igranje video-igrica, koje su smatrali zaglupljujućima, bilo je zabranjeno. Premda se znao naljutiti na roditelje zbog njihovog zazora od tehnologije i svega što su smatrali plitkim i trivijalnim, danas im je, kaže, zahvalan zbog toga što su njegovali njegovu kreativnost. “Da nije bilo njih, tko zna gdje bih završio. U sportu sam bio ‘truba’ a bogme se ni u učenju nisam osobito isticao”, iskren je.

[kreja]

Sergej Vasiljevič Rahmanjinov (rus. Сергей Васильевич Рахманинов, Semjonovo, 2.04. 1873. - Beverly Hills, 28. 03. 1943.), ruski pijanist, dirigent i skladatelj.

[kreja]

Leonard Koen, čovjek koj je odgovoran za neke od najljepših stihova o ljubavi koje je ovaj svijet ikada čuo, imao je taj rijedak talenat da od običnih riječi stvara čaroliju koja spaja ljude širom svijeta, prevazilazi sve jezičke, geografske i religijske barijere i dira pravo u srce.

Baš takva je "Dance me to the end of love", himna ljubavi i jedna od njegovih najpoznatijh pesama. Ali, malo ko zna da je pjesnik ljubavi inspiraciju za predivne stihove dobio iz najvećeg užasa u istoriji.

"Dance me to your beauty with a burning violin

Dance me through the panic 'til I'm gathered safely in

Lift me like an olive branch and be my homeward dove

Dance me to the end of love"

Zamislite samo koliko je parova prvi ples na svadbi odigralo baš uz te nježne riječi i hrapav glas Leonarda Koena. "Dance me to the end of love" prvi put je objavljena 1984. godine na Koenovom albumu "Various Positions" i odmah je postala svjetski hit - koji se i dan danas rado sluša uz čašu vina i zagrljaj voljene osobe. Melodija prati tipičan grčki folk ples Hasapiko, što i ne čudi, budući da je Koena veliki dio života vezivao za grčko ostrvo Hidra - tu je upoznao Norvežanku Merien, ženu koju je volio do kraja života, iako nisu bili zajedno.

Veliki broj njegovih najnježnijih pjesama inspirisan je baš tom ženom, pa se tako dugo vjerovalo da je i ova himna ljubavi posvećena njoj. Ali, Koen je u intervjuu 1995. godine za CBC radio otkrio da je inspiracija došla sa mnogo, mnogo mračnijeg mesta. Ova pjesma zapravo, kroz ljubavne stihove, priča o patnji, smrti i stradanju.


"Interesantno je kako porijeklo svake pjesme vodi do zrnceta, do sjemena koje vam neko da ili koje vam svijet da i to je ono što proces pisanja pjesme čini mističnim. Međutim, ta pjesma nastala je pošto sam čuo ili pročitao ili saznao da su u logorima smrti gudački kvarteti bili primorani da sviraju pored krematorijuma. Svirali su dok se odigravao horor, a sudbina tih ljudi bio je taj isti horor. Svirali su klasičnu muziku dok su njihovi sapatnici zavorenici ubijani i spaljivani. Taj stih "Igraj sa mnom do tvoje ljepote, uz goruću violinu" govori o ljepoti postojanja i o njegovom kraju", ispričao je pjesnik.

Koen je rođen i odrastao u uglednoj jevrejskoj porodici i bio je izrazito religiozan, što se odražavalo i u njegovoj muzici i na nastupima. Ali, njegova poruka nikad nije bila očigledna, uvijek je kroz stihove koje pjeva slao mnogo dublju i snažniju poruku - baš to je bio slučaj i sa ovom pjesmom.

Zanimljivo je da je "Dance me to the end of love" i naziv djela škotskog slikara Džeka Vetriana, romantične slike para koji pleše na svadbi. Slika je inspirisana baš Koenovom pjesmom, ali izgleda da je i slikaru promaklo pravo značenje njegovih reči.

[kreja]

Nemački kompozitor Feliks Mendelson bio je čudo od deteta kada je muzika u pitanju, ali ne i jedini takav u porodici. Njegova sestra Fani Mendelson, bila je podjednako talentovani muzičar i tekstopisac. Međutim, s obzirom na to je da Fani bila žensko, njoj nije bilo dozvoljeno da se muzički usavršava i prati svoju strast prema muzici. Upravo ju je porodica u tome sprečavala, a Feliks je i sam priznao da je objavio nekoliko njenih kompozicija pod svojim imenom. Primer za to jeste pesma ,,Italija”, koju je navodno Feliks komponovao za kraljicu Viktoriju, a koja je kasnije postala i njena omiljena pesma. Ova kompozicija zapravo je Fanino delo, a kraljica nije znala da je delo komponovala jedna žena.

[kreja]

Fuga u g-molu Domenika Skarlatija, manje je poznata pod nazivom „Mačja fuga“. Razlog za to? Skarlati je inspiraciju za ovo delo pronašao u zvuku koji je proizvela njegova mačka Pulćinela, dok je hodala po dirkama klavira. Ovo je bilo dovoljno da inspiriše Skarlatija na komponovanje ovog čuvenog dela.

[kreja]

Fetišizam (slepo obožavanje i mistifikacija nečega) nije fenomen današnjice, već postoji od davnina. Mađarski kompozitor Franc List bio je preplavljen zahtevima svojih obožavalaca, koji su tražili da im pošalje svoje dlake. U jednom trenutku, List se dosetio da nabavi jednog psa, kojem je očistio krzno i njegove dlake slao svojim fanovima, rekavši da je u pitanju njegova kosa.

[kreja]

Opštepoznato je da je Mocart neprikosnoveni muzički genije. Međutim, malo ko zna za njegovu strast prema prljavim rečima. U svojim pismima, čak i kao zabeleške na nekim od njegovih dela, Mocart često pominje ljudski izmet. On je jednom prilikom šokirao i Čeličnu lejdi, Margaret Tačer, koja je nakon jedne predstave prokomentarisala da ne može da veruje da takav genije ima toliko „prljavu“ stranu. „Mislim da je sramota za Narodno pozorište prizor jednog Mocarta koji govori tako ružne stvari. Nemoguće je da se kompozitor tako elegantne i čudesne muzike izražava na taj način.“

[kreja]

Simfonija br. 8 Franca Šuberta poznatija je pod nazivom „Nedovršena“, jer je autor komponovao i izveo delo sa samo dva stava, što nije bilo uobičajeno za ovaj muzički oblik u to doba. Hipoteze o tome zašto je to uradio su različite. Mogao je biti u pitanju eksperiment, ili pak nedostatak optimizma (Šubert je bio ubeđen da neće moći da završi delo, te ga je ostavio nedovršeno). Postoje i zagovornici pretpostavke da ga je otkriće da boluje od sifilisa duboko potreslo i sprečilo da završi simfoniju. Međutim, najprihvatljivija je teorija da su dva završena stava ove simfonije bila toliko savršena i sama po sebi dovoljna da izraze ono što je Šubert želeo da prenese, te je klasičan završetak simfonije bio nepotreban.

[kreja]

Veliki ruski kompozitor Petar Iljič Čajkovski, između ostalog i autor dela „Krcko Oraščić“, bio je toliki hipohondar da je rukom držao svoju bradu dok je dirigovao. Tvrdio je da to radi iz straha da će mu pasti glava. Odbijao je da pije pića koja nisu bila u zatvorenoj boci, iz straha da se ne zarazi nekom prenosivom bolešću. Ironija sudbine je u tome da mu je 1893. dijagnostikovana kolera, a samo nekoliko sati kasnije je i umro. Ima i onih koji sumnjaju u istinitost navedenog. Sovjetska muzičarka Aleksandra Orlova tvrdi da se Čajkovski ubio arsenikom, posle pretnji koje je primio, a koje su se odnosile na obelodanjivanje njegove homoseksualne orijentacije.
Iako ste u prethodnom tekstu pročitali neke čudne, svakako neočekivane, a na nekim mestima i pomalo bizarne činjenice o velikanima klasične muzike, nemojte im suditi po njima, već ih volite zbog savršenih kompozicija koje su nam za sobom ostavili.

[kreja]

Amelita Gali Kurći (ili Kurči – Amelita Galli-Curci) bila je jedna od najcenjenijih operskih pevačica (koloraturni sopran) početkom 20-tog veka. Divili su se lepoti i boji njenog glasa, kao i preciznoj intonaciji.

Rođena je 18. novembra 1882. godine, u Milanu, kao Amelita Galli. Njen otac bio je uspešni biznismen, a njeni baka i deka sa majčine strane bili su dirigent i operska pevačica (sopran). Kada je imala samo 5 godina, majka je počela da je uči sviranju na klaviru, a u sedmoj godini prvi put je bila u operi.

Kao pijanista bila je izuzetno uspešna. Studirala je na Konzervatorijumu u Milanu, a u 23-oj godini ponuđeno joj je mesto profesora na istom Konzervatorijumu. Naravno, prihvatila je posao i u potpunosti se posvetila poslu predavača. Međutim, sve se promenilo kada je jednog dana čuveni operski kompozitor Pjetro Maskanji, inače njihov porodični prijatelj, čuo Amelitu kako peva. Rekao joj je da ima divan glas i da bi trebalo da se oproba u solo pevanju. Ona mu je obećala da će pokušati.

Od tada je krenula sama da radi na svom glasu. Koristila je sve moguće knjige o pevanju, slušala je razne operske pevačice, stalno je vežbala svoj glas uz klavir. Na žalost, njena baka, koja joj je bila uzor, umrla je samo godinu dana posle Amelitine odluke da se posveti pevanju. U jesen 1906. dobila je prvu ponudu za nastup. Na njenu sreću, u publici je bio poznati dirigent, koji je bio oduševljen njenim glasom i pomogao joj je da dođe do svoje prve prave uloge – uloge Đilde u Verdijevoj operi „Rigoleto“. Potpisala je ugovor za 10 predstava po ceni od 300 lira. Vrlo brzo posle ovih nastupa postala je poznata u celoj Italiji, a usledile su i turneje po Evropi i Južnoj Americi.

Kada je 1915. bila pozvana da nastupi ponovo u Španiji, na putu je obolela od tifusa i svi su mislili da će umreti. Srećom, uspela je da se izbori sa bolešću, a na pozornici u Madridu pevala je iz invalidskih kolica.

Amelita je nastupala dva puta i sa poznatim tenorom Enrikom Karuzom, u Buenos Airesu (1915), u Donicetijevoj operi „Lučija od Lamermura“.

Kada je 1916. godine otišla u Sjedinjene Države, tačnije u Čikago, gde je trebalo da igra (ponovo) ulogu Đilde, Amelita nije planirala duže zadržavanje. U to vreme nije bila poznata u Americi. Opera je izvedena na njen rođendan, 18. novembra 1916. godine, a Amelita je briljirala. Publika je bila oduševljena. Odmah posle ovog nastupa ponuđeno joj je mesto u Operi Čikaga, tako da je njen boravak u Sjedinjenim Državama trajao duže nego što je planirala – u Operi Čikaga pevala je do 1924. godine.

Godine 1916. potpisala je i ugovor sa tada najvećom i najuspešnijom američkom kompanijom za snimanje zvuka (prvo na fonografu, a onda i na gramofonu) „The Victor Talking Machine Company„, sa kojom je sarađivala do 1930. godine. Od 1921. godine postala je i član Metropoliten opere u Njujorku, gde je pevala sve do 1930. godine, kada se povukla sa operske scene kako bi se posvetila solo koncertima. Njena oproštajna uloga bila je uloga Rosine u Rosinijevoj operi „Seviljski berberin“, 24. januara 1930. godine.

Pošto je, na žalost, već duže vreme imala problema sa štitnom žlezdom, godine 1935. najzad je pristala da se podvrgne operaciji. Obzirom da se radilo o operskoj divi, lekari su bili izuzetno pažljivi, ali pri operaciji je stradao nerv koji je bio jako blizu glasnih žica, tako da više nije mogla da peva visoke tonove. Od tada je taj nerv poznat kao „nerv Gali-Kurči“ (the „nerve of Galli-Curci“).

Već sledeće godine Amelita je pokušala da se vrati na opersku scenu. Iako su kritičari bili blagi prema njoj, bilo je jasno da je njenoj karijeri došao kraj. Posle još par resitala, ova operska diva se dostojanstveno povukla sa scene. Ostatak života provela je u Kaliforniji, gde je podučavala solo pevanje.

Amelita Gali udavala se dva puta: prvi put 1908. godine za Marchése-a Luigi-a Curci-a, čije prezime je nosila do kraja života. Njihov brak trajao je do 1920. godine, kada su se razveli, a već sledeće godine Amelita se udala za svog korepetitora Homera Samuelsa, sa kojim je bila zajedno do kraja svog života.

Interesantno je da se Amelita bavila meditacijom i bila učitelj joge. Čak je i napisala predgovor za knjigu „Whispers fom Eternity“ (1929), čiji autor je Jogananda (Yogananda).

Umrla je u 81. godini, 26. novembra 1963. godine.

[kreja]

2. septembra 1958. godine, u malom mestu Lajatiko, nedaleko od Pize, rođen je poznati italijanski tenor, Andrea Bočeli (Andrea Bocelli). Još kao mali pokazivao je veliku ljubav i interesovanje prema muzici. Već sa 6 godina počeo je da uči da svira klavir, a ubrzo zatim i flautu, saksofon, trubu, trombon, harfu, gitaru i bubnjeve. Takođe je voleo i da peva.

Na žalost, Andrea je još od rođenja imao problema sa vidom, a posle više lekarskih pregleda, utvrđeno je da pati od glaukoma. U svojoj 12-toj godini, posle nesreće na fudbalskom terenu, potpuno je izgubio vid. Njegova majka govorila je da mu je samo muzika donosila utehu.

Sa samo 14 godina (1972.) Andrea je pobedio na svom prvom pevačkom takmičenju, „Margherita d`Oro“ u Viaređu, kompozicijom „O sole mio“. Po završetku Srednje škole (1980), studirao je pravo na Univerzitetu u Pizi. Kako bi zaradio novac, nastupao je u barovima, gde je pevao aktuelne hitove. Tamo je i upoznao svoju buduću ženu, Enriku, sa kojom se venčao 1992. godine. Njihova dva sina rođena su 1995. (Amos) i 1997. (Mateo) godine.

Bočelijeva pevačka karijera počela je 1992. godine, kada se javio na audiciju koju je organizovao u to vreme vrlo popularan italijanski rok pevač Cukero. Njemu je bio potreban tenor koji bi otpevao sa njim demo snimak kompozicije Miserere, koju je Cukero planirao da snimi sa Pavarotijem. Kada je Pavaroti čuo Bočelija, bio je toliko oduševljen, da je rekao Cukeru da bi kompoziciju možda ipak trebalo da otpeva sa Bočelijem. Cukero je ipak ubedio Pavarotija da pevaju zajedno, a zahvaljujući toj audiciji Bočelijeva karijera krenula je uzlaznim putem.



Posle evropske turneje sa Cukerom, potpisao je ugovor sa jednom od najvećih italijanskih kompanija „Sugar Records“, a nastupio je prvi put i na italijanskom muzičkom festivalu „San Remo“ 1993. godine.

Već sledeće godine počinje i njegova operska karijera – septembra 1994. godine debitovao je u Verdijevoj operi „Magbet“, u Teatru Verdi u Pizi. Na Božić 1994. pevao je i himnu „Adeste Fideles“ u bazilici Sv. Petra u Rimu, pred Papom Jovanom Pavlom II.

U novembru 1995. godine nastupao je u Belgiji i Holandiji na godišnjim koncertima nazvanim „Night of the Proms“ (serija koncerata na kojima se izvodi pop muzika i popularna klasična muzika). Na ovim koncertima Bočeli je pevao i pesmu kojom se predstavio na San Remu iste godine – Con te partirò . Zahvaljujući ovim koncertima, ova kompozicija postala je najprodavaniji singl svih vremena u Belgiji i Bočelijev „zaštitni znak“. Ubrzo zatim, Sara Brajtman, engleska solo pevačica (sopran), predložila je Bočeliju da snime zajedno Con te partirò. Pošto je Bočeli pristao, kompozicija je prerađena u duet, naziv je promenjen u „Time to say goodbye“, a snimljena je uz pratnju Londonskog simfonijskog orkestra. Ovaj duet bio je čitavih 14 nedelja u vrhu nemačke top liste singlova.

Zahvaljujući svom prvom internacionalnom albumu „Romanza“ (1997), Bočelijevo ime postalo je poznato širom sveta. Iste godine pojavio se u Hamburgu (Nemačka) zajedno sa Sarom Brajtman, kako bi primili muzičku nagradu ECHO za najbolji singl godine.

Svoju prvu glavnu ulogu u operi Bočeli je pevao 1998. godine, kada je igrao Rodolfa u Pučinijevoj operi „Boemi“, od 18. do 25. februara. Već sledeće godine debitovao je kao operski pevač i u Americi – od 7. oktobra do 19. novembra 1999. nastupao je u operi „Verter“ Žila Masnea u Operskoj kući u Detroitu. Publika ga je pozdravljala burnim aplauzima, ali nije dobio dobre kritike od novinara.

[kreja]

ekomercijalna i ekstremna glazbena zajednica diljem svijeta iznjedrila je neke iznimno ekscentrične i nekonvencionalne umjetnike. Takvoj vrsti glazbenika definitivno pripada i tip kojim ćemo se pozabaviti u današnjem tekstu. Njegovo umjetničko ime je Merzbow, a ovaj ludi Japanac do sad u svojoj službenoj diskografiji ima više izdanih studijskih albuma nego li prosječni glazbenici imaju snimljenih pjesama.



Merzbow je jedan od rijetkih ekstremnih glazbenika koji ujedno prekoračuju granice moje vlastite tolerancije za nekonvencionalne glazbene izričaje. Stoga priznajem da Merzbowa nisam u stanju slušati na duže vremenske periode, a uglavnom ga se sjetim nakratko preslušati za potrebe ovakvih tekstova



S obzirom na to, mogli biste me s pravom pitati zašto vam imam potrebu pisati o glazbeniku kojeg osobno nisam u stanju slušati. Odgovor leži u tome što me pri proučavanju nekonvencionalnih umjetničkih izričaja prije svega zanima – eksces. A cijela Merzbowova karijera doima se poput jednog ogromnog ekscesa koji je izmakao kontroli. On je jedna od onih ličnosti u glazbenom undergroundu čiji je lik definitivno prerastao njegovo djelo, no i to je fenomen vrijedan proučavanja.

Japanac Merzbow ima i pravo ime – Masami Akita. Rođen je u Tokiju 1956. godine, a na japanskoj noise sceni aktivan je još od 1979. godine pa sve do današnjih dana. Smatra ga se jednim od najutjecajnijih noise i DIY glazbenika japanskoga undergrounda, a danas za njega znaju i nekomercijalni krugovi diljem svijeta.




Merzbow je eksperimentalni noise glazbenik, što znači da su njegovi auditivni eksperimenti često lišeni i najosnovnije glazbene strukture te se sastoje od kaotičnih audio uzoraka industrijske i ambjientalne buke obrađenih putem računala. Ako nemate neku predodžbu o tome što su noise i harsh noise glazbeni žanrovi, znajte da ćete biti na pravom tragu ako naziv noise shvatite u najdoslovnijem smislu (“buka”). Bacite uho recimo na ovaj tipičan “sound” iz Merzbowovog kataloga:

=>

[kreja]

Ipak, ako mislite da je Merzbow neki japanski nikogović, tada znajte ovo. Njegova glazbena karijera traje već cijelih 40 godina (!), a Wikipedija me informira da je do sad objavio jebenih 294 studijskih albuma (!!), 77 live albuma (!!), 42 split albuma i 32 EP izdanja! Jasno je da Merzbowu u ovako apsurdno podivljaloj hiperproduktivnoj karijeri pomaže činjenica što u noiseu praktički sve prolazi, pa može štancati albume kao lud. Jer, ljudi involvirani u noise scenu obično govore da ovakvu vrstu audio zapisa ne treba slušati kao glazbu (No shit!) , nego kao različite uzorke zvukovnih kolaža, od kojih svaki uzorak (tj. snimka) ima svoju zasebnu “teksturu

Merzbow svoje “zvukovne kolaže” stvara uglavnom uz pomoć nekonvencionalnih i nemuzikalnih instrumenata vlastite kućne izrade i pomoću računalne obrade zvuka. Njegova djela rijetko sadrže bilo što slično tradicionalnoj melodiji ili ritmu, a odlikuju se neugodno “podebljanom” distorzijom koja prijeti da će vam spržiti zvučnike. Ipak, u svojoj se karijeri u nekoliko rjeđih prilika upustio i u ambientalne vode.

Osim što je poznat kao jedan od glazbenika s najvećim katalogom izdanja, ovaj se lik bavi i pisanjem publicistike. Tako je u Japanu objavio nekih 14 knjiga u kojima obrađuje nekonvencionalne teme poput sadomazohizma, erotskog vezivanja i seksualnih perverzija općenito, kao i teme poput underground kulture, arhitekture, vizualne umjetnosti, veganstva i prava životinja.

Merzbowova diskografija, usprkos njegovim privatnim interesima, obično ne sadrži nikakvu izravnu političku, ideološku ili aktivističku poruku, i to primarno zato što njegovi uraci ne sadrže tekstove ni vokale. Upravo zato je glavna “funkcija” njegova opusa izazvati u ljudima stanje slično mučnini i dezorijentiranosti, a usput ih i natjerati da se sami preispitaju u vezi s vlastitim definicijama umjetnosti i glazbe.



Tijekom njegove noise karijere koja traje već cijela četiri desetljeća, Merzbow je u nekoliko navrata mijenjao koncept svoga projekta, u nekim razdobljima više stavljajući naglasak na home made instrumente i improvizaciju uživo, dok je u drugim razdobljima više producirao zvukove na računalu. Njegova glazba gotovo je uvijek više multimedijski performans nego li “samo” auditivna umjetnost.

Bacite uho na priložene linkove i preispitajte granice vlastite glazbene tolerancije.

[kreja]

Marketinški zakašnjeli” bend o kojem je riječ je ni manje ni više nego vrlo utjecajni Creedence Clearwater Revival! U glazbi su se javili za vrijeme hippie revolucije krajem 60-ih godina 20. stoljeća, a i do danas su ostali pojam folk-rock glazbenog izričaja, koji je 60-ih bio silno popularan.



Prvi album Clearwateri su izdali još davne 1968. godine, to jest prije pola stoljeća! Usprkos tome što danas više nisu u žarištu javnosti, i dalje ih se cijeni kao jedne od pionira rock glazbe. Prisjetimo se, neki od njihovih najlegendarnijih hitova su primjerice “Lookin Out My Hack Door”, “Have You Ever Seen The Rain” i “Bad Moon Rising”.

Iako se Creedence Clearwater Revival zapravo raspao još 1972., kad su objavili i svoj zadnji album, basist i bubnjar odlučili su od 1995. djelovati dalje pod imenom Creedence Clearwater Revisited, dok su se ostali članovi bivšeg benda u međuvremenu posvetili solo karijerama ili umrli.

Tako je pitanje radi li se danas o “službenom Clearwater bendu” u najmanju ruku podložno debatiranju, no nekadašnji Creedence Clearwater Revival nedavno je svejedno dobio svoj prvi službeni video spot, i to za pjesmu “Fortunate son” koja je originalno bila objavljena na njihovom četvrtom albumu “Willy and the Poor Boys” 1969. godine.

Ovaj obljetnički video možete pogledati na priloženom linku, pritom se prisjetivši nekih prošlih vremena kad je glazba još imala dubinu i značenje.

[kreja]

The Grindmother je, da stvari budu sasvim jasne, grindcore metal bend u kojem vokale izvodi 69-godišnja baka. Naziv benda spoj je dviju riječi, engleskog izraza za baku, grandmother, i ekstremnog glazbenog žanra znanog kao grindcore, koji se odlikuje neljudski brzom i agresivnom svirkom, kratkim pjesmama nabijenim političkim porukama te urlajućim i vrištećim vokalima.



Pa, kako The Grindmother zvuči? Sama glazba je poprilično tipičan grind/death metal. Ovaj dio odrađuje pjevačičin sin s umjetničkim imenom Rain Forest, čija je ideja i bila pokrenuti band. No izrazito energični vokali pružaju pravo iznenađenje.. Naime, ova opičena 69-godišnja Kanađanka na studijskim snimkama i nastupima uživo urla iz dubine pluća, kao da je potpuno popi*dila.



Band The Grindmother posljednjih je godina odradio nekoliko desetaka nastupa uživo, a svugdje gdje se pojave svojevrsna su atrakcija jer nitko u publici zapravo ne može vjerovati čemu svjedoči. Sami članovi benda ne doživljavaju se pretjerano ozbiljno, ali se očito dobro zabavljaju i uživaju u onome što rade.

“Grind baka” nikad prije pokretanja ovog projekta, dakako, nije slušala metal glazbu. No, njezin sin je u jednom trenu na računalu iskombinirao njezino iživcirano vikanje sa žestokom glazbenom pozadinom i u tom trenu doživio “prosvjetljenje”, te svoju vremešnu majku pozvao da snimi vokale za neke njegove instrumentale.

Na kraju je The Grindmother izdao album nazvan The Age Of Destruction, a nakon svojevrsnog prošlogodišnjeg zatišja, na svome YouTube kanalu obavijestili su publiku da rade na novim stvarima.

The Grindmother je do sad, uz autorske pjesme, snimila i jednu obradu, i to ni manje ni više nego pjesme Slave New World legendarnog brazilskog metal benda Sepultura.

“Grind baka”, inače, pjeva (to jest, urla) o nepravdi u svijetu, ekologiji i sličnim temama. U jednom je trenu ova razigrana gospođa putem interneta privukla i pažnju spaljene legende Ozzyja Osbournea, čovjeka koji je praktički izmislio metal. Ozzy je, nakon upoznavanja s radom benda The Grindmother, na Twitteru u svome prepoznatljivome stilu jednostavno poručio:

The Grindmother je nedvojbeno izazvala interes metalne javnosti. Njezinu priču su, među mnogim medijima, prenijeli i Vice te Metal Injection. Kako band zapravo zvuči možete provjeriti na linkovima priloženim u tekstu.

[kreja]

Suprotno dojmu vječne buntovnice koji ostavlja, Madonna je u srednjoj školi u Bay Cityju u američkoj državi Michigan bila odlična učenica i uzorna "cheerleaderica", a neko vrijeme je razmišljala da postane časna sestra.

Kao najhrabriju stvar koju je učinila u životu, Madonna je često navodila svoj dolazak u New York kad joj je bilo 19 godina sa svega 35 dolara džepu.



Njezin prvi bend 1979. godine zvao se The Breakfast Club i Madonna je u njemu svirala bubnjeve. Kada su počeli s nastupima u legendarnom klubu CBGB, Madonna je čvrsto odlučila da želi postati glavni vokal. Nakon ovacija koje je dobila prilikom jednog od nastupa više nije bilo povratka natrag.

Isplaćen joj je honorar od 5 milijuna dolara za Pepsi reklamu u kojoj je emitirana njezina hit pjesma "Like A Prayer". Reklama je emitirana svega dvaput te je proglašena kontroverznom.

Na početku svoje karijere i dolaska u New York, Madonna je radila razne poslove kako bi platila stanarinu. Jedan od njih bio je i posao u lancu Dunkin' Donuts.



Javnost je uvijek uzbuđivala i svojim privatnim životom te aferama s režiserima i glazbenicima poput Warrena Beattyja i Lennyja Kravitza. No, jedna od najzapamćenijih i dalje ostaje ona s Johnom F. Kennedyjem mlađim 1988. godine.

Kad joj je bilo svega pet godina, njezina majka također zvana Madonna, umrla je od posljedica raka dojke. Često je navodila taj događaj u životu kao najteži koji joj se dogodio.

Na njezinoj prvoj turneji po Sjevernoj Americi nazvanoj The Virgin Tour kao predgrupa su nastupali kasnije mega popularni The Beastie Boys.



Počela je hodati s glumcem Seanom Pennom dok je pripremala video za pjesmu "Material Girl". Vjenčali su se na njezin 27. rođendan 1985. godine.

Bila joj je ponuđena ulogu u filmu "Showgirls" koji je svojedobno osvojio filmske blagajne, no Madonna ju je odbila.


Madonna je bila freak. Takav freak da bi ju zasigurno Diane Arbus fotografirala da je samo bila živa. Svojim radom Madonna je već na startu karijere eliminirala svu moguću konkurenciju. Jer ne postoji tabu koji bilo koja nova zvjezdica može srušiti, a da ga Madge već nije prožvakala i ispljunula. Za homoseksualnu zajednicu učinila je više od svih aktivista zajedno, transvestite je postavila na pijedestal ljepote, katoličku Crkvu doslovno okrenula naglavačke... Ovo su samo kapi u moru Madonninog kompleksnog naslijeđa koje nadilazi glazbu i ulazi u slojevitost modernog društva oblikovanog njenim djelovanjem. Madonna je bila sve: peder, kurva, manijak, luđakinja, diva, transvestit, seks boginja, carica sadizma i elementarna nepogoda.



Jedini problem leži u tome što Madonna više nije relevantna. Postala je legenda o čijoj proslošti se priča, ali čija je sadašnjost poprilično tužna. Madonna koju smo nekad poznavali već bi prije dva mjeseca bila u Moskvi, prosvjedovala protiv anti-gay zakona i jedva čekala da ju Putin uhiti. I vjerojatno bi samu sebe okovala lancima ispred ograde Bijele kuće u znak prosvjeda protiv američkog fanatizma naspram oružja koje godišnje odnosi toliki broj nevinih života. Madonna kojoj posljednjih godina svjedočimo opsjednuta je isključivo kultom mladosti. Skriva nagrizle ruke ispod rukavica, odlazi na svakojake tretmane lica i vježba kao manijak. Kaže da mora biti u formi, ali iza svega toga krije se tašta žena u paničnom strahu od starenja. I time je Madonna demistificirala samu sebe. Postala je poput svih ostalih dobrostojećih Amerikanki koje su sposobne dušu prodati vragu za novo lice. Utopila se u stereotip žene koja očajnički želi ostati mlada, pod svaku cijenu. Dok pritom gomila basnoslovno bogatstvo.



Glazbeno i društveno posljednja supernova eksplozija Madonne u koju smo vjerovali dogodila se 2004. godine za vrijeme njene "Re-Invention" turneje. Radilo se o posljednjoj relevantnoj Madonninoj turneji gdje je oduzimala dah umjetničkim performansom i udarila drvljem i kamenjem na američkog predsjednika Georgea W. Busha. Od toga je prošlo gotovo cijelo jedno desetljeće. Njezina posljednja dva albuma "Hard Candy" i "MDNA" nisu vrijedna posebnog spomena. Radi se o glazbenim setovima koji prije svega moraju zabaviti masu i donijeti što više dolara u kasicu-prasicu njene izdavačke kuće. Spomenuli smo prodavanje duše vragu? Da, Madonna se prodala 2007. kada je za 120 milijuna dolara dogovorila notorni "360 deal" s Live Nationom. Takav dogovor podrazumijeva poslovni odnos između izvođača i koncertne kompanije gdje kompanija uzima postotak od svega što izvođač zaradi, bilo da se radi o albumu, koncertnoj turneji ili apsolutno svim drugim zaradama koje proizlaze od albuma. Od tada do danas Madonna je postala znatno bogatija, plastično mlađa i društveno irelevantnija. Naravno, zagriženi Madonnini fanovi koji su djetinjstvo proveli pjevajući sa četkom u kupaoni i shvaćajući kako imaju potpuno pravo biti drugačiji - i dalje se tvrdoglavo drže svoje kraljice za koju su spremni skočiti u vatru. Ali u dubini svoje podsvijesti znaju kako je njihova "majka" danas postala samo atrakcija. Skupa atrakcija.



adonna je razbila mnoge tabue, ali svojim utjecajem i dalje se trebala boriti za sve ono što se na svijetu još uvijek događa. Vršnjaci njene djece u Siriji ginu već debele dvije godine, pripadnici homoseksualne zajednice u Rusiji bivaju linčovani i silovani pivskim bocama na ulici usred bijela dana, klinci u SAD-u kupuju mitraljeze i upadaju u škole i sve se to događa u prividno rečeno "razvijenom svijetu". Kakvi demoni tek vladaju u onom nerazvijenom... Madonna je legenda kojoj trebamo čestitati rođendan, ali ako se već svim silama trudi ostati na vrhu glazbenog panteona zašto je to već odavno odustala od borbe s onim društvenim? Onim koji ju je zapravo izgradio. Odgovor nikada nećemo dobiti. Ali jedno znamo: Madonna Louise Ciccone danas je procijenjena na preko 650 milijuna dolara.

[kreja]

Za razliku od Mozarta, koji je stvarao s brzinom i lakoćom, Ludwig van Beethoven (1770. – 1827.) skladao je teško, glazbene misli oblikovao dugo, a formu dotjerivao minuciozno, strpljivo i postupno. Kad bi ga Muza nadahnula – a nerijetko se to događalo na ulici – prolaznici su ga u čudu gledali kako iz džepa vadi notni papir i počinje mahnito žvrljati po njemu, pjevušeći te udarajući takt rukom. U takvim prigodama, uronjen u misli, kretao se poput pijanca, sudarajući se sa stablima i slučajnim prolaznicima.

[kreja]

Ariana Grande-Butera (rođena 26. juna 1993), profesionalno poznata kao Ariana Grande (/ˌɑːriːˈɑːnə ˈɡrɑːndeɪ/), je američka pjevačica i glumica koja je svoju karijeru započela u Broadway mjuziklu 13, prije nego što je preuzela ulogu Cat Valentine u Nickelodeonovoj televizijskoj seriji Victorious, 2009. godine.



Arianina muzička karijera je počela sa soundtrackom Music from Victorious (2011). Potpisala je ugovor za izdavačku kuću Republic Records, koja je objavila njen debitantski studijski album, Yours Truly (2013), koji je debitovao kao broj jedan na U.S. Billboard 200. Singl, "The Way", ušao je u top deset hitova na Billboard Hot 100 ljestvici sa kritikama koje su poredile njen široki vokalni raspon sa Mariah Carey.

Drugi studijski album Ariane Grande, My Everything (2014), je također dostigao broj jedan u Sjedinjenim Američkim Državama, i sadržava hit sinlove "Problem" i "Break Free". Neki od njenih dostignuća uključuju nagradu za Novog izvođača godine na American Music Awards 2013, Favorite Breakout Artist na 40th People's Choice Awards, i Breakthrough Artist of the Year od strane Music Business Association. Sa pjesmama "Break Free", "Problem", i "Bang Bang", ona je provela 26 sedmica za redom u top deset Billboard Hot 100 ljestvice.

[kreja]

Francis Albert Sinatra (Hoboken, 12. prosinca 1915. - Los Angeles, 14. svibnja 1998.), američki pjevač i glumac

Sinatra je bio živuće utjelovljenje američkog "Showmana", ali i prilično kontroverzna ličnost izvan pozornice. Sin talijanskog emigranta, rođen je u radničkoj obitelji. Kao mladić počinje se baviti glazbom, prvo u maloj skupini, a zatim samostalno. Postepeno niže uspjehe i privlači milijune djevojaka. No, procvat rocka zadaje ozbiljan udarac njegovoj karijeri. Sinatra tada kreće u filmske vode i dobiva ulogu u filmu "Odavde do vječnosti", za koju osvaja Oscara za najbolju sporednu ulogu 1953. Od tada se paralelno bavi glumačkim i pjevačkim poslom. Autor je stotinjak albuma, a nastupio je u 58 filmova. Poput prave "zvijezde" čitavog je života punio stranice žutog tiska svojim brakovima, avanturama, navodnim vezama s mafijom i svojom sklonošću piću.

Biografija:

Francis Albert Sinatra rodio se 12. prosinca 1915. u Hobokenu u američkoj saveznoj državi New Jersey. Sin jedinac roditelja Talijana, Anthonya Martina Sinatre i Natalie Garaventi, nosio je kao malo dijete odjeću roza boje koju je majka kupila prije rođenja nadavši se kćerki. Mladog su Francisa već od malih nogu roditelji prilično razmazili. Otac je bio vatrogasac, a majka, visoki dužnosnik demokratske stranke, bila je ta koja je uvijek skrbila da Francis ima samo najljepše stvari za odjenuti te je uvijek i izgledao kao da je netom iz izloga izašao. Već je s 15 godina imao polovni auto, a s 15 je godina napustio srednju školu sa željom da postane sportski novinar. Kroz cijelo se svoje školovanje aktivno bavio svim sportovima no posao novinara nije tako lako dobiom, već je morao početi kao vozač kamiona za novine New Jersey Observer, te zatim i kao radnik u tiskari. Kad mu je urednik rekao da radnik u tiskari ne zna dovoljno da bi bio novinar, Francis je upisao večernju školu novinarstva gdje je učio engleski jezik, daktilografiju i hvatanje bilješki, te je nakon toga i uspio dobiti toliko željeni posao sportskog novinara. Sinatrina je najveća strast tijekom cijelog života bio box i to onaj najčišći, ili možda najprljaviji, bez rukavica, ulični. Zasigurno je velikog utjecaja u tome imao i njegov otac, Anthony Martin, nekadašnji ulični boxač umjetničkog imena Marty O' Brien. Kad je bila riječ o pjevanju, Sinatra je bio potpuno samouk. Nikada nije poznavao note te se uvijek oslanjao samo na svoj odličan sluh i savršen osjećaj za ritam. Jedan od prvih pjevačkih uzora mladom Francisu bio je Bing Crosby te je nakon što ga je prvi put čuo rekao svojoj tadašnjoj djevojci, kasnije supruzi Nancy Barbato, kako pod svaku cijenu mora postati pjevač. Kao svoj najveći uzor do kraja života ipak je navodio Billie Holliday koju je u više navrata slušao u njujorškim klubovima 1930. Kako bi natjerao ljude da ga slušaju nastupao je na lokalnim natjecanjima amatera gdje su nagrade bile 10$ ili set posuđa, a u isto je vrijeme obilazio sve filmske studije u potrazi za prvim glumačkim angažmanom.

Nakon nekoliko kraćih pjevačkih angažmana, 1939. na jednoj je zabavi Sinatri prišao veliki Tommy Dorsey i upitao ga je li zainteresiran za mjesto pjevača u njegovu big bandu, na što je Sinatra oduševljeno odgovorio kako već godinama pokušava pjevati kao što on svira trombon. Tako je započela vrlo plodna trogodišnja suradnja tijekom koje će si Sinatra priskrbiti i razuzdanu hordu mladih obožavatelja što mu je kasnije i omogućilo prelazak u solo vode. Veliki domoljub, Sinatra je zdušno htio služiti domovini, no u vojsku nije primljen zbog probušenog bubnjića kojeg je zaradio tijekom tučnjave u kojoj ga je jedan momak udario lancem bicikla po glavi. U veljači 1939. ženi ljubav svog djetinjstva Nancy Barbato koja će mu roditi svo troje djece – Franka mlađeg, Nancy i Christinu. U studenom 1946. izdavačka kuća Columbia Records objavljivala je jednu Sinatrinu ploču mjesečno, a još je fascinantnije to da su se u to vrijeme njegove ploče prodavale u 10 milijuna kopija godišnje. Pa ga je tako agencija za mlade talente koja se brinula za njegovu promociju reklamirala sloganom “The voice that thrilled millions”, a novinari su mu u to vrijeme nadjenuli, danas općepoznati, nadimak “The Voice”, odnosno “Glas”. Na vrhuncu slave 1945. Sinatra osvaja i posebnu nagradu Američke Filmske Akademije za ulogu u filmu “The house I live in”, no otprilike od tada stvari se počinju kretati nizbrdo. Prvo su ga jedne novine prozvale da druguje s mafijaškim šefom Luckyjem Lucianom, a zatim ga je i čuveni Odbor za protuameričke aktivnosti optužio za suradnju s mafijom i komunistima, što je bio slučaj s velikim brojem javnih osoba u SAD-u tog vremena. Nakon što je udario novinara trač rubrike novina Hearst zbog toga što ga je nazvao "digićem", iste se novine obrušavaju na njega, a slijede otkazivanja koncerata u New Yorku te raskid ugovora s izdavačkom kućom Columbia. Uz sve to, veza s Avom Gardner postaje javni skandal pa se i Nancy rastaje od njega te nakon svih tih udaraca Sinatra 1949. u 34. godini života pada na samo dno.

Iako su ga prijatelji pokušavali natjerati da se trgne, Sinatra sam je ipak bio taj koji je pokrenuo samog sebe. Pročitavši scenarij za "Odavdje do vječnosti" - "From here to eternity" uviđa da je uloga Maggia, malog Talijana koji odbija biti slomljen, kao stvorena za njega te odlazi do šefa Columbia Picturesa Henryja Cohna i uspijeva dobiti tu ulogu, koja mu donosi i Oscara. Iako je cifra od 8000$ koliko je dobio za taj film jako mala u odnosu na njegove ranije filmske honorare od 150000$, taj je trenutak Sinatru vratio na tračnice s kojih do kraja svoje profesionalne karijere, pa i samoga života, neće silaziti. Zaredali su se "Guys and Dolls", "The Tender Trap" i "The Man With The Golden Arm", a zatim i novi pjevački ugovor s izdavačkom kućom Capitol records. Njegovo pjevanje bilo je bolje no ikad, albumi se prodaju u milijunskim nakladama, a tv kuća NBC nudi mu i multimilijunski ugovor. U to vrijeme Sinatra se intenzivno druži s Kennedyjevima te i radi na promociji Johna Kennedya tijekom njegove predsjedničke kampanje. Vođe demokratske stranke zabrinuti su zbog Sinatrinih navodnih mafijaških konakata, no ipak Kennedy postaje predsjednikom, a poznata je tadašnja Sinatrina mačo gesta kada je kao nagradu Kennedyju javno ponudio da dijele djevojku Judith Campbell Exner što je JFK i prihvatio. Kap koja je prelila čašu bilo je Sinatrino upoznavanje Exner sa čikaškim mafijaškim šefom Samom Giancanom nakon čega je vodstvo demokratske stranke, odnosno obitelj Kennedy, odlučilo prekinuti sve odnose sa Judith Exner, ali i sa Sinatrom. Nakon raskida veze sa Avom Gardner Sinatra je ljubovao s Lauren Bacall, udovicom Humphreya Boggarta, južnoafričkom plesačicom Juliet Prowse, a 1966. udaje se i za 30 godina mlađu, 21godišnju Miu Farrow no i od nje se već nakon 16 mjeseci rastaje. 11. srpnja 1976. ženi se za Barbaru Marx, bivšu ženu jednog od četvorice čuvene braće Marx, Zeppa Marxa, koja će ostati uz njega sve do smrti.

Svoju je karijeru pokušao okončati 1971. kada je najavio povlačenje, no već 1973. vraća se novim albumom "Ol Blue Eyes Is Back". 1980. nastupio je pred 175 000 ljudi u Rio de Janeirou, što ga je dovelo i u Guinnesovu knjigu rekorda. Nemirni duh nije mu dao mira pa je i dugo nakon prvotne najave mirovine nastupao diljem svjetskih pozornica.

Frank Sinatra umro je od srčanog udara 14. svibnja 1998. godine u 22:50. Tijekom cijelog života nije podnosio žene koje puše i piju previše te one koje stavljaju previše parfema. Nije volio pečenu janjetinu, zelene salate, a od ljudi folere i laskavce. Bio je naravno pravi domaćin, u skladu s talijanskim korijenima i odličan kuhar. Namjerno se izdavao za velikog ljubitelja zabava i puštao da javnost misli kako svaku večer vani "lomi", a ustvari je najčešće bio kod kuće uz knjigu. Bio je veliki zaljubljenik u beletristiku i jako se zanimao za povijest. Imao je odlično oko za djela francuskog impresionizma. Bio je, što se kaže, "lažni cuger" - više je pričao o piću, no što ga je konzumirao. Držao je da je Lennonova i McCartneyeva “Yesterday” jedna od najboljih pjesama ikada napisanih te da je Sugar Ray Robinson najbolji boksač kojega je ikada imao prilike gledati. Omiljena zdravica bila mu je: "Da mi poživite do stote, i da posljednji glas koji budete čuli bude moj."

Kao što je njegov prijatelj Tony Bennet rekao: “Najveći nas je napustio, no njegov će Glas zauvijek živjeti.”