- madonna.jpg (37.5 KiB) Viewed 5459 times
Slikarstvo (svi motivi)
Re: Slikarstvo (svi motivi)
Odlična je ova. Koliko samo likova i lica, pitam se je li ih izmišljao ili su svi zaista stvarni likovi?
Re: Slikarstvo (svi motivi)
Konstantin Makovsky rodjen je u Moskvi.
1
1
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Slikarstvo (svi motivi)
Sandro Botticelli (pravog imena Alessandro di Mariano Filipepi), (Firenca 1. mart 1445, - Firenca 17. maj 1510.) je jedan od najznačajnijih italijanskih renesansnih slikara, predstavnik neoplatonizma; spada u likovni krug oko Lorenza il Magnifica.
Rođen u Firenci u radničkoj četvrti Ognissanti, učio na početku zlatarski zanat, da bi ga otac po njegovoj želji povezao sa Filippom Lippijem u čijoj je školi proveo 3 godine.
Od 1465. do 1470. godine Botticelli slika nekolicinu slika Madone. Na ovim slikama ogleda se uticaj njegovog učitelja Lipija, ali i tada najznačajnijih slikara Firence Antonia Pollaiuola i Andrea del Verrocchia.
U jesen 1481, pozvao ga je Papa Siksto IV zajedno sa drugim umjetnicima da oslika novosagrađenu Sikstinsku kapelu portretima prethodnih papa.
autoportret
Bogorodica sa Kristom, tempera na drvetu
Portret mlade žene, tempera na drvetu, 1480-85. godine
Rođen u Firenci u radničkoj četvrti Ognissanti, učio na početku zlatarski zanat, da bi ga otac po njegovoj želji povezao sa Filippom Lippijem u čijoj je školi proveo 3 godine.
Od 1465. do 1470. godine Botticelli slika nekolicinu slika Madone. Na ovim slikama ogleda se uticaj njegovog učitelja Lipija, ali i tada najznačajnijih slikara Firence Antonia Pollaiuola i Andrea del Verrocchia.
U jesen 1481, pozvao ga je Papa Siksto IV zajedno sa drugim umjetnicima da oslika novosagrađenu Sikstinsku kapelu portretima prethodnih papa.
autoportret
Bogorodica sa Kristom, tempera na drvetu
Portret mlade žene, tempera na drvetu, 1480-85. godine
1
1
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Slikarstvo (svi motivi)
crtanje olovkom
Clive Meredith
Clive Meredith
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Slikarstvo (svi motivi)
Konstantin Makovski
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Slikarstvo (svi motivi)
Clive Meredith
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Slikarstvo (svi motivi)
Celestin Mato Medović
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Slikarstvo (svi motivi)
Vile, vilenjaci, gnomi, goblini, patuljci, oku nevidljiva i čarobna bića šume, kao i ostali neobični likovi iz priča i bajki, pojavljuju se kao živi na papiru pred očima čitatelja zahvaljujući maštovitom ilustratoru i slikaru Arthuru Rackhamu.
Rackham je pripadao uskom krugu najznačajnijih predstavnika Zlatnog doba ilustracije u Engleskoj (1880. – 1920.), u vrijeme velike popularnosti knjiga s crtežima bajkovitih stvorenja. Te male umjetničke slike koje su trebale predstavljati tek dio priče, danas se čine kao rasprostrti dragulji na rijetkim očuvanim stranicama.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Slikarstvo (svi motivi)
Čovjekova sreća temelji se na njegovoj sposobnosti da se poistovjeti s prirodom, da je primjećuje i komunicira s njom.
L. N. Tolstoj
Ova Tolstojeva rečenica kao da opisuje život Isaka Iljiča Levitana, cijenjenog ruskog slikara. Rođen je 1860. u Kibartaju u Litvi u obrazovanoj, ali siromašnoj židovskoj obitelji koja se preselila u Moskvu gdje je od 1873. do 1883. pohađao Moskovsku školu slikarstva i kiparstva. Sa sedamnaest godina ostao je bez oba roditelja i sredstava za život. Srećom, njegov je očiti talent ubrzo prepoznat pa mu je, najviše zahvaljujući voditelju Odsjeka pejzaža Alekseju Savrasovu, dodijeljena stipendija kako bi mogao nastaviti sa studijem. Počeo se isticati uz njegovu svesrdnu podršku i ubrzo je zablistao.
Savrasov, poznat kao tvorac lirskog pejzažnog stila, tražio je od svojih učenika da “traže u onom najobičnijem i jednostavnim pojavama prisne, nepojmljivo dirljive, a često i melankolične karakteristike koje se snažno osjećaju u domaćim krajolicima, a koji pobuđuju preplavljujući odgovor u našoj duši”. To će biti misao vodilja čitava Levitanova stvaralaštva.
Pejzaž Sunčan dan pripada najranijim sačuvanim Levitanovim radovima kojima se predstavio na izložbi studenata slikarstva 1877. godine, dakle sa sedamnaest godina. Prizori, boje, mirisi i zvuci sela pronašli su snažan odjek u njegovoj mladoj umjetničkoj duši, potaknuvši ga na ovo vedro obojeno djelo koje obiluje mnoštvom detalja.
Kao član progresivne skupine ruskih umjetnika XIX. stoljeća, poznatih kao peredvižnjiki, postao je jedan od najboljih ruskih pejzažista. Levitanov poseban doprinos slikarstvu stvaranje je takozvanih “pejzaža raspoloženja” majstorskim vladanjem bojama, svjetlom i sjenom. U njegovim radovima jako je bitan prikaz svjetla te odnosa svjetla i sjene, kao kod Moneta ili Sisleya, iako je Levitan ipak više bio realist nego impresionist.
Kao realist koji je nadahnuće nalazio u stvarnom životu, osobito u prirodi koju je snažno osjećao, svjestan da ljudski um nikada ne može sasvim proniknuti u njene tajne, zapisao je: Ima li išta tragičnije od osjećanja beskrajne ljepote u svemu oko sebe, promatrati skrivene misterije, vidjeti Boga u svemu i ne moći, shvaćajući svoju nedoraslost, izraziti sve te snažne emocije na odgovarajući način i potpuno?
Na studentskoj izložbi 1880. godine Pavel Mihajlovič Tretjakov, jedan od utemeljitelja danas čuvene Tretjakovske galerije, kupio je Levitanovu sliku Jesenji dan. Sokolniki, što je ujedno bilo prvo službeno priznanje njegovog talenta.
Glavna su obilježja njegovih djela jednostavnost i prirodnost te tiho, gotovo melankolično sanjarenje usred pastoralnih krajolika lišenih ljudske prisutnosti. Slikao je uglavnom na otvorenom, a motivi su mu poetični šumarci, osamljena mjesta u prirodi, rijeka Volga, nepregledna ruska prostranstva te pusta, siromašna sela. Rijetko je slikao gradske sredine. U početku inspiraciju je pronalazio u moskovskom okruženju, a jedan od najboljih radova iz tog razdoblja svakako je Jesenji dan. Sokolniki.
Levitanov stav prema prirodi i poetski pristup slikarstvu u mnogočemu nalikovali su pristupu pisanoj riječi njegovog bliskog prijatelja Antona Čehova, kao i drugih velikana ruske književnosti poput Puškina, Gogolja i Turgenjeva. Jedan je povjesničar umjetnosti zapisao da se na njegovim slikama osjeća svježina jutra iz Turgenjevih Lovčevih zapisa i miris sjenokoše iz Tolstojeve Ane Karenjine. Osobito je majstorski uspijvao prikazati tanane mijene u prirodi tijekom izmjene godišnjih doba i različitih dijelova dana. Najviše je volio slikati jesen, pa je tako naslikao više od stotinu jesenskih pejzaža od kojih je najpoznatiji Zlatna jesen. Zaljubljenost u prirodu prisutna je u svakom od njegovih radova, a sam je zabilježio: “Ruska je priroda lijepa, emotivna, tužna, surova, nepredvidljiva, nježna, duhovna i tako veličanstvena”.
U svom je radu težio, kako sam priznaje, da svaki potez kista predstavlja izražajnu riječ. Njegova se veličina očituje u tome što je imao nevjerojatnu sposobnost da pomoću svojih pejzaža probudi duboke ljudske osjećaje. “Slikarstvo nije protokol, već objašnjavanje prirode slikarskim sredstvima”, tako je on shvaćao bit likovne umjetnosti.
Dok su njegovi rani radovi bili više lirskog karaktera, prikazujući prirodu u svoj njenoj ljepoti, kasniji su filozofsko-psihološki obojeni. Iako na njegovim platnima uglavnom nema ljudi, lirski intonirani pejzaži metaforički predočavaju psihička stanja i govore o ljudskim osjećajima i težnjama. Na slici Iznad vječnog mira dolaze do izražaja umjetnikova razmišljanja o prolaznosti života i ljudskoj sudbini. Simbolizam je naglašen i na slici Osamljeni manastir gdje je samo jedan klimavi most veza s vanjskim svijetom.
Dok su raniji Levitanovi radovi bili više intimni i lirski, njegova zrela umjetnost poprima filozofski karakter, izražavajući njegovo promišljanje o čovjeku, svijetu i prolaznosti svega. To najviše dolazi do izražaja u slici Iza vječne tišine u kojoj vlada svečana tišina, a priroda stoji nepomična u svom iskonskom veličanstvu. Vrijeme kao da je stalo iznad osamljenog jezera i rta s crkvicom i grobljem, a tek primjetan tračak svjetla podsjeća na kratkoću i prolaznost ljudskog života pred licem vječne, veličanstvene prirode. Levitan je napisao Tretjakovu: “Ova slika me u potpunosti predstavlja, svu moju psihologiju, sve moje biće.”
Međutim, nije na svim pejzažima iz toga razdoblja prikaz ljudske sudbine tako tmuran. Radovi kao što su: Ožujak, Osvježavajući vjetar, Volga, Zlatna jesen prave su himne ljepoti ruske prirode, iako uvijek zadržavaju njemu svojstven melankoličan ton.
Kada je 1879. godine Židovima zabranjeno živjeti u Moskvi, Levitan je bio prisiljen povući se u selo nadomak Moskve. Iako je to jedan od najtežih perioda njegova života, nije prestao slikati. Tamo je nastala Hrastova šuma. Jesen i drugi radovi. Srećom, zahvaljujući utjecajnim prijateljima iz umjetničkih krugova, vraća se u Moskvu krajem te iste godine.
Potom su uslijedile godine priznanja. Levitanov se ugled tijekom 1890-ih proširio Europom pa je aktivno sudjelovao u umjetničkom životu Rusije i izvan nje. Podučavao je u Moskovskoj školi slikarstva, sudjelovao na izložbama po Europi, postao članom Carske akademije za umjetnost.
Međutim, 1897. godine otkrivena mu je neizlječiva srčana bolest. Iako ovaj zaljubljenik u slikanje i prirodu nije smanjio intenzitet svoga rada, nazirao se kraj. U tom posljednjem periodu života i rada primjetna je promjena stila. Pejzaži su postali izrazito profinjeni, sve više ispunjeni svjetlom i tajanstvenim spokojem, tako da su ih neki kritičari nazivali “pjesmama bez riječi”.
Na tim je slikama vidljiv utjecaj stare ruske umjetnosti, ali i modernizma koji se javlja u tadašnjem francuskom slikarstvu koje je privlačilo Levitana. Ipak, nije se priključio modernističkom pristupu, već je ostao vjeran realizmu.
U tom su razdoblju nastale i brojne slike tihih sumraka, noći obasjanih mjesečinom, usnulih zaselaka. “Nikad prije nisam volio prirodu toliko koliko je volim sada, ili bio tako osjetljiv prema njoj”, napisao je u pismu Čehovu koji je za te slike rekao da na njima obične svakodnevne stvari dobivaju posebno značenje, a tišina postaje glasna.
Posljednju, 39. godinu života proveo je s obitelji Antona Čehova na Krimu.
Svoju je posljednju veliku sliku namjeravao nazvati Rusija, ali se predomislio i nazvao je Jezero. Rusija. Veličanstvena snaga ruske prirode sažeta je na toj slici: golema vodena i kopnena prostranstva, modro nebo, vjetar koji tjera velike oblake, bijele siluete crkava… Tu sliku nije uspio dovršiti.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Slikarstvo (svi motivi)
=>
Na slici Brezov šumarak Levitan je radio četiri godine, pokušavajući uhvatiti najneuhvatljivije trenutke u prirodi. Težio je da svaki potez kistom bude izražajna riječ. Stotine poteza kistom pretvoreni su u lišće i vlati trave. Razina dubine je izvanredna. Šumarak prožet svjetlom titra životom i gotovo se može osjetiti kako priroda diše.
Nekoliko njegovih najpoznatijih pejzaža, poput: Osamljeni manastir, Vladimirka, Zlatna jesen, Proljetna poplava i Brezov šumarak, nalaze se u Tretjakovskoj galeriji u Moskvi. No, Levitan je ostavio više od tisuću ulja na platnu, akvarela i drugih radova od kojih se mnogi mogu vidjeti u najboljim ruskim muzejima. Unatoč vrlo kratkom životnom vijeku, po broju radova nadmašio je sve svoje ruske suvremenike, a lirsko pejzažno slikarstvo s njim je doživjelo vrhunac razvoja.
Levitanove studije prirode kao da predstavljaju neumornu potragu za arhetipskim slikama, osobito radovi u kojima prikazuje motiv rijeke. Iako slavi ljepotu ruske prirode i njena golema prostranstva, njegove slike nadilaze objektivno predstavljanje prirode, prožete su dubokim filozofskim značenjem, njegovom težnjom da dosegne ono dubinsko i nedostižno u njoj. U njegovim je slikama priroda nešto veličajno i vječno što nadilazi čovjekovu moć poimanja.
https://nova-akropola.com/lijepe-umjetn ... ez-rijeci/
Na slici Brezov šumarak Levitan je radio četiri godine, pokušavajući uhvatiti najneuhvatljivije trenutke u prirodi. Težio je da svaki potez kistom bude izražajna riječ. Stotine poteza kistom pretvoreni su u lišće i vlati trave. Razina dubine je izvanredna. Šumarak prožet svjetlom titra životom i gotovo se može osjetiti kako priroda diše.
Nekoliko njegovih najpoznatijih pejzaža, poput: Osamljeni manastir, Vladimirka, Zlatna jesen, Proljetna poplava i Brezov šumarak, nalaze se u Tretjakovskoj galeriji u Moskvi. No, Levitan je ostavio više od tisuću ulja na platnu, akvarela i drugih radova od kojih se mnogi mogu vidjeti u najboljim ruskim muzejima. Unatoč vrlo kratkom životnom vijeku, po broju radova nadmašio je sve svoje ruske suvremenike, a lirsko pejzažno slikarstvo s njim je doživjelo vrhunac razvoja.
Levitanove studije prirode kao da predstavljaju neumornu potragu za arhetipskim slikama, osobito radovi u kojima prikazuje motiv rijeke. Iako slavi ljepotu ruske prirode i njena golema prostranstva, njegove slike nadilaze objektivno predstavljanje prirode, prožete su dubokim filozofskim značenjem, njegovom težnjom da dosegne ono dubinsko i nedostižno u njoj. U njegovim je slikama priroda nešto veličajno i vječno što nadilazi čovjekovu moć poimanja.
https://nova-akropola.com/lijepe-umjetn ... ez-rijeci/
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Slikarstvo (svi motivi)
Slikarstvo u Japanu mijenjalo se kroz povijest usporedno s promjenama u društvu i načinu života: pejzažno slikarstvo, budističko (mandale), zen slikarstvo, itd. Iako je bilo pod vidnim utjecajem susjednih kultura, ponajviše Kine, slikarstvo Japana uvijek je imalo prepoznatljiv, tipično japanski izraz.
U razdoblju XVI. – XIX. st. razvio se oblik slikarstva jedinstven za Japan kao što je kabuki ili no, ikebana ili haiku, a to su drvorezi u boji poznatiji kao ukiyo-e. Ovom pravcu pripadaju najpoznatija imena japanskog slikarstva poput Hokusaia, Hiroshige, Utamara, itd.
Ukiyo-e slikarstvo razvilo se u razdoblju Edo (1603. – 1867.), kad je Japan bio potpuno izoliran od ostatka svijeta. To je vrijeme mira, ali i vrijeme političkog terora, kad se naglo razvija i jača građanski stalež, a ljudi se okreću užicima.
Dotadašnje umjetničke slike posjedovao je relativno mali broj ljudi i institucija jer su bile preskupe. Ukrašavale su domove plemića i ratnika, te bile pohranjene u hramovima. Ukiyo-e slike su bile pristupačne mnogo širem krugu građanstva jer su se proizvodile u tehnici drvoreza u boji, zahvaljujući kojoj se od istih ploča moglo otisnuti više desetaka ili stotinu otisaka po pristupačnoj cijeni.
Naziv ukiyo-e u prijevodu bi približno značio “slike iz prolaznog svijeta”, od uki – prolazan, yo – svijet i e – slika. Tematika i inspiracija više se nisu tražile u herojskim bitkama prošlosti, ni u popularnim književnim djelima, u religiji ili prirodi, već u zbivanjima iz svakodnevnog života. Ukiyo-e slikama zapravo se pokušava uhvatiti prolazan trenutak. Teme postaju užici gradskog života – slike lijepih žena, gejši, slike s erotskom tematikom, te razne teme vezane uz kazališni život, portreti poznatih kabuki glumaca, ljudi iz naroda, sumo boraca, a kasnije na samom vrhuncu i pejzažne slike.
Povijest
Tehnika izrade drvoreza pomoću koje su se radili otisci na papiru ili tkanini bila je poznata u Kini još u VI. st., također i u nekim drugim kulturama, ali višebojni drvorez kao umjetnička forma tek je u Japanu u XVIII. i XIX. stoljeću dosegnuo svoj vrhunac. U Kini su se drvorezi koristili za izradu reprodukcija već postojećih slika, dok se u Japanu tehnika koristila upravo za izradu novih slika.
Japanski su umjetnici vješto objedinili tehniku drvoreza s tradicionalnim slikanjem, te je usavršili. Ukiyo-e slikari koriste tzv. paralelnu perspektivu u kojoj paralelne linije kod predmeta slikanja i na slici ostaju paralelne, za razliku od linearne perspektive gdje konvergiraju prema zamišljenom središtu. Pridaju važnost crno-bijelim kontrastima te neoslikanim kao i oslikanim dijelovima, a karakterizira ih odsutnost plastičnog modeliranja pomoću svjetlijeg i tamnijeg osjenčavanja.
Prva otisnuta djela bile su slike za knjige i albume o romancama i starim pričama te klasičnim pjesmama. Otisci su bili jednostavni, u crno-bijeloj tehnici. Prvi istaknutiji umjetnik bio je Hishikawa Moronobu (1630? – 1694.), kojeg još nazivaju osnivačem ukiyo-ea.
Rani drvorezi oko 1700. g. bili su u većini slučajeva skromni, ručno obojani kistom u jednoj ili dvije boje. Najveći skok u razvoju ukiyo-e drvoreza napravili su Okumura Masanobu (1686. – 1764.) i Suzuki Harunobu (1725? – 1770.). Masanobu je bio ne samo umjetnik, nego je posjedovao i vlastitu tiskaru, te je mogao eksperimentirati sa svim fazama izrade drvoreza. Bio je prvi umjetnik koji je uveo perspektivu u ukiyo-e, te je prvi počeo izrađivati bojane otiske – za svaku boju koristio je zasebnu drvenu ploču. Prvo je uz crnu uveo crvenu boju, a zatim i zelenu. Harunobu je 1765. godine prvi izradio potpuno obojani otisak tzv. nishiki-e (brokatna slika) od desetak boja, a bio je poznat po ukiyo-e portretima lijepih žena.
Postupno se tehnika sve više usavršava te se koristi sve više boja i efekata. Za vrijeme razdoblja Edo postojalo je čak ograničenje u korištenju broja boja od 10 do 16, a u drugoj polovici XIX st., kad više nije bilo tog ograničenja, njihov je broj dosezao 90.
Izrada ukiyo-e slika vremenom postaje komercijalna umjetnost. Osim umjetnika, veliku ulogu imao je izdavač, koji je često osmišljavao i pokretao posao, financirao produkciju, upravljao prodajom i distribucijom, slično kao u današnjem izdavaštvu knjiga i produkciji filmova. Uspješni radovi doživljavali su ponovna izdanja, pa je tako Hiroshigeov izdavač izdao čak devetnaest izdanja njegove najuspješnije serije.
Jedna se slika nije mogla neograničeno tiskati, nego maksimalno do sto primjeraka, jer bi se nakon tog broja drveni blokovi deformirali. Do danas je sačuvano relativno malo kvalitetnih blokova.
=>
1
1
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Slikarstvo (svi motivi)
Kitagawa Utamaro, vjetovi Eda: Djevojka recitira uz šamisen.
Kitagawa Utamaro, Tri modela: O-Hisa, O-Kita i O-Hina.
Toshusai Sharaku, Dva kabuki glumca: Bando Zenji i Sawamura Yodogoro
Katsushika Hokusai, Božuri i kanarinac.
Utagawa Hiroshige, iz serije slika Stotinu pogleda na Edo – Šljive u cvatu preko mosta Shin-Ohashi.
Otvaranjem Japana svijetu, nakon nekoliko stoljeća potpune izolacije, ovo je bio prvi oblik japanske umjetnosti koji je oduševio Europu. Razloga za to bilo je više; osim likovnih kvaliteta – linije, kompozicije, boje …, crtež japanskog drvoreza bio je Europljanima razumljiv upravo zbog “građanskog” porijekla crteža. Drugi važan razlog bila je draž egzotičnog. To je vrijeme kulminacije ukiyo-e slikarstva, kad slikaju Hokusai, Hiroshige, Kuniyoshi i Kunisada. Oni su imali snažan utjecaj na francuske impresioniste, a posebno su njima bili oduševljeni Degas, Monet, Manet, Gauguin, Toulouse-Lautrec te Van Gogh koji je u ulju kopirao Hiroshigeove drvoreze.
Međutim, otvaranje Japana svijetu imalo je svoju cijenu. Preuzimanje europskih boja i perspektive unazadilo je japanske drvoreze. Ukiyo-e slike nastavile su se raditi sve do kraja XIX. st., pa i tijekom XX. st., ali to je već dekadentna faza.
Postupak izrade
Iza svakog drvoreza u boji stoje tri majstora: jedan izrađuje nacrt, drugi rezbari drveni blok, a treći radi otisak. Svaki dio radio je zaseban stručnjak. Umjetnik tušem izrađuje nacrt iste veličine kakve će biti i konačna slika, te ga isporučuje rezbaru. On bi izradio kopiju na tankom, transparentnom papiru (hanshita-e), pomoću kojeg bi se skica prebacila na blok trešnjinog drva. To bi se izvelo tako da bi se površina drva prekrila ljepljivom pastom, na koju bi bio položen papir sa skicom i sve ostavljeno da se malo osuši. Zatim bi rezbar pritiskao papir prstima kako bi se crtež otisnuo na površinu drva.
Proces rezbarenja drvenog bloka obavljao je rezbar, koji bi nožem i dlijetom urezao nacrt na drvenom bloku. Rezbario bi okolo linija crteža i uklonio svo drvo među njima, te napravio visoki reljefni blok, tzv. ključni (glavni) blok. Bilo je vrlo važno da dobro napravi posao, jer su se sve osjetljive linije poput obrisa nosa ili lica zarezivale u jednom potezu i nije bilo moguće popraviti pogreške. O važnosti njegova dijela posla govori to da je naukovanje rezbara trajalo do 10 godina. Koristilo se trešnjino drvo s pravilnim godovima jer je dovoljno mekano za rezbarenje.
Potom se ploča s crtežom davala tiskaru koji bi izbočene linije premazao tintom i tako otisnuo prvi otisak na kvalitetnom papiru, zvan ključni otisak. Nakon toga izradilo bi se onoliko otisaka koliko je umjetnik planirao boja, i na svaki se rukom nanosila po jedna boja. To su bili predlošci pomoću kojih bi rezbar za svaku boju izradio zasebnu drvenu ploču. Naravno, izdavač bi uvijek poticao umjetnika da koristi što manje boja, odnosno što manji broj drvenih ploča, radi manjih troškova. To je prisiljavalo umjetnike da postižu zapanjujuće slikarske efekte s vrlo ograničenim rasponom boja.
Kad bi se izradile sve potrebne ploče, one su se davale tiskaru radi otiskivanja konačnog proizvoda. On bi navlaženi papir od duda dodirivao blokovima bojila i prenosio otiske. Zadnji bi se ponovno koristio bazni blok kojim bi se otisnule crne (rubne) linije. Skladno poravnavanje boja duž linija od tiskara je zahtijevalo izuzetnu preciznost.
Za tradicionalne drvoreze koristio se ručno izrađen papir (washi), koji se radio po narudžbi za svaku sliku. Njegov osnovni sastav je dudovo drvo, te je dosta drugačiji od zapadnog lanenog papira ili drvenog papira.
O vještini tiskara ovisilo je također da li će svi blokovi boja pokazati željeni efekt i da li će boje ostati usklađene i poravnate.
Do 1860. g. koristili su se prirodni biljni pigmenti, napravljeni od cvijeća i kore drveća, a nakon toga se sa Zapada uvoze boje od anilina. Nedostatak biljnih boja bio je u tome što su s vremenom slabile. Iz tog je razloga vrlo malo starih otisaka koji su zadržali nekadašnji sjaj i boje.
Najpoznatiji umjetnici
Kitagawa Utamaro (oko 1753. – 1806.) bio je omiljen slikar među narodom i još je za života bio vrlo cijenjen. Njegovi prvi radovi bili su portreti glumaca i scene iz kazališnog programa. Najpoznatiji je po izvrsnim studijama ženskih portreta poznatih kao bijinga (slike lijepih žena), a poznat je i po ilustracijama u knjigama o kukcima. Portrete žena koje je slikao karakterizira osjećajnost i gracioznost. Slikao ih je u prepoznatljivom stilu – visoke i tanke, s izduženom glavom i vratom te uskim ramenima.
Zasigurno najveća enigma među slikarima bio je Toshusai Sharaku, slikar kabuki glumaca. Pojavio se na ukiyo-e sceni 1794. g. “niotkuda”, napravio 140 radova u deset mjeseci i tajanstveno nestao. Najčešće je slikao portrete kabuki glumaca kao individualni portret ili dva glumca na slici. Izrazi lica glumaca vrlo su snažni, ponekad i pretjerani, gotovo poput karikatura, te savršeno prikazuju karakter, emocije i psihičko stanje koje glumac izražava. Naslikao je i nekoliko slika sumo boraca.
Budući da se ništa ne zna o njegovu rođenju, životu i smrti, o njemu se razvilo nekoliko teorija. Neki smatraju da je bio glumac u kazalištu, drugi da je zapravo bio izdavač. Jedna od teorija je da se iza njegovog imena krije Utamaro, dok drugi pak smatraju da bi on mogao biti upravo Hokusai. Danas ga uz Hokusaija i Utamara smatraju najvećim slikarom.
Katsushika Hokusai (1760. – 1849.) jedan je od najtalentiranijih slikara razdoblja Edo, a mnogi ga smatraju najvećim japanskim slikarom. U svom dugom životnom vijeku nije slikao isključivo ukiyo-e slike, već je bio odličan i u drugim tehnikama (Rimpa stil, kinesko slikanje, a isprobavao je i tehnike zapadnog slikarstva i perspektive). Njegove ukiyo-e slike su bile pretežno pejzažnog tipa.
Najpoznatija serija slika koju je izradio nosi naziv Trideset i šest pogleda na planinu Fuji, gdje je prikazao planinu Fuji iz različitih kutova i u raznim okolnostima. Na ovoj seriji radio je sedam godina. Najpoznatija slika iz te serije je Veliki val kod Kanagawe. O uspješnosti serije govori to da je originalna serija od trideset i šest slika nakon produkcije proširena za još deset slika. Uskoro je ponovljena i serija pod nazivom Stotinu pogleda na planinu Fuji. Druge poznate serije su Putovanje vodopadima pokrajina, te Neobični pogledi na poznate mostove pokrajina.
Za života je izradio oko 30000 crteža. Glavna karakteristika njegova života su brojne promjene. Selio se mnogo puta, a često je mijenjao i svoje umjetničko ime, što je pratilo promjene u njegovu životu te načinu i stilu slikanja. Upravo je on zaslužan da u vrijeme kad su najpopularnije bile slike kurtizana i kabuki glumaca, nastane novi žanr – pejzažno slikarstvo (fukeiga) – u kojem će se ostvariti najljepša djela ukiyo-ea.
Katsushika Hokusai, Veliki val kod Kanagawe.
Utagawa Hiroshige, iz serije slika Pedeset i tri postaje Tokaida.
Utagawa Hiroshige (1797. – 1858.) bio je također slikar pejzaža i prirode. Proslavio se serijom slika Pedeset i tri postaje Tokaida 1833. g., koje prikazuju scene s postaja i prenoćišta duž ceste zvane Tokaido između Eda i Kyota. Domišljato je povezao krajolik u različitim godišnjim dobima sa scenama putnika i ljudi koji žive duž puta. Karakteristika serije je lirski izraz kojim je uspio dotaknuti “dušu” krajolika.
Iskazivanje veličine prirode koja okružuje i obogaćuje ljudski život bila je glavna karakteristika Hiroshigeovih pejzažnih drvoreza. Osim slika krajolika, napravio je nekoliko izvrsnih radova u tzv. kachoga žanru, slike cvijeća i ptica.
Druga poznata serija koju je napravio zvala se Stotinu pogleda na Edo. Utagawa Hiroshige još je za života bio vrlo cijenjen, a njegova je reputacija osobito porasla kad su se Europljani upoznali s njegovim djelima. Može se sa sigurnošću reći da su tradicija, tehnike i snaga izraza klasičnog ukiyo-e umrli zajedno s Hiroshigeom.
Ukiyo-e umjetnost u potpunoj je suprotnosti s tradicionalnim uzvišenim stilom japanske sakralne i dvorske umjetnosti, jer aludira na prolaznost čovjekova postojanja koje za posljedicu ima hedonističko prepuštanje trenutku. Ipak, ono nam danas pruža uvid u svakodnevni život tadašnjeg Dalekog istoka. Emil Preetorius, vrsni poznavatelj ukiyo-ea kaže: O japanskom životu, o patetično uzvišenom i prozaično niskom, o lirski sentimentalnom i grubo smiješnom, o njegovim lakrdijašima, junacima i svecima, o njegovim bogovima i demonima, o njegovim otmjenim damama, djevojčicama i otmjenim kurtizanama i pored toga još o jedinstvenim ljepotama zemlje bogate otocima u svim raspoloženjima godišnjih doba, ništa ne bi moglo govoriti s više prodornosti i života negoli upravo umjetnost drvoreza u boji.
https://nova-akropola.com/lijepe-umjetn ... o-ukiyo-e/
Kitagawa Utamaro, Tri modela: O-Hisa, O-Kita i O-Hina.
Toshusai Sharaku, Dva kabuki glumca: Bando Zenji i Sawamura Yodogoro
Katsushika Hokusai, Božuri i kanarinac.
Utagawa Hiroshige, iz serije slika Stotinu pogleda na Edo – Šljive u cvatu preko mosta Shin-Ohashi.
Otvaranjem Japana svijetu, nakon nekoliko stoljeća potpune izolacije, ovo je bio prvi oblik japanske umjetnosti koji je oduševio Europu. Razloga za to bilo je više; osim likovnih kvaliteta – linije, kompozicije, boje …, crtež japanskog drvoreza bio je Europljanima razumljiv upravo zbog “građanskog” porijekla crteža. Drugi važan razlog bila je draž egzotičnog. To je vrijeme kulminacije ukiyo-e slikarstva, kad slikaju Hokusai, Hiroshige, Kuniyoshi i Kunisada. Oni su imali snažan utjecaj na francuske impresioniste, a posebno su njima bili oduševljeni Degas, Monet, Manet, Gauguin, Toulouse-Lautrec te Van Gogh koji je u ulju kopirao Hiroshigeove drvoreze.
Međutim, otvaranje Japana svijetu imalo je svoju cijenu. Preuzimanje europskih boja i perspektive unazadilo je japanske drvoreze. Ukiyo-e slike nastavile su se raditi sve do kraja XIX. st., pa i tijekom XX. st., ali to je već dekadentna faza.
Postupak izrade
Iza svakog drvoreza u boji stoje tri majstora: jedan izrađuje nacrt, drugi rezbari drveni blok, a treći radi otisak. Svaki dio radio je zaseban stručnjak. Umjetnik tušem izrađuje nacrt iste veličine kakve će biti i konačna slika, te ga isporučuje rezbaru. On bi izradio kopiju na tankom, transparentnom papiru (hanshita-e), pomoću kojeg bi se skica prebacila na blok trešnjinog drva. To bi se izvelo tako da bi se površina drva prekrila ljepljivom pastom, na koju bi bio položen papir sa skicom i sve ostavljeno da se malo osuši. Zatim bi rezbar pritiskao papir prstima kako bi se crtež otisnuo na površinu drva.
Proces rezbarenja drvenog bloka obavljao je rezbar, koji bi nožem i dlijetom urezao nacrt na drvenom bloku. Rezbario bi okolo linija crteža i uklonio svo drvo među njima, te napravio visoki reljefni blok, tzv. ključni (glavni) blok. Bilo je vrlo važno da dobro napravi posao, jer su se sve osjetljive linije poput obrisa nosa ili lica zarezivale u jednom potezu i nije bilo moguće popraviti pogreške. O važnosti njegova dijela posla govori to da je naukovanje rezbara trajalo do 10 godina. Koristilo se trešnjino drvo s pravilnim godovima jer je dovoljno mekano za rezbarenje.
Potom se ploča s crtežom davala tiskaru koji bi izbočene linije premazao tintom i tako otisnuo prvi otisak na kvalitetnom papiru, zvan ključni otisak. Nakon toga izradilo bi se onoliko otisaka koliko je umjetnik planirao boja, i na svaki se rukom nanosila po jedna boja. To su bili predlošci pomoću kojih bi rezbar za svaku boju izradio zasebnu drvenu ploču. Naravno, izdavač bi uvijek poticao umjetnika da koristi što manje boja, odnosno što manji broj drvenih ploča, radi manjih troškova. To je prisiljavalo umjetnike da postižu zapanjujuće slikarske efekte s vrlo ograničenim rasponom boja.
Kad bi se izradile sve potrebne ploče, one su se davale tiskaru radi otiskivanja konačnog proizvoda. On bi navlaženi papir od duda dodirivao blokovima bojila i prenosio otiske. Zadnji bi se ponovno koristio bazni blok kojim bi se otisnule crne (rubne) linije. Skladno poravnavanje boja duž linija od tiskara je zahtijevalo izuzetnu preciznost.
Za tradicionalne drvoreze koristio se ručno izrađen papir (washi), koji se radio po narudžbi za svaku sliku. Njegov osnovni sastav je dudovo drvo, te je dosta drugačiji od zapadnog lanenog papira ili drvenog papira.
O vještini tiskara ovisilo je također da li će svi blokovi boja pokazati željeni efekt i da li će boje ostati usklađene i poravnate.
Do 1860. g. koristili su se prirodni biljni pigmenti, napravljeni od cvijeća i kore drveća, a nakon toga se sa Zapada uvoze boje od anilina. Nedostatak biljnih boja bio je u tome što su s vremenom slabile. Iz tog je razloga vrlo malo starih otisaka koji su zadržali nekadašnji sjaj i boje.
Najpoznatiji umjetnici
Kitagawa Utamaro (oko 1753. – 1806.) bio je omiljen slikar među narodom i još je za života bio vrlo cijenjen. Njegovi prvi radovi bili su portreti glumaca i scene iz kazališnog programa. Najpoznatiji je po izvrsnim studijama ženskih portreta poznatih kao bijinga (slike lijepih žena), a poznat je i po ilustracijama u knjigama o kukcima. Portrete žena koje je slikao karakterizira osjećajnost i gracioznost. Slikao ih je u prepoznatljivom stilu – visoke i tanke, s izduženom glavom i vratom te uskim ramenima.
Zasigurno najveća enigma među slikarima bio je Toshusai Sharaku, slikar kabuki glumaca. Pojavio se na ukiyo-e sceni 1794. g. “niotkuda”, napravio 140 radova u deset mjeseci i tajanstveno nestao. Najčešće je slikao portrete kabuki glumaca kao individualni portret ili dva glumca na slici. Izrazi lica glumaca vrlo su snažni, ponekad i pretjerani, gotovo poput karikatura, te savršeno prikazuju karakter, emocije i psihičko stanje koje glumac izražava. Naslikao je i nekoliko slika sumo boraca.
Budući da se ništa ne zna o njegovu rođenju, životu i smrti, o njemu se razvilo nekoliko teorija. Neki smatraju da je bio glumac u kazalištu, drugi da je zapravo bio izdavač. Jedna od teorija je da se iza njegovog imena krije Utamaro, dok drugi pak smatraju da bi on mogao biti upravo Hokusai. Danas ga uz Hokusaija i Utamara smatraju najvećim slikarom.
Katsushika Hokusai (1760. – 1849.) jedan je od najtalentiranijih slikara razdoblja Edo, a mnogi ga smatraju najvećim japanskim slikarom. U svom dugom životnom vijeku nije slikao isključivo ukiyo-e slike, već je bio odličan i u drugim tehnikama (Rimpa stil, kinesko slikanje, a isprobavao je i tehnike zapadnog slikarstva i perspektive). Njegove ukiyo-e slike su bile pretežno pejzažnog tipa.
Najpoznatija serija slika koju je izradio nosi naziv Trideset i šest pogleda na planinu Fuji, gdje je prikazao planinu Fuji iz različitih kutova i u raznim okolnostima. Na ovoj seriji radio je sedam godina. Najpoznatija slika iz te serije je Veliki val kod Kanagawe. O uspješnosti serije govori to da je originalna serija od trideset i šest slika nakon produkcije proširena za još deset slika. Uskoro je ponovljena i serija pod nazivom Stotinu pogleda na planinu Fuji. Druge poznate serije su Putovanje vodopadima pokrajina, te Neobični pogledi na poznate mostove pokrajina.
Za života je izradio oko 30000 crteža. Glavna karakteristika njegova života su brojne promjene. Selio se mnogo puta, a često je mijenjao i svoje umjetničko ime, što je pratilo promjene u njegovu životu te načinu i stilu slikanja. Upravo je on zaslužan da u vrijeme kad su najpopularnije bile slike kurtizana i kabuki glumaca, nastane novi žanr – pejzažno slikarstvo (fukeiga) – u kojem će se ostvariti najljepša djela ukiyo-ea.
Katsushika Hokusai, Veliki val kod Kanagawe.
Utagawa Hiroshige, iz serije slika Pedeset i tri postaje Tokaida.
Utagawa Hiroshige (1797. – 1858.) bio je također slikar pejzaža i prirode. Proslavio se serijom slika Pedeset i tri postaje Tokaida 1833. g., koje prikazuju scene s postaja i prenoćišta duž ceste zvane Tokaido između Eda i Kyota. Domišljato je povezao krajolik u različitim godišnjim dobima sa scenama putnika i ljudi koji žive duž puta. Karakteristika serije je lirski izraz kojim je uspio dotaknuti “dušu” krajolika.
Iskazivanje veličine prirode koja okružuje i obogaćuje ljudski život bila je glavna karakteristika Hiroshigeovih pejzažnih drvoreza. Osim slika krajolika, napravio je nekoliko izvrsnih radova u tzv. kachoga žanru, slike cvijeća i ptica.
Druga poznata serija koju je napravio zvala se Stotinu pogleda na Edo. Utagawa Hiroshige još je za života bio vrlo cijenjen, a njegova je reputacija osobito porasla kad su se Europljani upoznali s njegovim djelima. Može se sa sigurnošću reći da su tradicija, tehnike i snaga izraza klasičnog ukiyo-e umrli zajedno s Hiroshigeom.
Ukiyo-e umjetnost u potpunoj je suprotnosti s tradicionalnim uzvišenim stilom japanske sakralne i dvorske umjetnosti, jer aludira na prolaznost čovjekova postojanja koje za posljedicu ima hedonističko prepuštanje trenutku. Ipak, ono nam danas pruža uvid u svakodnevni život tadašnjeg Dalekog istoka. Emil Preetorius, vrsni poznavatelj ukiyo-ea kaže: O japanskom životu, o patetično uzvišenom i prozaično niskom, o lirski sentimentalnom i grubo smiješnom, o njegovim lakrdijašima, junacima i svecima, o njegovim bogovima i demonima, o njegovim otmjenim damama, djevojčicama i otmjenim kurtizanama i pored toga još o jedinstvenim ljepotama zemlje bogate otocima u svim raspoloženjima godišnjih doba, ništa ne bi moglo govoriti s više prodornosti i života negoli upravo umjetnost drvoreza u boji.
https://nova-akropola.com/lijepe-umjetn ... o-ukiyo-e/
1
1
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Slikarstvo (svi motivi)
Bela, pravim imenom Adalbert, rođen je u Osijeku 27. siječnja 1864. godine kao drugi sin Petra Čikoša i Justine, rođene Modesti. Otac mu je bio vojni zapovjednik, vitez od Sesije, koji je tu titulu stekao za vojne zasluge. Obitelj Čikoševih selila je često, kako je to već zahtijevalo očevo zanimanje; Osijek, Bjelovar, Trst, Koszeg (Mađarska) i napokon Karlovac. U tim je gradovima Bela stjecao primjereno obrazovanje. Tragom očeve vojničke karijere uspješno je završio vojnu i kadetsku školu.
Autoportret
Nakon pet godina marljivog službovanja u austrougarskoj vojsci, u proljeće 1887. godine iznenada se, zbog nesuglasica s nadređenima u vojarni, vratio kući. Začuđenim članovima obitelji priopćio je da je odlučio napustiti vojsku zauvijek i da će postati slikar. Bilo je vrlo neobično što se tako odrekao tada vrlo poželjnog vojnog zanimanja koje mu je uz sigurnu egzistenciju jamčilo i društveni ugled, no vrijeme će pokazati da se nije radilo tek o mladenačkom hiru. Incident u vojarni bio je samo povod koji mu je olakšao donošenje odluke.
Ljubav prema likovnosti razvijao je od dječačkih dana, iako prilično samozatajno. Iz njegovih ranih godina nije sačuvano mnogo radova, već samo nekoliko sličica i zabilješki da je “rado crtao”. Ipak, tada je nastala i jedna vrijedna slika: Park u Dardi, ulje na dasci. Naslikana u njegovoj dvadesetoj godini već daje naslutiti budućeg majstora kista s mnogo smisla za detalje.
U Beču
Napustivši vojarnu i vojnički život, Bela Čikoš se u jesen 1887. godine našao sasvim sam u Beču pred velikom zgradom Akademie fur bildenden Kunste – Allgemeine Malerschul. Nije imao nikakvu potvrdu, diplomu ili preporuku iz ateljea kakvog poznatog slikara, što je bio jedan od prvih uvjeta za pristup Akademiji. Bio je zapravo samouk i bez ikakvog predznanja, pa stoga i bez realne mogućnosti da se upiše u ovu strogu, i vrlo uglednu visokoškolsku ustanovu. Osim toga, prelazio je i predviđenu dobnu granicu za upis studenata kako je to nalagao statut Akademije. No, silna želja da studira slikarstvo očito je isijavala iz njega, jer kako bismo drugačije mogli objasniti da se ipak uspio upisati samo na vlastito uporno inzistiranje.
Na Akademiji se od prvih dana s velikim oduševljenjem predao danonoćnom radu, pa je zapažen najprije po osobitoj marljivosti. Slikao je mnogo više nego što se od njega tražilo i ne samo na zadane teme u učionici.
Odisej ubija prosce
Tako je vrlo brzo izašla na vidjelo Čikoševa likovna nadarenost pa je već prve godine stekao nagradu za najbolji studentski rad. Njegovi su radovi i svake sljedeće studijske godine bili zapaženi, hvaljeni i nagrađivani (srebrna medalja za kompoziciju Propast Troje, zlatna medalja za kompoziciju Gradnja piramida…).
Za vrijeme Čikoševa studija u Beču nastale su brojne vrijedne slike od kojih se osobito cijene: Odisej ubija prosce, Egipćanka, Rebeka na izvoru, Rebeka i starac na zdencu, Opći potop. Treba još dodati da su njegove studije detalja, pripremne skice i crteži koje je s puno mara izrađivao, mnogo godina kasnije procijenjene vrlo vrijednima, baš poput njegovih velikih i kompleksnih djela. Po završetku bečke Akademije Čikoš se odlučio na dvogodišnju specijalizaciju povijesnog slikarstva u Münchenu. Tada je nastala njegova čuvena slika Judita i Holoferno, koja je odmah proglašena remek-djelom.
U Zagrebu
Već prije Čikoša u Hrvatsku su stigle vijesti o njegovom uspjehu, tako da je u Zagrebu dočekan kao cijenjeni slikar. Pozvan je da zajedno s drugim mladim domaćim umjetnicima, također bečkim đacima (Frangeš, Valdec, Kovačević, Tišov, Iveković) svojim radovima ukrasi unutrašnjost palače Paravić u Zagrebu. Zatraženo je da se u prostorijama izrade zidne slike s antičkim prizorima kao simbolima temelja europske kulture. U tu je svrhu Čikoš poslan u Italiju na studijsko putovanje gdje obilazi gradove i muzeje izučavajući klasike.
Slikao je alegorije na teme općeljudskih pitanja kroz dramatične scene iz mitologije i klasične povijesti. Osim toga, među prvima se u Hrvatskoj služio simbolizmom boja pa su ga stručnjaci za povijest umjetnosti proglasili začetnikom simbolizma u nas.
Čikoševe zrele godine
Likovno i općenito kulturno stvaralaštvo u Hrvatskoj, a napose u Zagrebu, doživljava pravi procvat, što se poklapa s razdobljem Čikoševog najplodnijeg rada. U jesen 1895. godine otvorena je zgrada Hrvatskog narodnog kazališta. Samo tri godine kasnije organizirana je umjetnička izložba “Hrvatski salon” u novootvorenom Umjetničkom paviljonu.
Čikoš je prilikom izlaganja stekao više priznanja. Prilikom izložbe u Budimpešti 1896. godine, mađarska vlada otkupljuje njegovu sliku Kirka i dodjeljuje mu Veliku milenijsku medalju. Na čuvenoj “Milenijskoj izložbi” u Parizu 1900. godine jedna obitelj iz Petrograda otkupila je sve slike “hrvatske sobe”, među kojima su bila i Čikoševa djela.
Međutim, domaća javnost je podijeljena u ocjeni njegovih djela. Mlađi ga uglavnom podržavaju, no istovremeno je oštro napadan od strane starijih uglednih, no konzervativnih intelektualaca. Stanovita osobna kriza u koju je Čikoš ponovo zapao dovela ga je do odluke da odseli u Ameriku. Godine 1902. napustio je Zagreb i sa svojom obitelji i kolegom slikarom Robertom Auerom preselio u New York. Već se sljedeće godine vratio iz Amerike. Uspjeh je izostao, a Čikoš je postao još bremenitiji problemima. Bio je oženjen, imao dvoje djece, pa su ga između ostalih mučili i novčani problemi.
Stoga s kolegom slikarom Mencijem C. Crnčićem otvara “Risarski i slikarski tečaj” koji je uskoro stekao značajan ugled u Zagrebu. Iz ovog “tečaja” nastala je 1907. godine Privremena viša školu za umjetnost i umjetni obrt, koja je s vremenom izrasla u Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Čikoš je do svoje smrti s mnogo predanosti radio na Akademiji nesebično podučavajući mladež, no nikada nije napustio slikanje.
Trijumf nevinosti
razdoblju koje je slijedilo, pokušavao se vratiti prvotnim idejama dubokog osobnog doživljaja, no sada bremenit životnim iskustvom. Počinje tragati za čistoćom i jednostavnošću izraza. Napušta klasične i mitološke teme, slike pune dramatike i epike kojima je godinama bio vjeran. Nastaje ciklus u medijima nazvan Inocentia. To su prikazi tajnovitih djevojaka nestvarnih prozračnih figura, često s ljiljanima u rukama i na imaginarnim mjestima. Njegov nemiran duh navodio ga je da neprestano stvara, pa se ni u svojim poznijim godinama nije lišavao umjetničkog stvaralaštva.
Preminuo je u Zagrebu 1931. godine u svom ateljeu, ispred slikarskog platna s kistom u ruci.
Psiha
Čikoševa bogatog opusa jedna se slika sasvim izdvaja profinjenošću izvedbe i idejom. Tema i kompozicija su originalne i, koliko nam je poznato, jedinstvene, pa Psihu neki smatraju njegovim najsmjelijim djelom.
Psiha se drži važnom za razumijevanje Čikoševe ličnosti, stoga se često uzima kao sinonim za njegov cjelokupni umjetnički rad. Izvedena u ulju na platnu 74,3 x 56 cm prikazuje dvije ženske figure koje predstavljaju božice Atenu i Psihu.
Slika je izrađena posebnom tehnikom kojom se Čikoš već ranije služio: čitav prizor je formiran kratkim podjednakim potezima kista, iscrtkavanjem. Odabrane su blage i blijede plavičaste nijanse boja i time je sugerirana treptava, magličasta i tajnovita atmosfera. Kompozicija je dinamična, no zbog fluidnosti kojom zrači sve djeluje umirujuće.
Psiha skriva alegorijsku poruku: pročišćena i slobodna duša (Psiha) uzdiže se do božanske mudrosti (Atena). Po svemu, Čikoša je mučila vječna ljudska težnja da se dohvati nedohvatljivo i pojmi nepojmljivo, a za što je sposobna jedino umjetnička intuicija.
Možda na tragu takvih tvrdnji Psihu možemo shvatiti kao objedinjenje Čikoševih životnih težnji, no istovremeno i ispunjenje tih istih težnji, njegovo konačno umjetničko i intimno ljudsko utočište.
1
1
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Slikarstvo (svi motivi)
Najveći utjecaj na slikarstvo Dalekog Istoka imao je Wu Tao Tzu. Ono što je Michelangelo Buonarroti za Zapad, on je za Daleki Istok. Njegov život podudara se sa “zlatnim dobom kineske kulture’’, vladavinom cara Hsuan Tsunga (712. – 756.) iz dinastije T’ang.
Rodio se oko 689. g. u siromašnoj obitelji u Yang Tiju, u provinciji Honan. Njegov se umjetnički dar probudio već u ranom djetinjstvu. Još kao dječak pomagao je u oslikavanju budističkih hramova. Budistički redovnik Chang Hsu podučio ga je kaligrafiji koja je ostavila neizbrisiv trag na svim njegovim djelima. Ubrzo je Wu Tao Tzu nadmašio svoje učitelje.
Detalj murala “Osamdesetsedam nebeskih ljudi”, Wu Tao Tzu
Car Hsuan bio je veliki ljubitelj umjetnosti te je na svom dvoru okupljao najbolje kineske pjesnike, pisce, slikare i glazbenike. Pozvao je Wu Tao Tzua na dvor gdje je uskoro sve zadivio svojom genijalnošću jer su njegove slike nastajale jako brzo, iz par poteza kistom. Zbog toga su se počele širiti glasine da je obdaren magijskim moćima.
Jednom dok je bio na izletu s princom Lingom, za samo jedan dan naslikao je mural na kojem je bilo prikazano stotinu milja krajolika uz rijeku Chia Ling.
Kada je slikao generala Pei Mina, zamolio ga je da otpleše ples mačeva. Slika je bila završena u istom trenutku kad i ples.
Wu Tao Tzu je radio pod carskom zaštitom do kraja svog života. Ne znamo kada je umro i u kakvim okolnostima, no pretpostavlja se da je to bilo oko 758. godine. Naslikao je oko 300 murala, ali niti jedan od njih nije ostao sačuvan. Postoji samo nekoliko kopija njegovih radova iz kasnijeg razdoblja
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Slikarstvo (svi motivi)
Diego Rodríguez de Silva y Velázquez bio je španski slikar i vodeći umjetnik na dvoru kralja Filipa IV. Bio je najvažniji portretist baroka i slikar scena od historijskog i kulturnog značaja. Slikao je portrete španske kraljevske porodice, značajne osobe iz cijele Evrope, ali i obično stanovništvo.
Od prve polovine 19. vijeka Velázquezova djela primjer su za realističke i impresionističke slikare, naročito za Édouarda Maneta. Otad sve više modernih umjetnika, kao Španci Pablo Picasso i Salvador Dalí, ali i irski slikar Francis Bacon odaju počast slikajući prema Velázquezovim djelima.
Luis de Gongora
Portret „Felipe IV de castaño y plata“
Venus del espejo
Izbjegao jr progon španske inkvizicije zbog svoje slike La Venus del espejo. To je jedini ženski akt koji je naslikao i koji je očuvan
Male dvorske dame
Od prve polovine 19. vijeka Velázquezova djela primjer su za realističke i impresionističke slikare, naročito za Édouarda Maneta. Otad sve više modernih umjetnika, kao Španci Pablo Picasso i Salvador Dalí, ali i irski slikar Francis Bacon odaju počast slikajući prema Velázquezovim djelima.
Luis de Gongora
Portret „Felipe IV de castaño y plata“
Venus del espejo
Izbjegao jr progon španske inkvizicije zbog svoje slike La Venus del espejo. To je jedini ženski akt koji je naslikao i koji je očuvan
Male dvorske dame
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Slikarstvo (svi motivi)
Siromah je osuđen na ′′smrt glađu′′ zbog krađe hleba tokom vladavine Luisa XIV-a u Francuskoj. Žena sa slike mu je bila jedina kćer i jedini posetilac njegove ćelije. Svakodnevno ga je smjela posjećivati, ali je bila temeljno pretresena da bi se utvrdilo da nije unesena nikakva hrana.
Kada je nakon 4 meseca muškarac i dalje bio živ bez da je uopšte smršao, vlasti su bile zbunjene i počele su je špijunirati u ćeliji i na njihovu potpunu zapanjenost zatekli da doji oca . Sudije su tada shvatili saosećanje i ljubav žene prema ocu, pomilovali oca i oslobodili ga.
Ovaj komad istorije uvodi u fokus koliko je duboko žensko saosećanje u našim svakodnevnim životima koje muškarci često zanemare.
Autor sike je Hans Sebald Beham
Re: Slikarstvo (svi motivi)
Braća Morić, Senad Begić
Po predanju, braća Morić su običavali pred akšam (predvečerje) sjediti na ćupriji (onoj kod Vijećnice), i pušiti na duge čibuke. Za to vrijeme nije se niko usudio proći ćuprijom da slučajno ne stane na čibuke, i eto jada. Kad se za to pročulo, stariji su to nazivali “pasjalukom”, a mlađima se to sviđalo jer su im u svemu bili uzor.
1
1
Re: Slikarstvo (svi motivi)
Zanimljive su price koje se vezu uz dvije zadnje slike.
Ono mi gore iznad mrsko citati, dugo.
Ono mi gore iznad mrsko citati, dugo.
Re: Slikarstvo (svi motivi)
A svitaše jutro. Rosa je pala,
Pa se u krupnih kapljah blista.
Sja jutarnja zvijezda. Dršće i trepti
Jasika širokog lista.
Vladimir Vidrić, Jutro
Slava Raškaj (2. siječnja 1877. – 29. ožujka 1906.)
Tko god se dotakao biografije i slika Slave Raškaj, uvijek je uz njih dodao i pokoji Vidrićev stih. Naime, osim Bele Čikoša Sesije, Vidrićevog bliskog prijatelja i Slavinog učitelja slikarstva, te zajedničkog udesa u umobolnici u Stenjevcu gdje oboje umiru vrlo mladi u razmaku od tri godine, ovo dvoje umjetnika povezuje izniman umjetnički senzibilitet prema prirodi koji se kod Slave izražava kroz njene akvarele, a kod Vidrića kroz pjesme – ona doživljaj prirode slika kistom, a on riječima.
Slava Raškaj rođena je gluhonijema, ali je progovorila kroz svoje pejzaže kojima se proslavila. Naime, iako gluhonijema, a k tome žena (slikari i kritičari tog doba umjetnost kod žena doživljavaju kao razonodu), i to vrlo mlada, njen izniman dar vrlo je brzo prepoznat. Prvi put izlaže već u svojoj dvadeset drugoj godini, na prvoj izložbi tek utemeljenog Društva hrvatskih umjetnika 1898. godine u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu.
Autoportret
Djeca u seljačkoj sobi
Lopoči u Botaničkom vrtu u Zagrebu II
O Slavinom slikarstvu
Ljubo Babić: …nadarenost Slave Raškaj bila je svakim danom sve očitija. Kako je uskoro dobila u ruke akvarel, pod njenim su prstima brzo nastajali fino ugođeni akvareli: motiv Ozlja i seljačkih kuća u okolini Ozlja. Najljepši su primjeri oni, koji prikazuju rano proljeće ozaljskog pejzaža. Svojom sklonošću i svojom kvalitetom, iako su ih izvele gotovo nevješte ruke, spadaju među najbolje primjerke te vrste kod nas. Tih profinjenih tonaliteta nije do Slave Raškaj poznala još naša umjetnost. Čisto primitivno zrenje našlo je svoju realizaciju. Među nekolikim prvorazrednim akvarelima, osobito je uspio akvarel “Interieur seljačke sobe” (31 x 42). Prikazano je na njemu dvoje djece za prostim stolom. Mekane glavice fino su ugođene, prostor je riješen najjednostavnijim sredstvima. Sve je živo, iz svega struji neka naročita intimnost…
Umjetnosti kod Hrvata u XIX. stoljeću,
Matica hrvatska, Zagreb 1934.
Pa se u krupnih kapljah blista.
Sja jutarnja zvijezda. Dršće i trepti
Jasika širokog lista.
Vladimir Vidrić, Jutro
Slava Raškaj (2. siječnja 1877. – 29. ožujka 1906.)
Tko god se dotakao biografije i slika Slave Raškaj, uvijek je uz njih dodao i pokoji Vidrićev stih. Naime, osim Bele Čikoša Sesije, Vidrićevog bliskog prijatelja i Slavinog učitelja slikarstva, te zajedničkog udesa u umobolnici u Stenjevcu gdje oboje umiru vrlo mladi u razmaku od tri godine, ovo dvoje umjetnika povezuje izniman umjetnički senzibilitet prema prirodi koji se kod Slave izražava kroz njene akvarele, a kod Vidrića kroz pjesme – ona doživljaj prirode slika kistom, a on riječima.
Slava Raškaj rođena je gluhonijema, ali je progovorila kroz svoje pejzaže kojima se proslavila. Naime, iako gluhonijema, a k tome žena (slikari i kritičari tog doba umjetnost kod žena doživljavaju kao razonodu), i to vrlo mlada, njen izniman dar vrlo je brzo prepoznat. Prvi put izlaže već u svojoj dvadeset drugoj godini, na prvoj izložbi tek utemeljenog Društva hrvatskih umjetnika 1898. godine u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu.
Autoportret
Djeca u seljačkoj sobi
Lopoči u Botaničkom vrtu u Zagrebu II
O Slavinom slikarstvu
Ljubo Babić: …nadarenost Slave Raškaj bila je svakim danom sve očitija. Kako je uskoro dobila u ruke akvarel, pod njenim su prstima brzo nastajali fino ugođeni akvareli: motiv Ozlja i seljačkih kuća u okolini Ozlja. Najljepši su primjeri oni, koji prikazuju rano proljeće ozaljskog pejzaža. Svojom sklonošću i svojom kvalitetom, iako su ih izvele gotovo nevješte ruke, spadaju među najbolje primjerke te vrste kod nas. Tih profinjenih tonaliteta nije do Slave Raškaj poznala još naša umjetnost. Čisto primitivno zrenje našlo je svoju realizaciju. Među nekolikim prvorazrednim akvarelima, osobito je uspio akvarel “Interieur seljačke sobe” (31 x 42). Prikazano je na njemu dvoje djece za prostim stolom. Mekane glavice fino su ugođene, prostor je riješen najjednostavnijim sredstvima. Sve je živo, iz svega struji neka naročita intimnost…
Umjetnosti kod Hrvata u XIX. stoljeću,
Matica hrvatska, Zagreb 1934.
Dječak s kosomMatko Peić: …udišući svježinu vlažnog mirisa iz bilja i satima gledajući vodu, ona je sve više upijala u svoj senzibilitet pojedine elemente koji će je kasnije razviti u slikaricu s upravo tajanstvenim čulom za originalnu ljepotu slikarske tehnike: vlažne, svježe, fluidne. (…) Pred njenim se očima događao tajanstveni fenomen, ona uz minimum slikarskog materijala izražava maksimum slikarskog duha… ona japanskom metodom, redukcionizmom, slika naš pejzaž… Tajna njena pogleda je u tome što je njeno oko u isto vrijeme gledalo i sanjalo. (…) U zanosu stvaranja duh je savladao oko, nametnuo mu se. Njegovo je djelovanje ograničeno da iz svijeta vidljivog odabere tek nekoliko elemenata kojim će duh slikarice iznijeti na vidjelo što se do tada skrivalo negdje potisnuto u dubini svijesti.
Slikari naših ljudi i krajeva – Slava Raškaj i Nikola Mašić,
Dom i Svijet, Zagreb 2005.
Zimski, gluhonijemi pejzaž najbolje je odgovarao stanju njene psihe. (…) Nigdje kao ovdje Amiel nije imao više prava kad je kazao: Pejzaž je duša. (…) Ma kako slikala pejzaž, ona ga je slikala kao samu sebe: jedan stari mlin koji propada uz Kupu, jedno stablo koje samuje u vrtu, jedna djevojčica koja samuje u suncu – svi ti pejzaži Slavini su autoportreti. (Matko Peić)
1
1
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.