Soljica kafe
Ivan Cankar
Jednom sam pozeleo crnu kafu.Ne znam kako mi je to palo na pamet,pozeleo sam je.Mozda samo zato sto sam znao da u kuci nemamo ni hleba,a kamoli kafe.Covek je u svojoj uobrazilji zao i nemilosrdan.Mati me je pogledala velikim,uplasenim pogledom i nije nista odgovorila.Pust i zlovoljan,bez reci i pozdrava vratio sam se pod krov da bih pisao o tome kako su se voleli Milan i Breda i kako su oboje bili plemeniti,srecni i veseli. ''Ruku pod ruku,oboje mladi,jutarnjim suncem obasjani,rosom umiveni...'' Cuo sam tihe korake na stepenicama.Dosla je mati; pela se polalko i pazljivo,u ruci je nosila soljicu kafe.Sad se secam da joz nikad nije bila tako lepa kao u tom trenutku.Kroz vrata je koso sjao zrak podnevnog sunca,pravo majci u oci; bile su krupnije i bistrije,sva nebeska svetlost sjala je iz njih,sva nebeska blagost i ljubav.Usne su se osmehivale kao u deteta koje donosi radostan dar. Ja sam se osvrnuo i rekao zlobnim glasom:''Ostavite me na miru!...Sad mi ne treba!'' Jos nije bila na vrhu stepenica; video sam je samo do pojasa.Kada je cula moje reci,nije se ni pomakla; samo je ruka,koja je drzala soljicu zadrhtala.Gledala me je uplaseno,svetlost u ocima je umirala. Od stida mi krv udari u obraze,podjoh prema njoj brzim korakom. ''Dajte,majko!'' Bilo je dockan;svetlosti vise nije bilo u njenim ocima,niti osmeha na njenim usnama.Popio sam kafu i tesio sam se:''Veceras cu joj reci onu rec,onu dobru rec koju je ocekivala njena ljubav...''
Nisam joj rekao ni uvece ,ni drugog dana,pa ni na rastanku.. Tri ili cetiri godine docnije u tudjini,tudja zena donela mi je kafu u sobu.Pretrnuo sam tada ,zabolelo me u srcu tako silnoda mi je doslo da vrisnem od bola.JER SRCE JE PRAVEDAN SUDIJA I NE ZNA ZA SITNICE...
Žene u književnim djelima
Žene u književnim djelima
1
1
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Zene u knjizecvnim djelima
Igre gladi (Lov na vatru)
Suzanne Collins
Ja se osjecam kao prebijena, ali moj tim je u jos gorem stanju. Piju litre kafe i dodaju jedni drugima male pilule raznih boja. Izgleda da ne ustaju prije podneva, osim ako nije proglaseno vanredno stanje. Naprimjer zbog mojih dlaka na nogama. Bila sam tako sretna kada su ponovo izrasle. Kao da je to znak da se stvari vracaju u normalu. Prelazim prstima preko mekog paperja na nogama i predajen se timu. Nisu raspolozeni za uobicajeno brbljanje tako da cujem svaku dlaku dok je cupaju iz korjena. Moram lezati u kadi punoj gustog rastvora neprijatnog mirisa, dok su mi lice i kosa prekriveni kremama. Uslijedila su jos dva kupanja u manje neprijatnim rastvorima. Cupaju, ribaju, masiraju i mazu dok ne postanem sva ranjiva.
Suzanne Collins
Ja se osjecam kao prebijena, ali moj tim je u jos gorem stanju. Piju litre kafe i dodaju jedni drugima male pilule raznih boja. Izgleda da ne ustaju prije podneva, osim ako nije proglaseno vanredno stanje. Naprimjer zbog mojih dlaka na nogama. Bila sam tako sretna kada su ponovo izrasle. Kao da je to znak da se stvari vracaju u normalu. Prelazim prstima preko mekog paperja na nogama i predajen se timu. Nisu raspolozeni za uobicajeno brbljanje tako da cujem svaku dlaku dok je cupaju iz korjena. Moram lezati u kadi punoj gustog rastvora neprijatnog mirisa, dok su mi lice i kosa prekriveni kremama. Uslijedila su jos dva kupanja u manje neprijatnim rastvorima. Cupaju, ribaju, masiraju i mazu dok ne postanem sva ranjiva.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Zene u knjizecvnim djelima
Majka Zija Dizdarevic
Sjecajuci se mrsavog lica, izblijedjenih dimija i blagog pogleda, od zida do zida, od vrata do peci, od rucka do vecere, tekao je nelijep zenski zivot. Djeca bi jurila po ulicama, za konjima, preko trave i kamenja zaboravljajuci otici pet puta na dan u dzamiju i poslije bi oceve batine bile kraj radosti. Mati bi bila poslusna i kao i djeca plakala:"Svoj je otac, kad malo i udari... poljubi ga u ruku, pa klanjaj sinko",a na svaki udarac ijauk lice bi joj se trzalo i glvu bi okretala.Uciteljova sipka bila je duza od oceve. Majka je uvijena u siroko platno krila se od ljudi, kada bi u rijetkim trenutcima trebala proci ulicom.Ko bi god dolazio zenskog roda sve bi bile umotane.Ispijale bi kafu razgovarale o kosuljama i pokorno zaklanjale lica kada bi otac prosao pored. Svake druge godine po jedno je djete pristizalo medju brace i sestre. Majka bi tada obicno lezala."Samo ne znam zasto sam sve cesce bivao mlacen,zasto majcine oci postajahu dublje i zasto smo izjutra suh hjeb jeli..." Doslo je ljeto.Majka je sjedila na prozoru.Djecu je zabavljao zvuk koji im se sve vise priblizavao.Fikret je imao zelene,kratke otrcane hlacice a majka je uporno udarala na prozor. Pred djecom se je stvorilo ogromno crno tijelo azdahe.To je bio automobil.Iza prozora se zacuo silan i bezdanan urlik.Sve je bilo brzo kao tren.Vidjelo se kako malaksala rucica mahnu ispod tocka.Auto je pregazilo Fikreta i zaustavilo se.Ljudi i djeca.Zagor.Uzas.Iskrivljenih poluotvorenih usta bez marame izjurila je majka stala pognutih ruku nad zgnjecenim tijelom.Zatim je dosao otac.Stajao je zaprepascen a kada je vidio majku nepokrivenu namrgodio se:-Zar ne vidis da te vas dunjaluk gleda?Sta si izlazila bez vale?Unilazi! Sjecam se polazio sam "na skole". Mati je grcala ispracajuci me. -Pripazi sinko,grad je dusmanin.Ne idji sredinom dzade,satrace te stogod,ama nemoj ni plaho uz kraj-da te ,boj se ,ne udari nista s krova ,vego hajde nako,nako... Mati dalje nije znala.Ili nije mogla?..
Sjecajuci se mrsavog lica, izblijedjenih dimija i blagog pogleda, od zida do zida, od vrata do peci, od rucka do vecere, tekao je nelijep zenski zivot. Djeca bi jurila po ulicama, za konjima, preko trave i kamenja zaboravljajuci otici pet puta na dan u dzamiju i poslije bi oceve batine bile kraj radosti. Mati bi bila poslusna i kao i djeca plakala:"Svoj je otac, kad malo i udari... poljubi ga u ruku, pa klanjaj sinko",a na svaki udarac ijauk lice bi joj se trzalo i glvu bi okretala.Uciteljova sipka bila je duza od oceve. Majka je uvijena u siroko platno krila se od ljudi, kada bi u rijetkim trenutcima trebala proci ulicom.Ko bi god dolazio zenskog roda sve bi bile umotane.Ispijale bi kafu razgovarale o kosuljama i pokorno zaklanjale lica kada bi otac prosao pored. Svake druge godine po jedno je djete pristizalo medju brace i sestre. Majka bi tada obicno lezala."Samo ne znam zasto sam sve cesce bivao mlacen,zasto majcine oci postajahu dublje i zasto smo izjutra suh hjeb jeli..." Doslo je ljeto.Majka je sjedila na prozoru.Djecu je zabavljao zvuk koji im se sve vise priblizavao.Fikret je imao zelene,kratke otrcane hlacice a majka je uporno udarala na prozor. Pred djecom se je stvorilo ogromno crno tijelo azdahe.To je bio automobil.Iza prozora se zacuo silan i bezdanan urlik.Sve je bilo brzo kao tren.Vidjelo se kako malaksala rucica mahnu ispod tocka.Auto je pregazilo Fikreta i zaustavilo se.Ljudi i djeca.Zagor.Uzas.Iskrivljenih poluotvorenih usta bez marame izjurila je majka stala pognutih ruku nad zgnjecenim tijelom.Zatim je dosao otac.Stajao je zaprepascen a kada je vidio majku nepokrivenu namrgodio se:-Zar ne vidis da te vas dunjaluk gleda?Sta si izlazila bez vale?Unilazi! Sjecam se polazio sam "na skole". Mati je grcala ispracajuci me. -Pripazi sinko,grad je dusmanin.Ne idji sredinom dzade,satrace te stogod,ama nemoj ni plaho uz kraj-da te ,boj se ,ne udari nista s krova ,vego hajde nako,nako... Mati dalje nije znala.Ili nije mogla?..
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Zene u knjizecvnim djelima
EMINA
Sinoc, kad se vratih iz topla hamama,
Prodjoh pokraj baste staroga imama;
Kad tamo, u basti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajase Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa jos kad se sece i plecima krece...
- Ni hodzin mi zapis vise pomoc nece!...
Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne sce ni da cuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po basti djule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleci puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dodje lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alcak, sto za njome crko'!...
------------
Aleksa Šantić rođen je 27. maja 1868. godine u Mostaru i tu, u srcu Hercegovine, proveo je veći dio svog života. Otac Risto rano je preminuo, pa se nad Aleksom starao stric Miho, poznatiji kao Adža. Aleksa Šantić imao je i dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za Aleksinog prijatelja, pjesnika Svetozara Ćorovića. Trgovačka porodica u kojoj je rastao nije imala razumijevanja za poetski talenat mladog Šantića, pa je završio trgovačke škole u Trstu i Ljubljani i potom se vratio u Mostar, piše “Dnevno“…
Slavni mostarski pjesnik poznat je po rodoljubivoj, ali i po ljubavnoj poeziji koju je pisao pod velikim uticajem bosanskih sevdalinki. Najpoznatija takva jeste “Emina”, pjesma koja govori o vječitoj ljubavnoj boli pjesnika.
Ko je bila Emina, slavna mostarska ljepotica
Naime, blizu kuće imama Sefića živjeli su Šantićeva sestra i zet. Aleksa je neobično volio svoju sestru kojoj se ispovijedao i često je posjećivao njen dom – Tako je jednog dana u komšiluku sreo imamovu kćer. Emina Sefić tek se “zacurila”, a priče o njoj kružile su po cijeloj čaršiji. Mladići su govorili da Sefićeva kćer nije žensko, već “dženetska hurija” – ljepotica iz raja.
“Po sokacima i mahalama krenu priča o hafizovoj šćeri, ljepotici. Kako joj bujna kosa spletena u teške zlatnosmeđe pletenice igra po leđima; kako su joj oči od žežene kadife, usne – zrele trešnje, alice; dva reda zuba – dvi niske bisera; kako joj je Alah podario lice zarudjele breskve; kako joj pod bijelom košuljom zakopčanom sedef – pucetom do pod vrat i pod svilenim, cvjetnim dimijama igra jedro, zdravo tijelo, tanko u struku, mamno u hodu”, pričalo se tad o Emini.
Tako je te čarobne noći 1903. godine nastala jedna od najljepših pjesama srpske ljubavne poezije. Brat Pero naljutio se na Aleksu zbog “Emine”. Glava kuće Šantića smatrao je da je njegov mlađi brat žestoko zabrljao time što je “po novinama telalio” o kćerki imama Sefića. Plašio se da će ovaj potez mladog pjesnika otjerati mušterije iz radnje i da će Šantići morati maltene da bježe iz Mostara. Međutim, imam Salih Sefić ostao je mušterija u “magazi” Šantića, a Mostar nije zamjerio na pjesmi ispjevanoj, a “anđelu na zemlji”. Šta više, sve glasnije se pjevalo sokacima ovog hercegovačkog grada.
Udala se sa 16 godina za jednako lijepog Avdagu Koludara i rodila mu je četrnaestoro djece. Kako je i sama pričala svojoj djeci, sa Aleksom Šantićem nikada ni riječ nije razmijenila, ali sjećala ga se do kraja života. Njega i njegovih uglancanih cipela i pantalona tako opeglanih da se o njih čovjek mogao posijeći. Sjećala se žalovitog glasa kojim je pjevao u avliji, kao i da mu muslimani Mostara nikad neće zaboraviti činjenicu da je poštujući njihova vjerska pravila zazidao prozore svoje nove kuće jer su u komšiluku bila ženska djeca.
Koluder Emina preminula je 1967. odine. Po predanju, kada je poznati bosanski pevač sevdalinki Himzo Polovina čuo da je Emina preminula otišao je kod Sevde Katice iz Donje mahale, koja je bila poznata po usmenom kazivanju narodnih pesama. Tako i tada nastala je poslednja strofa sevdalinke o Emini.
Umro stari pjesnik, umrla Emina,
Ostala je pusta bašča od jasmina,
Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće,
Pjesma o Emini nikad umrijet neće…
Praunuka lijepe Emine je ništa manje lijepa Alma Ferović-Fazlić, magistar londonske Kraljevske muzičke akademije, koja je nastupala i sa Eltonom Džonom. Snimila je “Eminu”, pjesmu posvećenu njenoj prabaki.
:
Sinoc, kad se vratih iz topla hamama,
Prodjoh pokraj baste staroga imama;
Kad tamo, u basti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajase Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa jos kad se sece i plecima krece...
- Ni hodzin mi zapis vise pomoc nece!...
Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne sce ni da cuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po basti djule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleci puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dodje lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alcak, sto za njome crko'!...
------------
Aleksa Šantić rođen je 27. maja 1868. godine u Mostaru i tu, u srcu Hercegovine, proveo je veći dio svog života. Otac Risto rano je preminuo, pa se nad Aleksom starao stric Miho, poznatiji kao Adža. Aleksa Šantić imao je i dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za Aleksinog prijatelja, pjesnika Svetozara Ćorovića. Trgovačka porodica u kojoj je rastao nije imala razumijevanja za poetski talenat mladog Šantića, pa je završio trgovačke škole u Trstu i Ljubljani i potom se vratio u Mostar, piše “Dnevno“…
Slavni mostarski pjesnik poznat je po rodoljubivoj, ali i po ljubavnoj poeziji koju je pisao pod velikim uticajem bosanskih sevdalinki. Najpoznatija takva jeste “Emina”, pjesma koja govori o vječitoj ljubavnoj boli pjesnika.
Ko je bila Emina, slavna mostarska ljepotica
Naime, blizu kuće imama Sefića živjeli su Šantićeva sestra i zet. Aleksa je neobično volio svoju sestru kojoj se ispovijedao i često je posjećivao njen dom – Tako je jednog dana u komšiluku sreo imamovu kćer. Emina Sefić tek se “zacurila”, a priče o njoj kružile su po cijeloj čaršiji. Mladići su govorili da Sefićeva kćer nije žensko, već “dženetska hurija” – ljepotica iz raja.
“Po sokacima i mahalama krenu priča o hafizovoj šćeri, ljepotici. Kako joj bujna kosa spletena u teške zlatnosmeđe pletenice igra po leđima; kako su joj oči od žežene kadife, usne – zrele trešnje, alice; dva reda zuba – dvi niske bisera; kako joj je Alah podario lice zarudjele breskve; kako joj pod bijelom košuljom zakopčanom sedef – pucetom do pod vrat i pod svilenim, cvjetnim dimijama igra jedro, zdravo tijelo, tanko u struku, mamno u hodu”, pričalo se tad o Emini.
Tako je te čarobne noći 1903. godine nastala jedna od najljepših pjesama srpske ljubavne poezije. Brat Pero naljutio se na Aleksu zbog “Emine”. Glava kuće Šantića smatrao je da je njegov mlađi brat žestoko zabrljao time što je “po novinama telalio” o kćerki imama Sefića. Plašio se da će ovaj potez mladog pjesnika otjerati mušterije iz radnje i da će Šantići morati maltene da bježe iz Mostara. Međutim, imam Salih Sefić ostao je mušterija u “magazi” Šantića, a Mostar nije zamjerio na pjesmi ispjevanoj, a “anđelu na zemlji”. Šta više, sve glasnije se pjevalo sokacima ovog hercegovačkog grada.
Udala se sa 16 godina za jednako lijepog Avdagu Koludara i rodila mu je četrnaestoro djece. Kako je i sama pričala svojoj djeci, sa Aleksom Šantićem nikada ni riječ nije razmijenila, ali sjećala ga se do kraja života. Njega i njegovih uglancanih cipela i pantalona tako opeglanih da se o njih čovjek mogao posijeći. Sjećala se žalovitog glasa kojim je pjevao u avliji, kao i da mu muslimani Mostara nikad neće zaboraviti činjenicu da je poštujući njihova vjerska pravila zazidao prozore svoje nove kuće jer su u komšiluku bila ženska djeca.
Koluder Emina preminula je 1967. odine. Po predanju, kada je poznati bosanski pevač sevdalinki Himzo Polovina čuo da je Emina preminula otišao je kod Sevde Katice iz Donje mahale, koja je bila poznata po usmenom kazivanju narodnih pesama. Tako i tada nastala je poslednja strofa sevdalinke o Emini.
Umro stari pjesnik, umrla Emina,
Ostala je pusta bašča od jasmina,
Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće,
Pjesma o Emini nikad umrijet neće…
Praunuka lijepe Emine je ništa manje lijepa Alma Ferović-Fazlić, magistar londonske Kraljevske muzičke akademije, koja je nastupala i sa Eltonom Džonom. Snimila je “Eminu”, pjesmu posvećenu njenoj prabaki.
:
1
1
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Zene u knjizecvnim djelima
Ovo je bas lijepo za procitati.kreja wrote: ↑Fri Aug 27, 2021 7:35 pmMajka Zija Dizdarevic
Sjecajuci se mrsavog lica, izblijedjenih dimija i blagog pogleda, od zida do zida, od vrata do peci, od rucka do vecere, tekao je nelijep zenski zivot. Djeca bi jurila po ulicama, za konjima, preko trave i kamenja zaboravljajuci otici pet puta na dan u dzamiju i poslije bi oceve batine bile kraj radosti. Mati bi bila poslusna i kao i djeca plakala:"Svoj je otac, kad malo i udari... poljubi ga u ruku, pa klanjaj sinko",a na svaki udarac ijauk lice bi joj se trzalo i glvu bi okretala.Uciteljova sipka bila je duza od oceve. Majka je uvijena u siroko platno krila se od ljudi, kada bi u rijetkim trenutcima trebala proci ulicom.Ko bi god dolazio zenskog roda sve bi bile umotane.Ispijale bi kafu razgovarale o kosuljama i pokorno zaklanjale lica kada bi otac prosao pored. Svake druge godine po jedno je djete pristizalo medju brace i sestre. Majka bi tada obicno lezala."Samo ne znam zasto sam sve cesce bivao mlacen,zasto majcine oci postajahu dublje i zasto smo izjutra suh hjeb jeli..." Doslo je ljeto.Majka je sjedila na prozoru.Djecu je zabavljao zvuk koji im se sve vise priblizavao.Fikret je imao zelene,kratke otrcane hlacice a majka je uporno udarala na prozor. Pred djecom se je stvorilo ogromno crno tijelo azdahe.To je bio automobil.Iza prozora se zacuo silan i bezdanan urlik.Sve je bilo brzo kao tren.Vidjelo se kako malaksala rucica mahnu ispod tocka.Auto je pregazilo Fikreta i zaustavilo se.Ljudi i djeca.Zagor.Uzas.Iskrivljenih poluotvorenih usta bez marame izjurila je majka stala pognutih ruku nad zgnjecenim tijelom.Zatim je dosao otac.Stajao je zaprepascen a kada je vidio majku nepokrivenu namrgodio se:-Zar ne vidis da te vas dunjaluk gleda?Sta si izlazila bez vale?Unilazi! Sjecam se polazio sam "na skole". Mati je grcala ispracajuci me. -Pripazi sinko,grad je dusmanin.Ne idji sredinom dzade,satrace te stogod,ama nemoj ni plaho uz kraj-da te ,boj se ,ne udari nista s krova ,vego hajde nako,nako... Mati dalje nije znala.Ili nije mogla?..
Re: Zene u knjizecvnim djelima
VIRDŽINIJA VULF, KA SVJETIONIKU
„Roman počinje opisom jednog običnog dana porodice Remzi i njihovih osmoro dece koji zajedno sa gostima borave u svom letnjikovcu na ostrvu Skaj, a preko puta letnjikovca nalazi se Svetionik koji planiraju da posete. U realnom vremenu radnja prvog dela traje jedno popodne i veče, a kroz ceo prvi deo u fokusu je uglavnom gđa Remzi. Ona je žena filozofa, u romanu ima oko 50 godina i predstavlja zaštitinicu svih u porodici, a najviše muškaraca. Verujući da muškarci vladaju svetom i vode ratove („kontrolišu finansije“), ona smatra da je zadatak žena da budu osnovni oslonac i podrška svojim porodicama. Gđa Remzi u romanu predstavlja snagu intuicije, njen emotivni život je kompleksan i ona je oslonac svima u porodici, a najviše svom mužu koji je njena sušta suprotnost. G. Remzi u romanu predstavlja svet bez empatije (tzv. muški svet intelekta i razuma), koji je hladan i nesposoban da se poveže sa drugim svetovima. Da nema gđe Remzi on bi ostao zauvek izolovan od porodice. On u svojoj deci izaziva nelagodnost, uznemirenost, strah.“
Virdžinija Vulf je odlična u opisivanju nestabilnosti uma i onoga o čemu se ne razgovara, a o čemu se misli,.. „Ka svjetioniku“, još, govori o negativnom uticaju koje patrijarhalno društvo ima na slobodoumne žene i umjetnice – npr. Lili Brisko u romanu često razmišlja o negativnim komentarima koje sluša o svojim umjetničkim sposobnostima.
„Roman počinje opisom jednog običnog dana porodice Remzi i njihovih osmoro dece koji zajedno sa gostima borave u svom letnjikovcu na ostrvu Skaj, a preko puta letnjikovca nalazi se Svetionik koji planiraju da posete. U realnom vremenu radnja prvog dela traje jedno popodne i veče, a kroz ceo prvi deo u fokusu je uglavnom gđa Remzi. Ona je žena filozofa, u romanu ima oko 50 godina i predstavlja zaštitinicu svih u porodici, a najviše muškaraca. Verujući da muškarci vladaju svetom i vode ratove („kontrolišu finansije“), ona smatra da je zadatak žena da budu osnovni oslonac i podrška svojim porodicama. Gđa Remzi u romanu predstavlja snagu intuicije, njen emotivni život je kompleksan i ona je oslonac svima u porodici, a najviše svom mužu koji je njena sušta suprotnost. G. Remzi u romanu predstavlja svet bez empatije (tzv. muški svet intelekta i razuma), koji je hladan i nesposoban da se poveže sa drugim svetovima. Da nema gđe Remzi on bi ostao zauvek izolovan od porodice. On u svojoj deci izaziva nelagodnost, uznemirenost, strah.“
Virdžinija Vulf je odlična u opisivanju nestabilnosti uma i onoga o čemu se ne razgovara, a o čemu se misli,.. „Ka svjetioniku“, još, govori o negativnom uticaju koje patrijarhalno društvo ima na slobodoumne žene i umjetnice – npr. Lili Brisko u romanu često razmišlja o negativnim komentarima koje sluša o svojim umjetničkim sposobnostima.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Zene u knjizecvnim djelima
Poema je pisana kao tužbalica majke za izginulim sinovima. Majka je ovdje gotovo mitsko biće: heroina koje je tri sina dala, a njihovu smrt podnijela kao ponovno rađanje. Ona je jedina, koja može na svojim plećima da iznese i najteži teret, a taj teret, gubitak sinova ona podnosi ponosno, stoički:
„Znaj:
Kad bi se utroba moja oplodila,
ja bih tri Mlađena,
i tri bih Mrđana,
i tri bih Srđana,
porodila
i ljutom dojkom odojila,
i sva tri tebi poklonila!“
Vapaj za osvetom (Osvetu, seko, osvetu!), krik i bol zbog otrgnutog mesa, zamijeniće tragizam ratnog razaranja i vjera u pobjedu humanog nad nehumanim, istine i pravde nad fašizmom i zlom. Naricanje i proklinjanje reprezentira ne samo ženski, majčin glas, nego se isti utrostručuje i u toj višeglasnoj simfoniji ujedinjuju se glasovi sinova i majki, stapa se pjesnički sa glasom saboraca koji su prisustvovali prvom čitanju poeme. Taj glas i krik, potekao je iz nutrine čovjeka i pjesnika uzrokovan sveopćom histerijom ljudske tragedije. Kasnije je pjesnik u jednom intervjuu o tome rekao:
“Sjećam se jednog trenutka iz same ofanzive: duboko sam zaželio da o svemu tome nešto reknem, možda bolje rečeno da urliknem, ako ostanem živ"
„Znaj:
Kad bi se utroba moja oplodila,
ja bih tri Mlađena,
i tri bih Mrđana,
i tri bih Srđana,
porodila
i ljutom dojkom odojila,
i sva tri tebi poklonila!“
Vapaj za osvetom (Osvetu, seko, osvetu!), krik i bol zbog otrgnutog mesa, zamijeniće tragizam ratnog razaranja i vjera u pobjedu humanog nad nehumanim, istine i pravde nad fašizmom i zlom. Naricanje i proklinjanje reprezentira ne samo ženski, majčin glas, nego se isti utrostručuje i u toj višeglasnoj simfoniji ujedinjuju se glasovi sinova i majki, stapa se pjesnički sa glasom saboraca koji su prisustvovali prvom čitanju poeme. Taj glas i krik, potekao je iz nutrine čovjeka i pjesnika uzrokovan sveopćom histerijom ljudske tragedije. Kasnije je pjesnik u jednom intervjuu o tome rekao:
“Sjećam se jednog trenutka iz same ofanzive: duboko sam zaželio da o svemu tome nešto reknem, možda bolje rečeno da urliknem, ako ostanem živ"
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Zene u knjizecvnim djelima
U knjigama o Hariju Poteru, Hermiona (Hermione Jean Granger) je prikazana od nepodnosljive sveznalice preko kuckasto-pametne ljepotice koja ne trpi budale, pa sve do osobe koja drzi cijelu druzinu na okupu. Ona je vjestica normanskog porijekla, najbolja drugarica Harija Potera i Rona Vizlija (Ron Weasley), a sama autorka Džoan Rouling (Joanne Rowling) ju je opisala kao veoma snalazljivu, postenu i dobru. Ona pokusava da bude najbolja u svemu u skoli, i prikazuje lazno samopouzdanje koje moze razljutiti ljude.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Zene u knjizecvnim djelima
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.
Njen pognut lik i prosjede njene kose
Odavna je već zališe suzama.
Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.
Dugo u noć, u zimsku pustu noć
Moja mati bijelo platno tka.
O, majko žalosna!kaži, što to sja
U tvojim očima
Dugo u noć,u zimsku bijelu noć?
Dragutin Tadijanović
Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.
Njen pognut lik i prosjede njene kose
Odavna je već zališe suzama.
Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.
Dugo u noć, u zimsku pustu noć
Moja mati bijelo platno tka.
O, majko žalosna!kaži, što to sja
U tvojim očima
Dugo u noć,u zimsku bijelu noć?
Dragutin Tadijanović
1
1
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Zene u knjizecvnim djelima
U Zlatarovom zlatu iz opisa Klare Grubar saznaje se kako je ona vrlo privlačna:
„Moglo joj je biti dvadeset i više godina. Žena visoka, puna i živa. Zlatni uvojci padahu joj
niz šiju ispod kape oko bijelog bisera. Visoko, glatko čelo odavalo je neobičnu pamet, a ravni,
tanki nosić, komu se živo micahu ružičaste nosnice, sivkaste, al neobično sjajne oči, bijahu znakom
velike hitrine. (...) To glatko fino lice čas bi se zažarilo plamenitim zanosom, čas izrazilo otrovnim
rugom, čas složilo u neodoljiv posmijeh, čas okamenilo hladnim mramorom, samo pune,
pootvorene usne, samo nemirno kretanje tijela pokazivalo je, da u toj ženskoj glavi žive krvi imade.
Tko je vidio puna i poput mlijeka bijela ramena, štono provirivahu iza bruseljske paučine, tko je
gledao, kako se puna njedra nadimlju i silom otimlju jarmu plavetne svilene haljine, kako se srebrni
pojas vije oko tankoga struka, kako se oble sjajne ruke kradu iza dugih rukava, kako se malene
nožice u vezenih postolicah nestrpljivo premeću na međedovoj koži - tko je to sve vidio, moro je
reći - ta žena ugleda svijet za ljubav, ta žena hoće, mora da ljubi.“
Moglo bi se reći kako je opis Klare Grubar stereotipiziran. Njezinu ljepotu i privlačnost
naglašavaju tanak struk, bujne grudi, oble ruke, zlatni uvojci itd., odnosno sve ono što muškarci
smatraju privlačnim na ženi, a to u tekstu potvrđuje i činjenica da su se zbog njezine ljepote brojni
muškarci otimali za nju. Iz njezina se opisa također može saznati i njezin karakter. Saznaje se da
je ona vrlo inteligentna, spremna napraviti sve da bi bila voljena, da žudi za time da bude voljena,
a pokreti njezina tijela odaju da je ona žena vrlo živa i nemirna. Savršenstvo njezine ljepote Šenoa
je narušio rečenicom u kojoj kaže da joj se na licu često pojavljivao otrovni rug. Na taj je način
Šenoa u opis njezina izgleda uveo i demonizaciju. Opis Klarine odjeće naglašava njezino
bogatstvo. Nosila je svilene haljine, bijele bisere i srebrni pojas, odjeću koju su si u to doba mogli
priuštiti samo dobrostojeć
„Moglo joj je biti dvadeset i više godina. Žena visoka, puna i živa. Zlatni uvojci padahu joj
niz šiju ispod kape oko bijelog bisera. Visoko, glatko čelo odavalo je neobičnu pamet, a ravni,
tanki nosić, komu se živo micahu ružičaste nosnice, sivkaste, al neobično sjajne oči, bijahu znakom
velike hitrine. (...) To glatko fino lice čas bi se zažarilo plamenitim zanosom, čas izrazilo otrovnim
rugom, čas složilo u neodoljiv posmijeh, čas okamenilo hladnim mramorom, samo pune,
pootvorene usne, samo nemirno kretanje tijela pokazivalo je, da u toj ženskoj glavi žive krvi imade.
Tko je vidio puna i poput mlijeka bijela ramena, štono provirivahu iza bruseljske paučine, tko je
gledao, kako se puna njedra nadimlju i silom otimlju jarmu plavetne svilene haljine, kako se srebrni
pojas vije oko tankoga struka, kako se oble sjajne ruke kradu iza dugih rukava, kako se malene
nožice u vezenih postolicah nestrpljivo premeću na međedovoj koži - tko je to sve vidio, moro je
reći - ta žena ugleda svijet za ljubav, ta žena hoće, mora da ljubi.“
Moglo bi se reći kako je opis Klare Grubar stereotipiziran. Njezinu ljepotu i privlačnost
naglašavaju tanak struk, bujne grudi, oble ruke, zlatni uvojci itd., odnosno sve ono što muškarci
smatraju privlačnim na ženi, a to u tekstu potvrđuje i činjenica da su se zbog njezine ljepote brojni
muškarci otimali za nju. Iz njezina se opisa također može saznati i njezin karakter. Saznaje se da
je ona vrlo inteligentna, spremna napraviti sve da bi bila voljena, da žudi za time da bude voljena,
a pokreti njezina tijela odaju da je ona žena vrlo živa i nemirna. Savršenstvo njezine ljepote Šenoa
je narušio rečenicom u kojoj kaže da joj se na licu često pojavljivao otrovni rug. Na taj je način
Šenoa u opis njezina izgleda uveo i demonizaciju. Opis Klarine odjeće naglašava njezino
bogatstvo. Nosila je svilene haljine, bijele bisere i srebrni pojas, odjeću koju su si u to doba mogli
priuštiti samo dobrostojeć
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Zene u knjizecvnim djelima
Marijeta Quirini, fatalna žena u romanu Čuvaj se senjske ruke, također je vrlo privlačna:
„A do nje kao lepršast oblak savija se nježno haljina od bijelih čipaka oko bujne mladice visoka čela, dugih trepavica, crne bujne kose, nas kojom se kruna od alema ljeska. Veliko joj oko sijeva kao rosna ljubica, nježni joj se vrat savija poput ljiljana, a rumene usne smiješe joj se dražesno, ko da je lovor pirnuo ružicom. To je Marijeta, mlada žena Marina Quirinija
Pri opisu Marijete Quirini Šenoa se usmjerio na izgled njezina lica, a ono je također stereotipizirano. Njezino lice krasi visoko čelo, duge trepavice, bujna kosa, nježan vrat i rumene usne. Sve navedene karakteristike bile su dovoljne kako bi se prikazala njezina ljepota, opis njezina tijela nije ni bio potreban. Opis je Marijetine odjeće, kao i u slučaju Klare Grubar, pokazivao njezino bogatstvo, no ona je za razliku od Klare bila odjevena u bijelu čipku, a na glavi je nosila krunu od dijamanata.
„A do nje kao lepršast oblak savija se nježno haljina od bijelih čipaka oko bujne mladice visoka čela, dugih trepavica, crne bujne kose, nas kojom se kruna od alema ljeska. Veliko joj oko sijeva kao rosna ljubica, nježni joj se vrat savija poput ljiljana, a rumene usne smiješe joj se dražesno, ko da je lovor pirnuo ružicom. To je Marijeta, mlada žena Marina Quirinija
Pri opisu Marijete Quirini Šenoa se usmjerio na izgled njezina lica, a ono je također stereotipizirano. Njezino lice krasi visoko čelo, duge trepavice, bujna kosa, nježan vrat i rumene usne. Sve navedene karakteristike bile su dovoljne kako bi se prikazala njezina ljepota, opis njezina tijela nije ni bio potreban. Opis je Marijetine odjeće, kao i u slučaju Klare Grubar, pokazivao njezino bogatstvo, no ona je za razliku od Klare bila odjevena u bijelu čipku, a na glavi je nosila krunu od dijamanata.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Zene u knjizecvnim djelima
Šenoina fatalna žena, Terezija Baćan, u Diogenesu prikazana kao ljepotica:
„Prava Mađarica, divna ljepotica. Sav svijet je zvaše Dijanom, i bijaše Dijana, to jest po svom obliku. Bila je viša no obične žene, stasa gipka i tanka, ramena i grudi punih i bujnih, bijela joj put sijevala je u svojim oblim obrisima poput blijede biserine. Sve bijaše oblo, nježno na toj prelijepoj ženi. Široka haljina od bijela batista, urešena svilenim čipkama, plivala je niz to lijepo tijelo. Ispod dugih razrezanih rukava provirivahu dva puna obla lakta, dočim su male ruke pune jamica počivale u krilu te nemirno čupkale pera rumene ruže, na kažiprstu joj titrao ovelik alem, a drobne nožice u papučicama od crvena baršuna počivahu na mekoj podnoški. A taj kip! Ta glava! To puno lice bijaše toli nježno zaokruženo, ta rumen na prozirnoj bjelini lica gubila se fino poput rumenila breskve, te tamnorujne i bujne usne drhtahu tolikom željom, tolikim žarom, da bi pred tom slikom i slavan slikar svoj kist slomio bio. Magnetičkom silom planulo bi joj načas to veliko, sjajno, crno oko pod zmijolikima obrvama, a čas bi se spustile na nj te duge izvinute trepavice, i žar tamnoga oka rasplinuo bi se u neodoljivu melankoliju. Kraljica bijaše to, vrijedna s ljepote nositi zlatnu krunu, premda se je sada savijao bio nad bijelim joj čelom dijadem rujna koralja, pod kojim je crna kosa neuredno u sto uvojaka padala na bijela ramena. Oko tih bujnih usnica, oko
toga finoga ružičnog nosića igrao je vazda neki zagonetni posmijeh, a pod prozirnim batistom nadimahu se pune grudi kćeri grofa Illyeshaza, jedne od onih žena koje u tijelu Dijane nose srce Afrodite i pamet Minerve, mramoran umotvor prožaren plamenom ljudskim, koja zna i hoće da svaki njezin smiješak dirne muško srce poput nebeske strijele.“
„Prava Mađarica, divna ljepotica. Sav svijet je zvaše Dijanom, i bijaše Dijana, to jest po svom obliku. Bila je viša no obične žene, stasa gipka i tanka, ramena i grudi punih i bujnih, bijela joj put sijevala je u svojim oblim obrisima poput blijede biserine. Sve bijaše oblo, nježno na toj prelijepoj ženi. Široka haljina od bijela batista, urešena svilenim čipkama, plivala je niz to lijepo tijelo. Ispod dugih razrezanih rukava provirivahu dva puna obla lakta, dočim su male ruke pune jamica počivale u krilu te nemirno čupkale pera rumene ruže, na kažiprstu joj titrao ovelik alem, a drobne nožice u papučicama od crvena baršuna počivahu na mekoj podnoški. A taj kip! Ta glava! To puno lice bijaše toli nježno zaokruženo, ta rumen na prozirnoj bjelini lica gubila se fino poput rumenila breskve, te tamnorujne i bujne usne drhtahu tolikom željom, tolikim žarom, da bi pred tom slikom i slavan slikar svoj kist slomio bio. Magnetičkom silom planulo bi joj načas to veliko, sjajno, crno oko pod zmijolikima obrvama, a čas bi se spustile na nj te duge izvinute trepavice, i žar tamnoga oka rasplinuo bi se u neodoljivu melankoliju. Kraljica bijaše to, vrijedna s ljepote nositi zlatnu krunu, premda se je sada savijao bio nad bijelim joj čelom dijadem rujna koralja, pod kojim je crna kosa neuredno u sto uvojaka padala na bijela ramena. Oko tih bujnih usnica, oko
toga finoga ružičnog nosića igrao je vazda neki zagonetni posmijeh, a pod prozirnim batistom nadimahu se pune grudi kćeri grofa Illyeshaza, jedne od onih žena koje u tijelu Dijane nose srce Afrodite i pamet Minerve, mramoran umotvor prožaren plamenom ljudskim, koja zna i hoće da svaki njezin smiješak dirne muško srce poput nebeske strijele.“
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Zene u knjizecvnim djelima
Europi postalo sastavnim dijelom svakodnevnog života, a nakon protestantske
i katoličke reformacije još je više narasla njegova uloga. Propovijedima se
dijelom može pripisati širenje straha od "dijabolične" žene koja je predodređena
za zlo i koja je Sotonin mamac za privlačenje muškarca u pakao. Žena je
i za svećenike predstavljala opasnost pa je ispovjednicima savjetovano da ne
primaju tašte žene koje ukrašavaju svoje tijelo nakitom, odjećom i šminkom,
već samo one koje na glavi nose skroman veo. Ovakav odnos prema ženi
potvrđuje, iako je riječ samo o jednom sačuvanom primjeru, i hrvatska
srednjovjekovna književnost s poznatom pjesmom protiv žena koju je zapisao
anonimni glagoljaški svećenik, naslovljenoj Ženska ljubav i uvrštenoj kao
"četvrti kapitol" u moralno-didaktičko prozno djelo Cvĕt vsake mudrosti u
Tkonskom zborniku iz prvih desetljeća XVI. stoljeća, čiji je izvornik, talijanski
moralistički spis Fiore di virtù, nastao vjerojatno tijekom XIII. stoljeća.
U pjesmi se doslovno slijedi sljedeći dio Biblije:
Otkrih da ima nešto gorče od smrti – žena, ona je zamka, srce joj je
mreža, a ruke okovi; tko je Bogu drag, izmiče joj, a grešnik je njezin
sužanj (Biblija 1996:640).
Glagoljaški svećenik kroz 24 osmerca ponavlja biblijsku usporedbu žene s
morskom mrežom ili gorskom zamkom i izražava sav nakupljeni dugovječni
muškarčev strah od žene, čija zavodnička moć ljude vodi ravno u propast.
Pjesma je sastavljena kao optužba za žensku prevrtljivost, njezinu
zavodljivost i nevjeru, dakle, osobine koje su, kako misli ovaj glagoljaš, uzrok
zla na ovome svijetu:
Čuj se vsaki moćno žene
kako ljute zale zmije
navlastito redovnici
ki ste božji službenici.
Ne imij s ženom ča činiti,
ako nećeš zlo imiti.
Veće žena zlobe umi
nego djavli vsi pakleni. (…)
Kad očima nju pogledaš
Napasti se tada podaš.
Š njom kad budeš govoriti,
tada budeš vas goriti.
Kad ju rukom ti ustiskaš
razum zgubiš, pamet nimaš.
Š njom kad budeš uzlegati,
ne da t' s mirom počivati
ter te často vele budi,jer ju vžiže oganj hudi.
Ojme žene, hudo blago,
ko nî Bogu vele drago.
Kolika se zala čine
po vsem svitu cića žene.
i katoličke reformacije još je više narasla njegova uloga. Propovijedima se
dijelom može pripisati širenje straha od "dijabolične" žene koja je predodređena
za zlo i koja je Sotonin mamac za privlačenje muškarca u pakao. Žena je
i za svećenike predstavljala opasnost pa je ispovjednicima savjetovano da ne
primaju tašte žene koje ukrašavaju svoje tijelo nakitom, odjećom i šminkom,
već samo one koje na glavi nose skroman veo. Ovakav odnos prema ženi
potvrđuje, iako je riječ samo o jednom sačuvanom primjeru, i hrvatska
srednjovjekovna književnost s poznatom pjesmom protiv žena koju je zapisao
anonimni glagoljaški svećenik, naslovljenoj Ženska ljubav i uvrštenoj kao
"četvrti kapitol" u moralno-didaktičko prozno djelo Cvĕt vsake mudrosti u
Tkonskom zborniku iz prvih desetljeća XVI. stoljeća, čiji je izvornik, talijanski
moralistički spis Fiore di virtù, nastao vjerojatno tijekom XIII. stoljeća.
U pjesmi se doslovno slijedi sljedeći dio Biblije:
Otkrih da ima nešto gorče od smrti – žena, ona je zamka, srce joj je
mreža, a ruke okovi; tko je Bogu drag, izmiče joj, a grešnik je njezin
sužanj (Biblija 1996:640).
Glagoljaški svećenik kroz 24 osmerca ponavlja biblijsku usporedbu žene s
morskom mrežom ili gorskom zamkom i izražava sav nakupljeni dugovječni
muškarčev strah od žene, čija zavodnička moć ljude vodi ravno u propast.
Pjesma je sastavljena kao optužba za žensku prevrtljivost, njezinu
zavodljivost i nevjeru, dakle, osobine koje su, kako misli ovaj glagoljaš, uzrok
zla na ovome svijetu:
Čuj se vsaki moćno žene
kako ljute zale zmije
navlastito redovnici
ki ste božji službenici.
Ne imij s ženom ča činiti,
ako nećeš zlo imiti.
Veće žena zlobe umi
nego djavli vsi pakleni. (…)
Kad očima nju pogledaš
Napasti se tada podaš.
Š njom kad budeš govoriti,
tada budeš vas goriti.
Kad ju rukom ti ustiskaš
razum zgubiš, pamet nimaš.
Š njom kad budeš uzlegati,
ne da t' s mirom počivati
ter te často vele budi,jer ju vžiže oganj hudi.
Ojme žene, hudo blago,
ko nî Bogu vele drago.
Kolika se zala čine
po vsem svitu cića žene.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Zene u knjizecvnim djelima
Budući da je Andrićevo djelo podjednako otvoreno i prema tradiciji i prema novome, akademik Krešimir Nemec, hrvatski andrićolog, nakon priređivanja Izabranih djela Ive Andrića, prvih u samostalnoj Hrvatskoj, Andrićeva djela motri iznad pojedinih stilova i pravaca. Imajući na umu da je Ivo Andrić čovjek s više identiteta, pa stoga i višepripadni, interkulturni pisac koji je u svojem djelu spojio različite tradicijske slojeve, autor drži da se njegov opus ne može bez ostatka smjestiti ni u jednu ekskluzivnu nacionalnu, stilsku, književnopovijesnu ili teorijsku »ladicu«. Upravo je stoga odabrao žanrovski pristup, koji mu je omogućio praćenje geneze Andrićeva stvaralaštva i uočavanje unutrašnjih stvaralačkih procesa i tipskih odlika. Imajući na umu iznimnu organičnost Andrićeva opusa i međusobnu povezanost dijelova unutar cjeline, akademik Nemec Andrićev opus motri kao sadržajnu cjelinu u stvaralačkom kontinuitetu pa u prvom od sedam poglavlja rekonstruira biografiju Ive Andrića (Ivo Andrić iz godine u godinu), a potom piše o njegovu književnom opusu, pročitanome i protumačenome u poglavljima: Homo melancholicus, Kritičarski šarm, esejistička elegancija; Kretanje tijela – lutanje duha, Razvojne linije Andrićeve novelistike, Andrićevi romani te Knjiga mudrosti i kontemplacije.
U tematskom sustavu Andrićeva opusa osobitu ulogu ima drama žene, tj. tematiziranje egzistencijalnih situacija koje pokazuju kako, paradoksalno, upravo ženska ljepota i senzualnost privlače na sebe krv, zlo i nesreću. Isključena iz javnog života, skrivena u kući, podčinjena žena u opresivnom je orijentalnom patrijarhalnom društvu bila osuđena na trpljenje. Osporeno joj je pravo na vlastiti subjektivitet; pokušaji pobune i transgresije bili su rijetki, uvijek praćeni kobnim posljedicama.
Andrićev je doživljaj žene kompleksan i u njemu se ogledaju različite kulturne tradicije i konvencije. I on je, poput Ujevića, opsesivnu erotsku zaokupljenost zaodijevao u formu gotovo religiozne, sublimirane idealizacije nedostižne žene kojoj su korijeni u kršćanskoj tradiciji. U njoj je figura Madone simbol ekstremne divinizacije žene. Prožet kršćanskim etosom i čežnjom za čistoćom, Andrić je još od lirskih zapisa Ex Ponto gradio ideal nedohvatne lijepe žene koja, zbog neuslišane ljubavi, postaje izvorom patnje, egzistencijalne samoće i osobne razdrtosti. Uz taj mistično-religiozan sloj, koji apostrofira spiritualnu stranu ženskog bića, na Andrića su nesumnjivo djelovale i literarne artikulacije fatalnih žena koje inkarniraju muške erotske fantazije: nagonske pobude, napast, grješni pad u tjelesno. Poticaje je mogao dobiti od Strindberga čija je djela dobro poznavao, a bio je neko vrijeme i pod utjecajem kontroverznog Otta Weiningera (Živojinović, 1962: 251) čija se svojedobno vrlo utjecajna knjiga Spol i karakter (Geschlecht und Charakter, 1903.) danas drži abecedom mizoginije. Napokon, Andrić je bio i pod dubokim dojmom orijentalnog senzualizma koji se u njega često javlja u ekscesnom obliku kao anarhija osjećaja, žestoka čulnost, grozničava »religija ljubavi«. U tom smislu može se reći da je erotsko-ljubavni kompleks u Andrića »sinteza katoličko-mističnog i istočnjački-metafizičkog demonizma« (Vučković, 1974: 190).
Sve se te tradicije i poticaji susreću u pripovijesti Mara milosnica (1926.). Glavna junakinja – Travničanka Mara Garić – prolazi indikativan put osobnog stradanja: kad joj je bilo nepunih šesnaest godina, zagledao se u tu ljepoticu moćni Veliudin-paša zvani Čerkez, zapovjednik turske vojske u Bosni uoči okupacije 1878. godine. Paša je prikazan kao odbojna, deformirana figura pijanca, nasilnika i sifilitičara:
Kosa mu se na sljepoočnicama progrušala. Lijevi obraz mu je prekrivao, u veličini djetinje podlanice, neki crveni lišaj, koji se neprimjetno ali stalno širio i dubao, i sve više zagrizao u mekotu donjeg očnog kapka. Imao je često gnojna zapaljenja u ustima, i dobivao je srčane grčeve. (1: 140)
Postavši protiv svoje volje pašinom priležnicom, Mara je neočekivano upala i u vjerski i u erotski procjep. Njezinu situaciju možda je najbolje opisati pojmom zazornosti (abject) kako ga je artikulirala J. Kristeva. Zazornost je mračna pobuna bića protiv svega što ga ugrožava. Ona remeti identitet, sustav, red; ona ne poštuje granice, mjesta pravila (Kristeva, 1989: 10). Zazornost izaziva proturječno stanje koje u biću izaziva istodobno strah i uzbuđenje, neugodu i stid, zebnju i trepet. Nakon početnog straha, praćena osjećajima grijeha, sramote i kajanja, kad se zbog veze s Turčinom stidila dana i svijeta, paša je Maru počeo fascinirati: zavoljela je miris njegove kože i njegove mirne oči, a dah koji je njegovo tijelo širilo oko sebe sve ju je više privlačio, krijepio i veselio (1: 145). Mara je u njemu vidjela naočita, snažna, dostojanstvena muškarca, gotovo očinsku figuru koja je brižno prima u svoje krilo:
I Sara i momak bi iščezli, a iz pokrajnje sobe bi se vratila Mara, spremna, i spuštala mu se u krilo. To se između njih dvoje zvalo »sjesti u kutiju«. I zaista je bila tako malena prema njemu, i tako bi se savila, da je mogla sva da stane među njegove skrštene noge. (1: 146 – 147)
Istodobno Mara strepi od pomisli kad će se otvoriti vrata njezine sobe i kad će je paša pozvati uvijek istim riječima: Hoćemo li, kćeri? Finim psihološkim nijansama sugerira se suptilan odnos između nasilnika i žrtve koji prerasta u ambivalentnu igru erotskog privlačenja i odbijanja, odanosti i straha, žudnje i susprezanja:
Ležeći u mraku, ona bi osluškivala svaki šum sa divanane, i želila da bude još s njim, i da ne mora da spava; i u isto vrijeme strepjela od pomisli da bi on mogao ući. (1: 148)
Za Veli-pašu Mara je obična seksualna robinja, tijelo s kojim on raspolaže po svojoj volji. Kad ju je uzeo za priležnicu, okom iskusna muškarca ocjenjuje da je odabrao pravo vijeme: Da ju je doveo prije ne bi valjalo, a tri-četiri mjeseca docnije, čini mu se, već bi precvala (1: 144). U razgovoru s fra Grgom paša ide i dalje pa Maru svodi na običnu stvar. Kad je spominje, služi se bezličnom zamjenicom: Ono će u iduću nedjelju, kad vam bude molitva, da dođe opet (1: 151).
Boravak kod paše udaljio je Maru od kuće i njezinih: kao Turčinova »milosnica« ona je prekoračila konfesionalnu granicu i stoga su je odmah izopćili iz katoličke zajednice. Pripovjedač tomu dodaje još i teret obiteljskog naslijeđa i otrovane krvi: i njezinu majku Jelku stari je Mustajbeg Hafizadić držao kao priležnicu kod sebe nekoliko godina, a potom je udao za maloumnog ekmeščiju Iliju Garića. Stoga je Marin dolazak u crkvu na misu izazvao javnu sablazan: okupljeni narod s gnušanjem se odmiče od nje, a srditi fra Grgo (Martić) dodaje na kraju mise s propovjedaonice nekoliko riječi koje su se odnosile baš na nju i koje su značile vrhunac njezine sramote. Poslije, kad mu je Mara došla na pokajanje, reći će joj: Znaš li ti šta si učinila u očima božjim i u očima kršćanskog svijeta? Đubre, đubre, puno smrada i crva (1: 174). Fra Grgino nekršćanski rigidno, gotovo brutalno stajalište prema Mari posve je u skladu s odnosom fratara prema »posrnulim« djevojkama o čemu svjedoči i Matija Mažuranić u svojem putopisu Pogled u Bosnu ili kratak put u onu krajinu, učinjen 1839 – 40 (1842.).
Nakon Veli-pašina odlaska iz Sarajeva, uoči austrijske okupacije Bosne, lijepa Mara ostaje osramoćena, sama, odbačena od svih. Paša je sa sobom poveo i konje, i sluge, i pse, ali nju je ostavio. Pripovjedač se dva put služi lakonskom konstatacijom: Odlazi – ostavlja (1: 162). Javno izvrgnuta ruglu, mržnji i preziru, Mara više ne ide u crkvu, no ni kod kuće se ne može moliti nego se sva predaje strahu i sramoti. Sklonila se nakratko kod babe Anuše na Bistrik, ali i tamo sluša priču kako je Anušinu desetogodišnju unuku brutalno silovao Turčin Salčin namamivši je komadićem šećera u napušteni kamenolom. Kad je u novoj potrazi za spasom došla kao sluškinja u obitelj Pamukovića, Mara je opet suočena sa zlom krvi koja truje i razara veliku i moćnu obitelj. Bogati dom Pamukovića stjecište je nesretnih i poniženih žena, izloženih rodno obilježenu psihičkom i seksualnom nasilju. No po logici patrijarhata, one su prisiljene da svoju nesreću snose i kriju.
Sve su žene u pripovijesti podčinjene zloćudnoj sudbini, fatalnoj predodređenosti, i ta se misao u radnji učvršćuje u višestrukim paralelizmima ženskih patnja (Hodel, 2011: 89). Sluškinju Jelu, koja se brine o Mari, unesrećio je jedan od Pamukovića kad je imala samo šesnaest godina pa je ona uvela rano i otupila potpuno. A drugi dijegetski sloj u pripovijetci – umetnuta priča najmlađe Pamukovićeve nevjeste Nevenke – otkriva kako ju je muž sustavno zlostavljao i kako je bila okružena prezirom, zlobom i rugobom. Njezina misao ulazi u bit antropologije zla:
Prva i stalna misao joj je bila: otkud toliko zlo? Bez zračka dobrote, sažaljenja, nježnosti za ma koga i za ma šta što nije Pamukovića. Kao kroz tamu, gazila je kroz to njihovo zlo i nije mogla da mu vidi kraja, ni smisla, ni razloga. Samo: zlo. (1: 187)
No u pripovijesti Mara milosnica ne raspravlja toliko o fenomenu zla koliko o nedostatku dobrote, vrline, milosrđa i kršćanskog praštanja. U svijetu hegemonističkog maskuliniteta za ženu koja je »zgriješila« nema mogućnosti izbavljenja: o tome govori i tragična sudbina Marina. Za svoju okolinu ona nije žrtva nego odbačena grješnica, turska milosnica, a za takve obeščašćene žene milosti, utjehe i milosrđa nema. U tom bi se kontekstu i na njezinu primjeru mogle parafrazirati riječi iz Ivanova evanđelja o Isusu i židovima (1, 11): K svojima dođe, ali je njezini ne primiše.
Do svijesti o grijehu čovjek dolazi kroz strah, nelagodu, očaj, stravu (Džadžić, 1957: 101). Pripovijest je premrežena religioznim kodovima (slika »mršavog i žutog« sveca na oltaru, Gospa kao pratiteljica i tješiteljica, svijest o vjerskom prijestupu, prokletstvo, kajanje, pokora) koji stalno potenciraju Marin opsesivan, neurotičan strah od grijeha i moralne »nečistoće«. Tu je i bešćutni fra Grga koji stalno oblijeće oko nje i šiba je riječima: Da iz godine u godinu pod crkveni suzama pereš, da o hljebu i vodi živiš, ti ne možeš svoje sramote sprati ni popraviti zlo koje si poradila (1: 175). Mara je ogledni primjer osobe koju u potpunosti oblikuje kolektivno nesvjesno: religijski i patrijarhalni kulturni modeli. Njezina ljepota i dobrota pokazuju se zapravo kao teret, uzrok stradavanja, »okidač« grijeha i najava zla pa ona u trenutku očaja zaziva zaštitu Bogorodice iz dolačke crkve ne samo jezikom naivne vjere nego i straha:
Pokrij me, Gospo draga, ne daj! Zakloni me od svih, od svih … Svukud su me vodili, kod Turaka i kod naših. Svuda su me gonili. Ništa ne znam. Nisam kriva. Ne daj me! (1: 200)
Mara rađa neželjeno pašino dijete baš u vrijeme ulaska austrijske vojske u Sarajevo. Kržljavo nedonošče ugasilo se odmah, a nekoliko dana nakon njega umrla je i Mara. Pijani Marijan najbolje je popratio njezin skroman ukop: Svak je ponešto uzeo od nje, a nikog da je požali i suzu pusti nad njom. Eh, pusto! (1: 206).
U pripovijesti Anikina vremena (1931.) čitamo da su zlo i ljudska nesreća i nemiri među ljudima stalni i neprolazni i da se u tome ne da ništa izmeniti. Andrić tako slijedi tezu nekih mislilaca (Montaigne, Hobbes) koji su držali da su ljudi već rođenjem zli i da su predodređeni da čine strahote. Zlo i nastranost kao dio čovjekove iskonske »prirode« sugestivno je opjevao Comte de Lautréamont u Maldarorovim spjevovima (1869.). U Andrićevoj zbirci novela iz 1931. godine prevladava zlo i beznađe, ali – kao što je primijetio već Mirković – zlo je ovdje odjednom sasvim drukčije. Ono više nije ljudsko u osnovi, nego je čovjek njegovo oruđe. Zlo je sudbinsko, »zagonetka, nevidljiva i neshvatljiva kob« (Mirković, 1938: 51).
Sva u znaku erotskih nemira, slutnja, naznaka, simbola, hotimične nedorečenosti, pripovijest Anikina vremena na začudan način dovodi u izravnu vezu ljepotu i zločin: lijepo žensko biće u muškom svijetu gotovo »privlači« na sebe zlo, mržnju i ubilačku volju. Iznimna i zanosna ljepota Anikina i njezino slobodno ponašanje djeluju subverzivno u konzervativnoj patrijarhalnoj sredini i bude zavist i mržnju čitave varoši. Lijepa kći pekara Marinka Krnojelca svjesno prekoračuje okvire »normalnoga«, dopuštenoga i društveno verificiranoga. Priča o Aniki koja je (kao i priča o Avdaginoj Fati iz romana Na Drini ćuprija) ušla i u narodnu legendu može se doista čitati i kao svojevrsna »fenomenologija mržnje«: ljepota je izazov fatalan i za one koji su se zagledali u nju i za lijepo biće samo (Stojanović, 2003: 95). No ona je i više od toga: priča o granicama ženske slobode izvan braka i majčinstva, o lažnom moralu, o društvenoj kontroli ženske seksualnosti.
Novela započinje pretpripoviješću u kojoj je akter dobrunski pop Vujadin. Ta je umetnuta priča u priči – pokazat će se poslije – semantički nosivo mjesto i njezina je uloga dvostruka: 1) da svrati pozornost na razliku između muške i ženske seksualnosti u restriktivnom patrijarhalnom sustavu i 2) da naglasi razliku između inherentno neobuzdane prirode s jedne i reda koji nameće kultura različitim društvenim zabranama s druge strane.
Pop Vujadin je udovac koji ima »tajni život«: opsjednut je ženama i sexusom, a stalna borba s tijelom i seksualnim potiskivanjem vodi ga na kraju u ludilo. Skriven iza prozorskoga stakla, pop potajno i s nasladom gleda seoske žene kako na rijeci ispiru rublje. No odmah zatim preplavljuje ga nerazumljiva mržnja i on žene proklinje i naziva najpogrdnijim imenima. Takvi nastupi mahnitosti zbog nemogućnosti obuzdavanja spolne želje kidali su i udvajali njegovu ličnost u tolikoj meri da mu je sve teže bivalo da živi i radi kao čovek i sveštenik (1: 249). Nagoni i žudnje stalan su pritisak na njegove svjesne misli i djela. S vremenom se skrivena gorčina skupljala, a mržnja prema ženama postala je istovjetna s rođenim tijelom, sa svim njegovim pokretima, željama i mislima. Razapinjan između dvije stvarnosti, pop je konačno prešao »na onu stranu« – u svima vidljivo ludilo i odmetništvo. Pop Vujadin pokazuje se kao tipičan eksponent patrijarhata koji krivi ženu zbog toga što svojim tijelom budi muške nagone, a on ih ne može kontrolirati razumom. Uvodna priča o njegovoj sudbini na zaobilazan način otvara problem »pale žene« i kontrole ženske seksualnosti o čemu govori Anikina sudbina. Anika je od početka u višegradskoj kasabi bila strano tijelo, obilježeno Drugo. Otac Marinko doveo je njezinu majku Anđu (Vidinku) odnekud iz svijeta. U svojem držanju ona je imala nešto otmjeno i tuđinsko zbog čega je svijet nije ni volio ni cijenio. Anika je odrastala uz šutljivu i nedruželjubivu majku koja ju je oblačila i povezivala glavu na poseban način, samo kako bi se razlikovala od domaćih cura. Nitko nije obraćao pozornost na tu dugo neuglednu djevojčicu. Ali kad je Anika porasla, ispunila se i ispravila, izgledala je kao da je došla iz tuđeg sveta. U zatucanoj sredini prkosna i samosvjesna ljepotica poput Anike pojavljuje se kao oličenje ekscesa, kao nešto strano, neželjeno:
U kasabi, gde ljudi i žene liče jedno na drugo kao ovca na ovcu, desi se tako da slučaj nanese po jedno dete, kao vetar seme, koje se izmetne, pa strči iz reda i izaziva nesreće i zabune, dok se i njemu ne podseku kolena i tako ne povrati stari red u varoši. (1: 258)
O Anikinoj iznimnosti svjedoči i kajmakam, upravnik varoši. Za tog čovjeka pripovjedač ističe da je u životu vidio mnogo žena, ali čim je ugledao Aniku, osjetio je odmah da je ona nešto drugo:
Otkako se zakopala kasaba i otkako se svet rađa i ženi, nije bilo ovakvog tela sa ovakvim hodom i pogledom. Ono se nije rodilo i izraslo u vezi sa svim onim što ga okružuje. Ono se dogodilo. (1: 289)
Došavši iz nekog drugog, tuđeg sveta, senzualna Anika postaje glavni predmet muških želja i ženskih razgovora. Bude se stari strahovi, požude, sirove strasti, a onda i želje za osvetom. I sama je Anika udvojeno biće koje u sebi spaja tjelesnu strast i čežnju za uništenjem, ponore Erosa i Thanatosa. Istodobno i patnica, i pobunjenica, i demonska osvetnica koja muškarce po želji privlači i odbacuje, Anika u svojoj smjeloj transgresiji u skriveno, mračno i perverzno svjesno krši moralne norme i simbolički poredak okružja u kojemu živi. Po cijeli je dan ona smišljala zlo i nesreću; žarila je i palila ne samo po kasabi nego po celom kadiluku višegradskom, i izvan njega (1: 274). Njezina ljubav s Mihailom, zvanim Stranac, na rubu je erotskog bezumlja: opsesivna, čudna i uništavajuća. Mihailo je životni brodolomnik, opsjednut strahom i krivnjom. Sa svojom bivšom ljubavnicom Krstinicom upoznao je tjelesnu ljubav i strast no ona ga je uvukla u ubojstvo vlastita supruga. Otada su u Mihailovoj svijesti žena i ženska seksualnost tijesno povezane s krvlju, zločinom i grijehom. On bježi od žene kao svoje kobi noseći u sebi teret grijeha i grizodušja. A onda u Višegradu nailazi na isto tako demonsku Aniku, prijeteću žensku figuru koju uskoro, u bolesnoj mašti, počinje miješati i izjednačavati s Krstinicom: one su za njega bile jedno lice.
Zbog tereta prošlosti, noža u rani i iracionalnih, samo njemu znanih neprijelaznih zapreka, Mihailo je bio nesposoban za istinsku ljubav. Kad se mogućnost za iskrenu ljubavnu vezu izjalovila, Anika Mihailu nije mogla oprostiti. Bila je spremna prihvatiti radikalne posljedice svoje žudnje: ako već ne može biti njegova, bit će svačija. U istodobno tragičnom i luđačkom zanosu za osvetom ona svjesno prelazi preko crte koja se u patrijarhalnim okvirima ne bi smjela preći: predaje se promiskuitetu i postaje višegradska kurtizana.
U tematskom sustavu Andrićeva opusa osobitu ulogu ima drama žene, tj. tematiziranje egzistencijalnih situacija koje pokazuju kako, paradoksalno, upravo ženska ljepota i senzualnost privlače na sebe krv, zlo i nesreću. Isključena iz javnog života, skrivena u kući, podčinjena žena u opresivnom je orijentalnom patrijarhalnom društvu bila osuđena na trpljenje. Osporeno joj je pravo na vlastiti subjektivitet; pokušaji pobune i transgresije bili su rijetki, uvijek praćeni kobnim posljedicama.
Andrićev je doživljaj žene kompleksan i u njemu se ogledaju različite kulturne tradicije i konvencije. I on je, poput Ujevića, opsesivnu erotsku zaokupljenost zaodijevao u formu gotovo religiozne, sublimirane idealizacije nedostižne žene kojoj su korijeni u kršćanskoj tradiciji. U njoj je figura Madone simbol ekstremne divinizacije žene. Prožet kršćanskim etosom i čežnjom za čistoćom, Andrić je još od lirskih zapisa Ex Ponto gradio ideal nedohvatne lijepe žene koja, zbog neuslišane ljubavi, postaje izvorom patnje, egzistencijalne samoće i osobne razdrtosti. Uz taj mistično-religiozan sloj, koji apostrofira spiritualnu stranu ženskog bića, na Andrića su nesumnjivo djelovale i literarne artikulacije fatalnih žena koje inkarniraju muške erotske fantazije: nagonske pobude, napast, grješni pad u tjelesno. Poticaje je mogao dobiti od Strindberga čija je djela dobro poznavao, a bio je neko vrijeme i pod utjecajem kontroverznog Otta Weiningera (Živojinović, 1962: 251) čija se svojedobno vrlo utjecajna knjiga Spol i karakter (Geschlecht und Charakter, 1903.) danas drži abecedom mizoginije. Napokon, Andrić je bio i pod dubokim dojmom orijentalnog senzualizma koji se u njega često javlja u ekscesnom obliku kao anarhija osjećaja, žestoka čulnost, grozničava »religija ljubavi«. U tom smislu može se reći da je erotsko-ljubavni kompleks u Andrića »sinteza katoličko-mističnog i istočnjački-metafizičkog demonizma« (Vučković, 1974: 190).
Sve se te tradicije i poticaji susreću u pripovijesti Mara milosnica (1926.). Glavna junakinja – Travničanka Mara Garić – prolazi indikativan put osobnog stradanja: kad joj je bilo nepunih šesnaest godina, zagledao se u tu ljepoticu moćni Veliudin-paša zvani Čerkez, zapovjednik turske vojske u Bosni uoči okupacije 1878. godine. Paša je prikazan kao odbojna, deformirana figura pijanca, nasilnika i sifilitičara:
Kosa mu se na sljepoočnicama progrušala. Lijevi obraz mu je prekrivao, u veličini djetinje podlanice, neki crveni lišaj, koji se neprimjetno ali stalno širio i dubao, i sve više zagrizao u mekotu donjeg očnog kapka. Imao je često gnojna zapaljenja u ustima, i dobivao je srčane grčeve. (1: 140)
Postavši protiv svoje volje pašinom priležnicom, Mara je neočekivano upala i u vjerski i u erotski procjep. Njezinu situaciju možda je najbolje opisati pojmom zazornosti (abject) kako ga je artikulirala J. Kristeva. Zazornost je mračna pobuna bića protiv svega što ga ugrožava. Ona remeti identitet, sustav, red; ona ne poštuje granice, mjesta pravila (Kristeva, 1989: 10). Zazornost izaziva proturječno stanje koje u biću izaziva istodobno strah i uzbuđenje, neugodu i stid, zebnju i trepet. Nakon početnog straha, praćena osjećajima grijeha, sramote i kajanja, kad se zbog veze s Turčinom stidila dana i svijeta, paša je Maru počeo fascinirati: zavoljela je miris njegove kože i njegove mirne oči, a dah koji je njegovo tijelo širilo oko sebe sve ju je više privlačio, krijepio i veselio (1: 145). Mara je u njemu vidjela naočita, snažna, dostojanstvena muškarca, gotovo očinsku figuru koja je brižno prima u svoje krilo:
I Sara i momak bi iščezli, a iz pokrajnje sobe bi se vratila Mara, spremna, i spuštala mu se u krilo. To se između njih dvoje zvalo »sjesti u kutiju«. I zaista je bila tako malena prema njemu, i tako bi se savila, da je mogla sva da stane među njegove skrštene noge. (1: 146 – 147)
Istodobno Mara strepi od pomisli kad će se otvoriti vrata njezine sobe i kad će je paša pozvati uvijek istim riječima: Hoćemo li, kćeri? Finim psihološkim nijansama sugerira se suptilan odnos između nasilnika i žrtve koji prerasta u ambivalentnu igru erotskog privlačenja i odbijanja, odanosti i straha, žudnje i susprezanja:
Ležeći u mraku, ona bi osluškivala svaki šum sa divanane, i želila da bude još s njim, i da ne mora da spava; i u isto vrijeme strepjela od pomisli da bi on mogao ući. (1: 148)
Za Veli-pašu Mara je obična seksualna robinja, tijelo s kojim on raspolaže po svojoj volji. Kad ju je uzeo za priležnicu, okom iskusna muškarca ocjenjuje da je odabrao pravo vijeme: Da ju je doveo prije ne bi valjalo, a tri-četiri mjeseca docnije, čini mu se, već bi precvala (1: 144). U razgovoru s fra Grgom paša ide i dalje pa Maru svodi na običnu stvar. Kad je spominje, služi se bezličnom zamjenicom: Ono će u iduću nedjelju, kad vam bude molitva, da dođe opet (1: 151).
Boravak kod paše udaljio je Maru od kuće i njezinih: kao Turčinova »milosnica« ona je prekoračila konfesionalnu granicu i stoga su je odmah izopćili iz katoličke zajednice. Pripovjedač tomu dodaje još i teret obiteljskog naslijeđa i otrovane krvi: i njezinu majku Jelku stari je Mustajbeg Hafizadić držao kao priležnicu kod sebe nekoliko godina, a potom je udao za maloumnog ekmeščiju Iliju Garića. Stoga je Marin dolazak u crkvu na misu izazvao javnu sablazan: okupljeni narod s gnušanjem se odmiče od nje, a srditi fra Grgo (Martić) dodaje na kraju mise s propovjedaonice nekoliko riječi koje su se odnosile baš na nju i koje su značile vrhunac njezine sramote. Poslije, kad mu je Mara došla na pokajanje, reći će joj: Znaš li ti šta si učinila u očima božjim i u očima kršćanskog svijeta? Đubre, đubre, puno smrada i crva (1: 174). Fra Grgino nekršćanski rigidno, gotovo brutalno stajalište prema Mari posve je u skladu s odnosom fratara prema »posrnulim« djevojkama o čemu svjedoči i Matija Mažuranić u svojem putopisu Pogled u Bosnu ili kratak put u onu krajinu, učinjen 1839 – 40 (1842.).
Nakon Veli-pašina odlaska iz Sarajeva, uoči austrijske okupacije Bosne, lijepa Mara ostaje osramoćena, sama, odbačena od svih. Paša je sa sobom poveo i konje, i sluge, i pse, ali nju je ostavio. Pripovjedač se dva put služi lakonskom konstatacijom: Odlazi – ostavlja (1: 162). Javno izvrgnuta ruglu, mržnji i preziru, Mara više ne ide u crkvu, no ni kod kuće se ne može moliti nego se sva predaje strahu i sramoti. Sklonila se nakratko kod babe Anuše na Bistrik, ali i tamo sluša priču kako je Anušinu desetogodišnju unuku brutalno silovao Turčin Salčin namamivši je komadićem šećera u napušteni kamenolom. Kad je u novoj potrazi za spasom došla kao sluškinja u obitelj Pamukovića, Mara je opet suočena sa zlom krvi koja truje i razara veliku i moćnu obitelj. Bogati dom Pamukovića stjecište je nesretnih i poniženih žena, izloženih rodno obilježenu psihičkom i seksualnom nasilju. No po logici patrijarhata, one su prisiljene da svoju nesreću snose i kriju.
Sve su žene u pripovijesti podčinjene zloćudnoj sudbini, fatalnoj predodređenosti, i ta se misao u radnji učvršćuje u višestrukim paralelizmima ženskih patnja (Hodel, 2011: 89). Sluškinju Jelu, koja se brine o Mari, unesrećio je jedan od Pamukovića kad je imala samo šesnaest godina pa je ona uvela rano i otupila potpuno. A drugi dijegetski sloj u pripovijetci – umetnuta priča najmlađe Pamukovićeve nevjeste Nevenke – otkriva kako ju je muž sustavno zlostavljao i kako je bila okružena prezirom, zlobom i rugobom. Njezina misao ulazi u bit antropologije zla:
Prva i stalna misao joj je bila: otkud toliko zlo? Bez zračka dobrote, sažaljenja, nježnosti za ma koga i za ma šta što nije Pamukovića. Kao kroz tamu, gazila je kroz to njihovo zlo i nije mogla da mu vidi kraja, ni smisla, ni razloga. Samo: zlo. (1: 187)
No u pripovijesti Mara milosnica ne raspravlja toliko o fenomenu zla koliko o nedostatku dobrote, vrline, milosrđa i kršćanskog praštanja. U svijetu hegemonističkog maskuliniteta za ženu koja je »zgriješila« nema mogućnosti izbavljenja: o tome govori i tragična sudbina Marina. Za svoju okolinu ona nije žrtva nego odbačena grješnica, turska milosnica, a za takve obeščašćene žene milosti, utjehe i milosrđa nema. U tom bi se kontekstu i na njezinu primjeru mogle parafrazirati riječi iz Ivanova evanđelja o Isusu i židovima (1, 11): K svojima dođe, ali je njezini ne primiše.
Do svijesti o grijehu čovjek dolazi kroz strah, nelagodu, očaj, stravu (Džadžić, 1957: 101). Pripovijest je premrežena religioznim kodovima (slika »mršavog i žutog« sveca na oltaru, Gospa kao pratiteljica i tješiteljica, svijest o vjerskom prijestupu, prokletstvo, kajanje, pokora) koji stalno potenciraju Marin opsesivan, neurotičan strah od grijeha i moralne »nečistoće«. Tu je i bešćutni fra Grga koji stalno oblijeće oko nje i šiba je riječima: Da iz godine u godinu pod crkveni suzama pereš, da o hljebu i vodi živiš, ti ne možeš svoje sramote sprati ni popraviti zlo koje si poradila (1: 175). Mara je ogledni primjer osobe koju u potpunosti oblikuje kolektivno nesvjesno: religijski i patrijarhalni kulturni modeli. Njezina ljepota i dobrota pokazuju se zapravo kao teret, uzrok stradavanja, »okidač« grijeha i najava zla pa ona u trenutku očaja zaziva zaštitu Bogorodice iz dolačke crkve ne samo jezikom naivne vjere nego i straha:
Pokrij me, Gospo draga, ne daj! Zakloni me od svih, od svih … Svukud su me vodili, kod Turaka i kod naših. Svuda su me gonili. Ništa ne znam. Nisam kriva. Ne daj me! (1: 200)
Mara rađa neželjeno pašino dijete baš u vrijeme ulaska austrijske vojske u Sarajevo. Kržljavo nedonošče ugasilo se odmah, a nekoliko dana nakon njega umrla je i Mara. Pijani Marijan najbolje je popratio njezin skroman ukop: Svak je ponešto uzeo od nje, a nikog da je požali i suzu pusti nad njom. Eh, pusto! (1: 206).
U pripovijesti Anikina vremena (1931.) čitamo da su zlo i ljudska nesreća i nemiri među ljudima stalni i neprolazni i da se u tome ne da ništa izmeniti. Andrić tako slijedi tezu nekih mislilaca (Montaigne, Hobbes) koji su držali da su ljudi već rođenjem zli i da su predodređeni da čine strahote. Zlo i nastranost kao dio čovjekove iskonske »prirode« sugestivno je opjevao Comte de Lautréamont u Maldarorovim spjevovima (1869.). U Andrićevoj zbirci novela iz 1931. godine prevladava zlo i beznađe, ali – kao što je primijetio već Mirković – zlo je ovdje odjednom sasvim drukčije. Ono više nije ljudsko u osnovi, nego je čovjek njegovo oruđe. Zlo je sudbinsko, »zagonetka, nevidljiva i neshvatljiva kob« (Mirković, 1938: 51).
Sva u znaku erotskih nemira, slutnja, naznaka, simbola, hotimične nedorečenosti, pripovijest Anikina vremena na začudan način dovodi u izravnu vezu ljepotu i zločin: lijepo žensko biće u muškom svijetu gotovo »privlači« na sebe zlo, mržnju i ubilačku volju. Iznimna i zanosna ljepota Anikina i njezino slobodno ponašanje djeluju subverzivno u konzervativnoj patrijarhalnoj sredini i bude zavist i mržnju čitave varoši. Lijepa kći pekara Marinka Krnojelca svjesno prekoračuje okvire »normalnoga«, dopuštenoga i društveno verificiranoga. Priča o Aniki koja je (kao i priča o Avdaginoj Fati iz romana Na Drini ćuprija) ušla i u narodnu legendu može se doista čitati i kao svojevrsna »fenomenologija mržnje«: ljepota je izazov fatalan i za one koji su se zagledali u nju i za lijepo biće samo (Stojanović, 2003: 95). No ona je i više od toga: priča o granicama ženske slobode izvan braka i majčinstva, o lažnom moralu, o društvenoj kontroli ženske seksualnosti.
Novela započinje pretpripoviješću u kojoj je akter dobrunski pop Vujadin. Ta je umetnuta priča u priči – pokazat će se poslije – semantički nosivo mjesto i njezina je uloga dvostruka: 1) da svrati pozornost na razliku između muške i ženske seksualnosti u restriktivnom patrijarhalnom sustavu i 2) da naglasi razliku između inherentno neobuzdane prirode s jedne i reda koji nameće kultura različitim društvenim zabranama s druge strane.
Pop Vujadin je udovac koji ima »tajni život«: opsjednut je ženama i sexusom, a stalna borba s tijelom i seksualnim potiskivanjem vodi ga na kraju u ludilo. Skriven iza prozorskoga stakla, pop potajno i s nasladom gleda seoske žene kako na rijeci ispiru rublje. No odmah zatim preplavljuje ga nerazumljiva mržnja i on žene proklinje i naziva najpogrdnijim imenima. Takvi nastupi mahnitosti zbog nemogućnosti obuzdavanja spolne želje kidali su i udvajali njegovu ličnost u tolikoj meri da mu je sve teže bivalo da živi i radi kao čovek i sveštenik (1: 249). Nagoni i žudnje stalan su pritisak na njegove svjesne misli i djela. S vremenom se skrivena gorčina skupljala, a mržnja prema ženama postala je istovjetna s rođenim tijelom, sa svim njegovim pokretima, željama i mislima. Razapinjan između dvije stvarnosti, pop je konačno prešao »na onu stranu« – u svima vidljivo ludilo i odmetništvo. Pop Vujadin pokazuje se kao tipičan eksponent patrijarhata koji krivi ženu zbog toga što svojim tijelom budi muške nagone, a on ih ne može kontrolirati razumom. Uvodna priča o njegovoj sudbini na zaobilazan način otvara problem »pale žene« i kontrole ženske seksualnosti o čemu govori Anikina sudbina. Anika je od početka u višegradskoj kasabi bila strano tijelo, obilježeno Drugo. Otac Marinko doveo je njezinu majku Anđu (Vidinku) odnekud iz svijeta. U svojem držanju ona je imala nešto otmjeno i tuđinsko zbog čega je svijet nije ni volio ni cijenio. Anika je odrastala uz šutljivu i nedruželjubivu majku koja ju je oblačila i povezivala glavu na poseban način, samo kako bi se razlikovala od domaćih cura. Nitko nije obraćao pozornost na tu dugo neuglednu djevojčicu. Ali kad je Anika porasla, ispunila se i ispravila, izgledala je kao da je došla iz tuđeg sveta. U zatucanoj sredini prkosna i samosvjesna ljepotica poput Anike pojavljuje se kao oličenje ekscesa, kao nešto strano, neželjeno:
U kasabi, gde ljudi i žene liče jedno na drugo kao ovca na ovcu, desi se tako da slučaj nanese po jedno dete, kao vetar seme, koje se izmetne, pa strči iz reda i izaziva nesreće i zabune, dok se i njemu ne podseku kolena i tako ne povrati stari red u varoši. (1: 258)
O Anikinoj iznimnosti svjedoči i kajmakam, upravnik varoši. Za tog čovjeka pripovjedač ističe da je u životu vidio mnogo žena, ali čim je ugledao Aniku, osjetio je odmah da je ona nešto drugo:
Otkako se zakopala kasaba i otkako se svet rađa i ženi, nije bilo ovakvog tela sa ovakvim hodom i pogledom. Ono se nije rodilo i izraslo u vezi sa svim onim što ga okružuje. Ono se dogodilo. (1: 289)
Došavši iz nekog drugog, tuđeg sveta, senzualna Anika postaje glavni predmet muških želja i ženskih razgovora. Bude se stari strahovi, požude, sirove strasti, a onda i želje za osvetom. I sama je Anika udvojeno biće koje u sebi spaja tjelesnu strast i čežnju za uništenjem, ponore Erosa i Thanatosa. Istodobno i patnica, i pobunjenica, i demonska osvetnica koja muškarce po želji privlači i odbacuje, Anika u svojoj smjeloj transgresiji u skriveno, mračno i perverzno svjesno krši moralne norme i simbolički poredak okružja u kojemu živi. Po cijeli je dan ona smišljala zlo i nesreću; žarila je i palila ne samo po kasabi nego po celom kadiluku višegradskom, i izvan njega (1: 274). Njezina ljubav s Mihailom, zvanim Stranac, na rubu je erotskog bezumlja: opsesivna, čudna i uništavajuća. Mihailo je životni brodolomnik, opsjednut strahom i krivnjom. Sa svojom bivšom ljubavnicom Krstinicom upoznao je tjelesnu ljubav i strast no ona ga je uvukla u ubojstvo vlastita supruga. Otada su u Mihailovoj svijesti žena i ženska seksualnost tijesno povezane s krvlju, zločinom i grijehom. On bježi od žene kao svoje kobi noseći u sebi teret grijeha i grizodušja. A onda u Višegradu nailazi na isto tako demonsku Aniku, prijeteću žensku figuru koju uskoro, u bolesnoj mašti, počinje miješati i izjednačavati s Krstinicom: one su za njega bile jedno lice.
Zbog tereta prošlosti, noža u rani i iracionalnih, samo njemu znanih neprijelaznih zapreka, Mihailo je bio nesposoban za istinsku ljubav. Kad se mogućnost za iskrenu ljubavnu vezu izjalovila, Anika Mihailu nije mogla oprostiti. Bila je spremna prihvatiti radikalne posljedice svoje žudnje: ako već ne može biti njegova, bit će svačija. U istodobno tragičnom i luđačkom zanosu za osvetom ona svjesno prelazi preko crte koja se u patrijarhalnim okvirima ne bi smjela preći: predaje se promiskuitetu i postaje višegradska kurtizana.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Zene u knjizecvnim djelima
Tin Ujević
Žene među kraljicama
Božanske žene, sva ljepota svijeta
i lavska gordost, i plahota srne,
kroz vaše čari uzvišene cvjeta
u plave dane, i u noći crne.
I, kada stopom punom svetog mira
budite zemlji ritam svih otkrića,
slutim vas srcem plamenim svemira,
slutim i ištem tajnu vaših bića.
Svaka je od vas rođena da vlada,
i da za prijesto pruži mliječno dijete;
carice tijela, samo usnom sklada
i usnom želje pitam: što hoćete?
Ko će mi dati ključe vašeg čuda
i odgonetku vaše zagonetke?
Kakvo tajanstvo kriju vaša uda
i koje nade statue vam rijetke?
Božanske žene, što u snu i slavi
čekate zoru pravednih oltara,
pred vašim likom koljeno se savi,
a srce, zvučni plamen, već izgara.
Sunčane duše, zjeni poklonika
zaman vas skriva zločinačka tama;
pobožnu ljudstvu fali vaša slika,
jer vi ste Žene među Kraljicama.
Žene među kraljicama
Božanske žene, sva ljepota svijeta
i lavska gordost, i plahota srne,
kroz vaše čari uzvišene cvjeta
u plave dane, i u noći crne.
I, kada stopom punom svetog mira
budite zemlji ritam svih otkrića,
slutim vas srcem plamenim svemira,
slutim i ištem tajnu vaših bića.
Svaka je od vas rođena da vlada,
i da za prijesto pruži mliječno dijete;
carice tijela, samo usnom sklada
i usnom želje pitam: što hoćete?
Ko će mi dati ključe vašeg čuda
i odgonetku vaše zagonetke?
Kakvo tajanstvo kriju vaša uda
i koje nade statue vam rijetke?
Božanske žene, što u snu i slavi
čekate zoru pravednih oltara,
pred vašim likom koljeno se savi,
a srce, zvučni plamen, već izgara.
Sunčane duše, zjeni poklonika
zaman vas skriva zločinačka tama;
pobožnu ljudstvu fali vaša slika,
jer vi ste Žene među Kraljicama.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Zene u knjizecvnim djelima
Posmatrano iz ugla konkretnih događaja sa kojima se susrećemo u romanu, glavni lik romana “Mati” je Pavle Vlasov, mladi, odvažni i neumoljivi vođa grupe radnika – koliko je neumoljiv govori njegov stav “ja neću ni ljubav ni prijateljstvo koje mi se plete oko nogu, koje me sputava” – dakle, predvodnik grupe koja kroz roman menja svoj oblik i funkciju, a samim tim se i Pavle kao lik menja i dobija na važnosti, međutim, kao što naslov kaže, njegova mati, Pelagija Vlasova, predstavlja istinskog glavnog protagonistu. Razlog zbog kog se Gorki odlučio na takav korak, možemo potražiti, ne nužno i pronaći, u nekoliko činjenica: prvo, Gorki nije poznat kao previše vešt filozof, te bi bilo neugodno da u toj sferi tražimo težinu romana, a ukoliko bi Pavle bio istinski glavni lik, Gorki bi morao da posegne ka filozofskim dubinama koje bi vođa pokreta, kakav je bio Pavle, morao da poseduje i obelodanjuje čitaocima radi verodostojnosti ideje na koju se roman poziva; sa druge strane, Gorki je vešt u atacima na emocije, koje su opet neizostavna alatka u propagandnim štivima – jasno je da je “Mati” i propagandni roman – a uloga majke jeste ono što u svakom čoveku podstiče sokove duše. Prebacivši loptu sa neustrašivog vođe pokreta, na običnu ženu, majku, domaćicu, Gorki približava ideje romana običnom čoveku, u nadi da će svaki čitalac, koliko god nebitnim na lestvici društva sebe smatrao, pronaći volje i snage da izvrši korak ka promeni. U liku majke postoji čak i nepobitna simbolika i sličnost između najavljene revolucije i života Pelagije Nilovne: otkad zna za sebe, mati živi podjarmljena i unižena, trpeći nasilje svog muža, nesvesna mogućnosti boljeg života, budućnosti u kojoj živi onako kako svako ljudsko biće zaslužuje; tek nakon smrti svog muža, ona postaje svesna sopstvene prirode – aristotelovski rečeno: onog što jeste i onog što potencijalno može da bude; mati je ruski narod, a muž je režim; mati (narod) živi pakao pod čizmom (režima) svog muža tiranina, i tek nakon muževljeve smrt (pada režima), mati (narod) shvata da život nije samo beda. Uostalom, evo šta Pelagija kaže na tu temu:
“E pa, zašto sam ja živela? Tuča… rad… nikog nisam videla sem svog muža, ni za što nisam znala sem za strah. Ni kako je rastao Paša – nisam videla, ni da li sam ga volela dok mi je muž bio živ – ne znam! Sve moje brige, sve moje misli svodile su se na jedno: da nahranim zvera ukusnim jelom, da ga zasitim, da mu stalno ugađam, kako mi ne bi pretio batinama, kako bi me ponekad sažalio. Ne sećam se da me je ikada požalio. Tukao me je kao da nije tukao svoju ženu, već sve one na koje je bio kivan. Dvadeset godina sam tako živela, a šta je bilo pre moje udaje – ne pamtim. Prisećam se, a ništa ne vidim, kao da sam slepa."
Koliki je Gorki bio idealista, možemo zaključiti i po činjenici da nijedan lik iz romana, koji je bio na strani radničke klase, ne poseduje gotovo nikakve mane, ili makar ne one koje ne mogu da se iskoriste u svrhu pobede ideja proleterijata, zbog čega se posmatraju više kao neophodne, a manje kao nepoželjne. U monologu Hohola, Pavlovog drugara, kog je mati posmatrala kao da joj je sin, i koji je bio rame uz rame Pavlu u teoriji i u praksi, vidimo surovost, izostanak saosećanja i dubljeg razumevanja, koja poprima notu neophodnosti, kada se primenjuje u ” višu svrhu”:
“Čovek se mora mrzeti, ne bi li što pre nastalo vreme kada ćemo moći samo da se divimo ljudima. Treba uništiti onoga koji sprečava tok života, koji prodaje ljude za novac, ne bi li njime mogao kupiti svoje spokojstvo ili poštovanje drugih. … Ponekad moram da uzmem njihovu motku u ruke – šta ćeš? I uzeću je, neću odustati od toga. Oni nas ubijaju na desetine i stotine – to mi daje na pravo da podignem ruku i da je spustim na jednu od neprijateljskih glava … Ja znam da se od njihove krvi ništa ne može stvoriti, ona je neplodna!… Ali je ću uzeti greh na svoju dušu, ubiću, ako vidim da je to potrebno!“
“E pa, zašto sam ja živela? Tuča… rad… nikog nisam videla sem svog muža, ni za što nisam znala sem za strah. Ni kako je rastao Paša – nisam videla, ni da li sam ga volela dok mi je muž bio živ – ne znam! Sve moje brige, sve moje misli svodile su se na jedno: da nahranim zvera ukusnim jelom, da ga zasitim, da mu stalno ugađam, kako mi ne bi pretio batinama, kako bi me ponekad sažalio. Ne sećam se da me je ikada požalio. Tukao me je kao da nije tukao svoju ženu, već sve one na koje je bio kivan. Dvadeset godina sam tako živela, a šta je bilo pre moje udaje – ne pamtim. Prisećam se, a ništa ne vidim, kao da sam slepa."
Koliki je Gorki bio idealista, možemo zaključiti i po činjenici da nijedan lik iz romana, koji je bio na strani radničke klase, ne poseduje gotovo nikakve mane, ili makar ne one koje ne mogu da se iskoriste u svrhu pobede ideja proleterijata, zbog čega se posmatraju više kao neophodne, a manje kao nepoželjne. U monologu Hohola, Pavlovog drugara, kog je mati posmatrala kao da joj je sin, i koji je bio rame uz rame Pavlu u teoriji i u praksi, vidimo surovost, izostanak saosećanja i dubljeg razumevanja, koja poprima notu neophodnosti, kada se primenjuje u ” višu svrhu”:
“Čovek se mora mrzeti, ne bi li što pre nastalo vreme kada ćemo moći samo da se divimo ljudima. Treba uništiti onoga koji sprečava tok života, koji prodaje ljude za novac, ne bi li njime mogao kupiti svoje spokojstvo ili poštovanje drugih. … Ponekad moram da uzmem njihovu motku u ruke – šta ćeš? I uzeću je, neću odustati od toga. Oni nas ubijaju na desetine i stotine – to mi daje na pravo da podignem ruku i da je spustim na jednu od neprijateljskih glava … Ja znam da se od njihove krvi ništa ne može stvoriti, ona je neplodna!… Ali je ću uzeti greh na svoju dušu, ubiću, ako vidim da je to potrebno!“
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Zene u knjizecvnim djelima
PISMO MAJCI
Jesi li ziva, staricice moja?
Sin tvoj zivi i pozdrav ti salje.
Nek uvecer nad kolibom tvojom
ona cudna svjetlost sja i dalje.
Pisu mi da vidaju te cesto
zbog mene veoma zabrinutu
i da ides svaki cas na cestu
u svom trosnom starinskom kaputu.
U sutonu plavom da te cesto
uvijek isto prividenje muci:
kako su u krcmi finski noz
u srce mi zaboli u tuci.
Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevsi tebe.
Kao nekad, i sada sam njezan,
i srce mi zivi samo snom,
da sto prije pobjegnem od jada
i vratim se u nas niski dom.
Vratit cu se kad u nasem vrtu
rasire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budis me ko prije osam ljeta.
Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono cega ne bi:
odvec rano zamoren zivotom,
samo cemer osjecam u sebi.
I ne uci da se molim. Pusti!
Nema vise vracanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo sto mi sija istim zarom.
Umiri se! Nemoj da te cesto
vidaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki cas na cestu
u svom trosnom starinskom kaputu.
Jesenjin
Jesi li ziva, staricice moja?
Sin tvoj zivi i pozdrav ti salje.
Nek uvecer nad kolibom tvojom
ona cudna svjetlost sja i dalje.
Pisu mi da vidaju te cesto
zbog mene veoma zabrinutu
i da ides svaki cas na cestu
u svom trosnom starinskom kaputu.
U sutonu plavom da te cesto
uvijek isto prividenje muci:
kako su u krcmi finski noz
u srce mi zaboli u tuci.
Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevsi tebe.
Kao nekad, i sada sam njezan,
i srce mi zivi samo snom,
da sto prije pobjegnem od jada
i vratim se u nas niski dom.
Vratit cu se kad u nasem vrtu
rasire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budis me ko prije osam ljeta.
Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono cega ne bi:
odvec rano zamoren zivotom,
samo cemer osjecam u sebi.
I ne uci da se molim. Pusti!
Nema vise vracanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo sto mi sija istim zarom.
Umiri se! Nemoj da te cesto
vidaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki cas na cestu
u svom trosnom starinskom kaputu.
Jesenjin
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Zene u knjizecvnim djelima
Mnoge stranice u trilogiji S naših njiva posvećuje Sida Košutić s pravom udovici Jeli Borekovoj. Uz njezinu kćer Betu, iz koje pokadšto zasja svjetlost i nada u mogućnost drugačijih odnosa od već dobrano uvriježenih, Jela Borekova pomno je osmišljen i najcjelovitije izgrađen ženski lik.115 Štoviše, ova velika prozna konstrukcija i epska freska116 posebno će ostati
upamćena upravo po liku Jele, žene-patnice:
Bila je ona uopće lijepa žena. Povisoka, puna, a mladolika, da se svatko čudio njenim
godinama. Minula je četrdesetsedam, a pravilne crte njena lica bile su blage i mekane,
malone kao u kćeri. Jaka joj se i široka ramena nešto već pognula, svinuo ih posao, hod
joj bio malo težak, od porođaja joj oslabile noge, no bila je živa i izoštrena duha i tako
pokretljiva da je svatko vidio u njoj ljepotu. Zato je ona imala prosaca... No bila je njoj
odviše sveta uspomena na pokojnog muža... Pouzdavala se uz Božju pomoć i odlučila
ostati udovicom.
Pasivna pozicija u kojoj je žena najčešće objekt pripadajućeg prostora odraz je patrijarhalnog stanja društva krajem devetnaestoga stoljeća. Ono ženu promatra iz pozicije drugog, iscrpljujući njezinu ulogu u majčinstvu i kućanstvu, ističe Dragutin Prohaska člankom Ženska lica u hrvatskoj književnosti.
Jela Borekova, štoviše, postaje simbolom seoske čestitosti s karakteristikama čvrste vjere i nehinjene dobrote. Siromašna je i skromna, ali uzorna žena i plemenita majka. Glavna briga i temeljno bogatstvo su joj religiozna svijest i istinsko poštenje, kućni odgoj i zajednička molitva. Bitno joj je da joj obitelj živi kako je Bog odredio, pa bila bogata ili siromašna. Pritom Sida,
ponekad s više osjećaja prikazujući nemoćne, ali boreći se svojim realizmom za njih, nije, kao obično, dopustila osjećajima da prevladaju razum. Jela tako ne zanemaruje materijalne vrjednote, ali jasno je kako joj je mnogo važniji Božji blagoslov i obiteljski mir. Bog nas očuvaoupućuje kćeri – od bogata krova pod kojim nema božjega blagoslova. Zato kćer Betu, prije
svega, uči skromnosti i poštenju.
Nije li Jelin lik na tragu tipa moderne žene koju Prohaska naziva južnim, našim, rasnim, zdravim, s jakim prirodnim instiktom? To je žena šume, prirode, s potrebom da bude majka, da se pokori crnoj sili svojega ženstva, seoska junica i šumska medvjedica, rasna i zdrava. A navedeno potvrđujemo citatom iz romana:
To je krov i stol Jele Borekove, sirote udovice... Sama je ostala na tom svijetu s malom
dječicom. Mučila se i skrbila od rana jutra, prije nego propjevaju ptice, pa do večeri
kasne, kad se od lajanja izmore psi. Ona je kopala, ona je branala, ona je sijala, žela,
sadila, prela. Nikad ni s kime nije živjela u svađi. Na njenom je jeziku uvijek bila lijepa
riječ. Na jeziku lijepa riječ, na rukama tvrdi žulj.
-Tako je živjela Jela Borekova. U muci i poštenju. Bez muške pomoći othranila je i
odgojila djecu. Vrijedne kćerke sretno je poudala. Sve tri su poštene i marljive, kao i
njihova majka.
upamćena upravo po liku Jele, žene-patnice:
Bila je ona uopće lijepa žena. Povisoka, puna, a mladolika, da se svatko čudio njenim
godinama. Minula je četrdesetsedam, a pravilne crte njena lica bile su blage i mekane,
malone kao u kćeri. Jaka joj se i široka ramena nešto već pognula, svinuo ih posao, hod
joj bio malo težak, od porođaja joj oslabile noge, no bila je živa i izoštrena duha i tako
pokretljiva da je svatko vidio u njoj ljepotu. Zato je ona imala prosaca... No bila je njoj
odviše sveta uspomena na pokojnog muža... Pouzdavala se uz Božju pomoć i odlučila
ostati udovicom.
Pasivna pozicija u kojoj je žena najčešće objekt pripadajućeg prostora odraz je patrijarhalnog stanja društva krajem devetnaestoga stoljeća. Ono ženu promatra iz pozicije drugog, iscrpljujući njezinu ulogu u majčinstvu i kućanstvu, ističe Dragutin Prohaska člankom Ženska lica u hrvatskoj književnosti.
Jela Borekova, štoviše, postaje simbolom seoske čestitosti s karakteristikama čvrste vjere i nehinjene dobrote. Siromašna je i skromna, ali uzorna žena i plemenita majka. Glavna briga i temeljno bogatstvo su joj religiozna svijest i istinsko poštenje, kućni odgoj i zajednička molitva. Bitno joj je da joj obitelj živi kako je Bog odredio, pa bila bogata ili siromašna. Pritom Sida,
ponekad s više osjećaja prikazujući nemoćne, ali boreći se svojim realizmom za njih, nije, kao obično, dopustila osjećajima da prevladaju razum. Jela tako ne zanemaruje materijalne vrjednote, ali jasno je kako joj je mnogo važniji Božji blagoslov i obiteljski mir. Bog nas očuvaoupućuje kćeri – od bogata krova pod kojim nema božjega blagoslova. Zato kćer Betu, prije
svega, uči skromnosti i poštenju.
Nije li Jelin lik na tragu tipa moderne žene koju Prohaska naziva južnim, našim, rasnim, zdravim, s jakim prirodnim instiktom? To je žena šume, prirode, s potrebom da bude majka, da se pokori crnoj sili svojega ženstva, seoska junica i šumska medvjedica, rasna i zdrava. A navedeno potvrđujemo citatom iz romana:
To je krov i stol Jele Borekove, sirote udovice... Sama je ostala na tom svijetu s malom
dječicom. Mučila se i skrbila od rana jutra, prije nego propjevaju ptice, pa do večeri
kasne, kad se od lajanja izmore psi. Ona je kopala, ona je branala, ona je sijala, žela,
sadila, prela. Nikad ni s kime nije živjela u svađi. Na njenom je jeziku uvijek bila lijepa
riječ. Na jeziku lijepa riječ, na rukama tvrdi žulj.
-Tako je živjela Jela Borekova. U muci i poštenju. Bez muške pomoći othranila je i
odgojila djecu. Vrijedne kćerke sretno je poudala. Sve tri su poštene i marljive, kao i
njihova majka.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Zene u knjizecvnim djelima
NAŠE OBIČNE ŽENE
Te obične mahalske žene su pronašle tajnu spokojstva, ne tražeći je. Sve ih raduje, ništa te ne iznenađuje, ne žele nemoguće, dobro su dok im ne staneš na žulj, zubate ako ih povrijediš, ogovaraju ali ne zavide suviše, jezičave su ali će pomoći svakome u nevolji, znaju da je život težak ali ne plaču zbog toga, i uvijek će iščeprkati ponešto što je u njemu lijepo, a lijepo im je jednostavno, behar u bašti, kafa na brdu, svadbeno veselje u mahali, razgovori, dugi razgovori, kad sve govore odjednom, uglas, najčešće pronalazeći u ljudima i stvarima ono što je smiješno.
Meša Selimović
Te obične mahalske žene su pronašle tajnu spokojstva, ne tražeći je. Sve ih raduje, ništa te ne iznenađuje, ne žele nemoguće, dobro su dok im ne staneš na žulj, zubate ako ih povrijediš, ogovaraju ali ne zavide suviše, jezičave su ali će pomoći svakome u nevolji, znaju da je život težak ali ne plaču zbog toga, i uvijek će iščeprkati ponešto što je u njemu lijepo, a lijepo im je jednostavno, behar u bašti, kafa na brdu, svadbeno veselje u mahali, razgovori, dugi razgovori, kad sve govore odjednom, uglas, najčešće pronalazeći u ljudima i stvarima ono što je smiješno.
Meša Selimović
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Žene u književnim djelima
Natasa Rostova Tolstojeva junakinja, iz djela RAT I MIR, prikazana kao veoma bistra djevojka nesvakidasnje ljepote. Kroz roman se prozima veci broj muskaraca u koje je ona zaljubljena, i koji su u nju zaljubljeni, sve dok se ne vjenca za Pjera. Bila je posljedica inspiracije stvarnim likom, Tatjanom Bers iz Moskve. Tatjana je bila rodjena sestra Tolstojeve supruge Sofije, i dosta vremena je provodila sa slavnim piscem, posto su dijelili strast prema lovu i jahanju.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Žene u književnim djelima
Bez sumnje, kako kaže Parlov, za Marulića je ženidba sakrament. Za njega je taj sakrament nerazrješiv i čin jedinstva. U ozračju duhovno-moralnog življenja, oblikovanog strogom askezom i monaškim pogledom na život, zabranjen je svaki užitak, a onaj na području spolnosti posebno, jer se uostalom i istočni grijeh prenosi spolnim činom.
Kako neizmjerno hvali čistoću i navodi ju kao glavi put do spasenja, kaže Parlov, on Suzanu uzdiže zbog bračne vjernosti i spremnosti da radije izgubi život nego neporočnost. Potvrdu toga nalazimo u Marulićevu stavu prema žena iznesenom u Evanđelistaru:
Žena sa svoje strane treba poštivati muža, ustupati mu prvo mjesto u časti te se
podložiti njegovoj vlasti. Žena nije izvađena iz glave, da ne bi zapovijedala, ni iz pete, da
ne bi bila prezrena, nego je oblikovana iz rebra da bi se smatrala sredinom između
jednoga i drugoga i na drugom mjestu u kući, iza oca obitelji, bila poštovana. Ona neka
se pokorava mužu, a njoj neka ostala obitelj bude podložna.
Kako neizmjerno hvali čistoću i navodi ju kao glavi put do spasenja, kaže Parlov, on Suzanu uzdiže zbog bračne vjernosti i spremnosti da radije izgubi život nego neporočnost. Potvrdu toga nalazimo u Marulićevu stavu prema žena iznesenom u Evanđelistaru:
Žena sa svoje strane treba poštivati muža, ustupati mu prvo mjesto u časti te se
podložiti njegovoj vlasti. Žena nije izvađena iz glave, da ne bi zapovijedala, ni iz pete, da
ne bi bila prezrena, nego je oblikovana iz rebra da bi se smatrala sredinom između
jednoga i drugoga i na drugom mjestu u kući, iza oca obitelji, bila poštovana. Ona neka
se pokorava mužu, a njoj neka ostala obitelj bude podložna.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Žene u književnim djelima
Sad je četvrta godina otkako su oženjeni, a ona izgledala još uvijek nježna i mlađahna kao da je djevojka. Dvije godine ljubio ju on svom snagom bračne ljubavi, nu nakon toga vremena počela njegova ljubav jenjati; nekakova sitost obuzela mu cijelo biće, te ona izgubila malone svaki čar za njega. Njegova ljubav napram njoj umrla je, a ni on, ni ona nijesu znali da ju ožive. — Ona se za te četiri godine braka posve uživila u njegovu narav; ono što je on znao, znala je i ona; ono što je njemu bilo lijepo i dobro, bilo je i njoj; ona se je posve izgubila pod pritiskom njegovih nazora i čuvstava, baš kao što slabije stablo gine pod sjenom i granjem susjednoga jačega stabla. Udav se mlada, nije ni dospjela, da joj se značaj uopće razvije i izrazi, a ušav pod njegov krov, u njegove ruke onako meka i nježna, postala je ubrzo vjeran otisak njegove volje
(Mira Kodolićeva, Kozarac).
(Mira Kodolićeva, Kozarac).
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Žene u književnim djelima
.Tesi se - rece moj otac smeseci se.
Ti imas osnova za vrlo dobrog supruga. Razborite zene opazaju to brzo. Samo, nekoj sasvim sirotoj ne smes verovati. Mogla bi gledati na tvoj novac. A ako ne nadjes onu koju zamisljas i koju bi rado voleo, ni onda jos nije sve izgubljeno. Ljubav izmedju mladih ljudi i ljubav u dugom braku, nije ista stvar. U mladosti svako misli na sebe i brine o sebi. Ali kad se vec jednom svije dom, tada treba voditi druge brige. I meni se isto to desilo. To svakako treba da znas. Ja sam bio veoma zaljubljen u tvoju majku i nas brak je nastao iz prave ljubavi. No to je trajalo samo godinu-dve dana. Tada je zaljubljenost prestala i uskoro od nje nije vise bilo traga, pa smo mi tako bili tu, neznajuci sta da jedno sa drugim pocnemo. Upravo u taj cas dodjose deca, tvoj stariji brat i sestra, koji su rano pomrli, te smo tako morali da se staramo za njih. Usled toga poceli smo da manje iziskujemo jedno od drugoga. Otudjenost je iscezla i ljubav se odjednom pojavila ponovo, naravno ne ona stara, nego sasvim drugcija. I ona se od toga doba odrzala; nije joj trebalo mnogo zakrpa - evo vec vise od trideset godina. Svi brakovi iz ljubavi ne prolaze tako dobro, stavise, jedva samo poneki....
H.Hese "GERTRUDA"
Ti imas osnova za vrlo dobrog supruga. Razborite zene opazaju to brzo. Samo, nekoj sasvim sirotoj ne smes verovati. Mogla bi gledati na tvoj novac. A ako ne nadjes onu koju zamisljas i koju bi rado voleo, ni onda jos nije sve izgubljeno. Ljubav izmedju mladih ljudi i ljubav u dugom braku, nije ista stvar. U mladosti svako misli na sebe i brine o sebi. Ali kad se vec jednom svije dom, tada treba voditi druge brige. I meni se isto to desilo. To svakako treba da znas. Ja sam bio veoma zaljubljen u tvoju majku i nas brak je nastao iz prave ljubavi. No to je trajalo samo godinu-dve dana. Tada je zaljubljenost prestala i uskoro od nje nije vise bilo traga, pa smo mi tako bili tu, neznajuci sta da jedno sa drugim pocnemo. Upravo u taj cas dodjose deca, tvoj stariji brat i sestra, koji su rano pomrli, te smo tako morali da se staramo za njih. Usled toga poceli smo da manje iziskujemo jedno od drugoga. Otudjenost je iscezla i ljubav se odjednom pojavila ponovo, naravno ne ona stara, nego sasvim drugcija. I ona se od toga doba odrzala; nije joj trebalo mnogo zakrpa - evo vec vise od trideset godina. Svi brakovi iz ljubavi ne prolaze tako dobro, stavise, jedva samo poneki....
H.Hese "GERTRUDA"
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Žene u književnim djelima
Od posvećenika se na svečanom otvorenju očekuje da odjećom ukažu na temeljnu gospodarsku
granu svoga kraja. U Okrugu 11 to je poljoprivreda. U Okrugu 4 ribarenje. U Okrugu 3 industrija.
Budući da dolazimo iz Okruga 12, Peeta i ja bit ćemo odjeveni u rudarskom stilu. Kako vrećasti
rudarski kombinezoni baš i ne dolikuju trenutku, naši posvećenici obično nose tek oskudnu opremu i
kape sa svjetiljkama. Jedne su godine bili potpuno goli, prekriveni crnim puderom koji je
predstavljao ugljenu prašinu. Uvijek to izgleda grozno, a tako se ne može osvojiti naklonost publike.
Pripremim se za najgore.
“Dakle, nosit ću rudarsku opremu?” upitam, nadajući se da neće izgledati besramno.
“Zapravo i ne. Vidiš, Portia i ja smatramo da ne treba pretjerivati s tom rudarskom opravom.
Nitko te po njoj neće zapamtiti. Oboje, naprotiv, mislimo da nam je posao posvećenike iz Okruga
dvanaest učiniti nezaboravnima”, reče Cinna.
Sigurno ću biti gola, pomislim.
“Umjesto da se usredotočimo na samo rudarenje, pozornost ćemo usmjeriti na ugljen.”
Gola i prekrivena crnom prašinom.
“A što radimo s ugljenom? Palimo ga”, reče Cinna. “Ne bojiš se vatre, Katniss. Zar ne?”
Vidjevši izraz mog lica, nasmiješi se.
Nekoliko sati kasnije odjevena sam u kostim koji će biti ili najsenzacionalniji ili najsmrtonosniji
u povijesti svečanih otvorenja. Od gležnjeva do vrata utegnuta sam u jednostavni crni triko. Ulaštene
kožne čizme zavezane su mi do koljena. No najvažniji dio kostima su lepršavi plašt išaran
narančastom, žutom i crvenom bojom, te odgovarajuća kaciga. Cinna ih namjerava zapaliti trenutak
prije no što se naša bojna kola pojave na ulici.
“Neće to biti pravi plamen, naravno, samo malo umjetne vatre kojoj smo se domislili Portia i ja.
Bit ćeš potpuno sigurna”, objašnjava on. Ali nije me uvjerio i strahujem da bih do gradskog središta
mogla biti u cijelosti izroštiljana.
Lice skoro da mi i nije našminkano, tu i tamo malko boje za naglasak. Očešljali su mi kosu i
ispleli pletenicu koja mi pada niz leđa. Moj uobičajeni stil. “Želim da te publika prepozna kad dođeš
u arenu”, reče Cinna sanjarski. “Katniss, Vatrena Djevojka.”
Prođe mi kroz glavu da Cinnino smireno i normalno ponašanje krije potpunog luđaka.
Unatoč jutrošnjim saznanjima o Peetinim namjerama, laknulo mi je kad je pristigao, odjeven u
jednak kostim. S obzirom na to da je pekarov sin, trebao bi se dobro snaći s vatrom. Prate ga
stilistica Portia i njezina ekipa, i svi su mahnito uzbuđeni odjekom koji ćemo postići. Svi osim Cinne.
Izgleda pomalo umorno dok prima čestitke.
Igre gladi
granu svoga kraja. U Okrugu 11 to je poljoprivreda. U Okrugu 4 ribarenje. U Okrugu 3 industrija.
Budući da dolazimo iz Okruga 12, Peeta i ja bit ćemo odjeveni u rudarskom stilu. Kako vrećasti
rudarski kombinezoni baš i ne dolikuju trenutku, naši posvećenici obično nose tek oskudnu opremu i
kape sa svjetiljkama. Jedne su godine bili potpuno goli, prekriveni crnim puderom koji je
predstavljao ugljenu prašinu. Uvijek to izgleda grozno, a tako se ne može osvojiti naklonost publike.
Pripremim se za najgore.
“Dakle, nosit ću rudarsku opremu?” upitam, nadajući se da neće izgledati besramno.
“Zapravo i ne. Vidiš, Portia i ja smatramo da ne treba pretjerivati s tom rudarskom opravom.
Nitko te po njoj neće zapamtiti. Oboje, naprotiv, mislimo da nam je posao posvećenike iz Okruga
dvanaest učiniti nezaboravnima”, reče Cinna.
Sigurno ću biti gola, pomislim.
“Umjesto da se usredotočimo na samo rudarenje, pozornost ćemo usmjeriti na ugljen.”
Gola i prekrivena crnom prašinom.
“A što radimo s ugljenom? Palimo ga”, reče Cinna. “Ne bojiš se vatre, Katniss. Zar ne?”
Vidjevši izraz mog lica, nasmiješi se.
Nekoliko sati kasnije odjevena sam u kostim koji će biti ili najsenzacionalniji ili najsmrtonosniji
u povijesti svečanih otvorenja. Od gležnjeva do vrata utegnuta sam u jednostavni crni triko. Ulaštene
kožne čizme zavezane su mi do koljena. No najvažniji dio kostima su lepršavi plašt išaran
narančastom, žutom i crvenom bojom, te odgovarajuća kaciga. Cinna ih namjerava zapaliti trenutak
prije no što se naša bojna kola pojave na ulici.
“Neće to biti pravi plamen, naravno, samo malo umjetne vatre kojoj smo se domislili Portia i ja.
Bit ćeš potpuno sigurna”, objašnjava on. Ali nije me uvjerio i strahujem da bih do gradskog središta
mogla biti u cijelosti izroštiljana.
Lice skoro da mi i nije našminkano, tu i tamo malko boje za naglasak. Očešljali su mi kosu i
ispleli pletenicu koja mi pada niz leđa. Moj uobičajeni stil. “Želim da te publika prepozna kad dođeš
u arenu”, reče Cinna sanjarski. “Katniss, Vatrena Djevojka.”
Prođe mi kroz glavu da Cinnino smireno i normalno ponašanje krije potpunog luđaka.
Unatoč jutrošnjim saznanjima o Peetinim namjerama, laknulo mi je kad je pristigao, odjeven u
jednak kostim. S obzirom na to da je pekarov sin, trebao bi se dobro snaći s vatrom. Prate ga
stilistica Portia i njezina ekipa, i svi su mahnito uzbuđeni odjekom koji ćemo postići. Svi osim Cinne.
Izgleda pomalo umorno dok prima čestitke.
Igre gladi
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.