Tin Ujević
Posted: Wed Mar 31, 2021 11:33 am
kritičar, esejista, publicista i prevodilac. Rođen je 05. jula 1891. godine u mjestu Vrgorac, a umro je 12. novembra 1955. godine u Zagrebu.
Ujevićeve najpoznatije pjesme su „Kolajna“, „Svakodnevna jadikovka“, „Visoki jablani“, „Misao na nju“, „Odlazak“, „Oproštaj“ i druge. Bio je obrazovan pisac na čije je kvalitetno književno izražavanje uticalo njegovo dobro znanje stranih jezika. Važio je za dobrog poznavaoca književnosti i umjetnosti uopšte. Kroz analizu njegove poetske proze, estetičkih ogleda, esejističkih zapisa i kritičkih radova uočena je široka kultura i razgranata zainteresovanost za različite oblike stvaranja. Pisao je i filozofske i estetske radove o mnogim fenomenima moderne književnosti.
Književni rad Pjesme je pisao od svoje trinaeste godine. Prve njegove pjesme nisu sačuvane. Tin je isticao da je prvo njegovo napisano djelo kratak tekst naslova „Voda“ koje takođe nije sačuvano. Kada se 1909. godine upisao na Filozofski fakultet u Zagrebu počeo je da objavljuje svoja djela. Prvo djelo koje je Tin objavio bio je sonet „Za novim vidicima“ u časopisu „Mlada Hrvatska“. Ujević je kao književnik naročito cijenio Matoša. Značajan uticaj na njegov književni rad imala su i djela Bodlera. Ponekad se sa Bodlerom poistovjećivao. Bodlerove padove doživljavao je kao poetsku opsesiju. Još jedan od velikih pjesnika kojima se Ujević divio bio je i Artur Rembo. Iako, za razliku od Remba koji se odrekao umjetnosti da bi se vratio standardnom građanskom životu, kod Ujevića se dogodila recipročna situacija. Njegove prve dvije zbirke pjesama napisane u neopetrarkističkom ljubavnom tonu su „Lelek sebra“ objavljena 1920. godine i „Kolajna“ objavljena 1926. godine. Nakon par godina objavio je zbirku pjesama „Auto na korzu“, tačnije 1932. godine, dok je naredne godine objavio reprezentativni izbor svog pjesništva naslova „Ojađeno zvono“. Godine 1945. zabranjeno je njegovo javno djelovanje od strane komunističkih vlasti, pa se Ujević tada posvetio karijeri anonimnog prevodioca. Od 1950. godine ponovo je nastavio književnu karijeru kada je objavio izabrane pjesme „Rukovet“. Ovim izborom pjesama proširio je svoju čitalačku publiku. Posljednju zbirku pjesama „Žedan kamen na studencu“ objavio je 1954. godine. Zbirka je doživjela veliki uspjeh i pozitivno je ocijenjena od strane kritike. Ujević je tada, još jednom potvrdio da ne jedan od vodećih hrvatskih pjesnika. U njegovoj poeziji javljaju se elementi tradicionalnog. Ujevićeva poezija povremeno oslikava ličnu tragiku, tajne netjelesne ljubavi, rad i bratstvo, filozofske misli, čežnje za visinama i prostranstvima, prihvatanje života onakvog kakav je on zapravo. Pisao je poeziju u zatvorenoj formi, ali i u otvorenom slobodnom stihu.
Maestralno je koristio jezik, neki su ga smatrali nedostižnim čarobnjakom riječi. Isto toliko, koliko je bio blizak nekim kolegama književnicima, toliko se od njih i razlikovao. Stvarao je jedinstvena književna djela, ne svrstavajući se u neku određenu književnu struju. Različitost u jedinstvenom pjesničkom djelu pravdao je naslovom pjesničke proze „Jedna sam osoba složena od više drugih“. Njegova djela su mediteranskog porijekla, kako poezija tako i proza.
Prema mišljenju mnogih kritičara, njegovo stvaralaštvo predstavlja sintezu klasičnog i modernog u hrvatskoj književnosti, te se njegov književni opus svrstava u sam vrh modernističke književnosti. Ujević je pisao prozu teorijske, književnokritičke, polemičke, esejističke, feljtonističke, političko-publicionističke i naučno popularne forme. Ovim radovima dočarao je svoje misli i tematske interese, enciklopedijsku informisanost, obavještenost o aktualnim kulturnim i umjetničkim pitanjima. Knjige „Ljudi za vratima gostionice“ i „Skalpel kaosa“ objavljene su 1938. godine, a sadrže neke od njegovih književnih studija i eseja. Ova djela su prožeta ličnim ispovijestima, te posjeduju svojevrstan autobiografski karakter. Takođe, sadrže lična viđenja umjetnosti.
Pisao je pjesničku prozu, kao što su pjesme u prozi „Uspavanka iz Krivodola“, „Predigra bure“, „Pjesma o biseru“, „Utjeha“, „Živci“, „Priznanje“. Godine 2000. objavljena je Ujevićeva knjiga naslova „Pjesme u prozi“ od strane Društva hrvatskih književnika. Godine 2007. u Nju Jorku Ujević je predstavljen pjesmom u prozi „Priznanje“.
Ujevićeve najpoznatije pjesme su „Kolajna“, „Svakodnevna jadikovka“, „Visoki jablani“, „Misao na nju“, „Odlazak“, „Oproštaj“ i druge. Bio je obrazovan pisac na čije je kvalitetno književno izražavanje uticalo njegovo dobro znanje stranih jezika. Važio je za dobrog poznavaoca književnosti i umjetnosti uopšte. Kroz analizu njegove poetske proze, estetičkih ogleda, esejističkih zapisa i kritičkih radova uočena je široka kultura i razgranata zainteresovanost za različite oblike stvaranja. Pisao je i filozofske i estetske radove o mnogim fenomenima moderne književnosti.
Književni rad Pjesme je pisao od svoje trinaeste godine. Prve njegove pjesme nisu sačuvane. Tin je isticao da je prvo njegovo napisano djelo kratak tekst naslova „Voda“ koje takođe nije sačuvano. Kada se 1909. godine upisao na Filozofski fakultet u Zagrebu počeo je da objavljuje svoja djela. Prvo djelo koje je Tin objavio bio je sonet „Za novim vidicima“ u časopisu „Mlada Hrvatska“. Ujević je kao književnik naročito cijenio Matoša. Značajan uticaj na njegov književni rad imala su i djela Bodlera. Ponekad se sa Bodlerom poistovjećivao. Bodlerove padove doživljavao je kao poetsku opsesiju. Još jedan od velikih pjesnika kojima se Ujević divio bio je i Artur Rembo. Iako, za razliku od Remba koji se odrekao umjetnosti da bi se vratio standardnom građanskom životu, kod Ujevića se dogodila recipročna situacija. Njegove prve dvije zbirke pjesama napisane u neopetrarkističkom ljubavnom tonu su „Lelek sebra“ objavljena 1920. godine i „Kolajna“ objavljena 1926. godine. Nakon par godina objavio je zbirku pjesama „Auto na korzu“, tačnije 1932. godine, dok je naredne godine objavio reprezentativni izbor svog pjesništva naslova „Ojađeno zvono“. Godine 1945. zabranjeno je njegovo javno djelovanje od strane komunističkih vlasti, pa se Ujević tada posvetio karijeri anonimnog prevodioca. Od 1950. godine ponovo je nastavio književnu karijeru kada je objavio izabrane pjesme „Rukovet“. Ovim izborom pjesama proširio je svoju čitalačku publiku. Posljednju zbirku pjesama „Žedan kamen na studencu“ objavio je 1954. godine. Zbirka je doživjela veliki uspjeh i pozitivno je ocijenjena od strane kritike. Ujević je tada, još jednom potvrdio da ne jedan od vodećih hrvatskih pjesnika. U njegovoj poeziji javljaju se elementi tradicionalnog. Ujevićeva poezija povremeno oslikava ličnu tragiku, tajne netjelesne ljubavi, rad i bratstvo, filozofske misli, čežnje za visinama i prostranstvima, prihvatanje života onakvog kakav je on zapravo. Pisao je poeziju u zatvorenoj formi, ali i u otvorenom slobodnom stihu.
Maestralno je koristio jezik, neki su ga smatrali nedostižnim čarobnjakom riječi. Isto toliko, koliko je bio blizak nekim kolegama književnicima, toliko se od njih i razlikovao. Stvarao je jedinstvena književna djela, ne svrstavajući se u neku određenu književnu struju. Različitost u jedinstvenom pjesničkom djelu pravdao je naslovom pjesničke proze „Jedna sam osoba složena od više drugih“. Njegova djela su mediteranskog porijekla, kako poezija tako i proza.
Prema mišljenju mnogih kritičara, njegovo stvaralaštvo predstavlja sintezu klasičnog i modernog u hrvatskoj književnosti, te se njegov književni opus svrstava u sam vrh modernističke književnosti. Ujević je pisao prozu teorijske, književnokritičke, polemičke, esejističke, feljtonističke, političko-publicionističke i naučno popularne forme. Ovim radovima dočarao je svoje misli i tematske interese, enciklopedijsku informisanost, obavještenost o aktualnim kulturnim i umjetničkim pitanjima. Knjige „Ljudi za vratima gostionice“ i „Skalpel kaosa“ objavljene su 1938. godine, a sadrže neke od njegovih književnih studija i eseja. Ova djela su prožeta ličnim ispovijestima, te posjeduju svojevrstan autobiografski karakter. Takođe, sadrže lična viđenja umjetnosti.
Pisao je pjesničku prozu, kao što su pjesme u prozi „Uspavanka iz Krivodola“, „Predigra bure“, „Pjesma o biseru“, „Utjeha“, „Živci“, „Priznanje“. Godine 2000. objavljena je Ujevićeva knjiga naslova „Pjesme u prozi“ od strane Društva hrvatskih književnika. Godine 2007. u Nju Jorku Ujević je predstavljen pjesmom u prozi „Priznanje“.