Poezija
Re: Poezija
Ove noći
Pablo Neruda
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me, a katkad sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomične oči.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita i ona nije uz mene.
Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.
Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas. Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.
Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.
Pablo Neruda
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me, a katkad sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomične oči.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita i ona nije uz mene.
Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.
Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas. Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.
Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Poezija
Sviđaš mi se kada šutiš
Sviđaš mi se kada šutiš jer si kao odsutna,
i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letjele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.
Kako su stvari sve ispunjene dušom mojo
izranjavaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si riječi melankolija.
Sviđaš mi se kada šutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju.
I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dostiže te.
Pusti me da šutim s mučenjem tvojim.
Pusti me da ti govorim također svojom šutnjom
jasnom kao svijeća jedna, prosto kao jedan prsten.
Kao noć si, šutljiva, zvjezdana.
Šutnja tvoja je zvjezdana, tako daleko i jednostavno.
Sviđa mi se kada šutiš jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna riječ tada, osmijeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što si živa...
Pablo Neruda
Sviđaš mi se kada šutiš jer si kao odsutna,
i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letjele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.
Kako su stvari sve ispunjene dušom mojo
izranjavaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si riječi melankolija.
Sviđaš mi se kada šutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju.
I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dostiže te.
Pusti me da šutim s mučenjem tvojim.
Pusti me da ti govorim također svojom šutnjom
jasnom kao svijeća jedna, prosto kao jedan prsten.
Kao noć si, šutljiva, zvjezdana.
Šutnja tvoja je zvjezdana, tako daleko i jednostavno.
Sviđa mi se kada šutiš jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna riječ tada, osmijeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što si živa...
Pablo Neruda
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Poezija
Gazel o Mostaru
Ko bi mog'o opjevati redom
Sve ljepote divnoga Mostara?
Zar se čudiš, srce, što ga ljubim
Sa ljubavlju sinovskoga žara?
O, ne ima na ovome sv'jetu,
Ako nema sred bajnoga raja,
Bistre vode i svježega zraka
Što čovjeka sa zdravljem opaja!
Ko ga gleda, život mu se mladi,
A duša mu u nasladi pliva.
Svaki kraj mu i svako mjestašce
Zadivljene oči podraživa.
S voćem, vodom i ostalim miljem
On je druga Sirija na sv'jetu,
E bi rek'o da je rajska bašča,
Ko ga vidi u majskome cv'jetu.
S dvije kule velika ćuprija
Pružila se preko r'jeke čarne,
Te sa svojim velebnijem lukom
Pričinja se poput dûge čarne.
Cio svijet da obiđeš redom,
Ne bi naš'o onakova svijeta.
On je majdan darovitih ljudi,
Šeher Mostar ures je sv'jeta.
To je gnijezdo slavnijeh junaka
I na peru i na bojnom maču;
K'o odvazda, i sada iz njega
S dana na dan velikani skaču.
Neka šute indijske papige,
Neka svoje ne kazuju glase,
O, Dervišu! Ti si danas slavuj
Koji pjeva svog Mostara krase.
Derviš-paša Bajezidagić
Ko bi mog'o opjevati redom
Sve ljepote divnoga Mostara?
Zar se čudiš, srce, što ga ljubim
Sa ljubavlju sinovskoga žara?
O, ne ima na ovome sv'jetu,
Ako nema sred bajnoga raja,
Bistre vode i svježega zraka
Što čovjeka sa zdravljem opaja!
Ko ga gleda, život mu se mladi,
A duša mu u nasladi pliva.
Svaki kraj mu i svako mjestašce
Zadivljene oči podraživa.
S voćem, vodom i ostalim miljem
On je druga Sirija na sv'jetu,
E bi rek'o da je rajska bašča,
Ko ga vidi u majskome cv'jetu.
S dvije kule velika ćuprija
Pružila se preko r'jeke čarne,
Te sa svojim velebnijem lukom
Pričinja se poput dûge čarne.
Cio svijet da obiđeš redom,
Ne bi naš'o onakova svijeta.
On je majdan darovitih ljudi,
Šeher Mostar ures je sv'jeta.
To je gnijezdo slavnijeh junaka
I na peru i na bojnom maču;
K'o odvazda, i sada iz njega
S dana na dan velikani skaču.
Neka šute indijske papige,
Neka svoje ne kazuju glase,
O, Dervišu! Ti si danas slavuj
Koji pjeva svog Mostara krase.
Derviš-paša Bajezidagić
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Poezija
Opomena
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajao od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde.
Antun Branko Šimić
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajao od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde.
Antun Branko Šimić
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Poezija
JEDNOJ BOGATASICI
Ne gledaj me ljepote ti tvoje!
Jer Tvoj pogled mir mi samo muti.
Ne gledaj me, jer do Tvog su skuta
Mom sevdahu zagradjeni puti..
Ti si kcerka bogatstva i srece,
Odrasla si u zlatu i svili,
Tvojom dusom nikad se nijesu
Oblakovi teske tuge vili.
Tvoj je zivot ko jezerce mirno,
Po kom vazda zlatna radost pliva;
Ne poznajes uzdaha i suze,
Sto je svijet u svom krilu skriva.
A ja pjesnik gola sam sirota,
Za me radost tek je pusta bajka,
U kolibi pod cagjavim krovom
Rodila me siromasna majka.
Od djetinjstva udes me je vitlo;
Kroz sve m`jene patnickog zivota,
Bas ko vihor na pomamnom krilu,
Slabu slamku kad vitla i mota.
Vidis evo ovu tamnu mrezu
Krupnih bora povrh moga cela,
Ta nju mi je hrapavijem perjem
Gorka zbilja, - gorka tuga splela.
Pa ta tuga zar da i Tvoj zivot,
Tvoju srecu tako bistru muti?
Ne gledaj me; ta do Tvog su skuta
Mom sevdahu zagradjeni puti!
Ah! ja nemam nigdje nista svoga,
U svjetu sam kao gola grana;
Sve mi blago - uzdasi i suze,
A tuga mi - svagdanja je hrana!
Musa Cazim Catic
Ne gledaj me ljepote ti tvoje!
Jer Tvoj pogled mir mi samo muti.
Ne gledaj me, jer do Tvog su skuta
Mom sevdahu zagradjeni puti..
Ti si kcerka bogatstva i srece,
Odrasla si u zlatu i svili,
Tvojom dusom nikad se nijesu
Oblakovi teske tuge vili.
Tvoj je zivot ko jezerce mirno,
Po kom vazda zlatna radost pliva;
Ne poznajes uzdaha i suze,
Sto je svijet u svom krilu skriva.
A ja pjesnik gola sam sirota,
Za me radost tek je pusta bajka,
U kolibi pod cagjavim krovom
Rodila me siromasna majka.
Od djetinjstva udes me je vitlo;
Kroz sve m`jene patnickog zivota,
Bas ko vihor na pomamnom krilu,
Slabu slamku kad vitla i mota.
Vidis evo ovu tamnu mrezu
Krupnih bora povrh moga cela,
Ta nju mi je hrapavijem perjem
Gorka zbilja, - gorka tuga splela.
Pa ta tuga zar da i Tvoj zivot,
Tvoju srecu tako bistru muti?
Ne gledaj me; ta do Tvog su skuta
Mom sevdahu zagradjeni puti!
Ah! ja nemam nigdje nista svoga,
U svjetu sam kao gola grana;
Sve mi blago - uzdasi i suze,
A tuga mi - svagdanja je hrana!
Musa Cazim Catic
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Poezija
Moja ljubav
Nema tih rijeci koje mogu uljepsati ruzu,
pa ipak tvoj glas kruh je mome uhu.
Moja ljubav prema tebi nikada nece odrasti.
Ona ce vjecno ostati ono malo dijete
sto golo moze proci kroz grad
kad god se sjeti.
I nitko u toj golotinji nece vidjeti nista ruzno -
cak ni oni
koji smokvin list nose preko srca,
kao za cvijetom
okretat ce se za mojom ljubavi.
I svi ce biti prolaznici,
i ubogi i bogatuni,
samo cemoja ljubav prema tebi
vjecno ostati dijete,
malo golisavo dijete koje sve sto dohvati
- jezikom ce dodirnuti,
pa bile to i zvijezde.
Enes Kisevic
Nema tih rijeci koje mogu uljepsati ruzu,
pa ipak tvoj glas kruh je mome uhu.
Moja ljubav prema tebi nikada nece odrasti.
Ona ce vjecno ostati ono malo dijete
sto golo moze proci kroz grad
kad god se sjeti.
I nitko u toj golotinji nece vidjeti nista ruzno -
cak ni oni
koji smokvin list nose preko srca,
kao za cvijetom
okretat ce se za mojom ljubavi.
I svi ce biti prolaznici,
i ubogi i bogatuni,
samo cemoja ljubav prema tebi
vjecno ostati dijete,
malo golisavo dijete koje sve sto dohvati
- jezikom ce dodirnuti,
pa bile to i zvijezde.
Enes Kisevic
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Poezija
DO VIDJENJA DRUZE
Do vidjenja druze, dovidjenja!
U zivotu ima mnogo zala
svaki korak prati nova patnja
na ovom svijetu srece nemam ja.
Do vidjenja! Tiho gasnu svijece
pred moj put u mrak i vjecni san.
citav zivot cekah malo srece
al' u noci ipak ostah sam...
Do vidjenja bez stiska, bez rijeci
cemu bol i vrelih suza zar?
Za nas nije nista novo mrijeti
ni sam zivot nije nova stvar!
Jesenjin
Do vidjenja druze, dovidjenja!
U zivotu ima mnogo zala
svaki korak prati nova patnja
na ovom svijetu srece nemam ja.
Do vidjenja! Tiho gasnu svijece
pred moj put u mrak i vjecni san.
citav zivot cekah malo srece
al' u noci ipak ostah sam...
Do vidjenja bez stiska, bez rijeci
cemu bol i vrelih suza zar?
Za nas nije nista novo mrijeti
ni sam zivot nije nova stvar!
Jesenjin
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Poezija
Pjesma čovjeka koji umire u nepoznatoj zemlji
Ako umrem ovdje u nepoznatoj zemlji,
ako umrem u zemlji koja nije moja,
ipak će me grom,
prašteći grom,
odvesti kući.
Ako umrem ovdje, vjetar,
vjetar koji puše po preriji,
vjetar će me odvesti kući.
Vjetar i grom svuda su isti,
kakve razlike ima
ako umrem ovdje u nepoznatoj zemlji?
Ojibwa
Ako umrem ovdje u nepoznatoj zemlji,
ako umrem u zemlji koja nije moja,
ipak će me grom,
prašteći grom,
odvesti kući.
Ako umrem ovdje, vjetar,
vjetar koji puše po preriji,
vjetar će me odvesti kući.
Vjetar i grom svuda su isti,
kakve razlike ima
ako umrem ovdje u nepoznatoj zemlji?
Ojibwa
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Poezija
Indijanci su bili istančani promatrači svijeta oko sebe, imenovali su ga i objašnjavali do najsitnijih detalja. Snaga njihove riječi bila je u jednostavnosti i jasnoći.
Riječ je za Indijance bila svetog podrijetla, izraz svete moći. Sveto značenje koje su joj pridavali posebno se očitovalo u njihovoj poeziji. U velikom broju plemena ratnik je morao za života “pronaći” tri pjesme: svetu pjesmu, ratnu pjesmu i pjesmu smrti. Kada bi ih pronašao, u njima je ležala njegova moć i one su mu bile nadahnuće i ohrabrenje za suočavanje sa životom i smrću.
Iako je sačuvan samo mali dio indijanskog kulturnog naslijeđa, ono što je preostalo ukazuje na glavne preokupacije tih naroda: na svijest o prirodi, skrivenim snagama i općem skladu te poštovanje prema svemu što živi. U svojoj su poeziji jednostavnim riječima izražavali duboku povezanost s prirodom i vjerovanje da je sve u njoj prožeto snagom Velikog Duha.
Ratnik hrabri sebe pred bitku
Ja sam lisica.
Jednom trebam umrijeti!
Ako postoji nešto teško,
ako postoji nešto opasno,
moj je zadatak
da to učinim!
Dakota
Ratna pjesma
Da vidimo je li stvaran,
da vidimo je li stvaran
ovaj život koji živim?
Vi sile koje boravite svugdje,
da vidimo je li stvaran
ovaj život koji živim?
Pawnee
Što je život?
Što je život?
Bljesak krijesnice u noći.
Dah bizona zimi.
Sjenka sićušna što juri po travi
i nestaje u sumraku.
Black Feet
Iz zemlje sjaja
Postoji zemlja sjaja,
daleko odavde, zemlja vječnog sjaja!
Odande dolazi sjaj rijeka,
odande ukusni losos.
Iz zemlje sjaja radost moja dolazi,
moja radost kojoj nema kraja.
Chinook
Raspjevane zvijezde
Mi smo zvijezde što pjevaju.
Pjevamo svojim sjajem.
Mi smo vatrene ptice,
mi letimo nebom.
Otvaramo put dušama,
put velikim duhovima.
Među nama su Tri Lovca;
progone jednog Medvjeda.
Od bezvremenskih vremena
love… love.
Mi gledamo planine.
Mi opjevamo planine.
Passamaquoddy
Riječ je za Indijance bila svetog podrijetla, izraz svete moći. Sveto značenje koje su joj pridavali posebno se očitovalo u njihovoj poeziji. U velikom broju plemena ratnik je morao za života “pronaći” tri pjesme: svetu pjesmu, ratnu pjesmu i pjesmu smrti. Kada bi ih pronašao, u njima je ležala njegova moć i one su mu bile nadahnuće i ohrabrenje za suočavanje sa životom i smrću.
Iako je sačuvan samo mali dio indijanskog kulturnog naslijeđa, ono što je preostalo ukazuje na glavne preokupacije tih naroda: na svijest o prirodi, skrivenim snagama i općem skladu te poštovanje prema svemu što živi. U svojoj su poeziji jednostavnim riječima izražavali duboku povezanost s prirodom i vjerovanje da je sve u njoj prožeto snagom Velikog Duha.
Ratnik hrabri sebe pred bitku
Ja sam lisica.
Jednom trebam umrijeti!
Ako postoji nešto teško,
ako postoji nešto opasno,
moj je zadatak
da to učinim!
Dakota
Ratna pjesma
Da vidimo je li stvaran,
da vidimo je li stvaran
ovaj život koji živim?
Vi sile koje boravite svugdje,
da vidimo je li stvaran
ovaj život koji živim?
Pawnee
Što je život?
Što je život?
Bljesak krijesnice u noći.
Dah bizona zimi.
Sjenka sićušna što juri po travi
i nestaje u sumraku.
Black Feet
Iz zemlje sjaja
Postoji zemlja sjaja,
daleko odavde, zemlja vječnog sjaja!
Odande dolazi sjaj rijeka,
odande ukusni losos.
Iz zemlje sjaja radost moja dolazi,
moja radost kojoj nema kraja.
Chinook
Raspjevane zvijezde
Mi smo zvijezde što pjevaju.
Pjevamo svojim sjajem.
Mi smo vatrene ptice,
mi letimo nebom.
Otvaramo put dušama,
put velikim duhovima.
Među nama su Tri Lovca;
progone jednog Medvjeda.
Od bezvremenskih vremena
love… love.
Mi gledamo planine.
Mi opjevamo planine.
Passamaquoddy
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Poezija
Dobrodošlica novorođenčetu
Hej vi, Sunce, Mjeseče, zvijezde – svi vi koji se krećete po nebu,
molim vas da me saslušate!
Među vas je stigao novi život.
Primite ga u svoj krug, preklinjem vas!
Izgladite mu put da stigne do vrha planine.
Hej vi, vjetrovi, oblaci, kiše, magle i svi ostali koji se u
zraku krećete,
molim vas da me saslušate!
Među vas je stigao novi život.
Primite ga u svoj krug, preklinjem vas!
Izgladite mu put da stigne do vrha druge planine.
Hej vi, rijeke, jezera, drveće i trave, i svi drugi koji
ste na zemlji,
molim vas da me saslušate!
Među vas je stigao novi život.
Primite ga u svoj krug, preklinjem vas!
Izgladite mu put da stigne do vrha treće planine.
Hej ptice, male i velike, što u zraku letite,
hej vi, životinje, male i velike što u šumi živite,
hej vi, kukci, veliki i mali, što u travi gmižete i rujete zemlju,
molim vas da me saslušate!
Među vas je stigao novi život.
Primite ga u svoj krug, preklinjem vas!
Izgladite mu put da stigne do vrha četvrte planine.
Shoshone
Hej vi, Sunce, Mjeseče, zvijezde – svi vi koji se krećete po nebu,
molim vas da me saslušate!
Među vas je stigao novi život.
Primite ga u svoj krug, preklinjem vas!
Izgladite mu put da stigne do vrha planine.
Hej vi, vjetrovi, oblaci, kiše, magle i svi ostali koji se u
zraku krećete,
molim vas da me saslušate!
Među vas je stigao novi život.
Primite ga u svoj krug, preklinjem vas!
Izgladite mu put da stigne do vrha druge planine.
Hej vi, rijeke, jezera, drveće i trave, i svi drugi koji
ste na zemlji,
molim vas da me saslušate!
Među vas je stigao novi život.
Primite ga u svoj krug, preklinjem vas!
Izgladite mu put da stigne do vrha treće planine.
Hej ptice, male i velike, što u zraku letite,
hej vi, životinje, male i velike što u šumi živite,
hej vi, kukci, veliki i mali, što u travi gmižete i rujete zemlju,
molim vas da me saslušate!
Među vas je stigao novi život.
Primite ga u svoj krug, preklinjem vas!
Izgladite mu put da stigne do vrha četvrte planine.
Shoshone
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Poezija
Uz Aztečko Carstvo uglavnom se vezuje duh ratništva koji je bio izrazita karakteristika aztečkog naroda tijekom njegova uspona iz potpune povijesne anonimnosti, kao i za trajanja snažnog i dobro organiziranog carstva. Međutim, cjelovita slika o Aztečkom Carstvu moguća je jedino ako uzmemo u obzir još dvije njegove, jednako važne, nutarnje karakteristike – duboku prožetost religijom i posebnu sklonost prema poeziji i umjetnosti općenito. Ove su tri značajke bile međusobno povezane i isprepletene: poezija i umjetnost nalazile su neiscrpno nadahnuće u mitsko-religijskim sadržajima, povezivanju ljudskog i božanskog, i traženju puta prema Bogu; ratnici su se često okretali molitvi pripremajući se za borbu meditacijama i postom, a ratničke himne spjevane u njihovu čast ističu vrline koje su se zahtijevale od ratnika.
U zenitu svoje moći Aztečko Carstvo obuhvaćalo je više naroda. Uz Azteke, važnu su ulogu imali narodi Texcoca i Tlacopana s kojima su tvorili trojni savez, te čitav niz pokorenih naroda pripojenih carstvu. Kulturna nastojanja bila su dobrim dijelom sinteza mnogih različitih utjecaja koje su svi ovi narodi u većoj ili manjoj mjeri baštinili iz tzv. náhuatl tradicije proslavljene po vrsnim umjetnicima i majstorima zanata Toltecima. Azteci su o njima govorili: “Sve što su radili bilo je predivno, prelijepo, dostojno poštovanja.” Sami Tolteci bili su nasljednici još starijih kultura Olmeka i grada Teotihuacána, od kojih preuzimaju gotovo identičan panteon bogova, monumentalne piramidalne građevine i skulpture, kalendar, pismo u obliku glifa te obrednu igru loptom. Azteci su tako imali povijesnu ulogu posljednjih nositelja duge i žive tradicije čiji se impuls neprekidno održavao više tisuća godina.
Poput prikaza njihovih božanstava ili slika na kodeksima, aztečka se poezija često doima složenom i prepunom teško razumljivih metafora. Međutim, to je samo prvi dojam. Onome tko je uporan i nastoji upoznati njihovu tradiciju i težnje, ova će djela razotkriti svu svoju istinsku i neposrednu ljepotu. O tome nam španjolski svećenik Duran iz XVI. st. kaže: “…riječi, izrazi, metafore izgledali su mi u početku besmisleno, ali kasnije, kad sam se udubio u njih i tražio objašnjenja, uvidio sam da su vrijedni divljenja.”
Filozofska pitanja mudraca-pjesnika Da bismo dokučili smisao poezije i njezin simbolizam, potrebno je reći nešto o njihovim filozofskim težnjama, pitanjima
kojima su bili zaokupljeni tlamatinime, mudraci i svećenici. Oni su bili glavni učitelji umjetnika i pjesnika, a i sami su bili pjesnici. Kroz himne i pjesme su na neposredniji način izrazili temeljna filozofska pitanja, dajući tako impuls i usmjerenje svim ostalim pjesničkim nastojanjima. Jedna pjesma o mudracima koju je od uništenja i zaborava sačuvao poznati fratar Sahagún, najzaslužniji za spašavanje mnogih drevnih i vrijednih tekstova u razdoblju nakon španjolskih osvajanja, ističe važnost i ulogu mudrih u životu Aztečkog Carstva:
Mudrac: svjetlost, baklja, velika baklja koja ne dimi…
Njegova tinta je crna i crvena, od njega potječu kodeksi…
On sam je pismo i mudrost.
On je put, istinski vodič drugima…
Istinski mudrac je pažljiv (poput liječnika) i čuva tradiciju.
Njegova mudrost se prenosi, on je taj koji podučava, slijedi istinu.
Učitelj istine ne prestaje opominjati.
Čini mudrima tuđa lica, čini da drugi poprime lice (ličnost), čini da ga razviju…
Učitelj je vodičima, pokazuje im put,
o njemu ovisi svatko.
Pred druge postavlja ogledalo, čini ih razboritima, pažljivima;
Svojom svjetlošću obasjava svijet.
Poznaje ono (što je) iznad nas (i), područje mrtvih…
Svatko koga on savjetuje, ispravlja se, poduku prima.
Zahvaljujući njemu svoja htijenja humaniziraju ljudi i dobivaju strogu poduku.
Tješi srce, tješi ljude, pomaže, liječi i svima donosi iscjeljenje.
(Madridski kodeks)
Najvažnije pitanje mudraca i pjesnika poput Netzaualcóyotla, kralja Texcoca, Tecayehuatzina iz grada muzike Huexotzinca, Ayocuana iz Tecamachalca i drugih, vezano je uz zagonetku Boga. Daju mu značenje Tloque Nahuaque, Gospodara blizine i zajedništva, što je naslijeđeno iz toltečke doktrine. U svojim stihovima oni iznose kako Bog nije neposredno dokučiv te pažnju usmjeravaju na vezu čovjeka i Boga i na zagonetku samog čovjeka. Tu se najprije nameće problem očite prolaznosti svega na zemlji, kako kaže Netzaualcóyotl:
Zar se zaista istinski živi na zemlji?
Ne zauvijek na zemlji: samo nakratko smo ovdje.
I da je žad, razbit će se.
I da je zlato, slomit će se.
I da je perje od quetzala, iskidat će se.
Ne zauvijek na zemlji, samo nakratko smo ovdje.
Svijet u kojem sve prolazi i teče ne nudi čovjeku nikakvu sigurnost, ali ga suočava sa smislom njegova života i vodi do pitanja o tome je li moguće izreći i ostaviti nešto istinito i trajno u takvom svijetu:
Govorimo li ovdje uopće nešto istinito, Davatelju života?
Samo sanjamo, samo se iz sna
budimo,
to je samo san…
Nitko ovdje ne govori istinu…
(Meksičke pjesme)[
Pjesnici često, kako bi pojačali važnost ovog pitanja, namjerno izražavaju sumnju:
…možda ipak na zemlji nitko ne govori istinu.
(Meksičke pjesme)
Nebrojene pjesme nadahnute su razmatranjima i pokušajima traženja odgovora na ova dva međusobno isprepletena ključna ljudska pitanja o spoznaji Boga i traženju istinitog ovdje na zemlji. Mudraci i pjesnici nam poručuju kako na ova pitanja nije moguće izravno odgovoriti. Ali postoji drugi put, put intuicije kojim čovjek korača pomoću “cvijeta i pjesme” (in xochitl, in cuicatl), što je aztečka metafora za umjetnost i poeziju. Ako je život san, ima u njemu jedna riječ, jedan smisao – cvijet i pjesma, ističe u razgovoru o cvijetu i pjesmi Tecayehuatzin na čuvenom skupu pjesnika u Huexotzincu.
Mudraci su smatrali da nas okružuje magični univerzum simbola u koji mogu proniknuti istinski umjetnici, ali samo ako ustrajno i ispravno traže. Istinski umjetnik je, po toltečkoj viziji koju preuzimaju Azteci, onaj koji je sposoban razgovarati s vlastitim srcem, a njegovo se srce opisuje kao knjiga slika. Umjetnik je kradljivac cvijeća i pjesama, onaj koji kroz dugi dijalog sa samim sobom traga i u svojoj nutrini pronalazi odgovarajući božanski simbol, unosi ga u riječi, ugrađuje u kamen, stavlja na kodekse ili u plemenitu kovinu, fino perje, glinu. Tako prenosi simbole koji mogu pomoći drugom čovjeku da isto tako pronađe istinu i svoj korijen. Umjetnik je imao ulogu da kroz svoja djela humanizira ljudsko srce i učini mudrijima njihova lica. Zbog toga su umjetnici dobivali sustavne poduke u nahuaškim visokim obrazovnim centrima, posebno u kućama himni, cuicacallijima, u kojima su učili stare tradicije, preuzimajući drevne ideale kako bi ih mogli oživjeti i predati dalje. Uz učenje same vještine, nužan preduvjet bio je umjetnički talent, ali ni jedno ni drugo nije bilo dovoljno za buđenje istinskog umjetnika. Da bi umjetnik mogao ispuniti svoju pravu ulogu, morao je postati gospodarom svoje sudbine i neprekidno opominjati samog sebe kako bi je bio dostojan. On je morao biti svjestan vlastite odgovornosti prema drugim ljudima kako ne bi stvarao poput lošeg umjetnika koji obrađuje slučajno, izruguje se sa svijetom, zatamnjuje stvari, vara…
U aztečkim obrazovnim centrima, kao i u odgoju djece, velika se pažnja posvećivala njegovanju lijepih riječi i plemenitog govora. Sahagún nam donosi opis dobrog pripovjedača koji, za razliku od lošeg, riječima postavlja stvari na svoje mjesto, unosi red i oživljava govor, a cvijeće, metafora za umjetnost, izlazi iz njegovih usta:
=>
U zenitu svoje moći Aztečko Carstvo obuhvaćalo je više naroda. Uz Azteke, važnu su ulogu imali narodi Texcoca i Tlacopana s kojima su tvorili trojni savez, te čitav niz pokorenih naroda pripojenih carstvu. Kulturna nastojanja bila su dobrim dijelom sinteza mnogih različitih utjecaja koje su svi ovi narodi u većoj ili manjoj mjeri baštinili iz tzv. náhuatl tradicije proslavljene po vrsnim umjetnicima i majstorima zanata Toltecima. Azteci su o njima govorili: “Sve što su radili bilo je predivno, prelijepo, dostojno poštovanja.” Sami Tolteci bili su nasljednici još starijih kultura Olmeka i grada Teotihuacána, od kojih preuzimaju gotovo identičan panteon bogova, monumentalne piramidalne građevine i skulpture, kalendar, pismo u obliku glifa te obrednu igru loptom. Azteci su tako imali povijesnu ulogu posljednjih nositelja duge i žive tradicije čiji se impuls neprekidno održavao više tisuća godina.
Poput prikaza njihovih božanstava ili slika na kodeksima, aztečka se poezija često doima složenom i prepunom teško razumljivih metafora. Međutim, to je samo prvi dojam. Onome tko je uporan i nastoji upoznati njihovu tradiciju i težnje, ova će djela razotkriti svu svoju istinsku i neposrednu ljepotu. O tome nam španjolski svećenik Duran iz XVI. st. kaže: “…riječi, izrazi, metafore izgledali su mi u početku besmisleno, ali kasnije, kad sam se udubio u njih i tražio objašnjenja, uvidio sam da su vrijedni divljenja.”
Filozofska pitanja mudraca-pjesnika Da bismo dokučili smisao poezije i njezin simbolizam, potrebno je reći nešto o njihovim filozofskim težnjama, pitanjima
kojima su bili zaokupljeni tlamatinime, mudraci i svećenici. Oni su bili glavni učitelji umjetnika i pjesnika, a i sami su bili pjesnici. Kroz himne i pjesme su na neposredniji način izrazili temeljna filozofska pitanja, dajući tako impuls i usmjerenje svim ostalim pjesničkim nastojanjima. Jedna pjesma o mudracima koju je od uništenja i zaborava sačuvao poznati fratar Sahagún, najzaslužniji za spašavanje mnogih drevnih i vrijednih tekstova u razdoblju nakon španjolskih osvajanja, ističe važnost i ulogu mudrih u životu Aztečkog Carstva:
Mudrac: svjetlost, baklja, velika baklja koja ne dimi…
Njegova tinta je crna i crvena, od njega potječu kodeksi…
On sam je pismo i mudrost.
On je put, istinski vodič drugima…
Istinski mudrac je pažljiv (poput liječnika) i čuva tradiciju.
Njegova mudrost se prenosi, on je taj koji podučava, slijedi istinu.
Učitelj istine ne prestaje opominjati.
Čini mudrima tuđa lica, čini da drugi poprime lice (ličnost), čini da ga razviju…
Učitelj je vodičima, pokazuje im put,
o njemu ovisi svatko.
Pred druge postavlja ogledalo, čini ih razboritima, pažljivima;
Svojom svjetlošću obasjava svijet.
Poznaje ono (što je) iznad nas (i), područje mrtvih…
Svatko koga on savjetuje, ispravlja se, poduku prima.
Zahvaljujući njemu svoja htijenja humaniziraju ljudi i dobivaju strogu poduku.
Tješi srce, tješi ljude, pomaže, liječi i svima donosi iscjeljenje.
(Madridski kodeks)
Najvažnije pitanje mudraca i pjesnika poput Netzaualcóyotla, kralja Texcoca, Tecayehuatzina iz grada muzike Huexotzinca, Ayocuana iz Tecamachalca i drugih, vezano je uz zagonetku Boga. Daju mu značenje Tloque Nahuaque, Gospodara blizine i zajedništva, što je naslijeđeno iz toltečke doktrine. U svojim stihovima oni iznose kako Bog nije neposredno dokučiv te pažnju usmjeravaju na vezu čovjeka i Boga i na zagonetku samog čovjeka. Tu se najprije nameće problem očite prolaznosti svega na zemlji, kako kaže Netzaualcóyotl:
Zar se zaista istinski živi na zemlji?
Ne zauvijek na zemlji: samo nakratko smo ovdje.
I da je žad, razbit će se.
I da je zlato, slomit će se.
I da je perje od quetzala, iskidat će se.
Ne zauvijek na zemlji, samo nakratko smo ovdje.
Svijet u kojem sve prolazi i teče ne nudi čovjeku nikakvu sigurnost, ali ga suočava sa smislom njegova života i vodi do pitanja o tome je li moguće izreći i ostaviti nešto istinito i trajno u takvom svijetu:
Govorimo li ovdje uopće nešto istinito, Davatelju života?
Samo sanjamo, samo se iz sna
budimo,
to je samo san…
Nitko ovdje ne govori istinu…
(Meksičke pjesme)[
Pjesnici često, kako bi pojačali važnost ovog pitanja, namjerno izražavaju sumnju:
…možda ipak na zemlji nitko ne govori istinu.
(Meksičke pjesme)
Nebrojene pjesme nadahnute su razmatranjima i pokušajima traženja odgovora na ova dva međusobno isprepletena ključna ljudska pitanja o spoznaji Boga i traženju istinitog ovdje na zemlji. Mudraci i pjesnici nam poručuju kako na ova pitanja nije moguće izravno odgovoriti. Ali postoji drugi put, put intuicije kojim čovjek korača pomoću “cvijeta i pjesme” (in xochitl, in cuicatl), što je aztečka metafora za umjetnost i poeziju. Ako je život san, ima u njemu jedna riječ, jedan smisao – cvijet i pjesma, ističe u razgovoru o cvijetu i pjesmi Tecayehuatzin na čuvenom skupu pjesnika u Huexotzincu.
Mudraci su smatrali da nas okružuje magični univerzum simbola u koji mogu proniknuti istinski umjetnici, ali samo ako ustrajno i ispravno traže. Istinski umjetnik je, po toltečkoj viziji koju preuzimaju Azteci, onaj koji je sposoban razgovarati s vlastitim srcem, a njegovo se srce opisuje kao knjiga slika. Umjetnik je kradljivac cvijeća i pjesama, onaj koji kroz dugi dijalog sa samim sobom traga i u svojoj nutrini pronalazi odgovarajući božanski simbol, unosi ga u riječi, ugrađuje u kamen, stavlja na kodekse ili u plemenitu kovinu, fino perje, glinu. Tako prenosi simbole koji mogu pomoći drugom čovjeku da isto tako pronađe istinu i svoj korijen. Umjetnik je imao ulogu da kroz svoja djela humanizira ljudsko srce i učini mudrijima njihova lica. Zbog toga su umjetnici dobivali sustavne poduke u nahuaškim visokim obrazovnim centrima, posebno u kućama himni, cuicacallijima, u kojima su učili stare tradicije, preuzimajući drevne ideale kako bi ih mogli oživjeti i predati dalje. Uz učenje same vještine, nužan preduvjet bio je umjetnički talent, ali ni jedno ni drugo nije bilo dovoljno za buđenje istinskog umjetnika. Da bi umjetnik mogao ispuniti svoju pravu ulogu, morao je postati gospodarom svoje sudbine i neprekidno opominjati samog sebe kako bi je bio dostojan. On je morao biti svjestan vlastite odgovornosti prema drugim ljudima kako ne bi stvarao poput lošeg umjetnika koji obrađuje slučajno, izruguje se sa svijetom, zatamnjuje stvari, vara…
U aztečkim obrazovnim centrima, kao i u odgoju djece, velika se pažnja posvećivala njegovanju lijepih riječi i plemenitog govora. Sahagún nam donosi opis dobrog pripovjedača koji, za razliku od lošeg, riječima postavlja stvari na svoje mjesto, unosi red i oživljava govor, a cvijeće, metafora za umjetnost, izlazi iz njegovih usta:
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Poezija
=>
Dobar pripovjedač:
ugodnih veselih riječi,
cvijeće mu je na usnama.
Njegov govor je pun savjeta,
ispravnih riječi,
iz usta mu izvire cvijeće.
Loš pripovjedač:
izvrće riječi,
nejasno ih izgovara.
Zamuckuje, loše izgovara.
Nevješto priča i opisuje,
izgovara prazne riječi,
bestidnik je.
Cvjetovi i pjesme koje umjetnik-pjesnik spusti iz unutrašnjosti neba nisu, međutim, njegova svojina, kako kaže Netzaualcóyotl:
Samo su nam ih posudili,
ovdje na zemlji,
kako bi se mogli ponijeti
u dvore Njegove
cvjetovi i pjesme.
Umjetnik-pjesnik je onaj koji ih oživljava, njegova je snaga u nadahnuću koje prenosi drugima. Jedino tako cvjetovi i pjesme traju:
Neće uvenuti moji cvjetovi,
neće utihnuti moje pjesme.
Ja pjevač ih uzdižem…
Pjesme i pjevanja
Aztečke se pjesme mogu podijeliti na duhovne, ratničke i lirske.
Duhovne pjesme su himne bogovima koje su pjevane uz muzičku pratnju za vrijeme religijskih svečanosti. U njima su se stalno ponavljale određene iste riječi, čime se postizao, kao i u tradicijama drugih naroda, odgovarajući sakralni ritam. Ove su pjesme bile temelj podučavanja u visokim školama, a nama su teško razumljive jer je ključ njihovih metafora izgubljen.
Ratničke himne su pjesme orlova i ozelota (tigrova), ratničkih redova poput viteških u zapadnoj tradiciji, koji su imali velik utjecaj na kulturu i pjesništvo. Ratničke su himne slavile hrabrost ratnika i vojskovođa, njihove humane osobine i pobjede nad neprijateljem.
Lirske pjesme slave ljepotu prirode, zemaljskog života, prijateljstva i vrijednost poezije – cvijeća i pjesama.
Pjesme su se učile uz pomoć oslikanih kodeksa. Veliki stručnjak za predšpanjolsku književnost Meksika A. M. Garibay o tome piše: Gledajući slike i slušajući učitelje, učenici sakupljahu u srcu i umu, čitavog života, kulturni, religiozni i književni sadržaj doba, izgubljenih u magli prošlosti. Postojali su posebni “čuvari” – svećenici koji su brinuli za ispravno pamćenje i prenošenje pjesama:
Čuvar je
pazio na pjesme bogova,
na sve božanske himne.
Kako nitko ne bi pogriješio,
marljivo se trudio predati ljudima,
božanske pjesme po svim četvrtima.
Aztečka je poezija imala svoju konkretnu primjenu prilikom vjerskih svečanosti kojih je u Aztečkom Carstvu bilo jako puno. Poezija je u obredima i ceremonijama bila udružena s plesom i muzikom tvoreći posebnu umjetnost. Svečanosti su pripremane u Kući muzike i pjesme, Mixcoacalli, gdje su se stalno uvježbavali novi i ponavljali stari plesovi i pjesme. O tome nam Garibay kaže: Učenje i usavršavanje pjesme i igre shvaćalo se kao naređenje dano od Boga. Igrali su uz pratnju raznih instrumenata: talambasa, bubnjeva, čegrtaljki, flauta… Sudionici su mijenjali odijela ovisno o kraju iz kojeg je pjesma potekla, čak i način izgovaranja riječi. Često su nosili maske… Svete igre izvođene na velikim trgovima Azteci su zvali maseualistli, što znači “zasluga”, jer je sudjelovanje u njima trebalo zaslužiti vrlinom, djelima milosrđa i žrtvovanjem.
Metafore i simboli
U poeziji Azteka, kao i u svim ostalim umjetničkim formama, neprekidno se uz bezbrojne varijacije ponavljaju isti simboli i metafore. Pjesnici nisu bili zaokupljeni stvaranjem originalnih simbola i metafora jer je u stvarnosti to bilo nemoguće, a svakim takvim pokušajem samo bi se udaljili od onih do kojih su pjesme trebale doći. Tako su mudrace nazivali vlasnicima crne i crvene boje, čovjeka gospodarom lica i srca, pjesnika cvjetnim papagajem ili cvjetnim dobošem, za vrhovnog Boga su govorili da je kao noć i vjetar, za dijete da je ogrlica od žada i quetzalova perja itd. Ove simboličke slike nisu bile slučajne i sadržavale su puno više od puke igre riječi. Njihova je uloga bila suptilno i intuitivno uvođenje u stvarnost nama nevidljivog svijeta, svijeta u kojem su simboli i pjesničke metafore žive i snažne ideje.
Ako netko posjeduje crno i crveno, onda je on čuvar kodeksa u kojima je pohranjeno znanje i tradicija. Kako kažu mitovi, kodekse su sastavili mudri u dalekim počecima aztečke povijesti prema božanskim uputama. Odabir boja nije slučajan. Crno se odnosi na ono tajno i nedostupno svima, a crveno je boja krvi, boja energije života i mudrosti, jer mudrost za ljude ima impuls vitalnosti, bez nje sve umire.
Čovjek mora težiti tome da postigne srce čvrsto poput kamena i otporno kao stablo drveta, ali uz mudro lice. Ovo podsjeća na budističko viđenje čovjeka koji mora imati čvrstu i neuništivu nutarnju jezgru poput koštice breskve, biti strog prema sebi, postojan i stabilan, ali poput sočnog ploda “mekan” prema drugima, mudar i pun ljudskog razumijevanja.
Metafora o pjesniku, cvjetnom papagaju ili cvjetnom dobošu, jasno ukazuje na ulogu pjesnika – oni nam donose i ustrajno ponavljaju određene ideje kroz raznolike forme njihovih cvjetova-pjesama. To rade uvijek iznova jer čovjek ima sklonost zaboravljati i ne primjećivati ljepotu i ono dobro, a što istinske pjesme čuvaju.
Bog je nedokučiv i nedostižan kao noć i vjetar, ali svaki je čovjek siguran u njihovo postojanje. Noć je doba u kojem postaje jasnija važnost Sunca, doba u kojem se pale vlastita svjetla, pokreću težnje, postavljaju pitanja. Vjetar je element koji čisti putove i otvara vidike. U aztečkim je mitovima vezan uz boga Pernatu Zmiju, Quetzalcoatla. Stari kult ovoga boga kojeg su Azteci prihvatili od pokorenih naroda govori o važnosti impulsa koji ljudima daje Quetzalcoatl. On ne samo da vlastitom žrtvom stvara čovjeka nakon potopa, nego mu daje sva potrebna znanja i vještine, od zakona, pisma, umjetnosti, do uzgoja zemlje, traženja ruda i obrade metala i svih graditeljskih umijeća. On je u svemu uzor i primjer moralnog savršenstva, ljubitelj mira.
Metafora o djetetu, ogrlici od žada i quetzalova perja, govori kako je dijete nešto izuzetno dragocjeno, poput žada i perja ptice quetzal, koji su Aztecima bili vrjedniji od zlata. Žad je simbol postojanosti duše, a rijetka ptica quetzal, koja boravi u visokim i nepristupačnim krošnjama, simbol je duha. Ova slika treba čovjeka neprestano podsjećati da svako dijete nosi u sebi mnogo više od slatke male pojavnosti i da je naša uloga pomoći mu da to izrazi. U tom su smislu Azteci bili primjer odgoja, ljubavi i podrške koju su iskazivali djeci i imali su sustav obaveznog obrazovanja dostupnog svima.
Ovo su tek neki od mogućih pogleda na najčešće metafore aztečkih pjesnika, a time se još uvijek nije, niti je to moguće, do kraja iscrpilo sve ono na što ove metafore upućuju. Također, poput poteza u šahu koji u određenoj igri mogu biti isti, a ipak nositi različitu težinu ovisno o tome kad su odigrani i u kojoj kombinaciji s obzirom na cjelinu, metafore i simbole trebamo gledati u kontekstu razvoja čitave pjesme, jer se jedino tako može shvatiti i smisao nekog pojedinog dijela.
=>
Dobar pripovjedač:
ugodnih veselih riječi,
cvijeće mu je na usnama.
Njegov govor je pun savjeta,
ispravnih riječi,
iz usta mu izvire cvijeće.
Loš pripovjedač:
izvrće riječi,
nejasno ih izgovara.
Zamuckuje, loše izgovara.
Nevješto priča i opisuje,
izgovara prazne riječi,
bestidnik je.
Cvjetovi i pjesme koje umjetnik-pjesnik spusti iz unutrašnjosti neba nisu, međutim, njegova svojina, kako kaže Netzaualcóyotl:
Samo su nam ih posudili,
ovdje na zemlji,
kako bi se mogli ponijeti
u dvore Njegove
cvjetovi i pjesme.
Umjetnik-pjesnik je onaj koji ih oživljava, njegova je snaga u nadahnuću koje prenosi drugima. Jedino tako cvjetovi i pjesme traju:
Neće uvenuti moji cvjetovi,
neće utihnuti moje pjesme.
Ja pjevač ih uzdižem…
Pjesme i pjevanja
Aztečke se pjesme mogu podijeliti na duhovne, ratničke i lirske.
Duhovne pjesme su himne bogovima koje su pjevane uz muzičku pratnju za vrijeme religijskih svečanosti. U njima su se stalno ponavljale određene iste riječi, čime se postizao, kao i u tradicijama drugih naroda, odgovarajući sakralni ritam. Ove su pjesme bile temelj podučavanja u visokim školama, a nama su teško razumljive jer je ključ njihovih metafora izgubljen.
Ratničke himne su pjesme orlova i ozelota (tigrova), ratničkih redova poput viteških u zapadnoj tradiciji, koji su imali velik utjecaj na kulturu i pjesništvo. Ratničke su himne slavile hrabrost ratnika i vojskovođa, njihove humane osobine i pobjede nad neprijateljem.
Lirske pjesme slave ljepotu prirode, zemaljskog života, prijateljstva i vrijednost poezije – cvijeća i pjesama.
Pjesme su se učile uz pomoć oslikanih kodeksa. Veliki stručnjak za predšpanjolsku književnost Meksika A. M. Garibay o tome piše: Gledajući slike i slušajući učitelje, učenici sakupljahu u srcu i umu, čitavog života, kulturni, religiozni i književni sadržaj doba, izgubljenih u magli prošlosti. Postojali su posebni “čuvari” – svećenici koji su brinuli za ispravno pamćenje i prenošenje pjesama:
Čuvar je
pazio na pjesme bogova,
na sve božanske himne.
Kako nitko ne bi pogriješio,
marljivo se trudio predati ljudima,
božanske pjesme po svim četvrtima.
Aztečka je poezija imala svoju konkretnu primjenu prilikom vjerskih svečanosti kojih je u Aztečkom Carstvu bilo jako puno. Poezija je u obredima i ceremonijama bila udružena s plesom i muzikom tvoreći posebnu umjetnost. Svečanosti su pripremane u Kući muzike i pjesme, Mixcoacalli, gdje su se stalno uvježbavali novi i ponavljali stari plesovi i pjesme. O tome nam Garibay kaže: Učenje i usavršavanje pjesme i igre shvaćalo se kao naređenje dano od Boga. Igrali su uz pratnju raznih instrumenata: talambasa, bubnjeva, čegrtaljki, flauta… Sudionici su mijenjali odijela ovisno o kraju iz kojeg je pjesma potekla, čak i način izgovaranja riječi. Često su nosili maske… Svete igre izvođene na velikim trgovima Azteci su zvali maseualistli, što znači “zasluga”, jer je sudjelovanje u njima trebalo zaslužiti vrlinom, djelima milosrđa i žrtvovanjem.
Metafore i simboli
U poeziji Azteka, kao i u svim ostalim umjetničkim formama, neprekidno se uz bezbrojne varijacije ponavljaju isti simboli i metafore. Pjesnici nisu bili zaokupljeni stvaranjem originalnih simbola i metafora jer je u stvarnosti to bilo nemoguće, a svakim takvim pokušajem samo bi se udaljili od onih do kojih su pjesme trebale doći. Tako su mudrace nazivali vlasnicima crne i crvene boje, čovjeka gospodarom lica i srca, pjesnika cvjetnim papagajem ili cvjetnim dobošem, za vrhovnog Boga su govorili da je kao noć i vjetar, za dijete da je ogrlica od žada i quetzalova perja itd. Ove simboličke slike nisu bile slučajne i sadržavale su puno više od puke igre riječi. Njihova je uloga bila suptilno i intuitivno uvođenje u stvarnost nama nevidljivog svijeta, svijeta u kojem su simboli i pjesničke metafore žive i snažne ideje.
Ako netko posjeduje crno i crveno, onda je on čuvar kodeksa u kojima je pohranjeno znanje i tradicija. Kako kažu mitovi, kodekse su sastavili mudri u dalekim počecima aztečke povijesti prema božanskim uputama. Odabir boja nije slučajan. Crno se odnosi na ono tajno i nedostupno svima, a crveno je boja krvi, boja energije života i mudrosti, jer mudrost za ljude ima impuls vitalnosti, bez nje sve umire.
Čovjek mora težiti tome da postigne srce čvrsto poput kamena i otporno kao stablo drveta, ali uz mudro lice. Ovo podsjeća na budističko viđenje čovjeka koji mora imati čvrstu i neuništivu nutarnju jezgru poput koštice breskve, biti strog prema sebi, postojan i stabilan, ali poput sočnog ploda “mekan” prema drugima, mudar i pun ljudskog razumijevanja.
Metafora o pjesniku, cvjetnom papagaju ili cvjetnom dobošu, jasno ukazuje na ulogu pjesnika – oni nam donose i ustrajno ponavljaju određene ideje kroz raznolike forme njihovih cvjetova-pjesama. To rade uvijek iznova jer čovjek ima sklonost zaboravljati i ne primjećivati ljepotu i ono dobro, a što istinske pjesme čuvaju.
Bog je nedokučiv i nedostižan kao noć i vjetar, ali svaki je čovjek siguran u njihovo postojanje. Noć je doba u kojem postaje jasnija važnost Sunca, doba u kojem se pale vlastita svjetla, pokreću težnje, postavljaju pitanja. Vjetar je element koji čisti putove i otvara vidike. U aztečkim je mitovima vezan uz boga Pernatu Zmiju, Quetzalcoatla. Stari kult ovoga boga kojeg su Azteci prihvatili od pokorenih naroda govori o važnosti impulsa koji ljudima daje Quetzalcoatl. On ne samo da vlastitom žrtvom stvara čovjeka nakon potopa, nego mu daje sva potrebna znanja i vještine, od zakona, pisma, umjetnosti, do uzgoja zemlje, traženja ruda i obrade metala i svih graditeljskih umijeća. On je u svemu uzor i primjer moralnog savršenstva, ljubitelj mira.
Metafora o djetetu, ogrlici od žada i quetzalova perja, govori kako je dijete nešto izuzetno dragocjeno, poput žada i perja ptice quetzal, koji su Aztecima bili vrjedniji od zlata. Žad je simbol postojanosti duše, a rijetka ptica quetzal, koja boravi u visokim i nepristupačnim krošnjama, simbol je duha. Ova slika treba čovjeka neprestano podsjećati da svako dijete nosi u sebi mnogo više od slatke male pojavnosti i da je naša uloga pomoći mu da to izrazi. U tom su smislu Azteci bili primjer odgoja, ljubavi i podrške koju su iskazivali djeci i imali su sustav obaveznog obrazovanja dostupnog svima.
Ovo su tek neki od mogućih pogleda na najčešće metafore aztečkih pjesnika, a time se još uvijek nije, niti je to moguće, do kraja iscrpilo sve ono na što ove metafore upućuju. Također, poput poteza u šahu koji u određenoj igri mogu biti isti, a ipak nositi različitu težinu ovisno o tome kad su odigrani i u kojoj kombinaciji s obzirom na cjelinu, metafore i simbole trebamo gledati u kontekstu razvoja čitave pjesme, jer se jedino tako može shvatiti i smisao nekog pojedinog dijela.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Poezija
=>
“San jedne riječi”
Zašto su Azteci kao metaforu za umjetnost i poeziju izabrali baš cvijet i pjesmu?
Jednoznačan i potpun odgovor, kao i u svemu vezanom uz Azteke, nije moguće dati. Možda zato što se i cvijet i pjesma doimaju kao da dolaze iz drugih dimenzija. Cvijet je kruna jedne biljke, a u njemu je istodobno sjemenka buduće. Ovaj prividno krhki i nježni simbol nosi u sebi nešto izuzetno vrijedno – može povezati ono staro i prošlo s onim novim, što tek treba doći. S druge strane, pjesma ima svoje trajanje, ne možemo odjednom izgovoriti ili otpjevati sve. Dok se pred nama razvijaju njezini stihovi, mi usvajamo dio po dio čitave ideje. Cjelina cvijeta i pjesme ostaje u nama kao otisak – oni su naizgled prošli, ali su nešto probudili i oživjeli. Njihova stvarna snaga je u obnovi, u tragu koji ostaje.
Iako kratkotrajni, oni omogućuju stvaranje mosta koji traje izvan vidljivih granica, mosta koji povezuje čovjeka sa svim onim što je istinsko i duboko ljudsko. Zato se kroz mnoge različite teme u njihovim pjesmama provlači i naslućuje uvijek jedna, najvažnija tema – prijateljstvo. Cvijet i pjesma omogućuju prepoznavanje ili, kako kaže Tecayehuatzin, cvjetovi i pjesme čine susret prijatelja mogućim. Zato on razgovor o umjetnosti i poeziji, cvijetu i pjesmi, na skupu pjesnika zaključuje pjesmom:
A sad, o prijatelji!
Poslušajte san jedne riječi:
Svako proljeće nas oživljava,
zlatni nas klip kukuruza osvježava?
Crvenkasti klip nam se pretvara u ogrlicu
Znamo barem to da su istinita
srca naših prijatelja!
(Meksičke pjesme)
Dok prolaze dani, proljeća i godišnja doba donoseći snagu koja oživljava, pokreće i krijepi, postoji nešto što nadilazi ove mijene, postoji san jedne riječi koja traje kroz vrijeme. Premda izgleda kao san, u njemu smo daleko bliži vlastitoj stvarnosti nego u puno svakodnevnih, običnih trenutaka. U tom snu potpuno sigurno znamo i vidimo što je ono istinsko, ono što svakom nastojanju daje smisao – srca naših prijatelja.
=>
“San jedne riječi”
Zašto su Azteci kao metaforu za umjetnost i poeziju izabrali baš cvijet i pjesmu?
Jednoznačan i potpun odgovor, kao i u svemu vezanom uz Azteke, nije moguće dati. Možda zato što se i cvijet i pjesma doimaju kao da dolaze iz drugih dimenzija. Cvijet je kruna jedne biljke, a u njemu je istodobno sjemenka buduće. Ovaj prividno krhki i nježni simbol nosi u sebi nešto izuzetno vrijedno – može povezati ono staro i prošlo s onim novim, što tek treba doći. S druge strane, pjesma ima svoje trajanje, ne možemo odjednom izgovoriti ili otpjevati sve. Dok se pred nama razvijaju njezini stihovi, mi usvajamo dio po dio čitave ideje. Cjelina cvijeta i pjesme ostaje u nama kao otisak – oni su naizgled prošli, ali su nešto probudili i oživjeli. Njihova stvarna snaga je u obnovi, u tragu koji ostaje.
Iako kratkotrajni, oni omogućuju stvaranje mosta koji traje izvan vidljivih granica, mosta koji povezuje čovjeka sa svim onim što je istinsko i duboko ljudsko. Zato se kroz mnoge različite teme u njihovim pjesmama provlači i naslućuje uvijek jedna, najvažnija tema – prijateljstvo. Cvijet i pjesma omogućuju prepoznavanje ili, kako kaže Tecayehuatzin, cvjetovi i pjesme čine susret prijatelja mogućim. Zato on razgovor o umjetnosti i poeziji, cvijetu i pjesmi, na skupu pjesnika zaključuje pjesmom:
A sad, o prijatelji!
Poslušajte san jedne riječi:
Svako proljeće nas oživljava,
zlatni nas klip kukuruza osvježava?
Crvenkasti klip nam se pretvara u ogrlicu
Znamo barem to da su istinita
srca naših prijatelja!
(Meksičke pjesme)
Dok prolaze dani, proljeća i godišnja doba donoseći snagu koja oživljava, pokreće i krijepi, postoji nešto što nadilazi ove mijene, postoji san jedne riječi koja traje kroz vrijeme. Premda izgleda kao san, u njemu smo daleko bliži vlastitoj stvarnosti nego u puno svakodnevnih, običnih trenutaka. U tom snu potpuno sigurno znamo i vidimo što je ono istinsko, ono što svakom nastojanju daje smisao – srca naših prijatelja.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Poezija
=>
RAZGOVOR O POEZIJI
Cvijet i pjesma
Oko 1490. g. kralj grada Huexotzinca, pjesnik Tecayehuatzin, pozvao je u svoju palaču pjesnike i mudrace carstva kako bi zajedno pokušali objasniti što je to umjetnost i poezija. Tecayehuatzin se na početku obratio svim pjesnicima uz pohvalu cvijetu i pjesmi i zapitao se jesu li stvarno cvijet i pjesma jedino ono istinito, ono što u sebi nosi čovjekovo nebesko korijenje na zemlji. Svi su pjesnici kroz pjesme izrazili svoja mišljenja:
Tecayehuatzin:
Gdje si bio o, pjesniče?
Požuri se već jednom, cvjetni dobošu,
opasan perjem od quetzala,
isprepleten ukrašenim cvijećem.
Pružit ćeš užitak plemenitima
gospodi orlovima i tigrovima.
Sišao je, bez sumnje, u mjesto bubnjeva,
tamo odlazi pjesnik,
raspreda svoje predivne himne,
jednu po jednu predaje ih Onome koji daruje Život…
Je li to možda jedino istinito na zemlji?
Ayocuan:
Iz nutrine neba dolaze
lijepo cvijeće, lijepe pjesme.
Nagrđuje ih naša žudnja…
Prijateljstvo je kiša predivnih cvjetova…
Zar nisi ti govorio Bogu?
Vidio si zoru
i počeo pjevati …
Nitko neće završiti ovdje
cvjetove i pjesme
oni traju u kući Onoga koji daruje Život.
Aquiautzin:
Onuda sam začuo pjesmu,
i sada je slušam,
svira njena flauta,
nisko cvijeća, kralju Ayocuane.
Gdje živiš, o Bože moj,
Davatelju Života?
Ja tražim tebe…
Na sve strane nalazi se
tvoja kuća, Davatelju života…
Samo Bog,
slušaj već jednom ovdje
sišavši iz unutrašnjosti svoje,
dolazi pjevajući.
Već mu odgovaraju kneževi,
koji su došli svirati na svojim flautama.
Cuauhtenocoztli:
Imaju li ljudi istinu, korijen?
Hoće li i sutra naša pjesma još imati
korijen i istinu?
Što uopće postoji?
Kad bih te odveo tamo,
tamo bi zaista postojao.
Motenehuatzin:
Čuo sam jednu pjesmu,
vidio sam u cvjetnim vodama,
onoga koji hoda tamo u proljeće,
onoga koji razgovara s praskozorjem,
vatrenu pticu, pticu kukuruzišta,
crvenu pticu: kneza Motenehuatzina.
Tecayehuatzin:
Prijatelji moji, vi koji ste tamo,
koji ste unutar cvjetne kuće,
vatrene ptice, koju šalje Bog.
Dođite uzeti perjanicu od quetzala,
da ja vidim
one koji čine da se predivne flaute smiju
Monencautzin:
Niču, niču cvjetovi,
stvaraju cvjetovi svoje krune,
pred licem Onoga koji daruje život.
On ti odgovara.
Predivna božja ptica,
Koju si tražio ti.
Koliko ih se obogatilo pjesmama tvojim,
Ti si ih razdragao.
Cvijeće se pomjera!
Tlapalteuczicin:
O prijatelji, vas hodajući tražim.
Obilazim cvjetna polja
A vi ste najzad ovdje.
Radujte se, pričajte vaše povijesti!
O prijatelji, stigao je vaš prijatelj.
Tko sam ja?
Leteći živim,
Sastavljam himnu,
Opjevam cvijeće:
Leptire od pjesme.
Izbijaju iz moje nutrine,
Uživaj u njima, srce moje.
Nad zemljom širim svoja krila,
U mjestu cvjetnih bubnjeva.
Diže se nad zemljom, klija moja pjesma.
Ovdje, o, prijatelji, ponavljam svoje pjesme.
Poniknuo sam među pjesmama.
I još se sastavljaju pjesme…
Ayoquan:
…Talambas, kornjačin oklop
Odjekuju u tvojoj kući,
Prebivaju u Huexotzincu.
Tamo bdi Tecayehuatzin…
Slušajte:
Ovamo se spušta naš otac Bog.
Ovdje je njegova kuća, gdje se nalazi bubanj od tigrova,
Gdje su se začele pjesme
Na zvuk talambasa…
Tako se slavi na zemlji i brdu,
Tako se slavi jedini Bog…
RAZGOVOR O POEZIJI
Cvijet i pjesma
Oko 1490. g. kralj grada Huexotzinca, pjesnik Tecayehuatzin, pozvao je u svoju palaču pjesnike i mudrace carstva kako bi zajedno pokušali objasniti što je to umjetnost i poezija. Tecayehuatzin se na početku obratio svim pjesnicima uz pohvalu cvijetu i pjesmi i zapitao se jesu li stvarno cvijet i pjesma jedino ono istinito, ono što u sebi nosi čovjekovo nebesko korijenje na zemlji. Svi su pjesnici kroz pjesme izrazili svoja mišljenja:
Tecayehuatzin:
Gdje si bio o, pjesniče?
Požuri se već jednom, cvjetni dobošu,
opasan perjem od quetzala,
isprepleten ukrašenim cvijećem.
Pružit ćeš užitak plemenitima
gospodi orlovima i tigrovima.
Sišao je, bez sumnje, u mjesto bubnjeva,
tamo odlazi pjesnik,
raspreda svoje predivne himne,
jednu po jednu predaje ih Onome koji daruje Život…
Je li to možda jedino istinito na zemlji?
Ayocuan:
Iz nutrine neba dolaze
lijepo cvijeće, lijepe pjesme.
Nagrđuje ih naša žudnja…
Prijateljstvo je kiša predivnih cvjetova…
Zar nisi ti govorio Bogu?
Vidio si zoru
i počeo pjevati …
Nitko neće završiti ovdje
cvjetove i pjesme
oni traju u kući Onoga koji daruje Život.
Aquiautzin:
Onuda sam začuo pjesmu,
i sada je slušam,
svira njena flauta,
nisko cvijeća, kralju Ayocuane.
Gdje živiš, o Bože moj,
Davatelju Života?
Ja tražim tebe…
Na sve strane nalazi se
tvoja kuća, Davatelju života…
Samo Bog,
slušaj već jednom ovdje
sišavši iz unutrašnjosti svoje,
dolazi pjevajući.
Već mu odgovaraju kneževi,
koji su došli svirati na svojim flautama.
Cuauhtenocoztli:
Imaju li ljudi istinu, korijen?
Hoće li i sutra naša pjesma još imati
korijen i istinu?
Što uopće postoji?
Kad bih te odveo tamo,
tamo bi zaista postojao.
Motenehuatzin:
Čuo sam jednu pjesmu,
vidio sam u cvjetnim vodama,
onoga koji hoda tamo u proljeće,
onoga koji razgovara s praskozorjem,
vatrenu pticu, pticu kukuruzišta,
crvenu pticu: kneza Motenehuatzina.
Tecayehuatzin:
Prijatelji moji, vi koji ste tamo,
koji ste unutar cvjetne kuće,
vatrene ptice, koju šalje Bog.
Dođite uzeti perjanicu od quetzala,
da ja vidim
one koji čine da se predivne flaute smiju
Monencautzin:
Niču, niču cvjetovi,
stvaraju cvjetovi svoje krune,
pred licem Onoga koji daruje život.
On ti odgovara.
Predivna božja ptica,
Koju si tražio ti.
Koliko ih se obogatilo pjesmama tvojim,
Ti si ih razdragao.
Cvijeće se pomjera!
Tlapalteuczicin:
O prijatelji, vas hodajući tražim.
Obilazim cvjetna polja
A vi ste najzad ovdje.
Radujte se, pričajte vaše povijesti!
O prijatelji, stigao je vaš prijatelj.
Tko sam ja?
Leteći živim,
Sastavljam himnu,
Opjevam cvijeće:
Leptire od pjesme.
Izbijaju iz moje nutrine,
Uživaj u njima, srce moje.
Nad zemljom širim svoja krila,
U mjestu cvjetnih bubnjeva.
Diže se nad zemljom, klija moja pjesma.
Ovdje, o, prijatelji, ponavljam svoje pjesme.
Poniknuo sam među pjesmama.
I još se sastavljaju pjesme…
Ayoquan:
…Talambas, kornjačin oklop
Odjekuju u tvojoj kući,
Prebivaju u Huexotzincu.
Tamo bdi Tecayehuatzin…
Slušajte:
Ovamo se spušta naš otac Bog.
Ovdje je njegova kuća, gdje se nalazi bubanj od tigrova,
Gdje su se začele pjesme
Na zvuk talambasa…
Tako se slavi na zemlji i brdu,
Tako se slavi jedini Bog…
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Poezija
Zbog ljubavi
Razmrsio sam sobu gdje spavam, gdje snivam
Razmrsio sam polje i grad gdje život provodim,
Gdje svjetlo se skuplja u mojim odsutnim očima,
Gdje sunce izlazi, gdje snivajuć bdim.
Svijet male sreće, bez površine i bez dna,
S odmah zaboravljenim čarima,
Rođenje i smrt zamršava njihove dodire
U neba i zemlje pomiješanim naborima.
Ništa ne odijelih, već udvostručih srce svoje.
Da bi se voljelo, sve stvorih: nestvarno i što je java;
Dadoh joj njen razum, njen oblik, njenu toplinu
I besmrtnu ulogu-njoj koja me obasjava.
Paul Elurad
Razmrsio sam sobu gdje spavam, gdje snivam
Razmrsio sam polje i grad gdje život provodim,
Gdje svjetlo se skuplja u mojim odsutnim očima,
Gdje sunce izlazi, gdje snivajuć bdim.
Svijet male sreće, bez površine i bez dna,
S odmah zaboravljenim čarima,
Rođenje i smrt zamršava njihove dodire
U neba i zemlje pomiješanim naborima.
Ništa ne odijelih, već udvostručih srce svoje.
Da bi se voljelo, sve stvorih: nestvarno i što je java;
Dadoh joj njen razum, njen oblik, njenu toplinu
I besmrtnu ulogu-njoj koja me obasjava.
Paul Elurad
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Poezija
MA IH KOJI SU UMRLI LJUBEĆI SE
Ima ih koji umiru, ali smrt ne prepoznaju
i to se ponavlja svakoga dana postajuci neprimjetno,
zaboravljeno, izgubljeno.
Ima ih koje je smrt zatekla kako se smiju,
kako se smiju do suza, ali smijeh se skupio
u neodlucnu boru na obali usana
i ostala je samo voda, topla i vlazna.
Ima ih koji umiru samo za sebe, u njima
svi zive, u njima svi traze svoju smrt
i nalaze je u svemu sto im pripada.
Ima ih koji umiru samo za druge, u njima umiru svi,
sve u njima umire do njih samih. U kutu svoga tijela
oni disu i placu.
Ima ih koji su samo uzdahnuli
poput zvona u kome svaki udarac srca
odjekuje kao udarac groma.
Ima ih koji se oprastaju, ne znajuci kamo idu,
ni kome pruzaju ruku. Njihova se sudbina ostvaruje
ispisujuci magicne znakove na krilu ptice.
Ima ih koje je smrt zatekla ljubeci se.
O njima bih mogao govoriti da su rijeci prazne
kao koza gusjenice iz koje se radja prekrasan leptir.
Ima ih koji su umrli grleci se. Zar ima ljepse smrti
od plamena koji svoje ostre zube
odmara na grlu koje jeca?
Ima ih koji su smrt docekali kao zenu,
kao ljubavnici spremni da vladaju, da budu pobijedjeni,
i ne znaju gdje pocinje poraz i gdje pobjeda prestaje.
Ima ih koji su umrli, ali ni to nije bilo dovoljno
i oni su ponavljali svoju smrt
kao dijete koje ponavlja stihove.
Ima nespretnih, zbunjenih, uplasenih i uznemirenih.
O njima vjetar pjeva dok valja svoje tesko tijelo
u sporom koritu mora.
Ima i onih koji su umiruci psovali zivot
rijecima u kojima bijase gorcine
poput trnja sto jeca iza svake ruze.
I konacno, ima ih koji su umrli odjednom,
baceni poput kamena visoko u nebo.
Ni smrt ih nije zaustavila
u letu koji jos traje.
Zvonimir Golob .
Ima ih koji umiru, ali smrt ne prepoznaju
i to se ponavlja svakoga dana postajuci neprimjetno,
zaboravljeno, izgubljeno.
Ima ih koje je smrt zatekla kako se smiju,
kako se smiju do suza, ali smijeh se skupio
u neodlucnu boru na obali usana
i ostala je samo voda, topla i vlazna.
Ima ih koji umiru samo za sebe, u njima
svi zive, u njima svi traze svoju smrt
i nalaze je u svemu sto im pripada.
Ima ih koji umiru samo za druge, u njima umiru svi,
sve u njima umire do njih samih. U kutu svoga tijela
oni disu i placu.
Ima ih koji su samo uzdahnuli
poput zvona u kome svaki udarac srca
odjekuje kao udarac groma.
Ima ih koji se oprastaju, ne znajuci kamo idu,
ni kome pruzaju ruku. Njihova se sudbina ostvaruje
ispisujuci magicne znakove na krilu ptice.
Ima ih koje je smrt zatekla ljubeci se.
O njima bih mogao govoriti da su rijeci prazne
kao koza gusjenice iz koje se radja prekrasan leptir.
Ima ih koji su umrli grleci se. Zar ima ljepse smrti
od plamena koji svoje ostre zube
odmara na grlu koje jeca?
Ima ih koji su smrt docekali kao zenu,
kao ljubavnici spremni da vladaju, da budu pobijedjeni,
i ne znaju gdje pocinje poraz i gdje pobjeda prestaje.
Ima ih koji su umrli, ali ni to nije bilo dovoljno
i oni su ponavljali svoju smrt
kao dijete koje ponavlja stihove.
Ima nespretnih, zbunjenih, uplasenih i uznemirenih.
O njima vjetar pjeva dok valja svoje tesko tijelo
u sporom koritu mora.
Ima i onih koji su umiruci psovali zivot
rijecima u kojima bijase gorcine
poput trnja sto jeca iza svake ruze.
I konacno, ima ih koji su umrli odjednom,
baceni poput kamena visoko u nebo.
Ni smrt ih nije zaustavila
u letu koji jos traje.
Zvonimir Golob .
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Poezija
XXVII
"Veruj ljubavi i onda kad zadaje bol. Ne zatvaraj svoje srce."
"Ah, ne prijatelju, mracne su tvoje reci, ne mogu ih razumeti."
"O dragana, srce je samo tu da se daruje jednom suzom, jednom pesmom."
"Ah, ne, prijatelju, mracne su tvoje revi, ne mogu ih razumeti."
"Radost je osetljiva kap rose: dok se smeje, vec umire.
Ali je jad jak i zilav. Pusti ljubav punu jada neka bdi u ocima tvojim."
"Ah. ne, prijatelju, mracne su tvoje reci, ne mogu ih razumeti."
"Lotos cvet gledajuci sunce i gubi sve sto ima.
Ne bi mogao poneti pupoljke u vecitoj zimskoj mali."
"Ah. ne, prijatelju, mracne su tvoje reci, ne mogu ih razumeti."
Rabindranat Tagore
"Veruj ljubavi i onda kad zadaje bol. Ne zatvaraj svoje srce."
"Ah, ne prijatelju, mracne su tvoje reci, ne mogu ih razumeti."
"O dragana, srce je samo tu da se daruje jednom suzom, jednom pesmom."
"Ah, ne, prijatelju, mracne su tvoje revi, ne mogu ih razumeti."
"Radost je osetljiva kap rose: dok se smeje, vec umire.
Ali je jad jak i zilav. Pusti ljubav punu jada neka bdi u ocima tvojim."
"Ah. ne, prijatelju, mracne su tvoje reci, ne mogu ih razumeti."
"Lotos cvet gledajuci sunce i gubi sve sto ima.
Ne bi mogao poneti pupoljke u vecitoj zimskoj mali."
"Ah. ne, prijatelju, mracne su tvoje reci, ne mogu ih razumeti."
Rabindranat Tagore
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Poezija
Kada su Hafiza jednom pitali: Tko je pjesnik?, odgovorio je: Pjesnik je netko tko je kadar uliti svjetlost u čašu, pa je podignuti i napojiti tvoja lijepa suha, sveta usta.
Iranski pjesnik Šemsudin Muhamed (oko 1320. – 1389.) poznatiji je pod nadimkom Hafiz, što na arapskom jeziku znači onaj koji zna napamet sve stihove Kurana. Osim Kurana, od malih se nogu upoznao i nadahnuo poezijom velikih pjesnika-mistika: Sadija, Rumija, Atara Nišapurija…
Hafizu rano umire otac te još kao dječak počinje raditi da bi se mogao školovati. Raznoseći kruh, zaljubljuje se u djevojku iz imućne obitelji, obećanu drugome. Zanesen, Hafiz joj piše ljubavne pjesme. No, budući da je i dalje za njega bila nedostižna, odlučuje se na bdijenje od četrdeset noći pored groba jednog sveca, jer će prema legendi taj čin onome koji ustraje ostvariti želju srca. Legenda kaže da se na izmaku četrdesete noći pred Hafizom pojavljuje anđeo, a pjesnik, ugledavši ga u svoj njegovoj ljepoti, zaboravlja na svoju zemaljsku ljubav i kreće u potragu za onom božanskom.
Stječe klasično obrazovanje utemeljeno na filozofiji, lingvistici, književnosti, misticizmu i religiji. Upoznaje učitelja iz Širaza, Muhameda Atara, tada poznatog kao trgovca mirisima. Atar prepoznaje Hafizov pjesnički dar te ga usmjerava u njegovoj potrazi za onim uzvišenim. Sljedeća četiri desetljeća, osnažen učiteljevom vjerom, strpljenjem i vlastitom ustrajnošću, Hafiz vlastite spoznaje pretače u stihove kojima savjetuje i nadahnjuje čitatelja da mu se pridruži u traganju.
Njegovi su stihovi jednostavni i duboki, prožeti snagom koja može doprijeti do svačijeg srca. Između redaka, stihovi skrivaju tajne o smislu čovjekova života. Obraćaju se čovjeku kao dijelu univerzuma i Božjem stvorenju. Hafiz uči da se ono uzvišeno, Bog i velike životne istine ne spoznaju razumom, nego srcem i predanošću. Nerijetko je sebi zamjerao kad ne bi uspio prijatelja potaknuti na isti put. Od petstotinjak gazela1 nije lako izabrati njih nekoliko koje će najvjernije predstaviti pjesnikova stremljenja i stanja duše.
'Zašto bi teglio?'
Hafize,
Zašto bi teglio tovar knjiga
Na leđima
Dok se penješ na ovu planinu,
Kada će noćas
Samo nekoliko misli o Bogu
Zapaliti svetu vatru.
Netko se treba početi smijati
Imam tisuću sjajnih laži
Za pitanje
Kako si?
Imam tisuću sjajnih laži
Za pitanje
Što je Bog?
Ako misliš da se Istina može saznati
Iz riječi,
Ako misliš da Sunce i Ocean
Mogu proći kroz taj maleni otvor
Zvani usta,
Onda se netko treba početi smijati!
Netko se treba početi neobuzdano smijati.
Tišina
Jedan dan Tišine
Može sam po sebi biti hodočašće.
Dan Tišine
Može ti pomoći čuti
Kako Duša svira
Svoju čudesnu lautu i bubanj.
Nije li najveći dio govorenja
Suluda obrana tvrđave koja se ruši?
Naslutio sam da smo ovdje došli
Da se predamo u Tišini,
Da se prepustimo Svjetlosti i Sreći,
Da plešemo iznutra
Slaveći Pobjedu Ljubavi!
Gorući tulipan
Jednom će iz mog groba izrasti
Bezbrojni crveni tulipani.
I gorjet će rumenim plamenom.
Ne čudi se tome, o najljepša,
Sjeti se koliki je silan žar
Ljubavi tebi posvećene
Gorio nekoć u živom čovjeku.
Kad mrtav toliko plamti.
Riješio sam
Dragi svijete, čvrsto sam riješio
Da na svojoj samrtničkoj postelji
Ne zažalim što te nisam
Dovoljno ljubio.
Svaka kretnja
Rijetko mi preko usana
Prijeđe riječ “Ne”,
Jer mojoj duši je potpuno jasno
Da je Bog glasno dovikivao “Da! Da! Da!”
Svakom blistavom pokretu u Postojanju.
Fragmenti pjesama
***
Na putu ljubavi logikom i razumom pokušavah,
ali to bješe kao želja rose da na oceanu trag svoj ostavi.
***
Počni sve doživljavati kao Boga
Ali drži to u tajnosti.
***
Jedino do čega je normalnom čovjeku stalo je
Pružiti Ljubav!
***
Volio bih da ti mogu pokazati,
Kada si usamljen ili u mraku,
Zadivljujuću Svjetlost
Tvog vlastitog Bića!
***
Iranski pjesnik Šemsudin Muhamed (oko 1320. – 1389.) poznatiji je pod nadimkom Hafiz, što na arapskom jeziku znači onaj koji zna napamet sve stihove Kurana. Osim Kurana, od malih se nogu upoznao i nadahnuo poezijom velikih pjesnika-mistika: Sadija, Rumija, Atara Nišapurija…
Hafizu rano umire otac te još kao dječak počinje raditi da bi se mogao školovati. Raznoseći kruh, zaljubljuje se u djevojku iz imućne obitelji, obećanu drugome. Zanesen, Hafiz joj piše ljubavne pjesme. No, budući da je i dalje za njega bila nedostižna, odlučuje se na bdijenje od četrdeset noći pored groba jednog sveca, jer će prema legendi taj čin onome koji ustraje ostvariti želju srca. Legenda kaže da se na izmaku četrdesete noći pred Hafizom pojavljuje anđeo, a pjesnik, ugledavši ga u svoj njegovoj ljepoti, zaboravlja na svoju zemaljsku ljubav i kreće u potragu za onom božanskom.
Stječe klasično obrazovanje utemeljeno na filozofiji, lingvistici, književnosti, misticizmu i religiji. Upoznaje učitelja iz Širaza, Muhameda Atara, tada poznatog kao trgovca mirisima. Atar prepoznaje Hafizov pjesnički dar te ga usmjerava u njegovoj potrazi za onim uzvišenim. Sljedeća četiri desetljeća, osnažen učiteljevom vjerom, strpljenjem i vlastitom ustrajnošću, Hafiz vlastite spoznaje pretače u stihove kojima savjetuje i nadahnjuje čitatelja da mu se pridruži u traganju.
Njegovi su stihovi jednostavni i duboki, prožeti snagom koja može doprijeti do svačijeg srca. Između redaka, stihovi skrivaju tajne o smislu čovjekova života. Obraćaju se čovjeku kao dijelu univerzuma i Božjem stvorenju. Hafiz uči da se ono uzvišeno, Bog i velike životne istine ne spoznaju razumom, nego srcem i predanošću. Nerijetko je sebi zamjerao kad ne bi uspio prijatelja potaknuti na isti put. Od petstotinjak gazela1 nije lako izabrati njih nekoliko koje će najvjernije predstaviti pjesnikova stremljenja i stanja duše.
'Zašto bi teglio?'
Hafize,
Zašto bi teglio tovar knjiga
Na leđima
Dok se penješ na ovu planinu,
Kada će noćas
Samo nekoliko misli o Bogu
Zapaliti svetu vatru.
Netko se treba početi smijati
Imam tisuću sjajnih laži
Za pitanje
Kako si?
Imam tisuću sjajnih laži
Za pitanje
Što je Bog?
Ako misliš da se Istina može saznati
Iz riječi,
Ako misliš da Sunce i Ocean
Mogu proći kroz taj maleni otvor
Zvani usta,
Onda se netko treba početi smijati!
Netko se treba početi neobuzdano smijati.
Tišina
Jedan dan Tišine
Može sam po sebi biti hodočašće.
Dan Tišine
Može ti pomoći čuti
Kako Duša svira
Svoju čudesnu lautu i bubanj.
Nije li najveći dio govorenja
Suluda obrana tvrđave koja se ruši?
Naslutio sam da smo ovdje došli
Da se predamo u Tišini,
Da se prepustimo Svjetlosti i Sreći,
Da plešemo iznutra
Slaveći Pobjedu Ljubavi!
Gorući tulipan
Jednom će iz mog groba izrasti
Bezbrojni crveni tulipani.
I gorjet će rumenim plamenom.
Ne čudi se tome, o najljepša,
Sjeti se koliki je silan žar
Ljubavi tebi posvećene
Gorio nekoć u živom čovjeku.
Kad mrtav toliko plamti.
Riješio sam
Dragi svijete, čvrsto sam riješio
Da na svojoj samrtničkoj postelji
Ne zažalim što te nisam
Dovoljno ljubio.
Svaka kretnja
Rijetko mi preko usana
Prijeđe riječ “Ne”,
Jer mojoj duši je potpuno jasno
Da je Bog glasno dovikivao “Da! Da! Da!”
Svakom blistavom pokretu u Postojanju.
Fragmenti pjesama
***
Na putu ljubavi logikom i razumom pokušavah,
ali to bješe kao želja rose da na oceanu trag svoj ostavi.
***
Počni sve doživljavati kao Boga
Ali drži to u tajnosti.
***
Jedino do čega je normalnom čovjeku stalo je
Pružiti Ljubav!
***
Volio bih da ti mogu pokazati,
Kada si usamljen ili u mraku,
Zadivljujuću Svjetlost
Tvog vlastitog Bića!
***
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Poezija
Shakespearovi soneti
Sonet 24
Slikara moje igrahu se zjene
Stavivši lik ti na mog srca platno;
Tijelo mi rub je da mu okvir djene,
A perspektiva umijeće je zlatno.
Jer kroz slikara vidiš način kojim
Slikana vjerno ta slika što je
Još u dućanu u grudima mojim
Kom okna zjene ostakliše tvoje;
Očima, gle, poslužile su oči;
Moje tvoj lik naslikahu, a zjene
Tvoje su okna grudi mi gdje toči
Sunce se, da te promatra kroz mene;
Vid vješt je, al naslikat mu je znano
Tek to što vidi, srce mu je strano.
Sonet 74
Ne žali kad me smrt u izbu tihu,
Gdje ne prima se otkup, uzme sobom,
Dio života mog je u tom stihu
Što će za spomen na me ostat s tobom.
Kad ga pročitaš znat ćeš u taj tren
Da svaki djelić mene tvoj je bio;
Prahu prah ide, to je njegov plijen,
Tvoj je moj duh, taj najbolji moj dio;
Dakle, života mog tek gubiš talog,
Crvima hranu, moje tijelo bijedno,
Jadan plijen kletog noža, smisla malog
Da sjećanja bi tvog to bilo vrijedno;
Vrijednost je tek u sadržini tijela,
Sonet 24
Slikara moje igrahu se zjene
Stavivši lik ti na mog srca platno;
Tijelo mi rub je da mu okvir djene,
A perspektiva umijeće je zlatno.
Jer kroz slikara vidiš način kojim
Slikana vjerno ta slika što je
Još u dućanu u grudima mojim
Kom okna zjene ostakliše tvoje;
Očima, gle, poslužile su oči;
Moje tvoj lik naslikahu, a zjene
Tvoje su okna grudi mi gdje toči
Sunce se, da te promatra kroz mene;
Vid vješt je, al naslikat mu je znano
Tek to što vidi, srce mu je strano.
Sonet 74
Ne žali kad me smrt u izbu tihu,
Gdje ne prima se otkup, uzme sobom,
Dio života mog je u tom stihu
Što će za spomen na me ostat s tobom.
Kad ga pročitaš znat ćeš u taj tren
Da svaki djelić mene tvoj je bio;
Prahu prah ide, to je njegov plijen,
Tvoj je moj duh, taj najbolji moj dio;
Dakle, života mog tek gubiš talog,
Crvima hranu, moje tijelo bijedno,
Jadan plijen kletog noža, smisla malog
Da sjećanja bi tvog to bilo vrijedno;
Vrijednost je tek u sadržini tijela,
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Poezija
KADA ME ZABORAVE
Kada me svi zaborave
kada umru sećanja
reči izgube značenja
izgori i poslednji prozor nade
uspomene izblede
kada se kap kiše spusti niz trepavice
negde na sedmom nebom
dodirnuću tvoje ime poslednji put
blaženo se ogledati u tvojim mutnim očima...
Ako me se setiš tada
Ogrnuću te poezijom mekšom od duše staviti tačku na kraju svih stihova sklopiću oči ugasiti svetlo zvezdama ...
Kada mi spuste nebo u lice
ako me se ti setiš
neće mi biti važno ako drugi moje ime ne budu slavili
Ako me se ti setiš
neće me biti briga
što su me svi ostali zaboravili...
Mariana Qunbar Selma
Kada me svi zaborave
kada umru sećanja
reči izgube značenja
izgori i poslednji prozor nade
uspomene izblede
kada se kap kiše spusti niz trepavice
negde na sedmom nebom
dodirnuću tvoje ime poslednji put
blaženo se ogledati u tvojim mutnim očima...
Ako me se setiš tada
Ogrnuću te poezijom mekšom od duše staviti tačku na kraju svih stihova sklopiću oči ugasiti svetlo zvezdama ...
Kada mi spuste nebo u lice
ako me se ti setiš
neće mi biti važno ako drugi moje ime ne budu slavili
Ako me se ti setiš
neće me biti briga
što su me svi ostali zaboravili...
Mariana Qunbar Selma
Re: Poezija
VRATA
Ovdje smo još uvijek samo steći gosti
I trebalo bi već jednom preći u krug svjetlosti.
Kroz neka uska vrata trebalo bi se vratiti
Iz tijela ovog golog u tijelo vječnosti
Kada se doskitah u ovo veče kasno
On mi reče a da ga ne pitah
Ja sam ta porta i kroz nju uđi u mene jako ja u tebe
On mi tako reče al gdje su usta brave gdje prst pravog ključa
za vrata u stepeništa goruća?
Pa tragom po travi zato i tražim u glavi tako ključ
taj plavi
Kroz cvijetja proljetja kroz kose smrti tražim ušće
u te zelene dveri
Zađem u mrave u bilje u privide u zbilje Tražim
i nađem
Al od ruke moje do ključanice kto tu strogu istragu
iznevjeri?
Sa ove mračne strane vrata nadire vjetar hudi
razdire vjetar ludi
Ostavljam sestru i brata ostavljam oca i majku
između zvijeri i ljudi
Da sebe budem našao u svom biću na putu svom
stubu sjaja
Kako ću kada u tom žiću da zgodim se u slovu
Što bi u otkriću?
On reče mi tako kad ga za to i ne pitah
Uđi u mene jer ja sam ta vrata sjajna Pa sada
Bdijem sada gnjijem sada mrijem tako na ovom
Dovratku
A vjetar vjetar vjetar
Ako su vrata iz riječi samo san ako su samo gatka bajna
Ja ipak neću više da se s vrata vratim
Ja opet hoću tamo da snim
Tu slatku
Gatku
ZAPIS O ODLASKU
Na svijetu ovom dugo ja žih
Bih osamdeset i osam ljeta na sijemu svijetu
U svoj dom mnoga blaga spremih i skrih
Ne časih ni časa namjernika na častih ne
pogostih gosta
Na svijetu sijem ja živjeh dosta
I mnoga blaga revno ko mrav u dom svoj
nesoh
Sada u končini
Odlazim
Sa sobom ništa ja ništi ne ponesoh
Pusto iza mene sve blago osta
LJELJENI
Bilo im je krivo što ne odgonetnuše jezika
kojim bi mogli razgovarati sa stablima u šumi
(Njima
Ljudima)
Pa donesoše ognjeve i spališe šumu do korjena
te iz nje izletješe vitorozi ljeljeni u trku
(I rastrkaše se na sve četiri strane)
Gonili su ih bezdušno u hajci što je rasla
ali se oni posakrivaše vješto u iskrslo kamenje
(Koje ni vatra ne mogaše da opepeli)
Tu se utisućiše i mladi sad uporno čekaju
da nova šuma naraste i da se ponovo nasele
(U ono okrilje
iz zapamćene priče iščezlih otaca i djedova)
ZAPIS O IZVORU
Rastvorio sam se
I potekao
Potocima
Rijekama
Morima
Sad sam tu
Sad sam tu
Bez sebe
Gorak
Kako svom izvoru
Da se vratim?
SUNCE
Jedno mlado sunce odbjeglo od oca
nastani se na ledini izmeđ ledenih planina
Ne prepoznasmo ga odmah i pogledasmo poprijeko
Ono zasuka rukave i preora zemlju duboko
dok ne stiže do njene utrobe i njenog srca
Kada od trudova odahnu pozdravi veselo rukom
i izdiže se kao tica na krilima iznad same tame
I obasja sve staze sva raskršća i stranputice
i u sjaju pokaza svoje oranje i naše lice
Zagrlismo se tada kao da smo čekali samo na to
Postadosmo bliski pa smo kao jedno
i jeli i pili kao od iskoni da smo tu bili
Nije navraćalo sunce od ljeta do ljeta samo
i na jalovoj dolini cvijet do cvijeta procvjeta
Mlado sunce se nenadno iskrade od nas
Kuda je otišlo kako to i zašto
to sam dobri bog sada može da zna
I možda bismo ga zaboravili kao lijepu slučajnost
(kako je bilo došlo tako bi bilo i prošlo)
da se vascijelim svojim bićem ne grijemo još
Od onih davnih njegovih zlatnih i toplih
dlanova.
GORČIN
Ase ležit
Vojnik Gorčin
U zemlji svojoj
Na baštini
Tuždi
Žih
A smrt dozivah
Noć i dan
Mrava ne zgazih
U vojnike
Odoh
Bil sam
U pet i pet vojni
Bez štita i oklopa
E da ednom
Prestanu
Gorčine
Zgiboh od čudne boli
Ne probi me kopje
Ne ustreli strijela
Ne posječe sablja
Zgiboh od boli
Nepreboli
Volju
A djevu mi ugrabiše
U robje
Ako Kosaru sretnete
Na putevima
Gospodnjim
Molju
Skažite
Za vjernost
Moju
ČETVRTI JAHAČ
Vrijeme je da se misli o vremenu
Jer trulež do besvijesti bazdi sa smrti gnjile
Vrijeme jest da se razmisli o vremenu
Jer velike vode na nas brode
Gle kako deru i žderu njine vilne sile
Vrijeme jest ubo da se zamisli u vremenu
Jer vjetar hitri vjetar zmajeviti
Na nas će hudo danas da poleti
Vrijeme je vatra jer neka sažga nas i satra
Vrijeme jest ubo da uđe se u ovo vrijeme
Jer vremena ima tako malo
I vremena neće više biti
SMRT
Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Al smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema.
I nema kraja Smrću je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda.
MODRA RIJEKA
Nikto ne zna gdje je ona
malo znamo al je znano
iza gore iza dola
iza sedam iza osam
i još huđe i još luđe
preko mornih preko gorkih
preko gloga preko drače
preko žege preko stege
Preko slutnje, preko sumnje
Iza devet iza deset
i još dublje i još jače
iza šutnje iza tmače
gdje pijetlovi ne pjevaju
gdje se ne zna za glas roga
i još huđe i još luđe
iza uma iza boga
ima jedna modra rijeka
široka je duboka je
sto godina široka je
tisuć ljeta duboka jest
o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna
ima jedna modra rijeka
ima jedna modra rijeka –
valja nama preko rijeke.
SLOVO O ČOVJEKU
Prvo
Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce
Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba
Kako da premosti?
DAŽD
Trebalo bi opet naučiti
da slušamo kako dažd pada pada
Trebalo bi se odkameniti
i poći bez osvrtanja kroz kapiju grada
Trebalo bi ponovo pronaći
izgubljene staze od one plave trave
Trebalo bi u obilju bilja
zagrliti panične makove i mrave
Trebalo bi se iznova umiti
i sniti u jasnim kapima ozorne rose
Trebalo bi onesvijestiti se
u tamnim vlasima neke travne kose
Trebalo bi načas stati
sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati
Trebalo bi se konačno sastati
sa već davno odbjeglim vlastitim srcem
Trebalo bi se odkameniti
i proći bez osvrtanja kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada
Trebalo bi htjeti
i svu noć bdjeti slušajuć kako dažd pravedni pada pada pada
KOLO
Ruka do ruke
luka do luke
Ruka u ruci
muka u muci
Zemlja priteže
nebo visoko
O da sam ptica
da sam soko
SUNČANI HRISTOS
Ni život ni smrt ne pripada meni
Ja sam tek onaj koji je u sjeni
Onog što u vremenu se
Ovremeni
Ovdje je prisutan onaj
Kome zavidješe crni zakonici
Objesiše ga u šesti čas onoga dana
Pred njegovim čudom zanijemiše žreci
i vojnici
Kad veza ih za zemlju suncem svoga krsta
Raširivši ruke od prsta do prsta
On pobijedi
Smrt
Smrt ga tražaše al ne nađe ništa
Ne nađe ni kosti ni meso ni krvi
Ostao joj samo obris znameni i prvi
Put za nešto smrt zube nije imala
Gle kako sad bezglavo skače
Plače i rida očajna
I mala
Ni život ni smrt ne pripada meni
Ja sam samo onaj koji je u sjeni
Onog što mu smrt ne mogaše ništa
Onog što pretoči se u stub
Sunčani
Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni
Iz zatoka tvari iz te tvarne muke
U ona daleka sunčana počivališta
Pruža
Ruke
MAK DIZDAR
Ovdje smo još uvijek samo steći gosti
I trebalo bi već jednom preći u krug svjetlosti.
Kroz neka uska vrata trebalo bi se vratiti
Iz tijela ovog golog u tijelo vječnosti
Kada se doskitah u ovo veče kasno
On mi reče a da ga ne pitah
Ja sam ta porta i kroz nju uđi u mene jako ja u tebe
On mi tako reče al gdje su usta brave gdje prst pravog ključa
za vrata u stepeništa goruća?
Pa tragom po travi zato i tražim u glavi tako ključ
taj plavi
Kroz cvijetja proljetja kroz kose smrti tražim ušće
u te zelene dveri
Zađem u mrave u bilje u privide u zbilje Tražim
i nađem
Al od ruke moje do ključanice kto tu strogu istragu
iznevjeri?
Sa ove mračne strane vrata nadire vjetar hudi
razdire vjetar ludi
Ostavljam sestru i brata ostavljam oca i majku
između zvijeri i ljudi
Da sebe budem našao u svom biću na putu svom
stubu sjaja
Kako ću kada u tom žiću da zgodim se u slovu
Što bi u otkriću?
On reče mi tako kad ga za to i ne pitah
Uđi u mene jer ja sam ta vrata sjajna Pa sada
Bdijem sada gnjijem sada mrijem tako na ovom
Dovratku
A vjetar vjetar vjetar
Ako su vrata iz riječi samo san ako su samo gatka bajna
Ja ipak neću više da se s vrata vratim
Ja opet hoću tamo da snim
Tu slatku
Gatku
ZAPIS O ODLASKU
Na svijetu ovom dugo ja žih
Bih osamdeset i osam ljeta na sijemu svijetu
U svoj dom mnoga blaga spremih i skrih
Ne časih ni časa namjernika na častih ne
pogostih gosta
Na svijetu sijem ja živjeh dosta
I mnoga blaga revno ko mrav u dom svoj
nesoh
Sada u končini
Odlazim
Sa sobom ništa ja ništi ne ponesoh
Pusto iza mene sve blago osta
LJELJENI
Bilo im je krivo što ne odgonetnuše jezika
kojim bi mogli razgovarati sa stablima u šumi
(Njima
Ljudima)
Pa donesoše ognjeve i spališe šumu do korjena
te iz nje izletješe vitorozi ljeljeni u trku
(I rastrkaše se na sve četiri strane)
Gonili su ih bezdušno u hajci što je rasla
ali se oni posakrivaše vješto u iskrslo kamenje
(Koje ni vatra ne mogaše da opepeli)
Tu se utisućiše i mladi sad uporno čekaju
da nova šuma naraste i da se ponovo nasele
(U ono okrilje
iz zapamćene priče iščezlih otaca i djedova)
ZAPIS O IZVORU
Rastvorio sam se
I potekao
Potocima
Rijekama
Morima
Sad sam tu
Sad sam tu
Bez sebe
Gorak
Kako svom izvoru
Da se vratim?
SUNCE
Jedno mlado sunce odbjeglo od oca
nastani se na ledini izmeđ ledenih planina
Ne prepoznasmo ga odmah i pogledasmo poprijeko
Ono zasuka rukave i preora zemlju duboko
dok ne stiže do njene utrobe i njenog srca
Kada od trudova odahnu pozdravi veselo rukom
i izdiže se kao tica na krilima iznad same tame
I obasja sve staze sva raskršća i stranputice
i u sjaju pokaza svoje oranje i naše lice
Zagrlismo se tada kao da smo čekali samo na to
Postadosmo bliski pa smo kao jedno
i jeli i pili kao od iskoni da smo tu bili
Nije navraćalo sunce od ljeta do ljeta samo
i na jalovoj dolini cvijet do cvijeta procvjeta
Mlado sunce se nenadno iskrade od nas
Kuda je otišlo kako to i zašto
to sam dobri bog sada može da zna
I možda bismo ga zaboravili kao lijepu slučajnost
(kako je bilo došlo tako bi bilo i prošlo)
da se vascijelim svojim bićem ne grijemo još
Od onih davnih njegovih zlatnih i toplih
dlanova.
GORČIN
Ase ležit
Vojnik Gorčin
U zemlji svojoj
Na baštini
Tuždi
Žih
A smrt dozivah
Noć i dan
Mrava ne zgazih
U vojnike
Odoh
Bil sam
U pet i pet vojni
Bez štita i oklopa
E da ednom
Prestanu
Gorčine
Zgiboh od čudne boli
Ne probi me kopje
Ne ustreli strijela
Ne posječe sablja
Zgiboh od boli
Nepreboli
Volju
A djevu mi ugrabiše
U robje
Ako Kosaru sretnete
Na putevima
Gospodnjim
Molju
Skažite
Za vjernost
Moju
ČETVRTI JAHAČ
Vrijeme je da se misli o vremenu
Jer trulež do besvijesti bazdi sa smrti gnjile
Vrijeme jest da se razmisli o vremenu
Jer velike vode na nas brode
Gle kako deru i žderu njine vilne sile
Vrijeme jest ubo da se zamisli u vremenu
Jer vjetar hitri vjetar zmajeviti
Na nas će hudo danas da poleti
Vrijeme je vatra jer neka sažga nas i satra
Vrijeme jest ubo da uđe se u ovo vrijeme
Jer vremena ima tako malo
I vremena neće više biti
SMRT
Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Al smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema.
I nema kraja Smrću je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda.
MODRA RIJEKA
Nikto ne zna gdje je ona
malo znamo al je znano
iza gore iza dola
iza sedam iza osam
i još huđe i još luđe
preko mornih preko gorkih
preko gloga preko drače
preko žege preko stege
Preko slutnje, preko sumnje
Iza devet iza deset
i još dublje i još jače
iza šutnje iza tmače
gdje pijetlovi ne pjevaju
gdje se ne zna za glas roga
i još huđe i još luđe
iza uma iza boga
ima jedna modra rijeka
široka je duboka je
sto godina široka je
tisuć ljeta duboka jest
o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna
ima jedna modra rijeka
ima jedna modra rijeka –
valja nama preko rijeke.
SLOVO O ČOVJEKU
Prvo
Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce
Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba
Kako da premosti?
DAŽD
Trebalo bi opet naučiti
da slušamo kako dažd pada pada
Trebalo bi se odkameniti
i poći bez osvrtanja kroz kapiju grada
Trebalo bi ponovo pronaći
izgubljene staze od one plave trave
Trebalo bi u obilju bilja
zagrliti panične makove i mrave
Trebalo bi se iznova umiti
i sniti u jasnim kapima ozorne rose
Trebalo bi onesvijestiti se
u tamnim vlasima neke travne kose
Trebalo bi načas stati
sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati
Trebalo bi se konačno sastati
sa već davno odbjeglim vlastitim srcem
Trebalo bi se odkameniti
i proći bez osvrtanja kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada
Trebalo bi htjeti
i svu noć bdjeti slušajuć kako dažd pravedni pada pada pada
KOLO
Ruka do ruke
luka do luke
Ruka u ruci
muka u muci
Zemlja priteže
nebo visoko
O da sam ptica
da sam soko
SUNČANI HRISTOS
Ni život ni smrt ne pripada meni
Ja sam tek onaj koji je u sjeni
Onog što u vremenu se
Ovremeni
Ovdje je prisutan onaj
Kome zavidješe crni zakonici
Objesiše ga u šesti čas onoga dana
Pred njegovim čudom zanijemiše žreci
i vojnici
Kad veza ih za zemlju suncem svoga krsta
Raširivši ruke od prsta do prsta
On pobijedi
Smrt
Smrt ga tražaše al ne nađe ništa
Ne nađe ni kosti ni meso ni krvi
Ostao joj samo obris znameni i prvi
Put za nešto smrt zube nije imala
Gle kako sad bezglavo skače
Plače i rida očajna
I mala
Ni život ni smrt ne pripada meni
Ja sam samo onaj koji je u sjeni
Onog što mu smrt ne mogaše ništa
Onog što pretoči se u stub
Sunčani
Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni
Iz zatoka tvari iz te tvarne muke
U ona daleka sunčana počivališta
Pruža
Ruke
MAK DIZDAR
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Poezija
Zašto ćutim
Zašto ćutim, šta je, ako ljubav nije,
Al ako je ljubav, Bože šta je ona?
Ako je dobra, zašto je zlu sklona,
Ako je zla, zbog čega slatka mi je?
Gorim li od sebe, čemu plač i tužba,
Kriv li sam tome, malo jauk vredi.
O žrtva smrti, slatkoćo u bedi,
Ako vas neću, čemu ste mi družba?
Al ako vas hoću, zdvajat nemam prava,
Suprotni me vetri, kroz šumu i besnoću,
Teraju u čamcu vrh bezdana plava.
Slab razbor i gresi razlog su mi seti,
Tako da ne znam sam stvarno šta hoću,
Te se znojim zimi a cvokoćem leti.
Frančesko Petrarka
Zašto ćutim, šta je, ako ljubav nije,
Al ako je ljubav, Bože šta je ona?
Ako je dobra, zašto je zlu sklona,
Ako je zla, zbog čega slatka mi je?
Gorim li od sebe, čemu plač i tužba,
Kriv li sam tome, malo jauk vredi.
O žrtva smrti, slatkoćo u bedi,
Ako vas neću, čemu ste mi družba?
Al ako vas hoću, zdvajat nemam prava,
Suprotni me vetri, kroz šumu i besnoću,
Teraju u čamcu vrh bezdana plava.
Slab razbor i gresi razlog su mi seti,
Tako da ne znam sam stvarno šta hoću,
Te se znojim zimi a cvokoćem leti.
Frančesko Petrarka
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Poezija
Kužio sam ja nju
Nije ona mogla da voli,
nije znala kako
Ne da nije htjela,
a htjela je
No je bila polomljena odavno,
i nije znala kako da se sastavi
Htjela je ona i sebe da voli,
da zaustavi to sve što je boli
Ali bila je slomljena igračka
Potrgana mučena duša
Htjela je ona sreću i radost da kuša
Al nije mogla
Bila je potrgana duša
A htjela je da voli
I da sve prestane
Da je boli
Kalle Zony
Nije ona mogla da voli,
nije znala kako
Ne da nije htjela,
a htjela je
No je bila polomljena odavno,
i nije znala kako da se sastavi
Htjela je ona i sebe da voli,
da zaustavi to sve što je boli
Ali bila je slomljena igračka
Potrgana mučena duša
Htjela je ona sreću i radost da kuša
Al nije mogla
Bila je potrgana duša
A htjela je da voli
I da sve prestane
Da je boli
Kalle Zony