Mesa Selimovic

Prostor za ljubitelje knjževnosti. Proza i poezija, literatura bilo kojeg oblika, e-books i slično.
User avatar
Peace
Moderator
Reactions: 2558
Posts: 10694
Joined: Thu Nov 12, 2020 2:20 am

Re: Mesa Selimovic

Post by Peace »

— Kreni na put. Kud bilo. Kući, u Johovac. Promijeni kraj, lјude, nebo. Vrijeme je kosidbe. Zasuči rukave, stani među kosce, oznoj se, umori.
— Tužno je sad kod moje kuće.
— Onda, hajde sa mnom. Spremam se na put, do Save. Konačićemo u hanovima, među buhama, ili pod bukvama, proputovaćemo pola Bosne, preći ćemo i u Austriju, ako hoćeš.
Nasmijao sam se:
— Ti misliš da je putovanje svakome zadovolјstvo, kao tebi. Čak i lijek.
Taknuo sam u pravo mjesto, i žica je zabrujala. — Svakome bi trebalo odrediti da putuje,
s vremena na vrijeme — rekao je, paleći se. — Čak i više: da nikad ne zastane duže nego što je neophodno. Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovolјne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove. Kuda i kako da ode? Nemoj da se smiješiš, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad, stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože mijenjamo. I opet se vraćamo, smireni, utješlјivo prevareni.
Nikad nisam znao kad će njegova riječ skrenuti u podsmijeh. Je li se plašio određene tvrdnje, ili nije vjerovao ni u jednu određenu?
— Zato ti neprestano odlaziš? Da sačuvaš privid slobode? Znači li to da slobode nema? — Ima i nema. Ja se krećem u krugu, odlazim i vraćam se. Slobodan i vezan.
— Onda, treba li da idem ili da ostanem? Jer je svejedno, izgleda. Ako sam vezan, nisam
slobodan. A ako je vraćanje cilј, čemu onda odlaženje?
— Pa u tome i jeste sve: vraćati se. S jedne tačke na zemlјi čeznuti, polaziti i ponovo
stizati. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi volio ni nju ni drugi svijet, ne bi imao odakle da pođeš, jer ne bi bio nigdje. A nisi nigdje ni ako imaš samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne čezneš, ne voliš. A to nije dobro. Treba da misliš, da čezneš, da voliš. Onda, spremi se na put. Ostavi tekiju hafiz-Muhamedu, oslobodi se ti njih i oni tebe, i budi spreman da se na mirnom konju, sa ranama na stražnjici, nađeš na kapiji drugog carstva.
— Nije baš slavno.
— Rane su rane, dervišino.
— Mjesto je malo nezgodno.
— Mjesto kao i svako drugo. Ne možeš jahati na glavi, nekome bi moglo izgledati čudno.
Ličilo bi na pobunu. Onda, jesmo li se sporazumjeli?
— Jesmo. Nikud ne idem.

User avatar
Peace
Moderator
Reactions: 2558
Posts: 10694
Joined: Thu Nov 12, 2020 2:20 am

Re: Mesa Selimovic

Post by Peace »

Možda je i opomena, ali nije putokaz. Jer, kad bismo svi činili i mislili kao on, kad bismo govorili otvoreno i grubo o svakoj mani drugog čovjeka, kad bismo se zalijetali u oči svakome ko nam se ne dopada, kad bismo tražili da lјudi žive kako mi smatramo da je dobro, svijet bi postao gora ludnica nego što je sad. Surovost u ime plemenitosti je strašna, vezala bi nam i noge i ruke, ubila bi nas licemjerjem. Bolјa je surovost koja počiva na sili, bar možemo da je mrzimo. Tako se izdvajamo i čuvamo bar nadu.

User avatar
Peace
Moderator
Reactions: 2558
Posts: 10694
Joined: Thu Nov 12, 2020 2:20 am

Re: Mesa Selimovic

Post by Peace »

Image

User avatar
Peace
Moderator
Reactions: 2558
Posts: 10694
Joined: Thu Nov 12, 2020 2:20 am

Re: Mesa Selimovic

Post by Peace »

— Idem na put, u Dubrovnik — obavijestio me Hasan, smješkajući se na oca, kao
tobožnji krivac. — Zašto ideš?
— Zbog trgovine. Idu i moji prijatelјi, pa ćemo zajedno. — Ide Latinka, pa ide i on. A trgovinu je izmislio.
— Nisam izmislio.
— Izmislio si. Da je zbog trgovine, uspio bih da te odvratim. Zbog nje ne mogu, preča je. — Otac je svašta uobrazio.
— Je li? Ako sam ostario, nisam sve pozaboravlјao. A što meni ponešto ne ide u glavu, to
je druga stvar.
— Zar ima nešto što tebi ne ide u glavu?
— Ima.
Starac je govorio meni, kao da je lјut na Hasana.
— Ima. Ne ide mi u glavu da će on na put sa ženom i njenim mužem, zajedno. Ko je sad
budala? Moj sin, ili taj Latinin?
— Ili obojica — smijao se Hasan, nimalo uvrijeđen. — Ti, izgleda, ne priznaješ
prijatelјstvo?
— Prijatelјstvo? Sa ženama? Dijete moje od trideset godina, u što ti vijek prođe! Sa
ženama je prijatelј samo kulambara.
Umiješao sam se u ovaj nezgodan razgovor, na koji se Hasan samo smijao:
— Možda je prijatelј s mužem.
— Tebi, Ahmed-efendija, ne treba zamjeriti, ti te stvari ne možeš znati. Kod njih muž
uvijek prima ženine prijatelјe, žena muževlјeve nikad.
— Oče, uhvatiće te zaduha.
— Na tvoju nesreću, neće me uhvatiti zaduha, danas je vedar dan i lagan vazduh,
uzalud me plašiš. Govorio sam mu: ako ti nije stalo do nje, ne gubi vrijeme uzalud; ako te neće, nađi drugu; ako je voliš i ako te voli, otmi je.
— U mog oca sve je jednostavno.
— A zašto ide, krošto ide s njima, neka đavo razumije. Sigurno je samo da vodi naoružane momke sa sobom, da njegove prijatelјe ne napadnu hajduci. A zar njega ne mogu napasti hajduci? U nas je sve jednostavno! Jednostavnije je u vas, spetlјani sine; sve vam je nerazumno.
— Kakvu si sad istinu rekao, oče! Od pamtivijeka sinovi su nerazumniji od očeva, i razuma bi tako sasvim nestalo, ali srećom, sinovi postanu razumni čim postanu očevi.
— Hoćeš li ti ikad postati razuman?
— Muka je sa sinovima, oče.
— Nemoj da se rugaš, znam. Koliko ćeš ostati na putu?
— Petnaestak dana.
— Zašto toliko, crni moj sine? Znaš li ti koliko je to petnaest dana?
— Možda i više.
— Dobro, idi. Kad je tebi svejedno, i meni je. Za petnaest dana mogao bi mi i na grob
doći. Svejedno, idi.
— Rekao si da ti je bolјe.
— U mojim godinama bolјe i gore stoje jedno uz drugo i smjenjuju se, kao dan i noć. I
svijeći je bolјe kad dogorijeva.
— Hoćeš li onda da ostanem?
— Da ostaneš? Prvo, lažeš. Drugo, na nos bi mi izašlo kad bi i ostao. Kasno je sad, idi.
Ne zadržavaj se duže. Petnaest dana, to je meni mnogo, tebi dovolјno. I povedi više momaka, ja ću platiti. Biće mi lakše kad znam da si siguran.
— Šejh Ahmed će te obilaziti dok ja budem na putu.
— Najlјepši poklon koji ti je Bog mogao dati, to je ovaj dobri i pametni čovjek. Ali nije loše da se malo odmori od tebe, zato za ovih petnaest dana nećemo o tebi progovoriti ni riječ.
A svih petnaest dana govorili smo o njemu.

User avatar
Peace
Moderator
Reactions: 2558
Posts: 10694
Joined: Thu Nov 12, 2020 2:20 am

Re: Mesa Selimovic

Post by Peace »

— Bože, zar moram sve da kažem? Izgleda da ćeš postati djed.
Sedefni zubi su joj blistali u smijehu: nije se na njoj vidjela ni zbunjenost, ni stid.
Starac se digao na lakat i gledao je iznenađeno, malo uznemiren, čini mi se.
— Trudna si?
— Izgleda.
— Jesi, ili izgleda?
— Jesam.
— Ah. Neka je sa srećom.
Prišla mu i polјubila ga u ruku. I opet sjela na svoje mjesto, podno starčevih nogu.
— Volјela bih i zbog tebe. Sigurno bi se radovao unuku.
Starac je uporno gledao u nju, kao da nije vjerovao, ili ga je vijest suviše uzbudila. Rekao
je tiho, pobijeđen:
— Radovao bih se. Još kako bih se radovao.
— A Hasan? Hoće li se ženiti?
— Neće, čini mi se.
— Šteta. Milije bi ti bilo sinovlјevo dijete nego kćerino.
Nasmijala se, kao da je to rekla u šali, iako ni jednu riječ nije rekla bez razloga.
— Želim unuka, kćeri. Od tebe ili od njega, svejedno. Od kćeri je sigurnije da je moje krvi, tu varke nema. Već sam se pobojao da ga neću dočekati.
— Molila sam se Bogu da me ne ostavi bezdjetnu, i eto, hvala mu, pomoglo je.
Kako da ne, mnogo tu pomaže molitva!
Slušao sam ovaj razgovor, poražen njenom hladnom promišlјenošću, začuđen
bezobzirnošću skrivenom pod mir lijepog lica, oduševlјen muškom sigurnošću. Ničeg Hasanovog ni očevog u njoj nije bilo, ni njenog u njima. Je li krv očeva omanula, ili je samo prenijela što u njima dvojici nije moglo da se razvije? Ili se svetila zbog praznog života, zbog neimanja lјubavi, zbog potopa djevojačkih snova? Prevarena u očekivanju, i surova, kakva je postala, sad je mirno svidala račune s cijelim svijetom, bez žalјenja i kajanja, bez milosti. Kako je samo mirno gledala u mene, kao da me nema, kao da nikad nismo vodili onaj ružni razgovor u staroj kući. Ili me toliko prezire da može sve da zaboravi, ili ne umije više da se stidi. Nisam joj oprostio mrtvog brata, a nisam znao šta ću s njom u sebi, nju jedinu nisam svrstao ni na jednu stranu, ni u malobrojne prijatelјe, ni u neprijatelјe koje mrzim. Možda zbog upornosti kojom misli samo na sebe, i niko drugi je se ne tiče. Živi sobom, možda i ne znajući da je bezobzirna. Kao voda, kao oblak, kao oluja. A možda i zbog njene lјepote. Nisam slab prema ženama, ali se njeno lice ne zaboravlјa lako.
Kad je otišla, starac je dugo gledao u vrata, pa u mene.
— Trudna — rekao je zamišlјeno. — Trudna. Šta ti kažeš?
— Šta bih ja imao da kažem!
— Šta bi imao da kažeš! Da mi čestitaš! Ali sad više nemoj, dockan je. Propustio si;
znači, ne vjeruješ. Čekaj, ni meni nije jasno. Tolike godine moj valјani zet ne uspje ništa da posije, a starost mu, beli, nije donijela snagu. Želјa i molitva tu slabo pomažu. Jedino ako nije kogod mlađi, Bože mi oprosti, preskočio tarabu, baš me briga, svejedno mi je, još bih i volio da je tako, da se ne produži trula kadijska loza, ali teško je vjerovati, ko je poznaje. Nikome ona ne da vlast nad sobom, zbog ponosa, i opasnosti. Jedino ako bi ga ubila poslije. A ne čusmo da je iko ubijen. I zašto je došla da kaže? To se ne može sakriti, znaće se je li ili nije. Bila je sigurna da će me obradovati. Jesam li se obradovao?
— Ne znam. Ničim je nisi darovao.
— Eto vidiš. Ja nju nisam darovao, ti meni nisi čestitao, nešto nije u redu.
— Sigurno si se uzbudio, i zato zaboravio.
— Pa uzbudio sam se. Ali da sam učvrsto povjerovao, ne bih zaboravio. Više me
zabrinula nego obradovala. Ne razumijem.
— Zašto te zabrinula?
— Nešto hoće, ali ne znam šta hoće.

User avatar
Peace
Moderator
Reactions: 2558
Posts: 10694
Joined: Thu Nov 12, 2020 2:20 am

Re: Mesa Selimovic

Post by Peace »

Onda mi se dešavala čudna stvar: zaboravlјao sam koliko je moj položaj nemoguć, neprihvatlјiv, i na čitave trenutke su me korijen i otpretano sjećanje vraćali među njih, izjednačujući nas. Nisam više bio uhvaćen. Nije me vrijeđalo što me guraju, nije mi bio neugodan miris oznojenih lјudi, zaboravlјao sam da treba nekud da se probijem, da stignem na pravo mjesto, da nešto riješim. Ovdje je bilo moje pravo mjesto, isto sam što i oni, uzbuđen mnoštvom, uzbuđen vikom, uzbuđen zajedničkom snagom, oslanjao sam se ramenima na lјude oko sebe, dizao ruke, prijetio nekome ko nije tu, oslobođen svih strahova, uvjeren da je došlo vrijeme kad se krivice naplaćuju, čak i prastare, u krvi prenesene, i vikao, glasno, kao i ostali. Šta sam vikao? Ne znam. Možda: smrt! Mislio sam tako. Ili sam pripajao svoj bezoblični glas drugima, kao krik, kao prijetnju, da bude jača, jer sam njihov. Ne! Bio sam svoj, stoglasan, storuk, stoglav, hilјadu muka je bilo u meni, svačijih a mojih. Urlikao sam: aaa! Misleći: osveta! Misleći: krv! Misleći: kraj! Čemu kraj? Oh, svemu što ne valјa, što nije za lјude. Znao sam to, i ne misleći. Svijetlo nebo se otvaralo preda mnom.
A onda sam se ponovo izdvajao, otrzao se od svoga korijena, osjećao laktove, i znoj, i lјutio se što urliču, i što ne mogu da izađem. — Pustite me! — vikao sam, mrzeći ih, zatvoren i onemogućen, potpuno im stran.
Tada sam čuo šta viču, na što se tuže, kome prijete. Niko nije pomenuo hadži- Sinanudina, niko ga se nije sjetio, čak ni slučajno. Pominjali su samo ono što se njih ticalo, samo što je njih tištalo. A tištalo ih je mnogo šta, nestašica, skupoća, strah, velike i male nepravde, prazna obećanja, puste godine, iznevjerene želјe, suviše česte noći, rane starosti, male lјubavi, velike mržnje, nesigurnost, poniženja, sav onaj jad što se zove život.
Kupilo se, i skupilo, mnogo tih prnja, i sad su svoja nezadovolјstva izvikivali, kao na vašaru, ogorčeno pokazujući to svoje bogatstvo; poklanjali, da primi ko hoće, ili nudili u zamjenu, za mržnju, ili za krv

User avatar
Peace
Moderator
Reactions: 2558
Posts: 10694
Joined: Thu Nov 12, 2020 2:20 am

Re: Mesa Selimovic

Post by Peace »

Sam mi je đavo natovario na vrat ovog čovjeka, glupog, upornog, nepodmitlјivog,
sumnjičavog, koji je sigurno i svoju vlastitu majku pratio podozrivim pogledom. Ne razumijevajući ništa a okrivlјujući svakoga za sve, zatrpavao me prijavama, pamteći ih i raspitujući se za svaku kako je riješena. Pola nevolјa, a bilo ih je dosta, dolazilo mi je od njega, i već sam počeo misliti, smatrajući ga božijom kaznom, da svako ima svoga Piri- Vojvodu. Samo je moj bio najteži. Sumnjao sam i da mi je namjerno podmetnut, kao potčinjeni koji će me nadzirati, i izbor je bio savršen. Nije bio ničiji čovjek, i nije služio nikome osim svojoj gluposti, a to je bilo dovolјno da me tri puta dnevno istjera iz kože. Sam je, međutim, bio neranjiv. Uzalud sam pokušavao da ga urazumim, u početku, poslije sam klonuo. Jedva me slušao, visoko dignute glave, ohol i prezriv, ili iskreno začuđen, sumnjajući u moju pamet i u moju ispravnost, i mučeći me i dalјe svojom nepodnošlјivom savjesnošću. Ostalo mi je da ga zadavim, kad jednom pobjesnim, ili da pobjegnem glavom bez obzira, kad više ne mognem da izdržim. Najgore je što si mogao naći hilјadu razloga da ga nazoveš budalom, ali nijedan da ga proglasiš nepoštenim. U njemu je bjesnilo načelo neke nakazne pravde i strasne želјe da se kazne svi lјudi, za što bilo, i sva moja oštrina bila mu je nedovolјna. Drugi su me optuživali zbog surovosti, on mi je zamjerao zbog popustlјivosti. Neprijatelјi su prihvatili i jedno i drugo.

User avatar
Peace
Moderator
Reactions: 2558
Posts: 10694
Joined: Thu Nov 12, 2020 2:20 am

Re: Mesa Selimovic

Post by Peace »

Ne znam kakva je sad, ja je pamtim po lјepoti. I po izrazu patnje na licu kakvo nikad više nisam vidio, niti sam dugo mogao da ga zaboravim, jer sam tu patnju ja prouzrokovao. Zbog te žene, jedine koju sam volio u životu, nisam se oženio. Zbog nje, izgublјene, zbog nje, otete, postao sam tvrđi i zatvoreniji prema svakome: osjećao sam se poharan, i nisam davao ni drugima što nisam mogao dati njoj. Možda sam se svetio sebi, i lјudima, nehotice, i ne znajući. Bolјela me, odsutna. A onda sam zaboravio, zaista, ali je sve bilo kasno. Šteta što svoju neistrošenu nježnost nisam dao ma kome, roditelјiima, bratu, drugoj ženi. Ali možda
to govorim bez razloga, sad, svodeći račune. Jer i nju sam ostavio i otišao na vojnu, ne žaleći, a požalio sam kad ništa više nisam mogao izmijeniti.

User avatar
Peace
Moderator
Reactions: 2558
Posts: 10694
Joined: Thu Nov 12, 2020 2:20 am

Re: Mesa Selimovic

Post by Peace »

— Šta smo to onda mi? Lude? Nesrećnici?
— Najzamršeniji lјudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni.
Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlјa upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došlјaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavolјeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova lјubav. Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za lјubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukčije nego Džemail, ali isto tako sigurno? A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: Mesa Selimovic

Post by kreja »

“Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se merio onim što više ne postoji. Ovako se mešaju utvare i život, pa nema ni čistog sećanja, ni čistog života.”
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: Mesa Selimovic

Post by kreja »

Zar ne vidiš koliko mi je važno...? Da zatrpaš sobom prazninu što me plaši, da me izdvojiš između svih ljudi, da zaboraviš predrasude i zamišljeno nepotrebno dostojanstvo, da pošalješ do đavola sve pametne postupke, jer nisu pametni, da me uvjeriš kako mi daješ sebe cijelu u zamjenu za ono što gubim, ili da se praviš da je tako, da me obmaneš dok se ne naviknem na život, jer ovo što je sad, to nije život, već sjećanje i čekanje”
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
Skitnica
Senior
Senior
Reactions: 2685
Posts: 5187
Joined: Fri Jul 31, 2020 11:36 pm
Location: Iza leđa

Re: Mesa Selimovic

Post by Skitnica »

Čovjek mora da ima neko mjesto koje mu je drago zato što je njegovo, i zato što je zaštićeno, svijet je pun zamki kad si bez oslonca.
1
1 Image

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: Mesa Selimovic

Post by kreja »

Ne otvaraj dušu na vetrometini. Ne puštaj svakoga blizu sebi. Prehladićeš emocije, a one se teško i sporo leče. Istrošićeš snagu. Iscrpićeš i zadnji atom dobrote... Pa kad dodju oni koji vrede, nećeš
1
1 Image
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
kreja
Stručnjak
Stručnjak
Reactions: 345
Posts: 2770
Joined: Wed Jun 30, 2021 7:06 am
Contact:

Re: Mesa Selimovic

Post by kreja »

"Opet sam sâm. Možda je i najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje. Sâm. Učiniću sve što mogu, ne uzdajući se u podršku koje nema, i onda je moje sve što postignem, i zlo i dobro."

(Derviš i smrt)
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.

User avatar
Peace
Moderator
Reactions: 2558
Posts: 10694
Joined: Thu Nov 12, 2020 2:20 am

Re: Mesa Selimovic

Post by Peace »

Živio sam svakojako, ali većinom pošteno, a to me ispunjava zadovoljstvom.

Kažem većinom jer se dešavalo da načinim i nepoštenu stvar, kao i većina ljudi, mada nikada nisam nanio zlo, bar ne ozbiljno.

Patrijarhalno vaspitanje, a docnije komunistički moral (ili ono što sam ja pod tim zamišljao), terali su me da mislim o drugim ljudima, a rađe sam pristajao na svoju štetu nego na tuđu.

To me je često stajalo spokojstva i sigurnosti, ali sam uvek voleo da budem prevaren, nego pokvaren, više sam voleo da ispadnem naivan nego surov.

User avatar
Peace
Moderator
Reactions: 2558
Posts: 10694
Joined: Thu Nov 12, 2020 2:20 am

Re: Mesa Selimovic

Post by Peace »

Mula Ibrahim se složio sa Šehagom, da ljudi žele moć, i to nije ništa ružno. Kad toga ne bi bilo, povećala bi se bijeda ovoga svijeta. Pokorni, utučeni, pomireni sa svojom nevoljom, svačije su roblje. Nije ista svaka želja za moći. Jedno je želja da se vlada ljudima, da se oni pokore, da se izazove strah, da se natjeraju na djela koja nikad ne bi učinili bez prisile; to je zahtjev za ćutanjem,za poslušnošću bez otpora, po pravu nečije sile. Takva želja za moći je nemoralna, ona ponižava i nasilnika i ugnjetenog. Jadan je onaj koji je to osjetio na sebi. (Govori li on to o sebi i o meni, on je ponižen tuđim nasiljem, ja sam oštećen njegovim poniženjem? On žali, on se brani, on optužuje!) Sasvim je drukčija želja za moći koja se sastoji u pomaganju ljudima, koja pobjeđuje ljubavlju, koja podstiče na sporazumijevanje. To je velika moć, kojoj bi se mogli naučiti svi ljudi, i koja bi zlo učinila nemogućim. S takvom moći čovjek nije zrno pijeska, nije nevažan.

Ne može da govori o tome postojili neko vrhovno biće, možda i postoji, ali je siguran da naše ljudske stvari niko neće urediti ako ih ne uredimo mi sami. Čekati spas i tražiti utjehu u nekoj nadnaravnoj sili, što ljudi uzaludno čine hiljadama godina, znači, u stvari, priznati svoje beznađe, i ne učiniti ništa da bude bolje među ljudima. Svijet je postojao prije ljudi, postojaće i poslije ljudi. Ali, šta se to nas tiče? Neka o tome brinu bića koja će tada živjeti. Mi svoju brigu ne možemo prepustiti nikome, i moramo se učiti moći ljubavi, da od života ne stvorimo mučilište. Što se tiče duše, i on je mislio o tome, jer se teško oteti strahu i nespokojstvu zbog kratkog života i zbog nestanka u nepoznatoj tami vječnosti.

I razmišljajući, učinilo mu se da postojeći red čovjekovog rasta i razvitka nije pravedan. Čovjek se rađa kao nevino dijete, koje ne zna ništa o sebi, o svijetu, o grijehu, o poniženju, o prestižu, sve mu je novo i svježe, sve mu je divno, jer mu je duhovni život nerazvijen. Poslije, živeći, stiče iskustvo, veoma dugo, veoma naporno, i čim potpuno sazri, javlja se misao o smrti. Umire slab, izmoren,očajan, pritisnut mislima o krivicama koje je sebi natovario na vrat, nezadovoljan zbog onog što je u životu učinio, jer to najčešće nije želio, nezadovoljan zbog onog što nije učinio, jer je to samo želio a nije se usudio, izbezumljen zbog besmisla iza sebe i neprozirne tajne ispred sebe. Smrtno uplašen, bez oslonca koji bi mu mogla dati samouvjerenost da je živio jedino po odlukama svoje čiste savjesti, očajnički misli o vječnoj duši, o trajanju bez prestanka, o mogućnosti da negdje i nekad nađe ipak neki smisao. Tako završava neslavno, potpuno dotučen. A koliko bi bolje bilo da se rađamo kao starci, da polako postajemo sredovječni, postepeno zaboravljajući prvobitni strah od smrti, pa oslobođeni mladići, dovoljno lakomisleni da ni o čemu ne mislimo suviše ozbiljno, pa bezbrižna djeca, a da umiremo kao novorođenčad, ne znajući ništa ni o čemu, čisti kao zametak. Kakva bi to divna i slobodna smrt bila!

Ali kad ne može biti tako, spas je u osvajanju ljubavi i čovječnosti. Tako se lakše živi, i lakše umire. Ne tiče ga se šta će s njim biti poslije smrti, hoće li duša istrunuti zajedno s tijelom, ali će se povući da se odmara i da uživa, besposlena, ili će, natrunjena i uprljana, biti poklonjena nekom novorođenom djetetu, što bi bila velika nepravda prema čistom stvoru. Ali ga se tiče, i veoma mu je stalo do toga, da poslije njegove smrti ostane među ljudima, ili makar kod jednog čovjeka, čisto ime i lijepa uspomena. Tako bi sigurno produžio svoje kratko trajanje. Ta želja obavezuje čovjeka i za života, da ne čini zlo, a ponekad da učini i dobro.

Misao o vječnoj duši ne obavezuje ninašto, jer se o tome brine neka viša sila, i ma šta čovjek radio i ma kako živio, pa će se i duša okorjelog zločinca useliti u tijelo bezazlenog novorođenčeta. Misao o čovječnosti je pravičnija i ljudskija. A kratak život mu ne smeta, samo ako je čist; ako je prljav, samo je više zla. Šta bi i sa dužim življenjem? Šta bi sa besmrtnošću? To je najveća nesreća koja bi ljude mogla zadesiti. Ahasver je najnesrećniji među svim ljudima. Zgrozi se kad pomisli na život bez svršetka, bez konačnog smirenja, bez straha ali i bez radosti, bez ljubavi jer je besmislena u tom trajanju bez kraja. Upravo strah od smrti daje ljepotu svim stvarima, svemu što doživljavamo. Treba sve proživjeti, osvajajući radost čistog života i ljepotu ljubavi prema ljudima, u ovom kratkom preletu između dvije tajne.

– A gdje su ti ljudi? – upitao je Šehaga silovito. – Ovi s kojima živimo, gori su nego vukovi. Rastrgaće te samo ako posrneš.

Mula Ibrahim je odmahivao glavom, ne slažući se sa Šehagom.

– Nisu svi ljudi takvi. Zli su isprednjačili, suviše se vide i osjećaju, zato mislimo da su svi takvi. A nisu!

Post Reply