Self-improvement

[Peace]

Malo je predugo, ali vrijedi procitati

Ljubav Je Istina Univerzuma

Neko veče pred počinak, kao i obično kad se tijelo i um nakon napornog dana bremenitog svakodnevnim životnim izazovima rasterete i opuste, supruga mi zamišljeno, čak pomalo setno prošapta: “Koliko je samo nepravde u ovom svijetu… I kako običan,”mali” čovjek da se izbori sa svim tim, i ujedno da ostane normalan? …Kako decu naučiti da treba, uprkos svemu, biti i ostati moralan – u ovom svetu gde nas svake sekunde sa tv-a i interneta preplavljuju sadržaji raznih “grand parada”, razgolićenih silikonskih starleta i nazovi-pevačica, rijaliti prostakluka i prostitucije… ali i neopisivog političkog nemorala, sprege vlasti i kriminala, kao i urušavanja kompletnog sistema vrednosti praćenog sveopštom korumpiranošću svakog pojedinog privrednog, ekonomskog, pravosudnog, obrazovnog, i uopšte civilizacijskog segmenta ovog našeg ljudskog društva? Degradacija je totalna i sveopšta, do te mere da nam je čak i sam ‘rat’, kao pojava i fenomen – čemu imamo svedočiti svakog živog dana u svom bližem ili daljem okruženju, sa svim svojim užasno razarajućim, anti-ljudskim, kulturološkim i anti-civilizacijskim posledicama – postao sasvim normalna, prihvatljiva, pojava i jedno posve “uobičajeno stanje stvari”. Dakle kako se izboriti, kako ostati zdrav (pre svega mentalno i duhovno) i kako ostati normalan (pa ma šta to uistinu značilo), u ovom i ovakvom svetu i sistemu vrednosti?”

Da… sasvim razumljivo i očekivano rezonovanje jedne normalne, moralne, i odgovorne osobe. Odgovorne pre svega prema samoj sebi, svojoj porodici, zajednici, planeti, prirodi uopšte… a ako već hoćemo biti krajnje precizni i iskreni onda recimo i: odgovorne prema SVEMU (“pred Bogom i pred ljudima”).

Priznajem, drago mi je bilo to čuti iz njenih usta, jer su to stavovi same vrline, koja se kroz njena usta objavljivala… ali je to i takvo gledište valjalo “malo” upotpuniti, a potom i produbiti i zaokružiti, jednom većom, širom, i obuhvatnijom svesnošću – jednom autentičnom vertikalom – bez koje nema razumevanja istinskog, činjeničnog stanja stvari, odnosno svesnosti pune i celovite Istine.

Suština celokupne ove dalje priče leži upravo u činjenici da jedan ‘pretežno svetovan’ čovek/osoba, pa čak i veoma moralan, može proživeti ceo svoj (ovo)zemaljski život – i biti čak vrlo ‘uspešan’ u njemu (pa ma koliko taj termin mogao izazivati sasvim različite konotacije ili asocijacije) – a da NIKADA, na svom putu razumevanja sveta, života i istine, zapravo ne zagrebe iole dublje od same površine, od same spoljašnje “glazure”. Mnogi, da ne kažem svi, time ostaju duboko skloni svojim uverenjima da su im, recimo, neke osobe “pravi prijatelji” (dok se eventualno jednom ne ispostavi da to nisu) dok su tamo neki drugi “neprijatelji” na našem životnom putu; da su neke životne situacije nepravedna “patnja” i “sudbinska nedaća”, dok su neke druge opet “dar od Boga, velike životne radosti i poželjne sudbinske okolnosti” (dok se, vremenom, jednom, eventualno ne ispostavi možda čak i sasvim suprotno stanje stvari); da je prava i puna svrha nas i naših života oslonjena isključivo na ovu našu ovo-zemaljsku egzistenciju i “linearno” bitisanje, i da ne postoji ništa izvan (“ispod” ili “iznad”) sveta koji je u stanju percipirati, i koji percipira, ovaj naš ljudski, “linearni” um. …To je takva percepcija, takvo sagledavanje “pune i celovite slike stanja stvari”, baš kao što i jedna haringa recimo, celokupno postojanje sagledava, i zamišlja, kroz svoju sopstvenu vizuru “vodenog sveta”! I, to je posve razumljivo – ali, naravno, ne i ispravno i istinito.

Realna razlika između “dubine” jednog takvog pogleda na svet i na život, i celovite svesnosti jedne prosvetljene, realizovane osobe – identično je prostornoj ‘zapremini’ koju zauzima JEDAN KVADRATNI METAR neke površine (da: “realno nepostojeće zapremine”) u odnosu na jedan KUBNI METAR toga istog prostora. Dakle: nemerljivo i neuporedivo! Jer, bez duhovne vertikale (odnosno jasnog i celovitog Uvida) – te tzv. “treće dimenzije uma” – sva ova naša “linearna svesnost” je uvek i samo iluzorna.

I najmanji napredak na stazi takve, istinske, celovite svesnosti, može značiti (i najčešće znači) mnogo veći istinski rast i sazrevanje nego desetine, pa čak i stotine, života provedenih u ovlasti ovog našeg uobičajenog ljudskog, “prizemnog”, isključivo linearnog uma. I u tome je najveća važnost, vrednost, i neizmerna dragocenost našeg istinskog Buđenja: iskoraka sopstvene svesti i svesnosti iz ovog ovo-zemaljskog Kala (“Kal-juge”), ovog linearnog, učaurenog i “ličinkoidnog” puzanja naše sopstvene svesti (odnosno samoga bića) ka uzletu punog potencijala jednog veličanstvenog oslobođenog Leptira. – I upravo u tome i leži sva ona arhetipska simbolika uzdižućeg i iz pepela vaskrsavajućeg Feniksa. …No, kako to realizovati, pitaće sada neko? Pa, potrebno je, ali i neophodno, nešto korenito promeniti. Potreban je jedan potpuno novi, sveži, izvorni, pogled na svet i stanje stvari u njemu: jedna sasvim nova, živa, ali istovremeno drevna, izvorna, i našem biću i Istini samoj savršeno prirođena – drugačija konceptualna paradigma. Potrebno je uskrsnuće izvorne svesti: korenito Buđenje!

Vrlo zanimljiv je opis događaja iz života Gurđijeva, koji na svoj način govori o ovoj našoj temi:

“Tri meseca je tako Uspenski boravio u kući i praktikovao tu tehniku (svakodnevno prisećanje sebe tehnikom “Ja jesam” – prim.aut.). Jednoga dana ga je Gurđijev pozvao da izađe vani sa njim. Oni su tih dana boravili u ruskom gradiću Tiflisu. Gurđijev ga je pozvao, i oni su izašli na ulicu. Potom je Uspenski napisao u svom dnevniku: “Tada sam po prvi put razumeo ono što je Isus govorio da je čovek uspavan. Čitav grad mi je tada delovao uspavano. Ljudi su se kretali kao u snu; prodavci su nudili robu pospano; kupci su kupovali spavajući. Čitav grad je bio uspavan. Pogledao sam Gurđijeva: samo je on bio budan. Čitav grad je bio uspavan. Svi su bili ljutiti, tukli su se, voleli se, kupovali, prodavali, radili, sve.”

Uspenski tada reče: “Sada mogu videti njihova lica, njihove oči: oni su bili uspavani, oni nisu bili tu. Njima je nedostajao njihov unutarnji centar; on nije bio tu.” Uspenski je tada rekao Gurđijevu: “Više ne želim da dolazim ovde. Šta se dogodilo sa ovim gradom? Svi mi izgledaju pospano, drogirano.” Gurđijev mu na to odgovori: “Ništa se nije dogodilo sa ovim gradom. Sa tobom se nešto dogodilo. Ti si bio drogiran. Grad je ostao isti. To je isti grad kojim si se kretao pre tri meseca. Nisi mogao uočiti da su ljudi uspavani jer si i ti bio uspavan. Sada to sve možeš da vidiš jer si postigao određeni kvalitet svesti. Nakon tri meseca praktikovanja “Ja jesam”, postao si nešto svesniji. Deo tvoje svesti je otišao iz sna. Zbog toga možeš da uočiš kako su drugi uspavani, tupi, agresivni; kao da su drogirani, hipnotisani.”

(…) Ako bi se tokom čitavog dana mogao prisećati sebe, tada bi to prodrlo i u tvoj san. I dok budeš sanjao neprestano ćeš se sećati sebe. Ako se možeš setiti toga “Ja sam” tokom svog sna, iznenada će taj tvoj san postati samo san. Probudićeš se u snu. Tada te san neće moći prevariti. San se tada neće doživeti kao stvarnost. To je mehanizam: san se oseća nalik stvarnosti jer ti tada gubiš prisećanje sebe: ti gubiš ono “Ja sam”. Ako nema prisećanja sebe, ta stvarnost, nazovi stvarnost, je samo jedan san. U tome leži razlika između snevanja i stvarnosti. Za jedan meditativni um ili za nauku o meditaciji (vipassana, satipatthana), to je jedina razlika.

Ako ti “jesi”, onda je sva stvarnost ovoga sveta samo san. Ako ti “nisi”, onda snovi postaju java, živiš u snu.”

Da, san je toliko velik i sveobuhvatan, da ga ni najmanje nismo svesni – dok se ne dogodi Buđenje.

Tako, robujući površnoj percepciji dualnog viđenja života i sveta, koliko do juče sam gledao kao “neprijatelje” – i starog dobrog druga iz detinjstva, koji me je potom, pre više godina (nakon “iznenadnog susreta” posle dužeg niza godina), ne trepnuvši “zavrnuo” za svu moju dotadašnju ušteđevinu; i moju dobru, vrlu komšinicu, kojoj sam valjao i bio “dobar” samo u periodu dok je imala direktne materijalne koristi i vajde od mene (odnosno moje porodice), a kad sam se potom (jednog dana) konačno “opametio” i svoj interes postavio ispred njenog i njenih očekivanja, postao sam predmet zluradog ogovaranja i “odbojan i neprijatan sused” (no ok, i hvala Bogu na blagoslovu da je to sad tako); pa čak sam i samog Boga na trenutak percipirao “neprijateljem” nakon što me je svojevremeno pucanje ahilove tetive na duže vreme odvojilo od aktivnog bavljenja sportom… a da i ne pominjem težu saobraćajku pri sletanju kombijem s puta i višestrukog prevrtanja u njivi, zbog krajnje klizave i nezakrpljenim rupama oštećene deonice puta, nakon koje smo prijatelj i ja samo “pukim slučajem” prošli smrskanog kombija ali gotovo potpuno neozleđeni. Dakle sve su to bile krajnje “neprijateljske” osobe, i krajnje neprijateljski događaji, kreirani kao takvi u mojoj sopstvenoj svesti. I tako je to trajalo… uslovljavajući i moj pogled na svet, i na život, i na svrhu života – sve dok se (da ne dužim previše) konačno nije desio veliki preokret u mojoj sopstvenoj svesti, a time i u pogledu na svet i na život, i na SVE.

Duboko shvativši, i osetivši, da je naš svet, i život, ništa drugo do upravo ODRAZ nas samih, našeg imanentnog ‘stanja svesti’, jasno sam uvideo zašto ona stara poslovica glasi: “Samo je ono drvočvrsto ijakokoje često bije vetar”, s poentom – bez jakog vetra nema ni moćnog korena, a time ni bujne krošnje. Da, tada me je drvo “naučilo svom jeziku”… i ispričalo mi je priču svoga života: da ma koliko mu isprva bile “neugodne”, “stresirajuće i iritirajuće”, sve te vremenske (i sudbinske) nedaće – sada, kada je konačno odraslo, stasalo, i sazrelo, ima jasnu spoznaju i percepciju da mu je vetar uvek (pa čak i kada je najjače duvao, odnosno pre svega tada!) zapravo bio NAJVEĆI MOGUĆI PRIJATELJ – i stoga mu ono, to sada veliko moćno i razgranato drvo, duguje (i duboko u sebi odaje) najvišu i najiskreniju moguću Zahvalnost! …Jeste, trebalo je izdržati, ne slomiti se – da bi se moglo očvrsnuti i ojačati – ali notorna životna (i Božja) činjenica istovremeno glasi da Bog (čitaj: Život) pred čoveka NIKAD neće staviti takve “prepreke” koje on nije u stanju prebroditi: samo ukoliko svom svojom dušom i svim svojim moćima to istinski i odabere (odluči)! – I upravo to jeste jedini istinski “recept” za konačni, finalni, uspeh bilo kog našeg životnog poduhvata (a pre svega za duboko, lično, unutarnje sazrevanje duše tokom tog puta/poduhvata).

No zaista… da nije bilo tog mog “starog dobrog prijatelja”, možda nikada ne bih shvatio da se stvaranje čira na želudcu (kao autentične personifikacije svih naših nagomilanih i nerešenih “problema”) najefikasnije leči ali i predupređuje Ot-puštanjem: Otpuštanjem i Opraštanjem (ali istinskim, celovitim i potpunim), kojim sebi samom darujemo slobodu Odvezanosti – čak i od sopstvenih projekcija i očekivanja, u vezi ljudi, okolnosti, i života samoga. Ta i takva sloboda, i unutrašnja snaga koju ona sobom donosi, ne mogu se kupiti nikakvim parama ovoga sveta. Takođe, da nije bilo te (i takve) moje susede, možda nikada ne bih shvatio da istinska ljudska vrlina, čovekova Dobrota, nikada ne može imati, i nema, nikakve dodirne tačke sa pukom “trgovinom roba i usluga”, pa čak ni ‘očekivanjem zahvalnosti’ za neko učinjeno dobro – već isključivo sa jednim krajnje iskrenim, i bez ikakvog “pred-umišljanja”, darivanjem Sebe: nesebično i bez ostatka! …I da me “sudbina” nije poslala kombijem na onaj klizavi put, vrlo verovatno u čitavom preostalom životu ne bih shvatio ‘one životne i porodične dragocenosti’ koje sam dotad nenadmašno propuštao sagledati, a koje sam savršeno jasno uvideo unutar tih nekoliko sekundi (“dugih kao večnost”) dok se kombi, sa nama dvojicom unutar njega i dizalicom čudesno levitirajućom oko naših glava, višestruko prevrtao preko krova a potom leteo preko jarka put crne oranice… Hmmm, a da i ne pominjem da bez onog pucanja ahilove tetive, usled “neobuzdanog đipanja” tokom prijateljske odbojke na pesku, verovatno NIKAD ne bih sebi dozvolio dovoljno neophodnog vremena i prilike da obavim, i dovedem do kraja, možda i najvažniji zadatak koji mi je bio ‘(pred)određen’ u ovom životu (ili zbog kog sam se možebiti i rodio baš ovde i baš sada).

Svi ti “vetrovi i oluje” (uz mnoge druge ranije i kasnije) pomogli su mi da jasno uvidim notornu činjenicu da: NEPRIJATELJI NE POSTOJE. I to, čak ne toliko ni zbog utemeljenosti ili tačnosti raznih argumentacija “za” i “protiv” validnosti tog pojma odnosno fenomena, već isključivo zbog nepobitne istine koja glasi: Svako je kreator sopstvenog sveta i stvarnosti! Odnosno u prevodu: samo od nas, svakoga ponaosob, zavisi da li će nam svet i sveukupne životne situacije biti na korist, ili na opterećenje. Da li će nas neka situacija “slomiti”, ili neslućeno i nezamislivo razviti i ojačati. A pošto to zavisi samo od nas samih, i našeg “unutarnjeg stava i pristupa životu”, onda za sve svoje životne darove ili pak nelagode – imamo i zahvaliti jedino i isključivo SEBI. …I naravno, tu se i princip Karme, kao krajnje i nezaobilazne činjenice postojanja, savršeno nadovezuje u celu ovu našu, životnu i sudbinsku, priču.

I ODJEDNOM, unutarnjim svetom počela je preovlađivati svesnost da svi mi uistinu egzistiramo unutar jednog apsolutno-prijateljski-nastrojenog-Univerzuma: Univerzuma apsolutne Ljubavi; gde shvatamo (osim ako duboko ne spavamo) da je SVE, SVUGDE i UVEK usmereno ka našoj najvišoj krajnjoj Dobrobiti (ma koliko će me zbog ovoga mnogi sada “krajnje argumentovano napasti i demantirati”). I tada, oči su se sasvim otvorile: svi moji nekadašnji neprijatelji postali su mi najviši Prijatelji, moji Dobročinitelji, moji “Donosioci Darova” – jer bez bilo koga od njih, ja danas ne bih bio ovo što sam! I shvatio sam istinu da su svi oni zapravo samo “kuriri” poslati mi od Njega (moga višeg, najvišeg “Ja”), koje mi kroz njih, sa najvišom ljubavlju i milošću, time šalje Dokaze svoje bezgranične milosti i bezuslovne ljubavi. I shvatih jednu još veću istinu od svih: da sam JA SAM TAJ koji sam sve te osobe i situacije ‘prizvao’ (tajnovitim vezama i putevima univerzuma…) u svoj život i svoje okruženje, kako bih upravo samom Sebi dao priliku i mogućnost takvog rasta, sazrevanja i uz-vinuća, kakvo mi nikada ne bi bilo dostupno unutar sveta, i okolnosti, priželjkivanih svetovnih užitaka i isključivo svetovnog blagostanja.

Konačno sam, u potpunosti, razumeo princa Siddarthu…

A ne može se reći da nije bolelo – o, itekako jeste. Na momente čak gotovo nepodnošljivo… I ne samo to gore navedeno, već i mnoge druge životne nedaće i ‘problemi’ – baš kao što ih ima i svaki drugi svetovni čovek. Ali nakon što mi je ljubav, opraštanje i otpuštanje, i predanost istini, pomogla da prebrodim sve nedaće i iskušenja, odjednom, jasno sam to u sebi osetio: na svakom onom mestu gde su nekad počivali nemoć, slabost i bol, razdirući me bez milosti – sada su cvetali Sreća, Radost i Snaga: jedni naizgled sasvim novi, nepoznati kvaliteti – ali zapravo drevni, autentično moji i oduvek istinski, večno prisutni… no slabašnog svetla pritajeni “ispod”, usled mog, otkad sam znao za sebe i svoje postojanje, krajnje nesvesnog dopuštanja jednoj nižoj prirodi i biću da nemoć, bol i slabost, nad mojom svešću i životom zagospodare i tragično preuzmu primat.

I konačno, od tada – otkad je moja Svesnost prepoznala Ljubav (tu Neizdiferenciranu Suštinu/Bit Univerzuma), i ništa drugo sem Nje, kao vrhovni Princip svega postojećeg – dakle od tada, pa za uvek, gajim bezrezervnu i beskonačnu Zahvalnost celokupnom (svom) postojanju: istinsku zahvalnost Svemu na Svemu. Jer mi je savršeno jasno da postoji Samo Jedno Biće, samo Jedna Svesnost/Stvarnost Univerzuma…Večna i Bezgranična, i Večno Ljubeća. Da, neko to ‘Biće’ zove Svemir… neko Suština, Priroda ili Univerzum, a neko Bog, Veliki Duh ili Univerzalna Svest… ali meni je sad već odavno savršeno jasno da je “On/Ona/Ono” moje/naše/sveopšte: Istinsko, Večno i Bezgranično, Blaženo SOPSTVO. Najtačnije Ga/Ju/Je osloviti sa: LJUBAV!

Stoga, moja večna i bezgranična zahvalnost Njemu/Njoj, na svemu. Moja najdublja odanost i zahvalnost: Svemu – na Svemu!

Napokon – “Čemu zahvalnost u našim životima?”, zapitaće se (u snu) ipak neko. Pa… jedan vrhovni, duhovni, zakon/načelo kaže: “Samo isto spoznaje isto, i prožima se sa njim.” Aljubav – Ljubav je najviša moguća Zahvalnost, ona je Suština celokupnog Postojanja… ona je: Sama Suština Univerzuma!

* * *

P.S. – Ko Razume Zna, jer je Svestan (pravog stanja stvari); no zbog ostalih osećam potrebu potpunijeg obrazloženja i pri-bliženja. Zaista, nije niti malo lako razumeti zašto se neko zadesio unutar rđavih životnih okolnosti, unutar određenih problema i patnje, čak naprotiv – izuzetno je teško, a naročito ako je to iskustvo na “sopstvenoj koži”. Kako razumeti razlog (“nepravdu”) zašto se neko rodio i živi u zemlji koja potom (nečijim hirom, čitaj: unapred brižljivo planiranim umišljajem) biva razorena sumanutim ratom, razorenim domovima i porodicama, krvavim stradanjima i uništenim sudbinama? – A kamoli razumeti tvrdnju da je “Ljubav Suština Univerzuma”!? …Istina teško, veoma teško, ili tačnije nemoguće – dok god duboko i sveobuhvatno ne osvestimo putove/načine na koje sami stvari privlačimo u svoje živote odnosno kreiramo sopstvenu sudbinu.

Kako razumeti svet u kojem je SVE što je moglo biti izopačeno i izvrnuto “naopačke”, okrenuto upravo naglavce:

Sistem medicinske brige i zaštite, skupa sa sve farmacijom, umesto da služi opšte-ljudskom zdravlju i izlečenju postojeće bolesti, služi upravo suprotno tome – jer služi profitu i interesima krupnog kapitala, odnosno njegovim tragično-nesvesnim, devijantno-nezasitim gospodarima;

Sistem naučno-privredno-industrijskog razvoja i proizvodnje, odavno ne služi više (ako je ikada i služio) zadovoljenju čovekovih potreba i ostvarenju većeg kvaliteta života, već upravo njegovom sve većem utamničenju i porobljenju – jer služi profitu i interesima krupnog kapitala, odnosno njegovim tragično-nesvesnim, devijantno-nezasitim gospodarima;

Sistem ekološkog, prehrambeno-tehnološkog i poljoprivrednog delatništva, odavno više ne služi obezbeđenju i očuvanju primarnih ljudskih potreba tipa visoko kvalitetne ishrane i očuvanja prirodnog zdravlja, već upravo naprotiv – jer služi profitu i interesima krupnog kapitala, odnosno njegovim tragično-nesvesnim, devijantno-nezasitim gospodarima;

Pravosudni, zakonodavno-izvršni i kazneno-popravni sistem, odavno više ne služi blagostanju ljudske zajednice i njegovoj ljudskoj i moralnoj ravnoteži, pravdi i ispunjenju njenih temeljnih, božanskih, harmoničnih principa funkcionisanja, već sve više upravo suprotno – jer sve više služi profitu i interesima krupnog kapitala, odnosno njegovim tragično-nesvesnim, devijantno-nezasitim gospodarima;

Državno-politički sistem, i sami političari (“izabrani predstavnici naroda”), već odavno sve više služe interesima moći a ne onima kojima bi zaista trebalo, koji su iste i birali i zbog kojih i postoje – jer služe profitu i interesima krupnog kapitala, odnosno njegovim tragično-nesvesnim, devijantno-nezasitim gospodarima;

Kulturno-prosvetno-obrazovni sistem, ne služi svojoj primarnoj svrsi istinskog prosvetiteljstva, proširenja perspektiva ljudske svesnosti kao i istinskim uzletima ljudskog duha i ličnom i kolektivnom oslobođenju ljudske prirode i svesti, već upravo suprotno – jer služi profitu i interesima krupnog kapitala, odnosno njegovim tragično-nesvesnim, devijantno-nezasitim gospodarima.

Dakle, SVI društveno-ekonomsko-egzistencijalni Sistemi (onaj monetarno-bankarski da i ne pominjemo), izvorno uspostavljeni da “pospeše lakše ljudsko funkcionisanje i veće blagostanje” svakog pojedinog ljudskog bića i opšte ljudske populacije, utvrđeni su, i funkcionišu, upravo na temeljima krajnje oprečnim istinskoj svrsi (dharmi – hind.) svoga, pa time i ljudskog, postojanja, i to je aktuelna činjenica.

E sad, mnogi su skloni za takvo stanje pripisivati zaslugu (a time i predavati sopstvenu moć) svim tim “spoljnim” faktorima u vidu zločinačke ovozemaljske kabale, zlih vanzemaljaca, interdimenzionih mračnih entiteta… demona, arkona, i inih (a što, gledano sa ove linearne ravni, može i biti prilično razložno i precizno obrazloženje), ali ona puna i prava – apsolutna – istina ipak stoji na “malo drugačijim temeljima”. Ta istina, činjenična stvarnost postojanja, glasi da nismo mi, kao bića/jedinke, tako i toliko nemoćni kao što u svom neznanju i nesvesnosti (“slabosti”) umišljamo i ‘sanjamo’ – već smo mi sami vrhovni Kreatori svojih života, svoje sudbine i svoje (a time i globalne) Stvarnosti. I baš kao što smo se zbog jednog načelno posve devijantnog i destruktivnog (nesvesno orijentisanog, ego-prijanjajućeg) egzistencijalnog stava i stanja svesti, sasvim otuđili od tog svog života, sveta, prirode, zajednice, a pre svega od SAMOGA SEBE – tako se najpre sebi i moramo vratiti, kako bismo konačno i konce svoje sudbine suvereno uzeli u svoje sopstvene ruke. Naravno, jedino “oruđe” za taj poduhvat jeste naša sopstvena Svest, kojom vršimo i kreaciju celokupnog (sopstvenog) sveta – kako dugoročno, tako i kratkoročno; kako pojedinačno, tako i globalno: sveobuhvatno i na svim razinama postojanja. A početak svega je: preuzimanje u svoje ruke (svesno i u potpunosti) Odgovornosti za sopstveno (a time i celovito) stanje i postojanje – i time se konačno našem biću vraća istinska i izvorna Moć!

Kad se takva vrsta osvešćenja, Buđenja, konačno dogodi, dakle kada se uspostavi naša izvorna, Ne–o-kal-jana percepcija – najpre na ličnoj, a potom po prirodi stvari i na kolektivnoj razini – tada će sve stvari konačno dobiti svoj “pravi lik” i biti sagledane u njihovom istinskom svetlu: svetlu Istinske svesnosti svesti. I tada (krajnje nezamislivo i uistinu neobjašnjivo ovoj našoj uobičajenoj, ‘usnuloj’ svesti) SVE SE MENJA IZ SVOG KORENA. I to samo iz jednog jedinog (ali centralno bitnog) razloga: mi sami, kreatori Svega, PROMENILI SMO SE IZ KORENA. Ili još tačnije i preciznije, VRATILI SMO SE SVOJIM KORENIMA – tamo gde smo SVO OVO VREME ustvari i bili/bitisali, no svo vreme tragično odsečeni i otuđeni (usled vladavine sveopšte nemoći i nesvesnosti) od suštine sopstvenog i sveukupnog postojanja: od izvorne Slobode, Mira, Ljubavi, Sreće, Blagostanja… Vratili smo se konačno svome istinskom Domu, Izvornoj Biti/Svesti Univerzuma: Univerzalnoj (Univerzum-skoj) ISTINI.

(Jedino) našom sopstvenom, korenitom, promenom: menja se SVE!

Dakle SVE jeste moguće, ali ujedno i SVE je nemoguće – pre svega umu koji je sviknut svom “linearnom modu”, jer taj um ne zna funkcionisati van sveta suprotnosti, izvan sveta Dvojnosti, i za njega osim one površine… osim “horizontale”, nema vertikale i nema drugih dimenzija. Takav je ovaj naš linearni, analitički, um. Nikad u miru, onom stvarnom, a večno na nekom klatnu: “Ovo je dobro, a ono loše”, “Ovo je lepo, a ono ružno”, “Ovo je sreća, a ono tuga”, “Ovo je početak, a ono kraj”… “Ovo je istina, a ono laž”. I stoga nikad – NIKAD – ne može osvestiti činjenicu da je SVE istina, da je sve, u svojoj najdubljoj suštini i biti ISTO: JEDNO i ISTO!

“Prijatelji” i “neprijatelji” su (u svojoj biti) JEDNO i ISTO, samo je stvar našeg osobnog Stava (prema tom pitanju/pojmu/fenomenu), našeg Stanja svesti – naše Perceptualne paradigme. Sreća i nesreća su u biti JEDNO i ISTO, poenta je, istinski, samo u našoj Paradigmi. Lepota i ružnoća su zapravo JEDNO i ISTO, jer poenta… poenta nije u stvarima – sva poenta je samo u našem Viđenju (svih) stvari. Jer mi svet (prirodu, stvarnost, druge, pa čak ni sebe samog) nikada ne vidimo “onakvim kakav on zaista jeste” već isključivo onakvim kakvim ga “mi lično doživljavamo” (percipiramo) kroz naše sopstvene predstave o njemu (svetu). I to je najviša istina: da je iluzija za nas aktuelna stvarnost!

A da bi spoznata bila ona prava, apsolutna, Transcendentalna, istina svih stvari, svega postojećeg, mora se svešću jednom zaviriti “Iza Vela”… u carstvo njihove “Nepostojeće biti” – njihove (i sveopšte) ISTINE! E za to, za takav “Poduhvat-bez-presedana”, nužna nam je ona Nova paradigma – nova i probuđena Svesnost, koja će najpre nas same (sebe samoga!) postaviti (sagledati i uvideti) u samom Centru Postojanja, a onda potom i stvari i pojave (svega postojećeg) jasno uvideti i uviđati u njihovom pravom svetlu, pravoj prirodi i biti, a ne (više) kroz lične predstave i prosudbe (pečate sopstvenog uma odnosno ove spavajuće, iluzorne svesti).

Tada, i samo tada, konačno počećemo živeti Ljubav, jer ćemo tada biti Ljubav: jer ćemo spoznati da nikada zaista To nismo ni prestajali Biti!

Uistinu, Ljubav je Ono što oduvek (jedino) postoji. Ona je osnovno vezivno i gradivno tkivo, Biće Univerzuma. Ona Jeste (Egzistira) Svugde i Uvek: Ljubav je – ISTINA!

Alakh Niranjan

[Peace]

Nikola Tesla i zdravlje – Naše tijelo je sebi najbolji liječnik!

Teslin stav prema zdravlju i bolesti govori da je on ”čudotvorac” koji vidi da bol ima fizičku, psihičku i emocionalnu komponentu u sebi. U svojim promišljanjima, on brine o boli pojedinca i velikoj svemirskoj boli podjednako. Naš znanstvenik je visoko osviješteni empat koji u svojim pisanim materijalima objašnjava strukturu kozmičke boli, koja je refleksne prirode i izvana se utiskuje u čovjeka.

On smatra da je sve živa energija; da se mnogo frekvencija isprepliće u našem organizmu i da fizička udaljenost nema utjecaja na prijenos informacija, svjetlosti i struja od jednog mjesta na drugo. To vrijedi i za ljudska bića koji su emiteri i primatelji energetskih impulsa.

Empatija se u medicini definira kao posebno psihofizičko stanje u kojem osoba u sebi i na sebi u potpunosti osjeća patnju i bol druge osobe, grupe ili velike zajednice.

”Naša tijela su slične građe i izložena su istim vanjskim utjecajima… naši pokreti i radnje služe očuvanju života i mada izgleda da smo potpuno neovisni jedni o drugima, mi smo spojeni nevidljivim vezama. Sve dok je organizam u odličnom stanju on reagira točno na sile koje ga pokreću, ali onog trenutka kad nastane neki poremećaj u bilo kojem čovjeku, njegova snaga za samoodržavanjem slabi.” ~ Nikola Tesla

Bol (fizička, psihička, emotivna) uvijek je izazvana zapamćenom centralnom psihičkom traumom prije nego što se bolest spusti na fizički plan čovjeka.

Čuveni ruski pisac Lav Tolstoj govorio je o mentalnom prevazilaženju boli savjetujući: ”Kada ste bolesni, jednostavno zamislite da ste zdravi.”


Za njim ne posustaje ni veliki liječnik i prorok Nostradamus koji tvrdi isto.

Moderna znanost je dokazala da vizualizacija pomaže organizmu da se efikasnije bori s bolešću, potvrdivši spoznaju Tolstoja, Nostradamusa i drugih.

Bolest valja tretirati kao prolazno stanje sa sretnim ishodom.

Budimo poput Tesle koji se fokusira na dobro! Naš input određuje nam output!

Ako upijamo loše stvari, stvorit ćemo negativne osjećaje u nama.

Organizam svaki dan kreira 40 000 novih stanica od sastojaka koje unosimo u sebe.

Sa svakom našom misli i emocijom slijedi kemijska promjena u mozgu i svaka stanica odgovara na njih.

Ako smo nezadovoljni, ljuti i tužni, takvi će nam biti koža, srce, jetra, pluća i ostalo!

Suprotno tome, smirenost, optimizam i mudra prevencija su najbolji za održavanje zdravlja i liječenje bolesti.

[Vjetar]

Ima onaj film Martyrs (2008.) ima i tu o nadvaladavanju boli
A vjerujem da je moguće, mentalno je nadvladati

[Peace]

Ne znas bas da li je ovo pricala zena ili je AI.
Ali poruke su dobre

[Peace]

“Nadam se da ćete slušati, ali ne sa sjećanjem na ono što već znate; a to je vrlo teško učiniti. Slušate nešto, a vaš um odmah reagira svojim znanjem, svojim zaključcima, svojim mišljenjima, svojim prošlim sjećanjima. Ono sluša, tražeći buduće razumijevanje.

Samo promatrajte sebe, kako slušate, i vidjet ćete da se to događa. Ili slušate sa zaključkom, sa znanjem, sa određenim sjećanjima, iskustvima, ili želite odgovor, a nestrpljivi ste. Želite znati o čemu se radi, o čemu se radi u životu, o izuzetnoj složenosti života. Vi zapravo uopće ne slušate.

Možete slušati samo kada je um miran, kada um ne reagira odmah, kada postoji interval između vaše reakcije i onoga što je rečeno. Zatim, u tom intervalu postoji tišina, tišina u kojoj jedino postoji razumijevanje koje nije intelektualno razumijevanje.

Ako postoji raskorak između onoga što je rečeno i vaše vlastite reakcije na ono što je rečeno, u tom intervalu, produžavate li ga unedogled, dugo ili nekoliko sekundi – u tom intervalu, ako promatrate, dolazi do jasnoće. To je interval koji je novi mozak. Neposredna reakcija je stari mozak, a stari mozak funkcionira u svom tradicionalnom, prihvaćenom, reakcionarnom, životinjskom smislu.

Kada postoji prekid toga, kada je reakcija obustavljena, kada postoji interval, tada ćete otkriti da novi mozak djeluje, a samo novi mozak može razumjeti, a ne stari mozak.”

[Peace]

Hopi proročanstvo se obistinjuje – Dolaze velike promjene!

Vrijeme se razvija i dolazi na mjesto gdje se ponovno obnavlja. Prvo postoji vrijeme pročišćavanja, zatim vrijeme obnove. Sada smo vrlo blizu tom vremenu.

Rečeno nam je da ćemo vidjeti Ameriku kako dolazi i odlazi. U određenom smislu, Amerika umire… iznutra… jer su zaboravili upute kako živjeti na zemlji.

Sve ovo vodi do vremena iz proročanstva u kojem je čovjek nesposoban živjeti na zemlji na duhovan način… Dolazimo do raskrižja s velikim problemima. To je vjerovanje Hopi indijanaca, to je naše vjerovanje – ako niste duhovno povezani sa zemljom i ne razumijete duhovnu stvarnost kako živjeti na zemlji, vjerojatno nećete uspjeti.

Kada je došao Kolumbo, za nas je počeo “Prvi svjetski rat”. To je bio pravi Prvi svjetski rat – kada je stigao Kolumbo – jer su zajedno s njim došli i svi iz Europe. Do kraja Drugog svjetskog rata, u Americi nas je bilo samo 800.000. Od 60 milijuna do 800.000. Dakle, bili smo gotovo istrijebljeni ovdje u Americi.

Sve je duhovno. Sve ima duh. Sve… sve je ovdje donio Stvoritelj – jedan Stvoritelj. Neki Ga zovu “Bog”, neki Ga zovu “Buda”, neki Ga zovu “Allah”, neki Ga zovu drugim imenima. Zovemo ga “Tunkashila” – Djed.

Ovdje smo na zemlji samo nekoliko zima. Zatim idemo u Duhovni svijet. Duhovni svijet je stvarniji nego što većina nas vjeruje. Duhovni svijet je sve.

Više od 95% našeg tijela čini voda. A da biste ostali zdravi, morate piti dobru vodu. Kad je Europljanin prvi put došao ovamo, Kolumbo, mogli smo piti iz bilo koje rijeke. Da su Europljani živjeli na indijanski način kad su došli, mi bismo još uvijek pili iz rijeka, jer je voda sveta. Zrak je svet.

Naš DNK je napravljen od istog DNK kao i drvo. Stablo diše ono što mi izdišemo. Kad drvo izdahne, treba nam ono što drvo izdiše. Dakle, imamo zajedničku sudbinu s drvetom.

Svi smo mi sa zemlje. A kada se zemlja, voda i atmosfera pokvare, to će stvoriti vlastitu reakciju. Majka reagira. U Hopi proročanstvu kažu da će oluje i poplave postati sve veće.

Za mene nije negativna stvar znati da će biti velikih promjena. To nije negativno, to je evolucija koja se odvija u svoje vrijeme. Ništa ne ostaje isto.

Naučite kako posaditi nešto. To je prva povezanost. Trebali biste se prema svim stvarima odnositi kao prema Duhu – shvatite da smo svi Jedno!

[Peace]

Želite li promijeniti svijet? Kako bi bilo da započnete sa sobom? Kako bi bilo da vi budete preobraženi prije toga? Ali, kako se to može postići?

Opažanjem.

Razumijevanjem.

Bez vlastitog miješanja ili suđenja jer ono što sudite ne možete shvatiti. Onoga trenutka kada za nekoga kažete: “On je komunist”, prestaje razumijevanje. Prilijepili ste etiketu na njega. “On je kapitalist.” Toga trenutka razumijevanje prestaje. Zalijepili ste na njega etiketu, i ako etiketa za sobom povlači slaganja ili neslaganja, tim gore! Kako ćete razumjeti ono s čime se ne slažete, ili ono s čime se slažete?

Sve ovo izgleda kao neki novi svijet, zar ne? Nema suđenja, nema komentara, nema stavova: samo opažate, proučavate, gledate, bez želje da mijenjate stanje stvari, jer ako želite promijeniti stanje stvari, da bude onako kako vi mislite da bi trebalo biti, onda vaše razumijevanje prestaje.

Dreser pasa pokušava razumjeti psa kako bi ga mogao naučiti da izvodi određene trikove. Znanstvenik promatra ponašanje mrava sa svrhom da prouči mrave, da što više nauči o njihovom ponašanju. Nema drugih ciljeva. Ne pokušava ih istrenirati da nešto dobije od njih. Mravi ga zanimaju, želi što više naučiti o njima. To je njegov stav.

Onoga dana kada postignete takav stav, doživjet ćete čudo. Promijenit ćete se – bez napora, na pravi način. Promjena će se dogoditi, nećete se morati truditi da je postignete. Dok se život svjesnosti nastanjuje u vašoj tami, sve što je zlo nestat će, a sve ono što je dobro bit će njegovano. Morat ćete to sami iskusiti.

Ali, za to je potreban discipliniran duh. A kada kažem discipliniran, ne govorim o naporu. Govorim o nečem drugom. Jeste li ikad proučavali nekog sportaša? Cijeli njegov ili njezin život je sport, i kako disciplinirano mora živjeti. I promatrajte rijeku kako teče prema u moru. Sama stvara svoje korito.

Kada nešto u vama ide u pravom smjeru, onda to samo stvara svoju stegu. Onaj trenutak, kada vas ubode žalac svjesnosti, doživjet ćete nešto veličanstveno. To je najradosnija stvar na svijetu, najvažnija i najradosnija stvar na svijetu. Ništa na ovome svijetu nije važnije od buđenja. Ništa! I to je isto tako stega na svoj način.

Ništa vas ne može tako oduševiti kao buđenje. Hoćete li radije živjeli u tami? Hoćete li djelovati, a da niste svjesni što radite; govoriti a da niste svjesni svojih riječi? Hoćete li radije slušati ljude, a da niste svjesni onoga što čujete, ili gledati stvari, a da niste svjesni što vidite? Veliki Sokrat rekao je: “Nije vrijedno živjeti ako nisi svjestan da živiš.” To je samo po sebi razumljivo.

Mnogi ljudi nisu svjesni da žive. Žive mehanički, misle (redovito tuđe misli) mehanički, osjećaju mehanički, reagiraju mehanički. Želite li vidjeti kako ste zaista mehanički? “O, imate lijepu košulju.” Dobro se osjećate kad to čujete. Bože, zbog košulje?! Ponosni ste na sebe kad to čujete.

Ljudi dolaze k meni u Indiju, u moj centar, i kažu mi: “Kako lijepo mjesto, kako lijepo drveće”, (za što ja uopće nisam zaslužan) “…kako ugodna klima.” I već se osjećam dobro, dok ne shvatim da se osjećam dobro, i kažem si: “Hej, možeš li zamisliti nešto gluplje od ovoga?” Nisam zaslužan za to drveće, nisam ja odabrao ovu mjesto, nisam odabrao ovakvo vrijeme – jednostavno se dogodilo. Ali “ja” se uključio u sve to, i osjećam se dobro

“Moja” kultura, i “moj” narod stvaraju u meni dobre osjećaje. Gdje su granice ljudske gluposti? Zaista tako mislim. Rečeno mi je da je moja velika indijska kultura stvorila mnoge mistike. Ali nisam ih ja stvorio. Ja za to nisam zaslužan. Ili mi kažu: “Ta tvoja zemlja i to siromaštvo, to je odvratno”, i sram me je. Ali nisam je ja stvorio. Što se to događa? Jeste li ikad stali da razmislite?

Netko vam kaže: “Mislim da ste jako šarmantni” – i osjećate se divno. Dobijete pozitivan poticaj (zato ljudi govore: ja sam O.K., ti si O.K.).

Jednog dana napisat ću knjigu i nasloviti je “Ja sam budala, ti si budala”. To je divna, najoslobađajuća stvar na svijetu, kada otvoreno priznaš da si budala. Kada mi ljudi kažu: “U krivu si”, ja kažem: “A što ste drugo očekivali od jedne budale?”

Razoružani, svi moraju biti razoružani. U konačnom oslobođenju, ja sam budala, ti si budala.

Obično to ide ovako: pritisnem gumb i veseo si pritisnem drugi gumb i tužan si, i to ti se sviđa. Koliko ljudi poznajete koji nisu pod utjecajem pohvale ili krivnje? Mislim da to nije čovječno. Čovječno za vas znači da morate biti kao mali majmun kojem svatko može potezati rep, i da činite sve ono što biste trebali činiti. Ali, je li to čovječno? Ako mislite da sam šarmantan, to znači da ste sada dobro raspoloženi, i ništa više.

To također znači da sam na vašem popisu za kupovinu. Svi mi okolo nosimo popis za kupovinu, i čini se da morate biti prema tom popisu: visok, tamne kose, zgodan, po mojem ukusu. “Sviđa mi se boja tvoga glasa”. Kažete: “Zaljubljen(a) sam.” Niste zaljubljeni, nego ste naivna budala. Svaki put kad ste zaljubljeni – nećkam se da li da vam ovo kažem – postanete posebno tupi i tvrdoglavi. Sjednite malo i promatrajte što vam se događa: bježite od sebe, želite pobjeći.

Netko je jednom rekao: “Hvala Ti, Bože, za stvarnost, i za načine kako da pobjegnemo od nje.” To se, dakle, događa. Tako smo mehanički, tako upravljani. Pišemo knjige o tome kako s nama upravljaju, i kako je to divno što s nam upravljaju, i kako je nužno da vam ljudi kažu da ste O.K. Onda se dobro osjećate, zadovoljni ste sa sobom.

Kako je divno biti u zatvoru! Ili, kako mi je netko jučer rekao, u nečijoj krletci. Sviđa li vam se biti u zatvoru? Da li vam se sviđa kada upravljaju s vama? Dopustite mi da vam nešto kažem: ako si ikad dopustite da se dobro osjećate kad vam ljudi kažu da ste O.K., pripremate se za to da se osjećate loše kada vam kažu da niste u redu.

Dokle god živite prema očekivanjima drugih ljudi, morate paziti kako se odijevate, kako se češljate, jesu li vam cipele ulaštene, ukratko – morate živjeti prema svim njihovim prokletim očekivanjima. Mislite li da je to ljudski?

To je ono što ćete otkriti dok se budete promatrali! Bit ćete užasnuti! Činjenica je da niste ni O.K., niti ne-O.K. Možda se uklapate u trenutačno raspoloženje, trend ili modu, ali znači li to da ste postali O.K.? Ovisi li vaša “O.K.-nost” o tome? Ovisi li o tome što ljudi misle o vama? Po tim mjerilima Isus Krist je sigurno bio prilično “ne-O.K.” Niste O.K., niti ste ne-O.K., vi ste vi. Nadam se da će to, barem za neke od vas, biti veliko otkriće.

Ako troje ili četvoro od vas dođe do tog otkrića tijekom ovih dana koje ćemo provesti zajedno, to će biti odlično! Izvanredno! Odbacite sve ono “O.K” i “ne-O.K.”; odbacite svako suđenje i jednostavno promatrajte, gledajte. Doći ćete do velikih otkrića, ta će vas otkrića promijeniti. Nećete se uopće morati truditi, vjerujte mi.

To me je podsjetilo na onog čovjeka iz poslijeratnog Londona. Sjedio je u autobusu, a u svom krilu imao je paket zamotan u smeđi papir. Paket je bio velik i težak. Kondukter dođe do njega i upita ga: “Što je to u vašem krilu?” I čovjek odgovori: “To je neeksplodirana bomba. Iskopali smo je u vrtu, i nosim je na policijsku stanicu.” Kondukter reče: “Bolje je da je ne držite u krilu. Stavite je ispod sjedala.”

Psihologija premješta bombu iz vašeg krila i stavlja je ispod vašeg sjedala. U stvari, ne rješava vaše probleme. Mijenja vaše probleme za neke druge. Je li vam to ikad palo na pamet? Imali ste neki problem pa ste ga zamijenili za neki drugi. Uvijek će biti tako dok ne riješimo problem koji se zove “vi”. Dok to ne riješimo, nećemo ništa napraviti.

Anthony de Mello

[Dmr]

Jao ko ce ovo sve citati, bolje da svedes na par recenica kako si ti to shvatila

[Peace]

Jao ko ce ovo sve citati, bolje da svedes na par recenica kako si ti to shvatila

Pa ja se vracam citati.
Meni je ovo potsjetnik, ili hrana za dusu.
Svaki dan bar jedan text.

[Vjetar]

Jao ko ce ovo sve citati, bolje da svedes na par recenica kako si ti to shvatila

Pa ja se vracam citati.
Meni je ovo potsjetnik, ili hrana za dusu.
Svaki dan bar jedan text.

On je više za one postre na zidu

[Peace]

Ne mogu da prodrem u tvoje vidjenje ove tematike.
Najcesce mi se cini da gledas s nekim podsmijehom.
Ipak me zbunjuje fact da je i dalje otvaras.

[Vjetar]

To sam dmr-u postavio i njegovom sam se smijao On bi da ne mora da se pati da dođe do suštine, već da mu se servira

Dobra ti je tema, samo nastavi

[Dmr]

To sam dmr-u postavio i njegovom sam se smijao On bi da ne mora da se pati da dođe do suštine, već da mu se servira

Ti bas nista ne kontas, sve gledas jednodimenzionalno. Ti i chato ste isti

[Vjetar]

Moraš self-improvati ego

[Dmr]

Moraš self-improvati ego

Pa kad su ti pogledi chatavi

[Peace]

To sam dmr-u postavio i njegovom sam se smijao On bi da ne mora da se pati da dođe do suštine, već da mu se servira

Dobra ti je tema, samo nastavi

Ja bi svakako nastavila.
Ali draze mi je ako neko i prati

[Peace]

To sam dmr-u postavio i njegovom sam se smijao On bi da ne mora da se pati da dođe do suštine, već da mu se servira

Ti bas nista ne kontas, sve gledas jednodimenzionalno. Ti i chato ste isti

Ako budes citao, moze voditi do manje sarkazma.

[Peace]

Uljudnost kao odabir

Što je zapravo uljudnost i zašto je to svjestan odabir?

Uljudnost se često veže uz izvanjski bonton, norme ponašanja koje ne moraju nužno odražavati naše unutarnje namjere. Zato se katkad doživljava kao sinonim za licemjerje, kao kada smo ljubazni samo zato što se to od nas očekuje ili kada od toga imamo neku korist. No, uljudnost u svojoj biti nije puka forma, već odraz našeg nutarnjeg tona za koji je potrebno pažljivo “ugađati žice”, a to je pitanje svjesnog odabira, a ne društvene maske.

Riječ uljudnost povezana je s glagolom uljuditi se, što upućuje na proces usklađivanja s onim što je ljudsko. Sama činjenica da je potrebno usklađivanje znači da smo rođenjem ljudi tek u biološkom smislu, ali ne i u potpunom smislu riječi. Otuda i pitanje: što je to što nas uistinu čini ljudima?

U nama postoje nagoni i strasti, sile koje snažno oblikuju naš život. No, one nas ne određuju kao ljude – to dijelimo sa životinjskim svijetom. Čovjekova je posebnost u sposobnosti mišljenja, u težnji da postavlja pitanja, da traga za smislom i teži onome što je vječno i nepromjenjivo, a ne u pukom preživljavanju ili zadovoljavanju želja. Platon govori o četiri temeljne vrijednosti: istini, dobroti, ljepoti i pravednosti. Naša sposobnost da ih prepoznajemo i izražavamo određuje naše mjesto i našu ulogu u prirodi.

U nama je usađena sjemenka ljudskosti, sjemenka tih Platonovih arhetipova. To je naš najdublji identitet, ono što nas uistinu određuje. Svaki čovjek prirodno teži dobru i ljepoti, uznemiruje ga kad se istina izvrće ili kad se postupa nepravedno. No, naše neznanje i ograničena percepcija često nas sprječavaju da ih sagledamo u punini. Vidimo tek djelić stvarnosti pa se borimo za “svoju” istinu, “svoja” prava, “svoje” poimanje dobra i ljepote. Rast počinje onda kada otkrijemo da postoji istina šira od moje, pravda dublja od moje, ljepota i dobrota koje nadilaze moju korist. Kada se takva unutarnja težnja pretoči u praksu, rađa uljudnost.

Tada smo uljudni jer poštujemo i tuđe viđenje istih vrijednosti, ma koliko se razlikovalo od našega. Uljudni smo jer prvenstveno vidimo ono što nas povezuje, a ne ono što nas dijeli. Uljudni smo prema svim bićima, prirodi i stvarima jer u njima prepoznajemo ili barem naslućujemo život – onaj isti koji nas nadilazi i spaja, puno veći od svih naših trenutnih doživljaja stvarnosti.

Na Istoku se kaže da je život škola u kojoj se učimo biti ljudi. U toj su školi naše boli i radosti, uspjesi i neuspjesi, smijeh i suze – lekcije iz ljudskosti. Učenje podrazumijeva pogreške, ali i njihovo ispravljanje. Ako nam je ponekad teško pogledati se u ogledalo, to je dokaz da u nama postoji sjeme koje traži da ga njegujemo. Možemo dugo opravdavati svoje slabosti i prebacivati krivnju na druge, ali kada jednom odlučimo učiti, postaje jasno da uzrok naše “raštimanosti” nisu drugi. Svatko je odgovoran za melodiju koju širi oko sebe. Svatko treba ugađati vlastite misli, osjećaje i želje. U njima je mogućnost stvaranja harmonije ili kakofonije.

U dokumentarnom filmu Human ljudi diljem svije­ta govore o ljubavi, slobodi, sreći i patnji. Posebno se ističe priča mladića koji je, odrastajući u nasilju, ponio sa sobom izopačenu sliku ljubavi. Nakon što je izgubio najbliže, u zatvoru ga posjećuje žena kojoj je ubio kćer i unuku. Svojim oprostom darovala mu je nevjerojatnu lekciju o bezuvjetnoj ljubavi. To je čin oprosta koji pokazuje da ljudskost doseže svoje vrhunce upravo onda kada nadilazi samu sebe. A to je uvijek svjestan odabir.

Naša težnja prema istini, dobroti, ljepoti i pravednosti najsnažnije se izražava kroz ljubav. Ljubav je most koji te vrijednosti pretvara u stvarnost. Ona ne znači odsutnost sebičnih nagona, već snagu da ih nadvladamo zbog drugoga. Uljudnost bez unutarnjeg ispunjenja nije istinska uljudnost. Kada za nekoga kažemo da je “postupio kao čovjek”, tada prepoznajemo da je kroz njega zasjalo nešto od temeljnih ljudskih vrijednosti o kojima govori Platon, unatoč svim slojevima ponosa, straha i slabosti. Takav čovjek uspio je “ugoditi svoje žice” i tako pronaći jedini način da doista bude živ u ljudskom smislu.

Koliko god nam se to nekad činilo teškim i dalekim, čovjek posjeduje sposobnost da sanja i raste prema onome što može postati. Naše svakodnevne male odluke nude bezbroj prilika da uskladimo vanjski izraz s unutarnjom biti.

Svatko od nas želi ostaviti trag – u poslu, karijeri, obitelji, u djelima. Ali što je ono što svijetu uistinu treba? Nebitno je što i koliko posjedujemo, kakav nam je društveni status. Naš najveći poziv nije da budemo bogati, moćni ili slavni, nego da budemo ljudi. To je jedini trag vrijedan ostavljanja – i naše predanosti. Ono što samo čovjek može ostaviti jest ljudski trag, potvrdu da smo živjeli kao ljudi. To je naše najvrjednije nasljeđe.

Danas, dok raste strah od umjetne inteligencije i robotizacije, prava opasnost ne leži u strojevima, nego u našem vlastitom nesvjesnom djelovanju koje nas pretvara u robote, u zaboravu da uvijek imamo mogućnost izabrati način na koji dodirujemo svijet. Svaki trenutak pruža priliku za ljepšu misao, topliju riječ, plemenitiji čin.

Ne trebamo čekati druge da učine prvi korak, ni reforme ni velike promjene sustava – promjena uvijek počinje u nama. Priroda nam je sve dala, a naša je zadaća da te darove pretočimo u život. Jer, uljudnost rađa uljudnost, a možda netko upravo sada čeka samo jedan primjer – naš.

Autor: Doris Toić

[Dmr]

Posto ne mogu kvotat . Nije do mog citanja vec vise u smislu da bacis svoj osvrt na procitano, nije da to ne mozemo naci pa procitati

[Vjetar]

Posto ne mogu kvotat . Nije do mog citanja vec vise u smislu da bacis svoj osvrt na procitano, nije da to ne mozemo naci pa procitati

U rekonstrukciji je stranica pa se malo strpite. Biće riješeno danas ili sutra, do tad možete kvotati i ovako, - u prostroru za odgovor ispod imaju postovi i tu izaberete koji hoćete da kvotate.

[Peace]

Posto ne mogu kvotat . Nije do mog citanja vec vise u smislu da bacis svoj osvrt na procitano, nije da to ne mozemo naci pa procitati

Pa ovo je vec uglavnom sumirano.
Svaka recenica je dobra i vrijedna.
Neke te samo jace dirnu.

Treba sve citati i tacka

[Peace]

Isusovih 12 životnih lekcija

1. Biti velik znači služiti

“Znate da oni koje se smatra vladarima gospodare narodima i velikaši ih drže pod svojom vlašću. A među vama neka ne bude tako! Nego tko god hoće biti velik među vama, neka vam bude sluga, i tko god hoće biti prvi među vama, neka bude rob svima! Jer ni Sin čovječji nije došao da mu služe, nego da služi i da svoj život dade kao otkupninu za mnoge.” , Marko 10:43-45

Ovo je tajna velikog vodstva. Vodstvo nije stvar vladanja već služenja drugih. Kad dajete drugima, u vašem životu nikada neće nedostajati onoga što je dobro.

Jedan od najvećih problema u svijetu danas je nesposobnost vođa na svim društvenim razinama, rijetki su ono kojima je narod prioritet, ono moralno i duhovno jaki, nepotkupljivi, čistog srca i velike hrabrosti.

Činjenica je da većina ljudi više voli biti vođena. Razlog ovome je najvjerojatnije lijenost i strah od odgovornosti, više nego bilo što drugo.

Vrlo je lako biti sljedbenik, puno lakše nego biti vođa. Sljedbenik se ne mora mučiti oko donošenja kompleksnih odluka, ne mora planirati, riskirati da bude nepopularan niti se mora isticati hrabrošću.

Čovjek tako bježi od slobode, od slobode izbora, i ona mu je najteži teret jer mu omogućava ono od čega on bježi – da odlučuje između dobra i zla, po čemu je sličan Bogu.

Sloboda izbora tako predstavlja teret za čovjeka ropskog duha, ali je Božji dar čovjeku koji je usvojio i prihvatio Njegovo obličje.

S druge strane, potreba za vođom jest Božji trag u čovjeku, jer čovjek traga za Onim kojem može vjerovati bez straha.

2. Za brigu postoji lijek

“Pogledajte ptice nebeske, jer one ne siju niti žanju niti skupljaju u žitnice, a ipak ih vaš Otac nebeski hrani. Niste li vi vrjedniji od njih? Tko od vas može zabrinutošću svojom imalo produžiti svoj životni vijek? I za odjeću, zašto ste zabrinuti? Promotrite ljiljane u polju, kako rastu! Ne muče se niti predu, ali kažem vam da ni Salomon u svoj slavi svojoj nije bio odjeven kao jedan od njih. A ako Bog tako oblači bilje poljsko, koje danas jest, a sutra se u peć baca, neće li još prije vas, malovjerni? Zato nemojte biti zabrinuti i govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili ‘Što ćemo piti?’ ili ‘Što ćemo obući?’ Jer svim tim zaokupljeni su neznabošci. A Otac vaš nebeski zna da vam je sve to potrebno.” , Matej 6:23-32

Radosno je živjeti bezbrižni život. Tjeskoba je ubojica. I stoga, suočite se sa svakim danom, znajući da ako može postojati tako prekrasan i veličanstven svijet, nema razloga za brigu. Pogledajte samo prirodu oko sebe i zaključite sami.

Pati i trpi jedino onaj koji pruža otpor stvarnosti!

Umjesto da budete OTPORNIK životu, postanite PROVODNIK tog istog života! Život samim time prestaje biti borba i postaje suradnja.

U odsustvu vas kao otpornika životu, shvaćate da se sve zapravo događa samo od sebe! Uviđate da životu nije potreban nadzornik, nije mu potreban kontrolor. Spoznajete da je sve ono što imate, već sve ono što uistinu i trebate! Dovoljno vam je samo biti. Težina problema ovisi jedino i isključivo o količini i intenzitetu otpora koji pružamo prema nečemu.

Kad jednom prihvatite život kakav jest, više niste u stanju čekanja bilo čega! U vašem poimanju života više ne postoji sljedeće, poslije, ne postoji sutra… jednostavno ste ovdje, potpuno prisutni u trenutku koji je pred vama upravo sada i to je to. Prestajete planirati, nadati se i brinuti o budućnosti jer shvaćate da budućnost ne postoji i da nemate zapravo što postići u suštini, da ništa nećete propustiti i da će zapravo sve biti uvijek onako kako to spontanost života bude u tom trenutku htjela!

Živi mirno u ovom trenutku i vidi ljepotu u svemu. Budućnost će se već pobrinuti za sebe.”

3. Slijedite zlatno pravilo

“Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci.”, Matej 7:12

Zapitajte se što želite da ljudi učine za vas, a zatim preuzmite inicijativu i učinite vi to za njih. Koji prekrasan princip. Samo učinite ono što želite da bude učinjeno. Često se dobro djelo neće vratiti od onoga kome ste ga učinili, ali vratit će se iz nekog kutka ovog čudesnog svemira u kojem živimo.

Što god mislite da vam svijet uskraćuje, vi uskraćujete svijetu. Što god mislili da vam ljudi uskraćuju – pohvalu, uvažavanje, pomoć, ljubav, nježnost i tako dalje – dajte vi ljudima. Ne možete dobiti ono što ne dajete. Odljev određuje priljev.

Ne boj se ničega. Ne mrzi nikoga, gaji ljubav prema svima, osjećaj ljubav Božju i vidi Njegovu prisutnost u svemu, a imaj samo jednu želju – želju za Božjom prisutnošću u hramu tvoje svijesti – na takav način bi trebali živjeti u ovom svijetu.

4. Pitajte ono što trebate

“I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.” Luka 11:9-10

Nemojte se cjenkati s Bogom. Budite izravni. Pitajte za ono što vam je potrebno. Ovo nije igra mačka i miša, ili skrivača, usudite se pitati. Moć se nalazi u postavljanju pitanja. Ne kažemo da trebate Bogu predstaviti listu poklona, ali pitajte stvari koje su bitne, očekujte čuti odgovor i budite ga spremni prihvatiti. Kad nas djeca nešto pitaju, mi kao roditelji ne možemo odoljeti, a da se ne potrudimo i damo im najbolje što im možemo ponuditi, zar ne?

Zahvalnost je prihvaćanje. Zahvalnost je svjesnost procesa razmjene energije. Zahvalnost je potvrda Svemiru da sve ono što dobivate koristi vašoj evoluciji. Kada nismo zadovoljni svojim životom, to je sasvim u redu.

U redu je ispuniti sve aspekte u vašem životu. To nije pohlepa. To nije nezahvalnost.

5. Ne sudite

“Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Ili kako možeš reći bratu svomu: ‘De da ti izvadim trun iz oka’, a eto brvna u oku tvom? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova!”, Matej 7:1-5

“Ne dajte svetinje psima! Niti svoga biserja bacajte pred svinje da ga ne pogaze nogama pa se okrenu i rastrgaju vas.”, Matej 7:7

Nemojte kriviti ljude, skakati na njihove neuspjehe i kritizirati im mane – osim ako, naravno, ne želite isti tretman. Taj duh ima svojstvo bumeranga. Tako je lako vidjeti mrlju na licu svog susjeda i biti nesvjestan ružne grimase na svom. Imate li hrabrosti reći, “Dopusti mi da ti očistim lice”, kada je vaše ​​vlastito lice iskrivljeno prezirom?

Ukoliko sudimo drugima imamo sindrom bolesti “Ja sam svetiji, moralniji od tebe.” Kada u nekoga upirete kažiprstom, sjetite se da su ostala tri prsta usmjerena prema vama. Oduprite se takvom mentalitetu.

Ako dopustiš svojim mislima da se nastane u zlu i sam ćeš postati zao. U svemu vidi samo dobro, tako ćeš usvojiti kvalitetu dobrote.

6. Držite riječ

“Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je.”, Matej 5:37

Kada manipulirate riječima da bi bilo po vašem, to nije dobro. Ako možete reći da – recite da. Ako to ne možete – onda recite ne. Nemojte lagati kad znate da ne možete učiniti ono što ste obećali. Riječ ‘ne’ može biti vaš najveći oslobađajući prijatelj, ako je koristite mudro. Ne možete učiniti sve. A ako kažete ‘da’ pobrinite se da učinite ono što ste rekli – čak i ako je to nezgodno. To gradi dubinu karaktera u vašem biću i povjerenje onih oko vas.

7. Dajte u tajnosti

“Ti, naprotiv, kada daješ milostinju – neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti.”, Matej 6:3-4

Kada nekome pomažete, ne razmišljajte o tome kako to izgleda. Učinite to tiho i u tajnosti. Nemojte zvoniti ‘na sva zvona’ o svojoj milostivosti. Naučite umjetnost davanja u tajnosti.

Nikada ne pričajte o svom dobročiniteljstvu – rijetkost je to u ovome svijetu, i zato ga treba čuvati kao zjenicu oka.

Ne hvalite sebe zbog dobrih djela.

Ponos će odmah to prepoznati i oduzet će svu blagost koja je dana u dobrotvorne svrhe.

8. Oprostite

“Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupe, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupa.”, Matej 6:14-15

U molitvi postoji veza između onoga što Bog čini i što vi radite. Ne možete dobiti oprost od Boga, na primjer, bez da vi također oprostite drugima. Ako odbijete učiniti svoj ​​dio, uskraćujete si i onaj s Božje strane.

Oprostiti drugima je oslobođenje od lanaca neoprostivosti. ‘Oprosti’ je ponekad najteža riječ, ali kad je jednom kažete, oslobođeni ste. Nemojte čekati da se drugi ispričaju vama. Vi vodite i budite prvi koji će ponuditi ruku oprosta. Tu se ne radi o tome tko je u krivu, a tko u pravu, već o životu ispunjenom slobodom.

9. Govorite Božje riječi

“Dobar čovjek iz riznice dobre vadi dobro, a zao čovjek iz riznice zle vadi zlo. A kažem vam: za svaku bezrazložnu riječ koju ljudi reknu dat će račun na Dan sudnji. Doista, tvoje će te riječi opravdati i tvoje će te riječi osuditi.”, Matej 12:35-37

Svaka nemarno izgovorena riječ će se vam se vratiti. Riječi su snažne; uzmite ih za ozbiljno. Riječi mogu biti vaš spas, ali također i vaša propast. Smrt i život su u moći jezika, tako da riječi koristite mudro. Analizirajte riječi koje ostavljaju vaše usne. Jesu li one pozitivne? Ili su pune negativnosti i osuda? To je ozbiljna stvar pa obratite pozornost na ovaj savjet. Tu leži razlika između spasenja i prokletstva ovdje na zemlji, a kamoli u cijeloj vječnosti.

Učiniti drugog sretnim ljubaznim govorom i iskrenim savjetom je znak istinske veličine. Povrijediti drugu dušu sarkastičnim riječima, pogledom ili sugestijom je vrijedno prezira.

10. Ništa nije nemoguće, ako imaš vjeru

“Zbog vaše malovjernosti. Zaista, kažem vam, ako imate vjere koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: ‘Premjesti se odavde onamo!’, premjestit će se i ništa vam neće biti nemoguće.”, Matej 17:20

Kad biste imali tračak vjere, mogli biste pomicati planine. Vjera je mala riječ, ali moćna. Vjera je povjerenje u nekoga većeg od sebe, povjerenje u sposobnosti koje su smještene u vama, te povjerenje da sa svakim korakom naprijed pronalazite svoj put prema svojim snovima i ciljevima. Uz još mrvicu postojanosti možete samo izaći kao pobjednik.

Vjera je moćna sila koja uklanja na svom putu sve prepreke!


Ako želite ojačati svoju vjeru, trebate omekšati iznutra. Da bi vam vjera bila čvrsta kao stijena, vaše srce treba biti mekano poput perca. Kroz bolesti, nezgode, gubitke i užase, na ovaj ili onaj način, svi se mi suočavamo s prilikama koje nas uče kako biti manje sebičan i kako manje osuđivati, a kako više suosjećati i biti velikodušan. Ipak, samo neki od nas savladaju tu lekciju i uspiju postati blagi, dok drugi pak postaju još i grublji nego prije. Jedini način za približavanje Istini je širenje srca tako da obuhvati cjelokupno čovječanstvo i da još ostane mjesta za više Ljubavi.

Tako dugo dokle mi vjerujemo u svojim srcima da su naše mogućnosti ograničene, a mi sve više zabrinuti i nesretni, dotle nam nedostaje vjere. Onaj tko istinski vjeruje u Boga nema pravo biti zabrinut oko bilo čega.

Pravi temelj religije nije vjera, nego intuitivno iskustvo. Intuicija je moć duše da upozna Boga. Kako bi spoznao što religija doista jest, čovjek mora poznavati Boga.

Ne moraš se boriti oko toga kako bi dosegao Boga, ali se moraš boriti kako bi odagnao samo-stvoreni veo koji Ga skriva od tebe.

Ništa ne smije stajati između vas i Boga. Nikakvi tzv skrbnici moralnog ili religijskog vodstva pa čak ni vaša vjera. Vjerujte u vaše vrijednosti i vaša pravila, no nikada ih ne namećite drugima. Ako slamate ljudima srca, bilo kakva vjerska dužnost koju izvršite ne vrijedi ništa. Neka Bog i samo Bog bude vaš vodič. Spoznajte Istinu, prijatelji, no budite pažljivi da od svojih istina ne napravite površne rituale i ceremonije.

11. Koristite ili izgubite

“Doista, kao kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova.

Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj, naprotiv, koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarev.

Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: ‘Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’ Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: ‘Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.’

A pristupi i onaj koji je primio jedan talent te reče: ‘Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupîš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talent tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!’ A gospodar mu reče: ‘Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupîm gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom. ’Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima.”, Matej 25:14-30

Svatko od nas je obdaren određenim darom ili prirodnim talentom koji zahtijeva korištenje. Ako ne uspijete iskoristiti onda ćete ga izgubiti.

Što god da radite, nemojte se uspoređivati ​​s nekima koji izgledaju kao da su dobili hrpu talenata. Koristite onaj koji vi imate i razvijajte ga. On predstavlja vašu osobnu snagu, a poput mišića, najbolji način za razvoj snage u vašem životu je tako da ga koristite.

I stoga, u svakoj prilici ga koristite – i na taj način ga nikada nećete izgubiti.

Zapravo ćete poboljšati svoju poziciju i postati lider u vašem izabranom području djelovanja.


12. Ljubav sve pobjeđuje

“Učitelju, koja je najveća zapovijed u Mojsijevu zakonu?”

“Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom!”

“To je prva i najveća zapovijed.”

“Druga, jednako važna, glasi: “Ljubi svojega bližnjega kao samoga sebe!”

“Sve druge zapovijedi i svi zahtjevi proroka proizlaze iz tih dviju zapovijedi.”

Matej 22:36-40

“Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš.”

“Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani?”

“Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!”, Matej 5:41-48

Veliki svetac i mistik Rumi je rekao: Život bez ljubavi nije proživljen život. Ne pitajte se kakvu vrstu ljubavi da tražite: duhovnu ili materijalnu, božansku ili svjetovnu… Podjele samo dovode do novih podjela. Ljubav nema etiketa, nema definicija. To je što jest, čista i jednostavna. Ljubav je voda života. A osoba koja ljubi je vatrena duša. Univerzum se drukčije okreće kada vatra voli vodu.

Lako je voljeti savršenog Boga, neokaljanog i bezgrešnog kakav već jest. Puno je teže voljeti druga ljudska bića sa svim njihovim nesavršenostima i oštećenjima. Zapamtite, upoznati možete samo ono što ste sposobni voljeti. Bez ljubavi nema mudrosti. Ukoliko ne naučimo voljeti sve što je Bog stvorio, nećemo biti u stanju niti istinski voljeti, niti spoznati Boga.


Mi smo svi stvoreni na Njegovu sliku i priliku, ali ipak smo svi stvoreni različitima i jedinstvenima. Ne postoje dvije iste osobe. Ne postoje dva srca koja udaraju istim ritmom. Da je Bog želio da smo svi isti, takvima bi nas stvorio. Stoga je nepoštivanje različitosti i nametanje vlastitih misli drugima isto što i nepoštivanje svetosti božjeg plana.

Kuća srca, u koju zrake božanskoga sunca ne dopiru, tamna je i samotna, sumorna je i zapuštena, vrata zatvorenih. Dođi! Ustani iz tame svojega srca!