O prozivljenom zivotu. Bas cesto mislim o tome.
Jucer sam slusala neki tell razgovor muza s nekim covjekom.
Govorio je taj covjek - kad se vratimo u Bosnu, pa cemo uzivati..
Muz je govorio - zar cemo uzivati u penziji? Kako covjek moze uzivati tada? A evo da odemo i sada, svasta nas je proslo…
Meni se odmah u glavi javlja pitanje - a sta je zapravo uzivanje
Svakome je to nesto drukcije.
I cini mi se da svaka nacija vjeruje da je najbolje ono kako bas ona radi i zivi. Svaka nacija voli vjerovati da je ona i bolja i pametnija od drugih.
I sta je stvarno uzivanje? Uziva li iko? I jesmo li ikada uzivali? I treba li da je zivot uvijek uzivanje? Sve i da jeste, zar to za kratko vrijeme ne bi preslo u dosadu?
I tako je mnogo ljudi koji cekaju da se desi nesto, pa da pocnu uzivati i biti srecni.
Tako neko ceka da ode iz domovine, neko da se vrati u domovinu.
Neko da se uda/ozeni, neko da se razvede.
Neko da se zaposli/neko da ne treba vise raditi.
Neko da mu djeca odrastu i zaposle se.
Neko da se obogati.
Pa tako, ili se ceka nesto, ili se okrecemo i sjecamo kako je sve nekad bilo.
I ja volim vjerovati da je sve nekad bilo bolje…Ali prekinem se nekad u tim mislima, pa kazem sebi - cekaj, da li je bash sve? Bilo je i losih stvari. Ali covjeku je mozda draze da se sjeca dobrih. I to je dobro.
Nekad mislim da bi za srecu trebalo voliti najvise ovo sad, ovo gdje si, ma sta da je i ma kako da je.
I trebalo bi davati najbolje od sebe, sada, tu gdje si. Jer i ovo ce proci. Voliti te ljude kojima si sada okruzen. Ako zamislis da ih nema vise, shvatices da bi ti falili, bas kao i ovi kojih nemas sada.
Mozda nikad ne docekamo to sto mislimo da ce nam donijeti srecu.. A i ako docekamo, pa svaka iskusna u zivot osoba zna da to ne dodje samo, nego sa sobom opet nosi neke nemire, neke strahove, neka druga nadanja i zeljenja. Pa tako ukrug, nikad kao nisi kompletan, uvijek ti nesto fali za potpuni rahatluk.