Ivo Andrić
Ivo Andrić
Ivo Andrić (Travnik, 09.10.1892. − Beograd, 13. 03. 1975.), bosanskohercegovački, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
Od straha su ljudi zli i surovi i podli, od straha su darežljivi, čak i dobri.
Sve se niži višega boji. A onaj koji nema nikog da se boji taj preza pred strahom kog mu rađa njegova bolesna mašta, jer strah je kao zaraza koja ispunjava sve mozgove.
Kad bih mogao zaviriti u nutrinu ovom čovjeku kom je određeno da me muči, mislim da bih našao malu, bijednu dušu, izmučenu obzirima i strahom pred propustima i ukorima.
Žao mi ga je i ta me samilost boli.
Ivo Andrić, Ex Ponto, Nemiri, Lirika
Sve se niži višega boji. A onaj koji nema nikog da se boji taj preza pred strahom kog mu rađa njegova bolesna mašta, jer strah je kao zaraza koja ispunjava sve mozgove.
Kad bih mogao zaviriti u nutrinu ovom čovjeku kom je određeno da me muči, mislim da bih našao malu, bijednu dušu, izmučenu obzirima i strahom pred propustima i ukorima.
Žao mi ga je i ta me samilost boli.
Ivo Andrić, Ex Ponto, Nemiri, Lirika
1
1
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
"Zaborav sve leči, a pesma je najlepši način zaborava, jer u pesmi se čovek seća samo onoga što voli."
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
"Nesreća nesrećnih ljudi i jeste u tome što za njih stvari koje su inače nemoguće i zabranjene postanu, za trenutak, dostižne i lake, ili bar tako izgledaju, a kad se jednom trajno usele u njihove želje, one se pokažu opet kao ono što jesu: nedostupne i zabranjene, sa svim posledicama koje to ima po one koji za njima posegnu."
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
EX PONTO
Ako je istina da je lirizam pre svega poetski izraz ličnih duševnih raspoloženja, onda gde je granica tom književnome razgolićavanju duše? U redovnom saobraćanju sa ljudima, u običnom životu, jedan čovek finoga ukusa uvek će nerado primati preterane tuđe intimnosti, i kad mu neko o sebi bude rekao više no što mu se traži, on će se osetiti nelagodno, kao pred nepristojno obučenom ličnošću. Po čemu onda da je dopušteno izvesnim lirskim pesnicima da kroz stihove kazuju stvari koje obični smrtni sa strahopoštovanjem zakopavaju u najdublje dubine svoje unutrašnjosti? Zašto da se, na primer, jednom lirskom pesniku-ljubavniku, koji svojim indiskretnim stihovima saopštava svetu mnogu i svoju i tuđu tajnu, uzima za vrlinu ono što bi drugima bilo upisano u greh? Ako je tačno da je čudovište od čoveka onaj koji ne samo otme ženu svome najboljem prijatelju nego se time još i javno pohvali, onda zašto da se istim merilom ne sudi postupak francuskoga kritičara, a i pesnika, Sent-Beva, koji je svoju vrlo intimnu vezu sa ženom Viktora Igoa stavio u stihove, i knjigu izdao svetu na čitanje? I šta da se kaže o onome pesniku koji od svojih bolesnih zločina pravi jezovitu lirsku poeziju? Da li je oreol umetnosti dovoljan da izvesnim ljudima podari neprikosnovenost svetaca?
Ja znam da je "sveti plamen" jedno veliko opravdanje, jer je odavno rečeno "da pesnici ne mogu da ćute". Ja znam isto tako i za onaj silni psihološki zakon po kome je urođeno čoveku da se ispoveda. Ja znam da osećanja, kad ispune grudi, traže da se preliju, i da ih je nemogućno zadržati, kao ni bujicu gorskoga potoka. Ali to se opravdava u izvesnoj meri. Dotle dok jedan preterano lični pesnik ne počne da pravi javnu upotrebu od svojih izraženih najintimnijih osećanja, on je pod vlašću čestitih pobuda. Od trenutka kad on svoje intimnosti počne da objavljuje u određenom cilju, koji je slava, ili, još gore, novac, u njegove pobude se meša velika količina egoizma.
Znači li ovo poricanje svakog lirizma? Ne, jer pravi lirizam u poeziji ima svoj veći smisao nego što je izlaganje najintimnijih pojedinosti iz ličnog života. Lirizam nije individualizam. Lirska pesma u kojoj se pesnik ispoveda:
Nekada sam i vas na koljenu cupko...
Itd.—
može da bude interesantna, ali ne prodire u dušu, jer pesnik peva samo samoga sebe. Međutim, kad u jednoj drugoj svojoj pesmi isti pesnik peva:
Tako na vrata sumornog mi srca
sjećanje jedno udara i čeka,
kô drug i sabrat, kao duša neka
što sa mnom plače, i u bolu grca —
u našoj duši nešto zatreperi, mi se uzbuđujemo, jer pesnik, pevajući sebe, peva nas. "Veliki, moćni lirizam nije onaj kojima se pesnik razlikuje od celoga sveta, nego onaj koji ga čini predstavnikom čovečanstva", odavno je neko rekao i ostalo je zapamćeno. Pravi lirski pesnik mora svojim lirskim osećanjima da oduzme sve što ih obeležava kao konkretizirano lično njegovo, mora da ih sublimira, "spiritualizira", ako je mogućno tako reći, da bi, izlažući ih, pogodio raspoloženja i drugih. Otuda prava lirska poezija najčešće uzima za predmet nekoliko sveopštih i najstalnijih ljudskih preokupacija: prirodu, ljubav, smrt, boga. Ona je sva prepuna večite čovekove težnje da dozna neznano i da dokuči nedokučivo, i u suštini mora da bude u izvesnom smislu filozofska.
Retko je koja knjiga na našem jeziku toliko lična kao, crnih korica, Ex Ponto Ive Andrića. Mladi književnik, pre rata jedva poznat, imao je svoju tragediju za vreme teških ratnih godina. On ih je proveo u tamnici. U mraku i vlazi, pogađajući tek "po senama na zidovima ... kako negde za brezovom šumicom zalazi staro sunce", on je patio u bolu od svog sputanoga života. Ostavljen samome sebi, "okružen samoćom", on je "razgovarao sa svojom dušom", razmišljao je o životu, stvarao je svoju filozofiju, i napisao je knjigu o sebi. Ali je imao tu izvanrednu snagu da se otme pritisku svoje sopstvene ličnosti, da uguši svoje glasne jauke, da zadrži svoje rođene suze, i da govori glasom čoveka koji u svome bolu razmišlja o opštem ljudskome jadu, i koji pred zagonetkom svoga mučnog života traži smisao života uopšte:
Život je dug i mučan, kako
da ga prebrodim kad na mene
naiđe umor i želja smrti?
— Nasloni glavu na čije
rame, sij njivu i hrani svoju djecu,
potrpi i život će proći...
Kroz svoj bol on je naučio da voli ljude, "ubogu braću svoju, čiji je život nestalni pramen svijetla između dveju beskonačnosti", i da pati sa njihova stradanja:
Ima časova kad pred duhom,
jasnošću munje, sine sva
strahovita nepravda društvena i
njegova poretka.
Ima istina koje su stare,
svagdanje i otrcane dugim ponavljanjem,
ali kad te istine
sinu čovjeku pred očima ne kazivane
i ne naglašavane, nego
ocrtane na šutnji jednog strahovitog
časa, odigrane među
živim ljudima, tada te stare
oveštale istine dobivaju nov
i strahoviti lik i žive u duši
našoj kao vječna bolna misao.
"Teško je biti čovjek, Gospode!" veli on buntovnički na jednome mestu, i ne ide za hrišćanstvom, koje je religija stradanja, ne glorifikuje patnju, nego, naprotiv, kazuje pobunu na nju saučešćem i sažaljenjem prema jadu bližnjega: "Nesrećna su braća moja... i ja pružam ruku svim nesrećnim, osamljenim, savladanim, svoj braći svojoj u patnji."
Ivo Andrić u svome lirizmu ima puno naglašenih filozofskih elemenata, ali on od toga ne pravi nikakav svoj naročiti filozofski sistem. On o životu misli ono što o njemu oseća, i njegove intelektualne sinteze su izraz njegovih osećajnih raspoloženja. Otuda ima nejednakosti, pa čak i protivurečnosti u njegovim zaključcima. Kao i svaki čovek koji živi sam u jednom malom ograničenome prostoru, on i na najsitnije pojave obraća svu svoju pažnju, zadržava se na njima, preuveličava ih, oseća ih u sebi, on im traži sakriveni smisao i pravi od njih simbole:
Često sjedim sate i gledam
hladne jesenje boje... Sve je u
meni mrtvo: tako mi je dobro...
ili:
Ja koji živim sam osluškujem
noćas muk iznad polja... U
toj tišini šutnje je sve moje:
vjera moja, spasena iz tolikih
poraza, moja samačka radost i
stradalnikova nada...
Andrić o životu piše ne kao mislilac-tumač, koji se izdvaja iz života da bi ga bolje osmotrio i shvatio, nego kao mislilac-pesnik, koji se sve dublje uvlači u život da bi ga što jače osetio. I kao svi mi smrtni i u običnome životu, on crpi misli kad ga jače zaboli, i ume da klikne životnom radošću kad mu "proletni vetrovi, martovska nada, pomiluju ranu". Ni pesimist, ni optimist, on je i jedno i drugo prema duševnim raspoloženjima. Za one koji veruju da ljudska reč može protumačiti zagonetku života, i da u ovoj, prema tome, treba tražiti rešenje, ova knjiga, sa promenljivim raspoloženjima koja su u njoj, izgledaće možda i nesistematska i pomalo haotična. Ali za one druge koji su više skeptici, i koji slute da se na postavljena pitanja vrlo teško mogu dati pouzdani odgovori, ova poetičia proza, gde nema mnogo reda ni doslednosti, ali ima draži istinski proivljenoga, može da bude melemna. Ja ne znam kojim bi filozofskim imenom čovek mogao da krsti sledeće redove, ali znam da me iskreno uzbuđuju:
Svaka zatvorena vrata mi se
čine kao nijema pretnja. Izgledaju mi
kao podmukla usta.
Kad ih na mjesečini gledam,
meni se na časove pričinja kao da
se crna linija u kojoj se spajaju
oba krila lagano širi,
da će se vrata polako rastvoriti
i iz njih se pomoliti
nešto strašno i neznano što se
pritajilo za svakakvim zatvorenim
vratima i što nas, konačno,
sve čeka...
Vrata su zatvorena samo na grobljima,
na dućanima propalih trgovaca,
na kućama u kojima je bolest ili
kakva druga nesreća i na tamnicama.
Ili:
Uvijek su noći bile mome
životu kobne. Čuda su u meni
nicala i haosi hujali. Obuzdavao
sam velike strasti, bio bitke,
trpeo poraze i slavio pobjede.
Krv su mi pile sjene koje
noću duh pohode. Rješavao sam
i zamrsivao, naizmjenice, bezbrojne
zagonetke života i umišljene
protivnosti!
Međutim su vani prolazile
noći kao božji pozdravi, ljetnje
noći sa raskošnom tamom,
mnoge mjesečine i zimske vedrine
sa suznim zvijezdama.
Ipak može da se iz ovih stotinu stranica na kojima se govori o mnogobrojnim stvarima redom kojim su se one pojavljivale pred pesnikovu misao izdvoji nekoliko osnovnih ideja, nekoliko opredeljenih shvatanja života. Samo preko bola, kad se on "digne do ekstaze", može da se dođe do olakšanja. Bol jedini podiže čoveka do široke, neizmerne ljubavi prema ljudima, "velikoj braći koja pognuta pod teškom ognjenom aureolom prolaze i imaju mirno lice". Postoji i jedna najviša snaga, možda i volja, možda i inteligencija, koju Ivo Andrić ne želi da konačno dokuči: on je nje svestan, ona uznemiruje njegov duh, ali on zna da ima uzaludnih napora. Po tradiciji i navici, on je zove bogom, "nemilosrdnim stvarateljem", koji ima "da pruži utjehu u zloj minuti". Ta najviša moć nameće takozvani život, u kome se čovek povija kao crv, i koji, po rečima Rakićevim, "rane stvara i kosti lomi", ali u njemu ima "zvjezdanih prostora" i "proljetnjih noći", ima i "sunca i vjetrova", ima lepote, dakle ima smisla. Sinteza ove Andrićeve lirske filozofije ovo je:
— Mnogo samuješ i dugo ćutiš,
sine moj, zatravljen si snovima,
izmoren putevima duha. Lik
ti je pognut i lice blijedo,
duboko spuštene vjeđe i glas
kao škripa tamničkih vrata.
Iziđi u ljetnji dan, sine moj!
— Šta si vidio u ljetnji dan,
sine moj!
"Vidio sam da je zemlja jaka
i nebo vječno, i čovjek slab i
kratkovjek."
— Šta si vidio, sine moj,
u ljetnji dan?
"Vidio sam da je ljubav kratka,
a glad vječna."
— Šta si vidio, sine moj,
u ljetnji dan?
"Vidio sam da je ovaj život
stvar mučna, koja se sastoji
u nepravilnoj izmjeni grijeha i
nesreća, da živjeti znači slagati
varku na varku."
— Hoćeš da usniš, sine moj?
"Ne oče, idem da živim."
Znam dobro šta sve može da se kaže za ovakvu vrstu literature. Neko mi je već rekao da je Ivo Andrić uspeo da zadobije šiparičke simpatije. Ali ja ne nalazim da ova zlobna konstatacnja može da znači nešto negativno za mladoga pisca. Izgleda da devojčice vrlo često imaju siguran nagon za poetsko i slava Alfreda de Misea i danas se, dobrim delom, zaliva njihovim suzama. I ko zna da li one nisu najpokloničnija čitalačka publika našeg Milana Rakića? "Od srca srcu", po definiciji onog našeg romantičarskoga pesnika.
U knjizi Ive Andrića ima nesumnjivih uspomena iz "šetnji po stranim književnostima". Nije potrebno paralelnim tekstovima dokazivati da u njegovoj pesničkoj prozi ima ostataka jedne dobre načitanosti. Taj se utisak ima od prvih strana. Ja sam se, na primer, više puta opomenuo izvesnih stihova Fernana Grega i Fransisa Žama. Ali zar kod Dučića nije sličan slučaj? I da li danas kome pada na pamet da najboljim pesmama naše poezije pobije umetničku vrednost zato što se mogu osetiti izvesne sličnosti između njihovih i nekih stranih stihova? Pojam književne pozajmice je vrlo rastegljiv. Ima jedna fina razlika između onih uzimanja koja se čine svesno, u providnoj nameri da se čovek nakiti tuđim perjem, i onih nesvesnih ostataka koja u duši jednog književnika mogu da ostanu od jakih utisaka kao doživljaji koje je primio iz tuđih dela. Takve, dakle, instinktivne reminiscencije, prerađene u novoj stvaralačkoj psihologiji, mogu čak da imaju i izvesnu draž.
Knjiga Ive Andrića ima svojih neospornih vrlina. Lirska, u onim idealnim granicama lirizma koje ne dopuštaju da se ličnost piščeva nedelikatno nametne osetljivosti čitaoca, u njoj se pod "besomučnom hajkom ličnih bolova" dolazi do izvesnih opštih filozofskih pogleda na svet. Zaključci nisu složeni, i nemaju dubinu metafizičkih sistematizacija, ali baš u svojoj iskrenoj prostoti oni imaju draž živoga života.
Cela knjiga je niz kratkih, konciznih, jezgrovitih impresija. Stvari su pisane prozom u kojoj ima mnogo ritma, što stil pravi emotivnim. Sve to čini da se ova neobična knjiga, gde se bolno i diskretno ispoveda jedan čovek koji pati i misli, može uzbudljivo da čita.
Ako je istina da je lirizam pre svega poetski izraz ličnih duševnih raspoloženja, onda gde je granica tom književnome razgolićavanju duše? U redovnom saobraćanju sa ljudima, u običnom životu, jedan čovek finoga ukusa uvek će nerado primati preterane tuđe intimnosti, i kad mu neko o sebi bude rekao više no što mu se traži, on će se osetiti nelagodno, kao pred nepristojno obučenom ličnošću. Po čemu onda da je dopušteno izvesnim lirskim pesnicima da kroz stihove kazuju stvari koje obični smrtni sa strahopoštovanjem zakopavaju u najdublje dubine svoje unutrašnjosti? Zašto da se, na primer, jednom lirskom pesniku-ljubavniku, koji svojim indiskretnim stihovima saopštava svetu mnogu i svoju i tuđu tajnu, uzima za vrlinu ono što bi drugima bilo upisano u greh? Ako je tačno da je čudovište od čoveka onaj koji ne samo otme ženu svome najboljem prijatelju nego se time još i javno pohvali, onda zašto da se istim merilom ne sudi postupak francuskoga kritičara, a i pesnika, Sent-Beva, koji je svoju vrlo intimnu vezu sa ženom Viktora Igoa stavio u stihove, i knjigu izdao svetu na čitanje? I šta da se kaže o onome pesniku koji od svojih bolesnih zločina pravi jezovitu lirsku poeziju? Da li je oreol umetnosti dovoljan da izvesnim ljudima podari neprikosnovenost svetaca?
Ja znam da je "sveti plamen" jedno veliko opravdanje, jer je odavno rečeno "da pesnici ne mogu da ćute". Ja znam isto tako i za onaj silni psihološki zakon po kome je urođeno čoveku da se ispoveda. Ja znam da osećanja, kad ispune grudi, traže da se preliju, i da ih je nemogućno zadržati, kao ni bujicu gorskoga potoka. Ali to se opravdava u izvesnoj meri. Dotle dok jedan preterano lični pesnik ne počne da pravi javnu upotrebu od svojih izraženih najintimnijih osećanja, on je pod vlašću čestitih pobuda. Od trenutka kad on svoje intimnosti počne da objavljuje u određenom cilju, koji je slava, ili, još gore, novac, u njegove pobude se meša velika količina egoizma.
Znači li ovo poricanje svakog lirizma? Ne, jer pravi lirizam u poeziji ima svoj veći smisao nego što je izlaganje najintimnijih pojedinosti iz ličnog života. Lirizam nije individualizam. Lirska pesma u kojoj se pesnik ispoveda:
Nekada sam i vas na koljenu cupko...
Itd.—
može da bude interesantna, ali ne prodire u dušu, jer pesnik peva samo samoga sebe. Međutim, kad u jednoj drugoj svojoj pesmi isti pesnik peva:
Tako na vrata sumornog mi srca
sjećanje jedno udara i čeka,
kô drug i sabrat, kao duša neka
što sa mnom plače, i u bolu grca —
u našoj duši nešto zatreperi, mi se uzbuđujemo, jer pesnik, pevajući sebe, peva nas. "Veliki, moćni lirizam nije onaj kojima se pesnik razlikuje od celoga sveta, nego onaj koji ga čini predstavnikom čovečanstva", odavno je neko rekao i ostalo je zapamćeno. Pravi lirski pesnik mora svojim lirskim osećanjima da oduzme sve što ih obeležava kao konkretizirano lično njegovo, mora da ih sublimira, "spiritualizira", ako je mogućno tako reći, da bi, izlažući ih, pogodio raspoloženja i drugih. Otuda prava lirska poezija najčešće uzima za predmet nekoliko sveopštih i najstalnijih ljudskih preokupacija: prirodu, ljubav, smrt, boga. Ona je sva prepuna večite čovekove težnje da dozna neznano i da dokuči nedokučivo, i u suštini mora da bude u izvesnom smislu filozofska.
Retko je koja knjiga na našem jeziku toliko lična kao, crnih korica, Ex Ponto Ive Andrića. Mladi književnik, pre rata jedva poznat, imao je svoju tragediju za vreme teških ratnih godina. On ih je proveo u tamnici. U mraku i vlazi, pogađajući tek "po senama na zidovima ... kako negde za brezovom šumicom zalazi staro sunce", on je patio u bolu od svog sputanoga života. Ostavljen samome sebi, "okružen samoćom", on je "razgovarao sa svojom dušom", razmišljao je o životu, stvarao je svoju filozofiju, i napisao je knjigu o sebi. Ali je imao tu izvanrednu snagu da se otme pritisku svoje sopstvene ličnosti, da uguši svoje glasne jauke, da zadrži svoje rođene suze, i da govori glasom čoveka koji u svome bolu razmišlja o opštem ljudskome jadu, i koji pred zagonetkom svoga mučnog života traži smisao života uopšte:
Život je dug i mučan, kako
da ga prebrodim kad na mene
naiđe umor i želja smrti?
— Nasloni glavu na čije
rame, sij njivu i hrani svoju djecu,
potrpi i život će proći...
Kroz svoj bol on je naučio da voli ljude, "ubogu braću svoju, čiji je život nestalni pramen svijetla između dveju beskonačnosti", i da pati sa njihova stradanja:
Ima časova kad pred duhom,
jasnošću munje, sine sva
strahovita nepravda društvena i
njegova poretka.
Ima istina koje su stare,
svagdanje i otrcane dugim ponavljanjem,
ali kad te istine
sinu čovjeku pred očima ne kazivane
i ne naglašavane, nego
ocrtane na šutnji jednog strahovitog
časa, odigrane među
živim ljudima, tada te stare
oveštale istine dobivaju nov
i strahoviti lik i žive u duši
našoj kao vječna bolna misao.
"Teško je biti čovjek, Gospode!" veli on buntovnički na jednome mestu, i ne ide za hrišćanstvom, koje je religija stradanja, ne glorifikuje patnju, nego, naprotiv, kazuje pobunu na nju saučešćem i sažaljenjem prema jadu bližnjega: "Nesrećna su braća moja... i ja pružam ruku svim nesrećnim, osamljenim, savladanim, svoj braći svojoj u patnji."
Ivo Andrić u svome lirizmu ima puno naglašenih filozofskih elemenata, ali on od toga ne pravi nikakav svoj naročiti filozofski sistem. On o životu misli ono što o njemu oseća, i njegove intelektualne sinteze su izraz njegovih osećajnih raspoloženja. Otuda ima nejednakosti, pa čak i protivurečnosti u njegovim zaključcima. Kao i svaki čovek koji živi sam u jednom malom ograničenome prostoru, on i na najsitnije pojave obraća svu svoju pažnju, zadržava se na njima, preuveličava ih, oseća ih u sebi, on im traži sakriveni smisao i pravi od njih simbole:
Često sjedim sate i gledam
hladne jesenje boje... Sve je u
meni mrtvo: tako mi je dobro...
ili:
Ja koji živim sam osluškujem
noćas muk iznad polja... U
toj tišini šutnje je sve moje:
vjera moja, spasena iz tolikih
poraza, moja samačka radost i
stradalnikova nada...
Andrić o životu piše ne kao mislilac-tumač, koji se izdvaja iz života da bi ga bolje osmotrio i shvatio, nego kao mislilac-pesnik, koji se sve dublje uvlači u život da bi ga što jače osetio. I kao svi mi smrtni i u običnome životu, on crpi misli kad ga jače zaboli, i ume da klikne životnom radošću kad mu "proletni vetrovi, martovska nada, pomiluju ranu". Ni pesimist, ni optimist, on je i jedno i drugo prema duševnim raspoloženjima. Za one koji veruju da ljudska reč može protumačiti zagonetku života, i da u ovoj, prema tome, treba tražiti rešenje, ova knjiga, sa promenljivim raspoloženjima koja su u njoj, izgledaće možda i nesistematska i pomalo haotična. Ali za one druge koji su više skeptici, i koji slute da se na postavljena pitanja vrlo teško mogu dati pouzdani odgovori, ova poetičia proza, gde nema mnogo reda ni doslednosti, ali ima draži istinski proivljenoga, može da bude melemna. Ja ne znam kojim bi filozofskim imenom čovek mogao da krsti sledeće redove, ali znam da me iskreno uzbuđuju:
Svaka zatvorena vrata mi se
čine kao nijema pretnja. Izgledaju mi
kao podmukla usta.
Kad ih na mjesečini gledam,
meni se na časove pričinja kao da
se crna linija u kojoj se spajaju
oba krila lagano širi,
da će se vrata polako rastvoriti
i iz njih se pomoliti
nešto strašno i neznano što se
pritajilo za svakakvim zatvorenim
vratima i što nas, konačno,
sve čeka...
Vrata su zatvorena samo na grobljima,
na dućanima propalih trgovaca,
na kućama u kojima je bolest ili
kakva druga nesreća i na tamnicama.
Ili:
Uvijek su noći bile mome
životu kobne. Čuda su u meni
nicala i haosi hujali. Obuzdavao
sam velike strasti, bio bitke,
trpeo poraze i slavio pobjede.
Krv su mi pile sjene koje
noću duh pohode. Rješavao sam
i zamrsivao, naizmjenice, bezbrojne
zagonetke života i umišljene
protivnosti!
Međutim su vani prolazile
noći kao božji pozdravi, ljetnje
noći sa raskošnom tamom,
mnoge mjesečine i zimske vedrine
sa suznim zvijezdama.
Ipak može da se iz ovih stotinu stranica na kojima se govori o mnogobrojnim stvarima redom kojim su se one pojavljivale pred pesnikovu misao izdvoji nekoliko osnovnih ideja, nekoliko opredeljenih shvatanja života. Samo preko bola, kad se on "digne do ekstaze", može da se dođe do olakšanja. Bol jedini podiže čoveka do široke, neizmerne ljubavi prema ljudima, "velikoj braći koja pognuta pod teškom ognjenom aureolom prolaze i imaju mirno lice". Postoji i jedna najviša snaga, možda i volja, možda i inteligencija, koju Ivo Andrić ne želi da konačno dokuči: on je nje svestan, ona uznemiruje njegov duh, ali on zna da ima uzaludnih napora. Po tradiciji i navici, on je zove bogom, "nemilosrdnim stvarateljem", koji ima "da pruži utjehu u zloj minuti". Ta najviša moć nameće takozvani život, u kome se čovek povija kao crv, i koji, po rečima Rakićevim, "rane stvara i kosti lomi", ali u njemu ima "zvjezdanih prostora" i "proljetnjih noći", ima i "sunca i vjetrova", ima lepote, dakle ima smisla. Sinteza ove Andrićeve lirske filozofije ovo je:
— Mnogo samuješ i dugo ćutiš,
sine moj, zatravljen si snovima,
izmoren putevima duha. Lik
ti je pognut i lice blijedo,
duboko spuštene vjeđe i glas
kao škripa tamničkih vrata.
Iziđi u ljetnji dan, sine moj!
— Šta si vidio u ljetnji dan,
sine moj!
"Vidio sam da je zemlja jaka
i nebo vječno, i čovjek slab i
kratkovjek."
— Šta si vidio, sine moj,
u ljetnji dan?
"Vidio sam da je ljubav kratka,
a glad vječna."
— Šta si vidio, sine moj,
u ljetnji dan?
"Vidio sam da je ovaj život
stvar mučna, koja se sastoji
u nepravilnoj izmjeni grijeha i
nesreća, da živjeti znači slagati
varku na varku."
— Hoćeš da usniš, sine moj?
"Ne oče, idem da živim."
Znam dobro šta sve može da se kaže za ovakvu vrstu literature. Neko mi je već rekao da je Ivo Andrić uspeo da zadobije šiparičke simpatije. Ali ja ne nalazim da ova zlobna konstatacnja može da znači nešto negativno za mladoga pisca. Izgleda da devojčice vrlo često imaju siguran nagon za poetsko i slava Alfreda de Misea i danas se, dobrim delom, zaliva njihovim suzama. I ko zna da li one nisu najpokloničnija čitalačka publika našeg Milana Rakića? "Od srca srcu", po definiciji onog našeg romantičarskoga pesnika.
U knjizi Ive Andrića ima nesumnjivih uspomena iz "šetnji po stranim književnostima". Nije potrebno paralelnim tekstovima dokazivati da u njegovoj pesničkoj prozi ima ostataka jedne dobre načitanosti. Taj se utisak ima od prvih strana. Ja sam se, na primer, više puta opomenuo izvesnih stihova Fernana Grega i Fransisa Žama. Ali zar kod Dučića nije sličan slučaj? I da li danas kome pada na pamet da najboljim pesmama naše poezije pobije umetničku vrednost zato što se mogu osetiti izvesne sličnosti između njihovih i nekih stranih stihova? Pojam književne pozajmice je vrlo rastegljiv. Ima jedna fina razlika između onih uzimanja koja se čine svesno, u providnoj nameri da se čovek nakiti tuđim perjem, i onih nesvesnih ostataka koja u duši jednog književnika mogu da ostanu od jakih utisaka kao doživljaji koje je primio iz tuđih dela. Takve, dakle, instinktivne reminiscencije, prerađene u novoj stvaralačkoj psihologiji, mogu čak da imaju i izvesnu draž.
Knjiga Ive Andrića ima svojih neospornih vrlina. Lirska, u onim idealnim granicama lirizma koje ne dopuštaju da se ličnost piščeva nedelikatno nametne osetljivosti čitaoca, u njoj se pod "besomučnom hajkom ličnih bolova" dolazi do izvesnih opštih filozofskih pogleda na svet. Zaključci nisu složeni, i nemaju dubinu metafizičkih sistematizacija, ali baš u svojoj iskrenoj prostoti oni imaju draž živoga života.
Cela knjiga je niz kratkih, konciznih, jezgrovitih impresija. Stvari su pisane prozom u kojoj ima mnogo ritma, što stil pravi emotivnim. Sve to čini da se ova neobična knjiga, gde se bolno i diskretno ispoveda jedan čovek koji pati i misli, može uzbudljivo da čita.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
Nadu da prava ljubav postoji, da je beskonačna i da živi i posle smrti zaljubljenih uliva nam životna priča Ive Andrića, jedinog Nobelovca sa naših prostora, čoveka koji je trideset godina voleo i čekao jednu ženu.
U njegovom književnom opusu srećemo mnoštvo ženskih likova, seoskih i gradskih devojaka, ali samo jedna od svih njih je Jelena, žena koje nema. U ovoj pripoveci Andrić je izneo osećanja za koja niko nije ni slutio da zaista postoje duboko u ovom skrivenom srcu. Svi su mislili da je Jelena samo plod piščeve mašte, ne sluteći da ona zaista i postoji. Andrić iskreno voli jednu ženu koja ne može biti njegova – pa je zato nema.
Poznat po svojoj zatvorenosti, dugi niz godina je bio ljubomorni čuvar svoje tajne. Neki su ga smatrali samotnjakom, ne znajući da je bio zaljubljen u Milicu Babić-Jovanović, kostimografkinju Narodnog pozorišta u Beogradu. Ženu svog prijatelja Nenada Jovanovića, ženu koju nema, ali koja se kao plod njegove mašte često sreće kod njega na raznim mestima, u stihovima, u prozi, u pesmama, pričama, daleka, divna, nedostižna!
Andrić gotovo sva svoja pisma potpisuje nadimkom koji mu je Milica dala – Mandarin. U ovu ljubavnu igru uplela se i Milica, njene simpatije postale su sve očiglednije iako je bila udata. Andrić, ne nadajući se ničemu, strpljivo je čekao.
Godinu i po dana posle smrti Miličinog supruga, postala je Andrićeva žena, venčali su se i tek tada, kada je postala ona koju ima, priznao je da je pišući priču Jelena, žena koje nema imao na umu svoju sadašnju suprugu.
Čak i stari, šezdesetogodišnji Andrić nastavlja sa svojih putovanja da piše ljubavna pisma u kojima se poput mladića, udvara svojoj supruzi, što svedoči o ljubavi koju breme vremena ne može umanjiti. Srce koje je zaljubljeno, to je mlado srce, bez obzira koliko godina ono broji.
Mudrost Iva Andrića za sva vremena: Od ovakvih ljudi treba samo bežati!
U njegovom književnom opusu srećemo mnoštvo ženskih likova, seoskih i gradskih devojaka, ali samo jedna od svih njih je Jelena, žena koje nema. U ovoj pripoveci Andrić je izneo osećanja za koja niko nije ni slutio da zaista postoje duboko u ovom skrivenom srcu. Svi su mislili da je Jelena samo plod piščeve mašte, ne sluteći da ona zaista i postoji. Andrić iskreno voli jednu ženu koja ne može biti njegova – pa je zato nema.
Poznat po svojoj zatvorenosti, dugi niz godina je bio ljubomorni čuvar svoje tajne. Neki su ga smatrali samotnjakom, ne znajući da je bio zaljubljen u Milicu Babić-Jovanović, kostimografkinju Narodnog pozorišta u Beogradu. Ženu svog prijatelja Nenada Jovanovića, ženu koju nema, ali koja se kao plod njegove mašte često sreće kod njega na raznim mestima, u stihovima, u prozi, u pesmama, pričama, daleka, divna, nedostižna!
Andrić gotovo sva svoja pisma potpisuje nadimkom koji mu je Milica dala – Mandarin. U ovu ljubavnu igru uplela se i Milica, njene simpatije postale su sve očiglednije iako je bila udata. Andrić, ne nadajući se ničemu, strpljivo je čekao.
Godinu i po dana posle smrti Miličinog supruga, postala je Andrićeva žena, venčali su se i tek tada, kada je postala ona koju ima, priznao je da je pišući priču Jelena, žena koje nema imao na umu svoju sadašnju suprugu.
Čak i stari, šezdesetogodišnji Andrić nastavlja sa svojih putovanja da piše ljubavna pisma u kojima se poput mladića, udvara svojoj supruzi, što svedoči o ljubavi koju breme vremena ne može umanjiti. Srce koje je zaljubljeno, to je mlado srce, bez obzira koliko godina ono broji.
Mudrost Iva Andrića za sva vremena: Od ovakvih ljudi treba samo bežati!
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
Šta vredi imati mnogo i biti nešto, kad čovek ne može da se oslobodi straha od sirotinje, ni niskosti u mislima, ni grubosti u rečima, ni nesigurnosti u postupcima, kad gorka i neumitna a nevidljiva beda prati čoveka u stopu, a taj lepši, bolji i mirniji život izmiče se kao varljivo priviđenje.
Re: Ivo Andrić
Esej: Mostovi
Od svega što čovek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji, opštiji od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni,podignuti uvek smisleno, na mestu na kome se ukrštava najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno i zlo.
Veliki kameni mostovi, svedoci iščezlih epoha kad se drugačije živelo, mislilo i gradilo, sivi ili zarudeli od vetra i kiše, često okrzani na oštro rezanim ćoškovima, a u njihovim sastavcima i neprimetnim pukotinama raste tanka trava ili se gnezde ptice. Tanki železni mostovi, zategnuti od jedne obale do druge kao žica, što drhte izvuče od svakog voza koji projuri; oni kao da još čekaju svoj poslednji oblik i svoje savršenstvo, a lepota njihovih linija otkriće se potpuno očima naših unuka. Drveni mostovi na ulasku u bosanske varošice čije izglodane grede poigravaju i zveče pod kopitama seoskih konja kao daščice ksilofona. I najposle, oni sasvim mali mostići u planinama, u stvari jedno jedino oveće drvo ili dva brvna prikovana jedno uz drugo, prebačeni preko nekog gorskog potoka koji bi bez njih bio neprelazan. Po dva puta u godini gorska bujica odnosi, kad nadođe, ta brvna, a seljaci, slepo uporni kao mravi, seku, tešu i postavljaju nova. Zato se uz planinske potoke, u zatokama među stenama često vide ti bivši mostovi, leže i trunu kao i ostalo drvo naplavljeno tu slučajem, ali ta zatesana brvna, osuđena na oganj ili truljenje, izdvajaju se od ostalog nanosa i podsećaju još uvek na cilj kome su služila.
Svi su oni u suštini jedno i podjednako vredni naše pažnje, jer pokazuju mesto na kome je čovek naišao na zapreku i nije zastao pred njom, nego je savladao i premostio kako je mogao, prema svom shvatanju, ukusu, i prilikama kojima je bio okružen.
Tako, svuda u svetu, gde god se moja misao krene ili stane, nailazi na verne i ćutljive mostove, kao na večitu i večno nezasićenu ljudsku želju da se poveze, izmiri i spoji sve sto iskrsne pred našim duhom, očima i nogama, da ne bude deljenja, protivnosti ni rastanka.
Tako isto u snovima i proizvoljnoj igri mašte. Slušajući najgorču i najlepšu muziku koju sam ikada čuo, odjednom mi se ukaza kameni most, presečen po polovini, a izlomljene strane preokrenutog kuka bolno teže jedna ka drugoj, i poslednjim naporom pokazuju jedinu moguću liniju luka koji je nestao. To je vernost i uzvišena nepomirljivost lepote, koja pored sebe dopušta jednu liniju mogućnosti: nepostojanje.
Naposletku, sve čim se ovaj naš život kazuje – misli, napori, pogledi, osmesi, reči, uzdasi – sve to teži ka drugoj obali, kojoj se upravlja kao cilju, i na svakoj tek dobiva svoj pravi smisao. Sve to ima nešto da savlada i premosti: nered, smrt ili nesmisao. Jer, sve je prelaz, most čiji se krajevi gube u beskonačnosti, a prema kom su svi zemni mostovi samo dečje igračke, bledi simboli. A sva je naša nada s one strane
Od svega što čovek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji, opštiji od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni,podignuti uvek smisleno, na mestu na kome se ukrštava najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno i zlo.
Veliki kameni mostovi, svedoci iščezlih epoha kad se drugačije živelo, mislilo i gradilo, sivi ili zarudeli od vetra i kiše, često okrzani na oštro rezanim ćoškovima, a u njihovim sastavcima i neprimetnim pukotinama raste tanka trava ili se gnezde ptice. Tanki železni mostovi, zategnuti od jedne obale do druge kao žica, što drhte izvuče od svakog voza koji projuri; oni kao da još čekaju svoj poslednji oblik i svoje savršenstvo, a lepota njihovih linija otkriće se potpuno očima naših unuka. Drveni mostovi na ulasku u bosanske varošice čije izglodane grede poigravaju i zveče pod kopitama seoskih konja kao daščice ksilofona. I najposle, oni sasvim mali mostići u planinama, u stvari jedno jedino oveće drvo ili dva brvna prikovana jedno uz drugo, prebačeni preko nekog gorskog potoka koji bi bez njih bio neprelazan. Po dva puta u godini gorska bujica odnosi, kad nadođe, ta brvna, a seljaci, slepo uporni kao mravi, seku, tešu i postavljaju nova. Zato se uz planinske potoke, u zatokama među stenama često vide ti bivši mostovi, leže i trunu kao i ostalo drvo naplavljeno tu slučajem, ali ta zatesana brvna, osuđena na oganj ili truljenje, izdvajaju se od ostalog nanosa i podsećaju još uvek na cilj kome su služila.
Svi su oni u suštini jedno i podjednako vredni naše pažnje, jer pokazuju mesto na kome je čovek naišao na zapreku i nije zastao pred njom, nego je savladao i premostio kako je mogao, prema svom shvatanju, ukusu, i prilikama kojima je bio okružen.
Tako, svuda u svetu, gde god se moja misao krene ili stane, nailazi na verne i ćutljive mostove, kao na večitu i večno nezasićenu ljudsku želju da se poveze, izmiri i spoji sve sto iskrsne pred našim duhom, očima i nogama, da ne bude deljenja, protivnosti ni rastanka.
Tako isto u snovima i proizvoljnoj igri mašte. Slušajući najgorču i najlepšu muziku koju sam ikada čuo, odjednom mi se ukaza kameni most, presečen po polovini, a izlomljene strane preokrenutog kuka bolno teže jedna ka drugoj, i poslednjim naporom pokazuju jedinu moguću liniju luka koji je nestao. To je vernost i uzvišena nepomirljivost lepote, koja pored sebe dopušta jednu liniju mogućnosti: nepostojanje.
Naposletku, sve čim se ovaj naš život kazuje – misli, napori, pogledi, osmesi, reči, uzdasi – sve to teži ka drugoj obali, kojoj se upravlja kao cilju, i na svakoj tek dobiva svoj pravi smisao. Sve to ima nešto da savlada i premosti: nered, smrt ili nesmisao. Jer, sve je prelaz, most čiji se krajevi gube u beskonačnosti, a prema kom su svi zemni mostovi samo dečje igračke, bledi simboli. A sva je naša nada s one strane
1
1
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
Mostovi kao večiti simbol
01.05. 2013 Milica Dudić
Kada pogledamo opus književnog rada našeg nobelovca Ive Andrića uočićemo jedan stalan motiv, nešto što ga stalno inspiriše i čemu se uvek vraća. To su mostovi. Mostovi kao sila, mostovi kao neraskidiva veza, veza između generacija i vremena. Trajna veza koja živi u svesti mnogih naroda, koja ih povezuje i čini jedinstvenim. Upravo to je i bio Andrićev cilj – da takvom simbolikom pokaže da su svi narodi isti, svi su jedno. Versku ravnopravnost i toleranciju pokazao je u svojim najpoznatijim delima, i to najviše u onima u kojima obrađuje simboliku mostova – u romanu Na Drini ćuprija i u pripoveci Most na Žepi. U tim njegovim delima raskol između vera ne postoji, svi su povezani pomoću navedenog simbola – mostova.
01.05. 2013 Milica Dudić
Kada pogledamo opus književnog rada našeg nobelovca Ive Andrića uočićemo jedan stalan motiv, nešto što ga stalno inspiriše i čemu se uvek vraća. To su mostovi. Mostovi kao sila, mostovi kao neraskidiva veza, veza između generacija i vremena. Trajna veza koja živi u svesti mnogih naroda, koja ih povezuje i čini jedinstvenim. Upravo to je i bio Andrićev cilj – da takvom simbolikom pokaže da su svi narodi isti, svi su jedno. Versku ravnopravnost i toleranciju pokazao je u svojim najpoznatijim delima, i to najviše u onima u kojima obrađuje simboliku mostova – u romanu Na Drini ćuprija i u pripoveci Most na Žepi. U tim njegovim delima raskol između vera ne postoji, svi su povezani pomoću navedenog simbola – mostova.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
Pisac Ivo Andrić je rođen 1892. godine u Travniku. To nije bilo mesto stanovanja njegove porodice, ali je majka, Katarina, u trenutku porođaja bila u poseti rodbini. Posle kraćeg vremena vratili su se u Sarajevo, gde je njegov otac, Antun, bio na službi.
Sa samo dve godine, ostao je bez oca koji je izgubio bitku protiv tuberkuloze, kao i mnogi članovi porodice Andrić.
Majka ga je ostavila na čuvanje, zbog besparice, Antunovoj sestri Ani i njenom suprugu, Ivanu Matkovšiku, austrijskom činovniku. Boraveći kod njih, u Višegradu, završio je osnovnu školu. Potom je 1903. upisao Veliku gimnaziju u Sarajevu i nastavio život sa majkom.
Tada počinje da piše poeziju. Pesma „U sumrak” je prva objavljena, 1911. u „Bosanskoj vili“.
U gimnaziji, Andrić je postao pobornik integralnog jugoslovenstva, kao i pripadnik naprednog nacionalističkog pokreta „Mlada Bosna”.
Upisao je Mudroslovni fakultet Kraljevskog univerziteta Franje Josipa I
Veliki uticaj na njega imali su zagrebački intelektualci sa kojima se družio.
Održavao je emotivno prijateljstvo sa studentkinjom Evgenijom Gojmerac, sve do njene smrti 1915.
Pokušao je da živi i uči u Beču, ali zbog klime i problema sa plućima, otišao je u Krakov gde je upisao Filozofski fakultet.
kada je čuo za sarajevski atentat, napustio je studije i otišao u Split gde je uhapšen odmah po dolasku. Prvo je bio u šibeničkoj, zatim u mariborskoj tamnici gde je robovao kao politički zatvorenik, godinu dana.
jula 1917. je pomilovan i odlazi u Višegrad.
Sledeće godine, izlazi njegova prva knjiga „Ex Ponto“.
Posle pet godina postaje vicekonzul u Gracu, a 1928. je premešten za vicekonzula predstavništva u Madridu.
Predsednik Republike Poljske ga odlikuje Ordenom Velikog komandira obnovljene Poljske.
se vratio u Višegrad prvi put posle II svetskog rata.
oktobra 1961. list „Borba” objavljuje da je Ivo Andrić najozbiljniji kandidat za Nobelovu nagradu, koju sedam dana kasnije osvaja za roman “Na Drini ćuprija“
Od Skupštine kulturno-prosvetne zajednice Srbije dobija Specijalnu Vukovu nagradu.
Što se tiče ljubavnog života, trideset godina je voleo jednu ženu, koju nije mogao imati. Naime, bio je zaljubljen u Milicu Babić-Jovanović, kostimografkinju Narodnog pozorišta u Beogradu, udatu za njegovog prijatelja, novinara Nenada Jovanovića.
Malo je govorio o svojim emocijama, ali sve je opisao u pesmi „Jelena, žena koje nema“.
Međutim, čekanje se isplatilo. Nenad je umro 1957. godine, a već 1958. godine Ivo je oženio Milicu sa kojom je bio sve do njene smrti, 1968.
Umro je 13. marta 1975. godine usled oboljenja moždanog krvotoka.
Sa samo dve godine, ostao je bez oca koji je izgubio bitku protiv tuberkuloze, kao i mnogi članovi porodice Andrić.
Majka ga je ostavila na čuvanje, zbog besparice, Antunovoj sestri Ani i njenom suprugu, Ivanu Matkovšiku, austrijskom činovniku. Boraveći kod njih, u Višegradu, završio je osnovnu školu. Potom je 1903. upisao Veliku gimnaziju u Sarajevu i nastavio život sa majkom.
Tada počinje da piše poeziju. Pesma „U sumrak” je prva objavljena, 1911. u „Bosanskoj vili“.
U gimnaziji, Andrić je postao pobornik integralnog jugoslovenstva, kao i pripadnik naprednog nacionalističkog pokreta „Mlada Bosna”.
Upisao je Mudroslovni fakultet Kraljevskog univerziteta Franje Josipa I
Veliki uticaj na njega imali su zagrebački intelektualci sa kojima se družio.
Održavao je emotivno prijateljstvo sa studentkinjom Evgenijom Gojmerac, sve do njene smrti 1915.
Pokušao je da živi i uči u Beču, ali zbog klime i problema sa plućima, otišao je u Krakov gde je upisao Filozofski fakultet.
kada je čuo za sarajevski atentat, napustio je studije i otišao u Split gde je uhapšen odmah po dolasku. Prvo je bio u šibeničkoj, zatim u mariborskoj tamnici gde je robovao kao politički zatvorenik, godinu dana.
jula 1917. je pomilovan i odlazi u Višegrad.
Sledeće godine, izlazi njegova prva knjiga „Ex Ponto“.
Posle pet godina postaje vicekonzul u Gracu, a 1928. je premešten za vicekonzula predstavništva u Madridu.
Predsednik Republike Poljske ga odlikuje Ordenom Velikog komandira obnovljene Poljske.
se vratio u Višegrad prvi put posle II svetskog rata.
oktobra 1961. list „Borba” objavljuje da je Ivo Andrić najozbiljniji kandidat za Nobelovu nagradu, koju sedam dana kasnije osvaja za roman “Na Drini ćuprija“
Od Skupštine kulturno-prosvetne zajednice Srbije dobija Specijalnu Vukovu nagradu.
Što se tiče ljubavnog života, trideset godina je voleo jednu ženu, koju nije mogao imati. Naime, bio je zaljubljen u Milicu Babić-Jovanović, kostimografkinju Narodnog pozorišta u Beogradu, udatu za njegovog prijatelja, novinara Nenada Jovanovića.
Malo je govorio o svojim emocijama, ali sve je opisao u pesmi „Jelena, žena koje nema“.
Međutim, čekanje se isplatilo. Nenad je umro 1957. godine, a već 1958. godine Ivo je oženio Milicu sa kojom je bio sve do njene smrti, 1968.
Umro je 13. marta 1975. godine usled oboljenja moždanog krvotoka.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
Zbirka aforističkih zapisa “Znakovi pored puta” objavljena je tek posle smrti Ive Andrića i danas se smatra jednom od najvrednijih dela našeg Nobelovca.
U njoj je Andrić sabrao svoje misli, priče i zapažanja koja je godinama sakupljao, a koja na kraju nisu bila uklopiva ni sa jednim romanom koji je objavio.
Jedan od najlepših zapisa iz “Znakova” je i molitva Bogu:
“Bože, ne dopusti da srce naše ostane prazno, nego daj – pošto od tvoje volje sve zavisi – da uvek želimo i da se nadamo, i da to što želimo bude dobro i stvarno i da naša nada ne bude isprazna.
Daj da predmet naših želja bude viši i lepši od našeg života i da se dobroj nadi nikad ne iznevjrimo zbog kratkih i varljivih ostvarenja koja zaklanjaju vidik i lažno obećavaju odmor.
Daj nam prav put, sa prolaznim posrtanjima, a sa mirom i slavom na kraju. I daj nam mudrosti i hrabrosti, kad nam daješ iskušenja.
I ma kuda išli i lutali, ne daj da na kraju ostanemo izvan tvoje sveobimne harmonije, jer to svake sekunde, na svakom mestu, svakim delićem bića želimo.”
U njoj je Andrić sabrao svoje misli, priče i zapažanja koja je godinama sakupljao, a koja na kraju nisu bila uklopiva ni sa jednim romanom koji je objavio.
Jedan od najlepših zapisa iz “Znakova” je i molitva Bogu:
“Bože, ne dopusti da srce naše ostane prazno, nego daj – pošto od tvoje volje sve zavisi – da uvek želimo i da se nadamo, i da to što želimo bude dobro i stvarno i da naša nada ne bude isprazna.
Daj da predmet naših želja bude viši i lepši od našeg života i da se dobroj nadi nikad ne iznevjrimo zbog kratkih i varljivih ostvarenja koja zaklanjaju vidik i lažno obećavaju odmor.
Daj nam prav put, sa prolaznim posrtanjima, a sa mirom i slavom na kraju. I daj nam mudrosti i hrabrosti, kad nam daješ iskušenja.
I ma kuda išli i lutali, ne daj da na kraju ostanemo izvan tvoje sveobimne harmonije, jer to svake sekunde, na svakom mestu, svakim delićem bića želimo.”
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
Mostovi
Od svega što čovjek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrijednije od mostova.
Oni su važniji od kuća, svetiji od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvijek smisleno... i ne služe ničem što je tajno i zlo.
Veliki kameni mostovi, svjedoci iščezlih epoha, kad se drugačije živjelo, mislilo i gradilo...
Svi su oni u suštini jedno i podjednako vrijedni naše pažnje, jer pokazuju mjesto na kojem je čovjek naišao na zapreku i nije zastao pred njom, nego je svladao i premostio kako je mogao, prema svom shvaćanju, ukusu i prilikama kojima je bio okružen...
Tako, svuda na svijetu, gdje god moja misao krene ili stane, nailazi na vjerne i ćutljive mostove kao na vječitu ljudsku želju da se poveže, izmiri i spoji sve što iskrsne pred našim duhom, očima i nogama, da ne bude dijeljenja, protivnosti ni rastanka.
Najposlije, sve čim se ovaj naš život kazuje – misli, pogledi, riječi, uzdasi – sve to teži prema dugoj obali, kojoj se upravlja kao cilju, i na kojoj tek dobiva svoj pravi smisao. Sve to ima nešto da svlada i premosti: nered, smrt ili nesmisao. Jer, sve je prijelaz, most čiji se krajevi gube u beskonačnosti, a prema kojem su svi zemni mostovi samo dječje igračke, blijedi simboli.
A sva je naša nada s one strane
Od svega što čovjek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrijednije od mostova.
Oni su važniji od kuća, svetiji od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvijek smisleno... i ne služe ničem što je tajno i zlo.
Veliki kameni mostovi, svjedoci iščezlih epoha, kad se drugačije živjelo, mislilo i gradilo...
Svi su oni u suštini jedno i podjednako vrijedni naše pažnje, jer pokazuju mjesto na kojem je čovjek naišao na zapreku i nije zastao pred njom, nego je svladao i premostio kako je mogao, prema svom shvaćanju, ukusu i prilikama kojima je bio okružen...
Tako, svuda na svijetu, gdje god moja misao krene ili stane, nailazi na vjerne i ćutljive mostove kao na vječitu ljudsku želju da se poveže, izmiri i spoji sve što iskrsne pred našim duhom, očima i nogama, da ne bude dijeljenja, protivnosti ni rastanka.
Najposlije, sve čim se ovaj naš život kazuje – misli, pogledi, riječi, uzdasi – sve to teži prema dugoj obali, kojoj se upravlja kao cilju, i na kojoj tek dobiva svoj pravi smisao. Sve to ima nešto da svlada i premosti: nered, smrt ili nesmisao. Jer, sve je prijelaz, most čiji se krajevi gube u beskonačnosti, a prema kojem su svi zemni mostovi samo dječje igračke, blijedi simboli.
A sva je naša nada s one strane
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
Prva hrvatska monografija o nobelovcu Ivi Andriću istodobno je i »snimka stanja« dosadašnjih čitanja Andrićevih djela i novo tumačenje utemeljeno na suvremenim teorijskim spoznajama.
Budući da je Andrićevo djelo podjednako otvoreno i prema tradiciji i prema novome, akademik Krešimir Nemec, hrvatski andrićolog, nakon priređivanja Izabranih djela Ive Andrića, prvih u samostalnoj Hrvatskoj, Andrićeva djela motri iznad pojedinih stilova i pravaca. Imajući na umu da je Ivo Andrić čovjek s više identiteta, pa stoga i višepripadni, interkulturni pisac koji je u svojem djelu spojio različite tradicijske slojeve, autor drži da se njegov opus ne može bez ostatka smjestiti ni u jednu ekskluzivnu nacionalnu, stilsku, književnopovijesnu ili teorijsku »ladicu«. Upravo je stoga odabrao žanrovski pristup, koji mu je omogućio praćenje geneze Andrićeva stvaralaštva i uočavanje unutrašnjih stvaralačkih procesa i tipskih odlika. Imajući na umu iznimnu organičnost Andrićeva opusa i međusobnu povezanost dijelova unutar cjeline, akademik Nemec Andrićev opus motri kao sadržajnu cjelinu u stvaralačkom kontinuitetu pa u prvom od sedam poglavlja rekonstruira biografiju Ive Andrića (Ivo Andrić iz godine u godinu), a potom piše o njegovu književnom opusu, pročitanome i protumačenome u poglavljima: Homo melancholicus, Kritičarski šarm, esejistička elegancija; Kretanje tijela – lutanje duha, Razvojne linije Andrićeve novelistike, Andrićevi romani te Knjiga mudrosti i kontemplacije.
U tematskom sustavu Andrićeva opusa osobitu ulogu ima drama žene, tj. tematiziranje egzistencijalnih situacija koje pokazuju kako, paradoksalno, upravo ženska ljepota i senzualnost privlače na sebe krv, zlo i nesreću. Isključena iz javnog života, skrivena u kući, podčinjena žena u opresivnom je orijentalnom patrijarhalnom društvu bila osuđena na trpljenje. Osporeno joj je pravo na vlastiti subjektivitet; pokušaji pobune i transgresije bili su rijetki, uvijek praćeni kobnim posljedicama.
Andrićev je doživljaj žene kompleksan i u njemu se ogledaju različite kulturne tradicije i konvencije. I on je, poput Ujevića, opsesivnu erotsku zaokupljenost zaodijevao u formu gotovo religiozne, sublimirane idealizacije nedostižne žene kojoj su korijeni u kršćanskoj tradiciji. U njoj je figura Madone simbol ekstremne divinizacije žene. Prožet kršćanskim etosom i čežnjom za čistoćom, Andrić je još od lirskih zapisa Ex Ponto gradio ideal nedohvatne lijepe žene koja, zbog neuslišane ljubavi, postaje izvorom patnje, egzistencijalne samoće i osobne razdrtosti. Uz taj mistično-religiozan sloj, koji apostrofira spiritualnu stranu ženskog bića, na Andrića su nesumnjivo djelovale i literarne artikulacije fatalnih žena koje inkarniraju muške erotske fantazije: nagonske pobude, napast, grješni pad u tjelesno. Poticaje je mogao dobiti od Strindberga čija je djela dobro poznavao, a bio je neko vrijeme i pod utjecajem kontroverznog Otta Weiningera (Živojinović, 1962: 251) čija se svojedobno vrlo utjecajna knjiga Spol i karakter (Geschlecht und Charakter, 1903.) danas drži abecedom mizoginije. Napokon, Andrić je bio i pod dubokim dojmom orijentalnog senzualizma koji se u njega često javlja u ekscesnom obliku kao anarhija osjećaja, žestoka čulnost, grozničava »religija ljubavi«. U tom smislu može se reći da je erotsko-ljubavni kompleks u Andrića »sinteza katoličko-mističnog i istočnjački-metafizičkog demonizma« (Vučković, 1974: 190).
Sve se te tradicije i poticaji susreću u pripovijesti Mara milosnica (1926.). Glavna junakinja – Travničanka Mara Garić – prolazi indikativan put osobnog stradanja: kad joj je bilo nepunih šesnaest godina, zagledao se u tu ljepoticu moćni Veliudin-paša zvani Čerkez, zapovjednik turske vojske u Bosni uoči okupacije 1878. godine. Paša je prikazan kao odbojna, deformirana figura pijanca, nasilnika i sifilitičara:
Kosa mu se na sljepoočnicama progrušala. Lijevi obraz mu je prekrivao, u veličini djetinje podlanice, neki crveni lišaj, koji se neprimjetno ali stalno širio i dubao, i sve više zagrizao u mekotu donjeg očnog kapka. Imao je često gnojna zapaljenja u ustima, i dobivao je srčane grčeve. (1: 140)
Postavši protiv svoje volje pašinom priležnicom, Mara je neočekivano upala i u vjerski i u erotski procjep. Njezinu situaciju možda je najbolje opisati pojmom zazornosti (abject) kako ga je artikulirala J. Kristeva. Zazornost je mračna pobuna bića protiv svega što ga ugrožava. Ona remeti identitet, sustav, red; ona ne poštuje granice, mjesta pravila (Kristeva, 1989: 10). Zazornost izaziva proturječno stanje koje u biću izaziva istodobno strah i uzbuđenje, neugodu i stid, zebnju i trepet. Nakon početnog straha, praćena osjećajima grijeha, sramote i kajanja, kad se zbog veze s Turčinom stidila dana i svijeta, paša je Maru počeo fascinirati: zavoljela je miris njegove kože i njegove mirne oči, a dah koji je njegovo tijelo širilo oko sebe sve ju je više privlačio, krijepio i veselio (1: 145). Mara je u njemu vidjela naočita, snažna, dostojanstvena muškarca, gotovo očinsku figuru koja je brižno prima u svoje krilo:
I Sara i momak bi iščezli, a iz pokrajnje sobe bi se vratila Mara, spremna, i spuštala mu se u krilo. To se između njih dvoje zvalo »sjesti u kutiju«. I zaista je bila tako malena prema njemu, i tako bi se savila, da je mogla sva da stane među njegove skrštene noge. (1: 146 – 147)
Istodobno Mara strepi od pomisli kad će se otvoriti vrata njezine sobe i kad će je paša pozvati uvijek istim riječima: Hoćemo li, kćeri? Finim psihološkim nijansama sugerira se suptilan odnos između nasilnika i žrtve koji prerasta u ambivalentnu igru erotskog privlačenja i odbijanja, odanosti i straha, žudnje i susprezanja:
Ležeći u mraku, ona bi osluškivala svaki šum sa divanane, i želila da bude još s njim, i da ne mora da spava; i u isto vrijeme strepjela od pomisli da bi on mogao ući. (1: 148)
Za Veli-pašu Mara je obična seksualna robinja, tijelo s kojim on raspolaže po svojoj volji. Kad ju je uzeo za priležnicu, okom iskusna muškarca ocjenjuje da je odabrao pravo vijeme: Da ju je doveo prije ne bi valjalo, a tri-četiri mjeseca docnije, čini mu se, već bi precvala (1: 144). U razgovoru s fra Grgom paša ide i dalje pa Maru svodi na običnu stvar. Kad je spominje, služi se bezličnom zamjenicom: Ono će u iduću nedjelju, kad vam bude molitva, da dođe opet (1: 151).
Boravak kod paše udaljio je Maru od kuće i njezinih: kao Turčinova »milosnica« ona je prekoračila konfesionalnu granicu i stoga su je odmah izopćili iz katoličke zajednice. Pripovjedač tomu dodaje još i teret obiteljskog naslijeđa i otrovane krvi: i njezinu majku Jelku stari je Mustajbeg Hafizadić držao kao priležnicu kod sebe nekoliko godina, a potom je udao za maloumnog ekmeščiju Iliju Garića. Stoga je Marin dolazak u crkvu na misu izazvao javnu sablazan: okupljeni narod s gnušanjem se odmiče od nje, a srditi fra Grgo (Martić) dodaje na kraju mise s propovjedaonice nekoliko riječi koje su se odnosile baš na nju i koje su značile vrhunac njezine sramote. Poslije, kad mu je Mara došla na pokajanje, reći će joj: Znaš li ti šta si učinila u očima božjim i u očima kršćanskog svijeta? Đubre, đubre, puno smrada i crva (1: 174). Fra Grgino nekršćanski rigidno, gotovo brutalno stajalište prema Mari posve je u skladu s odnosom fratara prema »posrnulim« djevojkama o čemu svjedoči i Matija Mažuranić u svojem putopisu Pogled u Bosnu ili kratak put u onu krajinu, učinjen 1839 – 40 (1842.).
Nakon Veli-pašina odlaska iz Sarajeva, uoči austrijske okupacije Bosne, lijepa Mara ostaje osramoćena, sama, odbačena od svih. Paša je sa sobom poveo i konje, i sluge, i pse, ali nju je ostavio. Pripovjedač se dva put služi lakonskom konstatacijom: Odlazi – ostavlja (1: 162). Javno izvrgnuta ruglu, mržnji i preziru, Mara više ne ide u crkvu, no ni kod kuće se ne može moliti nego se sva predaje strahu i sramoti. Sklonila se nakratko kod babe Anuše na Bistrik, ali i tamo sluša priču kako je Anušinu desetogodišnju unuku brutalno silovao Turčin Salčin namamivši je komadićem šećera u napušteni kamenolom. Kad je u novoj potrazi za spasom došla kao sluškinja u obitelj Pamukovića, Mara je opet suočena sa zlom krvi koja truje i razara veliku i moćnu obitelj. Bogati dom Pamukovića stjecište je nesretnih i poniženih žena, izloženih rodno obilježenu psihičkom i seksualnom nasilju. No po logici patrijarhata, one su prisiljene da svoju nesreću snose i kriju.
Sve su žene u pripovijesti podčinjene zloćudnoj sudbini, fatalnoj predodređenosti, i ta se misao u radnji učvršćuje u višestrukim paralelizmima ženskih patnja (Hodel, 2011: 89). Sluškinju Jelu, koja se brine o Mari, unesrećio je jedan od Pamukovića kad je imala samo šesnaest godina pa je ona uvela rano i otupila potpuno. A drugi dijegetski sloj u pripovijetci – umetnuta priča najmlađe Pamukovićeve nevjeste Nevenke – otkriva kako ju je muž sustavno zlostavljao i kako je bila okružena prezirom, zlobom i rugobom. Njezina misao ulazi u bit antropologije zla:
Prva i stalna misao joj je bila: otkud toliko zlo? Bez zračka dobrote, sažaljenja, nježnosti za ma koga i za ma šta što nije Pamukovića. Kao kroz tamu, gazila je kroz to njihovo zlo i nije mogla da mu vidi kraja, ni smisla, ni razloga. Samo: zlo. (1: 187)
No u pripovijesti Mara milosnica ne raspravlja toliko o fenomenu zla koliko o nedostatku dobrote, vrline, milosrđa i kršćanskog praštanja. U svijetu hegemonističkog maskuliniteta za ženu koja je »zgriješila« nema mogućnosti izbavljenja: o tome govori i tragična sudbina Marina. Za svoju okolinu ona nije žrtva nego odbačena grješnica, turska milosnica, a za takve obeščašćene žene milosti, utjehe i milosrđa nema. U tom bi se kontekstu i na njezinu primjeru mogle parafrazirati riječi iz Ivanova evanđelja o Isusu i židovima (1, 11): K svojima dođe, ali je njezini ne primiše.
Do svijesti o grijehu čovjek dolazi kroz strah, nelagodu, očaj, stravu (Džadžić, 1957: 101). Pripovijest je premrežena religioznim kodovima (slika »mršavog i žutog« sveca na oltaru, Gospa kao pratiteljica i tješiteljica, svijest o vjerskom prijestupu, prokletstvo, kajanje, pokora) koji stalno potenciraju Marin opsesivan, neurotičan strah od grijeha i moralne »nečistoće«. Tu je i bešćutni fra Grga koji stalno oblijeće oko nje i šiba je riječima: Da iz godine u godinu pod crkveni suzama pereš, da o hljebu i vodi živiš, ti ne možeš svoje sramote sprati ni popraviti zlo koje si poradila (1: 175). Mara je ogledni primjer osobe koju u potpunosti oblikuje kolektivno nesvjesno: religijski i patrijarhalni kulturni modeli. Njezina ljepota i dobrota pokazuju se zapravo kao teret, uzrok stradavanja, »okidač« grijeha i najava zla pa ona u trenutku očaja zaziva zaštitu Bogorodice iz dolačke crkve ne samo jezikom naivne vjere nego i straha:
Pokrij me, Gospo draga, ne daj! Zakloni me od svih, od svih … Svukud su me vodili, kod Turaka i kod naših. Svuda su me gonili. Ništa ne znam. Nisam kriva. Ne daj me! (1: 200)
Mara rađa neželjeno pašino dijete baš u vrijeme ulaska austrijske vojske u Sarajevo. Kržljavo nedonošče ugasilo se odmah, a nekoliko dana nakon njega umrla je i Mara. Pijani Marijan najbolje je popratio njezin skroman ukop: Svak je ponešto uzeo od nje, a nikog da je požali i suzu pusti nad njom. Eh, pusto! (1: 206).
U pripovijesti Anikina vremena (1931.) čitamo da su zlo i ljudska nesreća i nemiri među ljudima stalni i neprolazni i da se u tome ne da ništa izmeniti. Andrić tako slijedi tezu nekih mislilaca (Montaigne, Hobbes) koji su držali da su ljudi već rođenjem zli i da su predodređeni da čine strahote. Zlo i nastranost kao dio čovjekove iskonske »prirode« sugestivno je opjevao Comte de Lautréamont u Maldarorovim spjevovima (1869.). U Andrićevoj zbirci novela iz 1931. godine prevladava zlo i beznađe, ali – kao što je primijetio već Mirković – zlo je ovdje odjednom sasvim drukčije. Ono više nije ljudsko u osnovi, nego je čovjek njegovo oruđe. Zlo je sudbinsko, »zagonetka, nevidljiva i neshvatljiva kob« (Mirković, 1938: 51).
Sva u znaku erotskih nemira, slutnja, naznaka, simbola, hotimične nedorečenosti, pripovijest Anikina vremena na začudan način dovodi u izravnu vezu ljepotu i zločin: lijepo žensko biće u muškom svijetu gotovo »privlači« na sebe zlo, mržnju i ubilačku volju. Iznimna i zanosna ljepota Anikina i njezino slobodno ponašanje djeluju subverzivno u konzervativnoj patrijarhalnoj sredini i bude zavist i mržnju čitave varoši. Lijepa kći pekara Marinka Krnojelca svjesno prekoračuje okvire »normalnoga«, dopuštenoga i društveno verificiranoga. Priča o Aniki koja je (kao i priča o Avdaginoj Fati iz romana Na Drini ćuprija) ušla i u narodnu legendu može se doista čitati i kao svojevrsna »fenomenologija mržnje«: ljepota je izazov fatalan i za one koji su se zagledali u nju i za lijepo biće samo (Stojanović, 2003: 95). No ona je i više od toga: priča o granicama ženske slobode izvan braka i majčinstva, o lažnom moralu, o društvenoj kontroli ženske seksualnosti.
Novela započinje pretpripoviješću u kojoj je akter dobrunski pop Vujadin. Ta je umetnuta priča u priči – pokazat će se poslije – semantički nosivo mjesto i njezina je uloga dvostruka: 1) da svrati pozornost na razliku između muške i ženske seksualnosti u restriktivnom patrijarhalnom sustavu i 2) da naglasi razliku između inherentno neobuzdane prirode s jedne i reda koji nameće kultura različitim društvenim zabranama s druge strane.
Pop Vujadin je udovac koji ima »tajni život«: opsjednut je ženama i sexusom, a stalna borba s tijelom i seksualnim potiskivanjem vodi ga na kraju u ludilo. Skriven iza prozorskoga stakla, pop potajno i s nasladom gleda seoske žene kako na rijeci ispiru rublje. No odmah zatim preplavljuje ga nerazumljiva mržnja i on žene proklinje i naziva najpogrdnijim imenima. Takvi nastupi mahnitosti zbog nemogućnosti obuzdavanja spolne želje kidali su i udvajali njegovu ličnost u tolikoj meri da mu je sve teže bivalo da živi i radi kao čovek i sveštenik (1: 249). Nagoni i žudnje stalan su pritisak na njegove svjesne misli i djela. S vremenom se skrivena gorčina skupljala, a mržnja prema ženama postala je istovjetna s rođenim tijelom, sa svim njegovim pokretima, željama i mislima. Razapinjan između dvije stvarnosti, pop je konačno prešao »na onu stranu« – u svima vidljivo ludilo i odmetništvo. Pop Vujadin pokazuje se kao tipičan eksponent patrijarhata koji krivi ženu zbog toga što svojim tijelom budi muške nagone, a on ih ne može kontrolirati razumom. Uvodna priča o njegovoj sudbini na zaobilazan način otvara problem »pale žene« i kontrole ženske seksualnosti o čemu govori Anikina sudbina. Anika je od početka u višegradskoj kasabi bila strano tijelo, obilježeno Drugo. Otac Marinko doveo je njezinu majku Anđu (Vidinku) odnekud iz svijeta. U svojem držanju ona je imala nešto otmjeno i tuđinsko zbog čega je svijet nije ni volio ni cijenio. Anika je odrastala uz šutljivu i nedruželjubivu majku koja ju je oblačila i povezivala glavu na poseban način, samo kako bi se razlikovala od domaćih cura. Nitko nije obraćao pozornost na tu dugo neuglednu djevojčicu. Ali kad je Anika porasla, ispunila se i ispravila, izgledala je kao da je došla iz tuđeg sveta. U zatucanoj sredini prkosna i samosvjesna ljepotica poput Anike pojavljuje se kao oličenje ekscesa, kao nešto strano, neželjeno:
U kasabi, gde ljudi i žene liče jedno na drugo kao ovca na ovcu, desi se tako da slučaj nanese po jedno dete, kao vetar seme, koje se izmetne, pa strči iz reda i izaziva nesreće i zabune, dok se i njemu ne podseku kolena i tako ne povrati stari red u varoši. (1: 258)
O Anikinoj iznimnosti svjedoči i kajmakam, upravnik varoši. Za tog čovjeka pripovjedač ističe da je u životu vidio mnogo žena, ali čim je ugledao Aniku, osjetio je odmah da je ona nešto drugo:
Otkako se zakopala kasaba i otkako se svet rađa i ženi, nije bilo ovakvog tela sa ovakvim hodom i pogledom. Ono se nije rodilo i izraslo u vezi sa svim onim što ga okružuje. Ono se dogodilo. (1: 289)
Došavši iz nekog drugog, tuđeg sveta, senzualna Anika postaje glavni predmet muških želja i ženskih razgovora. Bude se stari strahovi, požude, sirove strasti, a onda i želje za osvetom. I sama je Anika udvojeno biće koje u sebi spaja tjelesnu strast i čežnju za uništenjem, ponore Erosa i Thanatosa. Istodobno i patnica, i pobunjenica, i demonska osvetnica koja muškarce po želji privlači i odbacuje, Anika u svojoj smjeloj transgresiji u skriveno, mračno i perverzno svjesno krši moralne norme i simbolički poredak okružja u kojemu živi. Po cijeli je dan ona smišljala zlo i nesreću; žarila je i palila ne samo po kasabi nego po celom kadiluku višegradskom, i izvan njega (1: 274). Njezina ljubav s Mihailom, zvanim Stranac, na rubu je erotskog bezumlja: opsesivna, čudna i uništavajuća. Mihailo je životni brodolomnik, opsjednut strahom i krivnjom. Sa svojom bivšom ljubavnicom Krstinicom upoznao je tjelesnu ljubav i strast no ona ga je uvukla u ubojstvo vlastita supruga. Otada su u Mihailovoj svijesti žena i ženska seksualnost tijesno povezane s krvlju, zločinom i grijehom. On bježi od žene kao svoje kobi noseći u sebi teret grijeha i grizodušja. A onda u Višegradu nailazi na isto tako demonsku Aniku, prijeteću žensku figuru koju uskoro, u bolesnoj mašti, počinje miješati i izjednačavati s Krstinicom: one su za njega bile jedno lice.
Zbog tereta prošlosti, noža u rani i iracionalnih, samo njemu znanih neprijelaznih zapreka, Mihailo je bio nesposoban za istinsku ljubav. Kad se mogućnost za iskrenu ljubavnu vezu izjalovila, Anika Mihailu nije mogla oprostiti. Bila je spremna prihvatiti radikalne posljedice svoje žudnje: ako već ne može biti njegova, bit će svačija. U istodobno tragičnom i luđačkom zanosu za osvetom ona svjesno prelazi preko crte koja se u patrijarhalnim okvirima ne bi smjela preći: predaje se promiskuitetu i postaje višegradska kurtizana.
Budući da je Andrićevo djelo podjednako otvoreno i prema tradiciji i prema novome, akademik Krešimir Nemec, hrvatski andrićolog, nakon priređivanja Izabranih djela Ive Andrića, prvih u samostalnoj Hrvatskoj, Andrićeva djela motri iznad pojedinih stilova i pravaca. Imajući na umu da je Ivo Andrić čovjek s više identiteta, pa stoga i višepripadni, interkulturni pisac koji je u svojem djelu spojio različite tradicijske slojeve, autor drži da se njegov opus ne može bez ostatka smjestiti ni u jednu ekskluzivnu nacionalnu, stilsku, književnopovijesnu ili teorijsku »ladicu«. Upravo je stoga odabrao žanrovski pristup, koji mu je omogućio praćenje geneze Andrićeva stvaralaštva i uočavanje unutrašnjih stvaralačkih procesa i tipskih odlika. Imajući na umu iznimnu organičnost Andrićeva opusa i međusobnu povezanost dijelova unutar cjeline, akademik Nemec Andrićev opus motri kao sadržajnu cjelinu u stvaralačkom kontinuitetu pa u prvom od sedam poglavlja rekonstruira biografiju Ive Andrića (Ivo Andrić iz godine u godinu), a potom piše o njegovu književnom opusu, pročitanome i protumačenome u poglavljima: Homo melancholicus, Kritičarski šarm, esejistička elegancija; Kretanje tijela – lutanje duha, Razvojne linije Andrićeve novelistike, Andrićevi romani te Knjiga mudrosti i kontemplacije.
U tematskom sustavu Andrićeva opusa osobitu ulogu ima drama žene, tj. tematiziranje egzistencijalnih situacija koje pokazuju kako, paradoksalno, upravo ženska ljepota i senzualnost privlače na sebe krv, zlo i nesreću. Isključena iz javnog života, skrivena u kući, podčinjena žena u opresivnom je orijentalnom patrijarhalnom društvu bila osuđena na trpljenje. Osporeno joj je pravo na vlastiti subjektivitet; pokušaji pobune i transgresije bili su rijetki, uvijek praćeni kobnim posljedicama.
Andrićev je doživljaj žene kompleksan i u njemu se ogledaju različite kulturne tradicije i konvencije. I on je, poput Ujevića, opsesivnu erotsku zaokupljenost zaodijevao u formu gotovo religiozne, sublimirane idealizacije nedostižne žene kojoj su korijeni u kršćanskoj tradiciji. U njoj je figura Madone simbol ekstremne divinizacije žene. Prožet kršćanskim etosom i čežnjom za čistoćom, Andrić je još od lirskih zapisa Ex Ponto gradio ideal nedohvatne lijepe žene koja, zbog neuslišane ljubavi, postaje izvorom patnje, egzistencijalne samoće i osobne razdrtosti. Uz taj mistično-religiozan sloj, koji apostrofira spiritualnu stranu ženskog bića, na Andrića su nesumnjivo djelovale i literarne artikulacije fatalnih žena koje inkarniraju muške erotske fantazije: nagonske pobude, napast, grješni pad u tjelesno. Poticaje je mogao dobiti od Strindberga čija je djela dobro poznavao, a bio je neko vrijeme i pod utjecajem kontroverznog Otta Weiningera (Živojinović, 1962: 251) čija se svojedobno vrlo utjecajna knjiga Spol i karakter (Geschlecht und Charakter, 1903.) danas drži abecedom mizoginije. Napokon, Andrić je bio i pod dubokim dojmom orijentalnog senzualizma koji se u njega često javlja u ekscesnom obliku kao anarhija osjećaja, žestoka čulnost, grozničava »religija ljubavi«. U tom smislu može se reći da je erotsko-ljubavni kompleks u Andrića »sinteza katoličko-mističnog i istočnjački-metafizičkog demonizma« (Vučković, 1974: 190).
Sve se te tradicije i poticaji susreću u pripovijesti Mara milosnica (1926.). Glavna junakinja – Travničanka Mara Garić – prolazi indikativan put osobnog stradanja: kad joj je bilo nepunih šesnaest godina, zagledao se u tu ljepoticu moćni Veliudin-paša zvani Čerkez, zapovjednik turske vojske u Bosni uoči okupacije 1878. godine. Paša je prikazan kao odbojna, deformirana figura pijanca, nasilnika i sifilitičara:
Kosa mu se na sljepoočnicama progrušala. Lijevi obraz mu je prekrivao, u veličini djetinje podlanice, neki crveni lišaj, koji se neprimjetno ali stalno širio i dubao, i sve više zagrizao u mekotu donjeg očnog kapka. Imao je često gnojna zapaljenja u ustima, i dobivao je srčane grčeve. (1: 140)
Postavši protiv svoje volje pašinom priležnicom, Mara je neočekivano upala i u vjerski i u erotski procjep. Njezinu situaciju možda je najbolje opisati pojmom zazornosti (abject) kako ga je artikulirala J. Kristeva. Zazornost je mračna pobuna bića protiv svega što ga ugrožava. Ona remeti identitet, sustav, red; ona ne poštuje granice, mjesta pravila (Kristeva, 1989: 10). Zazornost izaziva proturječno stanje koje u biću izaziva istodobno strah i uzbuđenje, neugodu i stid, zebnju i trepet. Nakon početnog straha, praćena osjećajima grijeha, sramote i kajanja, kad se zbog veze s Turčinom stidila dana i svijeta, paša je Maru počeo fascinirati: zavoljela je miris njegove kože i njegove mirne oči, a dah koji je njegovo tijelo širilo oko sebe sve ju je više privlačio, krijepio i veselio (1: 145). Mara je u njemu vidjela naočita, snažna, dostojanstvena muškarca, gotovo očinsku figuru koja je brižno prima u svoje krilo:
I Sara i momak bi iščezli, a iz pokrajnje sobe bi se vratila Mara, spremna, i spuštala mu se u krilo. To se između njih dvoje zvalo »sjesti u kutiju«. I zaista je bila tako malena prema njemu, i tako bi se savila, da je mogla sva da stane među njegove skrštene noge. (1: 146 – 147)
Istodobno Mara strepi od pomisli kad će se otvoriti vrata njezine sobe i kad će je paša pozvati uvijek istim riječima: Hoćemo li, kćeri? Finim psihološkim nijansama sugerira se suptilan odnos između nasilnika i žrtve koji prerasta u ambivalentnu igru erotskog privlačenja i odbijanja, odanosti i straha, žudnje i susprezanja:
Ležeći u mraku, ona bi osluškivala svaki šum sa divanane, i želila da bude još s njim, i da ne mora da spava; i u isto vrijeme strepjela od pomisli da bi on mogao ući. (1: 148)
Za Veli-pašu Mara je obična seksualna robinja, tijelo s kojim on raspolaže po svojoj volji. Kad ju je uzeo za priležnicu, okom iskusna muškarca ocjenjuje da je odabrao pravo vijeme: Da ju je doveo prije ne bi valjalo, a tri-četiri mjeseca docnije, čini mu se, već bi precvala (1: 144). U razgovoru s fra Grgom paša ide i dalje pa Maru svodi na običnu stvar. Kad je spominje, služi se bezličnom zamjenicom: Ono će u iduću nedjelju, kad vam bude molitva, da dođe opet (1: 151).
Boravak kod paše udaljio je Maru od kuće i njezinih: kao Turčinova »milosnica« ona je prekoračila konfesionalnu granicu i stoga su je odmah izopćili iz katoličke zajednice. Pripovjedač tomu dodaje još i teret obiteljskog naslijeđa i otrovane krvi: i njezinu majku Jelku stari je Mustajbeg Hafizadić držao kao priležnicu kod sebe nekoliko godina, a potom je udao za maloumnog ekmeščiju Iliju Garića. Stoga je Marin dolazak u crkvu na misu izazvao javnu sablazan: okupljeni narod s gnušanjem se odmiče od nje, a srditi fra Grgo (Martić) dodaje na kraju mise s propovjedaonice nekoliko riječi koje su se odnosile baš na nju i koje su značile vrhunac njezine sramote. Poslije, kad mu je Mara došla na pokajanje, reći će joj: Znaš li ti šta si učinila u očima božjim i u očima kršćanskog svijeta? Đubre, đubre, puno smrada i crva (1: 174). Fra Grgino nekršćanski rigidno, gotovo brutalno stajalište prema Mari posve je u skladu s odnosom fratara prema »posrnulim« djevojkama o čemu svjedoči i Matija Mažuranić u svojem putopisu Pogled u Bosnu ili kratak put u onu krajinu, učinjen 1839 – 40 (1842.).
Nakon Veli-pašina odlaska iz Sarajeva, uoči austrijske okupacije Bosne, lijepa Mara ostaje osramoćena, sama, odbačena od svih. Paša je sa sobom poveo i konje, i sluge, i pse, ali nju je ostavio. Pripovjedač se dva put služi lakonskom konstatacijom: Odlazi – ostavlja (1: 162). Javno izvrgnuta ruglu, mržnji i preziru, Mara više ne ide u crkvu, no ni kod kuće se ne može moliti nego se sva predaje strahu i sramoti. Sklonila se nakratko kod babe Anuše na Bistrik, ali i tamo sluša priču kako je Anušinu desetogodišnju unuku brutalno silovao Turčin Salčin namamivši je komadićem šećera u napušteni kamenolom. Kad je u novoj potrazi za spasom došla kao sluškinja u obitelj Pamukovića, Mara je opet suočena sa zlom krvi koja truje i razara veliku i moćnu obitelj. Bogati dom Pamukovića stjecište je nesretnih i poniženih žena, izloženih rodno obilježenu psihičkom i seksualnom nasilju. No po logici patrijarhata, one su prisiljene da svoju nesreću snose i kriju.
Sve su žene u pripovijesti podčinjene zloćudnoj sudbini, fatalnoj predodređenosti, i ta se misao u radnji učvršćuje u višestrukim paralelizmima ženskih patnja (Hodel, 2011: 89). Sluškinju Jelu, koja se brine o Mari, unesrećio je jedan od Pamukovića kad je imala samo šesnaest godina pa je ona uvela rano i otupila potpuno. A drugi dijegetski sloj u pripovijetci – umetnuta priča najmlađe Pamukovićeve nevjeste Nevenke – otkriva kako ju je muž sustavno zlostavljao i kako je bila okružena prezirom, zlobom i rugobom. Njezina misao ulazi u bit antropologije zla:
Prva i stalna misao joj je bila: otkud toliko zlo? Bez zračka dobrote, sažaljenja, nježnosti za ma koga i za ma šta što nije Pamukovića. Kao kroz tamu, gazila je kroz to njihovo zlo i nije mogla da mu vidi kraja, ni smisla, ni razloga. Samo: zlo. (1: 187)
No u pripovijesti Mara milosnica ne raspravlja toliko o fenomenu zla koliko o nedostatku dobrote, vrline, milosrđa i kršćanskog praštanja. U svijetu hegemonističkog maskuliniteta za ženu koja je »zgriješila« nema mogućnosti izbavljenja: o tome govori i tragična sudbina Marina. Za svoju okolinu ona nije žrtva nego odbačena grješnica, turska milosnica, a za takve obeščašćene žene milosti, utjehe i milosrđa nema. U tom bi se kontekstu i na njezinu primjeru mogle parafrazirati riječi iz Ivanova evanđelja o Isusu i židovima (1, 11): K svojima dođe, ali je njezini ne primiše.
Do svijesti o grijehu čovjek dolazi kroz strah, nelagodu, očaj, stravu (Džadžić, 1957: 101). Pripovijest je premrežena religioznim kodovima (slika »mršavog i žutog« sveca na oltaru, Gospa kao pratiteljica i tješiteljica, svijest o vjerskom prijestupu, prokletstvo, kajanje, pokora) koji stalno potenciraju Marin opsesivan, neurotičan strah od grijeha i moralne »nečistoće«. Tu je i bešćutni fra Grga koji stalno oblijeće oko nje i šiba je riječima: Da iz godine u godinu pod crkveni suzama pereš, da o hljebu i vodi živiš, ti ne možeš svoje sramote sprati ni popraviti zlo koje si poradila (1: 175). Mara je ogledni primjer osobe koju u potpunosti oblikuje kolektivno nesvjesno: religijski i patrijarhalni kulturni modeli. Njezina ljepota i dobrota pokazuju se zapravo kao teret, uzrok stradavanja, »okidač« grijeha i najava zla pa ona u trenutku očaja zaziva zaštitu Bogorodice iz dolačke crkve ne samo jezikom naivne vjere nego i straha:
Pokrij me, Gospo draga, ne daj! Zakloni me od svih, od svih … Svukud su me vodili, kod Turaka i kod naših. Svuda su me gonili. Ništa ne znam. Nisam kriva. Ne daj me! (1: 200)
Mara rađa neželjeno pašino dijete baš u vrijeme ulaska austrijske vojske u Sarajevo. Kržljavo nedonošče ugasilo se odmah, a nekoliko dana nakon njega umrla je i Mara. Pijani Marijan najbolje je popratio njezin skroman ukop: Svak je ponešto uzeo od nje, a nikog da je požali i suzu pusti nad njom. Eh, pusto! (1: 206).
U pripovijesti Anikina vremena (1931.) čitamo da su zlo i ljudska nesreća i nemiri među ljudima stalni i neprolazni i da se u tome ne da ništa izmeniti. Andrić tako slijedi tezu nekih mislilaca (Montaigne, Hobbes) koji su držali da su ljudi već rođenjem zli i da su predodređeni da čine strahote. Zlo i nastranost kao dio čovjekove iskonske »prirode« sugestivno je opjevao Comte de Lautréamont u Maldarorovim spjevovima (1869.). U Andrićevoj zbirci novela iz 1931. godine prevladava zlo i beznađe, ali – kao što je primijetio već Mirković – zlo je ovdje odjednom sasvim drukčije. Ono više nije ljudsko u osnovi, nego je čovjek njegovo oruđe. Zlo je sudbinsko, »zagonetka, nevidljiva i neshvatljiva kob« (Mirković, 1938: 51).
Sva u znaku erotskih nemira, slutnja, naznaka, simbola, hotimične nedorečenosti, pripovijest Anikina vremena na začudan način dovodi u izravnu vezu ljepotu i zločin: lijepo žensko biće u muškom svijetu gotovo »privlači« na sebe zlo, mržnju i ubilačku volju. Iznimna i zanosna ljepota Anikina i njezino slobodno ponašanje djeluju subverzivno u konzervativnoj patrijarhalnoj sredini i bude zavist i mržnju čitave varoši. Lijepa kći pekara Marinka Krnojelca svjesno prekoračuje okvire »normalnoga«, dopuštenoga i društveno verificiranoga. Priča o Aniki koja je (kao i priča o Avdaginoj Fati iz romana Na Drini ćuprija) ušla i u narodnu legendu može se doista čitati i kao svojevrsna »fenomenologija mržnje«: ljepota je izazov fatalan i za one koji su se zagledali u nju i za lijepo biće samo (Stojanović, 2003: 95). No ona je i više od toga: priča o granicama ženske slobode izvan braka i majčinstva, o lažnom moralu, o društvenoj kontroli ženske seksualnosti.
Novela započinje pretpripoviješću u kojoj je akter dobrunski pop Vujadin. Ta je umetnuta priča u priči – pokazat će se poslije – semantički nosivo mjesto i njezina je uloga dvostruka: 1) da svrati pozornost na razliku između muške i ženske seksualnosti u restriktivnom patrijarhalnom sustavu i 2) da naglasi razliku između inherentno neobuzdane prirode s jedne i reda koji nameće kultura različitim društvenim zabranama s druge strane.
Pop Vujadin je udovac koji ima »tajni život«: opsjednut je ženama i sexusom, a stalna borba s tijelom i seksualnim potiskivanjem vodi ga na kraju u ludilo. Skriven iza prozorskoga stakla, pop potajno i s nasladom gleda seoske žene kako na rijeci ispiru rublje. No odmah zatim preplavljuje ga nerazumljiva mržnja i on žene proklinje i naziva najpogrdnijim imenima. Takvi nastupi mahnitosti zbog nemogućnosti obuzdavanja spolne želje kidali su i udvajali njegovu ličnost u tolikoj meri da mu je sve teže bivalo da živi i radi kao čovek i sveštenik (1: 249). Nagoni i žudnje stalan su pritisak na njegove svjesne misli i djela. S vremenom se skrivena gorčina skupljala, a mržnja prema ženama postala je istovjetna s rođenim tijelom, sa svim njegovim pokretima, željama i mislima. Razapinjan između dvije stvarnosti, pop je konačno prešao »na onu stranu« – u svima vidljivo ludilo i odmetništvo. Pop Vujadin pokazuje se kao tipičan eksponent patrijarhata koji krivi ženu zbog toga što svojim tijelom budi muške nagone, a on ih ne može kontrolirati razumom. Uvodna priča o njegovoj sudbini na zaobilazan način otvara problem »pale žene« i kontrole ženske seksualnosti o čemu govori Anikina sudbina. Anika je od početka u višegradskoj kasabi bila strano tijelo, obilježeno Drugo. Otac Marinko doveo je njezinu majku Anđu (Vidinku) odnekud iz svijeta. U svojem držanju ona je imala nešto otmjeno i tuđinsko zbog čega je svijet nije ni volio ni cijenio. Anika je odrastala uz šutljivu i nedruželjubivu majku koja ju je oblačila i povezivala glavu na poseban način, samo kako bi se razlikovala od domaćih cura. Nitko nije obraćao pozornost na tu dugo neuglednu djevojčicu. Ali kad je Anika porasla, ispunila se i ispravila, izgledala je kao da je došla iz tuđeg sveta. U zatucanoj sredini prkosna i samosvjesna ljepotica poput Anike pojavljuje se kao oličenje ekscesa, kao nešto strano, neželjeno:
U kasabi, gde ljudi i žene liče jedno na drugo kao ovca na ovcu, desi se tako da slučaj nanese po jedno dete, kao vetar seme, koje se izmetne, pa strči iz reda i izaziva nesreće i zabune, dok se i njemu ne podseku kolena i tako ne povrati stari red u varoši. (1: 258)
O Anikinoj iznimnosti svjedoči i kajmakam, upravnik varoši. Za tog čovjeka pripovjedač ističe da je u životu vidio mnogo žena, ali čim je ugledao Aniku, osjetio je odmah da je ona nešto drugo:
Otkako se zakopala kasaba i otkako se svet rađa i ženi, nije bilo ovakvog tela sa ovakvim hodom i pogledom. Ono se nije rodilo i izraslo u vezi sa svim onim što ga okružuje. Ono se dogodilo. (1: 289)
Došavši iz nekog drugog, tuđeg sveta, senzualna Anika postaje glavni predmet muških želja i ženskih razgovora. Bude se stari strahovi, požude, sirove strasti, a onda i želje za osvetom. I sama je Anika udvojeno biće koje u sebi spaja tjelesnu strast i čežnju za uništenjem, ponore Erosa i Thanatosa. Istodobno i patnica, i pobunjenica, i demonska osvetnica koja muškarce po želji privlači i odbacuje, Anika u svojoj smjeloj transgresiji u skriveno, mračno i perverzno svjesno krši moralne norme i simbolički poredak okružja u kojemu živi. Po cijeli je dan ona smišljala zlo i nesreću; žarila je i palila ne samo po kasabi nego po celom kadiluku višegradskom, i izvan njega (1: 274). Njezina ljubav s Mihailom, zvanim Stranac, na rubu je erotskog bezumlja: opsesivna, čudna i uništavajuća. Mihailo je životni brodolomnik, opsjednut strahom i krivnjom. Sa svojom bivšom ljubavnicom Krstinicom upoznao je tjelesnu ljubav i strast no ona ga je uvukla u ubojstvo vlastita supruga. Otada su u Mihailovoj svijesti žena i ženska seksualnost tijesno povezane s krvlju, zločinom i grijehom. On bježi od žene kao svoje kobi noseći u sebi teret grijeha i grizodušja. A onda u Višegradu nailazi na isto tako demonsku Aniku, prijeteću žensku figuru koju uskoro, u bolesnoj mašti, počinje miješati i izjednačavati s Krstinicom: one su za njega bile jedno lice.
Zbog tereta prošlosti, noža u rani i iracionalnih, samo njemu znanih neprijelaznih zapreka, Mihailo je bio nesposoban za istinsku ljubav. Kad se mogućnost za iskrenu ljubavnu vezu izjalovila, Anika Mihailu nije mogla oprostiti. Bila je spremna prihvatiti radikalne posljedice svoje žudnje: ako već ne može biti njegova, bit će svačija. U istodobno tragičnom i luđačkom zanosu za osvetom ona svjesno prelazi preko crte koja se u patrijarhalnim okvirima ne bi smjela preći: predaje se promiskuitetu i postaje višegradska kurtizana.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
Na početku svih staza i puteva, u osnovi same misli o njima, stoji oštro i neizbrisivo urezana staza kojom sam prvi put slobodno prohodao
To je bilo u Višegradu, na tvrdim, nepravilnim, kao izglodanim putevima, gde je sve suvo i čemerno, bez lepote, bez radosti, bez nade na radost, bez prava na nadu, gde neki gorak zalogaj, koji čovek nikad nije pojeo, poigrava u grlu sa svakim korakom, gde žega i vetar i sneg i kiša jedu zemlju i seme u zemlji, a sve što ipak nikne i rodi se, žigošu i saviju i pognu toliko da bi ga, kad bi mogli, pobili drugim krajem u zemlju, samo da ga vrate u bezobličje i tamu iz koje se otelo i niklo.
To su bezbrojne staze koje kao konci i gajtani šaraju brda i padine oko varoši, uviru u beli drum ili nestaju pored vode i u zelenim vrbacima. Nagon ljudi i životinja nacrtao je te puteve a nužda ih ugazila. Tu se teško i polazi i ide i vraća. Tu se sedi na kamenu i zaklanja pod drvetom, na suvu mestu ili u oskudnu hladu, radi odmora, radi molitve ili seljačkog prebrajanja pazara. Na tim stazama koje vetar mete i kiša pere a sunce okužuje i raskužuje, na kojima se sreta samo izmučena stoka i ljudi ćutljivi, tvrda lica, tu sam ja zasnovao svoju misao o bogatstvu i lepoti sveta. Tu sam, neuk i slab i praznih ruku, bio srećan opojnom srećom do nesvestice, srećan od svega onoga čega tu nema, ne može da bude i nikad neće biti.
I na svima drumovima i putevima kojima sam docnije u životu prošao, živeo sam samo od te uboge sreće, od svoje višegradske misli o bogatstvu i lepoti stvorenog sveta. Jer, ispod svih drumova zemlje stalno je tekla samo za mene vidljiva i osetna oštra višegradska staza, od dana kad sam je napustio pa do danas. U stvari, po njoj sam ja odmeravao svoj korak i podešavao hod. Celog veka me nije napuštala.
U trenucima kad me zamarao i trovao svet u kom sam po zlu slučaju živeo i čudom se održavao u životu, kad se mračio vidik i kolebao pravac, ja sam tada pobožno prostirao preda se, kao vernik molitveni ćilim, tvrdu, ubogu, uzvišenu višegradsku stazu koja leči svaki bol i potire svako stradanje, jer ih sve sadrži u sebi i sve redom nadvisuje. Tako, po nekoliko puta u danu, koristeći svako zatišje u životu oko sebe, svaki predah u razgovoru, ja sam prelazio po jedan deo toga puta sa koga nikad nije trebalo ni silaziti. I tako ću do kraja života, neviđeno i potajno, ipak preći suđenu dužinu višegradske staze. A tada će se sa koncem života prekinuti i ona. I izgubiće se tamo gde završavaju sve staze, gde nestaje puteva i bespuća, gde nema više hoda ni napora, gde će se svi zemaljski drumovi smrsiti u besmisleno klupko i sagoreti, kao iskra spasenja, u našim očima koje se i same gase, jer su nas dovele do cilja i istine.
https://impulsportal.net/
To je bilo u Višegradu, na tvrdim, nepravilnim, kao izglodanim putevima, gde je sve suvo i čemerno, bez lepote, bez radosti, bez nade na radost, bez prava na nadu, gde neki gorak zalogaj, koji čovek nikad nije pojeo, poigrava u grlu sa svakim korakom, gde žega i vetar i sneg i kiša jedu zemlju i seme u zemlji, a sve što ipak nikne i rodi se, žigošu i saviju i pognu toliko da bi ga, kad bi mogli, pobili drugim krajem u zemlju, samo da ga vrate u bezobličje i tamu iz koje se otelo i niklo.
To su bezbrojne staze koje kao konci i gajtani šaraju brda i padine oko varoši, uviru u beli drum ili nestaju pored vode i u zelenim vrbacima. Nagon ljudi i životinja nacrtao je te puteve a nužda ih ugazila. Tu se teško i polazi i ide i vraća. Tu se sedi na kamenu i zaklanja pod drvetom, na suvu mestu ili u oskudnu hladu, radi odmora, radi molitve ili seljačkog prebrajanja pazara. Na tim stazama koje vetar mete i kiša pere a sunce okužuje i raskužuje, na kojima se sreta samo izmučena stoka i ljudi ćutljivi, tvrda lica, tu sam ja zasnovao svoju misao o bogatstvu i lepoti sveta. Tu sam, neuk i slab i praznih ruku, bio srećan opojnom srećom do nesvestice, srećan od svega onoga čega tu nema, ne može da bude i nikad neće biti.
I na svima drumovima i putevima kojima sam docnije u životu prošao, živeo sam samo od te uboge sreće, od svoje višegradske misli o bogatstvu i lepoti stvorenog sveta. Jer, ispod svih drumova zemlje stalno je tekla samo za mene vidljiva i osetna oštra višegradska staza, od dana kad sam je napustio pa do danas. U stvari, po njoj sam ja odmeravao svoj korak i podešavao hod. Celog veka me nije napuštala.
U trenucima kad me zamarao i trovao svet u kom sam po zlu slučaju živeo i čudom se održavao u životu, kad se mračio vidik i kolebao pravac, ja sam tada pobožno prostirao preda se, kao vernik molitveni ćilim, tvrdu, ubogu, uzvišenu višegradsku stazu koja leči svaki bol i potire svako stradanje, jer ih sve sadrži u sebi i sve redom nadvisuje. Tako, po nekoliko puta u danu, koristeći svako zatišje u životu oko sebe, svaki predah u razgovoru, ja sam prelazio po jedan deo toga puta sa koga nikad nije trebalo ni silaziti. I tako ću do kraja života, neviđeno i potajno, ipak preći suđenu dužinu višegradske staze. A tada će se sa koncem života prekinuti i ona. I izgubiće se tamo gde završavaju sve staze, gde nestaje puteva i bespuća, gde nema više hoda ni napora, gde će se svi zemaljski drumovi smrsiti u besmisleno klupko i sagoreti, kao iskra spasenja, u našim očima koje se i same gase, jer su nas dovele do cilja i istine.
https://impulsportal.net/
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
Andrić pri prijemu Nobelove nagrade:
„Moja domovina je zaista 'mala zemlja među svetovima', kako je rekao jedan naš pisac i to je zemlja koja u brzim etapama, po cenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili snop svetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju sveta na njene kulturne napore i to upravo u vreme kada je naša književnost nizom novih imena i originalnih dela počela da prodire u svet...“
„Nekim ljudima publicitet godi, ali mene i od same pomisli na to spopadne strah…Ja sam posve bio propao. A kako i ne bih od onolike trke i novinara. Da je bilo po mome, radije bih otišao u Kinu i sačekao da prođe sav taj tutanj. Ali, nisam u pitanju bio samo ja, nego i dug prema zemlji i mom narodu. Videvši kako sam ubledeo, prijatelji su mi govorili: ti kao da ideš u aps, a ne po Nobelovu nagradu“, ispričao je kasnije Andrić.
Andrić je nekoliko godina zaredom bio kandidat za Nobela. Vest da se njegovo ime našlo na listi besmrtnika obletela je svet 26. oktobra u 13:05 časova. Agencije su se utrkivale: Ivo Andrić je ove godine dobio Nobelovu nagradu kao priznanje za epsku snagu kojom je prikazao motive i sudbine iz istorije svoga naroda.
Najiskrenije vam kažem, nisam ovo očekivao. Veoma sam uzbuđen i iznenađen. U prvom trenutku nisam poverovao da sam zaista dobio ovo visoko priznanje, visoko za mene i za jugoslovensku literaturu uopšte".
„Moja domovina je zaista 'mala zemlja među svetovima', kako je rekao jedan naš pisac i to je zemlja koja u brzim etapama, po cenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili snop svetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju sveta na njene kulturne napore i to upravo u vreme kada je naša književnost nizom novih imena i originalnih dela počela da prodire u svet...“
„Nekim ljudima publicitet godi, ali mene i od same pomisli na to spopadne strah…Ja sam posve bio propao. A kako i ne bih od onolike trke i novinara. Da je bilo po mome, radije bih otišao u Kinu i sačekao da prođe sav taj tutanj. Ali, nisam u pitanju bio samo ja, nego i dug prema zemlji i mom narodu. Videvši kako sam ubledeo, prijatelji su mi govorili: ti kao da ideš u aps, a ne po Nobelovu nagradu“, ispričao je kasnije Andrić.
Andrić je nekoliko godina zaredom bio kandidat za Nobela. Vest da se njegovo ime našlo na listi besmrtnika obletela je svet 26. oktobra u 13:05 časova. Agencije su se utrkivale: Ivo Andrić je ove godine dobio Nobelovu nagradu kao priznanje za epsku snagu kojom je prikazao motive i sudbine iz istorije svoga naroda.
Najiskrenije vam kažem, nisam ovo očekivao. Veoma sam uzbuđen i iznenađen. U prvom trenutku nisam poverovao da sam zaista dobio ovo visoko priznanje, visoko za mene i za jugoslovensku literaturu uopšte".
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
Najčudesniji Sarajlija: bez i najmanjeg turskog atavizma: nježan, bijel i bolnotanko mirisave duše kao oni bjeli njegovi cvjetovi što zare slatku tugu njegovih ženstveno čežnjivih snova. Odviše bez energije, da bi pisao duge članke. Kratak kao prolaznost avanturističke ljubavi. Princ bez dvorca, paževa i princeze. Zimi se nadiše kavanskog zraka, da bi se u proljeće liječio dahovima razbujalih livada. Nesretan kao svi artisti. Ambiciozan. Osjetljiv. Ukratko: ima budućnost.
Ljubo Vizner, IVO ANDRIĆ, u: Hrvatska mlada lirika (1914)
Ljubo Vizner, IVO ANDRIĆ, u: Hrvatska mlada lirika (1914)
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
Jak smisao za ironiju i za karikiranje raznih ljudskih postupaka, koji
nalazimo kod nekih pisaca (i nepisaca), dolazi dobrim delom od
nedostatka maste i nesposobnosti tih ljudi da sebe zamisle u polozaju
onih koje ismjevaju i karikiraju.
Ivo Andric- "Znakovi pored puta"
nalazimo kod nekih pisaca (i nepisaca), dolazi dobrim delom od
nedostatka maste i nesposobnosti tih ljudi da sebe zamisle u polozaju
onih koje ismjevaju i karikiraju.
Ivo Andric- "Znakovi pored puta"
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
„Svi mi umiremo jednom, a veliki ljudi po dva puta: jednom kada ih nestane sa zemlje, a drugi put kada propadne njihova zadužbina“, rekao je Ivo Andrić, svestan neprolaznosti dela koje je iznedrio i zadužbine koju je time podigao u svom narodu.
Knjiga „Pored puta“ našeg nobelovca obuhvata nedovršene prozne celine „Znakovi pored puta“, zapise iz Andrićevih beležnica „Sveske“, nedovršeni roman „Omer-paša Latas“ i nedovršenu zbirku priča „Kuća na osami“.
Sabrani u jednu knjigu ovi rukopisi su neodvojivi deo Adrićevog kapitalnog opusa i kao takvi ključ za razumevanje njegovog književnog postupka i dela.
Čitajući „Znakove pored puta“ osetićete raspoloženje, impresije i misli koje su bile preokupacija našeg jedinog Nobelovca. U ove gotovo svakodnevno pisane tekstove spadaju i saveti za pisce, beleške o jeziku i književnosti, zamisli i skice budućih priča.
Pod naslovom „Sveske“ obuhvaćeni su mnogobrojni citati i zapisi iz piščevih beležnica od kojih su mnogi njegovi ispisi na stranim jezicima ovde prvi put prevedeni i kao takvi upotpunjuju Andrićevu zaostavštinu.
Radnja nedovršenog romana „Omer-paša Latas“ smeštena je u Sarajevo u drugoj polovini XIX veka, gde nas Andrić svojim jedinstvenim stilom vešto vodi kroz život osmanskog paše srpskog porekla koji je poslat u Bosnu da suzbije pobunu bosanskih begova protiv sultanovih reformi.
Knjiga „Pored puta“ krunisana je nedovršenom zbirkom priča „Kuća na osami“ koja je sastavljena od jedanaest pripovedaka. Ova zbirka je objavljena posthumno i predstavlja svojevrsnu rekapitulaciju Andrićevog pripovedačkog opusa.
Književni dragulji koji su pred čitaocima idealna su prilika da upotpunite svoju kolekciju Andrićevih dela.
Knjiga „Pored puta“ našeg nobelovca obuhvata nedovršene prozne celine „Znakovi pored puta“, zapise iz Andrićevih beležnica „Sveske“, nedovršeni roman „Omer-paša Latas“ i nedovršenu zbirku priča „Kuća na osami“.
Sabrani u jednu knjigu ovi rukopisi su neodvojivi deo Adrićevog kapitalnog opusa i kao takvi ključ za razumevanje njegovog književnog postupka i dela.
Čitajući „Znakove pored puta“ osetićete raspoloženje, impresije i misli koje su bile preokupacija našeg jedinog Nobelovca. U ove gotovo svakodnevno pisane tekstove spadaju i saveti za pisce, beleške o jeziku i književnosti, zamisli i skice budućih priča.
Pod naslovom „Sveske“ obuhvaćeni su mnogobrojni citati i zapisi iz piščevih beležnica od kojih su mnogi njegovi ispisi na stranim jezicima ovde prvi put prevedeni i kao takvi upotpunjuju Andrićevu zaostavštinu.
Radnja nedovršenog romana „Omer-paša Latas“ smeštena je u Sarajevo u drugoj polovini XIX veka, gde nas Andrić svojim jedinstvenim stilom vešto vodi kroz život osmanskog paše srpskog porekla koji je poslat u Bosnu da suzbije pobunu bosanskih begova protiv sultanovih reformi.
Knjiga „Pored puta“ krunisana je nedovršenom zbirkom priča „Kuća na osami“ koja je sastavljena od jedanaest pripovedaka. Ova zbirka je objavljena posthumno i predstavlja svojevrsnu rekapitulaciju Andrićevog pripovedačkog opusa.
Književni dragulji koji su pred čitaocima idealna su prilika da upotpunite svoju kolekciju Andrićevih dela.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
"Na Drini ćuprija" (epidemija)
"Za tih dvadeset i pet godina iz sredine 19. veka dva puta je u Sarajevu morila kuga i jednom kolera. U tim slučajevima kasaba se pridržavala uputstava koja je, prema tradiciji, još Muhamed dao svojim vernicima za njihovo držanje u slučaju zaraze: 'Dok bolest vlada u nekom mestu, ne idite tamo, jer se možete zaraziti, a ako ste u mestu gde bolest vlada, ne idite iz tog mesta jer možete zaraziti druge.'
A kako se ljudi ne pridržavaju ni najspasonosnijih uputstava, čak ni kad potiču od božjeg Poslanika, ako nisu 'silom vlasti' primorani na to, vlast je prilikom svake 'morije' ograničavala ili potpuno obustavljala putnički i poštanski saobraćaj...
Nestajalo je građana, zaposlenih i dokonih, zamišljenih ili raspevanih, a na pustoj sofi sedela je opet, kao u vreme buna i ratova, straža od nekoliko zaptija... Primali su poštu od konjanika, ali sa svim merama predostrožnosti... Zaptije bi prihvatile kleštima svako pojedino pismo i okadile ga na dimu... Ali glavni posao nije bio sa pismima, nego sa živim ljudima."
Svakog dana naiđe po nekoliko putnika, trgovaca, pismonoša, skitnica. Kod samog prilaza ka mostu dočekuje ih zaptija i već izdaleka daje rukom znak da se dalje ne može. Putnik zastaje ali počne da pregovara... A svaki od njih smatra da je neophodno potrebno da ga puste u varoš, i svaki uverava da je zdrav kao dren i da nema nikakve veze sa kolerom koja je – 'daleko joj lepa kuća' – tamo negde u Sarajevu...
Tu se u razgovor umešaju i ostale zaptije... A viču već i stoga što sedeći na kapiji zaptije po vas dan pijuckaju rakiju i jedu beli luk... jer se veruje da su obe te stvari dobre protiv zaraze: a oni se tim pravom obilno služe.
Mnogi se putnik tada zamori da moljaka i ubeđuje zaptije, i vraća se utučen, nesvršena posla, drumom uz Okolišta. Ali ima ih koji su istrajni i nasrtljivi pa stoje na kapiji satima i vrebaju neki trenutak slabosti ili nepažnje, ili se nadaju nekom ludom i srećnom slučaju.
Ako je tu slučajno starešina varoških zaptija Salko Hedo, onda nema izgleda za putnike da će išta postići. Hedo je ona prava, osveštana vlast koja i ne vidi i ne čuje dobro onoga s kim govori, i bavi se sa njime samo toliko koliko je potrebno da mu odredi mesto koje mu po postojećim propisima i naredbama pripada. Dok to radi on je slep i gluh, a kad to svrši onda postaje i nem. Uzalud putnik preklinje ili laska.
– Salihaga, zdrav sam ja...
– E pa onda, hajde u zdravlju odakle si i došao. Hajde, gubi se!
Sa Hedom nema više razgovora
"Ali ako su mlađe zaptije same, onda može još nešto i da bude. Što onaj putnik duže stoji na mostu i što se više sa njima dovikuje, prepire i razgovara i priča im svoju muku, i ovu zbog koje je krenuo na put kao i sve ostale muke svoga života, to im nekako dolazi sve bliži i poznatiji i sve manje liči na čoveka koji bi mogao da ima koleru.Na kraju, neki od zaptija se ponudi da će on dostaviti u kasabu kome treba putnikovu poruku. To je prvi stepen popuštanja.
Ali putnik zna da se posao po poruci ne svršava i da zaptije ovakvi kakvi su sada, stalno mamurni ili napola pijani od lečenja rakijom, teško pamte i naopako dostavljaju mnoge poruke. Zato i dalje oteže razgovor, moli, nudi mito, poziva se na boga i na dušu.Sve tako dok onaj od zaptija koga je on uočio i koji je najmekši ne ostane sam na kapiji. Tada se stvar nekako uredi.
Duševni zaptija okrene lice onom izdignutom zidu, kao da čita starinski natpis na njemu, a ruke zabaci na leđa i ispruži dlan desne ruke. Istrajni putnik spusti ugovoreni novac zaptiji na dlan, obazre se levo i desno, klisne preko druge polovine mosta i izgubi se u kasabi. Zaptija se opet vraća na svoje mesto, satire beli luk, i zaliva ga rakijom. To ga ispunjava nekom bezbrižnom i veselom odlučnošću i daje mu snage da bdi i čuva kasabu od kolere."
"Za tih dvadeset i pet godina iz sredine 19. veka dva puta je u Sarajevu morila kuga i jednom kolera. U tim slučajevima kasaba se pridržavala uputstava koja je, prema tradiciji, još Muhamed dao svojim vernicima za njihovo držanje u slučaju zaraze: 'Dok bolest vlada u nekom mestu, ne idite tamo, jer se možete zaraziti, a ako ste u mestu gde bolest vlada, ne idite iz tog mesta jer možete zaraziti druge.'
A kako se ljudi ne pridržavaju ni najspasonosnijih uputstava, čak ni kad potiču od božjeg Poslanika, ako nisu 'silom vlasti' primorani na to, vlast je prilikom svake 'morije' ograničavala ili potpuno obustavljala putnički i poštanski saobraćaj...
Nestajalo je građana, zaposlenih i dokonih, zamišljenih ili raspevanih, a na pustoj sofi sedela je opet, kao u vreme buna i ratova, straža od nekoliko zaptija... Primali su poštu od konjanika, ali sa svim merama predostrožnosti... Zaptije bi prihvatile kleštima svako pojedino pismo i okadile ga na dimu... Ali glavni posao nije bio sa pismima, nego sa živim ljudima."
Svakog dana naiđe po nekoliko putnika, trgovaca, pismonoša, skitnica. Kod samog prilaza ka mostu dočekuje ih zaptija i već izdaleka daje rukom znak da se dalje ne može. Putnik zastaje ali počne da pregovara... A svaki od njih smatra da je neophodno potrebno da ga puste u varoš, i svaki uverava da je zdrav kao dren i da nema nikakve veze sa kolerom koja je – 'daleko joj lepa kuća' – tamo negde u Sarajevu...
Tu se u razgovor umešaju i ostale zaptije... A viču već i stoga što sedeći na kapiji zaptije po vas dan pijuckaju rakiju i jedu beli luk... jer se veruje da su obe te stvari dobre protiv zaraze: a oni se tim pravom obilno služe.
Mnogi se putnik tada zamori da moljaka i ubeđuje zaptije, i vraća se utučen, nesvršena posla, drumom uz Okolišta. Ali ima ih koji su istrajni i nasrtljivi pa stoje na kapiji satima i vrebaju neki trenutak slabosti ili nepažnje, ili se nadaju nekom ludom i srećnom slučaju.
Ako je tu slučajno starešina varoških zaptija Salko Hedo, onda nema izgleda za putnike da će išta postići. Hedo je ona prava, osveštana vlast koja i ne vidi i ne čuje dobro onoga s kim govori, i bavi se sa njime samo toliko koliko je potrebno da mu odredi mesto koje mu po postojećim propisima i naredbama pripada. Dok to radi on je slep i gluh, a kad to svrši onda postaje i nem. Uzalud putnik preklinje ili laska.
– Salihaga, zdrav sam ja...
– E pa onda, hajde u zdravlju odakle si i došao. Hajde, gubi se!
Sa Hedom nema više razgovora
"Ali ako su mlađe zaptije same, onda može još nešto i da bude. Što onaj putnik duže stoji na mostu i što se više sa njima dovikuje, prepire i razgovara i priča im svoju muku, i ovu zbog koje je krenuo na put kao i sve ostale muke svoga života, to im nekako dolazi sve bliži i poznatiji i sve manje liči na čoveka koji bi mogao da ima koleru.Na kraju, neki od zaptija se ponudi da će on dostaviti u kasabu kome treba putnikovu poruku. To je prvi stepen popuštanja.
Ali putnik zna da se posao po poruci ne svršava i da zaptije ovakvi kakvi su sada, stalno mamurni ili napola pijani od lečenja rakijom, teško pamte i naopako dostavljaju mnoge poruke. Zato i dalje oteže razgovor, moli, nudi mito, poziva se na boga i na dušu.Sve tako dok onaj od zaptija koga je on uočio i koji je najmekši ne ostane sam na kapiji. Tada se stvar nekako uredi.
Duševni zaptija okrene lice onom izdignutom zidu, kao da čita starinski natpis na njemu, a ruke zabaci na leđa i ispruži dlan desne ruke. Istrajni putnik spusti ugovoreni novac zaptiji na dlan, obazre se levo i desno, klisne preko druge polovine mosta i izgubi se u kasabi. Zaptija se opet vraća na svoje mesto, satire beli luk, i zaliva ga rakijom. To ga ispunjava nekom bezbrižnom i veselom odlučnošću i daje mu snage da bdi i čuva kasabu od kolere."
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
Akademik Muhamed Filipović se još davne 1967. godine, usudio u eseju "Bosanski duh u književnosti - šta je to?"
napisati da je "upotreba Andrića nanijela više štete muslimanima u Bosni nego sve vojske koje su Bosnom prolazile".
Rijeci akademika iz dokumentarnog filma "Na Drini krvavi Visegrad", citat:
Ta je cuprija bila od ogromnog strateskog, kulturnog i trgovackog znacaja.
Zasto? Zato sto je to glavna ruta, put. Preko Visegrada glavna komunikacija izmedju
obale Jadranskg Mora i dolina Morave i Vardara, a odatle Egejska obala i Bliski Istok.
Cak u prvom svjetskom ratu se desilo da je poslije propasti ofanzive Austro-Ugarske vojske na Ceru i
kad je Potiorek izgubio tu ratnu epizodu, doslo do protunavale srpske vojske. Ona je tad presla
Drinu, dakle presla granicu i doprla do Sarajeva, do Pala. A prvi na udaru je bio Visegrad i tamo je
tad izvrsen pokolj.
Neprestano se mahalo Andricem i njegovim karakterizacijama Bosne i bosanskog covjeka kao primitivnog prostora i
nakaznih individua, kao psiholoski deklasiranog svijeta. Time se mahalo kao apsolutnim istinama o Bosni.
napisati da je "upotreba Andrića nanijela više štete muslimanima u Bosni nego sve vojske koje su Bosnom prolazile".
Rijeci akademika iz dokumentarnog filma "Na Drini krvavi Visegrad", citat:
Ta je cuprija bila od ogromnog strateskog, kulturnog i trgovackog znacaja.
Zasto? Zato sto je to glavna ruta, put. Preko Visegrada glavna komunikacija izmedju
obale Jadranskg Mora i dolina Morave i Vardara, a odatle Egejska obala i Bliski Istok.
Cak u prvom svjetskom ratu se desilo da je poslije propasti ofanzive Austro-Ugarske vojske na Ceru i
kad je Potiorek izgubio tu ratnu epizodu, doslo do protunavale srpske vojske. Ona je tad presla
Drinu, dakle presla granicu i doprla do Sarajeva, do Pala. A prvi na udaru je bio Visegrad i tamo je
tad izvrsen pokolj.
Neprestano se mahalo Andricem i njegovim karakterizacijama Bosne i bosanskog covjeka kao primitivnog prostora i
nakaznih individua, kao psiholoski deklasiranog svijeta. Time se mahalo kao apsolutnim istinama o Bosni.
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Nisi ptica ni leptir obalom što leti,
kad nema mostova uzalud je čeznuti,
uzalud je shvatiti, uzalud je htjeti.
Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Ostavi bar jedan most između srca i mene,
u samoći je lakše neshvaćeno shvatiti,
mogle bi te nazad nagnati uspomene.”
Nisi ptica ni leptir obalom što leti,
kad nema mostova uzalud je čeznuti,
uzalud je shvatiti, uzalud je htjeti.
Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Ostavi bar jedan most između srca i mene,
u samoći je lakše neshvaćeno shvatiti,
mogle bi te nazad nagnati uspomene.”
1
1
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
Jedan dio kritike zamjera Andriću to da je u svojim djelima namjerno negativno predstavljao Bošnjake, islam i osmanlijsku vladavinu na ovim prostorima. Škrgo kaže da je to legitimno, ali istovremeno anahrono gledanje na Andrićev literarni opus.
“Pristup, takav kakav jest, zastario je i ne odgovara onome što je savremeno čitanje literature kao umjetničkog štiva, a ne kao udžbenika historije ili činjenica života u tom periodu o kojem Andrić piše, dakle, vladavini Osmanske imperije. To je jedan od pristupa i jedno od legitimnih tumačenja. Legitimno kao i svako drugo ako je zasnovano na znanstvenim činjenicama i znanstvenoj metodologiji izučavanja književnosti.”
I prof. Pobrić smatra da je takav pristup Andrićevom djelu pogrešan ne samo zato što bi bosanskohercegovačka kultura trebala Andrića promovisati kao svoj “najveći brend” već još prije zato što knjige s takvim idejama računaju na spektakularnost lišenu suštine.
“Rizvić, Rizvanbegović, Mahmutćehajić i oni mali i veliki sljedbenici, ustvari, govore u ime nacionalnog kolektiva, govore iz neke atemporalne, nathistorijske perspektive, prilagođavajući interpretaciju (a time i referencijalnu stvarnost) vlastitom čitanju povijesti u svijetu u kojem književni junak nikad nije individuum, nego je naprosto reprezentant, simbolički predstavnik zajednice. Na taj način nacionalizam sebe uvijek teži predstaviti unutar oreola prosvjetiteljske slike. Dakle, ovdje u prvi plan dolazi mogućnost koju interpretacija ustvari i nudi – zanemaruju se tekstualne strategije u korist drugih samovoljnih pretraga. To, naravno, ne znači da postoji tekst koji je ideološki nevin – ne postoji – ali, u ovom slučaju, to isto tako znači da je Mahmutćehajić, ako već ima problem sa znanjem iz estetike, morao posegnuti za svojom izgubljenom nevinošću kako bi umjesto vlastitih ideja prepoznao ‘stvarnu’ ideološku pozadinu Andrićeve tekstualne ontologije.”
Problem s takvom vrstom interpretacije Andrićeve književnosti, objašnjava Preljević, jest to što se njegovi zapisi često dekontekstualiziraju i onda interpretiraju iz jedne sasvim pogrešne i zlonamjerne perspektive. Ali, potcrtava Preljević, i Andrićevo djelo mora biti otvoreno da se podvrgne kritici i da se u njemu, korištenjem naučno-kritičarske metodologije, pronalaze neke političke ideje.
“Nesporazumi na toj liniji događaju se zbog toga što se dekontekstualiziraju neki citati, miješaju registri, brkaju fikcija i historija. S jedne strane – i to želim podvući – legitimno je Andrića, kao i mnoge druge pisce, iščitavati i iz postkolonijalne perspektive, koja može imati određene političke implikacije u semantici teksta. Takve akademske diskurse ne treba po automatizmu dočekivati na nož. Oni, pored drugih čitanja, moraju imati svoje mjesto. No, s druge strane, intimno pitanje da li je i koga mrzio ili volio Andrić potpuno je besmisleno. Reći ću možda još i ovo: opsesija s kojom se Andrić u svom književnom djelu bavio Bosnom i bosanskim čovjekom kao svojom književnom građom govori o njegovoj suštinskoj vezanosti za ovu zemlju.”
“Pristup, takav kakav jest, zastario je i ne odgovara onome što je savremeno čitanje literature kao umjetničkog štiva, a ne kao udžbenika historije ili činjenica života u tom periodu o kojem Andrić piše, dakle, vladavini Osmanske imperije. To je jedan od pristupa i jedno od legitimnih tumačenja. Legitimno kao i svako drugo ako je zasnovano na znanstvenim činjenicama i znanstvenoj metodologiji izučavanja književnosti.”
I prof. Pobrić smatra da je takav pristup Andrićevom djelu pogrešan ne samo zato što bi bosanskohercegovačka kultura trebala Andrića promovisati kao svoj “najveći brend” već još prije zato što knjige s takvim idejama računaju na spektakularnost lišenu suštine.
“Rizvić, Rizvanbegović, Mahmutćehajić i oni mali i veliki sljedbenici, ustvari, govore u ime nacionalnog kolektiva, govore iz neke atemporalne, nathistorijske perspektive, prilagođavajući interpretaciju (a time i referencijalnu stvarnost) vlastitom čitanju povijesti u svijetu u kojem književni junak nikad nije individuum, nego je naprosto reprezentant, simbolički predstavnik zajednice. Na taj način nacionalizam sebe uvijek teži predstaviti unutar oreola prosvjetiteljske slike. Dakle, ovdje u prvi plan dolazi mogućnost koju interpretacija ustvari i nudi – zanemaruju se tekstualne strategije u korist drugih samovoljnih pretraga. To, naravno, ne znači da postoji tekst koji je ideološki nevin – ne postoji – ali, u ovom slučaju, to isto tako znači da je Mahmutćehajić, ako već ima problem sa znanjem iz estetike, morao posegnuti za svojom izgubljenom nevinošću kako bi umjesto vlastitih ideja prepoznao ‘stvarnu’ ideološku pozadinu Andrićeve tekstualne ontologije.”
Problem s takvom vrstom interpretacije Andrićeve književnosti, objašnjava Preljević, jest to što se njegovi zapisi često dekontekstualiziraju i onda interpretiraju iz jedne sasvim pogrešne i zlonamjerne perspektive. Ali, potcrtava Preljević, i Andrićevo djelo mora biti otvoreno da se podvrgne kritici i da se u njemu, korištenjem naučno-kritičarske metodologije, pronalaze neke političke ideje.
“Nesporazumi na toj liniji događaju se zbog toga što se dekontekstualiziraju neki citati, miješaju registri, brkaju fikcija i historija. S jedne strane – i to želim podvući – legitimno je Andrića, kao i mnoge druge pisce, iščitavati i iz postkolonijalne perspektive, koja može imati određene političke implikacije u semantici teksta. Takve akademske diskurse ne treba po automatizmu dočekivati na nož. Oni, pored drugih čitanja, moraju imati svoje mjesto. No, s druge strane, intimno pitanje da li je i koga mrzio ili volio Andrić potpuno je besmisleno. Reći ću možda još i ovo: opsesija s kojom se Andrić u svom književnom djelu bavio Bosnom i bosanskim čovjekom kao svojom književnom građom govori o njegovoj suštinskoj vezanosti za ovu zemlju.”
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
Škrgo, s druge strane, kaže da je neke od “najljepših stranica” svog djela Andrić napisao upravo o Bosni, a posebno o tri grada koja su obilježila njegov život i literaturu – rodni Travnik, Višegrad i Sarajevo.
“Andrić je uvijek bio – i ne samo biografski i književno – povezan sa tri grada, u kojem je rođen i u kojima se formirao kao osoba i kao umjetnik, a to su Travnik, Višegrad i Sarajevo. On se tim gradovima vraćao kroz svoju književnost i neke od najljepših stranica svoje književnosti posvetio je baš tim gradovima. Osim toga, on je i neke pripovijetke napisao u Višegradu, što znači da ih nije samo tematizirao u svojoj književnosti nego je u njima i stvarao. Travnik je grad njegovog prvotnog djetinjstva, a kojem se vratio kroz Travničku hroniku i Priču o vezirovom slonu, a znamo da je neke dijelove prve knjige Ex ponto pisao u selu Ovčarevo, kada u njemu boravi u internaciji. S druge strane, najviše je književnih djela posvetio Sarajevu. Najveći dio radnje njegovih djela odvija se u Sarajevu. Tu treba spomenuti jedan antologisjki Andrićev tekst Jedan pogled na Sarajevo. Govorio je da je Višegrad jedini njegov pravi grad – ne samo grad njegovog djetinjstva nego uopšte da je to jedini grad koji on smatra svojim gradom.”
U godini kad se slavi 125 godina od rođenja Ive Andrića njegovo djelo izaziva jednako interesovanje kao i u godinama kad su njegovi romani i knjige priča bili objavljivani prvi put. Taj pisac, koji je, nadahnut jednom “nestalom” Bosnom, stvorio jedinstven književni svijet, svojim je životnim izborima zbunjivao javnost i stvarao kontroverze, čime je dao povod svim onim kritičarima koji iz njegove biografije nastoje tumačiti njegovo književno djelo.
Ali, i pored svih mnogostrukih – zlonamjernih ili ne – interpretacija njegovog književnog djela, uprkos životopisu, koji je možda nosio neke neobjašnjive unutrašnje kontradikcije, Andrića treba čitati kao jednog od najvažnijih “pripovjedača Bosne”, jasan je Preljević.
“Kao i kod drugih velikih pisaca, i ovdje vrijedi da je na svojim najboljim stranicama Andrićevo djelo izražavalo svoje vrijeme i nadilazilo ga u isti mah. Otud su njegova disertacija i neki njegovi eseji danak vremenu u kojem je živio, ali najveći dio njegove proze i romana veličanstvena su remek-djela i spadaju u sam vrh svjetske književnosti.”
“Andrić je uvijek bio – i ne samo biografski i književno – povezan sa tri grada, u kojem je rođen i u kojima se formirao kao osoba i kao umjetnik, a to su Travnik, Višegrad i Sarajevo. On se tim gradovima vraćao kroz svoju književnost i neke od najljepših stranica svoje književnosti posvetio je baš tim gradovima. Osim toga, on je i neke pripovijetke napisao u Višegradu, što znači da ih nije samo tematizirao u svojoj književnosti nego je u njima i stvarao. Travnik je grad njegovog prvotnog djetinjstva, a kojem se vratio kroz Travničku hroniku i Priču o vezirovom slonu, a znamo da je neke dijelove prve knjige Ex ponto pisao u selu Ovčarevo, kada u njemu boravi u internaciji. S druge strane, najviše je književnih djela posvetio Sarajevu. Najveći dio radnje njegovih djela odvija se u Sarajevu. Tu treba spomenuti jedan antologisjki Andrićev tekst Jedan pogled na Sarajevo. Govorio je da je Višegrad jedini njegov pravi grad – ne samo grad njegovog djetinjstva nego uopšte da je to jedini grad koji on smatra svojim gradom.”
U godini kad se slavi 125 godina od rođenja Ive Andrića njegovo djelo izaziva jednako interesovanje kao i u godinama kad su njegovi romani i knjige priča bili objavljivani prvi put. Taj pisac, koji je, nadahnut jednom “nestalom” Bosnom, stvorio jedinstven književni svijet, svojim je životnim izborima zbunjivao javnost i stvarao kontroverze, čime je dao povod svim onim kritičarima koji iz njegove biografije nastoje tumačiti njegovo književno djelo.
Ali, i pored svih mnogostrukih – zlonamjernih ili ne – interpretacija njegovog književnog djela, uprkos životopisu, koji je možda nosio neke neobjašnjive unutrašnje kontradikcije, Andrića treba čitati kao jednog od najvažnijih “pripovjedača Bosne”, jasan je Preljević.
“Kao i kod drugih velikih pisaca, i ovdje vrijedi da je na svojim najboljim stranicama Andrićevo djelo izražavalo svoje vrijeme i nadilazilo ga u isti mah. Otud su njegova disertacija i neki njegovi eseji danak vremenu u kojem je živio, ali najveći dio njegove proze i romana veličanstvena su remek-djela i spadaju u sam vrh svjetske književnosti.”
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.
Re: Ivo Andrić
Maciej Czerwinski
Čovjek na mostu i neizbježna pripadnost grupi. O Andrićevu romanu „Na Drini ćuprija“
Sarajevske Sveske br. 43-44
Andrićev je roman Na Drini ćuprija odmah nakon objavljivanja (1945.) kanoniziran u kulturi ondašnje Jugoslavije, pa onda i prosvjeti, kao svojevrsna apoteoza jugoslavenske ideologije u srpskoj varijanti ili, u najmanju roku, kao vjerodostojni dokaz koji potvrđuje vjersku i nacionalnu nesnošljivost na prostorima Bosne i Hercegovine prikazujući u negativnom svijetlu muslimansku kulturu i Bošnjake uopće. U prilog takvoj interpretaciji idu prvenstveno izvanknjiževne činjenice, osobito politički angažman Andrića, njegovo opredjeljenje za srpski jezični izraz ili doktorska disertacija o islamskoj kulturi u Bosni .Čini se da je poznavanje Andriću kao pisca determinirano upravo tim čimbenicima. I tako se oni, ti čimbenici, projiciraju na njegova književna djela. Takva optika čitanja Andrića do te je mjere učvršćena da će čak vrsni poljski istraživač, Jan Wierzbicki, etiketirati taj roman epitetom patriotski, iako je i sam u više navrata istakao da se zapravo radi o modernističkom romanu. Optika prosrpske i antimuslimanske paradigme dovedena je do krajnjosti u vrijeme i nakon raspada komunističke Jugoslavije. Epsko je postala dominanta interpretacije, dok je egzistencijalno posve nestalo. To bi se moglo lako opisati semiotički. Taj roman – kao svaki drugi zapaženi roman – funkcionira kao svojevrstan znak (znak koji se od znakova sastoji). Problem je pak u tome da je to književno djelo, kao i njegov znakovni sustav, veoma polifon i višeznačan. Svođenje tog djela na tu, i samo na tu (!), razinu treba razumjeti kao čin reduciranja njegove estetske i spoznajne vrijednosti. Stoga bi trebalo, ako je to moguće, razdijeliti značenja koja se toj knjizi pripisuju u okviru određene kulture od značenja koja ta knjiga generira u činu različitih čitanja (jer nema isključivo jednog čitanja!). Trebalo bi razdijeliti semiotički prostor književnog teksta od semiotičkog prostora kulture u okviru koje taj roman funkcionira kao znak. Na taj bi se način moglo lako pokazati kako je čitanje Andrića u nacionalnom ključu pojednostavljeno.
Ovdje ću govoriti o univerzumu Andrićeve knjige i poruci koju ona u svojoj cijelosti, meni, kao čitatelju i istraživaču, prenosi. Ovaj moj prijedlog trebalo bi shvaćati kao pokušaj relativiziranja patriotskog čitanja te knjige ističući posve drugu dimenziju Andrićeva pisma, koja se meni čini upadljivijom, pa stoga i legitimnijom. U čitanju koje želim ponuditi potrebno je pokušati u muslimanima i pravoslavcima na višegradskom mostu vidjeti prvenstveno pojedince, a ne pripadnike kolektiviteta. Čini se da je takav pokušaj gotovo nemoguć jer smo kao čitatelji s određenim spoznajnim sistemom taoci našeg univerzuma u kojem su podjele na grupe enkodirane u naše znanje. I upravo taj problem, problem relacije kolektiva i pojedinca, želim naglasiti u svojoj analizi Andrićeva pisma.
=>
Čovjek na mostu i neizbježna pripadnost grupi. O Andrićevu romanu „Na Drini ćuprija“
Sarajevske Sveske br. 43-44
Andrićev je roman Na Drini ćuprija odmah nakon objavljivanja (1945.) kanoniziran u kulturi ondašnje Jugoslavije, pa onda i prosvjeti, kao svojevrsna apoteoza jugoslavenske ideologije u srpskoj varijanti ili, u najmanju roku, kao vjerodostojni dokaz koji potvrđuje vjersku i nacionalnu nesnošljivost na prostorima Bosne i Hercegovine prikazujući u negativnom svijetlu muslimansku kulturu i Bošnjake uopće. U prilog takvoj interpretaciji idu prvenstveno izvanknjiževne činjenice, osobito politički angažman Andrića, njegovo opredjeljenje za srpski jezični izraz ili doktorska disertacija o islamskoj kulturi u Bosni .Čini se da je poznavanje Andriću kao pisca determinirano upravo tim čimbenicima. I tako se oni, ti čimbenici, projiciraju na njegova književna djela. Takva optika čitanja Andrića do te je mjere učvršćena da će čak vrsni poljski istraživač, Jan Wierzbicki, etiketirati taj roman epitetom patriotski, iako je i sam u više navrata istakao da se zapravo radi o modernističkom romanu. Optika prosrpske i antimuslimanske paradigme dovedena je do krajnjosti u vrijeme i nakon raspada komunističke Jugoslavije. Epsko je postala dominanta interpretacije, dok je egzistencijalno posve nestalo. To bi se moglo lako opisati semiotički. Taj roman – kao svaki drugi zapaženi roman – funkcionira kao svojevrstan znak (znak koji se od znakova sastoji). Problem je pak u tome da je to književno djelo, kao i njegov znakovni sustav, veoma polifon i višeznačan. Svođenje tog djela na tu, i samo na tu (!), razinu treba razumjeti kao čin reduciranja njegove estetske i spoznajne vrijednosti. Stoga bi trebalo, ako je to moguće, razdijeliti značenja koja se toj knjizi pripisuju u okviru određene kulture od značenja koja ta knjiga generira u činu različitih čitanja (jer nema isključivo jednog čitanja!). Trebalo bi razdijeliti semiotički prostor književnog teksta od semiotičkog prostora kulture u okviru koje taj roman funkcionira kao znak. Na taj bi se način moglo lako pokazati kako je čitanje Andrića u nacionalnom ključu pojednostavljeno.
Ovdje ću govoriti o univerzumu Andrićeve knjige i poruci koju ona u svojoj cijelosti, meni, kao čitatelju i istraživaču, prenosi. Ovaj moj prijedlog trebalo bi shvaćati kao pokušaj relativiziranja patriotskog čitanja te knjige ističući posve drugu dimenziju Andrićeva pisma, koja se meni čini upadljivijom, pa stoga i legitimnijom. U čitanju koje želim ponuditi potrebno je pokušati u muslimanima i pravoslavcima na višegradskom mostu vidjeti prvenstveno pojedince, a ne pripadnike kolektiviteta. Čini se da je takav pokušaj gotovo nemoguć jer smo kao čitatelji s određenim spoznajnim sistemom taoci našeg univerzuma u kojem su podjele na grupe enkodirane u naše znanje. I upravo taj problem, problem relacije kolektiva i pojedinca, želim naglasiti u svojoj analizi Andrićeva pisma.
=>
Ako moramo da biramo između smrti od gladi i metka, Gejl i ja smo se složili da je metak mnogo brži.