Gradovi svijeta

[kreja]

Pođimo od grada

Suzhou - najljepši grad na svijetu



Grad Suzhou je smješten u dolini rijeke Yangtze, na obali Taihu jezera, koji se nalazi u kineskoj pokrajini Jiangsu. Najstariji grad na rijeci Yangtze, star je više od 2500 godina.

[kreja]

Agencija On The Go Tours odlučila da se pozabavi bukvalnim prevodom imena većih
gradova u svijetu.
Riječ je o 191 gradu, a istraživanje je dalo neke vrlo zanimljive rezultate.

Neki od prevoda, između ostalog, su:

– Kandahar (Afganistan) – Aleksandar Veliki

– Lisabon (Portugal) – Bezbjedna luka

– Berlin (Njemačka) – Močvara

– Tirana (Albanija) – Dnevnik

– Luanda (Angola) – Porez/Taksa

– Buenos Aires (Argentina) – Dobar vjetar

– Beč (Austrija) – Bijela tvrđava

– Baku (Azerbejdžan) – Grad vjetra

– Daka (Bangladeš) – Malo žbunasto drvo

– Bruxelles (Belgija) – Kuća u močvari

– Sarajevo (Bosna i Hercegovina) – Dvor, palata

– Rio de Janeiro (Brazil) – Januarska rijeka

– Sofija (Bugarska) – Mudrost

– Bogota (Kolumbija) – Zasijana polja

– Santiago de Cuba (Kuba) – Sveti Jakov od plodne zemlje

– Kopenhagen (Danska) – Trgovačka luka

– Džibuti (Džibuti) – Otirač od palminog lišća

– Kairo (Egipat) – Pobjednički/Pobjednik

– Lautoka (Fidži) – Udar koplja/Oko bika

– Akra (Gana) – Mravi

– Gvatemala Siti (Gvatemala) – Grad šume

– Tegusigalpa (Honduras) – Srebrna planina/Mjesto na kojem živi elita

– Budimpešta (Mađarska) – Vodena peć

– Rejkjavik (Island) – Dimni zaliv

– Delhi (Indija) – Prag

– Los Angeles (SAD) – Anđeli

– Bern (Švajcarska) – Medvjed

– Tihuana (Meksiko) – Pored mora

– Peking (Kina) – Sjeverna prijestonica

– Džakarta (Indonezija) – Kompletna pobjeda

– Dablin (Irska) – Crni bazen
– Rim (Italija) – Jak/Hrabar

– Najrobi (Kenija) – Zemlja hladne vode

– Monrovija (Liberija) – Nazvana je prema bivšem američkom predsjedniku Jamesu Monrou

– Vilnjus (Litvanija) – Veliki talas

– Luksemburg (Luksemburg) – Mali zamak

– Kuala Lumpur (Malezija) – Blatnjavo ušće

– Monako (Monako) – Monah/Samoća

– Minsk (Bjelorusija) – Pijaca

– Podgorica (Crna Gora) – Ispod gore (ispod Gorske župe, u čijoj se blizini grad nalazio)

– Amsterdam (Holandija) – Brana/nasip na Amstelu

– Oslo (Norveška) – Livada bogova

– Ngerulmud (Palau) – Zemlja fermentisane ribe

– Manila (Filipini) – Zemlja rascvjetalih mangrova

– Bukurešt (Rumunija) – Grad radosti

– Dakar (Senegal) – Drvo tamarind/Zemlja utočišta

– Singapur (Singapur) – Grad lavova

– Bratislava (Slovačka) – Braslavljeva slava

– Blumfontejn (Južnoafrička Republika) – Fontana cvijeća

– Sevilja (Španija) – Ravnica

– Kartum (Sudan) – Kraj slonove surle

– Paramaribo (Surinam) – Veliki riječni stanovnici

– Damask (Sirija) – Dobro navodnjena zemlja

– Bangkok (Tajland) – Okrug divljih šljiva

– Ašhabad (Turkmenistan) – Grad ljubavi

– Funafuti (Tuvalu) – Banana

– Abu Dabi (Ujedinjeni Arapski Emirati) – Otac gazele

– Birmingem (Velika Britanija) – Selo Bormundovih ljudi

– Montevideo (Urugvaj) – Vidio sam planinu

– Vatikan Siti (Vatikan) – Dobio je ime po Vatikanskom brežuljku (Mons Vaticanus)

– Harare (Zimbabve) – Onaj koji ne spava

Beograd = Beli Grad

Novi Sad = Nova Plantaža

Požarevac = Zemljište nakon požara

Bela Crkva = Crkva bele boje

[kreja]

Hamilton je danas poznat kao Grad Slapova, a u njihovu čast se svake godine održava festival u sklopu kojeg se može učestvovati u avanturističkim obilascima vodopada. Iako nijedan vodopad u Hamiltonu nije ni blizu velik kao njihov rođak na istoku, sam broj vodopada unutar granica jednog grada je dovoljan da zadivi sve posjetitelje i ljubitelje prirode

[kreja]

San Francisco

[kreja]

Meksiko Siti



Meksiko iz 1628. god.



Spomenik meksičkom predsjedniku Benitu Juarezu (1806. – 1872.)



Ulični prizor iz oko 1890. god.





Pjer de Tizok, Kamen Aztečkog vladara Tizoka

[kreja]

Nju Delhi



San Paolo





Mumbaj - Bombaj

[kreja]

Bihać


Kapetanova kula i crkva Sv. Ante Padovanskog


Premda spada među najstarije građevine Bihaća i jedan je od simbola grada, do dana današnjeg nije utvrđeno kad je tačno Kapetanova kula izgrađena. Prema teoriji H. Strausa u knjizi “Bihaćke kule i gradine”, Kapetanova kula je sagrađena 1205. i bila je jedna od četiri kule od kojih su tri razorene. Prema legendi, Kapetanova kula, odnosno, utvrđeni Bihać, spasili su glavu ugarskom kralju Beli IV kojeg su do samih zidina gonili tatarski konjanici. U znak zahvalnosti Bela IV proglašava Bihać slobodnim gradom i naređuje da se u kameno pročelje kule ukleše njegov simbol - crni gavran.

Dolaskom Austro-Ugarske monarhije na ove prostore, kula je pretvorena u tamnicu ili okružni zatvor. Čuveni pisac Branko Ćopić u svom djelu “Magareće godine” opisao je bijeg hajduka iz ovog zatvora. Kapetanova kula je 1959. godine pretvorena u muzejski prostor u kojem su smještene stalne postavke, a nedavno su i obnovljene i danas se tu nalazi Muzej Unsko-sanskog kantona. Kula je proglašena nacionalnim spomenikom BiH 2007. godine.



Odmah prekoputa Kapetanove kule nalaze se ostaci crkve Svetog Ante (Antuna) Padovanskog, sa dobro očuvanim zvonikom. Njena gradnja je započela dolaskom austrougarske vlasti, na lokaciji gdje je i bila jedna od porušenih srednjovjekovnih bihaćkih crkava, a završena je 1894. godine.

Sam izgled crkve bio je, za ono vrijeme, više nego impozantan. Prostirala se na 900 kvadrata sa pravougaonim zvonikom visine 50 metara, koji je dominirao iznad gradskog urbanog jezgra. Tokom Drugog svjetskog rata crkva je znatno oštećena, a nikad nije obnovljena. Od ovog vjerskog objekta ostao je jedino kvadratni visoki toranj sa zvonikom koji i danas odolijeva zubu vremena.

Bihaćki sarkofag

Ova gradska atrakcija poznata je i kao Grobnica hrvatskih velikaša, odnosno Grobnica bihaćkog plemstva. Originalni sarkofag podignut je krajem 19. stoljeća na lokaciji na kojoj je izgrađena tada nova crkva Sv. Ante Padovanskog u Bihaću. U sarkofag su pohranjeni ostaci devet bihaćkih uglednika, koji su braneći Bihać, poginuli u bitkama protiv osmanlijske vojske, još u prvoj polovici 16. stoljeća.

Ova grobnica vjerovatno je bila smještena u staroj crkvi Sv. Ante Padovanskog, koju su Osmanlije nakon ulaska u Bihać 1592. godine pretvorili u džamiju Fethiju. Tada su posmrtni ostaci premješteni na parcelu pored novoizgrađene džamije, a poslije gotovo tri stoljeća prebačeni su u sarkofag.



Bihaćka džamija Fethija ima vrlo zanimljivu historiju, jer je prvobitno bila crkva. Pretpostavlja se da je sagrađena polovinom 13. stoljeća, a nazvana je Crkva Svetog Antuna. Nakon dolaska Osmanlija, po naredbi Hasan-paše Predojevića, crkva je otkupljena od bihaćkih katolika, o čemu postoje dokumenti u bečkim i istanbulskim arhivima. Nakon toga je preuređena u džamiju i dobija ime po jednoj od Kur’anskih sura – Feth (Pobjeda).

Građena je u gotskom stilu, a prilikom preuređenja u džamiju, osmanlijski graditelji su neke od prozora s južne i sjeverne strane zazidali, a otvoreni su novi. U sredini objekta, umjesto oltara, postavljen je mihrab. Iznad velikih ulaznih vrata ostala je gotička rozeta. Zvonik je ostao netaknut sve do 1863. godine kada se zbog dotrajalosti ruši i zamjenjuje minaretom koji je od izgrađen od iste vrste kamena-bihacita. U samom podnožju minareta i dan danas ostala su neoštećena dva natpisa na arapskom jeziku, koji govore o izgradnji ovog vjerskog spomenika.



Muzej je osnovan 1952. godine kao memorijalni muzej. Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) održalo je prvo zasijedanje na oslobođenoj teritoriji u Bihaću, upravo u ovoj zgradi, 26. i 27. novembra 1942., i tada je potvrđen proces federalnog institucionaliziranja Jugoslavije.

Zgrada Kloster izgrađena je 1939. godne kao poklon Bišćanina iz Amerike časnim sestrama. Služila je za javne i kulturne priredbe.

Stalna muzejska postavka sastoji se od eksponata, dokumenata, fotografija i uvodnih legendi jednim dijelom, te svih trodimenzionalnih originalnih predmeta iz zbirke AVNOJ-a i oko 18 umjetničkih radova iz zbirke Muzeja AVNOJ-a.



U centru grada, na rijeci Uni nalazi se čuvena Gradska otoka koja je do 70-ih godina prošlog vijeka bila središte bihaćke čaršije. Zabilježeno je da su na ovoj adi 1893. godine bile 22 kuće, 43 magaze, sedam dućana, dva mlina te nekoliko drvenih dućana s mostovima do obala.

Danas se na njoj održavaju sajmovi, koncerti, motorijade... Otoka je živnula prije nekoliko godina nakon što je na nju, nakon restauracije, postavljena čuvena skulptura “Djevojka s Une”, jedan od simbola grada.

Autor skulpture od lokalnog kamena bihacita je Vladimir Herljević, a izradio ju je na inicijativu Boška Marjanovića, jednog od najvećih zaljubljenika u Unu i osnivača ekološkog udruženja ‘Unski smaragdi’. Danas otoku pohode brojni turisti kako se bi se fotografisali pored Une i “Djevojke s Une”.

[kreja]

Bihać


Stari grad Sokolac


Spomen-park Garavice




Štrbački buk




Kostelski buk

[kreja]

Kulen Vakuf




Milančev buk - Martin Brod

[kreja]

St. Augustine je osnovan 8. septembra 1565. godine, 11 dana nakon što je španski istraživač Pedro Menéndez de Avilés došao na obalu na dan sv. Avgustina. Više od 200 godina, to je bio glavni grad španske Floride. Od 1763. do 1783. godine, kontrola nad regionom pala je u britanske ruke. Tokom tog perioda, St. Augustine je bio glavni grad Britanske istočne Floride. Kontrola se vratila na španjolsku od 1783. do 1822. godine, kada je ugovorom pripala u Sjedinjenim Državama.

St. Augustine je ostao teritorijalni kapital do 1824. godine, kada je preseljen u Tallahassee. Tokom 1880-ih godina, programer Henry Flagler počeo je da kupuje lokalne željezničke linije i gradi hotele

[kreja]

Grad Jamestown je drugi najstariji grad u SAD i lokacija prve permanentne engleske kolonije u Sjevernoj Americi. Osnovana je 26. aprila 1607. Naselje je okončalo napušteno 1610. Do 1624. godine, kada je Virdžinija postala britanska kraljevska kolonija, Jamestown je postao mali grad i služio je kao kolonijalni kapital do 1698. godine.

Do kraja građanskog rata 1865. godine , većina prvobitnog naselja (pod nazivom Stari Jamestowne) propao je. Napori za očuvanje su počeli krajem 1900-tih dok je zemljište bilo u privatnim rukama. 1936. godine proglašen je nacionalnim parkom i preimenovan u Nacionalni park Kolonijal.

[kreja]

Dana živimo u svijetu koji je velikim dijelom urbaniziran, pa ne razmišljamo o počecima tog procesa i gradove uzimamo “zdravo za gotovo”. Najčešće dobro pozicionirani gradovi preživljavaju stoljećima, pa i tisućljećima nakon svog osnutka, a u tom dugom procesu zamagljuju se njihovi počeci. U ovom tekstu ćemo nastojati otkriti kako je izgledao formalan osnutak grada u rimsko vrijeme. Ako vas zanima ova tematika pridružite nam se na putovanju nekoliko tisuća godina u prošlost. “Vežite se i polijećemo” u vrijeme još prije Vitruvija, znamenitog rimskog arhitekta koji je u iza sebe ostavio svojih “Deset knjiga o arhitekturi”, a u kojima je skupio znanje onih koji su mu prethodili.

Koliko je zdravo neko mjesto za osnutak grada?



Sam postupak osnutka rimskih gradova poznat je zahvaljujući literarnoj građi, pri čemu je vidljivo da je riječ o tradiciji koja je, primjerice, u Vitruvijevo vrijeme bila već neka vrsta ostatka iz prošlosti. Rimljani su tradicionalno, etruščanskim obredom koji se nazivao inauguratio ili auguratio, prvo provjeravali koliko je neko mjesto zdravo za život. U ovom su obredu stručnjaci nazvani haruspici proučavanjem utroba životinja koje su boravile na određenom teritoriju, provjeravali mogu li ljudi na njemu živjeti, a da im zdravlje ne bude ugroženo. Ako je stanje pregledanih utroba bilo zadovoljavajuće, odluka o osnutku grada još nije bila konačna i tu su nastupali vjerski stručnjaci auguri koji su trebali provjeriti naklonost bogova prema činu osnutka.

Korumpirani auguri

Auguri su volju bogova najčešće tumačili kroz promatranje leta ptica (ali i drugih znakova poput groma i sl.) i, tek ako je znamenje bilo povoljno, moglo se pristupiti osnutku. Bilo je moguće neovisno o povoljnom rezultatu ispitivanja zdravstvenih preduvjeta gradnje, odustati od daljnjeg postupka osnivanja grada ako bi se gradnja zbog raznih razloga pokazala neisplativom. Upravo je to bio jedan od pokazatelja veće važnosti augura u odnosu prema haruspicima, koji su imali manju moć u odlučivanju. Auguri su imali mogućnost utjecanja ne samo na razvoj gradova već i na sam život u gradu te su svojim proricanjem mogli biti aktivni sudionici u političkim zbivanjima sredine u kojoj su živjeli. Jasno vam je da su kao takvi bili potkupljivi i svoje su odluke mogli lako unovčiti već prema okolnostima koje su im više išle u prilog.

Stvaranje pravilnog rastera

Ako bi odluka o gradnji bila donesena, slijedila je druga etapa koja se nazivala limitatio, a ona se sastojala u uprezanju volova i oranju tzv. posvećene brazde na kojoj su se potom podizali bedemi. Taj je postupak u konkretnom obliku uprezanja stoke u Vitruvijevo vrijeme samo legenda koja se prenosila s naraštaja na naraštaj. Katkada se prije postupka određivanja granica gradskog područja, spominje i postupak koji se zove orientatio, odnosno postupak u kojemu se određuje položaj glavnih ulica, ali i mjesta gdje će se nalaziti važnije gradske ustanove. Nekada se on i spominje nakon postupka nazvanog limitatio. Činom orijentacije dekuman se usklađivao s izlaskom i zalaskom Sunca, a kardo je bio usklađen s polovima. Glavne ulice, kardo (cardo maximus) i dekuman (decumanus maximus), dijelile su grad u četvrti i određivale su svojim položajem smještaj gradskih objekata. Sve što je smješteno sjeverno/lijevo od dekumana nosilo je i obilježja koja su tretirana kao negativna ili zlokobna. Područje s južne ili desne strane dekumana imalo je oprečna obilježje. Usporedo s prije spomenutim glavnim pravcima povlačili su se i okomiti pravci, formirajući pravokutne blokove (insulae). Ulični sustav u Rimljana često je bio fleksibilan, što znači da je prolazio po potrebi ne sredinom gradskoga prostora, nego najprostranijim dijelom grada.

Gradske mecene

O pragmatičnosti Rimljana svjedoči i način pozicioniranja javnih građevina poput hramova pa su se tako hramovi pojedinih božanstava trebali nalaziti na pogodnim mjestima, poput hrama Venere koji je, prema Vitruvijevim preporukama, trebao biti u luci, dok su hramovi Vulkana i Marsa trebali biti izvan grada. Očito je da su Rimljani u podizanju hramova vodili brigu o korelaciji između mjesta podizanja hrama i samog božanstva kojemu je hram posvećen pa se tako Venerin hram podizao na mjestu na kojemu je bilo najizglednije da će biti najposjećeniji, dok su se hramovi vezani uz Vulkana i Marsa zbog svoje opasne konotacije smještali izvan gradskih zidina. Sam je ritual završavao postupkom koji je dobio naziv consacratio, što znači da je grad bio posvećen i da je u tome procesu dobio božanske i ljudske zaštitnike, drugim riječima kada su u pitanju ljudski zaštitnici grad je dobio mecene, koji su bili voljni se istrošiti po potrebi u interesu grada.

Rimska zdrava logika

Iako je postupak osnutka bio zamagljen religijskim elementima, u cijelom se procesu najviše pozornosti davalo racionalnim čimbenicima koji su u prvi plan stavljali egzistenciju, sigurnost i praktičnost. O toj zdravoj logici organiziranja gradskih površina svjedoči prostor zvan pomerium, a on je podrazumijevao da se pri gradnji gradova i njihovoj organizaciji ostavi slobodnim dio gradskoga prostora, i to onaj uz njegove zidine, kako s unutrašnje, a tako i s vanjske strane, jer se tako osiguravao slobodan prostor za obranu grada tijekom ratnih zbivanja koja su u antičkim vremenima bila učestala pojava. U Vitruvijevo vrijeme mjernim su se pitanjima bavili agrimenzori, što je dobar pokazatelj da je ovdje opisani postupak osnutka gradova tijekom vremena poprimio normirana i racionalna obilježja.

Način osnutka rimskih gradova samo je potvrda pragmatične naravi rimskog svijeta. No, treba imati na umu da su rimski gradovi često nastajali na područjima na kojima su već postojala naselja koji su se onda prilagođavala rimskim urbanističkim vizijama.

Piše: Sonja Kirchhoffer

[kreja]

Legenda kaže da su Rim 21. travnja 753. godine pr. Kr. osnovala braća Romul i Rem koje je, bačene u košari niz rijeku Tiber, pronašla i odgojila vučica. Upravo je zato brončani spomenik vučice koja hrani blizance i dan danas najpoznatiji simbol grada Rima. Arheološki nalazi početak Rima stavljaju u naselje na brežuljku Palatin koji se u 7. st. pr. Kr. spojio s 6 obližnjih brežuljaka. Ovdje je već 133. g. pr. Kr. nastao prvi milijunski grad tada poznatoga svijeta. Danas u njemu živi oko 3 milijuna Rimljana i bezbroj velebnih spomenika.



Jedina je loša vijest ovdje da bi vam za potpuno upoznavanje Rima, kako kaže Goethe, trebala najmanje dva života. No, svakako stignete upoznati ono najvažnije što Rim nudi.

Poznata je činjenica kako se u Rimu nalazi oko 900 crkava. Svaka je vrijedna posjeta, no crkva koja se gotovo pa automatski povezuje s Rimom najveća je crkva na svijetu - katedrala sv. Petra u Vatikanu. Nalazi se na poznatome Trgu sv. Petra kojim dominira obelisk visok 12 metara kojeg je car Kaligula donio iz Egipta, a vjeruje se kako se na njegovome vrhu čuvaju ostatci križa na kojem je razapet Isus.
Katedrala sv. Petra čuva temelje kršćanske Crkve jer ovo je mjesto mučeništva i groba sv. Petra, prvog rimskog biskupa i prvog u nizu papa. Crkva je sagrađena u 16. stoljeću iznad njegova groba, gradnja je trajala 120 godina, a u izgradnji su sudjelovali najznamenitiji talijanski renesansni umjetnici. Iako je svaki ugao ove crkve vrijedan zaustavljanja i divljenja, najimpresivnije je bezvremensko djelo Michelangela Buonarrotija – Pietà. Ovaj ju je poznati umjetnik radio 25 godina te je ona jedino njegovo potpisano djelo. putovanje u Rim ICT putovanja
U Vatikanu se nalazi i papinska „kućna“ kapela – Sikstinska kapela, u kojoj je Michelangelovo ime opet jedno od najvažnijih budući da je ovaj renesansni genije oslikao cijeli njezin svod. Navodno ga je slikao četiri godine, a svjedoci su zapisali da tijekom tijekom tog razdoblja gotovo i nije napuštao kapelu. Oslikavao ju je ležeći na visoko postavljenim skelama uz svjetlost svijeća. Na kraju je, na zidu iza oltara, oslikao i svoje najpoznatije slikarsko remek – djelo: Posljednji sud.



Osim crkava, obilježje su Rima i brojni trgovi. Svako ćete malo u šetnji gradom naići na trg sa skulpturama i obaveznom fontanom. Jedan je od najljepših takvih trgova Piazza Navona na kojoj se nalaze tri Berninijeve fontane, a najpoznatija – Fontana dei Fiumi prikazuje, prema autorovu mišljenju, četiri najznačajnije svjetske rijeke: Dunav, Nil, Ganges i La Platu. No, fontana koju nikako ne smijete zaobići, naročito ako se želite još koji put vratiti u Rim, je Fontana di Trevi na istoimenome trgu. Sagradio ju je Nicola Salvi, a predaja kaže kako će se vratiti u Rim svatko tko iz nje popije vodu ili baci novčić. O broju putnika koji se žele vratiti najbolje govori podatak da se iz ove fontane godišnje izvadi oko 5 milijuna eura.



No, ono zbog čega će se mnogi zaputiti u Rim njegova je antička povijest, a nezaobilazna je stavka antičkog svijeta rimski Panteon. Hram rimskih bogova koji je jedan od najbolje očuvanih spomenika iz antičkog razdoblja poznat po usklađenosti s Arhimedovom simetrijom jer cilindar i kupola hrama imaju isti promjer. Panteon je sagrađen tijekom vladavine cara Hadrijana u čast poganskim bogovima, a 608. godine preuzela ga je Katolička Crkva i prenamijenila u crkvu svete Marije od mučenika.

Još je jedan biser antičke arhitekture Koloseum, jedno od novih 7 svjetskih čuda koji je najveći je amfiteatar na svijetu, a službeni mu je naziv Flavijev amfiteatar. Ondje su se gotovo pola tisućljeća održavale borbe gladijatora, ali i simulacije pomorskih bitki pri čemu bi Koloseum bio ispunjen vodom. Mogao je primiti 50 tisuća gledatelja koji su na tribinama sjedili odvojeno, ovisno o statusu. Najbolja su mjesta pridadala caru i senatorima, a na vrhu je sjedio običan puk. Dokaz gladijatorskih borbi su podzemni kavezi u kojima su borci čekali izlazak na pijesak borilišta.

Titusov slavoluk, slavoluk Septimija Severa, Saturnov hram i crkva San Lorenzo in Miranda samo su neki od ostataka koji svjedoče o životu nekadašnjeg pravnog, gospodarskog, kulturnog i religioznog života na Rimskome forumu na kojem se nalaze.

Svi su ovi spomenici vidljivi s ceste jer u Rimu niti jedna stambena ili poslovna zgrada ne smije biti viša od 5 katova te ne smije odudarati iz zadanih mediteranskih okvira.

No, osim što su već dokazano majstori arhitekture, talijani su i majstori hrane, mode, sporta… i na svakome vas uglu pozivaju da se prodružite njihovoj dolce viti. To možete ispijanjem expressa koji je dobar u svakome restoranu, ali možda najbolje da ga popijete u poznatome San Eustachiju jer urbana rimska legenda kaže da je tu najbolji. Ako ćete ručati ili večerati, ne zaboravite da ovdje to nećete moći između 15 i 19 sati jer Rimljani smatraju da je to neprikladno. Najbolje je tada se zasladiti nekim od talijanskih slatkih deserata. Tu će vam svoja vrata široko otvoriti najstarija talijanska slastičarna Giolitti ili pak jedna od najvećih, Andreotti.

[kreja]

Rimska kultura, posljednja velika kultura starog svijeta, stvorena je na helenističkom naslijeđu. No, grčka i rimska kultura počivale su na drugačijim vrijednosnim sustavima.

Grčki umjetnici bili su duboko religiozni i njihovo najveće arhitektonsko dostignuće bio je hram. Oni su u svom umjetničkom izražavanju tragali za općim, za idealnom formom, tražili su sklad u jednostavnosti i promišljenom proporcioniranju. Ishodište njihove umjetnosti bilo je u misaonom.


Slavoluk Septimija Severa, Rim

Rimljani su se, naprotiv, kao veliki praktičari, bavili konkretnim, pojedinačnim stvarima. Rimski je umjetnik tražio inspiraciju u iskustvu, u svijetu oko sebe, prikazujući ga onakvim kakav on jest. On arhitekturu shvaća kao formu kojom se zatvara uporabljivi prostor određene namjene. Zbog toga gradi veličanstvene akvadukte, mostove, ceste, kazališta. Za njega hram nije samo mjesto gdje se čovjek obraća Bogu nego i izraz moći vladara koji ga je sagradio.

Na svom vrhuncu, Rimsko Carstvo protezalo se od Perzije na istoku do Škotske na zapadu, obuhvaćajući čitavo područje koje danas nazivamo zapadni svijet. Seneka je rekao da su Rimljani ratovali s mačem u jednoj i lopatom u drugoj ruci. Pružajući osvojenim zemljama sve blagodati svoje civilizacije, širom carstva gradili su ceste, mostove i čitave gradove koji su bili Rim u malom, sa svim funkcijama gradskog života.

Rimska je kultura bila izrazito urbanog tipa, s gradovima koji su bili brižno planirani kako bi zadovoljili sve potrebe svojih stanovnika. Povodom važnih događaja vladari su priređivali velika javna slavlja, a jedan od takvih događaja bio je i doček vladara koji se vraćao s pobjedonosnih osvajačkih pohoda. Vrhunac svečanosti bio je prolazak povorke kroz slavoluk – simbol pobjede.


Slavoluk Septimija Severa, Rim

Slavoluci su odraz praktičnog rimskog duha. Luk, kao konstrukcija, uz svod i kupolu, izum je rimskih graditelja koji im je omogućio da stvore takve monumentalne građevine kao što su Koloseum ili Panteon. Ali samo je rimski umjetnik mogao utilitarnu, inženjersku konstrukciju izdvojiti od njezine funkcije i pretvoriti je u spomenik. To nije bio samo slučaj s lukom: Trajanov stup, visok 40 metara, obavijen spiralnim reljefom s prikazom prizora iz bitke protiv Dačana, stojeći usamljeno na Trajanovom forumu, nosi u sebi istu ideju.

U oblikovnom smislu, trijumfalni luk prijelazni je oblik između skulpture i arhitekture. To je monumentalni ulaz koji ne vodi u neki zatvoreni prostor, on je element urbanističke organizacije, ali i skulptorsko djelo.

Iako je luk sam po sebi plošna forma, kod slavoluka on se nalazi u masivnom zidu u kojem se gotovo pretvara u svod. Luk je sa strana bio pridržan kratkim zidovima na kojima su se nalazile skulptorski obrađene ploče. Iznad vijenca bila je atika, niski zid koji je služio za konstruktivno učvršćenje. Na njoj se nalazio natpis, urezan ili načinjen od brončanih slova, a nosila je i slobodnostojeće skulpture, obično od pozlaćene bronce.

Prvi slavoluci bili su jednostruki, kasnije su se počeli pojavljivati trostruki lukovi, jedan veći središnji luk i dva manja sa strane. Taj je oblik zbog stabilnosti zahtijevao veći i viši vijenac.


Trajanov slavoluk u Anconi

Prvi komemorativni lukovi potječu iz II. st. pr. Kr.; Stertinius ih je posvetio svom pobjedonosnom pohodu u Španjolsku, ali tek su od Augusta i njegovih neposrednih nasljednika slavoluci postali ustaljeno obilježje umjetničkog izražavanja. Carevi poput Hadrijana, Trajana ili Septimija Severa gradili su slavoluke po čitavom Carstvu; u samom Rimu zabilježeno ih je više od pedeset. Najčešće su bili smješteni na važnim gradskim točkama, na primjer na ulazu na forum. Ponekad, kao u Timgadu u Alžiru, u gradskim su se zidinama nalazili otvoreni slavoluci koji su u razdoblju mira imali ulogu gradskih vrata. Drugdje, primjerice u Canosi, Asti i u Aquinu, opkoračili su pristupnu cestu izvan gradskih zidina. Položajno je možda najspektakularniji bio slavoluk u Anconi koji se uzdizao na kraju lukobrana dominirajući pogledu i s kopna i s mora.

Osnovna arhitektonska forma prvih slavoluka ostala je tijekom vremena gotovo nepromijenjena. Ono što se mijenjalo bila je skulptura, odnosno način umjetničkog prikaza koji je pratio razvoj slobodnostojeće skulpture. Konstantinov slavoluk u Rimu iz IV. st. ukrašen je skulpturama koje potječu sa starijih spomenika iz doba Trajana i Hadrijana. Dio reljefa je iz Konstantinova doba, a to je njegov prikaz kako po ulasku u Rim drži govor Senatu i narodu. Kompozicija je strogo simetrična, car je u središtu licem okrenut prema promatraču, a svi ostali likovi prikazani su iz profila. Dvije statue u kutovima govornice, okrenute frontalno kao i car, prikazuju careve Marka Aurelija i Hadrijana. Ovdje se već nazire određena ukočenost i shematiziranost oblika, karakteristična za ranokršćansko razdoblje i zamiranje antičke umjetnosti.

* * *
Slavoluci nisu bez razloga postali simbol Rimskog Carstva. Oni su utjelovljenje jedne velike kulture na čijim zakonima, religiji i tehničkim dostignućima počiva naša današnja civilizacija. Slavoluk je, nakon što je vojskovođa prošao kroz njega, simbolički označivši svoj ulazak u nove zemlje, ostajao kao trajni podsjetnik na pobjedu. Reljefi kojima je bio ukrašen prikazivali su prizore iz borbe, carevu povorku ili neki drugi stvarni događaj i zato je slavoluk imao i vrijednost povijesnog dokumenta i svjedoka jednog vremena.

Autor: Suzana Dobrić Žaja

[kreja]

Blizu bivše zračne luke Zagreb nalazi se ova drvena kapelica. Prije je ona bila u polju sada kraj nje prolazi istočna Velikogorička zaobilaznica.

Na prostranom polju, pokraj Zračne luke Zagreb, smještena je kapelica Ranjenog Isusa. Ovu kapelu je podigla i opremila Rozalija Plepelić udovica plemića Ladislava Plepelića 1758. g. Njezina današnja vrijednost su dekoracije pročelja. Od hrastovih je greda s tri oltara posvećena Ranjenom Isusu, Žalosnoj Majci Božjoj i Isusovom krunjenju trnovom krunom. Na pročelju kapele ispisana je bojom godina 1896. što prema tipu kapele i načinu obrade planjki (drvenih greda) može odgovarati godini izgradnje. Streha je optočena zubcima u obliku kapljica, koje su baš kao i drugi ornamenti na pročelju kapele obojeni bojama hrvatske trobojnice: crven, bijeli, plavi. Zidove interijera krasi Križni put izvornog umjetnika u drvu Mate Mihinice iz Obrezine.

[kreja]

Snimljeno iz zraka


Čikago, Ilinois


Hong Kong


Meksiko Siti, Meksiko


Doha, Katar

[kreja]

Trebinje se nalazi podno planine Leotar, na toku Trebišnjice, a grad je poznat po suncu i mnoštvu toplih dana u godini, vinogradima i vrhunskom vinu, manastirima s dugom tradicijom i platanima, drveću koje gradu daje dodatnu čar i kreira idiličnu atmosferu.



Arslanagića most

Ovaj jedinstveni spomenik nazvan je po Arslan-agi koji je bio, ne graditelj, već mostar koji je naplaćivao mostarinu. Kameni most preko Trebišnjice dugačak je 92,5 metara, a kada na to dodamo da visina luka ide i do 15 metara, dobijamo srednjovjekovni spomenik masivnih dimenzija. Arslanagića most je vjerovatno jedini spomenik ove vrste na svijetu koji je premještan s jedne lokacije na drugu.

Osim Arslanagića mosta, kao jedan od značajnijih kulturnih spomenika vrijedi istaći Muzej Hercegovine koji se nalazi u blizini centra grada uz samu Trebišnjicu, a osnovao ga je pjesnik Jovan Dučić, rođen u Trebinju.



Religijski objekti

Među značajnijim religijskim objektima ističe se manastir Tvrdoš nastao još u 14. stoljeću, a osim duge tradicije i značajnih lokalnih relikvija poznat je i po proizvodnji vrhunskog vina, pića kojim Trebinje i prostor oko Trebinja svakako obiluju.

Džamije Osman-paše Resulbegovića, starija koju je podigao u ime sultana Ahmeda III i mlađa koju je podigao u sopstveno ime, izgrađene su početkom 18. stoljeća. Džamiju podignutu u ime sultana gradili su dubrovački majstori koji su bili česti i poželjni gosti u Trebinju. Potonja, džamija Osman-paše Resulbegovića, u poređenju s ostalim džamijama u Bosni i Hercegovini izgleda doista neobično. Dugoročni i višestoljetni historijski utjecaji drugih kultura na Trebinje se odlično ogledaju u ovoj džamiji koja osim orijentalnog stila ima i elemente arhitekture karakteristične za mediteranske kulture i graditelje.

Legenda kaže da je Osman-paša optužen u Istanbulu jer je u svoje ime u Trebinju izgradio džamiju ljepšu od one koju je gradio u ime sultana. Sultan Ahmed III izdaje naređenje kojim se on i njegovih devet sinova osuđuju na smrt, a Osman-paša Resulbegović zaputio se u Istanbul tražeći pomilovanje. Molba je odbijena, a pogubljen je 1729. godine.



Hercegovačka Gračanica je sakralno-turistički kompleks novijeg datuma, a arhitektonski veoma lijep i kompaktan objekt smješten je na brdašcu iznad grada. Ovaj svoj ukras Trebinje dobija 2000. godine, a u blizini "Gračanice“ nalazi se vidikovac s odličnom panoramom grada i planine Leotar.

Idilična i unikatna atmosfera

Ovaj grad(ić) na krajnjem jugu (Bosne i) Hercegovine je zaista jedinstven i idiličan. Jedan od glavnih razloga tome je blizina mora i ranije spomenuti utjecaj mediteranskih kultura, a ne treba zaboraviti ni blizinu "tromeđe" Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore.

Atmosfera u Trebinju u pojedinim dijelovima grada neodoljivo će vas podsjetiti na onu u primorskim gradovima, a i temperature zraka su često u skladu s tim. U gradu možete pronaći restorane koji služe veoma kvalitetna jela primorske kuhinje, a na nekoliko lokacija su dostupni i lokalni proizvodi Hercegovine proizvedeni na tradicionalan način.

rebinje nemojte napustiti bez čaše vina, neke od vinarija s ovog područja imaju dugu tradiciju, vrhunski kvalitet i nemali broj međunarodnih priznanja... S razlogom!

Predah i pauzu uz kafu potražite u centru grada, u ljetnoj bašti Platani, prepoznatljivom simbolu ovog grada i najzačajnijem okupljalištu kako lokalnog stanovništva tako i turista.

Legenda kaže da je s Austro-Ugarskom u Trebinje stigao i baron Babić, komandant grada. Baronova kćerka, krhkog zdravlja, umire sa svega 16 godina, a u njenu čast Babić je u centru grada posadio 16 platana.
Nakon baronovog doprinosa gradu u čast kćerke, kroz historiju je u Trebinju posađeno još stabala ovog masivnog drveta te se procjenjuje da ih u gradu danas ima oko stotinu.

Ispijajući kaficu u hladu platana, uživajte u bogatstvima Bosne i Hercegovine te obavezno planirajte dalja putovanja unutar naših granica. Do čitanja.

[kreja]

Šest metara dug čamac iz doba Austrougarske, ronioci su u ponedjeljak, 16. avgusta 2021. izvukli iz rijeke Trebišnjice, u samom centru Trebinja, gradića na krajnjem jugu Bosne i Hercegovine (BiH).

Čamac je napravljen, odnosno kupljen 1898. godine. Izradila ga je najvjerovatnije kompanija „Tedesko and Co.“ u Bocanu u Italiji. Srećna okolnost je što na ovom eksponatu ne moramo mnogo da tragamo za porijeklom i datovanjem pošto su sačuvane dvije pločice koje govore o godini i proizvođaču