BH standard vs ostali

[Peace]

U Georgiji 3-4 clana mogli bi izac na kraj s nekih $4000 mjesecno. To je bez imalo luksuza, da kuhas kuci, kupujes na ponudama, ne bacas ispravno i citavo, sam svoje auto odrzavas, da si na vrijeme kupio kucu tj kad su bile upola jeftinije.
Znaci stvarno da pazis na svaki dolar.

[blackadder]

https://www.aa.com.tr/ba/ekonomija/bih- ... km/2359743

I zamisli sad porodicu gdje jedno radi sa 1000KM platom, a potreba 4-člane porodice otprilike 2500KM
.


A u proteklih nekoliko mjeseci ovamo su se cijene uduplale, ali doslovno uduplale. Baš me zanima koliko će sad iznositi ta korpa, ali ne bi me čudilo da bude preko 3000KM

[Peace]

Svugdje su cijene skocile mnogo.

[blackadder]

Svugdje su cijene skocile mnogo.

Nedate vi iz dijaspore nama ovamo da se žalimo nikako

[Peace]

Svugdje su cijene skocile mnogo.

Nedate vi iz dijaspore nama ovamo da se žalimo nikako

To je nesto obostrano.

Kad god bih iznosila stvarno stanje odavde, neko bi mi prigovorio da mi u dijaspori samo kukamo.

[Peace]

Nasla sam na jednom Hr portalu da oni objavljuju iskustva ljudi koji su iz neke druge zemlje dosli da zive kod njih.

Ja sam nesto uvijek volila to citati, pa cu nam prenijeti jednu pricu, za slucaj da je jos nekom zenimljivo


Camilo iz Bogote o životu u Zagrebu: Mislite da je loše u Hrvatskoj? Imajte na umu jednu stvar



Većina ljudi u Hrvatskoj zna Kolumbiju kao zemlju izvoznicu kave, smaragda ili droge. I dok nije rijetkost naletjeti na članke o prosvjedima protiv korupcije ili izručenja opasnih narkodilera Amerikancima, mnogi će se prije sjetiti nenadmašnih kolumbijskih sapunica koje su se prikazivale na televiziji. Što znači živjeti u Hrvatskoj i koje su razlike između Lijepe naše i rodne mu zemlje za serijal Večernjeg lista 'Stranci u Hrvatskoj' ispričao je 29-godišnji novinar Fabian Camilo Martínez iz Bogote. - Stigao sam u Zagreb prije tri godine na poziv svoje djevojke Hrvatice koju sam upoznao u Španjolskoj - kazao je i dodao kako je prije toga njegova djevojka posjetila njegovu rodnu zemlju. - Svidjelo joj se tamo. Ne može ti se ne svidjeti Kolumbija - govori uvjereno.

- Kasnije sam ja došao ovdje i to je bio pravi šok za mene jer ja tad nisam pričao engleski jezik, a tad sam prvi puta čuo hrvatski jezik. Za mene je to bilo nevjerojatno. Nisam mogao ni zamisliti da tako nešto postoji. Čuo sam za Hrvatsku zbog nogometa, ali nisam mogao zamisliti da bih život mogao početi ovdje.

'Hajdemo pokušati još jednom' Priznaje nam kako mu je bilo jako teško na početku zbog neznanja jezika, različite kulture, hrane, klime te da mu u tim okolnostima nije bilo nimalo lagano prilagoditi se životu u Hrvatskoj. - Prvi posao koji sam imao u Hrvatskoj je bio u uzgoju rajčice. Upravo je to bila prva riječ koju sam naučio na hrvatskom - rajčica - smije se, no ističe kako je posao bio težak jer je uz taj posao radio i u građevinskom sektoru. - Bila je zima i radio sam bez jakne jer sam glup. Nisam znao kakva je ovdje klima, ali sam brzo naučio. Pokušavao sam naći bolji posao i onda sam našao posao konobara. Bilo je to dobro iskustvo, ali bilo je teško. Nisam znao jezik i želio sam već pričati s nekim tko zna moj jezik. Tad sam otišao u Barcelonu na 6-7 mjeseci i tamo je bilo čak i teže. Tamo je jako puno ljudi iz Latinske Amerike i nema baš prilika, a još je prisutna i diskriminacija. Onda me nazvala tvrtka iz Hrvatske i ponudila mi dobro plaćeni posao pa sam si rekao 'Hajdemo pokušati još jednom'. Prije nego je došao u Zagreb, čuo je za Hrvatsku samo zbog uspjeha Vatrenih. Napominje nam kako u lokalnim medijima najvažnije su uvijek zemlje poput SAD-a ili europske zemlje poput Francuske i Njemačke, te da se male zemlje baš i ne spominju. - Kad pričam s ljudima koji su došli ovdje iz Latinske Amerike i pitam ih jeste li znali prije ovoga za Hrvatsku, svima njima odgovor je ne. - Kad sam prvi put čuo nekoga da govori hrvatski jezik, nisam ništa razumio niti jednu riječ. Sad je puno bolje, razumijem nešto. Ipak sam tu tri godine i stalno slušam hrvatski, bilo da je to na televiziji, u tramvaju ili oko sebe. Moje uho se počelo lagano privikavati i na sve različite dijalekte. Dobro je to iskustvo. Ističe kako mu se sviđa ovdje i da se ne osjeća diskriminiranim. - Ljudi me podržavaju, što je nevjerojatno. Hrvati na prvu dignu zid i stava su da im se ne ulazi u privatni prostor. To je jedna istančana karakteristika kod Hrvata, dok je to posve drugačije kod Latinoamerikanaca. Kod nas ne postoji prostor. To je velika razlika, ali ljudi u Hrvatskoj su jako ljupki. 'Mi volimo akciju, ali vi' Na pitanje osjeća li se sigurnim u Hrvatskoj, kratko odgovara: 'Da, naravno' te nam je objasnio i zašto. - Ja sam iz Bogote. To je opasan grad. Ljudi gube svoj život zbog mobitela, zbog ničega. A ovdje se pak ništa ne događa, pomalo je to i dosadno. Mi volimo akciju, ali vi... - šali se 29-godišnjak, samo kako bi se uozbiljio. - Ovdje je jako sigurno. Osim toga, kad ovdje imaš posao možeš si platiti stanarinu, hranu, odjeću...S tim novcem ti možeš živjeti. Oprosti, ali ljudi u Hrvatskoj se stalno žale, a kad dolaziš iz Latinske Amerike vidio si posve drugačiji način života. Mi tamo pokušavamo preživjeti, a vi tu živite. Vi možete otići na more s obitelji. Sigurni ste. Imate hranu. U ljudskoj je naravi željeti više. To je posve u redu. Ja sam isti takav. Da nisam, ne bi bio tu - napominje.

Zanimalo nas je koje su razlike kad je riječ o uvjetima rada u Kolumbiji i Hrvatskoj. - Ako idem uspoređivati poslove u Kolumbiji i Hrvatskoj, poslovi su ovdje dobri, samo ljudi to ne vide. Tamo radiš šest dana u tjednu, potom imaš jedan dan slobodan. Nakon toga radiš sedam dana, potom opet radiš šest dana i slobodan dan. U mjesec dana imaš dva dana slobodno, a radni dan traje 9-10 sati. To nije život. Kad sam se ovdje doselio i rekli su mi 'radiš pet dana i imaš dva dana slobodno' bio sam oduševljen. Imate godišnji odmor. To je dobro - kaže i dodaje kako postoje ljudi koji u Kolumbiji imaju pet radnih dana. Osvrnuo se i pojasnio dodatno razlike. - Kad sam stigao ovdje, ljudi su mi govorili da putuju do posla 45 minuta i kako je to daleko. Ali to je ništa. Ako ideš s biciklom, to je upola toliko. U Kolumbiji kad ideš od jednog dijela grada to traje oko tri sata ovisno o prometu, onda radiš 9 sati, ponovo ideš doma gdje nešto pojedeš i ideš spavati. Ne možeš uživati u životu. Ako misliš da ti je loše u životu, odi u Kolumbiju i kad se vratiš reci mi kako ti je u Hrvatskoj - ustvrdio je i ponovio svoj poziv: - Odi tamo i radi mjesec dana i pokušaj živjeti s time i reci mi kako ti je bilo i je li ti se svidjelo. I dok rijetko koji Hrvat bi bio u stanju suzdržati se svojih kritika o zdravstvenom sustavu, Camilo ima pak malo drugačiju perspektivu. - Ovdje ako si bolestan, možeš otići na bolovanje. Tamo ako si bolestan, moraš odmah otići kod liječnika po papire, dok tu ti vjeruju da si bolestan. U Kolumbiji su pak 'ne želiš raditi, zar ne? Želiš izgubiti svoj posao' - priča nam mladić iz Kolumbije. - Zdravstveni sustavi u Hrvatskoj i u Kolumbiji su jako različiti. Ovdje imaš svog doktora i on zna sve o tebi, pa je puno lakše da se dijagnosticira bolest. Vlast u Kolumbiji ne ulaže dovoljno u zdravstvu, pa jako puno ljudi umre u bolnici čekajući doktore - kaže i objašnjava i to da u metropolitanskom području glavnog grada Kolumbije živi 10 milijuna ljudi i da nije moguće imati toliko liječnika na tu populaciju. Napominje kako je u Kolumbiji prisutno i privatno i državno zdravstvo. - Privatno je samo za bogate, a druge je besplatno, ali je jako loše. Ako imaš srčani udar, daju ti acetaminofen i kažu 'vidimo se za tri dana'. Čuo sam jako puno priča o ljudima koji su umrli u takvim okolnostima. Ljudi umiru od raka jer se nitko ne brine za njih. To je jako veliki problem, kao i korupcija. Baš kao što i Hrvatska ima problem s korupcijom. Kao netko tko je živio u obje zemlje, upitali smo Camilla da nam objasni razliku. - Objasnit ću na primjeru. U Hrvatskoj imaš 10 kuna da kupiš primjerice stol, vlast uzme jednu ostavi 9 kuna. Korupcija je, ali ne ukradu sve. U Kolumbiji ukradu 9 kuna, a ostave 1 kunu. To je ta razlika. Vi ovdje imate hranu. To je jako važno. Imate pun frižider, ali u Kolumbiji ljudi rade cijeli dan i imaju jedno jaje za pojesti. Treba gledati i na taj način. 'Nedostaju mi i prijatelji i obitelji' Mnogi su napustili Hrvatsku kako bi u nekoj drugoj zemlji stvorili bolji život. Ali 29-godišnjak je stava kako ne možeš ići uspoređivati Hrvatsku s Njemačkom ili Švedskom. - Da, oni zarađuju više novca, ali stanarina je visoka i hrana je skupa, tako da ti to dođe na isto. Trebaš vidjeti koje mogućnosti imaš ovdje i vidjeti možeš li ovdje prosperirati. Dobar je život, sigurno je ovdje. Jasno mi je zašto bi išao vani, ali ako možeš ostati ovdje... Na pitanje što mu nedostaje, kao iz topa je ispalio: 'Hrana'. - Nadam se da ću iduće godine posjetiti svoju obitelj. Bilo bi sjajno da mogu ići. Nedostaju mi i prijatelji i obitelji. A hrana...Hrana je ovdje dobra, drugačija, ali dobra. Ali nemoguće je zamijeniti prijatelje. Imam ja ovdje prijatelje, ali nije to to. A obitelj...Nedostaje mi mama, braća pogotovo u ovo doba Božića. Na pitanje kako su reagirali na njegov odlazak, odgovara: - Pa rekao sam mami i ona je samo rekla 'ako želiš ići, idi'. Ona je otvorena uma i stava je ako možeš napraviti si bolji život u drugoj zemlji onda to treba napraviti. Vjerovali su da ću imati bolji život u Hrvatskoj. Baš su bili puni podrške. Kad te obitelj podržava, puno je lakše se suočiti s problemima.

Otkrio nam je da se u Hrvatskoj nalazi puno stranaca iz Latinske Amerike, posebice iz Argentine te da velikim dijelom je riječ o ljudima kojima je neki predak bio iz Hrvatske. - Čak imamo i svoje barove. Jedan se zove Juanita, blizu je trga. Vidio sam puno kafića koji organiziraju 'latino partyje', ali to nema veze s Latinskom Amerikom. Upitan kako se on sam promijenio po dolasku u Hrvatsku, navodi kako ima osjećaj da se 'europeizirao'. - Sve više postajem Hrvatom. Počinjem uživati u tome da izlazim vani s prijateljima i pijem jedan te isti espresso dva sata. Kad je zima, idemo do trga. Uživam u tim sitnim trenucima, kad radim kuhano vino s prijateljima. - Imao sam priliku putovati. Sjećam se nekih mjesta koje sam posjetio poput Zadra, Malog Lošinja i Opatije. Ustvari, sjećam se svojeg prvog kulturološkog šoka. U Kolumbiji imamo pješčane plaže, a ovdje imate kamene. Kako ljudi mogu spavati po tome? Meni to još uvijek nije uspjelo. Probao sam, ali mi ne ide - priznaje. Svidjela mu se Dalmacija i Primorje, pogotovo more i boje koje poistovjećuje s tim područjem. - Tad sam počeo voljeti Hrvatsku. Kad sam otišao na plažu. Volim morsku hranu. Genijalna je. Jako je dobra kvaliteta i jeftino je. Ovdje sam probao prvi puta hobotnicu. Pitao sam se kako to mogu jesti i onda sam probao i bilo mi je super. Jako su mi se svidjele lignje, pogotovo kad jedemo u restoranima na plaži - prepričava ushićeno. Otkrio nam je i sport koji Hrvati obožavaju, ali u njegovoj zemlji nije toliko poznat. - U Kolumbiji nikad ne čujemo o rukometu. Kad sam došao ovdje, bio sam 'to je nogomet, ali s rukama' - smije se i nastavlja: - Ali rado bih probao. Nisam imao priliku, ali volio bih - ističe sramežljivo.

[Zenos]

Ma, kakve su ovo ublehe

Počinjem uživati u tome da izlazim vani s prijateljima i pijem jedan te isti espresso dva sata.

Mora da je zbog dobrog standarda koji je ranije pohvalio.

[Peace]

Ma, kakve su ovo ublehe

Počinjem uživati u tome da izlazim vani s prijateljima i pijem jedan te isti espresso dva sata.

Mora da je zbog dobrog standarda koji je ranije pohvalio.

Nije on stavljo naglasak na jedan expreso za dva sata, vec na dva sata za jedan expreso.

Ako me razumijes

Mislim ono koliko se ima vremena za dangubu.

[Zenos]

Ma, kakve su ovo ublehe

Počinjem uživati u tome da izlazim vani s prijateljima i pijem jedan te isti espresso dva sata.

Mora da je zbog dobrog standarda koji je ranije pohvalio.

Nije on stavljo naglasak na jedan expreso za dva sata, vec na dva sata za jedan expreso.

Ako me razumijes

Mislim ono koliko se ima vremena za dangubu.

Kazu, kad god Balkanac kaze ili napise "Expreso", jedan Talijan se objesi

Kad vec imas vremena, mozes obici vise mjesta ili naruciti vise puta na istom, ali trebaju pare.

Naglasio je on vise stvari, mahom netacnih, od radnog mu tjedna do sigurnosti.

Ovaj se samo previse zacop'o.

[Peace]

Ne kuzim tu foru, sto se Italijan objesi

Pa ne moze covjek tolko kafe unositi, bice mu muka

[Bella]

nije napisano ispravno.. espresso/exspreso/
a, ludi talijani to ne podnose.. da se neko igra s njihovim

[Zenos]

Ma ja, zabarska posla.

[Zenos]

Ne kuzim tu foru, sto se Italijan objesi

Pa ne moze covjek tolko kafe unositi, bice mu muka

Jedino ako mu niko nije rek'o da ima i drugih pica Zg.

[gripen]

dva fildzana,ujutro,i navece ....
i...kapak ....
volim expreso...mogu ga cjedit dva sahata ....

[Peace]

Citala sam nocas malo blogove na Aljazeri, i ovo mi je bas za ove teme

Holandija: Skupe stanarine, još skuplji vrtići i veliki studentski dugovi

Često su mi ljudi znali reći da bi bi bilo dobro da malo manje ukivam Holandiju u zvijezde. Kad sam tu kritiku primio k znanju, onda sam pretjerao i otišao u drugu krajnost, tvrdeći kako sam sve negativno što sam vidio u Bosni, zatekao i ovdje u Holandiji. Ipak, i jedno i drugo je vjerovatno netačno, ali da u BiH ima boljih stvari nego u Holandiji, to je definitivno tačno. Nema ih mnogo, ali ipak ima.

Jedna od tih boljih stvari su vrtići. Holandija važi za zemlju u kojoj porodiljno bolovanje traje izuzetno kratko. Trudnoću vodi babica, i ako je sve u redu, doktora nikada nećete vidjeti, a da li je sve u redu odlučuje takođe babica. Razne su horor priče koje sam ovdje čuo tokom trudnoće, ali i samog poroda, a jednoj od njih sam svjedočio i sam, s tim da priznajem kako je, nakon što su doktori preuzeli slučaj, sve bilo perfektno.

Nakon rođenja djeteta dolazi drugi horor, a to je majčin povratak na posao nakon samo dvanaest sedmica. Ako vam se dijete rodi ranije, one četiri sedmice trudničkog bolovanja možete prenijeti na porodiljno, ali sa otprilike tri mjeseca, potomstvo je već osuđeno na vrtić jer dojenje kao da je precijenjeno.

Cijena vrtića je oko 90 eura po danu, što znači da ćete mjesečno izdvojiti oko dvije hiljade, a zavisno od godišnje zarade, vratiće vam se između 33 posto i 96 posto, s tim da će većina roditelja koji oboje rade dobiti oko polovine iznosa nazad. Svejedno, cijena od hiljadu eura mjesečno je kao i rata kredita, kao i stanarina, nešto što ne možete priuštiti plaćati duplo, i zbog toga se mnoge žene odlučuju ne raditi, a mlađi parovi i nemati djecu.

I sami smo bili upali u tu klopku, pa kad bi nas ljudi pitali „kad će dijete“, mi bismo računali da trenutno nije moguće, a nekako se nismo htjeli voditi time da svako dijete ima svoju nafaku. O kvalitetu vrtića ću drugom prilikom, ali samo ću reći da smo jedva našli vrtić koji djeci služi toplu hranu za ručak.

Nova pravila
Nova holandska vlada, uspostavljena poslije dugih pregovora, konačno bi mogla ukinuti ovakve ogromne naknade, te najavljuju da niko neće plaćati vrtić više od pet posto ukupnog iznosa. Cilj im je vratiti žene na berzu rada, čime bi se osvježilo tržište i samim tim više novca upumpalo u državni budžet preko poreza. S obzirom na manjak radne snage, i činjenicu da žene zarađuju neuporedivo manje od muškaraca, čini se kao dobar potez, gdje bi se konačno muška i ženska zarada barem dijelom približile jedna drugoj.

Pored problema predškolskih ustanova u kojima je najavljena revolucija, spominje se i ponovno uvođenje studentskih stipendija. Pošto sam došao na spajanje porodice, imao sam priliku studirati kao domaći student i dobro se sjećam koliko mi je značilo tih 992 eura mjesečno, od čega je preko pola bio poklon jer sam završio studij.

U međuvremenu je to ukinuto i bilo je moguće dobiti taj novac isključivo na posudbu. Student koji nema posao jednostavno mora uzeti cijeli taj iznos, što na kraju stvori dug koji je veoma teško vratiti, čak i po 50 ili 60 hiljada eura, zavisno od trajanja studija. Ponovnim uvođenjem stipendija studij će praktično ponovo postati besplatan, a svako će imati pravo finansiranja ukoliko započne studij prije napunjene tridesete godine života.

Studenti s državljanstvima Evropske unije takođe mogu dobiti ovu stipendiju, ali moraju raditi određeni broj sati sedmično, što ima smisla jer se time kroz porez novac ipak okreće, dok studenti koji nisu iz EU moraju platiti basnoslovne školarine, tako da za smrtnike iz BiH, Srbije, Crne Gore, Makedonije ili Kosova i dalje neće biti mjesta pod holandskim univerzitetskim suncem.

Ono što je boljka holandskog društva već zadnjih nekoliko decenija je nedostatak stambenih jedinica, pa je normalno da se ljudi bez partnera udružuju i žive zajedno, što je na Balkanu prilično neuobičajeno. Ovdje čak osoba s prosječnom platom ne može ni priuštiti da živi sama, osim u nekoj garsonijeri koju je veoma teško naći, ili u nekom gradu sat vremena od Amsterdama.

Barata se s cifrom od stotina hiljada stanova manjka. Portal dutchreview.com predviđa da će se do 2030. godine morati izgraditi 854.000 novih stambenih jedinica, što zbog postojećeg manjka, što zbog predviđenog rasta populacije. Međutim, postoji mnogo objektivnih razloga zašto je to teško izvodljivo, kao što su propisi o ispuštanju nitrogena, veličina države i nedostatak fizičkog prostora, nedostatak građevinskih radnika, karteli koje stvaraju investitori, previše turizma u centralnim dijelovima zemlje, itd. Nova Vlada planira oformiti posebno ministarstvo stanovanja, i obećavaju izgradnju dovoljnog broja jedinica za sve.

Pitanje zdravstva
Pored ove tri nabrojane stvari, posebno će se uložiti u borbu protiv globalnog zagrijavanja, povećaće se minimalna plata, osmisliti nove elektrane i uložiti u policiju, sudstvo i borbu protiv organizovanog kriminala.

Iako se čini da su mislili na sve, u novom planu nema nijedne jedine riječi o zdravstvu, tako da izgleda da Holandija predviđa skorašnji prestanak pandemije i ne planira praviti nove bolnice, uvoziti doktore, širiti odjele intenzivne njege, niti činiti bilo šta da telefonsko liječenje prestane biti praksa. Holandski zdravstveni sistem se dosta dobro nosio s pandemijom, ali daleko od toga da je sve idealno, posebno nama južnjacima koji smo navikli na antibiotike, koji imamo kulturu prevencije i koji ćemo otići doktoru i kad možda ne bismo morali.

U svijetu gdje su osnovne ljudske potrebe ispunjene, ovo se čini kao zaista dobar plan za naredne tri godine, pogotovo s obzirom da su stanovanje i vrtići godinama bili problem većini ljudi koji tek počinju raditi.

Potrebno je bilo da godine prođu da bi neko mogao početi sređivati život i živjeti kako su starije generacije podrazumijevale. Posebno je interesantno da novi sastav Vlade čine tri desničarske i jedna partija lijevog centra, ali kad u državi ima novaca, vrlo brzo se zaboravi na ideologiju, pa se onda priča o kvalitetu stanogradnje, obrazovanju i ostalim životno važnim temama. Ako ispune sve obećano i budu u pravu da je zdravstvo dovoljno dobro organizovano, ovo će biti jedna od najboljih vlada u proteklim decenijama. Ali hajde prvo da skočimo, pa ćemo onda reći hop. Premijer Rutte i ekipa su na potezu.

[Peace]

Druga strana / Dragana opisala kako se živi u Švicarskoj

Nije tajna da Srbi koji se odluče da život nastave u inostranstvu obično kreću put Švicarske, što zbog visokog standarda, što zbog dobrog i sigurnog života.

Besprijekorna, čista i uređena zemlja u kojoj su kriminal i korupcija apstraktni pojmovi, zapravo su samo privid o kojem svjedoče ljudi s Balkana koji tamo žive.

Prosječna plata u ovoj zemlji je oko 4.000 švicarskih franaka, odnosno oko 3.500 eura, a iznos zavisi od kantona do kantona. Ta cifra nama na Balkanu zvuči nestvarno i sigurni smo da bi se sa takvom platom ovdje živjelo bogovski, piše Telegraf.

Međutim, ta plata u ovoj zemlji nije dovoljna za život, kada se plate svi troškovi.

Prosječno domaćinstvo od dva člana za poreze, socijalno i zdravstveno osiguranje mjesečno izdvaja oko 2.600 franaka. Na hranu, stanarinu, odjeću i prevoz odlazi još 5.500 franaka.

Dragana Marković (45) iz okoline Svilajnca je u Švicarsku otišla prije više od 20 godina.

Pobjegla je za boljim životom i našla ga je u gradiću Montre na Ženevskom jezeru, ali kako kaže, uz velike žrtve i odricanja.

U početku je bilo baš teško, nikoga ne poznaješ, ne znaš jezik, ali sam vjerovala da ću uspjeti. Radila sam poslove za minimalnu platu, a kada platiš sve račune, ne ostane ti ništa - ističe Dragana.

Stanovi u Šviarskoj koštaju između 3.000 i 4.000 hiljade franaka, a ukoliko imate sreće da nađete smeštaj za 1.500 franaka, iz njega nikada nećete izaći.

Nezaposlenost u ovoj zemlji skoro da ne postoji, a i oni koji ne rade, dobijaju "mesečnu platu" od države i beneficije za iznajmljivanje stana.

U ovoj zemlji sve funckioniše kao švicarski sat, ali se zato i sve plaća. Gradski prijevoz je tačan, vozovi i autobusi stižu tačno u minut, ali zato vožnja vozom od jednog do drugog mjesta, između kojih ima 3 stanice košta 4 franka u jednom pravcu. Za autobuski prevoz do centra Montrea i nazad treba da izdvojite oko 5 franaka.

U Švicarskoj postoje zakoni koje svi poštuju. Možda zato jer ako nešto prekršite, morate da platite kaznu i to ne malu. Na autoputu postoje brojni radari i ako prekoračite brzinu, na vašu adresu stiže kazna od nekoliko stotina franaka.

I Draganina porodica danas živi u Montreu, a kako kaže, viđaju se jednom sedmično. Ona dodaje da su ljudi otuđeni, zavisnost i ljubomora su česte pojave, a komšije skoro i da ne pričaju.

"Nama, koji smo iz Srbije i navikli smo da su nam najbolji prijatelji upravo komšije, ova situacija izgleda veoma čudno. Ako slučajno voziš bolji auto ili živiš u većem stanu od komšije Švajcarca, dolaziš u situaciju da ti se uopšte i ne javljaju na ulici", ističe ona.

Ona kaže da se u Švicarskoj poštuju sva pravila, ma koliko vam ona zvučala bizarno. Tako i komšija može da vam zabrani da koristite prečicu do svoje kuće, jer je ona u njegovom vlasništvu. Dešava se da taj putić ograde, stave kapiju i ključ samo zato jer je to njihovo vlasništvo. Ako to ignorišete i nastavite da koristite prečicu, očekujte obavještenje iz opštine, upozorenje, a na kraju i kaznu.

"U selima nemate pravo da prođete nekom ulicom do svog doma ukoliko u njoj ne živite. Zbog toga, na primjer, morate kolima da kružite kako biste stigli do svog doma, iako do njega vodi i kraći put. Sve je ovdje regulisano i za svaki prekršaj postoji kazna. A kazne nisu male, zbog čega ljudi i poštuju sve", dodaje Dragana.

U Švicarskoj u 12 sati svi odlaze na pauzu za ručak. Međutim, iako je standard visok, jedna cijela plata izdvaja se za račune i komunalije. A opštine redovno uvode nova pravila, koja vam dodatno izmame novac.

Tako su uvedeni posebni džakovi za smeće za svaku opštinu u kantonu, koji se razlikuju po bojama. Ako ste iz jednog dijela i vaši džakovi su, na primjer, bijeli, ne možete da bacite smeće u dio grada gdje su džakovi zeleni.

"Za deset džakova treba da izdvojite 30 franaka, što uopšte nije malo. Mi dnevno izbacimo i po nekoliko kesa smeća, a troškovi samo rastu", objasnila je Dragana u razgovoru za "Telegraf" pre četiri godine.

Ljudima sa Balkana čudno je što u svom dvorištu ne smiju da posade drvo ili postave pomoćnu kućicu gde oni hoće. Komšije oko i iza vas imaju "pravo na pogled", pa tako iz opštine dobijete uputstvo koja mjesta su pogodna, a koja ne. Možete da probate i da se dogovorite sa komšijama, ali to u većini slučajeva ne bude uspješno. Na kraju završite na suđenju sa nekom starijom gospođom jer vam nije dopustila da posadite jelu pored ograde koja razdvaja vaše kuće.

Još jedan veliki problem jeste skupa hrana. Oni koji žive blizu granica sa Njemačkom, Italijom ili Francuskom, osnovne namirnice za život nabavljaju tamo. U švajcarskim prodavnicama uglavnom se prate akcije i kupuje hrana koja je na popustu.

Prema njenim riječima, kriza je počela da se osjeća i u ovoj zemlji. Ukoliko već imate posao, vi ste "na konju", ali ako tek treba da se zaposlite, to danas ide malo teže. Naime, otvorene granice su u zemlju dovele ljude iz Portugala, Španije i drugih zemalja, pa se osjeća nedostatak posla i veliki broj radne snage. Oni pristaju da rade i za mnogo manje para, što najviše pogađa Švicarce.

Međutim, i pored svih ovih loših strana, oni koji tamo odu, u Srbiju se vrate tek kada odu u penziju. Neki čak ni tada. Švicarska je ipak zemlja koja nudi mogućnosti za bolji život. Od vas traži da poštujete pravila i naviknete se na red i disciplinu.

[Peace]

Ove su godine mnogi bosanci iz Amerike isli u domovinu na odmor.
I lijepa stvar je da su svi ponijeli pozitivne slike.
S mnogim sam razgovarala, mnogi mladi parovi zele da se vrate.
Jedan je to danas i uradio. Imaju troje male djece, otisli su u svoj rodni Mostar. Njih dobro poznajem.

Drugi su proveli ljeto kod njihovih roditelja koji su se vratili prosle god u Sarajevo, i tako im se dopalo da kuju planove.

Neki je covjek rasprodo sve ovdje i kupio four wheelere, iznajmljuje ih, od toga pristojno zivi u Sarajevu.

Posjetila sam za vrijeme mog boravka 3 porodice koje su se vratile, zive ljudi dobar zivot.

Moj rodjak koji je uvijek bio protiv toga, mijenja misljenje nakon zadnje dvije god i priprema ovdje kucu za tu.
Dogradjuje neki zaseban prostor ako bude trebao nekim poslom dolaziti da se ima gdje zavuci.
Kaze extra mu je u Bosni i ne razumije sto smo vise ovdje.

Prijateljica me nazvala nocas i prica o kolegici s posla.
Pala u blazu depresiju od kako se vratila i ne zeli vise biti ovdje.

Samo sam od jednog covjeka cula da on ne bi zivio u Bosni.
Desetine drugih rekli su da bi, i vidjeli su ogroman pomak ka boljem u drzavi.

Iznenadilo me vidjenje moje kcerkice, ona je za Ameriku ali kaze - prosjecan bosanac mama trenutno zivi bolje od prosjecnog amerikaca, i srecniji je.

Nesto se mijenja ocigledno. Amerika steze, sve vise i vise treba raditi da bi se prezivjelo, a u Bosni treba radne snage, i moze se s manje rada priustiti pristojan zivot. Pretpostavljam da je to.

[Bella]

Poseban je utisak kad si u Bosni na godishnjem odmoru.. dijaspora.. ipak ako se odluche za odmor, i novac im nije problem.. s tim se osjechaju dobro u . naravno, i mnogi domachi ih toplo prime, ljubazni iz ko zna kojeg razloga. no. kad se i ako se vrate. taj tretman neche biti..... jednaki ste. a to znachi... svojtiposo. ne pametujmi

[Kamilica]

Sve ima svoje prednosti i mane i sve ovisi o vlastitim preferencijama.

[Peace]

Komsija moj je otosao u US s nekih 19 god. Sad, nakon 23 god. odlucio je sagraditi kucu na temeljima rodne kuce, u svom rodnom selu.
I pravi je ukras selu ta njegova kuca. Kako je i prvi komsija mojih roditelja, njima je bas drago. On tu bude s djecom citavo ljeto, i nekako je zivlje i veselije. Plus ljepse im je sad pogledati, i moji drze do ljepote kuce i dvorista, pa im stima da je i komsiluk takav.

Ovog ljeta s njegovom zenom je dosla i njena frendica, amerikanka. Rekli su joj da imaju kucu na selu.

Tu je, ko i svugdje u Bosni sto bi valjda, od mjestana slusala price kako kod njih nista ne valja.
Jedan dan je rekla nesto ovako:
- Vi imate asfaltiran put, vozacke dozvole i automobile. Imate lijepe kuce, u njima struju i vodu, kupatila i fine namjestaje, internet, kablovsku, pametne televizore i telefone. Imate pakara koji svako jutro dovozi frisak hljeb. Covjeka koji vam dva puta sedmicno dovozi voce, povrce i neke potrebne sitnice za kucu. Ljude koji vam sedmicno dodju s odjecom i obucom.
Doktora koji vas dodje pregledati u vasem selu.
Kontenere za odlaganje smeca.
Covjeka koji sedmicno dodje otkupiti vase mlijecne i druge proizvode.
Skolu za malu djecu i dzamiju za vjernike.
Postar vam donosi penzije na vasa vrata.
Kad sam posla ovamo nisam selo u Bosni zamislila ovako.
Sta vama tacno fali?

Nakon toga su svi mjestani sela rekli - stvarno, sta nama fali? Zena je u pravu!

[Peace]

Nije Joe Biden jedini: Zašto mnogi Amerikanci rade u svojim 80-im godinama

Američki predsjednik Joe Biden nije jedini u Sjedinjenim Američkim Državama koji radi u svojim 80-im godinama. Veliki broj Amerikanaca koji su u tim godinama, koje se nazivaju i zlatnim godinama, radi.

I bivši američki predsjednik Donald Trump je blizu 80. godine, a namjerava se ponovo kandidovati za predsjednika. Analiza lista Washington Post, urađena na osnovu podataka nacionalnog Ureda za statistiku, pokazala je da je najveći broj zaposlenih osoba starijih od 80 godina bio 2019. Tada ih je bilo 734.000, dok ih je 1980. bilo 110.000.

Broj zaposlenih među osobama starijim od 80 godina je nakon 2019. neznatno smanjen, utvrđeno je analizom američkog poslovnog portala Business Insider. Udio ove populacije u ukupnom broju zaposlenih do prošlog mjeseca bio je 5,16 posto. U cijeloj prošloj godini iznosio je 5,67 posto, dok je prije deset godina iznosio 4,75 posto. Taj udio je 1980. iznosio 2,53 posto.
Prema podacima Bostonskog koledža, prosječna dob u kojoj se muškarci penzionišu je 64 godine, dok je prosječna dob u kojoj se žene penzionišu 62 godine. Međutim, prosječna dob u kojoj se i muškarci i žene penzionišu od 90-ih godina raste.
Zašto rade u "zlatnim godinama"?
Među razlozima zašto se Amerikanci sve kasnije penzionišu jeste želja za svrhom, potreba za prihodima te to što je medicinski napredak omogućio da rade i u 80-im godinama. Prema riječima analitičarke politike socijalnog osiguranja Mary Johnson, zašto bismo prestali raditi ako uživamo u tome. Ukazala je na to da postoje velike promjene u načinu razmišljanja o penzionisanju.
I ona je istakla da je razvoj medicine omogućio da se radi u "zlatnim godinama". Napomenula je da time ostaje mentalno stimulisan. Rad u ovoj dobi je nazvala radnom penzijom.
"Neki od nas smatraju da bi nam bilo dosadno bez osjećaja ispunjenosti i svrhe koju smo imali dok smo radili", dodaje Johnson.

Rast broja siromašnih
Rezultati istraživanja su u prilog onome što je Johnson konstatovala. Prema istraživanju Bostonskog koledža, duži rad je povezan s nižim mortalitetom, nižim rizikom od depresije i dijabetesa. Profesorica ekonomije Courtney Coile je naglasila da radnici iz ove populacije najvjerovatnije spadaju u jednu od ove dvije grupe - u one koji zaista uživaju u poslu ili u one koji ne mogu priuštiti da ne rade. Prema pisanju Business Insidera, mnogi jednostavno ne mogu da se penzionišu.
"Neki moraju da rade jer im je potreban novac, nemaju dovoljno ušteđevine ili su je potrošili. Ostali moraju nastaviti raditi kako bi platili skupe zdravstvene usluge za članove porodice, kao što je supružnik obolio od Alzhajmera ili odraslo dijete s invaliditetom, brat ili sestra s invaliditetom", ukazala je Johnson.
Istraživanje organizacije AARP je pokazalo da 42 posto starijih od 50 godina radi u trenutku kada bi trebali biti u penziji ili očekuje da će morati raditi iz finansijskih razloga. O tome svjedoči i stopa siromaštva u SAD-u koja je znatno viša nego prije deset godina.
Podaci Ureda za popis stanovništva kazuju da je stopa siromaštva među osobama mlađim od 65 godina 2020. u SAD-u porasla na 8,9 posto, a godinu poslije na 10,3 posto. Ta stopa je 2021. viša za 8,7 posto u odnosu na 2011.

Očekuje se da će demografske promjene i starenje stanovništva značiti nastavak izazova pri zapošljavanju, tj. u ponudi radne snage. To nije slučaj samo u SAD-u, već i u drugim državama.

[Bella]

..slazem se sa analizom Mary Johnson.... mada . vjerujem da svaki Amer. kao i vechina naroda . mashta o tome da ne radi... mislechi na kancelarijski posao.....
. ne znam.kakvi su penzionerski dani. ali iskustvo godishnjeg odmora koji je bio mjesec dana. mi govori. da zbilja trebamo iamti neku obavezu. radnu. . ne onu svakodnevnu..da se bavimo sobom...
.. srecha jeste. da ima jako puno poslichaka. gdje su super za nekoga u godinama od 70 + . dobrog zdravlja.. s malim prihodom. da par sati rada dnevno. nadoknade imovinsku sliku... a i 'ubiju' vrijeme...

u Bosni je to mislim teshko. mozda samo u nekim kuchnim poslovima... kao .... dadilja. kuvarica i slichno.

[Peace]

Nema ovdje drustvenog zivota, tacno ljudi ne znaju sto bi od sebe u penziji.

U Bosni je drustveni zivot dobar, pored ostalog, valjda i zato ljudi teze da se penzionisu i u 40im, nece ti nikad biti dosadno.

Mada i previse drustva moze biti lose.

[Peace]

Nije BiH, Srbija je.
Iz napisanog se vidi da dosta nalikuje Bosni.

Vesna Belušević provela je čak 30 godina u Japanu

Novosađanka Vesna Belušević je veliki deo svog život provela u inostranstvu, a čak 30 godina u Japanu. Nakon decenija, ona se pre dve godine vratila u rodni Novi Sad, a njen status tada je usijao društvene mreže.

Posle četiri decenije u inostranstvu, na tri kontinenta, od toga 28 godina u Japanu, Vesna Belušević i njena porodica vratili su se nazad u grad odrastanja i mladosti. Ovo su njeni utisci o rodnom Novom Sadu posle decenija provedenih u tuđini.

Pitanje koje najčešće čujem u poslednjih osam meseci je: „Da li ste se navikli?” Na lepo se ne moramo navikavati; to spontano prihvatamo, ne razmišljamo o tome jer svi smatramo da je „Bogom dato”. Na ono, ne tako lepo ili mnogo drugačije od svega na što smo već naviknuti, potrebno je vreme, dobra volja, potpuna predaja ili kako mnogi ovde kažu, snalažljivost

Poslednji put sam bila u Srbiji 2014. godine. Razlike u poslednjih pet godina su veoma vidljive, fasade su još oronulije, iškrabane kojekakvim parolama i porukama, trotoari nisu sređivani decenijama, mnogo đubreta na sve strane. S druge strane, kafići, restorani i mesta za zabavu koji su krcati u svako doba dana su rašireni po celom gradu. Deluje da Srbi provode mnogo više vremena po takvim mestima nego bilo gde.

Ovo je omanji spisak onoga što se mnogo razlikuje od onog na šta smo navikli:


1. Izbacivanje đubreta i reciklaža su na vrlo nerazvijenom nivou. U Novom Sadu postoje (čak ne u svim delovima grada) samo dve vrste kontejnera za đubre, za komunalno i ambalažno. U ambalažne ubacuje se sve zajedno, nerazvrstano: metal, staklo, plastika, papir, tekstil itd. Stalno nalazim i izbačene velike delove nameštaja koji danima stoje na ulici.

Srbija je raj za plastične kese koje se nemilice troše na pijaci, u pekarama, prodavnicama. Čast izuzecima i dobrovoljcima koji čiste i skupljaju razbacano.

2. Ovde sada ima daleko više pasa nego ranije. Psi su svuda prisutni i mahom se dobro ponašaju. Ne mogu ni reč protiv njih da kažem. Međutim, vlasnici pasa uglavnom ne pokupe prirodne ostatke svojih ljubimaca posle obavljanja svakodnevnih potreba. Kad šetam moram dobro da gledam gde koračam. Čast izuzecima ali čini mi se da je Novi Sad sve prljaviji grad.

3. Previše mirisa i previše muzike. Ljudi su previše naparfemisani. Kad se svi ti mirisi pomešaju, svakako ne odaju osećaj čistoće. Na mnogim mestima muzika je preglasna. Tržni centri su zagađeni preglasnom muzikom koja izvire iz svih prodavnica, kao da se svi nadmeću ko će pustiti glasnije. Tako je i mnogim kafićima i restoranima. Nemamo svi isti ukus i neka vrste muzike je atak na naša čula i strpljenje.

4. Mobilni telefoni imaju ovde status božanstva. Zaista me ne interesuje šta ko nema u frižideru, gde je ko ostavio čarape i ostale privatne stvarčice. Svaki razgovor i posao se prekida ako se telefon oglasi. Ljudi pričaju svašta i svuda, preglasno ne obazirući se na mesto i ostale oko sebe.

5. U Japanu sam godinama radila kao prosvetni radnik. Nikada nisam videla da bake, deke ili roditelji nose đačke torbe svojim unucima i deci. Tamo se od malih nogu uči i sprema na razne vrste tereta. Kako se izboriti sa životnim teretom kad odrastu, ako ne mogu sami da nose svoj školski teret?

6. Zamenica Vi nestaje iz srpskog jezika. Mnogi koje uopšte ne poznajem, prodavci, poštari, radnici u raznim delatnostima obraćaju mi se sa ti. Umesto doviđenja često me isprati ćao, a umesto šta želite je šta hoćeš. Nije da mi posebno smeta, čudno je i ostavlja utisak nedostatka kućnog i školskog vaspitanja.

7. Vozi se hazardno. U jednoj ruci je volan, u drugoj mobilni ili cigareta, pogled ko zna gde, a brzina potpuno neprilagođena. Koči se na bukvalno desetak centimetara od pešaka, mnogi nervozno jure kao da ih na kraju puta čeka večna sreća, obilaze na raskrsnicama na uslovno, a strpljenje je ovde nepoznanica. Zatoje trubljenje glavni način komunikacije među vozačima.

8. Postoji posebna grupa koju ovde nazivaju „šalteruše”. Opet čast malobrojnim izuzecima, moje iskustvo sa njima je poražavajuće. U svim ustanovama gde postoje pravila oblačenja za posetioce (koja ja podržavam) zapanjujuće je da mnoge zaposlene izgledaju kao da su stigle na posao direktno iz ludog, noćnog provoda.

Počev od neprikladne garderobe, izreza do struka, predebelih veštačkih trepavica koje im vuku kapke prema dole i onemogućavaju skroz otvorene oči, do ofarbanih i okićenih kandži koje im ne dozvoljavaju da pravilni koriste tastaturu na kompjuteru. Nije ni čudo da su dokumenti koje dobijam često sa greškama.

Šalteruše obavezno rade „multitasking”: privatno telefoniranje, ispijanje kafe ili jogurta, žvakanje nečeg, ćaskanje sa kolegama i to sve u isto vreme dok sređuju neki dokumenat. Ako su bolje raspoložene odvaliće neku šalu koja je potpuno neprimerna mestu ili dati neki dubokoumni savet koji niste ni tražili, a ono zbog čega ste došli nije urađeno dobro i potpuno.

9. Ono što je posebno drugačije ovde i što je postojalo i pre četrdeset godina kad sam otišla u inostranstvo, a što je sad još više prisutno je magična reč „veza”. Ono što meni nije uspelo da rešim regularnim putem, uz sva pribavljena i ispravna dokumenta i sve urađeno na vreme, drugi su rešili pod odmah preko veze.

Veza je jača od svih zakona, propisanih i moralnih. Srećom, ja mogu da preživim bez veza, ali se pitam kako je svim onim ljudima kojima je život u pitanju, a nemaju veze, niti one nevidljive, a čelične, niti one koje se stavljaju u koverte.

10. Ono što posebno smeta nekom ko dolazi iz zemlje gde se poštuju zakon, red i neuznemiravanje okoline je pušenje. Čak i u kafićima gde gde je zabranjeno pušenje, mnogi koriste elektronske cigarete i ubeđuju me da se ne osete i da nisu štetne. Biti nepušač u Srbiji nije nimalo lako. Prednost se uvek daje pušačima koji nikako ne mogu da shvate koliko dim smeta onima koji ne puše.

Spisak površnih stvari bi mogao da se još protegne, a o dubinskim razlikama je potrebno daleko više vremena, mesta, strpljenja i ozbiljnih analiza. Ovo nije napad na moj grad i ljude u njemu, već opažanja nekog ko je bio dugo izvan grada i kome je žao da gleda kako grad raste, a stagnira i čak ide unazad u nekim aspektima.

Što se tiče navikavanja, na mnoge stvari ne da ne mogu da se naviknem, zapravo ne želim da se naviknem i trudim se da se ne naviknem, jer navikavanje često može da bude deo pritajane predaje.

[Bella]

Trebalo bi pitati Japance . kako se ona ponashala........... u
ovakvih pricha na pretek. .