Prirodna selekcija je jedno od područja u kojima uporište traže evolucionisti. Prirodna selekcija kod njih znači da živa bića koja se ne mogu oduprijeti raznim prirodnim nepogodama i katastrofama, kao što su poplave i zemljotresi, izumiru i nestaju s pozornice života, a ostaju samo živa bića koja se snažno odupiru različitim prirodnim uvjetima.
Zapravo, mi ne znamo pravu povezanost prirodne selekcije s teorijom evolucije, niti znamo u kakvim međusobnim odnosima one stoje, jer ne postoji nijedan dokaz ili znak da je ijedna vrsta živih bića koja je opstala nakon neke katastrofe promijenila svoju vrstu. Iako se ukazuje na to da je poneka od vrsta živih bića već izumrla, fosili izumrlih životinja ih ne prikazuju kao nekad nove vrste. Isto tako, snažne životinje koje su ostale zdrave nakon katastrofa naglim promjenama nisu prešle u neku višu vrstu. Osim toga, unutar svake vrste stalno postoje snažne jedinke i slabe jedinke, a one žive zajedno, jedna pored druge.
Ovdje treba upozoriti na slijedeće: Kad stradaju slabe jedinke jedne generacije živih bića, to ne znači da će dolazeće generacije biti jake. Pored jakih, u svakoj generaciji bude slabih jedinki. Čak i kad slabe, starije i one jedinke koje se izdvoje iz stada (krda), posluže kao hrana krvoločnim životinjama, život stada se i dalje nastavlja.
Polazeći od toga, evolucionisti, koji svu važnost pridaju prirodi, čine krupnu grešku kad jedan primjer, ili jedan slučaj, uzimaju da bi ga primijenili na život svih živih bića, pa život slikaju kao da je izraz bespoštedne borbe i razračunavanja. Oni smatraju da je jedini cilj života nastojanje životinja da se održe na životu i dobijanje hrane radi ispunjenja tog cilja. Kad evolucionisti, materijalisti i obožavaoci prirode objašnjavaju i život čovjeka na isti način, oni jakima pružaju opravdanje što se održavaju na račun slabih smatrajući to njihovim prirodnim pravom, a život predstavljaju tako kao da su mu osnovni ciljevi hrana, piće i potomstvo. To vodi ka prekidu saradnje među ljudima, zajednicama i narodima; eksploatisanje čovjeka čini zakonitim, bez ikakve zamjerke. Oni tako čovjeka lišavaju svih visokih vrijednosti i spuštaju ga na razinu životinje, pa čak i niže i gore.
Međutim, borba u životu je nešto sekundarno, sporedno, a temelj mu je međusobno potpomaganje. Organi tijela živog bića međusobno se stalno potpomažu. Sunce sa svojom svjetlošću i toplotom pomaže zraku i zemlji u proizvođenju plodova za čovjeka i životinje, prema odgovarajućim vrstama i sortama. Dakle, svi sastavni dijelovi Univerzuma međusobno se potpomažu u stalnom bujanju bilja, koje životinje i ljudi stalno koriste. Životinje se potčinjavaju ljudima, kao što i čovjek, ako je savjestan, zauzvrat štiti biljke i životinje ulažući napor da ih lijepo uzgaja i održava...
Uprkos tvrdnjama evolucionista u vezi s prirodnom selekcijom, prirodne nepogode kojima se niko ne može oduprijeti, kao što su poplave i zemljotresi te razaranja i rušenja koja ih prate, ne uništavaju samo slabe jedinke, već i one najjače među najjačima. Tako, npr., vidimo da siloviti morski val hiljade živih bića, među kojima ima i slabih i jakih, nasuče na stijene te ih tako uništi, ili ih povuče u more i udavi ih.
Zatim, uprkos tim istim tvrdnjama, mi vidimo da, u svako historijsko vrijeme, svake godine, sezone i dana, čak i najslabija živa bića, jedna pored drugih, žive s jakima. Vidimo kita kako živi s najmanjim ribama i s ajkulom. Vidimo da u zraku vrabac i golub žive pored orla i sokola. Na zemlji vidimo tigrove i zečeve, lavove, geparde, gazele i risove kako žive zajedno. U svemu se, od prije miliona godina, vidi trajna prirodna i ekološka ravnoteža na razini savršenstva koje ne ugrožava nikakva slabost. Ovce, golubovi, divokoze i druge nejake životinje, koje ne jedu meso, nisu krvoločne, razmnožavaju se manje od drugih; na svijet donose jedno ili dvoje mladih godišnje. I pored toga, vidimo da su posvuda brojnije od krvoločnih životinja koje se razmnožavaju više od njih.
Znači, ne postoji proces iskorjenjivanja, već proces služenja životu, tako da živa bića, koja se ne mogu izračunati i brojem izraziti. Stoga se prirodna selekcija ne može proučavati parametrima koje evolucionisti podmeću prirodi. Prirodna selekcija nije prirodni zakon kojem se ne može odgovoriti, stati mu ukraj, za bolji život društva, čovjeka i zajednice. Ona nije tek nekakva vladajuća društvena pojava.
Broj slabih živih bića, počevši od mikroorganizama pa preko mravi i pčela, zatim stepskih gazela, pa do riba u moru, višestruko je veći od broja jakih živih bića. Stalno naviranje života, čak i u pogubnim okolnostima, svejedno da li se radi o čovjeku ili o krvoločnim zvijerima, ili o veoma slabim životinjama izrazito nježnih tijela koja nisu snabdjevena posebnim mogućnostima uspješne samoodbrane, sve to skupa vodi ka očuvanju prirodne ravnoteže, od iskona pa sve do danas. Sva ta pitanja je nauka uočila i razriješila zadavši snažan udarac raspravama o prirodnoj selekciji.
Ukratko, prirodna selekcija, svedena na pitanje prilagođavanja, na koje se jako mnogo pozivaju evolucionisti, nije ništa drugo nego jedna slaba i krhka hipoteza, bez ikakvih zdravih osnova. Nužna posmatranja nam ne pokazuju, kako bi htjeli evolucionisti, da priroda ili klimatski uvjeti izbacuju slabe jedinke živih bića iz njihove vrste, niti da jake jedinke ispunjavaju svoje pravo na život tako što uništavaju slabe. Sazvučja različitih glasova na nebu nisu izraz samo jeke snažnih, niti samo šuštanja slabih glasova. Iako se, s vremena na vrijeme, kroz ljudsku povijest, mogu vidjeti i primjeri koji odudaraju od pravila, ipak, kad zavlada pravo, vidimo ukazivanje milosti bogatih prema siromasima i slabima, kao i zahvalnost siromašnih bogatima. Takav red se kroz povijest odvija sve do naših dana.
Ja ne razumijem pitanje u kontekstu COVID-19 i tih resursa i bogatstva. Je li moralno odabrati bogate da prežive a siromašne da pomru? Je li to pitanje?
